Ummu Adila

“Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uh!’, i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan, i reci: ‘Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!’ (El-Isrā, 23–24)

Bilo je to jedne majske subote. Miris behara širio se poljanama i ulicama, zaustavljajući se pored svakog prolaznika koji je, opijen tom ljepotom Allahovog stvaranja.

Bilo je to jednog školskog dana. Sva djeca su već sjedila u školskim klupama i vrijedno radila svoje zadatke. Abdullah je krišom pogledao vani i radovao se snijegu koji je lagano prekrivao zemlju. I ostala djeca su gledala kroz prozor, radosna što će uskoro pauza pa će trčati i igrati se na prvom snježnom pokrivaču. U razred ponovo uđe učiteljica. Za njom je išao jedan dječak. Učiteljica se obrati djeci u razredu: „Draga djeco, ovo je Ahmed. On će od danas biti u našem razredu. Vjerujem da ćete ga lijepo prihvatiti i pomoći mu u izvršavanju zadataka. A ti, Ahmede, evo možeš sjesti pored Zejda.“

Do kasno u noć Amina nije mogla zaspati. Radovala se sutrašnjem danu. Septembar je mjesec kad djeca ponovo sa ruksacima na leđima polaze u školu. Mnoga djeca prvog dana u školu pođu rano. Svi oni žele da, nakon dugog ljetnog raspusta, ponovo vide svoje drugove. Amina je već pripremila novu odjeću koju će obući prvog školskog dana. Ponovo će sresti svoje drugarice, selamit će se s njima i pričat će im kako joj je protekao raspust, mjesec ramazan i Bajram.

Bilo je to jednog toplog julskog, ramazanskog dana. Kao i obično, Abdullah je krenuo u džamiju, na ikindija-namaz. Koračajući niz ulicu sretao je razne prolaznike. Uglavnom su to poznata lica, ljudi iz njegovog komšiluka. U prolazu je mogao čuti djeliće njihovih razgovora. Pričaju o vremenu, vrućini, o postu, ramazanu. To mu izmami osmijeh: divno li je kad muslimane ujedini pokornost Stvoritelju.