Mirsada Karišik-Vejselović

Tog toplog nedjeljnog jutra, dok se dječiji žamor i smijeh širio ulicom, a jutarnji zrak miješao sa mirisom lipe, Amina je sjedila za svojim radnim stolom. Svako novo jutro mirisalo je na nove školske izazove i svakog novog jutra rasla je Aminina čežnja za novim otkrićima i znanjem. Ali, jutros je uz to rasla i njena frustracija. Imala je poteškoće sa projektom koji do sutra treba biti gotov. I uopće joj nije bilo jasno zašto je učiteljica u prvim sedmicama poslije raspusta dijelila projekte i testove, kao da ih neće biti dosta tokom cijele školske godine.

Seoskim putem koji je vodio kroz cvjetna polja i guste šumarke šetao je Abdullah sa svojim roditeljima. Jutarnji vjetrić raznosio je miris svježe pokošene trave, a iz blizine se čula najljepša melodija orkestra zrikavaca. Amina je koračala nekoliko metara iza, negodujući što u posjetu djedu i neni idu pješice. "Ko još ide pješice kad ima auto?!", mislila je. I baš su ovog jutra njeni roditelji odlučili da se prisjećaju svog djetinjstva i šetaju livadama kad se njoj radije ostajalo u debelom hladu.

Osvanuo je najbolji dan u sedmici -- petak. Allah Uzvišeni odlikovao je petak nad ostalim danima, a petak u mjesecu ramazanu još je posebniji. U Abdullahovom i Amininom domu svaki je petak proticao u znaku ibadeta. Nakon sabah-namaza djeca zajedno s roditeljima čitaju suru El-Kehf, za koju je Poslanik, alejhis-selam, rekao da je svjetlo svom učaču između dva petka, a nakon doručka Abdullah se priprema za džuma-namaz baš onako kako je to Poslanik, alejhis-selam, preporučio: okupa se, namiriše, obuče čistu odjeću. Ovog prvog petka u mjesecu ramazanu Abdullah je bio još ushićeniji i pažljivo je odabrao najljepše odijelo koje je imao da obuče za džumu.

-- Šta to čitaš, djede? -- upita Abdullah dodajući djedu čaj koji mu je pripremio.

Dok su se vraćali iz škole kući, koračajući stazom prekrivenom suhim lišćem, Abdullah i Zejid razgovarali su o predstojećem vikendu.

Najveću i najljepšu bašču u kraju imaju Amina i Abdullah. Na početku dvorišta, okružena zelenim krošnjama drveća, nalazi se njihova kuća. Iza kuće se prostire veliki vrt prepun raznovrsnog bilja i cvijeća. Okopavanje, gnojenje, navodnjavanje i ostali poslovi u vrtu teški su i zahtjevni. Ali, sve to Amina i Abdullah, zajedno sa svojim ocem, rado obavljaju. Jednom, dok su tako uređivali bašču, Amina začu šuškanje lišća i suhih grančica, pa požuri do obližnjeg grmlja da pogleda šta je to. Kad rukama htjede da razmakne lišće, iz žbuna iskoči ptica. Amina se uplaši, gotovo i da vrisnu. Ptica je svojim uplašenim okicama gledala u Aminu, ali se nije micala. Amina se zagleda u pticu. Na njoj nije bilo vidljivih tragova nikakve povrede, te Amina rukom mahnu da je otjera, ali ptica nastavi da nepomično zuri u nju. Tek kad Amina napravi korak unazad, ptica brže-bolje poskoči i izgubi se u grmlju. Zbunjena onim što se upravo desilo, Amina se požali bratu Abdullahu. Zajedno pođoše do žbuna u kojem se krila ptica da provjere da li je još tu. Kad razmaknuše grančice, ugledaše malu pirgavu pticu ušuškanu u gnijezdu. Abdullah obazrivo pokaza Amini da treba da se povuku.

"Mamice, molim te, požuri! Ako zakasnim, razred će otići bez mene", nestrpljivo je trčkarala Amina oko majke koja joj je spremala sendvič. "Ne brini, mila, evo sve je već spremno. Nećeš zakasniti, inšallah", smirivala ju je s osmijehom majka.

“Nek si nam i ti navratio!”, zadirkivao je Imran svog druga Abdullaha, koji im je dolazio u susret. “Nismo se skoro nikako zajedno igrali, a evo primakao nam se i kraj mjeseca ramazana.”

Kad sunčani dani najave početak proljeća, dječiji žagor ispuni ulicu. Abdullah sa svojim društvom veći dio dana provede na igralištu, a pred akšam se upute ka džamiji. Noći su toplije pa tako Abdullah i njegovi prijatelji nakon obavljenog akšam-namaza ostaju u džamiji sve do jacije.

Ogrnuta gustom jesenjom maglom, Amina je žurila kući. Dok su pod njenim nogama pucketale suhe grane i opalo lišće, vjetar je kidao nove, nosio ih na jednu pa na drugu stranu, dizao ih u visine, a zatim bacao Amini pod noge. “Nijedan ovaj list nije opao bez Allahvog, dželle šanuhu, znanja”, prisjećala se Amina efendijinih riječi koji im je upravo o tome pričao na mektepskoj nastavi. Vikend je Amini rezervisan za mekteb. Svake subote i nedjelje ujutru, Amina žuri do obližnje džamije i strpljivo čeka da čuje o čemu će im efendija govoriti, a popodne žuri kući da svojim roditeljima ispriča šta je novo naučila.

Dok se rijeka dječijeg žagora polahko slivala u školsko dvorište, Abdullah se selamio sa svojim drugovima, sretan što ih ponovo vidi nakon dugog, ljetnog raspusta. Jedni drugima su prepričavali svoje doživljaje s raspusta, čekali da zvono oglasi početak nastave pa da pohrle u školske klupe.

Kad dugi ljetni dani najave kraj školske godine i kad počne ljetni raspust, Abdullah, Amina i njihovi drugari nastavljaju druženje tokom mektepske nastave u obližnjoj džamiji. Stari imam Jusuf omiljen je među džematlijama, a posebno među djecom. Svako jutro započinju nastavu učenjem Kur’ana časnog, a nakon vjerske pouke, uz užinu se, s efendijom, druže sve do podne-namaza. Tad im imam Jusuf pripovijeda o životu Božijeg Poslanika, alejhis-selam, ili neke druge priče i anegdote, a djeca pažljivo slušaju i raduju se svakom sutrašnjem danu i novom druženju s efendijom.

Dok su posljednji sunčevi zraci gubili sjaj na horizontu, blaga proljetna noć polagano je natkrivala Abdullahovu čaršiju. Nije to bila obična noć. To je noć koja je sa sobom nosila puno radosti u Abdullahovo srce, ali i tuge. Sa zalaskom sunca nastupio je mjesec ramazan – mjesec koji Abdullah rado dočekuje sa svojim najmilijim. I za ovaj ramazan, Abdullah se spremio. Postiti cijeli mjesec za Abdullaha je već godinama ustaljena praksa. Pored toga, imao je tačan plan dobrih djela koja u toku dana želi uraditi. Za vrijeme ramazana Abdullah se natječe sa svojom sestrom Aminom u činjenju dobrih djela: od buđenja na sehur, zajedničkih namaza, lijepih riječi, jutarnjeg i večernjeg zikra, učenja Kur’ana, pa do pomaganja mami oko spremanja iftara i sehura, i još puno drugih dobrih djela kojima žele postići Allahovo zadovoljstvo.

Dok su se igrali u dnevnoj sobi, Amina i Abdullah začuše majku kako ih doziva. Bilo je vrijeme da pokupe svoje igračke i spreme se za spavanje. Nedugo zatim i Amina i Abdullah bili su u svojim sobama. Amina je sjedila na krevetu. Već je oprala zubiće, uzela abdest, obukla pidžamu i tako spremna za spavanje čekala je babu da joj čita nešto prije spavanja. I tako svake večeri: Amina i Abdullah pripreme se za spavanje, a onda čekaju kojom će ih to zanimljivom pričom roditelji ove noći uspavati.