U današnjem vremenu neophodno je posvetiti veliku pažnju ispravnom odgoju djece. Ispravan odgoj podrazumijeva kako fizički tako i psihički aspekt. Svim roditeljima poznat je fizički odgoj djece i većina roditelja pokazuje veliki stepen odgovornosti za ovim aspektom odgoja. Međutim, primjetno je da se psihičkom odgoju djeteta ne pridaje toliko pažnje jer uglavnom ni sami roditelji nisu svjesni važnosti emotivnog razvoja djeteta i često se u odgojnim situacijama postavljaju pogrešno. Jedan od najvažnijih aspekata u razvoju djetetove ličnosti nesumnjivo je stepen izgrađenog samopouzdanja, stoga u ovom tekstu iz knjige Odgoj muslimanske djevojke prenosimo odgovor na pitanje kako roditelji da razviju samopouzdanje kod kćerke.
Poštovanje djetetove ličnosti
U dobi od dvije godine dijete počinje da formira svoj stav prema svijetu oko sebe. Neki psiholozi smatraju da je osjećaj samopouzdanja jedno od tih prvih stavova; i snaga tih osjećaja u dobi od dvije godine zavisi o vrsti pažnje koje dijete prima i stavu roditelja u ispunjavanju njenih osnovnih potreba. U ovoj fazi dijete pokazuje znakove razvoja pokazujući želju za neovisnošću, pa je ona u potrebi za slobodom u govoru, hodanju i igranju. Sve je to povezano sa potrebom za samopouzdanjem koje se može postići samo kroz neovisnost koja joj je potrebna. To potvrđuje teorija razvoj kroz zrelost koja poziva na poštivanje djetetove ličnosti i ostavljanja da se razvije prirodno. Neke djevojke odrastaju sa nedostatkom samopouzdanja, tako da se one ne mogu osloniti na sebe u bilo kojem pitanju, bilo veliko ili malo. One su rijetko inicijativne i uvijek čekaju da neko kaže uradi to i to. Ako je suočena s problemom, neće biti u stanju da donese odluku i možda će pokušati izbjeći suočavanje sa problemom, ili početi plakati. To je djelimično krivica roditelja, a to može biti zbog nekoliko sljedećih razloga:
• Česte naredbe i zabrane, u većim i manjim stvarima podjednako, čak i ako ta naredba nije vrijedna da dijete izgubi kreativnost i povjerenje u svoje postupke, i umjesto toga, ona uvijek čeka nekoga da je ispravi i da je uvjeri da ona radi ispravno.
• Okrivljivanje i kritiziranje za sve što uradi, tražeći njene mahane, i ukoravanje ako pogriješi, tako da je krive i ukoravaju više nego što to zaslužuje u vrijeme kada očekuje pohvale za ulaganje truda. To uništava djetetovu motivaciju da radi ili da se natječe da nešto postigne i nauči.
• Nedavanje prilike djetetu da govori pred drugima zbog straha da ona može pogriješiti ili govoriti o stvarima koje nisu poželjne, ili dopustiti joj da govori ali je podučiti šta treba reći.
• Previše je upozoravati na opasnosti, što će je uvijek podsticati da očekuje najgore i zamišljati da je okružena opasnošću sa svih strana.
• Ponižavati je i uspoređivati sa drugima na takav način da umanjuje njenu vrijednost.
• Sarkazam i ismijavanje.
• Ne obraćati pažnju na njena pitanja.
• Ukazivanje prevelike brige o njenom zdravlju ili njenoj budućnosti.
Posljedice nedostatka samopouzdanja
Dijete koje ima nedostatak samopouzdanja ima mnoge negativne posljedice, od kojih su:
● Ona neće moći učiniti ništa samostalno, a ako se od nje zatraži da donese nešto određeno, a nađe da se razlikuje od opisanog, bit će neodlučna, ako bi se suočila s problemom, neće se moći odlučiti.
● Bit će dosadna i ne kreativna.
● Zadesit će je nezadovoljstvo i teškoća kad god joj se dodijeli nešto da uradi, jer misli da će nešto pogrešno uraditi u onom što što joj je dodijeljeno i da ona neće biti u mogućnosti to učiniti na način koji se zahtijeva.
● Bit će slabe volje, neodlučna, blaga i ravnodušna u situacijama kada takva ne treba biti, te nemarna i neorganizirana.
● Patit će od tjeskobe i frustracije, agresivnosti ili sklonosti ka povučenosti.
Kako razviti samopouzdanje kod djeteta
Kako bi se izbjegle ove negativne posljedice na dijete, roditelji bi trebali na više načina da razviju djetetovo samopouzdanje. Navest ćemo nekoliko primjera:
• Da joj naprave opće smjernice kojih treba da se pridržava i da se u tom krugu kreće, reći joj ono što joj je Allah dozvolio, pa da ona to može činiti, i da se upozori na ono što je Allah zabranio, pa da to izbjegava. Trebali bi je podučiti plemenitim osobinama i dobrom odgoju i mrskim joj učiniti loše osobine, djela i riječi, i da se kloni koještarija. Onda, nakon toga joj dati slobodu vlastite inicijative.
• Majka joj treba dodijeliti neke zadatke koje je u mogućnosti učiniti, a ako bi pogriješila, majka je treba pohvaliti za njenu inicijativu, a zatim joj reći kako je trebala uraditi. Ponekad treba samo da je pohvali za njen trud, a zatim da, kako bi joj pokazala, završi njen posao ophodeći se sa njom na blag način, bez da joj govori direktno. Ako zadatak ne može sama izvršiti, onda će se posavjetovati sa majkom i ponekad treba od njih da traži da daju svoje mišljenje o nekim stvarima, i da joj objasni kada pogriješi kako je ispravno, kako bi djevojčica znala da je svako sklon pogreškama i ispravnosti, što će joj ojačati odlučnost.
• Roditelji bi je trebali ohrabrivati pred njenim rođacima i prijateljima, i dati joj nagrade primjerene njenom trudu. Da je pohvale za djela u kojima obožava Uzvišenog Allaha, kao što je redovno klanjanje, učenje Kur’ana napamet, dobrom učenju, lijepom ahlaku, itd.
• Čuvanju tajni: kad nauči kako čuvati tajne i ne otkrivati ih, razvit će se i ojačati njena volja, a time porasti njeno samopouzdanje.
• Podučiti je postu, jer kada izdrži pred izazovom gladi i žeđi dok posti, tada će osjetiti radost u postizanju pobjede nad svojim nefsom, što će ojačati njenu moć volje kada se suočava u život, što će povećati njeno samopouzdanje.
Jačanje povjerenja naspram drugih
Jačanje njenog povjerenje u odnosu s drugim ljudima. To može biti preko izvršavanja kućanskih potreba, izvršavanju roditeljskih naredbi, druženju sa odraslima i sa mladima.
Jačanje njenog povjerenje u stjecanju znanja, što podrazumijeva da uči Kur’an i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegove veličanstvene biografije, tako da će odrasti a stekla bogato znanje u djetinjstvu pa će imati osjećaj povjerenja u znanje koje je stekla, jer je ona stekla osnovna načela istinskog znanja, koje je daleko od mitova i legendi.
S druge strane, roditelji također moraju uzeti uzroke i poduzeti učinkovite mjere da oslobode dijete od osjećaja inferiornosti. Neki od uzroka da se dijete osjeća inferiorno su: ponižavanje, omalovažavanje, ismijavanje, npr. zvati je uvredljivim imenima i riječima pred njenom braćom, sestrama i rodbini, ili ponekad i pred njenim prijateljicama ili pred strancima koje ranije nije vidjela niti susrela. To su stvari koje dovesti do toga da sebe smatra beznačajnom i bezvrijednom, ili generira psihološke komplekse da gleda na druge s mržnjom i pokudom i da se povuče u sebe kako bi pobjegla od života.
Čak, i ako su uvredljive riječi, koje kod roditelja skliznu sa jezika, samo u svrhu discipliniranja djeteta zbog neke pogreške, bez obzira bila pogreška velika ili mala, nije ispravno koristiti ovu metodu kao način popravljanja pogreške jer ostavlja ozbiljne posljedice na dječiju psihu i njeno ponašanje, a isto tako, naučit će da se koristi tim jezikom osude i uvrede koji će je uništiti psihički i moralno.
Najbolji način za rješavanje ovog problema jeste da se djetetu objasni, na blag način, gdje je pogriješilo uz navođenje argumenata koji će je uvjeriti da se sljedeći put kloni pogreške, a ne, nikako da je roditelji psuju, a svakako ne pred drugima. Roditelji trebaju koristiti lijepe metode u njenom popravljanju slijedeći primjer Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u odgajanju i popravljanju grešaka. Dječiji svijet je vrlo osjetljiv i lahko se na njega utječe, pun naprezanja, slabe percepcije i bespomoćnosti. Izgradnja samopouzdanja kod djeteta je prvi korak u izgradnji njegove ličnosti u svim fazama njegovog života. (Iz knjige Odgoj muslimanske djevojke, autor Hanan Atija Turi el-Džuheni)
(Izvor: islamqa.com/ar)
Sa arapskog preveo: Abdullah E. Mujić, prof.
