Abdullah E. Mujić, prof.

Aiša, radijallahu anha, pitala je Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: ''Da li si doživio teži trenutak od onog na dan Bitke na Uhudu?'' ''Svašta sam doživio od tvoga naroda – reče on – ali najteže što sam doživio bilo je ono na Dan Akabe, kad sam se obratio Ibn Abdu Jalilu b. Abdu-Kulalu, pa nije prihvatio ono što sam htio. Otišao sam veoma potišten i nisam se osvijestio sve dok nisam došao u Karni Se‘alib. Tada sam podigao glavu i ugledao kako mi oblak pravi hlad. Pogledao sam (ga bolje), a ono u njemu Džibril. Poziva me i reče: 'Allah je čuo ono što ti je rekao tvoj narod i kako su te odbili. On ti je poslao meleka (koji je zadužen za brda) da mu narediš što god hoćeš u vezi s njima.' Potom me pozva melek brda, nazva mi selam, a zatim reče: 'Muhammede, to je (tako), pa šta želiš?' zatim reče: 'Ako hoćeš, ja ću nad njima poklopiti dva brijega.' 'Ne', rekao je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, 'ja se nadam da će Allah dati da od njih postanu oni koji će samo Allahu ibadet činiti i neće Mu pripisivati sudruga.'” (Buharija) Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bilo je draže da osaburi na uvredama i povredama nego da ljudi budu uništeni kao mnogobošci. Da je tražio njihovo uništenje, ne bi bio ukoren, ali on, sallallahu alejhi ve sellem, iz milosti prema narodu, to nije prihvatio. Kasnije je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, traženo da dovi protiv plemena Sekif, na šta je on, sallallahu alejhi ve sellem, dovio: ''Allahu, uputi Sekif! (Tirmizi i Ahmed, za lanac prenosilaca Šuajb Arnaut rekao je da je jak, po uvjetima imama Muslima)

Za normalno odvijanje i funkcioniranje života na ovome svijetu neophodno je zaštititi pet osnovnih stvari kod čovjeka, a to su: vjera, život, čast, razum i imetak. Šta je čast? Spominjanje po dobru, koje te obraduje, i spominjanje po lošem, koje te rastuži. Čast je tvoj ugled, tvoja čistoća, poštenje, porodica, supruga itd. Čast je na velikom stepenu i zato čovjeka veoma uznemirava ukoliko se napadne njegova čast. Imajući to u vidu, islam je došao da sačuva ljudsku čast i to na više načina, kao naprimjer, zabranom lošeg mišljenja, bluda, potvore, zabranom gibeta, davanjem prava na samoodbranu.

Majka joj treba dodijeliti neke zadatke koje je u mogućnosti učiniti, a ako bi pogriješila, majka je treba pohvaliti za njenu inicijativu, a zatim joj reći kako je trebala uraditi. Ponekad treba samo da je pohvali za njen trud, a zatim da, kako bi joj pokazala, završi njen posao ophodeći se sa njom na blag način, bez da joj govori direktno. Ako zadatak ne može sama izvršiti, onda će se posavjetovati sa majkom i ponekad treba od njih da traži da daju svoje mišljenje o nekim stvarima, i da joj objasni kada pogriješi kako je ispravno, kako bi djevojčica znala da je svako sklon pogreškama i ispravnosti, što će joj ojačati odlučnost. Roditelji bi je trebali ohrabrivati pred njenim rođacima i prijateljima, i dati joj nagrade primjerene njenom trudu. Da je pohvale za djela u kojima obožava Uzvišenog Allaha, kao što je redovno klanjanje, učenje Kur’ana napamet, dobrom učenju, lijepom ahlaku, itd.

U mnogim kur'anskim i sunnetskim tekstovima nalazimo jasan dokaz o tome da osnovni cilj kurbana nije meso da se ljudi njime okoriste. Cilj kurbana je veći i veličanstveniji, a to je: poštivanje Allahovih propisa, približavanje Njemu Uzvišenom prinošenjem žrtve i spominjanjem Allahovog imena prilikom klanja kurbana. Ovo se ne može ispuniti ukoliko se ovaj obred ne izvršava u mjestu boravka. Otuda je potrebno kurban klati u mjestu boravka da tom obredu prisustvuju i omladina i odrasli, i da se nad kurbanom spomene Allahovo ime. Iz ovoga shvatamo da je preče, potpunije, bolje i ispravnije da ljudi kolju kurbane u mjestu boravka i da ne šalju svoje kurbane u druge zemlje. To je zato što čovjek zbog toga izgubi mnoge koristi i desi mu se da učini neke pogrešne postupke.

U današnjem vremenu dominira trend razvoda brakova i to je očigledna činjenica koju nije potrebno potvrđivati statističkim podacima. Ovo je posebno zabrinjavajuće kada se ima u vidu da ovakvog stanja nisu pošteđeni ni brakovi muslimana, a naročito je alarmantan odnos vjernika prema propisima razvoda braka. Naime, prilikom bračnih nesuglasica mnogi vjernici ''zaobilaze'' bračne propise, neki zbog neznanja, a neki zbog strasti, postupajući po svom nahođenju i nanoseći tako nepravdu kako sebi tako i bračnom drugu i potomstvu. U trenucima ljutnje čovjek reagira ishitreno i izgovori riječi kojima se rastavlja brak, a kasnije zažali zbog toga, jer to su riječi koje šejtan voli, a vjernici ne vole. Ovakvo postupanje dovelo je mnoge žene i djecu u nezavidnu poziciju, razrušilo muslimanske domove, prekinulo rodbinske veze i razdvojilo voljene! Ove riječi su brze i lahke za izgovor, ali njihove su posljedice jake i teške. Da, upravo riječi rastave braka izazivaju ovako nesagledive posljedice! Stoga, svakom potencijalnom rušitelju braka savjetujemo da zastane i preispita se u trenutku kada zausti da izgovori ove riječi: Da li si dobro razmislio šta je rastava braka? U čemu je problem? Da nisi ti problem?