Ersan Grahovac, prof.

U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!

Mnogi od nas klonu duhom kada krenu putem traženja znanja i ne nađu za kratko vrijeme ono što su zamišljali, misleći da oni ipak nisu za taj put. Međutim, ako pogledamo u životopis učenjaka prvih generacija, vidjet ćemo da je većina njih uložila gigantske napore na putu traženja znanja, da bi postali ono što su postali, i da je vrlo malo onih kojima je Allah podario izvanredno pamćenje kao Buhariji. U ovom kratkom tekstu navest ćemo nekoliko primjera iz života selefa, koji nam mogu poslužiti za buđenje ambicija na putu traženja znanja, kako ne bismo klonuli duhom na tom putu.

Allah Uzvišeni u Kur'anu kaže: "A zašto ne razmisle sami o sebi? Allah je stvorio nebesa i Zemlju i ono što je između njih -- sa ciljem i do roka određenog. A mnogi ljudi ne vjeruju da će pred Gospodara svoga doista izaći" (Er-Rum, 8); "Gospodar naš je Onaj Koji je sve stvorio a zatim uputio." (Taha, 50)

Pokazivanje pred drugima iskušenje je pred kojim čovjek najlakše poklekne, a katastrofalne posljedice ove skrivene strasti ne mogu nekad spoznati ni mnogi veliki učenjaci, a kamoli oni koji su na nižem stepenu po znanju i bogobojaznosti. Na ovo se ukazuje u hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem kaže: “Najviše se za svoj ummet bojim rijaluka – pokazivanja i skrivene strasti.” (Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, 1/268, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca)

Ibn Kudama el-Makdisi u djelu Muhtesaru minhadžil-kasidi kaže: “Na pokuđenost rijaluka ukazano je u Kur’anu i sunnetu. Uzvišeni Allah kaže: ‘A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju (pokazuju)’ (El-Maun, 4–6); ‘Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka u ibadetu Gospodaru svome nikoga ne pridružuje’ (El-Kehf, 110). Što se tiče hadisa, od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi se da je Uzvišeni Allah rekao: ‘Ko radi neko djelo pripisujući Mi druga u njemu, ono pripada onome koga Mi je pridružio, i Ja se odričem tog djela.’ (Muslim i Ibn Madža) A u drugom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘Najviše se za vas bojim malog širka.’ Ashabi upitaše: ‘O Allahov Poslaniče, a šta je mali širk?’ Poslanik reče: ‘Pokazivanje. Na Sudnjem danu, kada ljude bude nagrađivao za djela, Uzvišeni Allah će im reći: ‘Idite onima radi kojih ste se pokazivali na dunjaluku i vidite da li ćete od njih dobiti nagradu.’ (Ahmed, Musned; Bejheki, Šuabul-iman, a Iraki kaže da su mu prenosioci pouzdani).”

U svetom hidžretskom mjesecu zul-hidždžetu svaki punoljetan i pametan musliman, koji posjeduje materijalnu i tjelesnu mogućnost, obavezan je da izvrši šerijatsku naredbu i obavi hadž: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti.” (Alu Imran, 97) Hadž je jedan od pet islamskih ruknova i temelja na kojima se gradi vjera islam. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Islam se gradi na pet stvari: svjedočenju da nema drugog istinskog boga mimo Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik, obavljanju namaza, udjeljivanju zekata, postu ramazana i obavljanju hadža.” (Muttefekun alejhi) 

Ibn Kudama el-Makdisi kaže: “Prenosi se od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Najviše se za svoj ummet bojim rijaluka – pokazivanja i skrivene strasti.’” (Bilježi ga Ebu Nuajm u Hil’jetul-evlija, 1/268, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca) Katastrofe ove skrivene strasti ne mogu spoznati ni mnogi veliki učenjaci, a kamoli obični pobožnjaci. Njome su iskušani učenjaci i pobožnjaci, koji se trude na putu ahireta. Nakon što su pobijedili svoje duše, zauzdali ih od strasti, i nagnali ih na ibadete, nisu više bili skloni vanjskim grijesima koje čine udovi. Duše im se zadovoljiše ispoljavanjem ibadeta, a utjehu za umor borbe protiv prohtjeva nađoše u slasti prihvaćenosti kod stvorenja, i njihovom poštovanju i uvažavanju. Duša je u tome našla veliki užitak koji joj je ostavljanje grijeha učinio lahkim. Neki od njih misle da su iskreni u ime Allaha, a ustvari su upisani kod Njega u spisak munafika. Ovo je velika spletka koje su se spasili samo Allahu bliski robovi. Zbog ovoga se kaže da je posljednje što izlazi iz glava istinoljubivih – ljubav prema vlasti. Pošto je ovo skrivena bolest i najveća šejtanova mreža, obaveza nam je pojasniti njene uzroke, njenu suštinu i vrste.

Učenjaci iz prve generacije muslimana odlikovali su se plemenitim osobinama i vrlinama, o kojima smo, navodeći njihove vrijedne izreke, govorili u prethodna dva broja, a u ovom broju nastavljamo se družiti sa velikanima tog vremena i upoznavati se sa njihovim vrlinama.

● Ibn Abbasa, radijallahu anhu, kazuje: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjedio je na zemlji, jeo na podu, muzao devu i odazivao se na pozivnicu roba.” (Vidjeti: Ibn Ebu Dun’ja, El-Ihlas ven-nijjeh, 143)

● Hasan el-Basri rekao je o velikanima: “Nekada bi kod nekog od njih došli gosti na konak, a zatim bi on klanjao dug noćni namaz a da oni za to ne bi znali.” (Vidjeti: Ibn Ebu Dun’ja, El-Ihlas ven-nijjeh, 65)

● Muhammed b. Abdullah ez-Zerrad pripovijeda: “Dešavalo se da Hassan b. Ebu Sinan kupi cijelu porodicu robova i oslobodi ih, a da oni ne znaju da ih je on oslobodio.” (Vidjeti: Ibn Ebu Dun’ja, El-Ihlas ven-nijjeh, 65)

U prošlom broju naveli smo izreke o iskrenosti i poniznosti koje su izrekli učenjaci iz prve generacije muslimana, a u ovoj broju nastavljamo se družiti sa velikanima tog vremena i upoznavati se sa njihovim vrlinama.

● Nafi‘ prenosi da je neko rekao Abdullahu b. Omeru, radijallahu anhu: “O najbolji čovječe”, ili: “O sine najboljeg čovjeka”, na što je Abdullah odgovorio: “Nisam najbolji niti sam sin najboljeg, već sam jedan od Allahovih robova, nadam se Njegovoj nagradi i strahujem od Njegove kazne. Vi tako radite sa ljudima sve dok ih ne uništite!’” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 3/236)

● Mutarrif b. Abdullah rekao je: “Draže mi je da prespavam noćni namaz, a da osvanem kajući se zbog toga, nego da ga klanjam, a da osvanem umišljen (zadivljen sobom).” Zehebi dodaje: “Neće uspjeti onaj koji sebe hvali ili je samoljubiv.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 2/200)

Mutarrif b. Abdullah bio je prvak učenjaka iz generacije tabiina, sin ashaba Abdullaha b. Šihhira, radijallahu anhu, a na ahiret je preselio 95. godine po Hidžri. Katada b. Di’ama prenosi da je Mutarrif rekao: “Doista je smrt pokvarila uživanja onih koji na njih bijahu navikli, pa tražite uživanje koje nema smrti.” Jednom od svojih prijatelja Mutarrif je rekao: “O čovječe, ako imaš kakvu potrebu, nemoj mi je usmeno kazati, već je napiši, jer ne volim da na tvom licu vidim poniženje traženja.” Sufjan b. Ujejna prenosi da je Mutarrif rekao: “Ne bih volio da izgovorim jednu jedinu laž, makar mi se za to nudio cijeli dunjaluk i sve što je na njemu.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 5/109) 

Postizanje potpune iskrenosti predstavlja postizanje potpunosti tevhida – da nam samo zadovoljstvo Uzvišenog Allaha bude cilj činjenja dobrih djela i udaljavanja od grijeha i loših djela. Iskrenost je prekidanje svih veza između srca i nečega mimo Allaha, uz potpunu vezanost za Njega i ispunjenost srca ljubavlju prema Njemu. To je vrhunac tevhida, a najveće prepreke na tom putu jesu: želja za pokazivanjem (rijaluk) i reputacijom (sum’ah), samoljublje (el-’udžb) i oholost (el-kibr).

Ibn Kudama el-Makdisi kaže: “Prenosi se od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Za svoj ummet najviše se bojim rijaluka – pokazivanja i skrivene strasti.’” (Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija’, 1/268, sa vjerodostojnim senedom) Katastrofalne posljedice ove skrivene strasti ne mogu spoznati ni mnogi veliki učenjaci, a kamoli obični pobožnjaci. Rijalukom su iskušani učenjaci i pobožnjaci, koji se trude da zadobiju blagodati ahireta. Nakon što su pobijedili svoje duše, zauzdali strasti i usmjerili ih na činjenje ibadeta, više nisu bili skloni vanjskim grijesima, koje čine udovi. Duše su im se zadovoljile ispoljavanjem ibadeta, a utjehu za umor koji su osjetili na putu borbe protiv prohtjeva nađoše u slasti prihvaćenosti kod stvorenja i njihovom poštovanju i uvažavanju. Duša je u tome našla veliki užitak koji joj je ostavljanje grijeha učinio lahkim. Neki od njih misle da su iskreni u ime Allaha, a ustvari su kod Njega upisani na spisak munafika. Ovo je velika spletka koje su se spasili samo Allahu bliski robovi.” (Vidjeti: Ibn Kudama el-Makdisi, Muhtesaru minhadžil-kasidin, 209, Darul-Bejan, 1978.)

Enes, radijallahu anhu, pripovijeda: “Ebu Talha je imao najviše palmi među ensarijama, a od svih palmi najdraži mu je bio vrt Bejruha, koji je davao lijepe plodove i u kojem je tekao izvor slatke vode. Nekada bi i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dolazio u taj vrt i pio tu svježu vodu. Kada je objavljen ajet: ‘Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite od onoga što volite...’ (Ali Imran, 92), Ebu Talha ode Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i reče: ‘Allahov Poslaniče, Allah je rekao: – Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite od onoga što volite..., a ja volim svoj imetak u Burejhi i to je sadaka čijoj se nagradi nadam kod Allaha. Učini s njom ono što misliš da je najbolje.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Divno, divno, doista je to imetak od kojeg ćeš imati profit! Doista je to imetak od kojeg ćeš imati profit! Čuo sam šta si rekao i smatram da to trebaš podijeliti bližnjima.’” (Hadis bilježe Malik u Muvetti i Ahmed u Musnedu s vjerodostojnim senedom)

Katada b. Diame u zadnjoj trećini ramazana svakog je dana završavao hatmu. (Sijeru e‘alamin-nubela, 4/523, Muessesetur-risale) Katada b. Diama es-Sedusi, bio je povjerljivi prenosilac i veliki autoritet u hadiskoj znanosti. Ebu Hilal pripovijeda: “Upitao sam Katadu o jednoj mes’eli pa mi reče: ‘Ne znam.’ Rekoh mu: ‘Reci po svom mišljenju.’ On reče: ‘Nisam rekao po mišljenju već četrdeset godina.’ Tada je imao pedeset godina.” Kada je Katada došao kod Seida b. Musejjiba, počeo ga je ispitivati nekoliko dana, pa mu Seid reče: “Da li znaš napamet sve što si me pitao?” Katada reče: “Da. Pitao sam te to i to, pa si odgovorio to i to, pitao sam te o tome i tome, pa si rekao to i to, a Hasan je rekao to i to...”, sve dok mu nije ponovio mnoge hadise. Seid reče: “Mislim da Allah nije stvorio nekog poput tebe (tj. da ti nema ravnog).” (Vidjeti: Et-Tabekatul-kubra, 7/173)

Imam Ebu Hanifa

Ebu Jusuf pripovijeda: “Dok sam šetao sa Ebu Hanifom, čuo sam čovjeka kako kaže drugom: ‘Ovo je Ebu Hanifa, on ne spava po noći.’ Ebu Hanifa reče: ’Tako mi Allaha, neće se o meni pričati ono što ne radim.’ Zatim je noći provodio u namazu i skrušenim dovama.’” Ebu Hanifa en-Nu‘man b. Sabit b. Zuta el-Kufi poznati je imam, fakih ummeta, alim Iraka. Rođen je osamdesete godine po Hidžri, za vrijeme mlađih tabiina. Upitan je imam Malik: “Da li si vidio Ebu Hanifu?”, pa je rekao: “Da, vidio sam čovjeka koji, kada bi te htio ubijediti da je ovaj stub od zlata – dokazao bi ti to.” Od Abdullaha b. Mubareka prenosi se da je rekao: “Nisam vidio poštovanijeg čovjeka u društvu, ljepšeg ponašanja i blažeg od Ebu Hanife.” Jahja b. Abdulhamid prenosi od svog oca da je rekao: “Družio sam se s Ebu Hanifom šest mjeseci i nisam vidio da je klanjao sabah osim s jacijskim abdestom, i svake noći pred sehur završio bi hatmu.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 6/399.) Od Eseda b. Amra prenosi se da je Ebu Hanifa četrdeset godina klanjao jaciju i sabah s istim abdestom. (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 6/399.) Ebu Asim en-Nebil ka‍že: “Zbog mnoštva namaza koje je klanjao, Ebu Hanifu su nazivali klin.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 6/400.)

Neki su ljudi Amiru b. Abdulkajsu spomenuli nedostatak koncentracije u namazu, pa je rekao: “Vi to osjećate? Tako mi Allaha, draže mi je da se vrhovi kopalja zabodu u moju utrobu nego da osjetim nedostatak koncentracije u svom namazu.” (Vidjeti: Hil’jetul-evlija, 2/92) Kada je Amir b. Abdulkajs bio na samrti, zaplakao je, pa su ga upitali: “Zašto plačeš?”, a on je odgovorio: “Ne plačem iz straha od smrti, niti zbog čežnje za dunjalukom, već plačem iz čežnje za žeđi koju sam osjećao u vrelim podnevnim satima (zbog posta) i za noćnim namazom.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 4/19, i Hil’jetul-evlija, 2/88) Amir b. Abdulkajs rekao je: “Da nas Allah nije iskušao time da moramo jesti, a da kada jedemo moramo izgubiti abdest, vidio bi me moj Gospodar da sam Mu stalno na rukūu i na sedždi.” (Vidjeti: Sifetus-safve, 3/205) Amir b. Abdulkajs klanjao je po osam stotina rekata u toku jednog dana i noći, a i pored toga, korio je samog sebe govoreći: “Doista malo ibadetim”. (Vidjeti: Sifetus-safve, 3/205)

Imam Ibn Abdul-Berr el-Kurtubi (umro 463. h.g.) svojim senedom prenosi od Alije b. Hasana b. Šekika da je rekao: “Čuo sam Abdullaha ibn Mubareka (umro 181. h.g.) kako kaže: ‘Početak znanja je nijjet, zatim pomno slušanje, zatim razumijevanje, zatim pamćenje, potom postupanje po njemu, a onda njegovo širenje.” Ibn Abdul-Berr također prenosi od Abdurrahmana b. Mehdija, koji prenosi od Muhammda b. Nadra el-Harisija da je rekao: “Početak znanja je pomno slušanje.” Neko ga upita: “A zatim?” On odgovori: “Pamćenje.” Opet ga upitaše: “A zatim?” On reče: “Postupanje po tome.” Upitaše ga: “A zatim?” On reče: “Njegovo širenje.” Ibn Abdul-Berr također prenosi od Sufjana b. Seida es-Sevrija (umro 161. h.g.) da je rekao: “Nekada se govorilo: ‘Početak znanja je ćutanje, zatim pomno slušanje, zatim pamćenje, zatim postupanje po njemu, zatim širenje i podučavanje.”

“Iblis je obmanuo skupinu pobožnjaka koji klanjaju noćni namaz pa su preko dana počeli pričati ljudima o svom namazu koji obavljaju tokom noći. Neki od njih kažu: ‘Taj i taj uči sabahski ezan u to i to vrijeme’, kako bi ljudi znali da je on bio budan u to vrijeme. Najmanje što se može reći o ovome, ako se čovjek i sačuva od rijaluka, jeste da to predstavlja iznošenje svojih ibadeta iz skrivenosti u javnost, čime se umanjuje sevap.” (Ibnul-Dževzi, Telbisu Iblis, str. 127–128.) “Druge je zaveo time što su se posvetili namazu i drugim ibadetima u džamiji dok nisu postali poznati po tome, pa su se ljudi okupili oko njih i klanjali zbog njihovog namaza, a zatim se vijest o njihovom stanju raširila među narodom. Ovo je šejtanova zamka, jer duša dobija snagu za ibadet kada zna da će se vijest o tome raširiti, i zbog toga ih hvaliti. Od Zejda b. Sabita prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Najbolji namaz čovjeka je u njegovoj kući, osim obaveznog namaza.’ (Hadis bilježe Buharija i Muslim) Amir b. Abdukajs mrzio je da ga ljudi vide kako klanja, i nikada nije klanjao nafilu u džamiji, dok je u kući svakog dana klanjao hiljadu rekata. Kada bi neko ušao u kuću Ibn Ebi Lejle u trenutku dok je klanjao, on bi sjeo.” (Ibnul-Dževzi, Telbisu Iblis, str. 128) “Iblis je neke pobožnjake zaveo time što su plakali u namazu u trenucima kada su bili okruženi drugim ljudima. Ovakvo stanje nekada dođe čovjeku tako jako da ga ne može odagnati, pa ako ikako može da ga sakrije od ljudi, a to ne uradi – sebe je izložio rijaluku. Od Asima se prenosi da je rekao: ‘Kada bi Ebu Vail klanjao u svojoj kući, žestoko bi plakao, a kada bi mu cijeli dunjaluk dali da to uradi dok ga ljudi vide – ne bi prihvatio.’ Ebu Ejjub es-Sihtijani ustao bi kada bi ga savladao plač.” (Ibnul-Dževzi, Telbisu Iblis, str. 128) “Kada bi Ebu Ejjub es-Sihtijani držao vaz i srce mu omekšalo, obrisao bi nos i rekao: ‘Kako je žestoka ova prehlada!’“ (Ibnul-Dževzi, Telbisu Iblis, str. 228) “Iblis je neke pobožnjake obmanuo tako što klanjaju i danju i noću, ali ne mare za popravkom unutrašnjih mahana, niti vode računa da im hrana (opskrba) bude halal, iako su te stvari preče od mnoštva nafila.” (Ibnul-Dževzi, Telbisu Iblis, str. 128)

Od Sa‘da b. Muaza, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Kada sam u namazu, ne mislim ni o čemu osim o onome što govorim.” (Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 22/605, Ibn Abdul-Berr, El-Istiab, 1/182, El-Mizzi, Tehzibul-kemal, 3/418) Od Adija b. Hatima, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Nije došlo vrijeme namaza a da ga se prije toga nisam već zaželio.” (Vidjeti: Abdullah b. Mubarek, Ez-Zuhd ver-rekaik, 787, sened je vjerodostojan) Od Adija b. Hatima, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Otkad sam primio islam, nije nastupio novi namaz a da već nisam bio pod abdestom.” (Vidjeti: Zehebi, Sijeru ealamin-nubela, 3/164, Muessesetur-risale) Abdullah b. Zubejr, radijallahu anhu, bio je na sedždi kada je kamen iz katapulta odnio dio njegove odjeće, a on nije ni podigao glavu. Također, dok je stajao u namazu kod Mekami-Ibrahima, kamenje iz katapulta prolazilo je pored njega, a on se nije savijao, nije uzmicao, niti se plašio. (Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 22/605, i Ebu Šejh el-Asbehani, Tabekatul-muhaddisin bi Asbehan, 200)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko lijepo uzme abdest, zatim klanja dva rekata, lijepo čineći ruku’ i iskazujući skrušenost, a onda zatraži oprost od Allaha, bit će mu oprošteno.” (Biljež‍i imam Ahmed sa dobrim senedom. Vidjeti: Sahihut-tergib vet-terhib, 1/94) Od Ubade b. Samita, radijallahu anhu, prenosi se da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Allah je pet namaza učinio obaveznim, pa ko lijepo uzme abdest za njih, klanja ih u njihovo vrijeme, upotpuni ruku’, sedždu i skrušenost, ima obećanje od Allaha da će mu oprostiti grijehe.” (Biljež‍i Ebu Davud u Sunenu, sahih li gajrihi. Vidjeti: Sahihut-tergib vet-terhib, 1/95) Od Ebu Abdullaha el-Eš‘arija, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio čovjeka koji ne upotpunjava rukū’ i brzo obavlja sedždu, kao da kljuca, pa je rekao: ‘Kada bi ovaj umro u ovakvom stanju, ne bi umro u Muhammedovoj vjeri.’” (Biljež‍i ga Et-Taberani u El-Kebiru, Ebu Ja’la, i Ibn Huzejme u Sahihu, sa dobrim senedom. Vidjeti: Sahihut-tergib vet-terhib, 1/127.) Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz ima tri trećine: čistoća je trećina, ruku’ je trećina i sedžda je trećina; pa ko ih obavi dajući im njihovo pravo, bit će mu primljen namaz, a sa njim i ostala djela, a kome ne bude primljen namaz, neće mu biti primljena ni ostala djela.” (Biljež‍i ga El-Bezzar sa dobrim senedom. Vidjeti: Sahihut-tergib vet-terhib, 1/129)

Prijetnje su neprestano stizale i njegov život nalazio se u sve većoj opasnosti. Tako je bilo sve do 23. redžeba 1407. h.g. Tada je šejh prisustvovao simpoziju učenjaka koji je organizirala organizacija Ehlul-hadis. Na tom skupu bilo je oko dvije hiljade zvanica. Negdje oko jedanaest sati uvečer, dok je držao govor, na binu je donijeta vazna na kojoj se pisao: “Ihsan Ilahi Zahir, koji se na Allahovom putu ne boji ničijeg prijekora”. Nakon dvadesetak minuta vazna je eksplodirala usmrtivši devet osoba i ranivši desetine. Eksplozija je šejha Ihsana odbacila 20-30 metara, raskomadavši trećinu njegovog tijela, njegovo desno oko, uho, desni bok i desnu nogu, ali je i dalje bio pri svijesti. Ljudi su se žurno okupili oko njega, a on im je, iako teško ranjen, govorio: “Ostavite me i pobrinite se za druge ranjenike.”

Poslije svog preobraćenja iz sufizma u sljedbenika sunneta, upoznao je šejha Hamida el-Fekkijja, osnivača organizacije Ensarus-sunnetil-Muhammedijje u Misru. Šejh Abdurrahman el-Vekil postao je član ove organizacije koja je okupljala učenjake ehlis-sunneta, baveći se pozivanjem na pravi put, put Kur’ana i sunneta, put odabranih generacija, put selefa, i boreći se svojim perom protiv rušitelja Allahove vjere, posebno sufija kojima je nekada i sam pripadao i čiju je zabludu dobro poznavao. Na putu intelektualne borbe protiv širka, kufra i novotarija, napisao je i valorizirao brojna vrijedna djela. Vremenom je napredovao na pozicijama unutar organizacije, dok nije postao njen predsjednik, nakon što je šejh Abdurrezzak Afifi otputovao u Saudijsku Arabiju 1960. godine, a zamjenik mu je bio šejh Muhammed Halil Herras. Bio je glavni urednik časopisa El-Hedjun-nebevijj, koji je izdavala organizacija Ensarus-sunneh, pisao je u odjeljku za tefsir sve do zadnjeg broja. Zatim je otputovao u Mekku, gdje je postavljen za profesora akide na postdiplomskim studijama, i tu je proveo ostatak života, dok ga nije savladala bolest te je preselio na ahiret, 1971. godine.

Muhammed Halil Herras rođen je 1915. godine u gradu Šejn, u zapadnom dijelu Egipta. Godine 1926. upisao se na Al-Azhar, da bi 1940. godine, sa svojih 25 godina, diplomirao na Fakultetu za usulid-din. U tom periodu svog života bio je eš‘arijske akide, te je za svoju užu specijalizaciju na postdiplomskim studijama odabrao smjer filozofije i logike. Bio je veliki neprijatelj Ibn Tejmijje, jer je znao za Ibn Tejmijjino neprijateljstvo prema filozofima i logičarima, pa je odlučio doktorski rad posvetiti odgovoru Ibn Tejmijji. S tim ciljem sakupio je Ibn Tejmijjine knjige koje su mu bile dostupne i potpuno se posvetio njihovom detaljnom i dubioznom proučavanju. Nakon što je za tri mjeseca završio sa njihovim proučavanjem, izjavio je da nije razumio islam osim nakon proučavanja ovih knjiga. Iz neprijatelja ehli-sunneta i Ibn Tejmijje pretvorio se u najvećeg pomagača ehli-sunnetskog pravca i najvećeg branioca Ibn Tejmijje. Tada je temu za magistarski rad nazvao “Ibn Tejmijje es-selefi”, i u njoj odbranio ovog velikog učenjaka od potvora i napada njegovih neprijatelja.

Kada su izgubili nadu da ljude mogu odvratiti od šejhove da’ve, odlučili su ga ubiti, pa su krenuli tražiti nekog da to izvrši za njih. Odabrali su čovjeka po imenu Mahrus Abdulhajj el-Džemel i rekli mu: ’’Kako možeš da slušaš ovog zlog čovjeka koji razdvaja ummet? Kako možeš da pratiš njegove dersove, a mi se borimo za nezavisnost, ratujemo i uklanjamo nered?“, nabrajajući stvari koje su u to vrijeme bile aktuelne u Egiptu. Nastavili su mu pričati sve dok ga nisu ubijedili da ubije šejha El-Fekijja. Dali su mu nož i rekli: ’’Iskoristi bilo koju priliku te ga ubij i odmori nas od njega.“ On je uzeo nož, stavio ga u džep i išao je iza šejha El-Fekijja ne bi li mu se ukazala prilika da ga ubije. Jedne prilike šejh se uspeo na minber i održao hutbu o tevhidu, a Mahrus sjede ispod minbera, vrebajući priliku da ga ubije. Odlučio je ubiti šejha čim siđe sa minbera. Šejh je održao hutbu u kojoj je govorio o Allahu, spoznaji Allaha kroz Njegova imena i svojstva, i o upućivanju ibadeta samo Njemu, Jedinom. Čim je šejh završio sa hutbom, Mahrus je ustao i prišao mu, a zatim ga jako zagrlio dok su mu oči suzile, govoreći mu: ’’Došao sam da te ubijem, o šejhu, pa mi halali. Vidim da nas ti samo upoznaješ sa Allahom, spominješ nam samo Allaha, i govoriš nam samo o Allahu, pa mi halali.“ Šejh se nasmijao, halalio mu i lijepo je postupio sa njim. Od tada se među njima rodilo prijateljstvo i Mahrus je stalno išao sa šejhom kako bi ga štitio od onih koji bi htjeli da ga ubiju ili mu naude, kao što su sufije, komunisti, tekfirdžije, ihvanije ili neko drugi.

Ovaj serijal tekstova započeli smo u cilju buđenja visokih ambicija i uzvišenih težnji kod tragatelja za znanjem, navodeći primjere iz života selefa – ispravnih prethodnika, koji su svoj život posvetili stjecanju znanja. Prethodni tekst posvetili smo primjerima koji govore o njihovom saburu, strpljenju u ponavljanju usvojenog znanja i učenju novog, kako bismo vidjeli da oni svoje znanje nisu stekli nikako drukčije osim uz veliki trud i napor, i strpljenje u ponavljanju tog znanja. Tragatelj za znanjem ne treba klonuti ukoliko mu se učini da slabo pamti i brzo zaboravlja, već neka se prisjeti primjera selefa koji su stotinama i hiljadama puta obnavljali naučeno kako bi im trajno ostalo u pamćenju i srcu. Pored obnavljanja, jedna od karakteristika menhedža ispravnih prethodnika u traženju znanja jeste i dugotrajna ustrajnost na tom putu, o čemu ćemo navesti nekoliko primjera.

Allahove raznovrsne blagodati koje je darovao ljudima mogu biti uzrok njihove zahvalnosti i toga da ih koriste kao sredstvo za obož‍avanje Allaha, zahvalnost Njemu i ispunjavanje Njegovog prava, za šta su i stvoreni, a može biti uzrok i suprotnog ponašanja. Allah je ljude sačuvao šteta bogatstva kroz propise vezane za imetak koje je propisao, bilo da se radi o obavezama čovjeka u tom imetku ili pohvalnim djelima koja može njime učiniti. Kada bi bogataši ispunili te propise, bili bi najbolji i najčasniji ljudi u moralu i djelima, i ne bi bilo nikakvih negativnih posljedica posjedovanja bogatstva. Međutim, pošto većina ljudi ne ispunjava obaveze kojima ih je Allah obavezao u njihovom imetku, posebno mislim na nedavanje zekata, njima su ovladale razne vrste nepravde i nepravedni vladari, i raširile se fetve drskih i smjelih neznalica, kao što Allah Uzvišeni kaž‍e: ''Tako isto Mi prepuštamo vlast jednim zulumćarima nad drugim zbog onoga što su zaradili.“ (Prijevod značenja El-En’am, 129.)

Šejh Ahmed Šakir se poslije šest godina provedenih u Aleksandriji vratio u Kairo (1909.), kada je njegov otac imenovan za povjerenika Vijeća učenjaka Azhara. U Kairu su se pred Ahmedom proširile mogućnosti stjecanja znanja i povezivanja sa ulemom, bilo da su to učenjaci Azhara ili oni koji su dolazili u Kairo. Čim bi čuo da je neki učenjak došao u Kairo, Ahmed bi se povezao sa njim. Tako je počeo posjećivati velikog učenjaka Abdullaha ibn Idrisa es-Senusija, muhaddisa Maroka, i učio je pred njim el-kutubus-sitte. Također se povezao sa šejhom Muhammedom Eminom eš-Šenkitijem, Ahmedom ibn Šemsom eš-Šenkitijem, Šakirom el-Irakijem, Tahirom el-Džeza’irijem, Muhammedom Rešidom Ridom, Selimom el-Bišrijem, šejhom Azhara. Svi navedeni šejhovi dali su mu idžaze da može od njih prenositi knjige sunneta. Njegovi susreti sa učenjacima hadisa i učenje pred njima pripremili su ga da se istakne u hadiskim naukama i da postane najveći muhaddis u Misru, učenjak bez premca.

Mnogi od nas klonu duhom kada krenu putem traženja znanja i ne nađu za kratko vrijeme ono što su zamišljali, misleći da oni ipak nisu za taj put. Međutim, ako pogledamo u životopise učenjaka prvih generacija, vidjet ćemo da je većina njih uložila gigantske napore na putu traženja znanja, da bi postali ono što su postali, i da je vrlo malo onih kojima je Allah podario super pamćenje, kao naprimjer Buhariji. U ovom tekstu navest ćemo nekoliko primjera iz života selefa, koji nam mogu poslužiti za buđenje ambicija na putu traženja znanja i kako ne bismo klonuli duhom na tom putu.

Na institutu i fakultetu učio je pred mnogim šejhovima, od koji su najpoznatiji: šejh Muhammed el-Emin eš-Šenkiti, rahimehullah, koji je bio njihov profesor tefsira i usuli-fikha; zatim šejh Abdurrezzak Afifi, rahimehullah, koji je bio njihov profesor tevhida, gramatike i usuli-fikha; i mnogi drugi šejhovi. Također je prisustvovao nekim dersovima šejha Muhammeda ibn Ibrahima Alu Šejha. Za šejha El-Berraka najveći učitelj, koji je ostavio najviše traga na njega, bio je šejh Abdul-Aziz bin Baz, rahimehullah, sa kojim se družio preko 50 godina, počevši od 1369., kada je imam Bin Baz bio u gradu Delem, pa sve do njegove smrti godine 1420. po Hidžri. Poslije šejha Bin Baza, najvažniji mu je bio  šejh El-Iraki od kojeg je preuzeo ljubav prema dokazu, napuštanje slijepog slijeđenja, preciznost u jezičkim naukama – sintaksi, morfologiji i metrici.

Šejh Muhammed el-Usejmin, rahmetullahi alejhi, kaže: „Bili smo učenici na Naučnom institutu u Rijadu, i sjedili smo u razredu, kada se neki šejh pojavio i ušao. Kada sam ga vidio, rekao sam: ’Ovo je jedan od beduina pustinje, ovaj nema nikakvog udjela u znanju.’ Otrcane odjeće, nema na sebi tragova ugleda, ne brine o svom izgledu, pa je pao u našim očima, te sam se sjetio šejha Abdurrahmana es-Sa’dija i rekao sam sebi: ’Ostavljam šejha Abdurrahmana es-Sa’dija i sjedim pred ovim beduinom?!’ Kada je Eš-Šinkiti počeo sa svojim predavanjem, na nas bi prosuo bisere naučnih koristi iz mora njegovog velikog znanja, pa smo znali da se nalazimo pred velikim autoritetom i eminentnim učenjakom, pa smo se okoristili njegovim znanjem, njegovom metodom, ahlakom, zuhdom i pobožnošću.“