mr. Fahret Kadrić, prof.

(kroz primjere iz Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, života)

Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, životopis nepresušni je izvor znanja i pouka za sve životne izazove s kojima se čovjek suočava i pokušava ih prebroditi. Problem anksioznosti (tjeskobe) i stresa svakako je jedan od tih izazova na koje nijedan čovjek nije imun.

Da li u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, životopisu možemo naći rješenje kako se nositi s anksioznošću? Odgovor je svakako pozitivan, a našu temu osvijetlit ćemo s nekoliko aspekata kroz primjere iz Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, života.

Potraga za emocionalnom ravnotežom i nastojanje da se dostigne mentalno blagostanje univerzalna je kategorija kojoj teže svi ljudi. Poznati andaluzijski učenjak Ibn Hazm (umro 465. h. g.) piše: "Tragao sam za nečim što je zajedničko svim ljudima, za nečim što svi teže da postignu, i nisam našao ništa osim njihove želje da iskorijene anksioznost." (El-Ahlak ves-sirr, str. 76)

Mesdžid kao višenamjenska institucija u islamu zauzima posebno mjesto. Pouzdano se zna da je za života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžid bio višefunkcionalna institucija u kojoj su se, pored redovnih ibadetskih aktivnosti, poput namaza, zikra i učenja Kur'ana, obavljale i sve ostale društveno korisne aktivnosti, poput učenja, strateškog planiranja vojnih pohoda te općenito razmatranja tekućih problema muslimanske zajednice. Šta je to mesdžid i koju ulogu ima u islamu? Koja je razlika između mesdžida, džamije i musalle? Kakav položaj i značaj ima mesdžid u islamu?, samo su neka od pitanja na koja ćemo dati odgovor.

Ovom prilikom neću pisati o tome da su naši učenjaci kroz vijekove, od doba velikih imama i mudžtehida pa do danas, smatrali da je čestitanje nevjernicima njihovih praznika zabranjeno djelo, nego ću radije iskoristiti priliku da te upitam, cijenjeni čitaoče, kako bi se osjećao da ti neko priđe i kaže da je tvoja majka nečasna žena koja je rodila dijete u vanbračnoj zajednici? Ili da, recimo, potvori tvoju suprugu? Da li bi se naljutio? Da li bi kod tebe proradila ljubomora? Ako je odgovor pozitivan, a vjerujem da jeste, onda te pitam: zar je moguće da nemaš ljubomore i ne ljutiš se kad neko vrijeđa tvoga Gospodara pripisujući Mu sina!? Umjesto toga, ti mu još čestitaš i poželiš sreću i zdravlje. Da li si svjestan da ustvari čestitaš i raduješ se jer neko smatra da tvoj Gospodar ima sina? Vjerujem da si čitao ove ajete: “Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe zato što Milostivom pripisuju dijete.” (Merjem, 90–91) Oni Mu dijete pripisuju, a ti im to čestitaš!?

Kaže Uzvišeni Gospodar: “Zovite Me (dovu Mi činite), Ja ću vam se odazvati! Uistinu, oni koji se budu oholili prema robovanju Meni, ući će u Džehennem poniženi.” (Gafir, 60) Onaj ko Allaha pozove i zamoli, zasigurno neće ostati uskraćen za odgovor jer Gospodar naš zasigurno se odaziva molbi onoga koji Ga moli, a potvrdu za to nalazimo u riječima Uzvišenog Allaha: “Kada te o Meni upitaju robovi Moji, ti im reci da sam Ja blizu, uslišavam dovu onoga koji moli, kada Me zamoli, pa nek se i oni Meni odazovu i nek u Mene vjeruju, ne bi li bili na Pravom putu!” (El-Bekara, 186) Ramazan je prilika, a njegova zadnja trećina posebno, da čovjek svoju muku i tegobu iznese pred Onoga koji sve može. Ljudi vrlo često najprije idu od vrata do vrata, od čovjeka do čovjeka, tražeći i moleći za pomoć, pa kad im se ne udovolji, onda pokucaju i na vrata dove Gospodaru svjetova, a trebali su uraditi upravo obrnuto. Najprije se molba upućuje Onome koji je Svemoćan i kod koga su riznice nebeske i zemaljske. U vjerodostojnoj predaji kaže se: “O robovi Moji, kada biste vi, i prvi i posljednji, i ljudi i džini, stali na jedno mjesto, pa Meni svoje molbe i želje uputili, te Ja udovoljio svačijoj molbi i želji, to ne bi umanjilo ono što Ja imam ni onoliko koliko igla oduzme od mora kad se u njega zamoči.” (Muslim, br. 2577)

Najstariji pisani tragovi koji govore o razmjeni vjereničkih prstena datiraju iz vremena starog Egipta. Kasnije su Rimljani preuzeli taj običaj da bi on na koncu našao utočište u kršćanstvu. Krug bez početka i kraja bio je simbol vječnosti ne samo kod starih Egipćana nego i kod drugih antičkih kultura. Taj krug u obliku prstena muškarac je stavljao na ruku svoje izabranice, a ona je činila isto prilikom ceremonije sklapanja braka, što je predstavljalo simbolično zavjetovanje i obećanje da će njihova bračna zajednica biti vječna i da ih ništa neće rastaviti. Kasnije će Katolička crkva praksu razmjene vjereničkih prstena uvesti u stalnu proceduru prilikom sklapanja braka jer je poznato da kršćanstvo ne priznaje koncept razvoda braka koji je sklopljen pred Bogom. Ovaj klasični pagansko-kršćanski običaj, koji za sobom povlači određena vjerovanja i ubjeđenja, pojedini su muslimani objeručke prihvatili.

Ihsan je najbolje definirao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: “Ihsan je da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe zaista vidi.” (Buhari i Muslim) Robovanje Allahu na prethodno opisani način najpotpuniji je vid robovanja. No, ihsan ne možemo ograničiti isključivo na odnos između čovjeka i Allaha. Ihsan je mnogo obuhvatniji, a u svom suštinskom značenju podrazumijeva izvršavanje šerijatom naređenih obaveza, na najprimjereniji način i uz suptilnost i prefinjenost.

Živimo u vremenu smutnje kad mnogi istinu vide kao neistinu, dok zabludu prihvataju kao apsolutnu istinu. Živimo u vremenu poremećenih vrijednosti u kojem su nosioci istine etiketirani kao zabluđivači, dok su bakljonoše laži i zablude okarakterizirani kao dobročinitelji i pomagači. Obično muslimansko oko vrlo često je zamagljeno i ne vidi jasno ko su stvarni nosioci istine, a ko su, s druge strane, istinski zabluđivači. Jedna vrlo delikatna osobina krasi stvarne nositelje istine i jasno ih razdvaja od onih koji preko sile, žestine i grubosti nastoje svoju zabludu predstaviti istinom. Samilost prema ljudima osobina je pravih nositelja istine. Takvi su bili najodabraniji Allahovih robovi, Njegovi poslanici, neka je Allahov mir i spas na njih.

Nisi li primijetio da su ljudi Allahu najbliži u mjesecu ramazanu, da su na noćnom namazu u tom mjesecu posebno skrušeni? Mnogi plaču dok imam uči kur’anske ajete ili pak dove. Ta skrušenost je plod osjećaja da se obraćaš nekome ko te sluša. Stoga, otvori svoje srce na namazu i povjeri se svome Gospodaru. Obrati Mu se, traži od Njega, jer znaj da On to traži od tebe. On želi da Ga moliš. On želi da Mu se obraćaš. On je taj koji kaže: “Molite me, Ja ću vam se odazvati.” (Gafir, 60) Pristupimo našim namazima na ovaj način. Oživimo ih i udahnimo im dušu skrušenosti, jer slast namaza možemo osjetiti samo u skrušeno obavljenom namazu.

El-Muhasibi, Allah mu se smilovao, kazao je: „Ako Iblis spozna da si oprezan i da brineš o stanjima u kojima se nalaziš, on te neće nagovarati na gibet i na laž, jer zna da se ti takvih stvari kloniš. Međutim, on će pokušati da te spoji s tvojim prijateljem, pa nakon što budete spominjali Allaha, on će vam uljepšati bespotreban govor i dunjalučke ljepote, pa kada se upustite u to, onda će vam uljepšati gibet. Pa ako vas dvojica budete od onih koji su obazrivi prema grijesima, onda će vam šejtan prići i gibet donijeti kao nešto čime se vi srdite u ime Allaha ili ste zaprepašteni pa negirate određenu stvar kod onoga koga ogovarate. S druge strane, ako niste obazrivi, onda ćete ogovarati u srdžbi i ljutnji kako biste uzvratili onome ko je vas spomenuo ili jednog od vas, dok će drugi to odobravati.“

Mesdžidi su kuće podignute na temeljima takvaluka (bogobojaznosti), u njima se Allah obožava i Njemu se iskazuje pokornost, u njih se spušta Njegova milost, smirenost, uputa i Njegovi časni i presvijetli meleki. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: ''Najdraža mjesta Allahu jesu mesdžidi, a najomraženija pijace.“ (Muslim) U komentaru Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ''Najdraža mjesta Allahu jesu mesdžidi“, imam Nevevi kaže: ''To je zato jer su to kuće pokornosti čiji su temelji podignuti na takvaluku.'' Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ''...a najomraženija pijace“, imam Nevevi prokomentarisao je riječima: ''To je zato jer su to mjesta gdje se vara i podvaljuje, uzima kamata i daju lažne zakletve, na pijacama se krše obećanja i ljudi su udaljeni od spominjanja Allaha. U konačnici, mesdžidi su mjesta gdje se spušta Allahova milost dok su pijace suprotnost tome.'' (Šerh Sahih Muslim, 3/432)

Nigdje se kao u mesdžidu ne osjeti i ne ostvaruje stvarna i istinska međubratska muslimanska ljubav. Bratstvo kao pokretačka snaga jednog zdravog muslimanskog društva najzdravije proklija u mesdžidu. Mesdžid je mjesto susreta gdje brat svakodnevno viđa svoga brata u danu i noći pet puta na zajedničkom namazu. Oni se susreću i borave zajedno u mesdžidu čineći ibadet samo Allahu koji zbližava njihova srca. U mesdžidu se ponajbolje osjeti slast imana gdje se čovjek iskreno i iz strahopoštovanja okreće svome Gospodaru, učeći i doveći te razmišljajući o veličanstvenosti Allahovog stvaranja. No, mesdžid nije predodređen isključivo za duhovne ibadete. Pogrešno je razumijevanje mnogih koji mesdžid smatraju mjestom gdje se samo ibadet čini. Ovakvo shvatanje muslimani su preuzeli od židova i kršćana koji su svoje svoje bogomolje predodredili samo za ibadete, ali ne i za ostale društveno korisne aktivnosti.