Da li su pokloni i dječiji dodatak vlasništvo djeteta ili roditelja

Pokloni koje djeca dobiju prilikom rođenja, za Bajram i druge prigode, kada rodbina i prijatelji darujući djecu uruče poklon roditeljima, da li su ti pokloni vlasništvo djeteta ili roditelja? Isto tako, dječiji dodatak koji roditelj dobiva od države na ime djeteta, da li je vlasništvo roditelja ili djeteta?

Uobičajeno je da se malom djetetu poklanjaju različiti pokloni u materijalnoj formi ili novcu, i to od rodbine oca ili majke, njihovih poznanika, pa čak i od stranaca. Ti pokloni upućeni su djetetu, međutim ponekad dijete u suštini nije stvarni cilj poklona, nego je poklon dat iz naklonosti prema roditeljima, ili kao nagrada njima za ranije darove, pa su roditelji ti koji su zapravo bili cilj poklona. Ovdje se postavlja pitanje: da li ti pokloni postaju vlasništvo djeteta, oca, majke, ili oboje?

Pokloni koji se daju djetetu, ako je jasno i izričito naznačeno da su namijenjeni njemu, ili njegovim roditeljima, ili jednom od njih, pripadaju onome kome su eksplicitno namijenjeni.

Ako pak nije jasno naznačeno kome pripadaju, onda se gleda običaj koji važi u toj sredini i među ljudima kada je riječ o ovakvim poklonima. Ako ne postoji jasan običaj, tada se uzimaju u obzir okolnosti i indicije koje mogu ukazivati na stvarnu namjeru darovatelja, pa se na osnovu toga određuje vlasništvo. A ako je moguće konsultirati darodavca i tako saznati kome je poklon namijenjen, tada se time presijeca razilaženje i pitanje se jasno rješava.

Ako je poklon dat jasnim izrazom koji pokazuje namjeru da dijete postane vlasnik tog poklona, i da nije namijenjen roditeljima ili jednom od njih, tada taj poklon pripada djetetu. Dijete ima vlastitu imovinsku sposobnost i pravo da stječe vlasništvo.

U tom slučaju, roditelju nije dozvoljeno raspolagati tom imovinom osim u svojstvu staratelja nad imovinom svoga štićenika. To znači da tu imovinu koristi za potrebe djeteta u skladu s nužnošću, da je ulaže i uvećava u njegovu korist, te da mu ostatak sačuva. Inače, prema islamskom pravu otac je dužan finansijski zbrinuti svoju djecu. Svevišnji Allah rekao je: “Majke neka doje djecu svoju pune dvije godine, ako žele da dojenje bude potpuno! Očevi su dužni hraniti ih i odijevati na lijep i uobičajen način.” (El-Bekara, 233) Otac ima pravo da iz imetka djeteta izdržava dijete, jer ako dijete posjeduje vlastiti imetak dovoljan za svoje izdržavanje, otac u tom slučaju nije obavezan snositi troškove iz vlastitog imetka u onoj mjeri u kojoj ih pokriva djetetova imovina.

Hanbelijski učenjak Ibn Kudama navodi: “Za obaveznost izdržavanja postavljaju se tri uvjeta. Prvi uvjet jeste da osobe koje imaju pravo na izdržavanje budu siromašne, odnosno da nemaju imovinu niti zaradu kojom mogu zadovoljiti svoje potrebe. Ako su imućne, bilo vlastitom imovinom ili zaradom koja im je dovoljna, tada nemaju pravo na izdržavanje, jer je ono propisano kao vid pomoći i solidarnosti, a imućna osoba nema potrebu za takvom pomoći.” (El-Mugni, 8/213)

Ako je otac siromašan, može uzeti dio imetka svog djeteta prema svojoj potrebi, a tako i majka, prema odabranom mišljenju. Što se tiče toga da otac uzme dio imetka svog djeteta za lični interes, iako nije u potrebi, većina islamskih pravnika smatra da na to nema pravo. To je stav hanefija, malikija i šafija, dok hanbelije zastupaju mišljenje da otac može uzeti iz imetka svog djeteta čak i kada nije u potrebi, pod uvjetom da ne uzme nešto što je djetetu potrebno i što bi mu nanijelo štetu ili da uzme od jednog djeteta kako bi to predao drugom djetetu. (El-Mugni, 6/61)

Ako su pokloni dati izrazom koji jasno ukazuje na to da su namijenjeni roditeljima, pa makar formalno bili uručeni djetetu ili zbog njega, tada je očito da vlasništvo pripada onome kome je bio stvarno namijenjen – ocu, majci ili oboma.

Šafijski učenjak El-Hejtemi navodi: “Mjesto razilaženja je kada poklon nije precizno usmjeren, pa nije namijenjen nijednom od njih dvojice, a ako je namjera jasna, onda pripada onome kome je namijenjen, bez razilaženja.“ (Tuhfetul-muhtadž, 6/316)

Pokloni koji se daju djetetu, a postoji mogućnost da su namijenjeni ili djetetu ili njegovim roditeljima; poput bajramskih poklona koji se daju djetetu od rodbine oca i majke ili njihovih poznanika, kao i novca koji se daje djetetu kada ga neko vidi s ocem ili majkom, vlasništvo tih poklona određuje se na osnovu običajne prakse, okolnosti i indicija. Hanefijski učenjak Alauddin el-Haskefi o poklonima koji se ostave pored djeteta povodom sunećenja (obrezivanja) kaže: “Ono što je prikladno njemu, poput dječije odjeće, smatra se poklonom djetetu. Ono što nije prikladno djetetu, ako je darovano od očevih rođaka ili poznanika, pripada ocu, a ako je darovano od majčinih poznanika, pripada majci.” (Hašijetu Ibn Abidin, 5/696)

Ista pravila vrijede i za dječiji doplatak. Vlasništvo se određuje prema pravnoj prirodi tog doplatka u skladu sa zakonima države i svrhe zbog koje se isplaćuje. Ako je namijenjen isključivo djetetu, onda njemu i pripada, a emanet je u ruci roditelja. Ako država izričito odredi da novac pripada djetetu, kao što su određene naknade ili fondovi koji su zakonski registrovani kao imovina djeteta, poput nasljedstva, odštete i određenih stipendija, tada roditelj nije vlasnik, nego samo upravlja tom imovinom u interesu djeteta.

Ako se doplatak isplaćuje roditelju radi izdržavanja djeteta, kao što obično i jeste slučaj, onda novac nije lično vlasništvo djeteta, nego se daje roditelju kako bi njime podmirivao potrebe djeteta (hrana, odjeća, školovanje, stanovanje i slično). Roditelj je vlasnik sredstava u smislu raspolaganja njima, ali je povjerenik (emin) koji ih treba trošiti u skladu sa svrhom zbog koje su dodijeljena. Nije dužan čuvati taj novac isključivo za dijete, niti je obavezan voditi posebnu evidenciju o tim sredstvima. Dopušteno mu je koristiti ga za sve troškove koji se odnose na izdržavanje porodice i djeteta (stanarina, režije, hrana, odjeća, škola i sl.), jer je svakodnevno izdržavanje djeteta upravo ono za šta je doplatak namijenjen. Nije dopušteno zloupotrebljavati ga ili trošiti na ono što nema nikakve veze s porodičnim potrebama, ako se time zapostavlja pravo djeteta.

Dakle, presudno je zašto država daje taj novac. Ako ga daje roditelju kao pomoć za izvršavanje njegove obaveze izdržavanja, onda je to pravo roditelja uz obavezu da ga koristi za dobrobit djeteta i porodice. Ako ga daje kao isključivu imovinu djeteta, tada roditelj njime ne može raspolagati kao svojom imovinom. Svevišnji Allah najbolje zna.