Halil Makić, prof.

Institucija naređivanja dobra i odvraćanja od zla jedna je od osobenosti ovog ummeta i, istovremeno, garancija da će Allah čuvati Svoje robove i da ih neće kažnjavati sve dok tako budu postupali. Ova institucija čuva zajednicu od propasti i razlog je spuštanja berićeta i dobrote među ljude.

Zbog te vrline Allah je i pohvalio ovaj ummet: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete. A kad bi sljedbenici Knjige ispravno vjerovali, bilo bi bolje za njih; ima ih i pravih vjernika, ali, većinom su nevjernici.” (Alu Imran, 110)

I naredio nam je da budemo od onih koji pozivaju na dobro i odvraćaju od zla: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići. I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli – njih čeka patnja velika.” (Alu Imran, 104–105)

Huzejfa, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ili ćete naređivati dobro i odvraćati od zla ili će vam Allah poslati kaznu od Sebe, a potom ćete Ga moliti, ali vam se On neće odazvati.” (Ahmed i Tirmizi)

Većina ljudi voli čovjeka kao dobrog i čestitog, a preziru ga kao reformatora. Tako ćete ih naći da vole čestite, a neprijatelji su reformatorima. Prijašnji narodi nisu proganjali svoje vjerovjesnike osim nakon što su krenuli sa promjenom u društvu, pozivajući Allahovom putu i tražeći da se njihovi narodi prođu obožavanja nečega za što Allah nije objavio dokaz.

Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kao uzor koji treba da svijetli svim generacijama čovječanstva do Sudnjeg dana, morao je posjedovati takva pravila, metode djelovanja i ophođenja prema ljudima i svijetu oko sebe da budu platforma u koju nema sumnje, prigovora i nedorečenosti. To pogotovo ako se uzme u obzir da je njegovo dostavljanje Objave bilo pod Božanskim nadzorom koji je bio najbolji jamac nepogrješivosti i očuvanosti Poruke u njenom originalnom obliku.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je takav da su ga ljudi, što su više upoznavali sve oblasti i sve detalje njegovog života, više voljeli. Alija, radijallahu anhu, govorio je: “Ko god bi ga prvi put vidio, osjetio bi poštovanje prema njemu, a ko god bi se s njim družio i bolje ga upoznao, zavolio bi ga.” (Tirmizi) Ko god je srcem prihvatio da se druži sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, on ga je odgojio tako da je postao ugledan i poštovan.

Pred nama je drugi dio od osamdeset vjerodostojnih hadisa koji počinju riječima “najbolje” ili “vaši najbolji” (خير و خياركم), a koji su preuzeti iz djela Sahihul-Džamius-sagir ve zijadetuhu, šejha Nasiruddina Albanija, rahimehullah, koje je, zapravo, obrada djela El-Džamius-sagir imama Dželaluddina es-Sujutija, rahimehullah, i u kojem je šejh Albani razdvojio vjerodostojne od nevjerodostojnih hadisa. Tako su, na temelju toga, nastala dva njegova djela: Sahihul-Džamius-sagir ve zijadetuhu i Daiful-Džamius-sagir ve zijadetuhu. Dakle, ocjena ovih hadisa je šejha Albanija. Kako u prvom dijelu tako i u ovom, nekoliko hadisa se ponavlja više puta i, zbog raznovrsnosti verzija, nisam ih izostavio, već sam ih, kako se i navode u djelu, sve uvrstio.

Pred nama je gotovo osamdeset vjerodostojnih hadisa koji počinju riječima “najbolje” ili “vaši najbolji” (خير و خياركم), a koji su uzeti iz djela Sahihul-Džamiul-sagir ve zijadetuhu, šejha Nasiruddina Albanija, rahimehullah. Kao što smo u jednom od prethodnih brojeva naveli, ovo njegovo djelo je, zapravo, obrada djela El-Džamius-sagir imama Dželaluddina es-Sujutija, rahimehullah, gdje je šejh Albani razdvojio vjerodostojne od nevjerodostojnih hadisa. Tako su, na temelju toga, nastala dva njegova djela: Sahihul-Džamiul-sagir ve zijadetuhu i Daìful-Džamius-sagir ve zijadetuhu.

Znači, ocjena ovih hadisa je šejha Albanija. Nekoliko hadisa se ponavlja više puta i, zbog raznovrsnosti verzija, nisam ih izostavio, već sam ih, kako se i navode u djelu, sve uvrstio.

Ovo je drugi tekst u kojem prenosimo određene hadise Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojima on govori o sebi. Svi hadisi su uzeti iz djela šejha Albanija Sahihul-džamiu es-sagir. U osnovi, to djelo je napisao poznati imam Sujuti i nazvao ga El-Džamiu es-sagir. Šejh Albani je klasificirao hadise te razdvojio, prema svom mišljenju, vjerodostojne predaje od slabih. U ovim hadisima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je o sebi, ukazujući na svoje vrline, porijeklo, misiju i slično.

U ovom tekstu želja mi je prenijeti neke od hadisa Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojima on govori o sebi. Svi ovi hadisi uzeti su iz djela Sahihul-džamiu es-sagir, šejha Albanija. U osnovi, to je djelo napisao poznati imam Sujuti i nazvao ga El-Džamiu es-sagir. Šejh Albani napravio je klasifikaciju hadisa te razdvojio, prema svom mišljenju, vjerodostojne predaje od onih koje to nisu. U ovim hadisima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je o sebi, ukazujući na svoje vrline, rodoslovlje, misiju i slično.

U prošlom i ovom broju navodimo pedeset pet vjerodostojnih hadisa koji počinju sa brojem tri, a koji su preuzeti iz djela Sahihul-džami es-sagir ve zijadetuhu, šejha Nasiruddina Albanija, rahimehullah. Ovo njegovo djelo je, zapravo, obrada djela El-Džamius-sagir, imama Dželaluddina es-Sujutija, rahimehullah, u kojem je šejh Albani razdvojio vjerodostojne od nevjerodostojnih hadisa. Tako su, na temelju toga, nastala dva njegova djela: Sahihul-džamiu es-sagir ve zijadetuhu i Daiful-Džamiu es-sagir ve zijadetuhu.

Nekoliko hadisa ponavljaju se više puta i, zbog raznovrsnosti verzija, nisam ih izostavio, već sam ih, kako se i navode u djelu, sve uvrstio. U prošlom broju naveli smo hadise od broja 3021 do broja 3047, a u ovom broju od 3048 do 3075. Znači, ocjena ovih hadisa je od šejha Albanija.

U djelu Sahihul-džamius-sagir ve zijadetuhu, šejh Albani bilježi pedeset pet vjerodostojnih hadisa koji počinju sa brojem tri, a ovo njegovo djelo zapravo je obrada djela El-Džamius-sagir, imama Dželaluddina es-Sujutija, rahimehullah. Tokom obrade ovog djela, šejh Albani razdvojio je vjerodostojne od nevjerodostojnih hadisa, i tako su, na temelju toga, nastala dva djela: Sahihul-džamius-sagir ve zijadetuhu i Daiful-džamius-sagir ve zijadetuhu, a to znači da je šejh Albani ocijenio hadise koji se navode u El-Džamius-sagiru ili kao sahih – vjerodostojne ili kao daif – slabe.

Svakog vjernika koji radi djela u ime Allaha, On će nagraditi i na ovom i na onom svijetu. Obasut će ga Svojim zadovoljstvom, milošću, spustiti na njega smirenost, a onda narediti melekima i ostalim stanovnicima nebesa da ga zavole, spustit će u srca ljudi ljubav i podariti da ga vole i dat će da bude prihvaćen kod stvorenja. Uzvišeni Allah kaže: “Uistinu, onima koji vjeruju i rade dobra djela, dat će im Allah ljubav.” (Merjem, 96; prijevod M. Mlivo)

U komentaru ovog ajeta imam Ibn Kesir u svom Tefsiru kaže: “Uzvišeni obavještava da će Svojim robovima vjernicima koji rade dobra djela – to su djela kojima je Allah, dželle šanuhu, zadovoljan jer su u skladu sa Muhammedovim šerijatom – usaditi ljubav i samilost prema njima. Ovo je odredba koja će se sigurno ostvariti i od koje nema odstupanja i o tome postoje brojne predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.”

Allah traži od vjernika da zapišu sve što dogovaraju u svijetu međusobnog poslovanja, a naročito se to odnosi na oblast trgovine, kupoprodaje i slično. Uzvišeni Allah naređuje da se zapiše i posvjedoči ono što se dogovori: “O vjernici, zapišite kada jedan od drugog pozajmljujete do određenoga roka. I neka jedan pisar između vas to vjerno napiše i neka se pisar ne uzdržava da napiše, ta Allah ga je poučio; neka on piše, a dužnik neka mu u pero kazuje i neka se boji Allaha, Gospodara svoga, i neka ne umanji ništa od toga. A ako je dužnik rasipnik ili slab, ili ako nije u stanju u pero kazivati, onda neka kazuje njegov staratelj, i to vjerno. I navedite dva svjedoka, dva muškarca vaša, a ako nema dvojice muškaraca, onda jednog muškarca i dvije žene, koje prihvaćate kao svjedoke; ako jedna od njih dvije zaboravi, neka je druga podsjeti. Svjedoci se trebaju na svaki poziv odazivati. I neka vam ne bude mrsko da ga utanačite pismeno, bio mali ili veliki, s naznakom roka vraćanja. To vam je kod Allaha ispravnije i prilikom svjedočenja jače, i da ne sumnjate – bolje; ali, ako je riječ o robi koju iz ruke u ruku obrćete, onda nećete zgriješiti ako to ne zapišete. Navedite svjedoke i kada kupoprodajne ugovore zaključujete i neka ne bude oštećen ni pisar, ni svjedok. A ako to učinite, onda ste zgriješili. I bojte se Allaha - Allah vas uči, i Allah sve zna.” (El-Bekara, 282)

Allahov je odredio da sve što živi mora i da nestane sa ovog dunjaluka. Sve živi do određenog roka, i prolazi, samo ostaje Uzvišeni Allah:

“Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo Gospodar tvoj (lice Gospodara tvog), Veličanstveni i Plemeniti...” (Er-Rahman, 26–27)

“Svaki narod ima svoj kraj, i kad dođe njegov kraj, neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati.” (El-A’raf, 34)

“Reci: ‘Sam od sebe ne mogu nikakvu štetu otkloniti, a ni neku korist sebi pribaviti; biva onako kako Allah hoće! Svaki narod ima konac, i kad konac njegov dođe – ni za tren ga neće moći ni odložiti ni ubrzati.’” (Junus, 49)

“Kad bi Allah ljude zbog grijeha njihovih kažnjavao, ništa živo na Zemlji ne bi ostavio, ali On ih do roka određenog ostavlja, i kad rok njihov dođe, ni za tren ga jedan ne mogu ni odgoditi ni ubrzati.” (En-Nahl, 61)

Nestat će i ona Njemu najdraža stvorenja. Tako je On, uzvišen neka je, objavio našem Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, da će i on, umrijeti: “Ti ćeš, zacijelo, umrijeti, a i oni će, također, pomrijeti, i poslije, na Sudnjem danu, pred Gospodarom svojim ćete se jedan s drugim prepirati.” (Ez-Zumer, 30–31)

U komentaru ovog ajeta: “Mi znamo šta će od njih zemlja oduzeti, u Nas je Knjiga u kojoj se sve čuva” (Kaf, 4), imam Kurtubi u svom tefsiru kaže: “Potvrđeno je da zemlja ne jede tijela vjerovjesnika, evlija (Allahu posebno drage osobe) i šehida. Allah je zabranio zemlji da jede njihova tijela, kao što smo to već pojasnili u knjizi Et-Tezkire.”

U jednom poznatom hadisu koji govori o Sudnjem danu, a koji prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojašnjava da će cijelo čovjekovo tijelo istruhnuti, osim repnjače: “Između dva puhanja je četrdeset.” Prisutni upitaše Ebu Hurejru: “Četrdeset dana?” “Odbijam to kazati” , odgovori on. “Četrdeset godina?”, opet ga upitaše. “Odbijam to kazati”, odgovori on. “Četrdeset mjeseci?”, upitaše ga ponovno, a on opet odgovori: “Odbijam to kazati.” Potom nastavi, kazivajući hadis: “Sve će od čovjeka nakon smrti istruhnuti izuzev trtične kosti iz koje će stvorenja ponovno biti sastavljena. Potom će Allah s nebesa spustiti kišu, nakon koje će ljudi nicati kao što niče rastinje.” (Buhari i Muslim).

Znači, cijelo čovjekovo tijelo će istruhnuti osim onog dijela iz kojeg će na Sudnjem danu biti ponovo sastavljen.

Kao jedan od temelja islama, hadž pripada skupini naređenih propisa koji se izvršavaju i tijelom i imetkom. To je ibadet koji je Uzvišeni Allah naredio muslimanima da obave jednom u životu. Uzvišeni Allah kaže: “Hadž i umru radi Allaha izvršavajte!” (El-Bekara, 196)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kazuje: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, održao nam je hutbu u kojoj je rekao: ‘O ljudi, uistinu vam je Allah naredio hadž, pa ga obavljajte.’ Jedan od prisutnih upita: ‘Da li to moramo činiti svake godine, Allahov Poslaniče?’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, šutio je sve dok ovaj čovjek pitanje nije ponovio tri puta i tada je rekao: ‘Da sam odgovorio potvrdno, hadž bi bio obavezan svake godine, a vi to ne biste bili u stanju izvršavati.’ Zatim je dodao: ‘Ne pitajte me o onome što vam prešutim, jer prijašnji narodi propali su zbog toga što su puno zapitkivali svoje vjerovjesnike i što su im se suprotstavljali. Kada vam nešto naredim, učinite od toga onoliko koliko ste u stanju učiniti, a ako vam nešto zabranim, toga se u potpunosti klonite.’” (Muslim)

Četiri su strasti koje su veoma izražene u čovjeku: strast stomaka (jela i pića), spolna strast, strast srdžbe i strast jezika. A post je jedna veoma uspješna terapija koja liječi poremećaje koji nastaju onda kada ove četiri strasti izmaknu kontroli razuma i izgube balans. Post je uistinu lijek za ove strasti koje nanose ogromnu štetu, kako jedinki i porodici tako i društvu i ummetu, općenito, jer, istovremeno, liječi ove četiri i druge strasti koje su veoma razarajuće, ubitačne i opake onda kada izmaknu kontroli razuma. Hasan el-Basri govorio je: “Ne postoji nijedna neobuzdana životinja kojoj je potrebnija uzda nego što je to tvoj nefs, između tvojih bokova.” Te strasti mogu se veoma uspješno obuzdati samo uz bogobojaznost koja je, između ostalog, jedan od plodova posta. Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.” (El-Bekara, 183)

Rekao je Ibn Tejmijje: “Grijesi neminovno prouzrokuju srcu toplinu, prljavštinu i slabost. Srce omlitavi i u njemu se raspali vatra strasti i njegova prljavština. A doista su grijesi i pogreške spram srca poput drveća koje opskrbljuje vatru i raspaljuje je. Zato, kad god se umnože grijesi, rasplamsa se vatra srca i njegova slabost. A voda pere nečistoću i gasi vatru. Pa ako bude hladna, donijet će tijelu čvrstinu i snagu. I još ako sa njom bude snijeg i led, to će biti djelotvornije i jače u hlađenju, čvrstini tijela i njegovoj žestini. I to je djelotvornije za odstranjivanje tragova grijeha.”

Što se tiče Kurejševića, pa zaista je to pleme, kada bi se u njemu rodio pjesnik, putovalo hvališući se nad ostalim plemenima; pa kako s njim kada se iz njega pojavi vjerovjesnik?! Posebno su Kurejševići imali “vjersko” vođstvo koje im je, istovremeno, davalo da budu i politički i ekonomski centar, a rođenje vjerovjesnika među njima samo im je povećalo izražajnost vjerskog vođstva. Otuda, samo je potvrđen politički i ekonomski centar i povećala im se čvrstina. Pa zašto su Kurejševići odbili izgovoriti te riječi… ukoliko su to samo riječi koje se izgovore?! Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je svome amidži Ebu Talibu, moleći ga da prihvati islam: “Izgovori je, o amidža! To su riječi kojima ću se zauzimati za tebe kod Allaha!” Pa je li pojmljivo od Ebu Taliba da odbije te riječi, da je to samo puka riječ? To jest, ukoliko ona nema nikakvo značenje i ukoliko njen izgovor ne iziskuje promjenu?! Ili ju je on odbio zbog onoga što proizlazi iz njenog izgovaranja, a to je potpuna promjena načina življenja i svakog njegova djelića? To je ta intuicija za koju ne mislimo da je predmet sporenja

Da obijest može čovjeka odvesti do stepena da sebe smatra ne samo jedinim mjerilom istine već i jedinim pravim božanstvom kojem se sve mora pokoriti, najbolje pokazuje primjer egipatskih faraona o kojima nam Kur’an detaljno govori. Oni su bili toliko ubijeđeni da su posebna kategorija stvorenja, tako da su smatrali da i druge treba da ubjeđuju da je to baš tako.

Da li se naši opći porazi i neuspjesi vraćaju na problem što mi ne posjedujemo dalekosežne avione pak što ne proizvodimo atomske bombe? Neki ljudi misle da iza našeg posrtaja stoji naša industrijska i vojna nemoć, a da bi naš ummet, kad bi posjedovao to oružje, zavladao i preuzeo vođstvo u svijetu.

Ovo je, doista, bolesno razmišljanje. Stvarnost je da smo mi pogođeni paralizom u svom moralnom sistemu i svojim psihičkim nadarenostima, što nam onemogućava ispravno kretanje, a naša društva nalikuju naseljima kojima je prekinuta električna energija, te su zaronjena u tami. Zato je nužno popraviti propuste koji su se pojavili, kako bi svjetlo iznova zasjalo.

Liječenje velikih i malih oštećenja lijepom riječju i iskrenim savjetom nije dovoljno! Moraju se ukloniti uzroci koji izazivaju ta oštećenja i moraju se stvari vratiti na svoje zdrave temelje, originalnoj prirodi – fitri: “…vjeri, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio... ” (Er-Rum, 30) 

Počasti koje je Uzvišeni Allah obećao Svojim iskrenim robovima brojne su, a o nekima smo govorili u prethodnim brojevima. Opisujući bogobojazne, Uzvišeni Allah koristi takve atribute da duša vjernika naprosto čezne i počne da izgara u nadi da postane jedna od njih.

Počast postizanja nagrade onda kada ih zadesi iskušenje

“...ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio – pa, Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine.” (Jusuf, 90) Allah neće bogobojaznog zanemariti. Bogobojazni je dobročinitelj jer na najljepši način održava vezu sa svojim Rabbom. Bogobojazni je to što jeste, jer je zadobio društvo svoga Rabba, a On ne ostavlja na cjedilu. Kao što je to rekla naša prvakinja Hadžera Ibrahimu, alejhis-selam: “Onda, On nas neće napustiti!” Bogobojazni će uspjeti i to nagradom svoje bogobojaznosti.

Dobro se ne ogleda u okretanju lica prilikom klanjanja namaza prema istoku ili zapadu, već je dobro u istinskom vjerovanju u Allaha, u Sudnji dan, meleke, knjige i vjerovjesnike. Dobro je u onome ko dijeli svoj imetak s ljubavlju, željom, ihlasom i iskrenošću onima kojima je potreban među raznim skupinama: rodbini, siromasima, putnicima-namjernicima, prosjacima i za otkup sužnja. Isto tako, dobro je i u onome ko izvršava svoj namaz i ispunjava obećanje kada ga dā. I zaista je dobro u onima koji saburaju u svim situacijama, bile one slatke ili gorke. Oni koji se okite ovim svojstvima, oni su iskreni. Oni koji se okite ovim svojstvima, oni su bogobojazni. Zato, bojmo se Allaha u pogledu bogobojaznih, jer oni su tī koji su počašćeni tim opisom uspjeha i zaštite. Kako je samo lijep onaj koji je opisao i kako je samo ugodna ta nada da budemo od iskrenih! A zašto da ne? Pa iskrenost su naredili Stvoritelj i plemeniti Vjerovjesnik. Iskrenost je ta koja od iskrenog trgovca načini čovjeka koji doseže stepene vjerovjesnika i šehida. Iskrenost, to je taj položaj kojem je pozvao Stvoritelj riječima: “...i budite sa onima koji su iskreni!” To je iskrenost koja svom vlasniku postaje spas.

“A onome ko se bude Allaha bojao – On će preko ružnih postupaka njegovih preći i još mu veliku nagradu dati.” (Et-Talak, 5) Iskup za grijehe! Zar to nije najveća nagrada o kojoj sanjaju sanjari?! Zar brisanje grijeha nije želja svakog ko želju ima?! Zar brisanje grijeha nije težnja svakog ko težnju ima?! Zar brisanje grijeha nije život za srca?! Zar brisanje grijeha nije ono što priskrbljuje spas na Dan velikih potištenosti?! “...i još mu veliku nagradu dati”!!! A šta će to biti velika nagrada?! Hoće li to biti zadovoljstvo i milost?! Ili Džennet, čije je prostranstvo kao nebesa i Zemlja?! Samo On jedini to zna. On je riječ nagrada (edžren) upotrijebio u neodređenoj formi kako bi bila i čežnja..., kako bi bila i djela..., kako bi bila i uzvišene težnje. Tako će takvaluk na ovom svijetu vjerniku dati veću snagu na onom svijetu, a plodovi bogobojaznosti bit će uživanje u darovanim blagodatima, bez granica.

 “Džamije su Allaha radi, i ne molite se, pored Allaha, nikome!” (El-Džinn, 18) Izraz mesdžid označava mjesto činjenja sedžde. U vjerodostojnim predajama navodi se da je cijela zemlja podesna da bude mesdžid. Džabir, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dato mi je pet stvari koje nisu date nijednom poslaniku prije mene: potpomognut sam strahom na mjesec dana hoda; zemlja mi je učinjena mjestom za obavljanje namaza i čistom, pa koga god iz mog ummeta zadesi namaz bilo gdje, neka klanja; dopušten mi je ratni plijen a nikom prije mene nije dat; dato mi je pravo zauzimanja za grješnike (šefat) i svaki poslanik je slat samo svom narodu, a ja sam poslat svim ljudima.” (Buhari i Muslim) Iz dozvoljenosti klanjanja na svakom mjestu na zemlji izuzimaju se samo neka posebna mjesta, koja se ne mogu uzeti kao mesdžidi zbog posebnih svojstava koja poprime, kao što su đubrišta, klaonice, mezarja, hamami, mjesta poznata kao legla pljačkaša, mjesta na kojima su uništeni prijašnji narodi, torovi deva i mjesta koja su oteta.

Ne potvaraj svoga roba ili ropkinju za blud, jer Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko za blud potvori ropkinju ili slobodnu ženu, židovkinju ili kršćanku, pa ne bude izbičevan na ovom svijetu, bit će izbičevan na onom svijetu s osamdeset udaraca bičem.”

Kada si putnik, a i kod kuće, prakticiraj uzimanje mesha (potiranje) po svojoj obući. Ako si musafir, mesh traje tri dana i tri noći, a ako si kod kuće, traje jedan dan i jednu noć. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je tako, a tako su rekli i Omer b. Hattab, Alija b. Ebu Talib i Ibn Abbas, ridvanullahi alejhim.

Kada se s nekim rukuješ ne izvlači svoju ruku iz njegove ruke sve dok on prvi svoju ruku ne izvuče iz tvoje ruke. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nikada prilikom rukovanja ne bi prvi povlačio (ruku), već bi onaj drugi bio prvi koji bi izvlačio svoju ruku.

Kada se neki čovjek okrene licem prema tebi, da s tobom razgovara, ti ne sklanjaj svoje lice od njega sve dok on prvi ne okrene svoje lice od tebe.

Kada te snađu tuga, bolest, potištenost, poniženje ili glad, ti tri puta reci: “Allah je moj Gospodar i ja nikoga Njemu ne smatram ravnim”, jer Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, svakome onome koga bi zadesilo ono što ga činilo tužnim naređivao bi da to izgovara.

Strpi se nad svim dunjalučkim nesrećama i tugama koje te zadese jer Uzvišeni Allah kaže:

“Reci: ‘O robovi Moji koji vjerujete, bojte se Gospodara svoga! One koji na ovome svijetu dobra djela budu činili čeka nagrada, a Allahova je zemlja prostrana; samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni.’” (Ez-Zumer, 10) Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Zaista je sabur spram imana poput glave spram tijela.”

Ni sa kim se ne prepiri, pa makar bio i u pravu, jer je došlo do mene da riječi Uzvišenog Allaha: “...nema snošaja sa ženama i nema ružnih riječi i nema svađe u danima hadža” (El-Bekara, 197), znače međusobno raspravljanje.

Kada se odlučiš da učiniš neko dunjalučko djelo, dobro razmisli o njegovom konačnom ishodu, pa ako nađeš da se za njega spominje Allahova nagrada, pristupi mu, a ako se bojiš u njemu Allahove kazne, ostavi ga. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada se odlučiš na neki dunjalučki posao, dobro razmisli o njegovom konačnom ishodu (posljedicama), pa ako bude dobar, uradi ga, a ako bude grijeh, ostavi ga.”

Pomozi onome kome se nasilje čini i podrži ga koliko god možeš! Suprotstavi se nasilniku i odvrati ga od nasilja! Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:

“Ko ide sa onim kojem je nasilje učinjeno sve dok ne učvrsti njegovo pravo, Allah će mu učvrstiti njegove noge na Dan kada noge budu posrtale.”

Čuvaj se slijeđenja strasti i ostavljanja istine! Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ja se, uistinu, za vas bojim dvije stvari: slijeđenja strasti i lažne nade (vezivanja srca za nešto za što se čovjek nada da će realizirati u životu). Jer, slijeđenje strasti odvraća od istine, a lažna nada donosi zaborav ahireta.”

Pravedno postupaj prema ljudima i ne uzvisuj se nad njima! Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Tri su djela najplemenitija: spominjanje Allaha u svim situacijama, pomaganje brata imetkom i pravedno ophođenje prema ljudima.”

Ne gledaj u ono što je Allah zabranio! Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je Aliji, Allah ga počastio: “Ne bacaj pogled za pogledom! Jer, (imaš pravo) na prvi pogled, ali ne i na drugi.”

Pripazi se loše hrane i loše odjeće, jer od toga prolazi ukus, a ostaju posljedice. Uzvišeni Allah naređuje vjernicima ono čime je odgojio Svoje poslanike: "O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite, jer Ja dobro znam što vi radite!” (El-Mu’minun, 51) 

Bismillahir-Rahmanir-Rahim! Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, i neka je salavat i selam na najčasnijeg Poslanika, našeg predvodnika Muhammeda, na njegovu porodicu i sve njegove drugove.

Pišem ti poslanicu u kojoj, iz zahvalnosti Allahu i vođen lijepim ophođenjem prema Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, neću propustiti da ti iznesem uputstvo i u kojoj neću škrtariti u savjetima. Stoga, dobro je prostudiraj svojim razumom, usmjeri na nju svoj pogled i predaj joj svoj sluh, a zatim je razumi svojim srcem, prinesi joj svoju pamet i nimalo je ne gubi iz svoje svijesti. Jer, u njoj je sadržana dobrota na dunjaluku i lijepa nagrada Uzvišenog Allaha na ahiretu. A Allaha molim da nama i tebi podari tevfik (uspjeh i sreću)!

Pokušaj zamisliti trenutak kada ćeš biti u smrtnim hropcima, kada ćeš okusiti tugu smrti, prisjeti se šta će te sve zadesiti u tom trenutku, pred čime ćeš stajati nakon smrti kada budeš izložen pred Allahom, slava Njemu, i kada budeš polagao račun, poslije čega slijedi – vječnost. Pripremi za Allaha Uzvišenog ono što će ti olakšati strahote tih prizora i ublažiti brigu!

Iranci moraju znati da se nalaze pred krajem svog ekspanzionističkog projekta gutanja arapskih zemalja (Iraka, Sirije, Libana, Jemena, istoka Saudije i zaljevskih emirata).

Sada je jasno razotkriven iranski savez sa Amerikom i Zapadom radi okupacije sunitskih zemalja. No, ono što je bilo moguće u prošlosti, više neće biti moguće u budućnosti. Ova sektaška ekspanzija stalno je bila pod zaštitom međunarodnog krstaštva koje je već slomljeno. Pustolovine Busha (sina), nakon njihovog poraza u Iraku, prisiljavanja američke i zapadnjačke vojske na povlačenje i gušenja u ekonomskim krizama koje će ih dovesti do bankrota i potpunog kolapsa, neće se moći ponoviti.

U jednoj savršenoj uravnoteženosti musliman vjeruje da sve što se dešava u svemiru i u njegovom životu dolazi od Allaha kao konačna odredba prije nego se to praktično i desi u ljudskoj stvarnosti: “Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi – to je Allahu, uistinu, lahko.” (El-Hadid, 22) Istovremeno, on vjeruje da mu je obaveza da radi, da poduzima uzroke i da su sve odredbe (sudbine) koje se dešavaju na Zemlji povezane s uzrocima koji se poduzimaju (ili ne poduzimaju), kao i s vrstom djela koje izvršava: “Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se metež i na kopnu i na moru...” (Er-Rum, 41); “A da su stanovnici sélā i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali...” (El-A‘raf, 96); “Kad hoćemo jedan grad uništiti, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo.” (El-Isra, 16)

Odatle on osjeća prisustvo svoga bića, radi i poduzima uzroke, bez da bude zaveden sobom, svojim djelo ili uzrocima. Istovremeno, on vjeruje da je sve ono što mu se desi – odredba od Allaha i to ga ne odvraća od pozitivnosti, rada i poduzimanja uzroka.

Kada se u svijesti nekih ljudi ovo pokaže kao kontradiktornost, to u svijesti vjernika izaziva jednu lijepu i fascinirajuću uravnoteženost koja ga pomaže u izvršavanju uloge razboritog namjesništva na Zemlji i čini ga da radi na Zemlji dok je njegovo srce usmjereno prema Allahu na nebesima.

Zatim je došao ovaj naučni i materijalistički napredak koji se rodio s “renesansom”, a čije je temelje Evropa uzela od muslimana predstavljajući ljudima u njihovom savremenom džahilijetu da je nauka Bog i sudbina koja sve pokreće i svime vlada. Savremeni evropski džahil odbacio je vjeru sa svim njenim značenjima i inspiracijama i u svojoj svijesti nije vidio nikakvu povezanosti između Allaha i njegove životne realnosti na Zemlji. U njegovoj svijesti ustalilo se da je on, čovjek, taj koji oblikuje svoj život kako on sam želi; on je taj koji piše svoju sudbinu i on je taj koji gradi povijest i događaje. Pored njegove samoobmanutosti, do ove granice istovremeno je došla i njegova obmanutost vanjskim uzrocima. Njemu je “nauka” rekla da tu postoje nepromjenjivi zakoni koje su u Evropi nazvali “zakoni prirode” jer su oni – a već su odbacili crkvenog boga – odbili da svemirske zakone pripišu Allahu te su ih pripisali novom božanstvu koje nema ni crkve ni obaveza. Nazvali su ga “priroda” i pripisali mu stvaranje i uređivanje. I sve dok su ti zakoni, u njihovoj svijesti, nepromjenjivi, u njihovom poimanju nema prostora za sudbinu!

Prvi muslimani vjerovali su da sve što se dešava njima ili u svemiru, da se dešava po Allahovom određenju i da ništa ne može promijeniti ono što je Allah još u prapočetku (el-ezel) odredio i zapisao u Levhi-mahfuzu. Rezultat takvog njihovog vjerovanja ogledao se u sljedećim riječima: Zar ću, ako odem na front, biti ubijen zbog svog odlaska tamo? Ili će mi se desiti ono što mi je Allah odredio? Pa, ako mi je odredio pogibiju na Njegovom putu (šehadet), onda ću svakako – s Allahovim određenjem – biti ubijen, a ako mi je odredio da se ponovo vratim, vratit ću se. Zatim, ako mi je Allah propisao smrt, ja ću umrijeti pa makar to bilo i na ovom mom mjestu i makar ne otišao u borbu...

Druženje sa bogobojaznim i pronicljivim, privrženost onima koji razmišljaju i pobožnjacima, kao i privrženost ovoj kategoriji među bogobojaznima i čestitima čiji se razumi odlikuju mudrošću, njihova lica blješte nurom (svjetlošću), a njihove se grudi povećavaju spoznajom – a takvih je veoma malo –uspješan je lijek. Nastoj da među ovima imaš drugove kojima si privržen, kod kojih se zaklanjaš, s čijim je dušama povezana tvoja duša i s čijim je životima povezan tvoj život, kako bi većinu svog slobodnog vremena provodio sa njima. A pripazi se glumaca! Tragaj za onima čije te stanje naprosto budi i podiže, čije te djelovanje upućuje na dobro (hajr), i kada god ih vidiš, ti se Allaha sjetiš. Ovakvo društvo je jedan od najkorisnijih lijekova jer narav (karakter) je kradljivac, a srce se povodi za srcem i duša crpi hranu od duše. Stoga, nastoj da sebi za druga nađeš nekog od ovih čestitih duša.

Od Šedada b. Evsa prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada vidiš ljude da zarađuju zlato i srebro, ti se opskrbi ovim riječima: ‘Bože moj, ja Te molim za postojanost u vjeri i odlučnost na uputi. Ja te molim za sva ona djela koja nužno iziskuju Tvoju milost i čvrste odluke koje iziskuju Tvoj oprost. Ja Te molim za zahvalnost na Tvojim blagodatima i to da Te na najljepši način obožavam. Ja Te molim za zdravo srce i iskren jezik. Ja Te molim za svako ono dobro koje Ti znaš i Tebi se utječem od svakog zla koje Ti znaš. I Tebe za oprost molim od svega onoga što Ti znaš, jer Ti si Onaj koji dobro zna tajne svega nevidljivog!” (Bilježe ga Ahmed, Et-Tirmizi i En-Nesai. Hadis je sahih. Pogledati: Albani, Es-silsile es-sahiha, br. 3228) Spas na Sudnjem danu ovisi o čistoći srca, o čemu Uzvišeni Allah, kazujući nam o dovi Ibrahima, alejhis-selam, govori: “...i ne osramoti me na Dan kad će ljudi oživljeni biti, na Dan kada nikakvo blago, a ni sinovi neće od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti” (Eš-Šuara, 87-89).

Od Ebu Musaa, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Primjer upute i znanja, s kojim me je Allah poslao, jeste kao primjer (obilne) kiše koja padne na zemlju (različite kvalitete). Dobra (plodna) vrsta zemlje primi vodu, te iz nje izraste bujna trava i bilje. Neplodna primi i zadrži vodu, pa Allah od nje dâ korist ljudima, te je oni piju, poje (stoku) i (zalijevaju) biljke. (Treća vrsta) jesu doline i ponori koji niti vodu zadržavaju, niti na njima trava raste. To je primjer onoga koji je podučen i upućen u spoznaju Allahove vjere i koji se okoristio onim s čime me je Allah poslao, pa ga je spoznao i (druge) podučavao, kao i primjer onoga koji zbog toga nije ni glavu podigao i nije prihvatio Allahovu uputu s kojom sam poslat.” (Muttefekun alejhi, El-Buhari, 1/160, i Muslim, 2282)

Mnogo je sličnih dova koje je Poslanik učio, a čije su poruke svestrane i uzvišene, ali ovdje ćemo se zadržati na jednoj dovi koja je posebna tema ovog teksta i koja je sasvim dovoljna da opravda naslov ovog teksta. To je dova koju bilježi imam Buhari u svom Sahihu od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, koji kazuje: “Služio sam Resulullaha, sallallahu alejhhi ve sellem, kad god bi negdje odsjeo. Čuo sam ga da mnogo izgovara: ‘Allahumme inni e‘uzu bike minel-hemmi vel-huzni, vel-adžzi vel-keseli, vel-buhli vel-džubni, ve dal'I-d-dejni ve galebetir-ridžali” („Allahu, ja kod Tebe tražim zaštitu od brige i tuge, od nemoći i lijenosti, od škrtosti i kukavičluka te od tereta duga i premoći ljudi.”) U ovoj dovi Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, objedinio je osam zanimljivih detalja čovjekova bića i poredao ih je, poslaničkom preciznišću, u parovima: briga i tuga, nemoć i lijenost, škrtost i kukavičluk i teret duga i premoć ljudi.

Prenose Ibn Abbas i Enes, radijallahu anhum, da je Resullah, sallallahu alejhi ve sellem, jednom upitao svoje drugove: “Koji vas ljudi najviše zadivljuju vjerovanjem (imanom)?” “Meleki”, odgovoriše oni. “Kako da ne vjeruju kad su kod Gospodara svog?” Onda će oni: “Vjerovjesnici.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Kako da ne vjeruju kad im se dostavlja objava?” Onda oni rekoše: “Pa, mi.” Ili su rekli: “Ashabi”. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Šta vam je, kako da ne vjerujete a ja sam među vama?” (Ashabi su s poslanicima pa kako da ne vjeruju?!) No, najviše zadivljuje vjerovanje ljudi koji će doći poslije mene (ili: poslije vas). Naći će Knjigu objave te u nju povjerovati i slijediti je. To su ljudi čije vjerovanje najviše zadivljuje.” U nekim rivajetima stoji da je rekao: “Vjerovat će u mene, a nisu me vidjeli. To su moja istinska braća.” (Pogledati: “El-Mudžem el-kebir”, 12/88, od Taberanija, hadis br. 12560, i “El-Sahiha”, šejha Albanija, hadis br. 3215, i “El-Istizkar”, 1/188, imama Ibn Abdul-Berra)

Njegovom milošću i uzvišenim ahlakom nisu počašćeni samo oni koji su ga slijedili, već i njegovi najljući neprijatelji. Onaj ko je pristao da bude sa njim, ko je povjerovao njegovoj poruci i uspio se družiti sa njim, postao je velik i odabran. I tako rade veliki ljudi – oni sve one koji pristanu da budu njihovi iskreni sljedbenici povedu stazama uzvišenosti i promijene ih u predvodnike svega onoga što je dobro, a ne prave od njih robove, slijepe i gluhonijeme poslušnike koji ništa korisno da nauče, već im je uloga da plješću, navijaju i čuvaju poziciju svom pretpostavljenom. Zar primjer Ebu Bekra, Omera, Osmana, Alije, Halida ibn Velida, Muaza ibn Džebela i mnogih drugih ashaba, Allah svima njima bio zadovoljan, nije najbolja potvrda toga. Objava je postepeno spuštana da njega, sallallahu alejhi ve sellem, odgaja, priprema i vodi ka uspješnom dostavljanju Božanske poruke čovječanstvu. Tako je u tom svom pozivu poslanstva dosegao najuzvišenije stepene i (p)ostao primjer svim generacijama u svim vremenima kako se živi islam, kako se ophodi prema vjernicima i nevjernicima, imućnima i siromasima, jakima i slabima, živom i neživom... prema svemu što egzistira.

Ibn Mes'ud je rekao: ''Vi ste u zemanu u kojem je mnogo uleme, a malo govornika (hatiba), a doći će vrijeme u kojem će biti malo uleme, a mnogo govornika.'' Stoga, onome ko se u ovom vremenu bude odlikovao velikim i opsežnim znanjem i uz to bude malo pričao, takav je za svaku pohvalu, a onaj ko bude puno pričao, a imao malo znanja, takav je za svaku osudu (ponižen je). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posvjedočio je stanovnicima Jemena vrsno poznavanje imana i fikha (razumijevanja vjere), a stanovnici Jemena su narod s najmanje govora i s najobimnijim naukama. No, njihovo znanje je korisno znanje u njihovim srcima gdje svojim jezicima izražavaju samo onu potrebnu količinu. E, to je taj fikh i korisno znanje... Od znakova korisnog znanja jeste da se njegov posjednik ne predstavlja kao učenjak, da se ne hvališe i da nikoga ne optužuje za neznanje osim onih koji se suprotstavljaju sunnetu i njegovim sljedbenicima.

Sabah-namaz je dnevna vaga iskrenosti imana ili uvlačenja licemjerstva u srce muslimana. Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema težeg namaza dvoličnjacima od sabaha i jacije, a da znaju kakve su (nagrade) u njima, oni bi na njih išli pa makar pužući. Htio sam narediti mujezinu da prouči ikamet i zapovjediti nekome da bude imam svijetu, a ja da uzmem nekoliko glavnji vatre i zapalim (kuću) onome koji nije još izašao (u džamiju) na namaz.” (Prenose ga Buharija, br. 658, i Muslim) Ovaj nam hadis eksplicitno ukazuje da je izostavljanje sabaha i jacija-namaza u džematu najveći dokaz uvlačenja nifaka (licemjerstva) u srce. Na ovo nam ukazuju i Allahove riječi: “Licemjeri misle da će Allaha prevariti, i On će ih za varanje njihovo kazniti. Kada ustaju da molitvu obave, lijeno se dižu, i samo zato da bi se pokazali pred svijetom, a Allaha gotovo da i ne spomenu.” (Prijevod značenja En-Nisa, 142)

Koliko je samo ratova pokrenula samo jedna riječ. Prenosi se da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Muazu, radijallahu anhu: “Pa strovaljuje li ljude naglavačke u Vatru išta drugo do plodovi njihovih jezika?” (Bilježe ga Et-Tirmizi, imam Ahmed, Ibn Madže i El-Hakim). Kod Et-Tirmizija se bilježi i predaj u kojoj stoji da je nakon smrti nekog ensarije, jedan od ashaba rekao: “Blago njemu!” A Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dodao je: “A šta znaš, možda je govorio o onome što ga se ne tiče ili je škrtario u onome što mu ne umanjuje imetak?” (Bilježi ga Et-Tirmizi od Enesa, radijallahu anhu) Većina grijeha nastaje kao posljedica prekomjernog govora i pogleda, i to su dva od najprostranijih šejtanovih prolaza. Njihova dva aparata (oči i jezik) nikada se ne zamaraju ni posustaju, što nije slučaj sa strašću stomaka. Kada se stomak napuni, u njemu više nema volje za hranom, a kad su oko i jezik u pitanju, kada bi im se pustilo, nikada ne bi posustali od gledanja i govora.

Svaki dio ove Knjige objavljen je sukladno novonastalim događajima i situacijama. Uz to, objavljivanje (Knjige) odvijalo se u dugom vremenskom periodu, u intervalu dužem od dvadeset godina. Nema sumnje da ova vremenska secesija i primjetna razlika između određenih uzroka objave neminovno iziskuju, po zakonu običaja, neusklađenost i disocijaciju te ne ostavljaju prostora nikakvoj povezanosti i koheziji između etapa ovog govora. Međutim, i u ovoj oblasti Kur’an časni je izvanredan. Iako je spuštan periodično i postepeno, on je savršeno skladan i precizan. Iako je objavljivanje Kur'ana upotpunjeno tek nakon dvadeset godina, savršena je njegova harmoničnost i to od samog početka pa sve do kraja. 

Prenosi se da su nevjernici iz reda židova i mušrika prigovarali Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, zbog toga što mu se Kur’an objavljuje postepeno te mu sugerirali objavljivanje odjedanput. Kao odgovor na njihove prigovore, Uzvišeni Allah objavio je ajete: "Oni koji ne vjeruju govore: 'Trebalo je da mu Kur’an bude objavljen čitav, i to odjednom!' A tako se objavljuje da bismo njime srce tvoje učvrstili, i Mi ga sve ajet po ajet objavljujemo. Oni ti neće nijedan prigovor postaviti a da ti Mi nećemo odgovor i najljepše objašnjenje navesti" (prijevod značenja El-Furkan, 32 i 33).