Nevad Alijagić, prof.

Ne dozvoli da ti “većina” bude parametar u životu prilikom vrednovanja stvari kreirajući tvoj način oblačenja, razmišljanja i ponašanja. Većina nije nikakvo mjerilo. Mjerilo u životu vjernika su Allahova knjiga Kur’an i praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kada se opisuje “većina”, u Kur’anu se kaže: “...ali većina ljudi neće da vjeruje” (El-Mu’min, 59)

Vrijeme koje nam je dato na raspolaganje je emanet i velika blagodat za koju ćemo biti pitani na Sudnjem danu i za koju ćemo odgovarati. Stoga je veoma važno kako se jedan musliman odnosi prema svom vremenu. Kada malo bolje razmislimo o manje-više svima nama dobro poznatom hadisu u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dvije su blagodati kojih većina ljudi nije svjesna: zdravlje i slobodno vrijeme” (Buhari), shvatimo da je to jedna od najvećih blagodati koje su date čovjeku, jer će na Sudnjem danu čovjek imati koristi samo od vremena koje kvalitetno iskoristi, koje provede u ibadetu. Svima nama potrebna su dobra djela i svako dobro djelo itekako će nam biti dragocjeno i važno, a upravo ih realiziramo u vremenu koje svakodnevno živimo. Na važnost i odgovornost u pogledu vremena upozorio nas je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši: “Čovjek se neće pomjeriti na Sudnjem danu dok ne bude odgovarao za četvero: za život kako ga je proživio, za mladost kako ju je proveo, za imetak kako ga je stekao i u šta ga je utrošio i za znanje da li je po njemu radio” (Tirmizi, hadis je hasen). Zamislimo sad trenutak u kojem stojimo pred svojim Gospodarom na Sudnjem danu i On, Uzvišeni, pita nas kako smo svoju mladost proveli, kako smo svoj život iskoristili i šta smo s njim napravili.

Svijest o Allahu, Sudnjem danu i polaganju računa pred Onim koji zna sve tajne i ono što prsa kriju, čini da vjernik svakodnevno preispituje svoj nijet, riječi, javna i tajna djela. Sve što čini, vjernik čini kako bi postigao Allahovo zadovoljstvo, jer Allah prima samo ono što je radi Njega rečeno i urađeno. Često ljudi budu opterećeni predrasudama i na osnovu izgrađenih predrasuda formiraju mišljenje i donose sud o nekom događaju ili pojavi. Sudija neće donositi presudu dok je ljut i srdit jer će ga to spriječiti da ispravno rezonuje, pravedno sagleda i dobro razmisli o samoj situaciji kako bi adekvatno i na osnovu argumenata i dokaza mogao donijeti ispravnu odluku i pravičan sud. Emocije i predrasude često zaslijepe čovjeka pa tako ne bude u stanju objektivno rezonovati neku pojavu ili događaj, što na koncu uzrokuje pogrešan stav i sud o samoj situaciji i pojavi.

Karakteristika bratstva u islamu jeste ta što je ovo bratstvo sklopio Uzvišeni Gospodar iznad sedam nebesa onda kada je objavio u Svojoj časnoj Knjizi riječi: “zaista su vjernici braća.” Svaki onaj koji izgovori la ilahe illallah smatra se sljedbenikom ummeta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a ujedno je brat svakom drugom muslimanu i pripadniku zajednice muslimana, bez obzira na to gdje se nalazio, i koje boje kože bio, i kojoj etničkoj grupaciji pripadao. Uzvišeni je rekao: “I On je sjedinio srca njihova. Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali je Allah sjedinio. On je zaista silan i mudar” (El-Enfal, 63).

Natjecanje u dobru i razvijanje takmičarskog duha vrlina je uspješnih pojedinaca, ali zajednica. Čovjeku je potrebna motivacija kako bi se lakše podstakao na činjenje dobra i kako bi napravio pozitivan ambijent u kojem duša neće osjećati lijenost, nemarnost i bezvoljnost. Prva generacija muslimana, predvođena Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, prepuna je pozitivnih i svijetlih primjera natjecanja u dobru, koje nam svakako moraju i trebaju poslužiti kao inspiracija da se na putu ka uspjehu ugledamo na svoje istinske uzore.

Muslimani danas, a posebno naša omladina od koje bi trebale krenuti sve promjene nabolje, zapali su u jednu krizu apatičnosti i bezvoljnosti i ne vide izlaz iz situacije u kojoj se nalaze. Mnogi mladići i djevojke ne trude se da postave i definiraju sebi ciljeve u životu kojima bi težili i do kojih bi došli uz trud i zalaganje. Kako bismo izašli iz krize apatičnosti, bezvoljnosti i nemarnosti važno je imati nekoga ko će nas na tom putu, onda kada posustanemo i klonemo, podići, podstaći da krenemo naprijed i da nastavimo svoj put. Tu dolaze do izražaja uloga i važnost džemata i prijatelja koji su pozitivno ogledalo, u kojima čovjek vidi one koji ga bodre i podstiču na činjenje dobra i koji ga uvijek motiviraju da čini ono što je korisno njemu i drugima.

U narednim redovima navest ćemo nekoliko primjera zlatne generacije ovog umeta u međusobnom takmičenju i natjecanju u činjenju dobra kao primjer svima nama da se i mi podstaknemo i motiviramo.

Iskreni vjernici duboko su uvjereni u to da činjenje dobrih djela donosi nur u srcu, blještavilo na licu, obilnu nafaku i ljubav u srcima stvorenja, stoga u svakom danu nastoje da učine neko dobro djelo. Međutim, da li je za spas na ahiretu dovoljno samo raditi što više dobrih djela? Nije. Mnogo je važnije sačuvati svoja dobra djela. Loša djela koja čovjek radi poništavaju dobra djela koja je uradio. U naredna dva hadisa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorava nas upravo na tu mogućnost da čovjek uradi mnogo dobrih djela, a koja mu na Sudnjem danu neće biti od koristi. Prvi hadis odnosi se na međuljudske odnose, a drugi hadis odnosi se na odnos čovjeka i Allaha, dželle šanuhu.

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Znate li ko je bankrotirao?” Ashabi odgovoriše: ”Bankrotirao je onaj ko nema ni dirhema ni imovine.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Bankrotirao je od moga ummeta onaj ko dođe na Sudnji dan sa namazom, postom i zekatom, a vrijeđao je ovoga, onoga potvorio, nepravedno jeo imetak onoga, prolio krv onoga, udario onoga. Tada će se njima dati od njegovih dobrih djela, pa ako ih nestane prije nego što se svima oduži, uzet će se od njihovih loših djela i njemu natovariti, a zatim će biti bačen u Vatru.” (Muslim)

Koji ćemo put odabrati: put traženja opravdanja ili put osude?

Da je savjetovanje davno izašlo iz okvira adaba i postizanja istinske želje i cilja samim savjetovanjem, najbolje nam pokazuje “savjetovanje” po društvenim mrežama, u vidu statusa i sl., gdje ima svega, a najmanje iskrenog, istinskog i bratskog savjetovanja, koje bi trebalo da ima za cilj da onaj kome se savjet upućuje bude bolji, ako radi nešto pogrešno, da ispravi, ili ako ima neke propuste, da ih popravi. U ovom tekstu govorimo o principima savjetovanja kada se savjet upućuje osobi imenom i prezimenom, jer opće savjetovanje s ciljem edukacije i širenja dobra među ljudima nije isto kao i individualno savjetovanje koje ima svoj povod i razlog.

Savjetovanje – praksa svih vjerovjesnika

Svi poslanici i vjerovjesnici savjetovali su svoje bližnje i svoje narode kojima su bili poslani. U Svojoj časnoj Knjizi Allah, dželle šanuhu, govoreći o Nuhu, alejhis-selam, kaže: “… poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i savjete vam upućujem…” (El-A’raf, 62) Govoreći o Hudu, alejhis-selam, Allah, dželle šanuhu, rekao je: “Dostavljam vam poslanice Gospodara svoga i ja sam vam iskreni savjetnik.” (El-A’raf, 68). Ovi ajeti govore o vrijednosti i važnosti samog savjetovanja među muslimanima. Abdullah b. Mubarek upitan je koje je djelo najvrednije, pa je odgovorio: “Savjetovanje radi Allaha, dželle šanuhu.”

Islamski učenjaci savjetovanje su smatrali obavezom, a razišli su se u pogledu toga da li je savjetovanje individualna obaveza svakog muslimana ili je kolektivna obaveza jednog određenog dijela muslimana.

Hasan el-Basri rekao je: “Znak da je Allah napustio roba jeste da ga zaposli stvarima koje ga se ne tiču”, i rekao je: “Allah se smilovao čovjeku koji zna svoju vrijednost.” Doista je velika stvar kada čovjek zna svoje mogućnosti i domete. Mnogi su danas zapostavili svoje porodice, odgoj i edukaciju djece, posjećivanje halki u kojima se uči i podučava Allahovoj vjeri i mnoge druge korisne stvari, jer su se zaposlili arapskim vladarima, svjetskim politikama i političarima, učenjacima i daijama, rekla-kazala po društvenim mrežama. Kamo sreće da svi rade samo ono za šta su zaduženi i što im je profesija i posao. Da student studira i ne zapošljava se ničim osim svojim studijem dok ne završi studij, da ljekar liječi i radi na ličnoj edukaciji i profesionalnom usavršavanju, da ekonomista radi na izgradnji zdrave i kvalitne ekonomije te na poboljšanju kvalitete života građana, na taj način bi društvo u cjelini prosperiralo i napredovalo. Jedna stara arapska poslovica kaže: Ko se u tuđu struku miješa, dođe sa čudnim stvarima.

Svakodnevno možemo primijetiti da su mnogi ljudi frustrirani i to ne samo oni koji su u teškoj materijalnoj situaciji ili koji su bolesni, već i oni kojima su podarene obilne blagodati kojih, nažalost, nisu ni svjesni. Tome uveliko doprinose mediji koji ciljano šire negativne informacije te na taj način zastrašuju ljude, šire depresiju i negativizam dovodeći društvo u stanje apatije i bezvoljnosti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, volio je optimizam, a na pitanje šta je to optimizam rekao je: “Lijepa riječ” (Buhari i Muslim). Stoga je važno ohrabrivati ljude, motivisati ih i širiti pozitivne informacije. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko kaže: ‘Ljudi su upropašteni’, on je najveća propalica” (Muslim). Jasno se vidi iz ovog primjera da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio širenje pesimističnih i negativnih informacija koje loše utječu na društvo i zajednicu.

Aiša, radijallahu anha, prenosi da su židovi došli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekli: “Es-samu alejkum! – Smrt vama!”, pa je Aiša rekla: “Na vas! Allah vas prokleo i rasrdio se na vas!” Tada je Poslanik rekao: “Aiša, polahko! Budi blaga i čuvaj se grubosti i nepristojnosti!” “Zar nisi čuo šta su rekli?”, upitala je. “A zar ti nisi čula šta sam ja rekao? Odgovorio sam im, pa će meni biti uslišano ono što sam im rekao, njima neće ono što su oni meni rekli”, odgovorio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (Buhari) Iz ovog svijetlog primjera vidimo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio Aišu, radijallahu anha, na blagost i lijepo ponašanje. Svaki vjernik treba da teži da svoje životne navike uskladi sa onim što je bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i mora se izdići iznad niskog morala, lošeg ponašanja i ružnog govora. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa jevrejima koji su bili neprijateljski naklonjeni prema njemu, vrijeđali ga i nastojali omalovažiti, nikad nije uzvraćao na isti način i nikada se prema njima nije odnosio jednako kao što su se oni odnosili prema njemu. To može samo onaj čiji je moral Allah, dželle šanuhu, usavršio i koga je okitio istinskom blagošću. Enes b. Malik, radijallahu anhu, rekao je: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije vrijeđao, nije bio bestidan i nije proklinjao, nego je, kada bi nekog od nas ukoravao, govorio: ‘Šta mu je, čelo mu palo na zemlju.’” (Buhari)

Čovjek je biće koje misli i razmišlja, što ga čini posebnim i drugačijim od ostalih Allahovih stvorenja. Zato musliman treba da se trudi da stalno misli i razmišlja pozitivno, da ima lijepo mišljenje o muslimanima, jer će i za to biti nagrađen. Nažalost, svjedoci smo da je na društvenim mrežama, u privatnom i javnom životu komunikacija među muslimanima na izuzetno niskom nivou, da se koriste grube i teške riječi, laži i potvore, a sve to, često, zbog neutemeljenog i lošeg mišljenja o muslimanima.

Jedno od imena Uzvišenog Allaha jeste Eš-Šekur – Zahvalni, Onaj koji mnogo zahvaljuje. Zahvaljuje se Svojim robovima, i za malo, On nagrađuje mnogo. Za malo ibadeta i dobrih djela na ovom prolaznom svijetu koje vjernik čini, kao nagradu dobiva vječni Džennet, sreću i zadovoljstvo. To može samo Onaj koji posjeduje sve riznice, Apsolutni Vladar i Stvoritelj, Onaj čija je milost obuhvatila prostranstva Zemlje i nebesa.

Zahvalnost se ogleda u djelima udova, govoru i srcu. Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Zahvalnost se ogleda u priznanju Allahovih blagodati jezikom i srcem, te ljubavi i pokornosti udova tijela.” (Medaridžus-salikin, 2/244)

U suri El-Adijat, Allah, dželle šanuhu, kaže: “Tako Mi onih koji dahćući jure, pa varnice vrcaju, i zorom napadaju, i dižu tada prašinu, pa u njoj u gomilu upadaju.” (El-Adijat, 1–5)