Broj 2

Velid je pošao sa svojim babom na pijacu da kupe voća i povrća. Velidu je 12. godina i već pomaže babi u mnogim kućnim poslovima. Velidov babo je svratio na pijaci kod svog prijatelja kod kojeg uvijek kupuje voće i povrće. Kraj Velida je naišao čovjek sa štakama koji je puno šepao. Velid se počeo smijati tom čovjeku i upirati prstom u njega, rugajući mu se kako hoda. Malo zatim Velid je vidjeo dječaka sa rukom u gipsu, povezanom oko vrata. Velid je zaključio da je dječakova ruka slomljena. "Vjerovatno se negdje zapetljao i pao", pomisli Velid. Potom se počeo rugati dječaku, naglas se smijati i pokazivati na njega rukom. Dijete je osjećalo nemoć i slabost. Puno ga je pogodilo Velidovo ruganje, te je počeo plakati. Kad su se vratili kući Velid je oponašao šepavi hod hromog čovjeka. Babo ga je ukorio zbog toga i zaprijetio mu da to više ne radi. Sljedećeg dana je Velid u školi vidio Sulejmana sa otvorenom ranom na ruci. Približio se i htjede ga udariti po rani ali se Sulejman uspio izmaknuti i pobjeći od Velida. Nekoliko učenika je ukorilo Velida zbog njegovog ponašanja. U razredu, dok je Velid stajao sa učenicima, počeo je pred njima opet da izigrava čovjeka koji je šepao. Jedan učenik reče: "Velide zašto tako hodaš, kada ti je Allah dao zdrave noge". Velid na to nije imao šta da odgovori. Znao je da je to samo ružno oponašanje i izrugivanje. Ušutio je. Osjetio je da je ružno postupio. Za vrijeme ljetnog raspusta Velidov babo je izveo porodicu na izlet. Velid je bio puno radostan. Trčao je uživajući u ljepoti cvijeća, zelenila i prirode. U tom času je ugledao konja i njezino mladunče kako se igraju na jednom proplanku. Kada se konjić udaljilo od majke Velid je uzeo veliki štap i počeo mahati pred konjićem. Izazivao ga je, uznemiravao i po koji put udario štapom. Velid je u jednom momentu konjića udario tako jako da ga je zaboljelo. Konjić se uznemirio od Velidovih postupaka, malo je trpio, a onda mu je nestalo sabura, naglo se okrenuo i ljutito velikom brzinom nasrnuo na Velida, kako bi mu uzvratio na njegov napad. Velid se uplašio, bacio štap i počeo da trči prema babi.

Imala sam sestru koja je većinu svog vremena provodila u ibadetu. Stalno je učila Kur'an. Ako bih je tražila, mogla bih je naći na mjestu na kome je obavljala namaz. Vidjela bih je na ruku'u ili na sedždi ili kako podignutih ruku prema nebesima, upućuje dove Gospodaru nebesa i zemlje. Takva je bila jutrom i večeri kao i sredinom noći te dok bi obavljala noćni namaz. Nije napuštala ibadete niti se zamarala. Ja sam joj bila sušta suprotnost. Pratila sam modne časopise i gubila vrijeme čitajući knjige o romantičnim ljubavnim pričama mladih ljudi. Veliki dio svog slobodnog vremena posvećivala sam video kasetama i televiziji. Tog jutra veoma važnog za mene ugasila sam video rekorder nakon tri sata gledanja raznih filmova. U tom trenutku začuh sabahski ezan koji razli svoj zov sa munare obližnjeg mesdžda. Glas mujezina je odzvanjao kroz sabahski sumrak pozivajući na djelo koje je vrednije od spavanja. Međutim, pored toga, legoh u postelju. Do mene je došao topli glas moje sestre Munnevere: "Nemoj spavati dok ne klanjaš sabah." Mršteći se odgovorih joj : "Imam još čitav sat vremena do zore. Ovo je bio tek prvi sabahski ezan." "Dođi i sjedi pokraj mene," reče mi šapatom kojim je govorila otkako ju je opaka bolest bacila u postelju. Osjećajući iskrenost i dobrotu njena glasa, odazvah se njenom pozivu: "Evo, sjela sam. Šta želiš?" Tihim glasom proučila je ajet: "Svako živo biće će smrt okusiti i samo na Sudnjem Danu dobit ćete u potpunosti plate vaše...". (Prijevod značenja Alu Imran, 185.) Na kratko je zastala, a zatim me upita: "Da li vjeruješ u smrt?" Odgovorih: "Naravno da vjerujem". Da li vjeruješ da ćes polagati račun za svaki mali i veliki grijeh?" Rekoh: "Naravno, ali Allah je Milostiv i mnogo prašta a isto tako i život je dug." Začuđena naivnošću moga odgovora reče: "Sestro! Zar se zaista ne bojiš iznenadnog dolaska smrti?! Zar nisi vidjela Mejru koja je bila mlađa od tebe a preselila je u saobraćajnoj nesreći?" Počela mi je nabrajati i druge slučajeve ljudi kojima je smrt došla u njihovoj mladosti, rekavši na kraju: "Smrt ne poznaje godište čovjeka. Godine nisu mjerilo smrti." Odgovorih joj preplašeno, jer je njena soba bila u mraku: "Znaš da se bojim mraka i još me plašiš smrću. Mislila sam da ćemo govoriti o putovanju u toku ovog godišnjeg odmora." Iznenada njen glas postade promukao, tako da mi je srce zadrhtalo. "Vjerovatno ću ove godine ići na dalek put.... Na drugo mjesto ... možda, Lejla ...... Životi su u Allahovoj ruci..."

Ovim člankom osvrćemo se (djelimično) na neke šerijatske propise u vezi ukrašavanja žene muslimanke. Islam je vjera koja poziva u čistoću i traži od svojih sljedbenika da maksimalno vode računa o svom izgledu, načinu odijevenja i ukrašavanju. Danas neke naše sestre (svjesno ili nesvjesno) oponašaju nevjernice u njihovom ukrašavanju. Znamo da nam je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, strogo zabranio da oponašamo nevjernike.