Aldin Poturković, prof.

Osnovna karakteristika savremenog doba jeste sveopća zaokupljenost raznoraznim informacijama i njihov prebrz protok kroz naše odveć isforsirane ubrzane životne tokove, sada već navike, zbog čega živimo okruženi mnogim napetostima. Iako se sve to opravdava čarima savremenog života, evidentno je da današnja populacija u moru modernosti pati od manjka pažnje i fokusiranosti. Današnja djeca odrastaju u novoj stvarnosti tako da se sve više prilagođavaju pametnim uređajima nego što se prilagođavaju ljudima, dok odrasli postaju robovi virtualnog svijeta i mobilnih "komunikacijskih aplikacija". Nema događaja u životu jednog čovjeka, pa čak i prilikom najvećeg ushićenja, a da se nakratko ne isključi i ne izdvoji vrijeme kako bi radost podijelio u virtualnom svijetu, da i drugi posvjedoče tu sreću. Sve to itekako remeti međuljudske odnose, kako kaže Herbert Simon, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, koji upozorava na to da informacije izjedaju pažnju svojih primalaca. (Danijel Goleman, Fokusiranost, neprimjetni pokretač izuzetnosti) Dakle, obilje informacija izaziva nedostatak pažnje koja itekako negativno utječe na fokusiranost i produktivnost u školama, na fakultetima, na radnim mjestima, pa i u našim svakodnevnim životima.

Islam ukazuje veliku počast gostoprimstvu i podstiče nas na nesebično ulaganje truda i pružanje pažnje gostu. Dobre duše žele drugima ono što žele i samima sebi, a gostoprimstvom dopiremo do ljudskih srca i budimo dobrotu koja je utkana u svakom biću.

U susret nam dolazi poseban, uvijek rado iščekivan i dobrodošao gost, koji naše kuće ispuni ozračjem bereketa i zadovoljstva, snagom za ibadet i željom za boljitkom. Inače, u našem narodu o gostu postoji poznata izreka: Svakog gosta tri dana dosta! No, ovog gosta mu'minskom srcu uistinu nikad dosta. O kome je riječ? U goste nam dolazi mjesec ramazan: mjesec posta, bereketa, smirenosti, oprosta i pomirenja, zajedničkog ibadeta, mjesec spajanja rodbinskih, komšijskih i prijateljskih veza -- mjesec čišćenja od grijeha i duhovnog uzdizanja.

Svaki razuman čovjek, bez obzira na porijeklo, vjeru, boju kože, mjesto boravka, bio dobar ili loš, žudi za srećom. Prema tome, možemo kazati da svi ljudi u konačnici imaju isti cilj, a to je lijep i ugodan život. Međutim, metode, sredstva koja pri tome biraju i putevi kojima ljudi idu kako bi ostvarili taj cilj umnogome se razlikuju. Zato se nije čuditi šta sve ljudi čine u svijetu, pa čak i najveće grozote, na koje se razuman čovjek zgražava, ne bi li došli do svoje sreće. Daleko da opravdavamo ove i druge slične postupke, no, i takve stvari ljudi na koncu čine iz očaja i krivih ubjeđenja, ne bi li dokučili svoju sreću.

U šestom stoljeću bili su nazadan, za mnoge nebitan narod, zaostajući za civilizacijom na svim poljima. No, taj isti nazadni, pustinjski narod za vrlo kratko vrijeme postaje svjetska sila, predvodnik u nauci, moralnim načelima, te od potpune neproduktivnosti postaše uzor organiziranosti. Poraziše tadašnje velike sile: Perziju i Bizantiju. Nanizaše pobjede i osvajanja sve od Kine i Indonezije na istoku, do Azerbejdžana i Rusije na sjeveru. Potom kročiše ka zapadu te osvojivši cijelu Sjevernu Afriku, pokoriše i evropsku Španiju i zakucaše na kapije srca Francuske na zapadu. To je bio ummet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegove prve generacije.

Čovjeku, kao društvenom biću, nerijetko se na putu uspostavljanja zdravih društvenih odnosa ispriječe nesporazumi, svađe i razilaženja, koja su opet rezultat nedovoljno jasne komunikacije i razumijevanja. Život je, pored svih ljepota, protkan i kušnjama i neugodnim trenucima, koje često definiramo kao probleme. No, savremeni psiholozi tvrde da je lijek za mnoge "probleme" ustvari učinkovita interpersonalna komunikacija, navodeći da osamdeset posto problema u međuljudskim odnosima ustvari nisu problemi već nedostatak međusobnog razumijevanja. (James. C. Wetherbe, Bond Wetherbe, Vještine komuniciranja)

Muslimani, vođeni principima savršene vjere, savjete i smjernice crpe iz časnih izvora dini-islama u svim prilikama, pa tako i u pogledu kulture dijaloga.

U poznatoj arapskoj izreci kaže se: “Čovjek po svojoj prirodi nedovoljno cijeni ono što mu je nadohvat ruke.” I zaista, čovjek, kada ga preplave mnogobrojne blagodati, nerijetko se opusti, ulijeni, obuzme ga nemar u pogledu blagodati kojima je obasut. Savremeno doba očiti je primjer čovjekove ravnodušnosti spram blagodati kojima nas je Uzvišeni Allah opskrbio. Kada pogledamo sav taj civilizacijski napredak i prosperitet, čija je osnovna svrha poboljšanje ljudskog života, lakše i brže međuljudske komunikacije i povezanosti, ipak imamo osjećaj bumerang-efekta. Umjesto da nam život bude opušteniji, brz životni stil sve nam više uzima od vremena, a čovjek okružen savremenim tehnološkim pritiscima, postaje otuđen i robotiziran, pri čemu iščezava osnova našeg bića, a to je emocija. Kao posljedica novonastalih modernih izazova, javlja se problem globalnih razmjera u vidu emocionalne odsutnosti, hladnoće u međuljudskim odnosima, a lijek za ovu pojavu moramo tražiti upravo u pažnji i brižnosti, čije se smjernice i napuci odavno gaje i promoviraju u islamu, kroz svjetlo Kur’ana i sunneta, i prvih generacija muslimana.