Medin Mušić, student na Islamskom univerzitetu u Medini

Mnoge civilizacije ostavile su za sobom tragove koji pokazuju njihovu moć u mnogo čemu. Čak i danas, kad se otkrije nešto od njihovih ruševina, svijet ostaje zadivljen. Tako i današnja civilizacija, svojim napretkom, oduzima dah mnogima.

Kroz stoljeća, ovaj svijet sa svim svojim strastima bio je glavna preokupacija mnogih ljudi i njihova najveća briga. O drugome nisu ni razmišljali. Činili su sve što je u njihovoj moći kako bi im se dunjaluk pokorio sa svim svojim ukrasima, sve dok nisu pomislili da njime potpuno vladaju.

U ovom životu svako od nas pokušava da nađe "pravog sebe". To počinje lutanjem i traženjem, dubokim istraživanjem i uranjanjem u samog sebe, sve dok osoba ne spozna svoju prirodu, dok ne spozna samu sebe.

Postoje ljudi koji nikada ne otkriju sebe niti spoznaju svoju nutrinu, ostajući tako zarobljeni u prohtjevima svoje nezadovoljne duše. Uzvišeni Allah stvorio je ljudsku dušu i u nju usadio dva usmjerenja: jedno je sklonost razvratu i griješenju (fudžur), a drugo je bogobojaznost (takvaluk). Uzvišeni kaže: "...i duše i Onoga Koji je ispravnom stvori, pa je nadahnuo da zna šta je razvrat, a šta bogobojaznost." (Eš-Šems, 7--8)

Vjernik često razmišlja o Džennetu: o njegovim ljepotama, blagodatima i nagradama koje čekaju vjernike, o njegovim plodovima, o svim fizičkim i duševnim uživanjima, o kojima je saznao u Kur'anu i govoru Poslanika, alejhis-selam. Sigurno da smo nekad naišli na govor o kućama i šatorima u Džennetu. Međutim, kako doći do njih? Još na ovom svijetu imamo mogućnost da vjeru i želju u svom srcu pretočimo u djela, a onda da sagradimo, uz Allahovu dozvolu, svoju kuću u Džennetu. Da li znaš da iskrenim djelom možeš za nekoliko sekundi, minuta u svom danu da sagradiš sebi kuću u Džennetu?

Blagost i nježnost, dvije su osobine koje u životu donose dobro i onome kome su upućene, a posebno onome ko ih upućuje drugome -- u vidu osmijeha, lijepe i umirujuće riječi u trenucima najveće tuge i težine, samilosnog ophođenja, u vidu pružene brižne, nježne ruke, koja vodi sigurnosti. Svi smo mi osjetili životne teškoće i u tim trenucima bila nam je najpotrebnija blaga riječ i iskren savjet. Mnogi su ostali u ponoru grijeha jer se na njih obrušilo kamenje grubosti kojim su ih obasipali "brižni" savjetnici. A, veliki broj grešnika predao se još većim grijesima upravo zbog ružnog i sumnjičavog pogleda i mrzovoljnog izraza lica.

"I okrenu se od njih i reče: 'O Jusufe, tugo moja!', i oči mu pobijelješe od jada, bio je vrlo potišten." (Jusuf, 84)

"Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim." (Jusuf, 86)

Jakub, alejhis-selam, ostao je tako slomljenog srca, brojeći dane. Kada su mu Jusufova braća došla s viješću da su ostali i bez drugog brata, srce mu se još više stegnulo, pa se tako počeo prisjećati Jusufa i to mu ispuni dušu. Nije imao snage da išta uradi osim da se povuče u osamu, skloni se od svih, noseći tako sa sobom potištenost i tugu. Teška tuga prekrila mu je oči, a njegov je jezik zborio: "O Jusufe, tugo moja", kao da mu se tuga pretvorila u Jusufa kojeg on doziva iz daljine.

Hadž je, zasigurno, jedan od najvećih ibadeta, koji je musliman dužan obaviti jednom u životu ako stekne mogućnost za to. To je imansko, životno putovanje jednog vjernika koje je nemoguće opisati. Za njega je potrebna duhovna, fizička i materijalna priprema. Hadžija boravi na Arefatu, moleći Uzvišenog Allaha, ponizno, predano kao nikad prije, potom odlazi na Muzdelifu, spominjući Milostivog Allaha: "A kada pođete sa Arefata, spominjite Allaha kod časnih mjesta; spominjite Njega, jer vam je On ukazao na Pravi put, a prije toga ste bili u zabludi" (El-Bekara, 198), a onda donoseći tekbire baca kamenčiće na velikom džemretu i kolje svoj kurban: "Kada budete slobodni, obavite umru do hadža i zakoljite kurban do koga možete lahko doći" (El-Bekara, 196). A, nakon toga brije svoju glavu: "... a glave svoje, dok kurbani ne stignu do mjesta svoga, ne brijte" (El-Bekara, 196), a potom obavlja tavaf oko časne Kabe: "Zatim, neka sa sebe prljavštinu uklone, neka svoje zavjete ispune i neka oko Hrama drevnog obilaze" (El-Hadždž, 29). Nakon tavafa, dane tešrika provodi na Mini bacajući kamenčiće na tri džemreta, slijedeći Ibrahima, alejhis-selam. Da bi na kraju obavio oproštajni tavaf onako kako mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio, da to bude njegov zadnji susret sa Kabom prije putovanja. Kao pečat hadža Allah naređuje da se On spominje najviše: "A kad završite obrede vaše, opet spominjite Allaha, kao što spominjete pretke vaše, i još više Ga spominjite!" (El-Bekara, 200). Allah je ovo naredio kako bi musliman, hadžija, ostao postojan i ustrajan u ibadetu Njemu i kako bi nastavio hodati putem bogobojaznosti i uspjeha.

Slavljeni Allah kaže: "Uspio je onaj ko je očisiti, a izgubio je onaj ko je zapostavi." (Eš-Šems, 9--10) U tumačenju ovih ajeta, Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, rekao je: "Riječi Uzvišenog: 'Uspio je onaj ko je očisti' odgovor su na zakletvu, tj. uspio je i spasio se onaj ko sebe očisti imanom i pokornošću, pa postane čist sa blagodatima Dženneta. 'A izgubio je onaj ko je zapostavi', tj. propao je ko sam sebe onečisti, zanemari svoju dušu u nevjerstvu i griješenju. Kaže se da je značenje: 'Uspio je onaj koga Allah očisti', tj. Allah popravi njegovu dušu i očisti je od grijeha i na bogobojaznost je usmjeri. 'A propao je onaj ko je zapostavi', koga Allah ostavi, tj. Allah ga napusti i prepusti ga samom sebi, u zabludi ga ostavi, sve dok se ne oda grijehu." (Tefsiru Ibn Kesir)

Jedna od dova Poslanika, alejhis-selam, bila je i: "Allahu, daj mojoj duši bogobojaznost, očisti je, jer Ti si onaj koji je najbolje može očistiti, Ti si njen zaštitnik i gospodar." (Muslim) Zato, najbolje čime se čovjek može zaposliti jeste njegova duša, jer je ona sklona zlu.

Kamo sreće... Da sam bogdo... Riječi su žaljenja i kajanja.

To su riječi koje su izgovarane i u prošlosti i koje će ljudi izgovarati u budućnosti.

Dani su stranice djela, pa ih ispuni onim najboljim. Prilike prolaze poput oblaka, pa ko se ukrca na lađu nemarnih, propustit će ih, jer kada se spoje odugovlačenje i lijenost, neuspjeh je neminovan.

Postoje djela koja čovjeku donose nagradu i nakon njegove smrti i odlaska sa ovog prolaznog svijeta, te svako ko za spasom traga trebao bi da se trudi da ih čini i da ih ne propušta, te da ih čini koliko god je to u njegovoj mogućnosti.

Kada čovjek umre i duša se vrati svome Stvoritelju, s njim će poći samo djela koja je uradio za svoga života. Ako su ta djela dobra, pa blago njemu, jer je postigao veliko dobro. A ako su loša, teško se njemu, jer je propustio priliku da se spasi.

Islam svojom pravdom štiti slabe, saosjeća s mlađima, čuva njihova prava i uređuje odnose s njima. Tako slabašan nije ponižen zbog svoje slabosti, niti nemoćni zbog svoje nemoći.

U islamu postoje utvrđena prava i obaveze, koji su pojašnjeni u kur'anskim ajetima i poslaničkim hadisima. Uskraćivanje tih prava jedan je od velikih grijeha, a onaj ko ih zanemari učinio je jedan od sedam uništavajućih grijeha. Allah je ta prava uporedio sa tevhidom i ibadetom, želeći tako ukazati na njihovu veličinu, ali i upozoriti onog ko ih zanemaruje.

Među tim pravima jeste i pravo za kojim se pojavila potreba ovih dana, pored svih problema, ratova i raznih drugih iskušenja s kojima muslimani svakodnevno žive, a to je pravo jetima, siročeta.