Dr. Safet Kuduzović

Ljudi su od davnina na temelju iskustva poznavali umijeće liječenja i sprečavanja nekih bolesti. S ciljem prevencije, ali i izlječenja bolesti koristili su se razni pripravci biljnog i životinjskog porijekla, ali su se primjenjivale i neke metode liječenja, poput kauterizacije i puštanja krvi kupicom -- hidžame, koje su potvrđene sunnetom našeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. U čestim ratnim sukobima, prilikom obavljanja svakodnevnih ratarskih i stočarskih poslova ljudi su znali zadobiti teške tjelesne povrede usljed kojih bi znali podleći zbog iskrvarenja ili inficiranja rane. U to vrijeme infekcija rane i iskrvarenje nakon amputacije i teške ozljede nekog dijela tijela sprečavali su se kauterizacijom, odnosno ljudi su inficiranu ranu spaljivali vatrom, što je pomagalo u prevenciji gubitka krvi i zatvaranju rane. To se obavljalo tako što bi se neki metalni predmet zagrijavao do usijanja i zatim stavljao na otvorenu ranu. Kauterizacija je poznata i u savremenoj medicini: u pojedinim medicinskim postupcima koriste se elektro i hemijski kauteri. Najčešće se koristi u dermatologiji. Posljednjih godina popularna je postala laserska kauterizacija jer dovodi do manje nekroze tkiva.

Učač rukje dužan je poznavati propise ispravnog liječenja da ne bi počinio nešto što je zabranjeno ili uveo novu metodu liječenja Kur'anom koja nije bila poznata muslimanima kroz stoljeća islama. Pored znanja i vještine učenja rukje, učač treba posjedovati određena svojstva, kako bi postojale veće predispozicije za izlječenje bolesnika. Šejhul-islam, opisujući učača rukje, kaže: "On je borac na Allahovom putu, i to je jedna od najboljih vrsta džihada. Stoga, neka bude oprezan da ne doživi poraz od svoga neprijatelja zbog grijeha koje čini. Ako je liječenje nekog bolesnika iznad njegovih sposobnosti, neka zna da Uzvišeni Allah ne opterećuje čovjeka iznad njegovih mogućnosti i tako se neće izlagati iskušenjima koja ne može podnijeti." (Medžmuul-fetava, 19/53)

Musliman treba za životnog saputnika birati bogobojaznu osobu, ispravnog vjerovanja i lijepog morala. Ebu Hurejra prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Sa ženom se stupa u brak radi četiri stvari: imetka, porijekla, ljepote i vjere. Uzmi onu koja ima vjeru, jadan ne bio!" (Buhari, 1120/5090; Muslim, 583/1466)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Izaberite lijepo mjesto za svoje sjeme, ženite žene koje su vas dostojne i udajite svoje kćerke za dostojne muškarce." (Ibn Madža, 1/633, br. 1968; Darekutni, 3/206, br. 3746; Hakim, 2/176, br. 2687, s ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-džamia, 1/564, Silsiletul-ehadisis-sahiha, 3/56)

Zaruke (ar. hitba), prema islamskom učenju, predstavljaju prosidbu određene žene i dogovor o zaključivanju braka s njom. Nakon prosidbe koja je rezultirala pozitivnim odgovorom, zaručnici i dalje ostaju stranci jedno drugome sve do zaključenja bračnog ugovora. Načelni pristanak i prihvatanje prosidbe ili čak obećanje za brak ne smatra se brakom (El-Fikhul-islami, 7/10; El-Mevsuatul-fikhijja, 19/203; Sahihu fikhis-sunna, 3/107). Većina učenjaka zaruke smatra dozvoljenim (mubah) prije sklapanja bračnog ugovora (El-Mevsuatul-fikhijja, 19/190), a za dokaz uzimaju riječi Uzvišenog Allaha: "I nije vam grehota ako tim ženama na znanje date da ćete ih vi zaprositi ili ako to u dušama svojim krijete" (El-Bekara, 235). Šafijski pravnici zaruke smatraju sunnetom (Revdatut-talibin, 7/30). Kada bi se bračni ugovor zaključio bez zaruka, takav postupak bio bi ispravan. (Sahihu fikhis-sunna, 3/107)

Svevišnji Gospodar, iz Svoje apsolutne mudrosti, sve je stvorio u paru. Uzvišeni Allah kaže: “I vas kao parove stvorili” (En-Nebe, 8); “Neka je hvaljen Onaj Koji je u svemu parove stvorio: u o­nome što iz zemlje niče, u njima samima, i u o­nome što o­ni ne znaju!” (Ja-sin, 36); “I od svega po par stvaramo da biste se vi prisjećali” (Ez-Zarijat, 49); “I da On par, muško i žensko, stvara” (En-Nedžm, 45).

Stvaranjem muškarca i žene zagarantiran je opstanak ljudske vrste na Zemlji, a ujedno i realizacija osnovnog cilja zbog kojeg je stvoren čovjek, a to je uspostava robovanja Svevišnjem Allahu. Govoreći o bračnoj vezi i potomstvu Svojih poslanika, Uzvišeni Allah kaže: “I prije tebe smo poslanike slali i žene i potomstvo im davali” (Er-Ra’d, 38). U jednom hadisu, čija je autentičnost sporna, navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Četiri su stvari od prakse vjerovjesnikā: stid, upotreba mirisa, upotreba misvaka i brak.” (Tirmizi i Sujuti ovu su predaju ocijenili dobrom, dok je Ebu Zura er-Razi, Ibn Arebi el-Maliki, Nevevi, Ibn Mulekkin, Ibn Mahmud, komentator Sunena Ebu Davuda, Munavi i Albani smatraju slabom, što je prioritetnija ocjena ovog hadisa.)

Veoma je zahtjevno navesti sve ono što vjernika učvršćuju na pravom putu, budući da postoji velika razlika među ljudima u vezi s pitanjem motivā postojanosti i istrajnosti u vjeri. Jedan od bitnih stimulansa za istrajnost na istini jeste pripadnost najboljem ummetu koji se ikad pojavio na Zemlji: ummetu poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

Svaki poslanik imao je mudžize kojima je dokazivao istinitost svoga poslanstva, a našem Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, data je najveća mudžiza – Kur’an veličanstveni. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema nijednog vjerovjesnika a da mu nisu date mudžize na osnovu kojih su im ljudi vjerovali. Meni je data Objava koju mi je Allah spustio, pa se nadam da ću ja na Sudnjem danu imati najviše sljedbenika.” (Buhari i Muslim)

Islamski su učenjaci jednoglasni u pogledu toga da islamski propisi donose korist šerijatskim obveznicima i da su plodovi praktične primjene islama vidljivi još na ovom svijetu. Iako određeni ibadeti zahtijevaju ulaganje velikog truda ili dio imetka, onaj ko ih izvršava postiže korist i uživa u blagodatima činjenja tog ibadeta. Ova je činjenica izražena u svim ibadetima, naročito zekatu. Zekat je propisan radi čišćenja imetka i njegovog pospješivanja, iako na prvi pogled djeluje da zekat umanjuje čovjekovu imovinu (Ibn Mulekkin, El-I’lam). Ebu Hurejra prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sadaka ne može umanjiti imetak.” (Muslim)

Zekat je, prema mišljenju većine islamskih učenjaka, propisan nakon Hidžre, a neki učenjaci smatraju da je zekat propisan druge godine po Hidžri, prije propisivanja ramazanskog posta. (Fethul-Bari)

Uzvišeni Stvoritelj, naređujući Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da prikuplja zekat od svojih sljedbenika, kaže: “Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i unaprijediš, i moli za njih” (Et-Tevba, 103). U ovom ajetu jasno se i nedvosmisleno ukazuje na to da izdvajanjem zekata šerijatski obveznik čisti svoj imetak i unapređuje ga. Plemeniti Stvoritelj pohvalio je vjernike koji daju zekat, kazavši: “A vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su o­ni kojima će se Allah, sigurno, smilovati. Allah je doista silan i mudar.” (Et-Tevba, 71)

S druge strane, onome ko bude izbjegavao ovu obavezu zbog pretjeranog tvrdičluka ili iz drugog razloga, Zakonodavac prijeti bolnom kaznom: “Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu – navijesti bolnu patnju. Na Dan kad se o­no u vatri džehennemskoj bude usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala. Ovo je o­no što ste za sebe zgrtali; iskusite zato kaznu za o­no što ste gomilali!” (Et-Tevba, 34–35). Imetak na koji se daje zekat ne tretira se nagomilanim imetkom čijim vlasnicima Uzvišeni Allah prijeti u prethodnom ajetu, bez obzira na to o kolikoj se količini imetka radilo (Kurtubi, El-Džamiu li ahkamil-Kur’an). Imam Ibn Bettal u vezi s tim navodi konsenzus učenjaka (Ibn Bettal, Šerhu Sahihil-Buhari).

Ummu Selema prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Imetak koji dostigne visinu nisaba (nisab je količina imetka koja, shodno odredbi Zakonodavca, podliježe zekatu), pa se na njega dadne zekat, ne računa se nagomilanim kapitalom.” (Ebu Davud i Darekutni. Imam Nevevi i šejh Albani ovo su predanje ocijenili dobrim. Vidjeti: El-Medžmua, Es-Silsiletus-sahiha, Sahihul-džamia)

 Kada je Ibn Omer upitan o tome šta se smatra nagomilanim imetkom, rekao je: “Imetak na koji se ne daje zekat.” (Malik; Abdurrezzak, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha)

Imam Buhari u svome Sahihu naslovio je poglavlje: “Imetak na koji se daje zekat ne smatra se nagomilanim kapitalom” (Umdetul-kari). Ibn Omer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada ljudi prestanu davati zekat, Allah će im uskratiti kišu, a da nije stoke, kiša im ne bi ni pala.” (Ibn Madža i Hakim. Imam Hakim, Zehebi i Albani ovu predaju smatraju ispravnom. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha)

Bedel – zastupnik u obavljanju hadža

Uzvišeni Allah, iz Svoje neizmjerne milosti, počastio je ummet Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, brojnim blagodatima, koje nisu bile poznate prijašnjim narodima, a jedna od tih blagodati jeste blagodat časnog mjeseca ramazana, koji je najbolji mjesec, u kojem je objavljena najbolja Knjiga, na najboljem jeziku, u najboljoj noći, najodabranijem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, putem najboljeg meleka Džibrila, na najboljem mjestu.

U današnjem vremenu mnogi zlonamjernici nastoje u negativnom svjetlu predstaviti islamsko učenje, tako da je dužnost pojasniti njegove istinske vrijednosti. Optužbe na račun islama posebno su izražene kada je riječ o supruzi, koja, shodno neosnovanim tvrdnjama, ne uživa osnovna ljudska prava. Ko god otvori Kur’an ili pročita neke od hadisa koji govore o pravu supruge, shvatit će ništavnost svih optužbi koje se u vezi s tim stavljaju na teret islamu.

Uzvišeni Allah naređuje lijepo ophođenje prema ženama: “O vjernici, zabranjuje vam se da žene kao stvari nasljeđujete, preko volje njihove, i da im teškoće pričinjavate, s namjerom da nešto od onoga što ste im darovali prisvojite, osim ako budu očito zgriješile. S njima lijepo živite! A ako prema njima prezir osjetite, moguće je da je baš u onome što prezirete Allah veliko dobro dao.” (En-Nisa, 19)

Potvrđujući pravo supruge na vjenčani dar – mehr, Svevišnji Allah kaže: “I draga srca ženama vjenčane darove njihove podajte; a ako vam one od svoje volje od toga šta poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte.” (En-Nisa, 4)

Nakon svih nedaća i nepravdi kojima je žena bila izložena u paganstvu, dolazak islama označio je nastupanje perioda slobode i pravednog odnosa prema ženi, u kojem su ženina prava upotpunjena i zagarantirana. Islam je u to vrijeme predstavljao prekretnicu u svim životnim sferama, a naročito u odnosu prema ženi, strogo zabranivši sve paganske običaje koji su na bilo koji način ugrožavali njenu bezbjednost i osnovna ljudska prava. Tako je žena u islamu dobila stepen koji savršeno odgovara njenoj prirodi. U brojnim ajetima i hadisima žena i muškarac spominju se u istom kontekstu, što jasno ukazuje na to da žena nije, ni u kojem pogledu, diskriminirana u dini-islamu.

Kada je riječ o načinima i metodama stjecanja znanja, islam nije postavio ograničenja u tom pogledu i nije propisao striktno određenu metodu. Međutim, historija svjedoči da je najbolji i najefikasniji način za stjecanje šerijatskog znanja prisustvovanje učenika naučnim kružocima na kojima učitelj podučava prisutne nekoj islamskoj disciplini. U tom slučaju učenik ima dodatnu mogućnost da traži pojašnjenje za eventualne nedoumice i nejasnoće koje se mogu efikasno otkloniti kroz pitanja i odgovore. Imam Ibn Sirin rekao je: “Nauka ima svoje katance, a njihovi su ključevi postavljanje pitanja.” (El-Muhaddisul-fasil) Ibn Šihab ez-Zuhri kaže: “Znanje je velika riznica, a ključ te riznice jest pitanje.” (Darimi, Bejheki i drugi, sa ispravnim lancem prenosilaca) Ibn Abbas, radijallahu anhu, kazuje da je neki ashab teško ranjen u bitki i da je te iste večeri polucirao u snu. Upitao je svoje saborce šta će učiniti, a oni su mu rekli da se treba okupati, što je on i učinio, pa je umro od posljedica kupanja. Kada je za to čuo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ubiše ga, Allah ih ubio! Zašto nisu pitali ako nisu znali, lijek za neznanje nalazi se u pitanju.” (Ebu Davud, Hakim i drugi. Hadiski eksperti razilaze se u pogledu autentičnosti ovog predanja. Vidjeti: El-Evsat) U komentaru ovog hadisa imam Ebu Sulejman el-Hattabi kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, žestoko je ukorio ljude koji su dali fetvu bez znanja, molio protiv njih i na njih prebacio odgovornost za smrt ovoga čovjeka.” (Mealimus-sunen)

U nastavku ćemo spomenuti najvažnije o čemu treba voditi računa prilikom postavljanja pitanja.

Ebu Hurejra prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Došli su vam Jemenci, a oni su najblažih i najnježnijih srca. Iman je jemenski, a i mudrost je jemenska. Hvalisanje i oholost su kod vlasnika deva, a blagost i dostojanstvo kod vlasnika ovaca.” (El-Buhari i Muslim) Sevban prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ja ću stajati pored Havda (Havd je izvor s kojeg će piti ljudi prije ulaska u Džennet) i sprečavati sve ljude da piju, osim Jemenaca. Udarat ću štapom i usmjeravati vodu k njima.” Nakon toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan je o širini Havda, na što je odgovorio: “Od ovog mjesta na kojem stojim do Ammana.” Kada je upitan o vodi Havda, odgovorio je: “Bjelja je od mlijeka, slađa od meda, dolazi obilno iz Dženneta posredstvom dva oluka, jedan je od zlata, a drugi od srebra.” (Muslim)

Crni kamen obložen je crnom masom koja je uokvirena srebrenim okvirom. Međutim, od Crnog kamena u ovoj masi ima samo osam manjih parčadi koji se razlikuju po svojoj veličini. Najveće parče je kao datula. Ovi djelići Crnog kamena smješteni su u srednjem predjelu crne mase i mogu se lahko uočiti i osjetiti prilikom dodira. Prema tome, puki dodir ili ljubljenje crne mase ne tretira se dodirivanjem Crnog kamena. Ovaj kamen spušten je iz Dženneta i bio je bjelji od mlijeka, ali je pocrnio zbog ljudskih grijeha. Tokom historije Crni je kamen prolazio kroz različite etape koje su predstavljale veliku opasnost po njega. Allahovi neprijatelji keramiti (zabludjela sekta koja je svojim nakaradnim ubjeđenjima izašla van okvira islama. Vidjeti: Medžmuu fetava, 13/237) na čelu sa svojim kraljem Ebu Tahirom Sulejmanom el-Kirmitijem, nakon što su ušli u Meku u vrijeme hadža 317. h. g. i ubili oko trideset hiljada ljudi i njihove leševe bacili u Zemzem, skinuli su vrata Kabe i njen prekrivač, porobili žene i djecu i ubili namjesnika Meke Ibn Muhariba, raspolovili su Crni kamen i odnijeli ga sa sobom. Kod njih je kamen ostao oko dvadeset dvije godine. (Vidjeti: Es-Sijer, 15/320–321; Medžmuu fetava, 27/467; Fethul-Bari, 3/539; Umdetul-kari, 9/242)

Namaz u Mesdžidul-haramu ima posebnu vrijednost. Džabir b. Abdullah prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz u mojoj džamiji (u Medini) bolji je od hiljadu namaza koji se obave u drugim džamijama, osim Mesdžidul-harama. Namaz u Mesdžidul-haramu bolji je od sto hiljada namaza obavljenih u drugim džamijama.” (Ibn Madža, Ahmed i drugi) Džabir prenosi da je neki čovjek na dan oslobođenja Meke rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Allahov Poslaniče, ja sam se zavjetovao da ću, ako ti Allah oslobodi Meku, klanjati dva rekata u Mesdžidul-aksau (u Kudsu)?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “Klanjaj ovdje.” Čovjek je opet postavio isto pitanje i dobio isti odgovor. Kada je treći put upitao, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “Postupi kako želiš.” (Ebu Davud, Ahmed i drugi) Imam Ebu Bekr en-Nekkaš kaže: “Izračunao sam vrijednost jednog namaza u Mesdžidul-haramu: vrijedi kao životni vijek u kojem se klanja pet dnevnih namaza u trajanju od pedeset pet godina, šest mjeseci i dvadeset dana.” (Vidjeti: Fethul-Bari, 3/82)

Ibn Abbas kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao je kod zemzema pa smo mu zagrabili jednu kofu iz koje se napio. Na kraju je jedan gutljaj zemzema iz usta vratio u kofu koju su ponovo sasuli u bunar.” (Ahmed, 1/372) U drugoj predaji od Vaila b. Hudžra navodi se da je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, donesena posuda sa zemzemom, pa je njome isprao svoja usta, a potom je vratio vodu natrag u posudu. Voda je imala miris ljepši od mošusa ili kao mošus. (Ahmed, 4/318) Vrijednost zemzem-vode znaju i učeni ljudi iz reda ehlul-kitabija. Mudžahid b. Džebr pripovijeda da su jednom prilikom, dok su putovali zemljom Bizantinaca, bili prinuđeni prenoćiti kod jednog svećenika. Svećenik je upitao prisutne da li među njima ima neko iz Meke, a Mudžahid je odgovorio da ima. Svećenik ga je upitao kolika je udaljenost između Zemzema i Crnog kamena, a Mudžahid je rekao da ne zna tačno, nego da samo može nagađati. Svećenik reče: “Ja znam, voda prolazi ispod Crnog kamena. Da imam posudu u kojoj se nalazi zemzem-voda, bila bi mi draža od iste posude pune zlata.” (El-Fakihi, 2/37/1097, s ispravnim lancem prenosilaca)