Selmir Hadžić, prof.

Uzvišeni Allah naredio je vjernicima da se pripremaju za suprotstavljanje neprijateljima i za odbranu svoje vjere, domovine, časti, obespravljenih i potlačenih, a ta priprema podrazumijeva nabavku oruđa i oružja i njihovu efikasnu primjenu. U najvažnije vojne sposobnosti ubraja se preciznost pogađanja neprijateljskih ciljeva, to jest streljaštva. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, traženu snagu za borbu protiv neprijatelja protumačio je kao umijeće i sposobnost preciznog pogađanja cilja, što nedvojbeno ukazuje na obavezu da se toj vještini posveti posebna pažnja i briga. Otuda se upravo streljaštvo, njegovo učenje, usavršavanje, podučavanje njemu i natjecanje u njemu, sa nijetom borbe na Allahovom putu, ubraja u vještine koje je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, posebno preporučivao. U narednim redovima, uz Allahovu pomoć, ukazat ćemo na važnost streljaštva za svakog muslimana, a i ummet u cjelini.

Stanovnici pećine bili su mladići koje je Uzvišeni Allah uputio i imanom nadahnuo, spoznali su svoga Gospodara, a suprotstavili svojim sunarodnjacima koji su obožavali idole, pa su ustali i među njima javno obznanili svoje vjerovanje, te su, bojeći se da ih njihov narod ne savlada, uzviknuli: "Gospodar naš -- Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu moliti, jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili" (El-Kehf, 14), tj. ako bismo u dovama molili nekoga drugoga osim Njega, tada bismo izrekli izmišljotinu, potvoru i nepravdu.

"Narod ovaj naš je, mimo Njega, druge bogove prihvatio, zašto o njima jasan dokaz ne donesu? A ima li nepravednijeg od onog koji o Allahu iznosi neistinu." (El-Kehf, 15)

U prvom dijelu teksta "Pouke iz kur'anskog kazivanja o Musau i Harunu" u prošlom broju, ukazali smo na značaj ovog kazivanja kao izvora neiscrpnih pouka i mudrosti, korisnih za svako vrijeme i generaciju. U ovom nastavku, kroz razmatranje jasnih kur'anskih ajeta i komentara velikih učenjaka, izvući ćemo vrijedne poruke koje se tiču tevhida, oslanjanja na Allaha, odnosa prema vlasti, misije poziva u islam i drugih ključnih aspekata islamskog vjerovanja i prakse.

Ovaj drugi dio donosi još dublje uvide u Allahovu zaštitu Svojih poslanika, značenje mudžiza, te važne poruke vezane za lično popravljanje, zajedničko djelovanje i razumijevanje života kroz prizmu objave. Ove pouke nisu tek zapisi prošlosti -- one su putokazi i opomena svima nama danas.

Kur'anska kazivanja nisu puka historijska pripovijedanja, već božanska usmjerenja iz kojih svaki vjernik može crpiti smjernice za svoj život. Među njima posebno mjesto zauzima kazivanje o Musau i njegovom bratu Harunu, alejhima-selam, koje se kroz Kur'an ponavlja u više sura, donoseći važne pouke o vjeri, strpljenju, pozivu na istinu i oslanjanju na Allaha. U Kur'anu se Musa, alejhis-selam, spominje 36 puta, dok se Harun, alejhis-selam, spominje 20 puta.

Kazivanje o ovoj dvojici plemenitih poslanika nije samo podsjetnik na njihovu borbu protiv faraona i njegove nepravde, već i putokaz za svakog vjernika koji se suočava sa izazovima u svom životu. Musa, alejhis-selam, bio je poslanik kojem je Allah dao mudrost, hrabrost i čvrstu vjeru, ali je ipak osjećao potrebu za podrškom svoga brata Haruna. Njihova misija pokazuje važnost bratstva u vjeri, zajedništva i iskrene dove Allahu u trenucima slabosti.

Kroz ovo kazivanje učimo kako se istina uvijek susreće s otporom, ali i kako Uzvišeni Allah pomaže onima koji su iskreni i ustrajni na Njegovom putu. Pouke iz života Musaa i Haruna, alejhimas-selam, ostaju relevantne i danas, kao upute svima koji se bore za pravdu, pozivaju dobru i suprotstavljaju se nepravdi, bilo u društvenom, porodičnom ili ličnom vjerskom kontekstu.

Uzvišeni Allah kaže: **"A oni koji su džamiju sagradili da bi štetu nanijeli i nevjerovanje osnažili i razdor među vjernike unijeli, pripremajući je za onoga koji se protiv Allaha i Njegova Poslanika još prije borio -- sigurno će se zaklinjati: 'Mi smo samo najbolje željeli' -- a Allah je svjedok da su oni pravi lažljivci. Ti u njoj nemoj nikada molitvu obaviti! Džamija čiji su temelji, već od prvoga dana, postavljeni na strahu od Allaha zaista više zaslužuje da u njoj obavljaš molitvu. U njoj su ljudi koji se vole često prati, a Allah voli one koji se mnogo čiste. Da li je bolji onaj koji je temelj zgrade svoje postavio na strahu od Allaha i u želji da Mu se umili -- ili onaj koji je temelj zgrade svoje postavio na rub podlokane obale koja se nagnula, da se zajedno s njim u vatru džehennemsku sruši? -- A Allah neće ukazati na Pravi put narodu koji sam sebi nepravdu čini. Zgrada koju su oni sagradili stalno će unositi nemir u srca njihova, sve dok im srca ne popucaju. -- A Allah sve zna i mudar je." **(Et-Tevba, 107--110)

"I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio pa ga je šejtan dostigao, i on je zalutao. A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov slučaj je kao slučaj psa: ako ga potjeraš, on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš, on opet dahće. Takvi su ljudi koji Naše dokaze smatraju lažnim; zato kazuj događaje da bi oni razmislili. Loš su primjer ljudi koji ne priznaju Naše dokaze, oni zlo čine sami sebi. Kome Allah ukaže na Pravi put -- bit će na Pravome putu, a koga ostavi u zabludi -- taj će izgubljen biti." (El-A'raf, 175--178)

U kazivanju o Ademu, alejhis-selam, govori se o prvom i vječnom neprijateljstvu između čovjeka i prokletog šejtana. Uzvišeni Allah ukazuje nam na to kakva je priroda čovjeka i šejtana, i na načine šejtanskog uljepšavanja ružnoga djela: "Ali šejtan mu poče bajati i govoriti: 'O Ademe, hoćeš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i carstvo koje neće nestati?'" (Taha, 120). Naš Gospodar podučava nas da svako nije iskren savjetnik, čak i da se zakune Uzvišenim Allahom: "...zaklinjaše im se: 'Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!'" (El-A'raf, 21). Jedna od najvećih koristi spomenutog kazivanja jeste način zaštite od prokletoga šejtana: "On doista nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svoga pouzdaju." (En-Nahl, 99)

Uzvišeni Allah pripovijeda Svom poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, o poslanicima koji su poslati prije njega kako bi učvrstio njegovo srce i uspokojio njegovu dušu. Govoreći mu o ibadetu ranijih poslanika, o njihovoj ogromnoj strpljivosti i vjeri u Allaha, Uzvišeni Allah želi u njemu probuditi želju i žudnju da se s njima natječe u približavanju Allahu, i usmjeriti ga da strpljivo podnosi uznemiravanja svoga naroda. Mnogo je poslanika o kojima Uzvišeni Allaha govori u Kur'anu, a ovom prilikom izdvojit ćemo kazivanje o Davudu i Sulejmanu, alejhimas-selam, kako bismo izvukli neke koristi i pouke, i primijenili ih u svom životu.

Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, naređeno je da slijedi prethodne poslanike i vjerovjesnike, i da ih uzima za uzor: "Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov Pravi put" (El-En'am, 90). Kako je to naređeno Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegov ummet dužan je da ga slijedi u tome. Kazivanje o Allahovim poslanicima i vjerovjesnicima dolazi upravo u tom kontekstu. Ovaj put donosimo neke koristi i pouke iz kazivanja o Ibrahimu, alejhis-selam, Halilur-Rahmanu ili Allahovom prijatelju.

Uzvišeni i Plemeniti Allah kaže:

A kada Musa reče momku svome: 'Sve ću ići dok ne stignem do mjesta gdje se sastaju dva mora, ili ću dugo, dugo ići.' I kad njih dvojica stigoše do mjesta na kome se ona sastaju, zaboraviše na ribu svoju, pa ona u more kliznu. A kada se udaljiše, Musa reče momku svome: 'Daj nam užinu našu, jer smo se od ovog našeg putovanja umorili.' 'Vidi!', reče on, 'kad smo se kod one stijene svratili, ja sam zaboravio onu ribu -- sam šejtan je učinio da je zaboravim, da ti je ne spomenem -- mora da je ona skliznula u more; baš čudnovato!' 'E, to je ono što tražimo!' reče Musa, i njih dvojica se vratiše putem kojim su bili došli, i nađoše jednog Našeg roba kome smo milost Našu darovali i onome što samo Mi znamo naučili. 'Mogu li da te pratim', upita ga Musa, 'ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen?' 'Ti sigurno nećeš moći sa mnom izdržati', reče onaj, 'a i kako bi izdržao ono o čemu ništa ne znaš?' 'Vidjet ćeš da ću strpljiv biti, ako Bog da', reče Musa, 'i da ti se neću ni u čemu protiviti.' 'Ako ćeš me već pratiti', reče onaj, 'onda me ni o čemu ne pitaj dok ti ja o tome prvi ne kažem!' I njih dvojica krenuše. I kad se u lađu ukrcaše, onaj je probuši. 'Zar je probuši da potopiš one koji na njoj plove? Učinio si, doista, nešto vrlo krupno!' 'Ne rekoh li ja', reče onaj, 'da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?' 'Ne karaj me što sam zaboravio', reče, 'i ne čini mi poteškoće u ovome poslu mome!' I njih dvojica krenuše. I kad sretoše jednog dječaka pa ga onaj ubi, Musa reče: 'Što ubi dijete bezgrješno, koje nije nikoga ubilo! Učinio si, zaista, nešto vrlo ružno!' 'Ne rekoh li ja tebi', reče onaj, 'da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?' 'Ako te i poslije ovoga za bilo šta upitam', reče, 'onda se nemoj sa mnom družiti. Eto sam ti se opravdao!' I njih dvojica krenuše; i kad dođoše do jednog grada, zamoliše stanovnike njegove da ih nahrane, ali oni odbiše da ih ugoste. U gradu njih dvojica naiđoše na jedan zid koji tek što se nije srušio, pa ga onaj prezida i ispravi. 'Mogao si', reče Musa, 'uzeti za to nagradu.' 'Sada se rastajemo ja i ti!', reče onaj, 'pa da ti objasnim zbog čega se nisi mogao strpjeti.' 'Što se one lađe tiče, ona je vlasništvo siromaha koji rade na moru, i ja sam je oštetio jer je pred njima bio jedan vladar koji je svaku ispravnu lađu otimao; što se onoga dječaka tiče, roditelji njegovi su vjernici, pa smo se pobojali da ih on neće na nasilje i nevjerovanje navratiti, a mi želimo da im Gospodar njihov, mjesto njega, da boljeg i čestitijeg od njega, i milostivijeg; a što se onoga zida tiče, on je dvojice dječaka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano njihovo blago. Otac njihov bio je dobar čovjek i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje. Sve to ja nisam uradio po svome rasuđivanju. Eto to je objašnjenje za tvoje nestrpljenje!'

(El-Kehf, 60--82)

Uzvišeni i Plemeniti kaže: "I Medjenu -- brata njihova Šuajba. 'O narode moj', govorio je on, 'Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, i krivo na litru i na kantaru ne mjerite. Vidim da u obilju živite i bojim se da vas jednog dana ne zadesi kazna, pa da svi nastradate. O narode moj! Pravo mjerite i na litru i na kantaru i ne zakidajte ljudima stvari njihove i ne činite zlo po Zemlji praveći nered. Bolje vam je ono što Allah ostavlja kao dozvoljeno, ako hoćete da budete vjernici; a ja nisam vaš čuvar.' 'O Šuajbe', govorili su oni, 'da li vjera tvoja traži od tebe da napustimo ono čemu su se preci naši klanjali ili da ne postupamo sa imanjima našim onako kako nam je volja? E baš si 'pametan' i 'razuman'!' 'O narode moj', govorio je on, 'shvatite da je meni jasno ko je Gospodar moj i da mi je On dao svega u obilju. Ja ne želim činiti ono što vama zabranjujem; jedino želim učiniti dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam. O narode moj, neka vas neslaganje sa mnom nikako ne dovede do toga da vas zadesi ono što je zadesilo Nuhov narod ili Hudov narod ili Salihov narod. A i Lutov narod nije mnogo prije vas živio. I tražite oprost od Gospodara svoga, i onda Mu se pokajte! -- Gospodar moj je, uistinu, samilostan i pun ljubavi.'

Ovo je drugi dio tefsira sure En-Nasr, uvaženog šejha Abdurrahmana b. Redžeba, Allah mu se smilovao i oprostio mu Svojom milošću i plemenitošću. U ovom dijelu bit će riječi o trećem, zadnjem ajetu, u kojem se govori o istigfaru.

Komentar istigfara

Allahove riječi: “I moli Ga da ti oprosti”, znače: traži njegov magfiret – oprost, a magfiret je zaštita od zla grijeha, a ne samo njegovo prikrivanje.

Razlika između afva – brisanja i magfireta – oprosta jeste u tome što je afv brisanje tragova grijeha, što ponekad može biti i poslije kazne, za razliku od magfireta koji ne biva sa kaznom – ukubetom.

U riječima: “On je uvijek pokajanje primao'' (En-Nasr, 3), nalazi se nagovještaj da On, Slavljeni, prima tevbu – pokajanje od onih koji Ga za oprost mole i Njemu se kaju, što je podsticanje na istigfar – traženje oprosta i podstrek na tevbu – pokajanje.

Skupina ashaba, radijallahu anhum, smatra da je Poslaniku, sallallahu alejhi sellem, naređen tesbih, tahmid, i istigfar, prilikom dolaska pobjede (nasr) i oslobođenja (feth) iz zahvalnosti (šukra) Allahu na toj blagodati. Kao što je i sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao na dan oslobođenja Meke osam rekata, a tako je isto klanjao i Sa‘d b. Ebu Vekkas, na dan oslobođenja gradova, a taj namaz se nazivao salatul-feth – namaz pobjede.

Prijevod sure En-Nasr – Pomoć

1. Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu,

2. i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze

3. ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao.

Uvod

Ovo je tefsir sure En-Nasr uvaženog šejha Abdurrahmana b. Redžeba, Allah mu se smilovao i oprostio mu Svojom milošću i plemenitošću.

U hadisu se navodi da je sura En-Nasr vrijedna i ravna četvrtini Kur’ana. (Tirmizi, br. 2895, Ibn Adijj, El-Kamil, 3/1180, Bejheki, Šuabul-iman, 1/414, u hadisu od Enesa. Međutim, lanac prenosioca ovog hadisa je slab – daif, jer je u njemu Selema b. Virdan, a on je slab, kako se navodi u djelu Et-Takrib. Hadis je slabim ocijenio hafiz Ibn Hadžer u Fethul-Bariju, 9/62, dodavši da ga još bilježe i Ibn Ebu Šejba i Ebu Šejh) Sura En-Nasr je medinska sura, prema idžmau – konsenzusu islamskih učenjaka, što znači da je objavljena poslije hidžre u Medinu, i to je jedna od sura koje su objavljene posljednje. U Sahihu imama Muslima od Ibn Abbasa se prenosi da je rekao: “Posljednja objavljena sura iz cijelog Kur’ana je “Kada Allahova pomoć dođe.” (Muslim, 4/2318)