Da li je dozvoljeno razgovarati dok se uči Kur’an

Kakav je propis o razgovoru u situacijama kada se u našoj blizini uči Kur’an? Naprimjer, ako se nalazimo u automobilu dok vozač sluša Kur’an, odnosno ako smo u prostoriji u kojoj se čuje učenje Kur’ana na radiju ili televiziji, jesmo li u takvim situacijama dužni prekinuti razgovor i slušati učenje Kur’ana ili je dozvoljeno nastaviti razgovor?

Islamski učenjaci razišli su se u pogledu propisa o slušanju i pažljivom praćenju učenja Kur’ana izvan namaza na dva mišljenja.

Prvo mišljenje: To je obaveza. Ovo je stav hanefijskog mezheba. Neki hanefijski učenjaci smatraju da je riječ o pojedinačnoj obavezi (farz ajn), dok drugi smatraju da je to kolektivna obaveza (farz kifaje). Kao dokaz navode općenitost Allahovih riječi: “A kad se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite – da bi vam milost ukazana bila” (El-A’raf, 204). Ajet je objavljen kako bi dokinuo dopuštenost govora tokom namaza, međutim mjerodavno je opće značenje kur’anskog izraza, a ne poseban povod njegove objave. Stoga ajet obuhvata učenje u namazu i izvan njega i nalaže da se šuti i sluša prilikom učenja Kur’ana.

Hanefijski učenjak Ibn Abidin navodi: “Osnovno pravilo jeste da je slušanje Kur’ana kolektivna obaveza (farz kifaje), jer je svrha toga da se iskaže dužno poštovanje prema Kur’anu tako što će mu se posvetiti pažnja i neće biti zanemaren. To se ostvaruje ako ga pažljivo sluša dio prisutnih, kao što je slučaj s odgovorom na selam: budući da je cilj očuvanje prava muslimana, dovoljno je da selam otpozdravi neko od prisutnih u ime svih. Međutim, na učaču Kur’ana obaveza je da iskaže poštovanje prema Kur’anu tako što ga neće učiti na pijacama i na mjestima gdje su ljudi zauzeti svojim poslovima. Ako ga uči na takvim mjestima, on je taj koji narušava svetost Kur’ana, pa grijeh pada na njega, a ne na one koji su zaokupljeni svojim poslovima, kako bi se otklonila poteškoća od ljudi... El-Hamevi prenosi od svoga učitelja, vrhovnog kadije Jahje, poznatog kao Minkarizade, da je napisao posebnu raspravu u kojoj je dokazao da je slušanje Kur’ana pojedinačna obaveza (farz ajn).” (Hašijetu Ibni Abidin, 1/546)

Drugo mišljenje: Slušanje Kur’ana izvan namaza je preporučeno (mustehab), a ne obavezno. Zastupnici ovog mišljenja smatraju da se ajet iz sure El-A’raf odnosi isključivo na stanje u namazu, dok je izvan namaza slušanje Kur’ana preporučeno, ali nije obavezno. Ovo je stav većine islamskih učenjaka.

Ibn Kesir navodi da je Ibn Abbas komentirajući spomenuti ajet sure El-A’raf rekao: “To se odnosi na farz-namaz”, te da je isto preneseno od Abdullaha b. Mugaffela, radijallahu anhum, i da je to stav brojnih učenjaka iz prvih generacija ummeta. (Tefsir Ibn Kesira, 3/486)

Čini se da je ovo mišljenje ispravnije, jer tvrdnja da je nešto obavezno zahtijeva jasan i nedvosmislen dokaz. U suprotnom bismo ljudima nametnuli obavezu koja im može predstavljati očitu poteškoću, a za to ne postoji jasan dokaz.

Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, upitan je o grupi ljudi koja putuje automobilom, pa jedan od njih uključi snimak učenja Kur’ana, da li su svi obavezni slušati to učenje, i da li griješi onaj koji razgovara dok učenje traje, pa je odgovorio: “Imam Ahmed, rahimehullah, u vezi s ajetom iz sure El-A’raf rekao je: ‘Ovo se odnosi na namaz.’ Također je rekao: ‘Učenjaci su jednoglasni da se to odnosi na namaz.’ Na osnovu toga, ako bi čovjek bio pored osobe koja naglas uči Kur’an, a on u tom trenutku uči zikr izgovarajući riječi kao što su: ‘Subhanallah, la ilahe illallah’, nije mu obaveza da ga sluša, nego se to odnosi samo na stanje u namazu.

Međutim, ja kažem bratu koji je pustio snimak: nemoj ga puštati kada su ljudi zauzeti razgovorom, jer najmanje što se može reći je da to liči na postupak onih o kojima Allah kaže: ‘Oni koji ne vjeruju govore: Ne slušajte ovaj Kur’an, nego pravite buku da biste ga nadvikali!’ (Fussilet, 26). Ako vidiš da tvoja braća ne žele slušati i da su zauzeti razgovorom, nemoj puštati snimak. A ako ti se sluša Kur’an, onda koristi slušalice koje će zvuk prenijeti samo tebi.” (Likaul-babil-meftuh, br. 197, pitanje br. 29)

Odabir mišljenja da je slušanje preporučeno (mustehab) ne znači olako shvatanje i namjerno zanemarivanje Allahovog govora kada se uči. Naprotiv, pažnja prema slušanju Kur’ana treba biti stalna osobina muslimana i ne ostavlja se osim zbog potrebe ili opravdane zauzetosti.

Imam Nevevi kaže: “Među stvarima na koje treba posebno paziti i koje su strogo preporučene jeste poštovanje Kur’ana, pa je među njima i izbjegavanje smijeha, galame i razgovora tokom učenja, osim ako postoji potreba. Neka se postupa po riječima Uzvišenog: ‘A kad se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite – da bi vam milost ukazana bila’ (El-A’raf, 204) I neka se slijedi praksa Ibn Omera, radijallahu anhuma, koji, kada bi se učio Kur’an, ne bi govorio sve dok se učenje ne bi završilo.” (Et-Tibjan fi adabi hameletil-Kur’an, 92; El-Munedždžid , El-Islamu sualun ve dževab, br. 88728)