Semir Vatrić, prof.

Spoznaja i obožavanje Allaha svrha je stvaranja ovog svijeta i svih stvorenja. Uzvišeni Allaha jedini je Gospodar i jedini Kome se upućuju svi vidovi ibadeta. Njegovo plemenito biće savršeno je i potpuno i nema nikakvih manjkavosti.

Jedna od primarnih zadaća svih poslanika i vjerovjesnika jeste pozivanje ljudi da vjeruju u jednoga Boga, Allaha, i da samo Njega obožavaju. Uzvišeni Allah, govoreći o Svojoj veličini i gospodarenju, kaže: "On je Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je između njih. Obožavaj Ga i u tome budi ustrajan! Da li znaš nekoga poput Njega?" (Merjem, 65)

Ljepota života ogleda se u spoznaji Uzvišenog Allaha. Pitanja koje se sama po sebi nameću jesu: Šta je to čovjek spoznao ako nije spoznao svoga Gospodara? Kakav je život živio? Kako se duša uzdizala bez Njega?

Uzvišeni Allah je najveća istina i svaka druga istina ne bi bila stvarna bez Njega. Vjerujemo u Allaha i ubijeđeni smo u Njega kao da Ga vidimo, obožavamo Ga kao da Ga vidimo i znamo da nas samo On može uvesti u Džennet i spasiti Vatre užarene.

Obožavanje Uzvišenog Allaha ne veže se samo za određeno vrijeme kao što je mjesec ramazan. Allah je Gospodar svih ostalih mjeseci, vlasnik našeg života i smrti i naše konačnice na onome svijetu.

Na ovu činjenicu veoma je lijepo i jednostavno ukazao Ebu Bekr, radijallahu anhu, koji je, kada je umro Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko je obožavao Muhammeda, pa zaista je Muhammed umro, a ko je obožavao Allaha, pa zaista je Allah živ i On ne umire.” (Buhari)

Nevolje koje čovjeka pogađaju u životu predstavljaju izazov i ispit izdržljivosti i strpljenja, a još se teže podnose i prevazilaze ako ih čovjek ne proživljava kroz vjeru, oslanjajući se na svoga Gospodara. Svaki sin Ademov mora biti iskušan na ovome svijetu, bio on vjernik ili nevjernik, i to je pravilo ovoga života.

Međutim, vjernik zna da su nedaće ustvari ispit za njega i pokazatelj Allahove ljubavi prema njemu. Te nevolje su u obliku lijeka koji je gorak i ne godi čovjeku, ali ga liječi i popravlja njegovo stanje, tako da na kraju ima lijepu završnicu.

Rekao je Fadl b. Sehl: “Zaista se u nevoljama kriju blagodati koje razumna osoba ne smije zanemariti, kao što je brisanje grijeha, obilna nagrada, buđenje iz nemara, vrednovanje blagodati koju je izgubio i vraćanje pokajanju.”

Istinski obožavati svoga Uzvišenog Gospodara, obaveza je svakog stvorenja, a to podrazumijeva ispoljavati ljubav prema Njemu, osjećati strah od Njegove kazne i nadati se Njegovoj milosti. Istinski Allahovi robovi žive u nadi da će se na Sudnjem danu Milostivi smilovati vjernicima koji su na ovome svijetu živjeli tražeći Njegovo zadovoljstvo. Ljubav prema Allahu, osjećaj straha od Allahove kazne i nada u Njegovu milost, tri su uvjeta koja se moraju ispuniti da bi robovanje Allahu bilo potpuno.

Ko bude obožavao Allaha samo preko ljubavi, dopustit će sebi da se oslobodi mnogih šerijatom propisanih obaveza. Upravo to su uradile određene skupine smatrajući se jednom od privilegovanih skupina kod Allaha, pa su sami sebe oslobodili mnogih vjerskih obaveza, a neki od njih i temelja ove vjere, kao što su namaz, post i drugi ibadeti. Ispravna ljubav prema Allahu mora da podstakne i motivira vjernika da Mu se još više približava i poveća njegovo vjerovanje u Njega i čežnju za Njim.

S druge strane, ko bude obožavao Allaha samo kroz strah, bojati se da će takav sam sebi veoma otežati vjeru i da će se jednog dana probuditi u vjeri koja će mu postati teška i neće se moći nositi sa njom, pa će ga ona na kraju savladati. Obično ovakva vrsta vjernika ne samo da sebi otežava vjeru nego je otežava i sužava i drugima, što nekada vjernika dovodi do veoma teških i bezizlaznih situacija. Uzvišeni Allah otvorio mu je mnoga vrata, ali ih on zbog žestine koju je sam sebi nametnuo ne vidi.

Islam veoma brižno i pažljivo gleda na biranje prisnog prijatelja zato što druženje ima veliki utjecaj na samog vjernika i njegovu vjeru. Nekada je taj utjecaj veoma koristan, a nekada veoma štetan. Zato nam Allah naređuje da budemo sa iskrenima: “O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!” (Et-Tevba, 119)

Isto tako dozvoljava nam da budemo sa pobožnima: “Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovome svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.” (El-Kehf, 28)

Spoznaja da je Allah jedan, da su Džennet, vatra džehennemska, proživljenje, obračun i vaganje djela istina, sve to potpada pod znanje gajba, nepoznatog svijeta, koji vjernik treba spoznati. Kada se postigne ova spoznaja, ona se mora utemeljiti i učvrstiti u čovjekovoj duši, kako bi se izbacio i najmanji vid sumnje u postojanje Allaha i nevidljivog svijeta. Tek kada to uradi, u vjerniku se budi jedna osnova njegovog vjerovanja koja se zove ubjeđenje – jekin. Da bi vjerovanje bilo ispravno, ono mora da se oslobodi svake sumnje i bilo kojeg oblika negiranja Allahove vjere ili onoga sa čime je došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Uzvišeni Allah kaže: “Elif-lam-mim. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali.” (El-Bekara, 1–2) Ovaj plemeniti ajet potvrđuje bogobojaznost pod uvjetom da se otkloni sumnja iz srca, a da bi se to desilo, sumnju obavezno mora zamijeniti ubjeđenje, jer ova su dva svojstva (svojstvo sumnje i ubjeđenja) kontradiktorna i jedno drugo poništavaju. Pa ukoliko se u čovjekovom srcu nađe sumnja, znaj da tu nema mjesta ubjeđenju, i obrnuto.

Kada pogledamo u Allahova stvorenja, vidjet ćemo kako je Allah svakom stvorenju dao lik i oblikovao ga onako kako to njemu odgovara. Ribi je dao tijelo koje odgovara životu u vodi, ptici ono što odgovara životu u zraku, čovjeku oblik koji odgovara životu na zemlji… Nekim stvorenjima dao je brzinu, drugim snagu, trećima oštar vid i tako dalje, kako bi svako stvorenje ispunjavalo zadaću zbog koje je stvoreno. Isto tako, trebamo znati da je jedino džinima i ljudima Allah dao svojstvo razuma, što ih obavezuje na obožavanje Allaha, na temeljima Kur’ana i sunneta. Druga bića nisu dužna obožavati Allaha jer nemaju samo jedno svojstvo, a to je svojstvo razumijevanja i spoznaje.

Allah, subhanehu ve teala, objavu koju spušta Svome Poslaniku naziva dušom, jer je to jedini istinski život. Također, naziva je svjetlošću, jer je to jedina prava uputa. Čovjek bez upute ne može ni živjeti ni imati svjetlost. Allah, subhanehu ve teala, kaže: “Ni jednom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća osim na jedan od tri načina: nadahnućem, ili iza zastora, ili da pošalje izaslanika koji, Njegovom voljom, objavljuje ono što On želi. On je, zaista, uzvišen i mudar! Na takav način Mi i tebi objavljujemo dušu, Našom odredbom. Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo. A Ti, zaista, upućuješ na Pravi put, na Put Allahov, kome pripada sve što je na nebesima i sve što je na Zemlji. I, eto, Allahu će se sve vratiti!” (Eš-Šura, 51–53) Nema istinskog života niti svjetlosti, osim u onome sa čim je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Uz Allahovu Knjigu i sunnet Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čovjek može živjeti istinski život i uživati u nagradi koju mu Allah obećava.