Amir Durmić, prof.

Muslimani su jedni drugima braća, a imansko srodstvo najčvršća je veza koju poznaje ljudski rod. Samo će iskreni vjernici, Allahovom milošću i dobrotom, dijeliti džennetska prostranstva, a tu privilegiju neće imati ni rođena braća ni sestre, pa čak ni roditelji ni njihova djeca, ukoliko je među njima, u vrijeme dok su boravili na dunjaluku, bilo onih koji su iz oholosti ili bilo kojeg drugog razloga odbili Istinu, nakon što im je jasno predočena, i svjesno izabrali put zablude.

Dr. Muhammed Jusri, egipatski učenjak, u svom djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, na koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao je na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. Slijedi poglavlje koje govori o vjerovanju u Allahove poslanike i o posebnostima Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

● U ruknove – temeljne komponente islamskog vjerovanja, ubraja se i vjerovanje u Allahove vjerovjesnike i poslanike, te ubjeđenje da su oni najodabranija Allahova stvorenja. Cjelokupna vjera islam utemeljena je na čvrstom uvjerenju da je vjerovjesništvo Allahovih poslanika nepobitna istina.

● Svaki je pojedinac obavezan vjerovati u sve Allahove poslanike općenito, a u one koji su imenovani u Kur’anu pojedinačno.

● Poreći ili uznevjerovati u samo jednog od njih, isto je kao poreći ili uznevjerovati u sve njih.

● Vjerovjesništvo prethodi poslanstvu, a i jedno i drugo isključivo je dar od Uzvišenog Allaha, tj. ono se ne stječe zaslugama. Svaki je poslanik ujedno i vjerovjesnik, a svaki vjerovjesnik nije poslanik.

U svom djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, egipatski učenjak dr. Muhammed Jusri, na sažet način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao je na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. Slijedi poglavlje o osobinama Allahovih poslanika i naših dužnosti prema njima.

U svom djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, egipatski učenjak, dr. Muhammed Jusri, na sažet i koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao je na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. Slijedi poglavlje o vjerovanju sljedbenika ehli-sunneta u pogledu dave – pozivanje u islam, institucije naređivanja na dobro i odvraćanja od zla i u pogledu džihada – borbe na Allahovom putu.

Odabir i ustoličenje vrhovnog vođe svih muslimana kolektivna je obaveza ummeta, a na tu obavezu ukazuju Kur’an, sunnet i konsenzus sljedbenika sunneta. Imamet je vrsta ugovora između ummeta, tj. svih muslimana i imama – vođa i predvodnika, čiji je primarni cilj uspostava hilafeta utemeljenog na principima vjerovjesništva, kako bi se očuvala vjera, ali i regulirala ovosvjetska pitanja i interesi. Vrhovni imam – halifa bira se na nekoliko načina: konsenzusom muslimana, odabirom i prisegom koju mu daju ugledne i mjerodavne ličnosti iz različitih branši i profesija koje predstavljaju sve muslimane, ukoliko halifa lično postavi svoga nasljednika, ako silom, tj. pučem, dođe na vlast, a potom se muslimani slože i prihvate ga kao halifu. 

U svome djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, egipatski učenjak, dr. Muhammed Jusri, je na sažet i koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja.

Post je uzda bogobojaznih, štit onih koji se bore, vrt dobrostivih i Allahu bliskih. Između svih ostalih dobrih djela, Allah je za post rekao da pripada Njemu. Postač ne čini ništa osim što kontrolira svoje strasti, te ostavlja prohtjeve, hranu i piće samo radi Onoga koga obožava. Dakle, post predstavlja napuštanje onoga što je duši milo i čime se ona naslađuje. Na taj se način preferira ljubav prema Uzvišenom Allahu i daje se prednost Njegovom zadovoljstvu nad porivima duše. Post je tajna između čovjeka i njegovog Gospodara čije pojedinosti i detalji nisu poznati nikome osim Uzvišenom Allahu, jer ljudi su u stanju da vide i primijete da se čovjek odrekao nekih vidljivih stvari koje kvare post, ali nisu u stanju da spoznaju i shvate da li se on svega toga odrekao isključivo radi Onoga koji se obožava. To niko od ljudi nije u stanju znati, već je s time upoznat samo Uzvišeni Allah. To i jeste suština i bit posta.

U svom djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, egipatski učenjak dr. Muhammed Jusri na sažet i koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao je na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. U ovom tekstu dr. Jusri govori o stavu sljedbenika sunneta o ashabima, radijallahu anhum.

U svom djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, egipatski učenjak dr. Muhammed Jusri na sažet i koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao je na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. Ovo je drugi dio teksta u kojem se govori o stavu ehli-sunneta prema novotarima.

U djelu Metnu durretil-bejanfiusulil-iman, egipatski učenjak dr. Muhammed Jusri na sažet i koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao je na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. U prethodnom tekstu bilo je riječi o općem stavu sljedbenika sunneta prema novotarijama u vjeri, a u ovom i narednom tekstu, uz Allahovu pomoć, bit će riječi o stavu ehli-sunneta prema novotarima:

● Odnos sljedbenika sunneta prema svim novotarima nije isti, već se prema njima, u zavisnosti od prilika i okolnosti, odnose na različite načine. Ponekad oni novotarima pojašnjavaju istinu i ispravan stav savjetujući ih korektno i nepristrasno, ponekad im laskaju i postavljaju se prema njima krajnje ljubazno, nastojeći ih pridobiti, a nekad ih izbjegavaju i od njih se distanciraju, te nastupaju prema njima strogo i oštro, a sve u zavisnosti od stepena i vrste novotarije u koju su zapali, kao i stanja u kojem se nalaze dotični novotari. Također, sljedbenici sunneta prilikom zauzimanja stava naspram novotara uzimaju u obzir princip koristi i štete, kao i okolnosti, kao što su mjesto i vrijeme. Sve spomenuto spada u domen šerijatske politike, tj. praktičnih pravnih i društvenih odnosa, koji se u osnovi temelje na principu pribavljanja koristi i otklanjanja ili barem ublažavanja štete.

Novotari su odstupili od dosljednog slijeđenja sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prakse prvih generacija, pa ih zbog toga karakteriziraju neznanje, ekstremizam, pristrasnost, te slijeđenje strasti i prohtjeva. Oni se raspravljaju bez ispravnog znanja i validnih argumenata, i spore se oko istine, iako im se ona objelodanila i postala jasna. Bez obzira na razlike među njima, novotari su ujedinjeni u nastojanjima da omalovaže i obezvrijede metodologiju – shvatanja i primjenu šerijatskih tekstova, prvih generacija, te zajednički izražavaju neprijateljstvo prema sljedbenicima ehli-sunneta.

Rekao je Ebu Bekr, radijallahu anhu: “Do nas je doprla vijest da će se na Sudnjem danu oglasiti glasnik koji će upitati: ‘Gdje su oni koji su praštali drugima?’ Potom će ih Uzvišeni Allah nagraditi onoliko koliko su oni bili u stanju da opraštaju drugima.” (Ebu Bekr el-Mervezi, Musnedus-Siddik, str. 73) Ebu Bekr, radijallahu anhu, svojim nam je praktičnim primjerom najbolje pokazao koliko je bio spreman da oprosti i pređe preko grešaka drugih. Naime, Ebu Bekr se zarekao da više neće materijalno pomagati Mistahu b. Usasi, sinu svoje tetke po majci, jer je bio jedan od učesnika događaja poznatog kao Hādisetul-ifk, tj. Potvora, kada su munafici optužili Aišu, radijallahu anha, da je počinila nemoral. Međutim, nakon što je Uzvišeni Allah objavio: “Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovom putu rodni kraj svoj napustili; neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je.” (En-Nur, 22) Kao odgovor na pitanje iz ajeta: “Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti?”, Ebu Bekr je kazao: “Svakako da bi, tako mi Allaha!”, a zatim je opet počeo materijalno pomagati Mistahu.

Kada se za nekog čovjeka kaže da je ponizan, to znači da je on, i pored toga što je plemenitog i časnog porijekla i izuzetno ugledan i utjecajan, u svakom pogledu i dalje skroman i skrušen, i da se nimalo ne oholi. Ova vrlina ubraja se u najljepše i najplemenitije osobine koje mogu krasiti jednog čovjeka, a Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, dostigao je vrhunac i u tom pogledu, te se u tome sa njim niko, ni prije ni poslije njega, ne može mjeriti. Ove tvrdnje sušta su istina i potvrđuju ih, prije svega, autentično i vjerodostojno zabilježene riječi koje je izgovarao Poslanik i govori, vazovi, u kojima se obraćao svojim sljedbenicima, kao i različite situacije i događaji iz njegovog života, koji će kod vjernika, koji se upoznaju sa svim segmentima njegovog života, probuditi želju da se što više ugledaju na svoga Poslanika i da postanu što skromniji i ponizniji.

“Eto vam ‘vehabijske’ uleme! Njihov šejh Ibn Baz nevjernicima je proglasio sve one koji vjeruju da se Zemlja okreće oko Sunca. Još je i rekao da Zemlja nije okrugla, ali za ovo drugo nije izrekao smrtnu kaznu!” Ove riječi, u jednom ili drugom obliku, možete pronaći na desetinama pa i stotinama internetskih portala uglavnom na arapskom i engleskom, ali i na drugim jezicima, pa tako i na našem, uglavnom u kontekstu navodnog “raskrinkavanja vehabijsko-antropomorfističke ideologije” i njenih promotora. Oni koji već gotovo punih pedeset godina ove riječi potpuno zlonamjerno pripisuju šejhu Ibn Bazu uglavnom se mogu svrstati u tri kategorije: 1) sekularisti i ateisti, 2) šiije i rafidije, 3) određene grupacije ekstremnih sufija koji pod plaštom navodnog ehli-sunnetskog učenja često diskreditiraju postulate izvornog ehli-sunneta, što je tema o kojoj se posebno može govoriti. Da li je šejh Ibn Baz, Allah mu se smilovao, uistinu negirao da je Zemlja okrugla? Da li je negirao okretanje Zemlje oko svoje osi i njeno kruženje oko Sunca? Da li je nevjernicima proglasio one koji u to vjeruju? Šta je u svemu ovome istina, a šta očita laž i potvora? Ovaj rad je skromni pokušaj da se svima onima kojima je stalo do istine i objektivnosti, bez obzira o kome se radilo i kojem intelektualno-dogmatskom miljeu pripadao, podastru činjenice i ukaže na istinu, ali i na laži i potvore koje su se do te mjere pomiješale sa dijelovima istine, da je laž preovladala, a istina gotovo u potpunosti potisnuta. Iako svjestan da će mnogi ovo istraživanje smatrati trivijalnim i nepotrebnim, na njega sam se odlučio prvenstveno iz želje da od velikana ummeta, šejha Ibn Baza, rahimehullah, barem kod onih koji razumiju naš jezik, pokušam otkloniti potvoru koja se već skoro pola vijeka veže za njegovu ličnost, te da, kada je riječ o ovom pitanju, pojasnim njegov stav koji je za života zastupao. Također, želja mi je da se dobronamjerni, ali u isto vrijeme neinformirani, a ponekad i izuzetno naivni muslimani upoznaju sa onim što je u cijeloj ovoj priči istina, a šta laž, kako bi se sačuvali ružnog i neprimjerenog govora o učenjaku koji je svojim znanjem i djelima zadužio cijeli ummet.

Treba da nas brine činjenica da se u mnogim knjigama koje su sa arapskog na naš jezik preveli prvenstveno svršenici islamskih fakulteta, vrlo često može naići na djelimično ili potpuno pogrešno prevedene hadise. Da se razumijemo, lapsus i greška mogu se desiti svakom čovjeku, pa tako i najsposobnijem prevodiocu, bez obzira koliko on učen i sposoban bio, međutim, opravdanje pred Allahom za eventualni propust i previd prevodilac će imati samo u slučaju da je u nastojanju da ispravno shvati i prevede riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje se smatraju vidom objave, uložio maksimalan trud i sav svoj fizički i umni potencijal. To prije svega podrazumijeva dobro poznavanje arapskog jezika, ali i jezika na koji se prevodi, upućenost u materiju i opću šerijatsku terminologiju, intenzivno konsultiranje stručne literature, prvenstveno komentara hadiskih zbirki (ar. šuruhul-hadis) i djela u kojima se pojašnjavaju manje poznate riječi i termini upotrijebljeni u hadisima (ar. garibul-hadis), ali i mnogo vremena i strpljenja, kao i konsultacije sa stručnim i iskusnim osobama.

Svaki put kada neki Arap (musliman, naravno) opet odluči potrošiti nekoliko novih desetina ili stotina miliona dolara kako bi, recimo, kupio ostrvo na Haitiju, još jednu vilu na Menhetnu ili kako bi nabavkom nove preluksuzne jahte, aviona ili možda stotog po redu limenog ljubimca (koji bi, za razliku od prošlog srebrenog, ovaj put trebao biti od čistoga zlata), obnovio svoj vozni, plovni ili leteći park, zapadnjaci u tome uglavnom vide priliku da naivnim milijarderima poremećenih sistema vrijednosti uvale svoje proizvode te tako lahko zarade debele novce i da kasnije o tome napišu interesantnu priču koju će opet dobro unovčiti i o kojoj će barem nekoliko dana brujati cijeli svijet. Dobro informirani muslimani prosječnih mjesečnih primanja te šeikovske avanture većinom posmatraju iz jednog sasvim drugog ugla. Po pravilu se krajnje kritički osvrću na njihovo rasipništvo i maloumno razbacivanje novca koje je njima, kao osobama koje jedva sastavljaju kraj s krajem, jednostavno nezamislivo. U (polu)depresiji i očaju, uzrokovanim hroničnim nedostatkom novca, ličnim problemima i frustracijama, ali i (uglavnom) iskrenim žaljenjem što taj uludo bačeni novac nije potrošen u neke daleko plemenitije svrhe, prosječni muslimanski kokuzi traže “ispušni ventil” kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo i digli glas protiv nemara i rasipništva. Svjesni činjenice da do bogatih arapskih tajkuna, oligarha i multimilijardera njihovi krici očaja i nezadovoljstva sasvim sigurno neće doprijeti, ovakvi se okreću društvenim mrežama kao jedinom, njima dostupnom, mediju kroz koji će s lahkoćom u eter plasirati svoje premudre misli i ideje, i tako se barem na trenutak osjećati velikim i plemenitim borcima za socijalnu pravdu i uzvišene principe. Što više virtualnih “prijatelja”, to više lajkova, “dijeljenja” i komentara dotičnog statusa. Samopouzdanje raste, a stres nestaje ili se barem ublažava, bez obzira što je većina FB prijatelja status lajkala radi reda i dobrih međufejsbukovskih odnosa, uglavnom ni ne pročitavši njegov sadržaj. Ovako milioni muslimana, ispravljajući “krive Drine”, za računarima provode sate, dane i mjesece, kuckajući po tastaturama ili u zadnje vrijeme, pipkajući po Touch Screenovima svojih “pametnih telefona”, za koje su, gle čuda, i pored slabih primanja i (po)velikih dugova, ipak nekako žrtvovali nekoliko stotina maraka ili eura. Šta reći?

Od prvih i odabranih generacija muslimana prenosi se mnogo lijepih i poučnih izreka koje pojašnjavaju pojam Allahovog određenja – kadera, govore o njegovoj važnosti, bodre na čvrsto vjerovanje u njega, pozivaju na zadovoljstvo sa svim onim što je Uzvišeni Allah čovjeku odredio i propisao, ali i upozoravaju na sve ono što je u suprotnosti s ispravnim vjerovanjem u kader. U narednim redovima navest ćemo samo neke od njihovih izreka.

Nijedan čovjek ne zna šta je u konačnici za njega istinsko dobro. Ponekad će čovjek žudjeti za nečim što će na koncu po njega biti loše ili će nešto prezirati da bi se na kraju to što prezire pokazalo za njega vrlo korisnim. Niko osim Uzvišenog Allaha ne zna kako će se određena stvar okončati i kakve će posljedice imati: dobre ili loše. Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže: “Allahova je odredba poklon vjerniku, pa makar se manifestirala kroz određenu zabranu. Ona je, u suštini, blagodat, bez obzira što izgleda kao patnja. Iskušenje koje Allah dadne čovjeku donosi mu zdravlje i pored toga što se čini da se radi o nevolji. Međutim, zbog čovjekovog neznanja, ograničenosti i nepravde prema samome sebi, on ništa od spomenutog, dakle, ni poklon, ni blagodat, ni zdravlje, ne smatra dobrim, jer on dobrim smatra samo ono s čime se naslađuje još na dunjaluku i ono što odgovara njegovoj duši, a u skladu je sa njegovim ovosvjetskim težnjama. Kada bi kojim slučajem bio upoznat sa konačnicom stvari, shvatio bi da se u određenoj zabrani krije blagodat i da je iskušenje milost, pa bi u nevoljama uživao više nego što uživa u blagostanju, u siromaštvu više nego u bogatstvu, te bi (Allahu) bio zahvalniji na oskudici nego na izobilju.”

Razmislimo o lijeku odvratnog okusa i ružnog mirisa. Ukoliko čovjek zna da će konzumiranjem ovog lijeka ozdraviti, on ga s jedne strane mrzi zbog toga što mu je odvratan i neugodan, ali mu je s druge strane itekako drag jer ga on, i pored svoje odvratnosti, vodi ka onome što voli i što priželjkuje, tj. ka ozdravljenju. Isti je slučaj i sa oboljelim ekstremitetom kod čovjeka: ukoliko zna da će amputiranjem tog ekstremiteta sačuvati vlastiti život, čovjek će sasvim sigurno pristati na amputaciju. Slično je i sa odlaskom na daleko putovanje: ako će ga ono odvesti do onoga što voli i priželjkuje, ili do njemu drage i voljene osobe, čovjek će se na njega odlučiti uprkos naporu i tegobama koje ono predstavlja. Ovakav je slučaj sa hadžijama koje rado kreću ka Drevnom hramu, tj. Kabi, i pored činjenice što će na tom putu biti suočeni sa teškoćama kao što su prolazak kroz puste stepe, bezvodne pustinje i nenaseljene predjele. Iz svega što smo kazali možemo zaključiti da jedna te ista stvar s jedne strane može biti draga i poželjna, a s druge strane mrska i nepoželjna, te da nije nužno da jedna obavezno isključuje drugu.

Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, Allah mu se smilovao, u djelu Medaridžus-salikin, 2/375-391, rekao je: “Edeb – pristojnost, pojam je koji obuhvata i objedinjuje sve lijepe osobine kod Allahovog roba. On je najbolji znak i pokazatelj koji upućuje na ispravnost čovjekovog jezika i govora, i on ukazuje da ono što čovjek priča ima svoje mjesto i težinu, kao i da su njegove riječi, izrazi i rečenice koje koristi lijepe i suptilne, i on jezik čuva od grešaka, propusta i grijeha. Tri su vrste (edeba) pristojnosti: pristojnost u ophođenju prema Allahu, pristojnost u ophođenju prema Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i Njegovom šerijatu i pristojnost u ophođenju prema svim Allahovim stvorenjima.” U prošlom tekstu bilo je govora o prvoj vrsti pristojnosti, a u ovome o ostale dvije.

Kada je riječ o načinu ponašanja i ophođenja prema Allahu, razmislimo malo o stanju Allahovih poslanika i vjerovjesnika, neka je na sve njih salavat i selam. Pogledajmo malo na koji su Mu se način oni obraćali i na koji su Mu način postavljali pitanja, i uvjerimo se da je svako njihovo obraćanje Njemu Uzvišenom bilo ispunjeno pristojnošću i učtivošću. Rekao je Isa, alejhis-selam: “Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš…”, a nije kazao: “Ja to nisam rekao”. Dakle, iz svoje velike pristojnosti i učtivosti prema Allahu Uzvišenom, odgovorio je na način koji je ljepši i pristojniji, iako je suština odgovora na koncu ista. Zatim je kroz svoje obraćanje priču usmjerio i akcent stavio na znanje Uzvišenog Allaha koje obuhvata sve, i ono što se javno iznosi i ono što se krije i taji, pa je rekao: “Ti znaš ono što ja znam…”, da bi odmah nakon toga odbacio svaku mogućnost da on kao čovjek poznaje bilo šta od gajba – nevidljivih i nedokučivih stvari koje se tiču Uzvišenog Allaha, a koje je On zadržao za Sebe, rekavši: “…a ja ne znam što Ti znaš...”. Poslije toga, Isa, alejhis-selam, hvali i veliča svoga Gospodara, ispovijedajući Mu neprikosnoveni monoteizam i potvrđujući da samo On poznaje gajb, pa kaže: “Samo Ti jedini sve što je skriveno znaš”.

Više uopće nije čudno čuti za muslimane (ili ih vidjeti vlastitim očima!), nazovimo ih praktičare (jer u životu prakticiraju islam i islamske propise) koji godinama (barem sezonski) žive u bosanskim čaršijama u kojima, na relativno maloj udaljenosti od džamija, posjeduju vlastite kuće ili stanove, međutim, ovakve niko od redovnih posjetitelja obližnje džamije ne poznaje iz jednostavnog razloga što ih u džamiji nikada nisu ni vidjeli. Ako su ih i viđali, to je bilo nekada davno, prije nego su zakoračili stazom koju smatraju ispravnom, a koja u stvarnosti ne vodi nigdje drugo do u očitu zabludu. Bez obzira šta ovakvi govorili ili na koji način opravdavali svoje bježanje od džamija, ono što čine je neislamski, nešerijatski i nesunnetski, i u to ne sumnja niko ko iole poznaje islamsku doktrinu s jedne, i njihove navodne ''argumente'' s druge strane. Ovaj, nazovimo ga suludi trend, nije fabriciran od strane istinskih i eminentnih učenjaka islamskog ummeta niti ga je kao takvog podržao iko od njih, već je on uglavnom proizvod plasiran od strane ili totalnih neznalica koji su sami sebi uzeli za pravo da tumače primarne izvore šerijata i shvataju ih na način kako oni smatraju da treba, ili od ljudi koji pri sebi imaju osnove šerijatskog znanja, ali su daleko od toga da mogu i smiju biti autoriteti za kojima se treba povoditi.

Ukoliko bi se neko zapitao, zašto se učenjak uspoređuje sa mjesecom, a ne sa suncem kada je ono mnogo sjajnije i zrači daleko više svjetlosti od sunca, u vezi ovoga navodimo dvije koristi. Svjetlost mjeseca je u suštini samo refleksija već postojeće svjetlosti (tj. svjetlosti sunca), a takav slučaj je i sa učenjakom koji samo reflektira svjetlost Allahove poslanice upućene Njegovim poslanicima, tako da je prikladnije učenjaka porediti s mjesecom nego sa suncem. Kada je riječ o svjetlosti, stanje sunca je u tom pogledu nepromjenljivo, tj. ono sija konstantno i sa istim intenzitetom, a kada je riječ o mjesecu, njegova svjetlost varira, odnosno smanjuje se i povećava, baš kao što se učenjaci u pogledu znanja razlikuju, pa neki znaju više, a neki manje. 

Vjernika muslimana ništa tako snažno ne može potaći da se zaokupi i bavi nekom aktivnošću kao spoznaja da ga za nju očekuje velika nagrada kod Uzvišenog Stvoritelja. Ukoliko nam je poznato da je učenje i prenošenje znanja na druge aktivnost za koju je Svevišnji Allah obećao ugled na dunjaluku kao i veliku nagradu na ahiretu, onda nam je jasno da je i ovo jedan od indirektnih motiva koji je muslimane od vremena poslanstva pa sve do danas usmjeravao ka cjeloživotnom učenju. Uzvišeni Allah je u Kur'anu rekao: ''Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.'' (Prijevod značenja El-Mudžadele, 11.) Zbog želje da budu uzdignuti na visoke stepene i na dunjaluku i na ahiretu, ogroman broj muslimana se iskreno i strpljivo predavao nauci te su se njome bavili sve do svoje smrti.

''Svoj pogled ni prema čemu nisam usmjerio, niti sam svojim jezikom ikada progovorio, niti sam svojom rukom išta dotaknuo, niti su moja stopala ikada korak napravila sve dok nisam razmislio da li se radi o pokornosti (Uzvišenom Allahu) ili o nepokornosti? Ako bi bila riječ o pokornosti, odmah bih pristupio, a ako bi se radilo o nepokornosti, odmah bih ustuknuo.'' (Ibn Redžeb el-Hanbeli, Kelimetul-ihlasi ve tahkiku ma'naha, str. 35.) ''Među ljudima ćeš uvijek biti cijenjen i poštovan (ili je rekao: ljudi će ti uvijek dobročinstvo činiti i poštivati) sve dok ne budeš pokazivao interesovanje za onim što oni posjeduju (od stvari dunjaluka). Ukoliko tako postupiš, gledat će te s podozrenjem, prezirat će tvoj govor i zamrzit će te.'' (Ebu Nu'ajm, Hiljetul-evlija, 1/397.)

U bitki na Hendeku jedan od nevjerničkih prvaka po imenu Amr b. Vudd el-Amirijj izađe pred muslimane te ih izazva na dvoboj. ''Ko će sa mnom na dvoboj izaći?'', upita on, ali odmah nije dobio odgovora. ''Ko je smion da se pred svima sa mnom bori?'', upita opet, ali se ni tada niko ne javi. Međutim, Alija, radijallahu anhu, nije se htio pomiriti s tim već smjelo izađe i reče: ''Ja ću se boriti, Allahov Poslaniče!'' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaza mu: ''Ali to je Amr b. Vudd!'', a on mu odgovori: ''Nema veze, neka je to i Amr b. Vudd!'' Alija, radijallahu anhu, mu priđe i dvoboj započe. S jedne strane junak islama, a s druge strane junak kufra. Sablje ''zapjevaše'' i prašina se dignu. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, molio je Uzvišenog Allaha da pobjedom počasti Aliju, radijallahu anhu. Kada se prašina razišla, ugledaše Aliju, radijallahu anhu, kako pobjedonosno stoji nad ubijenim Amrom, a u rukama mu sablja sa koje je kapala Amrova krv...