Vedad Mustedanagić, prof.

U ovom tekstu donosimo vam sastav jednog školarca, osnovca, odlikaša Amine Kujraković koja je imala zadatak da odgovori na pismo svom prijatelju iz dijaspore. Naime, riječ je o projektu koji provodi udruženje "Mali kreativci" a podržava ga Federalno ministarstvo za raseljene osobe i izbjeglice. Jedna od aktivnosti bila je i ta da djeca, čija je matična država Bosna i Hercegovina, a žive u Hrvatskoj, napišu pismo šta bi to voljela posjetiti u Bosni i Hercegovini. Nakon toga djeca iz Bosne i Hercegovine odgovorila bi na to pismo. Ovaj uvod veoma je značajan za sadržaj sljedećeg pisma jer je to izraz jedne mlade osobe i njenog načina prezentiranja Srebrenice. Riječ je o dvije važne stvari: da je predstavljen najznačajniji historijski momenat po kojem je Srebrenica i poznata u svijetu, a tome je i dokaz nedavno glasanje o rezoluciji, i o historijskim i prirodnim bogatstvima koji se mogu iskoristiti kako bi ovaj grad krenuo naprijed. Mi ćemo predstavljati sadržaj pisma kroz naslove kako bismo dočarali ovo što naslovom želimo reći. I ovdje treba napomenuti da je riječ o tome zašto bi neka osoba posjetila Srebrenicu, tako da, pored svih tužnih priča i prošlosti, treba ipak imati pozitivne misli i gledati pozitivno.

Osnova je da musliman ima lijepo mišljenje o drugom muslimanu, da mu traži opravdanje ako vidi određenu grešku, jer vjerovatno ne zna cjelovitu sliku. Naravno, ako je riječ o grijesima koje je nemoguće opravdati, onda je na nama da upozorimo i da savjetujemo brata muslimana. Ljude ne treba previše ispitivati o njihovom životu, statusu i poslu. Možda im je neugodno odgovarati na takva pitanja, možda se nalaze u određenim životnim problemima ili bi ih odgovor na pitanje zastidio. Ima ljudi koji ispituju ljude samo zbog puke radoznalosti ili zbog toga kako bi mogli imati dobar trač! Često ljude dovode u nezgodnu situaciju, pa se onda i s razlogom mogu pitati zašto ih drugi izbjegavaju. Ko ima koliku platu, zašto se neko razveo od žene, zašto neka nema dobar odnos s nekim drugim, zašto neko čini određeni grijeh... -- to nije tvoj problem, ako mu prijateljski i bratski ne želiš pomoći. Ako želiš samo da ispituješ situaciju pa da poslije glorificiraš sebe, onda nisi dovoljno dobar musliman. Ali teško da će takvi ljudi prepoznati svoju grešku. Međutim, stalno treba opominjati i podsjećati da u tuđu privatnost ne treba ulaziti. Svako ima svoj život i svako je odgovoran za njega, ako ne želiš biti od pomoći, nemoj ni odmagati sa svojom znatiželjom. Posveti se sebi i radu na sebi. Nemoj propitivati druge koliko su oni dobri muslimani i šta je u njihovim srcima. Ne pitaj da li uče Kur'an i koliko klanjaju noćnog namaza. Ako već znaš da su muslimani sa smanjenim kapacitetom ibadeta, onda im indirektno ukaži na njihovu važnost, a nemoj napadati ličnost brata muslimana ili sestre muslimanke.

Ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao je: "Doći će vrijeme kada će se ohalaliti pet stvari: alkohol, koji će ljudi nazivati drugim imenima, korupcija, koju će nazivati poklonom, ubistvo, koje će nazivati sumnjom, zinaluk, koji će nazivati brakom, kamata, koju će nazivati trgovinom!" (El-I'tisam, 2/90)

Već godinama pričamo kako je Palestina rak-rana ovog ummeta. To je krajnja tačka na kojoj se propituje snaga ummeta, a očevici smo da je ta snaga veoma slaba. Ne želim da ovo bude jedan od tekstova koji će samo kritikovati arapske vladare i koji će svu krivnju prebacivati na njih. Naravno da je na njima najveća odgovornost, ali Palestina je ispit na kojem je čitav ummet pao. Izuzeci se mogu pronaći, ali to je sad najmanje bitno jer je ogromna bol i patnja koju doživljavaju naša braća i sestre (iako me je iskreno i stid pisati naša braća i sestre). Više nas može smiriti saznanje da će njih Allah obradovati šehadetom, da će im svu bol i patnju nadoknaditi na budućem svijetu, nego naša nada da će ummet izaći iz letargičnosti, a desit će se i to jednom, ako Bog da.

Odgoj je kontinuiran proces koji počinje izborom supružnika, ali i vlastitom kvalitetom vođenja života, pa sve do trenutka kada djeca, a tada već omladinci, trebaju sami da koračaju u svijet. Briga o mentalnom zdravlju djeteta je briga o njegovom odgoju. Jasan je islamski stav da su roditelji dužni materijalno obezbijediti svoju djecu, a to je poprilično jasno i muslimanima, jasan je također i stav islama da djeca moraju dobiti kvalitetan i zdrav odgoj, ali je to malo manje jasno muslimanima. Roditelje ne želimo puno kuditi, jer u ovakvim okolnostima oni svakako žele dobro svojoj djeci, ali izgleda da biraju pogrešne metode. Trude se svim silama da svojoj djeci obezbijede da imaju lijep i bezbjedan život, da im omoguće sve ono što oni nisu imali, ali u vidu moraju imati i probleme koji dolaze s takvim načinom života. Ono što ćemo u nastavku teksta pisati nisu nikakva nova istraživanja, niti su neki eliksiri koji će vam omogućiti bajkovit život, već je riječ o tome da jednostavno morate razgovarati sa svojim djetetom, paziti na njegova osjećanja, pomoći mu u njegovom odrastanju i razvoju. Roditelji mogu pročitati tekstova i knjiga koliko god žele o pedagogiji i odgoju djece, ali ako konkretno ne krenu u rješavanje problema, to će otići u zaborav.

Čovjek je biće rada, fizičkog i intelektualnog. Svakodnevne obaveze kroz taj njegov rad mogu utjecati i na njegovo mentalno zdravlje. Ako bude odgovorno obavljao svoj posao, poštovao predviđene rokove, ne zatrpavao se poslom i ostavljao da se obavi u posljednji čas, onda su njegove mogućnosti smanjenja stresa veće. Isti je slučaj i sa studentima i njihovim školskim obavezama, kao i sa svim ostalim poslovima, zanimanjima u čovjekovom životu. Ako se čovjek ne navikne da revnosno obavlja svoje dužnosti, onda može doživjeti mentalnu bolest nazvanu stres.

To je bolest koja je posljedica određene stvari, npr. nagomilanog posla ili nagomilanog gradiva. A do tog nedovršenog posla/gradiva došlo je zbog toga što osoba nije sebi rasporedila vrijeme, nije imala dovoljnu svijest o tome da može doći period kada će zažaliti što nije redovno izvršavala svoje zadatke. Ovo je možda najfrekventniji oblik kada se spomene stres, ali on može biti i posljedica određenih radnji koje nisu u našoj moći, npr. živjeti pored komšije koji će svaku noć puštati glasnu muziku ili živjeti u ratnom okruženju, gladan, izmoren, bez perspektive.

Izostanak brige o mentalnom zdravlju ima za posljedicu pojavu mentalnih oboljenja. Jedna od tih bolesti jeste depresija, koja se danas javlja kod velikog broja ljudi. Posljedice ovog oboljenja mogu biti katastrofalne, a nastaju nakon neaktivizma, lijenosti, nedostatka volje i motivacije i slično. Depresije se najbrže možemo riješiti ako joj se ne prepustimo, tj. ako proaktivno djelujemo i ako u našem mentalnom sklopu ne dopustimo mislima da nas "zakuju za krevet". Jedna od specifičnosti ove bolesti jeste što ona u velikoj mjeri zavisi od onoga šta mislimo ili, bolje reći, od onoga što sebi umislimo, što kasnije ima implikaciju na naše kako mentalno tako i u dobrom slučaju na fizičko zdravlje. Depresija se može pobijediti usredotočenim mislima, zdravim razmišljanjem, pronalaženjem motivacije na razne načine, neprepuštanjem depresiji i slično.

Kako smo prethodno govorili o mentalnom zdravlju, a potom i o mentalnoj higijeni, nastavljamo dalje tim tokom i dolazimo do mentalnih bolesti, tj. načina kako ih spriječiti. Kada se mentalno zdravlje naruši, kada se ne koriste preventivne mjere i mentalna higijena, dolazi do narušavanja mentalnog zdravlja i teških posljedica. Sve više je onih koji su mentalno oboljeli. I ovdje treba dodati bitnu napomenu da pogoršano mentalno zdravlje ne znači i da je osoba mentalno neuračunljiva, da je retardirana ili osoba s posebnim potrebama. Kada se čovjek nađe u takvom psihološkom stanju koje je značajno narušeno, potrebno je da se adekvatno riješi problem, da se razgovara i da se teži sprečavanju ovakve vrste oboljenja. Prihvatanje problema je pola rješenja. Ako osoba konstatno odbija pomoć i podršku u razvoju svog mentalnog zdravlja, ili negira mentalno stanje, posljedice mogu biti katastrofalne. Nije sramota, dapače veoma je razumno i prihvatljivo da se čovjek brine o svom mentalnom zdravlju.

Određeni pojmovi najbolje se mogu spoznati navođenjem primjera koji su usko vezani za čovjeka, a posebno onih koji su svakodnevni. Svima je i više nego očigledno i poznato da se održavanjem fizičke higijene čuva zdravlje, da se osjeća prijatan miris, a time i pristup prema okolici. To je sasvim normalna stvar koja je prirodno urođena kod svakog čovjeka. Isti je slučaj i sa mentalnom higijenom, s tim da je ona na neki način apstraktna. Ljudi ne vode računa o mentalnoj higijeni jer njene posljedice nisu odmah vidljive. Kada uprljate svoje tijelo, to odmah vidite, kada se duži vremenski period ne kupate, ne čistite, to drugi ljudi itekako osjete. Ali, kada dugo vremna ne čitate, ne slušate korisne stvari, ne družite se sa kvalitetnim osobama, to ne možemo da primijetimo odmah. Neki to nikad ne primijete, a neki, ipak, dođu "tobe". Ovu temu smo započeli u prethodnom broju, a u ovom broju značajno ćemo je proširiti. Također, nećemo se držati striktno nekog već ustaljenog metodološkog orijentira već ćemo pisati slobodnim jezikom.

Objesio se mladić, djevojka sebi oduzela život, digao ruku na sebe -- naslovi su koje svakodnevno čitamo u novinskim člancima, na društvenim mrežama, portalima... Sve su učestaliji slučajevi samoubistva kao zadnjeg čina depresije, mentalne nestabilnosti, životnog besmisla i sl. U Bosni i Hercegovini povećana je koncentracija samoubistava, a posebno brinu informacije koje nam otkrivaju da je riječ o veoma mladim osobama. Osobe se prije odluče na oduzimanje vlastitog života nego na to da se izbore sa problemima i poteškoćama koji su nezaobilazni faktor života. Nema osobe da nema problema ili iskušenja, samo se ljudi razlikuju po tome kako će te probleme podnijeti i koliko su mentalno jaki da im se suprotstave.

Koliko su ratne vještine bitne, koliko je rat preokupacija ljudske vrste dovoljno nam kazuje primjer Arapa za vrijeme Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, života i primjer državljana Jugoslavije (jer je naša domovina bila u tom sastavu, to nam je veoma bitno). Jedan dio Arapa od rođenja bi provodio vrijeme u pustinjskim predjelima, na seoskom zraku, uvježbavajući se i spremajući se da budu ratnici, a stanovnici Jugoslavije imali su obavezu služenja vojnog roka. Samo su obrazovanje i vojni rok bili obavezni. To nam govori da su znanje koje je potrebno da država napreduje i vojna sposobnost da se država odbrani krucijalni za funkcionisanje jedne države. Mnoge države, iako navode da žele samo mir, ulažu ogromne novce u budžet vojske i naoružanja.

U kontekstu ljudskih prava neminovna su pitanja vezana za politiku i političko djelovanje. To je najizraženiji oblik vladavine nad ljudima i stoga ima poseban značaj za ovu oblast islamskog prava. U ovom kontekstu veoma je važno ukazati na pozicioniranje politike u islamskom diskursu, tj. oblike vladavine, pitanja vezana za islamskog vođu i njegovo upravljanje i na ostala pitanja, poput principa pozivanja na činjenje dobra i odvraćanja od zla, institucije inspektorata (hisbe) i slično tome. U političkom kontekstu nezaobilazna su i određena aktuelna pitanja današnjice na koja ćemo se osvrnuti unutar rasprava o temeljnim pitanjima političkog djelovanja.

Stvaranjem Adema, alejhis-selam, vlastitom rukom Uzvišeni Allah ukazao je počast za Njemu posebno biće -- čovjeka. Taj čovjek je svoja prava dobio samim stvaranjem. Prihvativši odgovornost upravljanja nad mjestom gdje radi test (dunjaluk), a gdje će dobiti rezultate u jednoj drugoj dimenziji (Sudnji dan), on je prihvatio da može dobiti nagradu (Džennet) ili kaznu (Džehennem). Taj test sastoji se, između ostalog, i od poštivanja dostojanstva i prava onih s kojima se živi na ovom svijetu. Literatura koja se koristi za izradu tog testa poslana je sa nebesa preko meleka Džibrila, alejhis-selam, pečatnom poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem. To je Kur'an i sunnet, koji su osnovni izvori informacija o ljudskim pravima. U nastavku ćemo izdvojiti određene crtice o ljudskim pravima sa aspekta njihove izvornosti, posebno se bazirajući na dva spomenuta izvora: Kur'an i sunnet.

Džamija u Sevilji i zlatna kula Torre del Oro

Pobjedom Muvehida na Magribu ili današnjem Maroku (Marakeš je pao 1147. godine) počela je nova kulturna epoha. U Tinmalu na Visokom Atlasu berberski vođa Ibn Tumert osnovao je muvehidski pokret, značajan i u vjerskom i u političkom smislu. Za nekoliko godina proširili su se Magribom i stigli do Endelusa (današnje Španije).

Kad su stigli u Endelus, odabrali su Sevilju za glavni grad i rezidenciju Jakuba el-Mensura. Ovaj period značaj je po velikom broju građevinskih dostignuća koji su i danas vidljivi. Najvažnija građevina bila je glavna muvehidska džamija na čijem je mjestu danas katedrala (Catedral de Santa María de la Sede), čiji minaret ne samo da je opstao u vremenu nego je postao i simbol Sevilje. Sačuvane su dvije arkade sa starog džamijskog dvorišta, koje je zbog zasađenog drveća danas poznato kao Dvorište narandži. Nakon prihvatanja kršćanskog stila gradnje u 17. stoljeću, minaretu je dodan barokni zvonik. Bočne fasade 80 metara visokog nekadašnjeg minareta na većini etaža razbijene su prozorima s lukovima optočenim ornamentima.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Ko krene putem znanja Allah mu olakša put do Dženneta" (Muslim, 2699). Krenuti putem znanja nikada nije kasno. Čovjek ne mora težiti tome da bude toliko učen da bi držao predavanja i pisao tekstove/knjige. Prvi cilj stjecanja znanja, kojem treba da stremi svaki čovjek, treba da bude otklanjanje vlastitog neznanja i usvajanje znanja koje će ga usmjeriti kako da živi u skladu sa islamskim principima. Podučiti sebe i svoju porodicu, to je najmanje što se može uraditi, zatim to proširiti na osobe koje poznaje i s kojima svakodnevno komunicira. Ponekad su osobe koje zvanično (na fakultetima ili halkama) nisu stjecale islamsko znanje vrsne daije za prenošenje znanja. Međutim, potrebno je poznavati načine stjecanja znanja kako bi se održao kontinuitet i kako se ne bi dogodilo da početnički entuzijazam ubrzo splasne. Na putu stjecanja znanja često se zna dogoditi da se početnik preoptereti materijom koju izučava tako da dođe do zasićenja i odustane, a ambicioznost koja je mogla biti iskorištena, ugasi se.

Ako islam gledamo kao predanost Allahu i robovanje samo Njemu od stvaranja prvog čovjeka, onda možemo konstatirati da su uspostavljena ljudska prava stvaranjem prvog čovjeka. Ako islam gledamo kao zadnju pojavnu i prihvatljivu verziju obožavanja Allaha, tj. šerijata s kojim je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, onda možemo doći do istog zaključka. Predmet našeg izlaganja jeste prikaz onoga što je vezano za islam. Od samog početka ljudska prava su integralni dio poslanice i poslanstva Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, izučavanje ljudskih prava kao zasebne naučne discipline relativno je novijeg datuma. Propisi o ljudskim pravima stari su koliko i čovječanstvo, odnosno propisi s kojima je došao poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Fikhska djela detaljno razrađuju propise o ljudskim pravima. Savremena nauka o ljudskim pravima to sakuplja, objedinjava i formira u jednu zasebnu cjelinu. Zato kažemo da je zasebna nauka o ljudskim pravima mlada, a da su propisi već postojali, ali zabilježeni u različitim oblastima specifičnim za klasični period islama.

U ovom broju počinjemo ciklus tekstova o ljudskim pravima i odlučili smo da prvi tekst bude posvećen dr. Muameru Zukorliću, rahmetullahi alejhi, koji je nedavno preselio na ahiret. Akademik Zukorlić jedan je od svijetlih primjera kako se bori za ljudska prava i slobodu.

Također, ovo je rad koji se odnosi na neke najznačajnije segmente djelovanja muftije Zukorlića što može i da bude plod subjektivnih opažanja. U sadržaju ispod podnaslova istakli smo neka razmišljanja i promatranja muftije, negdje smo ga doslovno citirali, negdje parafrazirali, a negdje smo na tragu njegovog nauka donijeli sopstvene zaključke. Za cjelovitiju sliku potrebno je više tinte i hartije. Također, dodavali smo i neke sopstvene uvode i zaključke koji se oslanjaju na misao muftije Zukorlića.

U ovom broju, završavajući ciklus o bosanskohercegovačkim alimima, autorima, profesorima, napravit ćemo ustupak i prikazati dvojicu braće: Derviša, koji je sačuvao Sarajevsku hagadu, i Besima, najpoznatijeg prevodioca Kur'ana na bosanski jezik. Ovo je prilika da se koliko-toliko upoznamo sa osobom čiji smo prijevod Kur'ana čitali i koji nam je, Allahovom voljom i dozvolom, omogućio da znamo šta znače kur'anski ajeti.

Predstavljamo još jednog u nizu učenjaka koji je živio i djelovao na prostoru Bosne i Hercegovine. Njegov naučni opus bio je šarolik, izučavao je mnoge šerijatske znanosti, a posebno se istakao u hadisu. Odgovarao je potrebama koje su nametnute u tom vremenu, a tome najbolje svjedoči njegovo djelo Radost gazija napisano u čast mudžahida koji su branili islam i Bosnu.

Učenje Kur'ana za materijalnu nadoknadu - komparativna analiza

Mehmed Ali-ef. Ćerimović bio je pravnik iz druge polovine devetnaestog i prve polovine dvadesetog stoljeća. Za razliku od Mehmeda Handžića, koji je bio više fokusiran na hadisku i tefsirsku znanost, Mehmed Ćerimović aktivirao se na polju pravne nauke. Mehmed Ali-ef. Ćerimović živio je u vremenu karakterističnom po brojnim promjenama koje su se dešavale prvotno pod austrougarskom vlašću, a zatim i ostala tri perioda (ili tri državno-pravna okvira) kroz koje je Bosna i Hercegovina prošla. Bosna se našla pod upravom nemuslimanske vlasti i uslijedilo je mnoštvo pitanja i problema koje je mučilo muslimansko stanovništvo na tom području.

Ovu 2021. godinu počeli smo predstavljanjem naše bosanskohercegovačke uleme. Prvo smo predstavili Hasana Kafiju Pruščaka, učenjaka koji je živio u periodu Osmanske carevine, a zatim Mehmeda Handžića, koji je živio u postosmanskom periodu, ali prije osnivanja savremene države Bosne i Hercegovine. U nekoliko narednih brojeva predstavit ćemo po jednog učenjaka iz perioda vladavine Osmanlija i jednog nakon tog perioda. U ovom broju govorit ćemo o Mustafi Ejuboviću, poznatijem kao Šejh Jujo, čiji su život i djelo bili predmet istraživanja i pisanja različitih autora. O bosanskohercegovačkim učenjacima pisani su magistarski i doktorski radovi, i takav je slučaj i sa Šejhom Jujom, gdje ćemo izdvojiti da je dr. Enes Ljevaković napisao doktorsku disertaciju pod nazivom Analogija (qijas) u teorijskopravnim djelima Mustafe Ejubovića (Šejh-Juje). Uz to želimo dodati, da je Mustafa Ejubović, kao i Hasan Kafija Pruščak i Mehmed Handžić, pisao na orijentalnim jezicima.

Vakuf je imenica arapskog porijekla koja je izvedena iz glagola vekafe – jekifu što znači zaustaviti se. Vakuf predstavlja ostavljanje određenog dijela imetka u dobrotvorne svrhe zarad Božijeg zadovoljstva. Imam Ebu Hanifa definirao je vakuf kao “izuzimanje imovine iz prometa od strane vakifa i usmjeravanje njenog prihoda za dobročine namjene”. (Senad Ćeman, Vakufi i fondacije)

Mnogo je ajeta i hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji podstiču na davanje imetka u ime Allaha. Kao podsticaj u pravcu ovakvog djelovanja navodi se ajet: “Nećete postići dobročinstvo sve dok ne budete dijelili od onoga što vam je drago. A šta god da dijelite, Allah to dobro zna” (Alu Imran, 92). Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada čovjek umre, prestaju mu teći sevapi, osim u tri slučaja: od trajne sadake, od znanja koje je ostavio pa se njime koriste ljudi, i od hairli djeteta koje za njega upućuje dovu.” (Muslim, br. 1631)

Mehmed Handžić rođen je 16. 12. 1906. godine u Sarajevu, a umro je 29. 7. 1944. godine. Njegov otac Muhammed-aga bavio se liječenjem narodnim lijekovima, a njegova majka Fatima bila je domaćica. Osnovno i srednje obrazovanje, kao i mekteb i ruždiju završio je u Sarajevu. Šerijatsku gimnaziju sa odličnim uspjehom završio je 1926. godine i smatra se da je već tad bio osposobljen da čita literaturu na arapskom jeziku. Nije prihvatio ponudu da studira medicinu u Beogradu, već je odlučio da svoje studije nastavi na Al-Azharu u Kairu gdje je diplomirao 1931. godine. Nakon studija počeo je da radi kao nastavnički pripravnik i odgajatelj u Gazi Husrev-begovoj medresi. Honorarno je radio i kao nastavnik vjeronauke na Prvoj muškoj i ženskoj gimnaziji u Sarajevu.

Hasan Kafi Pruščak (1544–1615) u svom djelu Nizamul-ulema ila hatemil-enbija – Niz učenjaka do posljednjeg vjerovjesnika pružio je osnovne podatke o svom životu i radu. Ova biografija predstavlja osnovu za proučavanje njegovog života i rada, međutim ova biografija nije bila dovoljno poznata u naučnom diskursu sve do 20. stoljeća.

Muharem Štulanović u predgovoru prijevoda djela Hasana Kafije Hadikatus-salati fi šerhi Muhtesaris-salah – Bašča namaza u komentaru Sažetka o namazu, predstavio je magistarske teme koje su odbranjene na temu Hasana Kafije ili teme koje se tiču njegovih rukopisa. Na osnovu djela Nizamul-ulema ila hatemil-enbija, pisali su Bašagić, Handžić, Okić, Šabanović i dr. Jedan od prvih koji je pisao o ličnosti i djelu Hasana Kafije bio je dr. Omer Nakičević. Svoju magistarsku tezu pod naslovom “Hasan Kjafi Pruščak, pionir arapsko-islamskih nauka u Jugoslaviji” odbranio je u Kairu. Magistarsku tezu pod naslovom “Metoda stizanja do islamske jurisprudencije” na Medinskom univerzitetu odbranio je Muhammed b. Salih, na osnovu rukopisa Hasana Kafije. Također, magistarska tezu pod naslovom “Svjetlo čvrstog uvjerenja u fundamente vjere”, odbranio je Zuhdija Adilović u Rijadu.

Predmet istraživanja ekologije jesu međusobni odnosi živih bića unutar prirode, kao i utjecaj živih bića na prirodu i obrnuto. Jasno definiran status čovjekovog bivstvovanja na Zemlji, prihvatanja odgovornosti i dobivanja privilegije korištenja prirodnih resursa očitovani su kroz brojne ajete i hadise. U ovom tekstu predstavit ćemo četrdeset hadisa koji govore o ekološkim pitanjima. Prvi hadis odnosi se na najvažniji element u čovjekovom životu – iman, odnosno vjerovanje u Uzvišenog Allaha. I kao jedan od ogranaka vjerovanja u Allaha spomenuto je uklanjanje prepreka s puta, što znači da mi svoje vjerovanje u Allaha potvrđujemo i održavanjem čiste naše okoline. Naredna četiri hadisa, također govore o dimenzijama uklanjanja neprijatnosti s puta, zatim smo naveli četiri hadisa (od šestog do devetog) koja govore o prirodi, vodi, okolišu i njihovom zajedničkom korištenju. Deseti i jedanaesti hadis govore o sađenju sadnica. Naredna četiri hadisa govore o zagađivanju i pretjeranom iskorištavanju prirodnih dobara. Šesnaesti i sedamnaesti hadis govore o obrađivanju zemljišta. Naredna tri hadisa govore o posebnom statusu Meke i Medine, što predstavlja odličan koncept za osnivanje nacionalnih parkova i zaštitu biodiverziteta.

Postojanje džamije znači postojanje i aktivnost muslimanskog stanovništva na određenom području. Kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, po dolasku u mjestu Kuba sagradio džamiju, a zatim i u Medini, novom centru muslimanskog bivstvovanja, tako su ga slijedili i muslimanski vladari koji su gradili džamije na novoosvojenim područjima. U nekom mjestu džamija se osnivala i tako da se određeni sakralni objekt pretvori u muslimanski prostor za obavljanje molitve, što predstavlja sasvim legitiman pravni postupak. O Aja Sofiji, džamiji koja je na takav način postala molitveni prostor, napisat ćemo nešto kroz prizmu muslimanskog stanja u tri historijska toka. Prvi od tih tokova jeste osvajanje Konstantinopola (današnjeg Istanbula) i pretvaranje Aja Sofije u džamiju, zatim vesternizacija Turske, ukidanje hilafeta i pretvaranje džamije u muzej i na kraju vraćanje Aja Sofiji statusa džamije.

Zaštita čovjekovog života jedna je od osnovnih intencija šerijata koju treba zaštiti sa svih aspekata. Međutim, čovjekov život, kao i njegovo zdravlje, već odavno su narušeni, urušavanjem njegovog mjesta boravka (planete Zemlje), njegovog izvora prehranjivanja – biljnog i životinjskog svijeta i mentalnim vrbovanjem da što više konzumira različite proizvode. Smatram da se u govoru o halalu i haramu, šerijatskim propisima u vidu obaveza i sankcija, pitanje prirode i zaštite biljnog i životinjskog svijeta treba uvrstiti uz ostale propise. Osnovna, egzistencijalna potreba svakog čovjeka jeste hrana. Nažalost, neke zajednice, plemena i do dan-danas suočavaju se sa nestašicom hranjivih materija, dok se na drugim mjestima baci toliko hrane da bi se te zajednice moglo komotno prehraniti. Nepravilno korištenje biljnog i životinjskog svijeta dovodi do neravnomjerne raspodjele hrane na nivou čovječanstva, do trošenja drugih prirodnih resursa (naročito vode) kako bi se proizvela neka sekundarna vrsta hrane, do upotrebe biljnih i životinjskih dijelova kako bi se napravila neka vrsta hrane, odjeće, obuće ili kozmetike koji nisu uopće potrebni, do miješanja hemikalija u izvornu biljku radi poboljšanja njenog izgleda i slično. Još nismo svjesni kakve nas sve posljedice čekaju sa enormnim eksploatiranjem i uništavanjem biljnog i životinjskog svijeta.

Čovjek je sa određenom svrhom poslan da živi na planeti Zemlji, koja je uređena po Božijem određenju, pogodna za život, a njeni ukrasi dopušteni za korištenje. Allah je na Zemlji stvorio savršene uvjete za život. Sunce je dovoljno udaljeno od Zemlje da se ona ne sledi i na dovoljnoj je udaljenosti da se na Zemlji sve ne sprži. Planine su savršeno postavljene kako bi održavale ravnotežu, rijeke prostrane kako bi zadovoljile potrebe stanovništva i sve ostalo što plovi u ovom savršeno stvorenom kosmosu. Na Zemlji se nalaze tri životne sredine: kopnena, vodena i zračna. Na kopnu čovjek živi i obavlja svoje svakodnevne aktivnosti, hrani se plodovima koje ubire iz zemlje, vodom se napaja, zalijeva usjeve, kreće se i lovi morske plodove, a zrak udiše i preko njega prevaljuje velike udaljenosti.

Ekološki tefsir, najjednostavnije rečeno, podrazumijeva komentiranje onih ajeta koji direktno ili indirektno govore o ekologiji, prirodi i svemu onome što je za nju vezano. Ukratko ćemo usporediti neke od klasičnih i savremenih komentatora Kur’ana koji se dotiču ove tematike. Bez tradicionalne podloge tumačenja Kur’ana, koja je prvotno sadržana u njemu samom (metoda kojom jedan ajet tumači drugi), hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mišljenja ashaba, tabiina i velikih mufesira, poput Taberija, Ibn Kesira, Kurtubija i drugih, veoma je rizično tumačiti Kur’an. Oni su osnova na koju se vraćaju svi ozbiljni komentatori Kur’ana. Pod savremenom hermeneutikom Kur’ana podrazumijevamo period od nekoliko zadnjih stoljeća, a kao jedan vid orijentira možemo uzeti početak industralizacije koji se desio u osamnaestom stoljeću i napravio veliki zaokret u daljnjem mišljenju i promišljanju cijelog svijeta. Glavna odrednica zbog kojih se ovi tefsiri razlikuju su društveno-historijske okolnosti. U tradicionalnom dobu vladala je teocentrična slika svijeta (u čitavom svijetu, ne samo kod muslimana), dok su savremeni mufesiri pod izazovom modernosti i postmodernosti primorani da odgovaraju na planetarne izazove, među kojim su najvažnija bioetička pitanja.

U prethodnom broju časopisa objavljen je tekst “Uvod u ekologiju sa aspekta islama” u kojem je obrađena definicija, značaj i razvoj ekologije. Ovim tekstom povezat ćemo ekološku misao sa islamskim vjerovanjem (tevhidom). Prva i temeljna postavka sa kojom počinjemo jeste da je Uzvišeni Allah jedino dostojan obožavanja i da je On sve stvorio. Gospodar je stvorio čovjeka i savršeno uređeni kosmos koji Mu je neprekidno u pokornosti. Za razliku od univerzuma, čovjeku je data sloboda volje, a samim tim i odgovornost za učinjena djela. Allah mu je potčinio sve što je na nebesima i Zemlji i dao mu zadaću – da samo Njega obožava i da ne krši prirodne zakone koje je Uzvišeni postavio u univerzumu. Ako ih zbog svoje pohlepe bude prekoračivao i činio grijehe, poremet će taj sklad i izazvati Allahovu kaznu.

Cjelokupno učenje islama koje je zasnovano na Objavi i prožima sve sfere čovjekovog života, stojeći pred savremenim izazovima, treba da ponudi intelektualnu paradigmu i osvijesti praktičnu svijest muslimana. Jedan od izazova s kojima se susreće savremeni svijet, a koji svoje uzroke i korijene ima daleko dublje jeste pitanje ekološke krize. Onog trenutka kada su vodeće sile prešle na antropomorfističko gledište svijeta, odnosno da je čovjek u središtu svega, tada se na prirodu počelo gledati kao na izrabljivačku robu, koja služi jedino i eksplicite da zadovolji sve čovjekove pohote.

Pitanje ekologije od krucijalne je važnosti i ima sponu sa znanošću, religijom, moralom, filozofijom i drugim znanostima, i ovo je jedno od pitanja čija razrada od strane islamskih pravnika i mislilaca može ponuditi kvalitetan odgovor, pridonijeti cjelokupnom razvoju civilizacijskog toka i zauzeti lidersku poziciju u svijetu. To sve treba biti prožeto visokim stepenom pobožnosti i na takav način treba pristupiti rješavanju ekoloških problema.