dr. Hakija Kanurić

U prethodnim dijelovima govorili smo o značaju vjerovanja u Allahove poslanike i vjerovjesnike, ukazujući na nužnost poslanstva i njegovu ulogu u usmjeravanju čovječanstva ka istini. Također smo se osvrnuli na poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i kroz njegov životopis, moral i djelovanje upoznali veličinu njegove ličnosti i uzvišenost njegove misije.

Nakon što smo ukazali na nužnost poslanstva, njegovu mudrost i neophodnost za ljudsku zajednicu, ostaje da se osvrnemo na konkretizaciju te božanske milosti u historiji čovječanstva. Ako je poslanstvo najuzvišeniji dar kojim Uzvišeni Allah usmjerava ljude, onda je kruna tog dara posljednja objava i posljednji Poslanik koji je njome zadužen. Vjerovanje u poslanike ne ostaje apstraktno načelo, već traži upoznavanje njihovih života, njihove misije i dokaza njihove istinitosti. U tom kontekstu posebnu pažnju zaslužuje poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koje predstavlja završnicu lanca vjerovjesništva i konačno obraćanje čovječanstvu do Sudnjega dana.

Tijelo i duša zajedno sačinjavaju čovjeka. Tijelo je stvoreno od zemlje, hrani se plodovima koje zemlja daje, a kada čovjek umre, tijelo se razgrađuje i ponovo postaje zemlja. Stoga će nevjernik na Sudnjem danu poželjeti da je ostao na svojoj zemljanoj praosnovi, reći će: "Da sam, bogdo, zemlja ostao!" (En-Neba, 40).

Meleki su dio, za nas ljude, skrivenog svijeta. O njima nam kazuje časni Kur'an i brojni hadisi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Vjerovati u meleke drugi je temelj od šest temelja na kojima se gradi vjerovanje, a iman ne može biti ispravan bez vjerovanja u postojanje meleka, njihova svojstva i uloge, kako ih predstavlja časni Kur'an i vjerodostojan sunnet. Svevišnji Allah rekao je: "Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici -- svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove i poslanike Njegove." (El-Bekara, 285) Na pitanje: "Šta je iman?", Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: "Da vjeruješ u Allaha, u Njegove meleke, u Njegove knjige, u Njegove poslanike, u Sudnji dan i da vjeruješ da sve što se dešava, bilo dobro ili loše, biva određenjem Uzvišenog Allaha." (Buhari, br. 50; Muslim, br. 8) Postojanje meleka potvrđuju nepobitni argumenti Kur'ana i sunneta, stoga je nijekanje njihovog postojanja nevjerstvo, prema konsenzusu svih islamskih učenjaka i po kur'anskom tekstu, jer Svevišnji Allah kaže: "Onaj ko ne bude vjerovao u Allaha i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet -- daleko je zalutao" (En-Nisa, 116).

U arapskom jeziku uluhijje ukazuje na božanstvenost. Izvedena je iz riječi ilah, a to je onaj ko se obožava, kome se robuje, ko se veliča i slavi, kome se pokorava, kod koga se traži utočište u teškoći i nedaći. Lingvistički se riječ ilah može odnositi na Svevišnjeg Allaha, ali se može odnositi i na sve drugo što se obožava. Množina riječi ilah je alihe. Jednina i množina ove riječi spomenute su u jednom kur'anskom ajetu u kojem se kazuje o tome kako su Israilićani, vidjevši kako jedan narod obožava idole, tražili od Musaa, alejhis-selam, da im napravi idola kojeg bi oni obožavali: "'O Musa', rekoše, 'napravi i ti nama boga (ilah) kao što i oni imaju bogove (alihe)!' -- 'Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!', reče on" (El-A'raf, 138). Iz riječi ilah izvedeno je i vlastito ime Stvoritelja svjetova -- Allah. To ime ekskluzivno se odnosi na Svevišnjeg, Gospodara svjetova, i niko drugi ne naziva se tim imenom: "Allah je, drugog boga osim Njega nema, najljepša imena ima!" (Taha, 8). (Vidjeti: Ibnul-Esir Medžduddin b. Muhammed, En-Nihajetu fi garibil-hadisi vel-eseri, 1/62)

Allah je jedini dostojan da se obožava, a sve što se obožava mimo Allaha, makar se radilo o najodabranijim stvorenjima, poput meleka, poslanika, dobrih ljudi i slično, nije dostojno obožavanja. Jedino se Allah s pravom obožava, jer je samo On opisan svojstvima potpunosti i savršenstva i On svim upravlja i vlada, On nas je stvorio i Njemu ćemo se vratiti.

Ljudi na različite načine percipiraju i opisuju Boga u kojeg vjeruju. Islamska doktrina poučava da Allahu pripadaju sva svojstva savršenstva, da je On daleko od svih atributa nepotpunosti, da je unikatan u Svojim svojstvima, a Njegova svojstva ne nalikuju svojstvima stvorenja. Ta svojstva nama su poznata iz Allahovih riječi i riječi Njegovog Poslanika, i u njih vjerujemo bez ikakve izmjene, bez njihovog cjelokupnog ili djelimičnog negiranja, bez pokušaja da potpuno shvatimo njihovu kakvoću, bit i suštinu i bez komparacije sa svojstvima stvorenja.

U nastavku slijedi osvrt na najbitnije postulate i pravila neophodna da bi se ostvarili principi monoteističkog vjerovanja u Allahova svojstva.

Uzvišenog Allaha istinski obožavati, veličati i slaviti može samo onaj ko Ga istinski poznaje. Stoga je stjecanje znanja o Allahovim lijepim imenima i svojstvima savršenstva najvrednije i najčasnije djelo. U nastavku slijedi govor o Allahovim lijepim imenima i savršenim svojstvima, ukazujući na najbitnija pravila i postulate koje je neophodno poznavati da bi se ostvario monoteizam u ovom segmentu vjerovanja.

Ateisti tvrde da je njihova materijalistička percepcija svijeta ekskluzivno kompatibilna sa naukom i znanosti. Naime, znanstveni pristup iziskuje da se istraživač ograniči na pojavni, materijalni svijet i da ne prelazi te okvire, s obzirom na to da su sredstva na koja se oslanja znanost zapažanje i eksperimenti, a ta sredstva operiraju isključivo sa materijom. Međutim, to znači da sve nakon materije nauka nije u stanju potvrditi niti poreći. Stoga bi se ateisti, ako se zaista žele držati znanstvenog pristupa i metodologije, trebali ograničiti na izučavanje materije i ne prelaziti izvan tih okvira i poricati postojanje Boga i arogantno tvrditi da svijet nije stvoren, iako su Božiji tragovi posvuda prisutni.

Do vjerovanja u postojanje jednog i jedinog Boga, savršenog Stvoritelja, čovjek može doći svojim umom kroz zdravo i ispravno razmišljanje i zaključivanje. Iako se promišljanjem dolazi do spoznaje Boga, bitno je naglasiti da se Božija svojstva kao i vjerski propisi spoznaju isključivo putem objave. Stoga, odgovor na ateističke tvrdnje nalazimo još u govoru drevnih filozofa, koji su racionalnim putem došli do zaključka da ovaj svijet mora imati Stvoritelja. Oni su do tog zaključka dolazili različitim metodama promišljanja. Ovdje ćemo ukazati na neke od najjasnijih i najlakše shvatljivih metoda razmišljanja koje su koristili drevni filozofi dokazujući nužnost postojanja Stvoritelja, a potom ćemo navesti i savremene odgovore ateistima.

Zbog čega mnogi ljudi ne vjeruju u Boga?

Nekad je fenomen ateizma i poricanja Stvoritelja tretiran nastranom, neobičnom pojavom, koju gotovo niko nije zastupao. Ibn Tejmijja (umro 1328.) kaže: "Naprotiv, ljudi su složni u potvrdi nužnog postojanja (prauzroka -- Stvoritelja), izuzev onih koji govore: 'Ovaj svijet je nastao sam po sebi.' Međutim, mnogi govore da ovo nije stav neke poznate skupine, nego se iznosi hipotetički, kao što se hipotetički iznose sumnje sofista kako bi se istraživale, a to su samo stvari koje padaju na pamet nekim ljudima kao što slično tome pada na um sofistima, a ne misli se da je to stav neke poznate skupine koja ga brani i štiti, jer jasnoća ništavnosti tog stava toliko je očigledna da nema potrebe za argumentom." (Ibn Tejmijja*, Minhadžus-sunetin-nebevijje fi nakdi kelamiš-šiatil-kaderijja*; Pogledati: Ibn Ebu Iz, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 79)

(Tevhidur-rububijje)

Tevhidur-rububijje je čvrsto ubjeđenje da je jedino Allah tvorac svega, da samo On svim vlada i upravlja i niko Mu u tome nije saučesnik.

U prošlom broju smo ukazali na lingvističko značenje tevhida, a rububijjet je izveden iz arapskog glagola rabba, jerubbu, što znači gospodariti, vladati, upravljati, posjedovati, othraniti i o nečemu brinuti. (Vidjeti: Ibrahim Mustafa, Ahmed ez-Zejat, Hamid Abdulkadir, Muhammed en-Nedždžar, El-Mudžemul-vesit) Iz istog korijena izvedena je imenica rabb u značenju gospodar. Er-Rabb, sa određenim članom, jedno je od Allahovih lijepih imena i koristi se isključivo za Gospodara svjetova, Allaha Uzvišenog. Riječ rabb može se odnositi na nekog drugog mimo Allaha samo kada se pridoda drugoj imenici, kao npr. rabbul-mali, što znači vlasnik imovine. Er-Rabb sa određenim članom odnosi se samo na Allaha jer određeni član ukazuje na uopćenost, tj. Gospodar svega, a to može biti samo Gospodar svjetova. (Vidjeti: Ibn Kutejba ed-Dejnuri, Garibul-Kur'ani, str. 9) Allahov rububijjet nad Njegovim stvorenjima podrazumijeva da ih je On stvorio, da o njima brine, opskrbljuje ih, njima vlada i upravlja. On je stvorio svemir i održava ga. On daruje život i smrt, određuje opskrbu, daje oblik i izgled. On će ljude oživiti nakon smrti i s njima račun svoditi.

Vjerovanje u Allaha temelj je duhovnog odgoja i čistoće ljudske duše. Očistiti dušu znači uljepšati je i odgojiti tako da njen Gospodar bude njome zadovoljan, a to je ključ uspjeha na ovom i budućem svijetu, kao što je Svevišnji kazao: "Uspjet će samo onaj ko je (dušu) očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!" (Eš-Šems, 9--10) Mnogo toga prlja ljudsku dušu. Uprljat će je nevjerstvo, širk, licemjerstvo, oholost, škrtost, kukavičluk, zavist, umišljenost, egoizam i sl. Najveća nečist koja dušu može zadesiti jeste nevjerstvo i širk, Allahu nekog ravnim smatrati i druge mimo Njega obožavati, jer to je najveći grijeh, a svaki grijeh prlja dušu i na njoj ostavlja trag. Čistoću je postigla ona duša koja se očisti od nevjerstva i širka i svih njegovih ogranaka, a potom se ukrasi tevhidom -- čistim monoteizmom i njegovim ograncima, Allahu je predana i obožava Ga prema Njegovim lijepim imenima i savršenim svojstvima, povodeći se, u svemu tome, za Allahovim poslanikom Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem.

U narednim redovima slijedi govor o suštini imana, značenju vjerovanja u Uzvišenog Allaha, njegovim temeljnim komponentama i principima, s osvrtom na sumnje koje se za to vezuju u našem savremenom dobu.

Stanje društva i kultura ponašanja odraz su stepena povezanosti pojedinca i zajednice sa svojim Gospodarom, Svevišnjim Allahom. Ništa ne može čovjeka odvratiti od lošeg odnosa prema drugom kao njegova svijest da ga Svevišnji Allah konstantno nadzire i prati. Srazmjerno stepenu svijesti o Svevišnjem Gospodaru, snazi ubjeđenja i iskrenosti u vjeri, čovjek biva dosljedan u svom vladanju, ustrajan i koristan u svom djelovanju. Ta svijest razvija se odgojem na temeljima imana.

Promišljajući o porijeklu Kur'ana, moguća su tri odgovora:

Pozajmica je davanje imetka (u vidu pomoći) osobi koja će se njime koristiti, a potom vratiti protuvrijednost dobivenog imetka. Davanje pozajmice je pohvalno i Allahu drago djelo. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Nijedan musliman ne pozajmi istu stvar muslimanu dva puta, a da mu se ne računa kao da je jednom udijelio sadaku.” (Ibn Madža, hasen) Također je rekao: “Ko od vjernika otkloni dunjalučku teškoću, Allah će, na Sudnjem danu, od njega otkloniti ahiretsku teškoću. Ko olakša onome koga je snašla nevolja, Allah će njemu olakšati na dunjaluku i na ahiretu. Ko prekrije sramotu muslimana, Allah će prekriti njegovu sramotu na dunjaluku i na ahiretu. Allah pomaže Svoga roba sve dok on pomaže svome bratu muslimanu.” (Muslim)

Hrani se, još od davnina, pridodaju raznorazni dodaci da bi se postigao bolji ukus, ljepši izgled, bolji miris, duža trajnost i sl. Razvojem tehnologije u proizvodnji hrane porastao je i broj aditiva čijim se korištenjem postižu tražena svojstva hrane i ostvaruju bolji rezultati u proizvodnji.

U prethodnom broju bilo je riječi o vrstama životinja čije je meso dozvoljeno konzumirati i životinjama čije je meso zabranjeno konzumirati, a u narednim redovima bit će riječi o načinu klanja životinja, uvjetima koji se moraju ispuniti da bi klanje bilo u skladu sa islamskim normama, te metodama klanja životinja u savremenim klaonicama.

Kada se radi o životinjama čije je prirodno stanište voda, one su dozvoljene i bez klanja. Kopnene životinje, čije je meso dozvoljeno konzumirati, dijele se na divlje i domaće. Kada je riječ o divljim životinjama i uvjetima da bi meso ulovljene životinje bilo halal, to je posebna tema na koju se ovom prilikom nećemo osvrtati. Da bi meso pitome životinje bilo halal, potrebno je da se životinja zakolje na propisan način, naravno ako se radi o životinji koja nije sama po sebi zabranjena, kao što je svinja ili pas. Ako bi životinja sama uginula ili bila ubijena na neki drugi način, mimo propisanog klanja, njeno meso tretira se strvinom i zabranjeno ga je jesti. Svevišnji Allah kaže: “Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime, i što je udavljeno i ubijeno; i što je strmoglavljeno, i rogom ubodeno, ili od zvijeri načeto – osim ako ste ga preklali – i što je na žrtvenicima žrtvovano...” (El-Maida, 3). Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Jedite meso životinja kojima je puštena krv i nad kojima je pritom spomenuto Allahovo ime” (Buhari i Muslim). Puštanjem krvi meso životinje se čisti, a spominjanjem Allahovog imena, zahvaljujemo se Allahu i priznajemo Njegove blagodati kad nam je tu stoku potčinio.

U prethodnom broju govorili smo o tome da je u pravilu svaka hrana dopuštena, da je zabranjeno samo ono što je Svevišnji Allah zabranio, a učiniti nešto zabranjenim isključivo je pravo Uzvišenog Allaha. Također smo pojasnili da su štetnost, nečistoća, ogavnost, opojno i narkotično dejstvo generalni uzroci zabrane hrane i pića.

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Hrana i piće ne samo da utječu na tjelesno zdravlje čovjeka nego utječu i na njegovo duhovno stanje, moral i ponašanje. Halal, lijepa i čista hrana ostavit će lijep trag na tijelo i duh čovjeka, a haram i nevaljala hrana suprotno tome. Zbog toga je Svevišnji Allah naredio ljudima da se hrane lijepim jelima, a zabranio im nevaljala, rekavši: “O ljudi, jedite od onoga što ima na Zemlji, ali samo ono što je dopušteno i što je prijatno” (El-Bekara, 168). A opisujući Svog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “...koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti.” (El-A’raf, 157)

Propisi vezani za haram imetak

Nagovještavajući dolazak ramazana, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je ashabima: “Došao vam je ramazan, mubarek mjesec, Allah vam je stavio u obavezu da ga postite. U njemu se otvaraju nebeske kapije, a zatvaraju se džehennemska vrata; u njemu se okivaju prkosni šejtani, i u njemu je noć koja je bolja od hiljadu mjeseci i kome bude uskraćeno njeno dobro – stvarno je uskraćen.” (Ahmed i Nesai, hadis je sahih prema ocjeni šejha Albanija, rahimehullah.)

Odgoj predstavlja društveni proces koji ima za cilj priviknuti i naučiti članove društvene zajednice određenom stepenu lijepog ponašanja i vladanja, kao i stjecanje određenih vještina i praktičnih iskustava u različitim disciplinama. To je proces koji permanentno traje tokom cjelokupnog čovjekovog života, štaviše može se reći da odgoj počinje i prije nego što čovjek dođe na ovaj svijet, i to odabirom bračnog druga i okruženja u kojem će se taj proces odvijati, baš kao što se o uzgoju žitarice treba brinuti još prije sjetve, odabirom i pripremom kvalitetnoga zemljišta. U tom procesu, pored porodice, učestvuju brojne institucije, kao što su vrtić, škola, mekteb, mediji, ulica, društvo i sl. Samo prisustvo čovjeka među drugim ljudima i kontakt s njima, vid je odgoja: jedan ga pozdravlja i selami, drugi ga hvali i podržava, treći ga kudi i kritikuje, sa ovim razgovara, sa drugim trguje itd., a sve to ostavlja trag na vladanje i ponašanje. To znači da nije moguće da se pojedinac ili institucija osamostali u odgoju, jer čovjek utječe na druge, a drugi utječu na njega, i sve s čime se čovjek susreće dio je njegovog odgoja. Opća atmosfera koja vlada društvom poput je brze rijeke koja sve nosi. Kada se čovjek suprotstavi tom trendu, kao da pliva uzvodno, ulaže veliki trud kako bi napredovao, da bi ga onda brzak vratio na početak ili još dalje. Zbog toga, pored individualne odgovornosti, cjelokupna zajednica odgovorna je za odgoj društva. Ukazujući na jednu veliku odliku ovog ummeta, Svevišnji Allah kaže: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete” (Alu Imran, 110). U ajetu se ovaj ummet opisuje kao aktivni faktor u odgoju, jer njegovi članovi podstiču na dobro, a odvraćaju od lošega. Upravo to svojstvo istaknuto je u kontekstu govora o superiornosti ovog ummeta, što znači da ga je to svojstvo učinilo boljim od svih. Kada odgajatelj djeluje u sredini koja ima negativan utjecaj, kao što je danas dominantno, i kada radeći na islamskom odgoju pliva uzvodno, dužan je posebnu pažnju posvetiti odgoju i uložiti veliki trud na tom polju da bi prevladao taj negativni utjecaj.

Oko je prozor srca, te kada se pruži pogled, u srcu se rađa želja. Kada čovjek obori pogled, time će obuzdati svoje prohtjeve i želje, a kada pruži pogled, i srce će otvoriti put svojim strastima. Kada čovjek nadvlada svoje porive, osjetit će slast veću od one koju bi našao udovoljavajući svojim hirovima i požudama, jer koga prohtjevi nadvladaju, biva ponižen i poražen, dok onaj ko njih nadvlada potvrđuje svoju snagu, odlučnost i ponos te uživa u žaru pobjede u bitki koju je izvojevao. Svevišnji Allah poziva vjernike, muškarce i žene, da kontrolišu svoje poglede, jer će tako sačuvati svoju čednost i udaljiti se od nemorala: “Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade. A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim...” (En-Nur, 30–31)

Vrijeme je naš najvredniji kapital i najdragocjenije što imamo, jer to je dimenzija unutar koje imamo priliku da djelujemo. Vrijednost ove blagodati, kao i drugih, najbolje se vidi kada se izgubi i kad ona nestane. Tako je bolestan čovjek najviše svjestan vrijednosti zdravlja, a oni koji su svoje vrijeme potpuno potrošili i tu blagodat izgubili, koji su došli do kraja svog životnog puta, postaju potpuno svjesni vrijednosti vremena. Kaže Uzvišeni Allah opisujući stanje čovjeka, koji o svom vremenu nije vodio računa, kako će povikati kada mu smrtni čas dođe: “‘Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!’ Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti – pred njima će prepreka biti sve do dana kada će oživljeni biti” (El-Mu’minun, 99–100).

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Kao da je jučer bilo kada je prošlogodišnji ramazan zakucao na vrata. Post, teravije, noćni namazi, učenje Kur’ana, džamije prepune klanjača, zekat, milostinja, zajednički iftari, vazovi i druga Allahu draga djela napuniše “baterije” imana u našim srcima. Potom dođe Bajram, ramazanski ambijent zamijeni onaj uobičajeni. Bujica dobrih djela, koja je snažno pokretala generator imana, odjednom se povukla. Ona dobra djela, koja smo i nakon ramazana uspjeli sačuvati u našoj stalnoj praksi, ne dozvoliše svjetiljci imana da se ugasi, ali ta svjetlost blijedi i slabi. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Doista se iman u njedrima nekog od vas troši kao što se troši nošena odjeća, zato molite Allaha da vam obnovi iman u vašim srcima.” (Bilježi Hakim, br. 5. Prenosioci hadisa su pouzdani po ocjeni Hakima i Zehebija.) Hvala Allahu, ramazan ponovo dođe, a s njim i prilika da ponovo obnovimo svoj iman. 

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Poslanika milosti Muhammeda, njegovu časnu porodicu, vrle ashabe i sve njegove sljedbenike.

Med je čovjeku hrana, poslastica i lijek. U suri koja nosi naziv Pčela, Svevišnji Allah u kontekstu govora o blagodatima kojima je obdario čovjeka spominje i med: “Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: ‘Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!’ Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima.” (En-Nahl, 68–69)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, volio je med. Aiša, radijallahu anha, kazuje kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, boravio kod Zejnebe i kod nje jeo med... (Buhari)

Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, med je preporučivao kao lijek: “Ako u nečem od vaših lijekova ima koristi, onda je to u gutljaju meda, ili u hidžami (puštanju krvi kupicom), ili u paljenju vatrom (kauterizaciji), a ja ne volim liječenje vatrom.” (Buhari)

Islamski pravnici spominju med u poglavlju o zekatu, gdje iznose opsežne debate i oprečne stavove u pogledu toga da li je zekat na med obavezan ili ne. U narednim redovima slijedi prikaz tih mišljenja, njihovih argumenata i odabrano mišljenje.

Uzvišenog Allaha molim da nas poduči onome što nam koristi i da nam poveća znanje. Neka su salavat i selam na našeg voljenog poslanika Muhammeda, na njegovu časnu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu sve dok se smjenjuju dan i noć. Svaki iole učen musliman zna da je kamata u islamu zabranjena. Unatoč tome vidimo kako je ova pojava rasprostranjena među muslimanima i kako se obistinjuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Pred Sudnji dan raširit će se kamata, zinaluk i vino.” (Taberani, El-Evsat, prenosioci ovog hadisa su pouzdani) Rasprostranjenost ovog poroka nikako ne može biti opravdanje onome ko kaže da se danas čovjek ne može sačuvati kamate. Uzvišeni Allah zabranio je kamatu i naredio Svojim robovima da je se klone, a Allah ne zadužuje Svoje robove onim što ne mogu izvršiti. Uzvišeni Allah kaže: “Allah nikog ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.” (El-Bekara, 286) Danas je mnogo onih koji olahko shvataju ovu zabranu i lahkomisleno se upuštaju u kamatne ugovore. Pogledajmo kakvoj se opasnosti izlaže onaj koji se bavi kamatom.

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.

Nakon što smo, u prethodnom broju, ukazali na razlike između alkoholnog pića i etanola, oblike upotrebe etanola u farmaceutskoj industriji i opravdanost te upotrebe, ostalo je još da se pojasni propis upotrebe etanola u proizvodnji lijekova, u prehrambenoj industriji i proizvodnji kozmetičkih preparata.

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

U prethodnom broju bilo je riječi o definiciji alkohola – opojnog pića i definiciji etilnog alkohola te o propisu upotrebe alkoholnog pića, kao što je rum, brendi, konjak i sl., u proizvodnji određenih prehrambenih artikala.

Kazano je da, prema definiciji Opće i nacionalne enciklopedije, pića koja imaju manje od 3% etilnog alkohola ne spadaju u kategoriju alkoholnih pića, dok se prema šerijatu alkoholnim pićem smatra svako piće koje u velikoj količini opija, a ako ne pokazuje opojno dejstvo, čak i ako se konzumira u velikoj količini, ne tretira se alkoholom. Ukoliko pića koja sadrže manje od 3 % etilnog alkohola nemaju opojno dejstvo ako se konzumiraju u velikoj količini, u tom slučaju ova definicija ekvivalentna je definiciji opojnog pića (khamra) u šerijatskoj terminologiji.

Što se tiče etanola, kazano je da je to čista, bezbojna, lahko isparljiva tekućina slabog mirisa, koja nastaje alkoholnim vrenjem šećera i škroba, i ulazi u sastav svih alkoholnih pića i odgovorna je za njihovo opojno dejstvo.

O unošenju alkoholnog pića u prehrambene artikle rečeno je da je to haram, prema konsenzusu islamskih učenjaka, jer je to vid konzumiranja onoga što je Allah zabranio i naredio da se izbjegava.

Neka alkoholna pića, kao što su rum, brendi, konjak i sl., koriste se za ekstrakciju u proizvodnji određenih vrsta slatkiša, kao što su neke vrste biskvita, torte, čokolada i sladoled. Alkoholna pića dodaju se ovim proizvodima s ciljem dobivanja određenog okusa traženog kod nekih potrošača. Unošenje alkoholnog pića u hranu, haram je prema konsenzusu islamskih učenjaka, jer je to vid konzumiranja onoga što je Allah zabranio i naredio da se izbjegava. Hanefijski učenjak Merginani kaže: “Pokuđeno je i zabranjeno jesti kruh čije je tijesto zamiješeno alkoholnim pićem, jer dio alkoholnog pića postoji u njemu.” (El-Hidajetu šerhul-Bidajetil-mubtedi) Malikijski učenjak Hattab kaže: “Poznato je, iz riječi Malika i njegovih sljedbenika, da se alkoholno piće ne koristi ni u koju svrhu.” (Mevahibul-Dželil šerh muhtesar Halil) 

Svemogući Allah, otkrivajući osobine nevjernika, kaže da oni kada čine kakvo dobro djelo to čine samo kako bi se pred svijetom pokazali: “I one koji troše imanja svoja da se pred svijetom pokažu, a ni u Allaha ni u onaj svijet ne vjeruju. A kome je šejtan drug, zao mu je drug!” (En-Nisa, 38) Onima koji čine dobra djela isključivo radi ovosvjetske koristi Allah će nagradu na ovom svijetu dati, ali na ahiretu djela im neće biti prihvaćena i nikakva dobra neće vidjeti. Allah dželle dželaluh, kaže: “Onima koji žele život na ovome svijetu i ljepote njegove – Mi ćemo dati plodove truda njihovog i neće im se u njemu ništa prikratiti. Njih će na onome svijetu samo vatra peći; tamo neće imati nikakve nagrade za ono što su na Zemlji radili i bit će uzaludno sve što su učinili.” (Hud, 15–16) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naziva prijetvornost malim širkom i upozorava da upravo zbog nje najviše strahuje za svoje sljedbenike: “Najviše za vas strahujem od malog širka!” Prisutni upitaše: “Allahov Poslaniče, šta je to mali širk?”, a on odgovori: “Prijetvornost! Na dan kada robovi budu nagrađivani za svoja djela, Uzvišeni Allah reći će: ‘Idite onima zbog kojih ste se pretvarali u svojim djelima na dunjaluku i pogledajte da li ćete kod njih naći nagradu!’” (Ahmed, rekao je Hejsemi: “Prenosioci ovog hadisa su vjerodostojni“, Medžmeuz-zevaid)

Loši drugovi uljepšavaju zabludu i navode na grijeh. Kada bismo upitali narkomane kako su počeli uzimati drogu, alkoholičare kako su počeli konzumirati alkohol, duhandžije kako su počeli konzumirati duhan i sl., vidjeli bismo da je u najviše slučajeva upravo društvo odigralo ključnu ulogu i navelo na “tanak led”, koristeći kićene besjede i slatke riječi, baš kao što ih je Uzvišeni Allah opisao: “Tako smo svakom vjerovjesniku neprijatelje određivali, šejtane u vidu ljudi i džina koji su jedni drugima kićene besjede govorili da bi ih obmanuli” (El-En’am, 112). Stvari i pojmove nazivaju lažnim imenima kako bi grijeh uljepšali i prikazali ga bezazlenim. Tako nemoral i zinaluk nazivaju ljubav, a razgolišenost trend i moda, za kamatu kažu da je provizija, a za kocku igra i zabava. Time žele da i drugi zalutaju kao što su i sami zalutali: “Oni bi jedva čekali da i vi budete nevjernici kao što su i oni nevjernici, pa da budete jednaki. Zato ih ne prihvaćajte kao prijatelje.” (En-Nisa, 89)

Predanost dunjaluku i žudnja za njim bili bi razumljivi kada bi dunjaluk bio sve, kada ne bi bilo proživljenja, polaganja računa i završnice u Džennetu ili u Vatri. Rekao je Svemogući Gospodar: “Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti?” (El-Mu’minun, 115) Zabludjeli dezorijentirano tumaraju ovim dunjalukom, ne razmišljajući od kuda su došli ni kuda idu. Šta život na ovom svijetu za njih znači i šta dolazi nakon njega? Putnik ka Džennetu, vječnoj kući Allahove milosti, mora dobro poznavati prirodu ovog dunjalučkog života, kako bi se ispravno prema njemu odnosio i sigurnim korakom kročio ka svome cilju. Dunjaluk je postojao mnogo prije nego što smo mi došli na njega i postojat će nakon nas koliko Allah odredi, i budemo li svoj stav o njemu gradili gledano samo iz naše perspektive, bit ćemo obmanjeni i prevareni. Da bismo imali pravu sliku o životu na ovom svijetu, neophodno je da ga upoznamo iz druge perspektive, da čujemo šta o njemu kaže Sveznani, Onaj koji poznaje prošlost i budućnost i kojem ništa nije skriveno. Neophodno je da pronađemo odgovore na velika pitanja, kao što su: Šta je svrha ovog dunjaluka? Kolika je njegova stvarna vrijednost? Zašto se na dunjaluku dešavaju zlo i nepravda? Kako se sačuvati dunjalučkih zamki?

Metoda 'vremensko reguliranje snošaja' je jedna od prirodnih metoda odabira spola novorođenčeta, jer se oslanja na fizičke osobine spermatozoida. Već smo vidjeli da su muški spermatozoidi pokretljiviji, brži i da kraće žive u odnosu na ženske. To znači da, što odnos bude bliži ovulaciji, vremenu oslobađanja jajne ćelije, koja se kod 28-dnevnog ciklusa događa 14 dana poslije početka menstruacije, prilika spajanja muškog spermatozoida sa jajnom stanicom biva veća i time raste mogućnost začeća muškog djeteta. Veća mogućnost začeća ženskog djeteta biva kada se odnos desi dva ili tri dana pred ovulaciju. Šetles tvrdi da se procent uspješnosti ove metode kreće od 79% do 90%.

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Medicini i liječenju uvijek se posvećivala velika pažnja, jer gubitkom zdravlja sve druge dunjalučke blagodati gube smisao ili postaju potpuno bezvrijedne. Savremena medicina, pored već ostvarenog velikog napretka, konstantno se razvija i unapređuje, čime se otvaraju mnoga nova pitanja koja je potrebno analizirati i objasniti s aspekta islamskog prava.

U ovom uvodnom tekstu o savremenim pitanjima vezanim za medicinu govori se o statusu liječenja u islamskom pravu, tj. da li je bolesniku dužnost tražiti lijek ili je to samo dozvoljeno, te o propisu upotrebe lijekova koji u svom sastavu sadrže šerijatom zabranjene materije, poput alkohola i svinjskih derivata.

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Svevišnji Gospodar poručio je Svojim robovima: “I što dalje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan put!” (El-Isra, 32) Ipak, ljudska zajednica danas, osim onih kojima se Allah smilovao, kao da inati ovoj Božanskoj poruci.

Intimni odnos među neoženjenima sasvim je prirodan i prihvatljiv u neislamskim društvima. Štaviše, osoba koja se usteže od ovog poroka tretira se duševno poremećenom. Ovo je slika općeg stanja u tim društvima, iako među njima ima onih koji osuđuju i odbacuju nemoral, ali ih je sve teže naći.

Mnogi muslimani žive u takvim sredinama i u opasnosti su da potpadnu pod utjecaj okoline. To se naročito odnosi na mlade, jer su konstantno izloženi poticajima na blud, i vrlo perfidno im se uljepšava nemoral, kao i ostavljanje vjere u potpunosti. U ovakvim uvjetima stupiti u brak dužnost je svakome ko je za to u mogućnosti, ako se boji da će zapasti u haram. Međutim, brak u svojoj klasičnoj formi zahtijeva da muž osigura prikladan smještaj i potrebno izdržavanje supruzi, što mnogi mladi nisu u mogućnosti. U takvom ambijentu pojavljuje se jedna nova verzija braka koja se zove “brak prijatelja” (nikahu frend), a zove se i “olakšani brak”. Ovakav brak podrazumijeva da se mladić i djevojka vjenčaju na način koji zadovoljava sve vjerom propisane uvjete, kao što su pristanak mladenaca, dozvola staratelja, prisustvo svjedoka i sl., međutim, ovakav brak razlikuje se od klasičnog u tome što mladenci nakon formiranja bračne zajednice ne počinju život u zajedničkom domu, nego žive odvojeno, svako u svom smještaju, kao i prije braka, a kada žele da se intimno sastanu, tada to učine na njima prikladnom mjestu, u kući mladićevih ili djevojčinih roditelja ili bilo gdje drugo, sve dok ne steknu uvjete za zajedničko stanovanje.

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.

“Brak posjetitelja” (misjar) atraktivan je u mnogim islamskim zemljama i posvećena mu je velika pažnja jer je vezan za porodicu i njeno formiranje na način kakav ranije nije bio poznat u muslimanskim sredinama. Savremeni islamski učenjaci imaju različita mišljenja o propisu ovog braka. Jedna skupina islamskih učenjaka preferira mišljenje o ispravnosti ove vrste braka, iako ga smatraju pokuđenim, dok druga skupina preferira mišljenje o zabranjenosti ove vrste braka i upozorava na opasnost koja od takvog braka prijeti islamskoj porodici. Da bi se ova tema rasvijetlila u očima čitalaca, neophodno je navesti definiciju “braka posjetitelja”, razloge njegovog nastanka i pojave, sličnosti i razlike između ovog i drugih oblika braka, te argumente onih koji ovu vrstu braka smatraju dozvoljenom i argumente onih koji ga zabranjuju.

U ranijim vremenima ugovori općenito, pa tako i brak, sklapali su se izravnim susretom stranki, a ponekad se to ostvarivalo putem pisama. Klasični islamski pravnici razmatrali su pitanje validnosti sklapanja braka putem pisama i o tome su iznijeli različite stavove. Ovom prigodom nećemo ih iznositi niti o njima detaljizirati, jer takav način sklapanja braka, nakon pojave savremenih komunikacijskih sredstava, prevaziđen je i ne nalazi primjenu u stvarnom životu. Namjera je samo istaći da sklapanje braka “na daljinu” nije potpuno nova pojava. Međutim, nova je brzina kojom se to odvija, te mogućnost trenutnog prenošenja zvuka i slike. Danas, prilikom sklapanja raznih ugovora putem telefona ili neta, jedna strana ugovora čuje govor druge i s njom vodi izravan razgovor, a svjedoci to sve mogu čuti, pa i vidjeti putem ekrana.

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Različiti vidovi osiguranja nezaobilazni su u mnogim sferama našeg života. Tako, naprimjer, posjedovanje automobila iziskuje policu autoosiguranja, ljekarske usluge zahtijevaju zdravstveno osiguranje, a neizvjesna budućnost iziskuje finansijsku zaštitu putem socijalnog i penzijskog osiguranja.

Kroz historiju ljudske zajednice, u različitim formama, prisutno je međusobno potpomaganje u teškim situacijama. Među arapskim plemenima, prije pojave islama, bila je uobičajena praksa da, kada se desi ubistvo, rodbina ubice snosi odštetu plaćajući krvarinu nasljednicima ubijenog. To je vid međusobnog potpomaganja u kojem štetu ne snosi samo onaj ko ju je uzrokovao, nego veća skupina ljudi. Islam je potvrdio taj princip i formulisao ga na sebi svojstven način. Pored odštete za ubistvo, islam kroz mnoge druge propise potvrđuje uzimanje naknade za gubitak koji čovjek pretrpi, svejedno radilo se o tjelesnim povredama, materijalnoj ili moralnoj šteti. Dakle, temeljna ideja osiguranja potvrđena je islamom, međutim, ostaje da se vidi koliko su savremeni vidovi osiguranja u skladu sa islamskim propisima, kako izgleda osiguranje utemeljeno na islamskim principima, te kada je, u odsustvu islamskog osiguranja, dozvoljeno prihvatiti konvencionalno osiguranje.

Forme i oblici partnerstva se mijenjaju i razvijaju, ali ljudska ćud ostaje ista. Svevišnji Allah, ukazujući na jednu negativnu pojavu zastupljenu među ortacima i poslovnim partnerima, kaže: “Mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima”, a zatim, u nastavku ajeta, naglašava da to nije osobina pravih vjernika i kaže: “...ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo.” (Sad, 24) Dužnost islamskih učenjaka jeste da svaku inovaciju podvrgnu šerijatskim normama, kako bi pripadnicima ove male skupine, koja vjeruje i čini dobra djela, osvijetlili put imana i ukazali na haram, kako bi ga se klonili i time sebe i druge nepravde sačuvali. U tom su smislu savremeni učenjaci razmotrili dionice kao inovitet u zajedničkom poslovanju i pojasnili koliko se ovakav vid partnerstva podudara sa šerijatom. Dionica je vrijednosni papir koji predstavlja idealan udio u temeljnom kapitalu dioničke kompanije. Taj udio prožima sve što kompanija posjeduje uključujući nekretnine, gotovinu, potraživanja, dug i sl. Kupovinom dionice postaje se vlasnik procentualnog udjela u kompaniji koja je registrovana kao dioničko društvo.

Ugovor na principu lizinga prvi put se pojavljuje, po nekim tvrdnjama, još u vremenu prije nove ere kada su stari Babilonci koristili takav ugovor za brodove i stoku. Po drugom mišljenju, lizing se prvi put pojavljuje u Velikoj Britaniji polovinom devetnaestog stoljeća kod jednog trgovca muzičkih instrumenata koji je iznajmljivao instrumente da bi ih na kraju prodao ili poklonio zakupcu. Polovinom dvadesetog vijeka lizing je evolvirao u finansijski model široke primjene, a danas je to trend koji je prisutan u cijelom svijetu. Nesigurnost naplate u prodaji na rate stimulirala je trgovce na inovaciju lizinga. Lizing osigurava kolateral i smanjen rizik zadržavanjem robe u vlasništvu davaoca lizinga sve dok primalac u potpunosti ne isplati cijenu. Lizing ima za cilj ispoljiti kupoprodajni ugovor u formi najamnine, čime prodavac sprečava kupca u raspolaganju vlasništvom kupljene imovine prije nego što u potpunosti preuzme cijenu, uz mogućnost da prodavac vrati prodano u slučaju da kupac bankrotira ili zakaže u uplati utvrđenih rata.

Klasični učenjaci murabehom nazivaju kupoprodaju pri kojoj prodavač otkriva stvarnu cijenu koju je platio za nabavku robe, te na tu cijenu dodaje određeni profit, kao naprimjer, da prodavač kaže kupcu: “Ovo odijelo kupio sam za deset dirhema, a tebi ga prodajem za dvanaest.” Ovakva murabeha odvijala se između dvije stranke: prodavača i kupca, i takva kupoprodaja dozvoljena je po konsensuzu islamskih pravnika. U tom kontekstu hanefijski učenjak Kasani, o murabehi i sličnim oblicima kupoprodaje, kaže sljedeće: “Svijet je, iz generacije u generaciju, nasljeđivao ovakve načine kupoprodaje, bez ičijeg prigovora, što znači da su konsenzusom dozvoljene.” (Bedaius-sanai, 5/220) Moderna murabeha je ugovor pri kojem klijent, odnosno kupac, zahtijeva od banke ili drugog finansijera da kupi konkretnu robu ili stvar određenih specifikacija, dajući obećanje da će je nakon toga kupiti uz određeni profit, koji se može izraziti u vidu fiksne sume ili procenta, a cijenu će plaćati odgodno, u ratama, prema dogovoru i shodno svom materijalnom stanju.

Ukoliko se pravo na učešće u nagradnoj igri stječe uplatom materijalne vrijednosti, takva se igra smatra kockom i stoga je zabranjena. Nagradne igre koje priređuju prodajni centri obično ne zahtijevaju posebnu uplatu, nego se pravo na učešće postiže kupovinom u dotičnoj prodavnici. Ipak, ovdje zna postojati jedna druga zamka, a to je da zbog nagradne igre, cijene prodajnih artikala budu povećane, što znači da se učešće u igri, razlikom između povišene i osnovne cijene, naplaćuje. Stoga je učešće u takvoj nagradnoj igri zabranjeno. Ako cijene artikala nisu povišene zbog nagradne igre, međutim, ciljano se dolazi u tu prodavnicu i kupuje se, ne iz želje i potrebe za robom, nego radi učešća u nagradnoj igri, to je također zabranjeno, jer se kupovinom nepotrebne robe ustvari uplaćuje učešće u igri, što takvu igru čini kockom, a preko toga, to je vid pokuđenog rasipanja.Ako cijene artikala nisu povišene zbog nagradne igre, a kupuje se roba radi same robe, a ne radi nagradne igre, da li je tada dozvoljeno učestvovati u nagradnoj igri ili ne? Savremeni učenjaci imaju različita mišljenja...

Odnos muslimana prema drugima izgrađen je na iskrenosti i čestitosti. Kada se radi o razmjeni materijalnih koristi, iskrenost se očituje u tome da se pojasne skrivene mahane koje utječu na cijenu robe, a čestitost u tome da se ispoštuje ugovor kao što je dogovoreno. Rekao je Uzvišeni Allah: “I ljudima prava njihova ne umanjujte!” (Hud, 85); “O vjernici, ispunjavajte ugovore!” (El-Maida, 1); “Ako jedan kod drugog nešto pohranite, neka onaj opravda ukazano mu povjerenje!” (El-Bekara, 283). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Prodavač i kupac imaju pravo izbora (da prihvate ili odbiju trgovinu) sve dok se ne raziđu. Imat će bereketa u svojoj trgovini ako budu iskreni i navedu mahane robe (ako ih ima), a ako budu skrivali mahane i lagali, bit će im uništen bereket trgovine.” (El-Buhari, br. 2079, i Muslim, br. 1532) Ebu Zerr, radijallahu anhu, prenosi riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Na Sudnjem danu Allah neće razgovarati sa trojicom, niti će ih očistiti, niti će u njih pogledati, i njih čeka bolna patnja.” To je Poslanik ponovio tri puta, a Ebu Zerr reče: “Propali su i izgubljeni! Ko su ti, Allahov Poslaniče?” “Onaj ko pušta odjeću ispod članaka, onaj ko prenosi tuđe riječi sijući smutnju i onaj ko prodaje svoju robu lažno se zaklinjući!” (Muslim, br. 106) 

Prodaja plodova prije nego što sazriju nije dozvoljena hadiskim tekstom, međutim, ukoliko se prodaje zemljište sa stablom na kojem su nezreli plodovi, prodaja je ispravna i dozvoljena, jer cilj ugovora je prodaja zemljišta i stabla, dok plodovi nisu direktno ciljani ugovorom. Dokaz za ovaj uvjet jeste hadis u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko kupi palmu nakon što bude oplođena, njeni plodovi pripadaju prodavaču, osim ako ih kupac uvjetuje.” (El-Buhari, Poglavlje o davanju u zakup, br. 2205, i Muslim, Poglavlje o trgovini, br. 2854) U ovom hadisu vidimo kako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvoljava kupcu da uvjetuje plodove za sebe iako je prodaja plodova prije nego što sazriju zabranjena, međutim, ovdje su plodovi prodani uz stablo i nisu izravno ciljani ugovorom, pa se zbog toga postojeća neizvjesnost tolerira. Savremeni primjer neizvjesnosti u popratnom dijelu ugovora jeste iznajmljivanje auta uz kasko osiguranje. Takav vid osiguranja, koje nije uređeno na islamskim principima, je zabranjen, između ostalog zbog neizvjesnosti koju nosi u sebi, međutim, kada takvo osiguranje nije izravno ciljano ugovorom, ono se može tolerirati. Pri iznajmljivanju auta primarni cilj je najamnina, dok je kasko osiguranje popratno, stoga se tolerira iako kao zaseban ugovor u osnovi nije dozvoljeno.

Za vrijeme ulaska u ihrame hadžija ostavlja svoju odjeću ogrćući se sa dva obična komada platna. To ukazuje da se pri tom obredu hadžija odriče uobičajene lagodnosti i komfora. U tom kontekstu za vrijeme ihrama zabranjena je upotreba mirisa, jer je miris vid lagodnosti. U hadisu Ibn Omera, radijallahu anhuma, navodi se da je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, ukazujući hodočasnicima na stvari koje trebaju izbjegavati, između ostalog rekao: “Ne oblačite ništa od odjeće koju je dodirnuo šafran ili kurkum (vrste mirisnog bilja).” (Buharija, br. 1542, i Muslim, br. 1177) U drugom hadisu Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, dajući smjernice ashabima kako da pripreme za ukop hadžiju koji je stradao od udarca deve, kaže: “Kupajte ga vodom i lotosom, neka mu kefini budu njegova odjeća, ne stavljajte na njega miris i ne pokrivajte mu glavu, jer Allah će ga na Sudnjem danu proživjeti u stanju u kojem je umro” (tj. u ihramima). (Buharija, br. 1851, i Muslim, br. 1206)

Savremena prijevozna sredstva uveliko su olakšala putovanje i približila udaljene zemlje, tako da se danas zračnim saobraćajem za nekoliko sati pređe razdaljina za koju su u vremenu poslanstva, u kojem su uspostavljeni islamski propisi, bili neophodni mjeseci putovanja. Uz to, putnici se osjećaju sigurnim tokom cijelog putovanja i sve neophodne potrepštine poput hrane, pića, hamama i sl., su nadohvat ruke, dok se u ranijim vremenima žena teško penjala na jahalicu, putovanja su podrazumijevala danonoćno pješačenje i jahanje kroz pusta i nenaseljena mjesta, a nerijetko su u sebi krila brojne opasnosti. Da li olakšanje putovanja koje danas svjedočimo utječe na promjenu zabrane putovanja žene bez mahrema izrečenu u brojnim hadisima Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam?

Bračnom vezom čuva se čast i osigurava se život, odnosno opstanak ljudske vrste novim potomstvom. Prema tome, osobi koja želi formirati porodicu stupanjem u brak, a ne posjeduje za to neophodna sredstva, niti ima staratelja, poput oca, djeda i sl., sposobnog i voljnog da ga u tome pomogne, ispravno je udijeliti zekat, jer je ženidba jedna od elementarnih ljudskih potreba. Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, govorio je: "Ako bismo sreli osobu sposobnu da radi i zaradi za hranu, piće i stan, a u potrebi je za brakom, međutim ne posjeduje za to neophodna sredstva, da li je dozvoljeno da mu se udijeli zekat kako bi se tim sredstvima oženio? Odgovor: Da, dozvoljeno je da mu se za to da zekat pa i cijeli iznos mehra. Ako bi neko upitao: na osnovu čega je dozvoljeno dati potrebnom zekat kako bi se oženio iako se pri tome daje velika vrijednost? Odgovorit ćemo da je potreba čovjeka za brakom velika, ponekad je poput potrebe za jelom i pićem, stoga su učenjaci naglasili da je staratelj koji je dužan brinuti se o svom skrbniku dužan oženiti ga ako ima imovine koja je za to dovoljna. Ocu je vadžib da oženi sina ako je sin u potrebi za brakom." (Fetava Erkanil-islam, 4/14)

Dionica je vrijednosni papir kojim uplatitelj dokazuje svoj ulog u temeljni kapital dioničkog društva. Ona daje prava, ali i određene obaveze prema društvu. Jedno od osnovnih svojstava dionice jeste da donosi dividendu, što znači, isplatu profita društva vlasniku dionice (razmjerno njegovom udjelu u društvu). Dionice, kao vrijednosni papir, mogu biti predmet kupoprodaje na tržištu kapitala odnosno na berzi. O vrstama dionica i propisu emitovanja i kupovine istih moralo bi se zasebno govoriti, ovom prilikom ukazat ćemo samo na propis zekata na dionice. Dionica, kao udio u temeljnom kapitalu, je vrsta imovine ili vlasničkog dobra, pa je stoga podložna propisu zekata. Rekao je Uzvišeni Allah: "Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš." (Prijevod značenja Et-Tevbe, 103) Savremeni učenjaci imaju različite poglede oko načina na koji se računa i izdvaja zekat na dionice i po tom pitanju su naveli mnoga mišljenja od kojih ću, pojednostavljeno, ukazati samo na preferirajuće.

Ukoliko se mjesečna naknada koju primaju službenici i radnici troši, bez štednje, na nju se ne daje zekat, međutim, ako se plata ili njen dio štedi, onda je potrebno znati kako se računa njen zekat. Zekat na novčanu vrijednost nije obavezan sve dok se ne upotpuni havl, odnosno dvanaest lunarnih mjeseci od vremena u kojem se upotpunio nisab. Službenik ili radnik prima platu dvanaest puta u godini, dok se zekat daje jedanput godišnje. Da bismo pojasnili kako se računa zekat na platu, neophodno je ukazati na propis imovine koja se stekne u toku godine, u smislu, da li se u toku godine stečena imovina pridružuje prethodnoj u računanju početka posjedovanja nisaba ili se njen početak računa od trenutka stvarnog posjedovanja. Naprimjer, ako u ramazanu damo zekat i tokom godine posjedujemo nisab, da li smo u narednom ramazanu dužni dati zekat na ukupnu novčanu vrijednost koju tada posjedujemo obuhvatajući i onu koju smo stekli u toku godine, ili se za kasnije stečenu imovinu čeka da upotpuni svoju godinu u našem posjedu?

Dijaliza je proces koji se koristi da se zamijeni funkcija bubrega kod njihovog zatajenja. Najčešća u primjeni je tzv. hemodijaliza kojom se vrši filtriranje krvi bolesnika sa zakazanim bubrezima tako da se krv pumpa i provodi kroz poseban uređaj u kojem se odstranjuju otpadni produkti, kao što su kalijum i urea, a odstranjuje se i voda iz krvi. Pri tome se u krv dodaju određene tvari s ciljem jačanja krvi i organizma. Zbog dodatka tih tvari skupina modernih učenjaka mišljenja je da dijaliza kvari post, jer se putem dijalize, pored čišćenja, u krv unose hranjive tvari. S druge strane dijaliza se može usporediti s vađenjem krvi putem hidžame koja kvari post ako slabi postača. Enes ibn Malik, radijallahu anhu, upitan je da li su ashabi prezirali hidžamu prilikom posta, pa je odgovorio: "Ne, osim zbog slabosti!" (Buharija, br. 1940) Zbog toga mnogi učenjaci smatraju da izlazak krvi hidžamom kvari post jer slabi postača, a dijaliza je isto tako naporna i iscrpljiva za organizam. Prema tome, ako postač dijalizira krv, prekinut će post, a propuštene dane će kasnije napostiti. Ako nije u mogućnosti i nema izgleda da će kasnije moći napostiti propušteni post, za svaki dan propuštenog posta nahranit će po jednog siromaha.

Nisab novčanica mjeri se prema nisabu zlata ili srebra shodno onome što je korisnije siromašnima. Prema ovom mišljenju, ako je nisab srebra niž‍i od nisaba zlata, nisab novca računa se prema srebru, a ako je nisab zlata niži, računa se prema zlatu. Ovo mišljenje se preferira, jer je šerijat potvrdio nisab zlata i nisab srebra, a prakticiranje izdvajanja zekata po manjem nisabu donosi korist potrebnima, a istovremeno to je obuhvatnije i potpunije u izvršenju ove vjerske obaveze. (Fetve Stalne komisije, 9/254) Postupajući po ovom mišljenju u slučaju kada ‍želimo znati da li posjedujemo novčanu vrijednost na koju smo dužni dati zekat, pogledat ćemo u nisab srebra i nisab zlata i izračunati vrijednost svakog od njih u valuti koju posjedujemo. U obzir se uzima vrijednost neobrađenog, tj. čistog zlata i srebra. U vrijeme pisanja ovog teksta cijena grama zlata na svjetskom trž‍ištu, preračunato iz vrijednosti jedne unce, iznosi 78,63 KM. To znači da vrijednost nisaba zlata iznosi 78,63 x 85 = 6683,55 KM. Cijena grama srebra, preračunato iz vrijednosti jedne unce, iznosi 1,522 KM, što znači da vrijednost nisaba srebra iznosi 1,522 x 595 = 905,59 KM. Kroz ovaj račun uočili smo da postoji velika razlika između nisaba zlata i srebra. Postupajući po preferirajućem mišljenju koje kaž‍e da se nisab novca mjeri prema onome što je korisnije za siromahe, zaključujemo da nisab u konvertibilnim markama iznosi 905,59 KM. To znači da je osoba kod koje je ova i veća vrijednost pregodinila dužna dati zekat u vrijednosti od 2,5 %. 

Učenjaci imaju oprečna mišljenja o propisu prisustvovanja muslimana sahrani nevjernika ako se radi o bliskoj rodbini: hanefijski i šafijski mezheb to dozvoljava, dok malikijski i hanbelijski mezheb to zabranjuje. Nema sumnje da je muslimanu preče ne izlagati se svim spornim stvarima koje su učenjaci naveli obrazlažući zabranu prisustvovanja sahrani nevjernika. Ukoliko nedolazak na sahranu roditelja nevjernika ili bliskog rođaka uzrokuje veću štetu od spomenute, takvo stanje ide u prilog stavu hanefija i šafija i preferira njihov mezheb, kojemu isto tako ide u prilog vjerodostojna predaja od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojoj se navodi da je ustao kada je pored njega proneseno tijelo mrtvog jevreja, na što je neko od prisutnih kazao: ''To je jevrejski sprovod!'', a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: "Zar nije ljudska duša?" (El-Buhari, br. 1250, i Muslim, br. 961) Pa kako je tek ako se radi o duši oca, majke ili bliskog rođaka?

Fikhsko pravilo po kojem se u slučaju suprotstavljanja dviju koristi, tako da obje nije moguće ostvariti, daje prednost većoj. U ovom slučaju suprotstavljena je korist umrlog, koja se ogleda u tome da se njegovo tijelo ne skrnavi, s jedne strane, i s druge strane, korist edukativne obdukcije kroz koju studenti medicine razvijaju svoje sposobnosti i postaju kompetentniji u liječenju ljudi. Korist umrlog je individualna, dok je korist obdukcije opća, a korist opće prirode preferira se nad posebnom. Drugim riječima kazano, skrnavljenje tijela umrlog je nepoželjno, ali je šteta neznanja u medicini veća i ima opći karakter, stoga se tolerira manja šteta radi otklanjanja veće. Slične primjere navodili su klasični islamski pravnici. Poznati učenjak hanefijskog mezheba El-Kasani rekao je: "Desi li se da trudnica umre, a dijete u njenoj utrobi se vrti, ako prevladava mišljenje da je dijete živo, rasjeći će se i otvoriti njen stomak, jer iskušani smo sa dvije nedaće pa ćemo izabrati manju, a rezanje stomaka umrle majke je manja nedaća od uništenja živog djeteta." (Bedaius-sanai, 5/129.) 

Kada hanefijski učenjaci govore o ovom pitanju, oni mu prilaze kroz stanje kakvo je bilo u njihovom vremenu, a to je da se pošalje glasnik koji bi na skupovima podignutim glasom obavještavao o nečijoj smrti. Međutim, praksa koja se danas ustalila u mnogim mjestima bitno se razlikuje od tadašnje prakse, jer se uz obznanu smrti putem džamijskih ozvučenja uči i tzv. "sala". Jedan od načina kojim se prepoznaje novotarija jeste da pogledamo da li je povod određenog djela postojao u vremenu kada su se utemeljivali šerijatski propisi, pa ako jeste, a pored toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije propisao, podstakao ili odobrio takvo djelo, to znači da to djelo nije od vjere. S obzirom da su ljudi umirali i u vremenu objave a nije im učena "sala", to znači da je to djelo inovacija u vjeri i time odbačeno i neprihvaćeno. 

Uzvišeni Allah vezao je početak namaskog vremena izravno za kosmičku pojavu, rekao je: "Obavljaj propisane molitve kad Sunce s polovine neba krene" (prijevod značenja El-Isra, 78), te kada se desi ta kosmička pojava nastupilo je namasko vrijeme. Zbog toga je svaki pouzdan način kojim se zna nastupanje te pojave prihvatljiv, jer je uzrok namaza sama kosmička pojava. Međutim, kada se radi o mlađaku i nastupanju hidžretskog mjeseca, šerijatski tekstovi su drugačije formulirani. Kosmička pojava, odnosno rađanje mlađaka nije izravno učinjeno uzrokom nastupanja mjeseca, nego je uzrok nastupanja hidžretskog mjeseca sveden na jednu od dvije stvari: viđenje mlađaka i upotpunjenje trideset dana starog mjeseca. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Postite kada vidite mlađak i prekinite post kada ga vidite, a bude li oblačno, upotpunite trideset dana!" (Buharija, br. 1909, i Muslim, br. 2567) To znači da šerijat nije učinio rađanje mlađaka izravnim uzrokom nastupanja hidžretskog mjeseca, nego je to vezao za viđenje mlađaka i upotpunjenje trideset dana starog mjeseca. (Pogledati: El-Furuk, 2/300)

Bolesnik već zna da je, i pored bolesti, shodno svom stanju i mogućnosti, dužan klanjati, a prema tome i abdestiti. Ako nije u stanju abdestiti, uzet će tejemmum, a ako ne može ni to, klanjat će bez abdesta i bez tejemmuma. Na to upućuje postupak ashaba, tj. kada nisu bili u mogućnosti abdestiti u periodu dok još nije bio propisan tejemmum, klanjali su bez abdesta i bez tejemmuma. (Pogledati: Buhari, br. 3773 i Muslim, br. 843) Međutim, u našem vremenu pojavila su se nova, polemična pitanja, koja je potrebno analizirati sa aspekta šerijata kako bi se otklonile nejasnoće i time proširilo vjersko znanje. Neka od tih pitanja su: utjecaj dijalize na abdest i da li upotreba katetera i izlazak nečisti iz tijela neprirodnim putem kvari abdest.

Ukoliko je dio tijela koji se pere pri abdestu bio amputiran u potpunosti, poput noge odsječene iznad članaka, protezu koja zamjenjuje stopalo nije potrebno prati ili potirati pri abdestu ili gusulu, jer dio tijela koji je obavezno prati ne postoji. Ako je pak ostao dio tijela koji se pere pri uzimanju abdesta, poput podlaktice preostale nakon amputacije šake, taj preostali dio je obavezno prati pri uzimanju abdesta. Ako se na taj preostali dio ugradi umjetni, prilikom uzimanja abdesta ili gusula umjetni dio će se ukloniti kako bi se tijelo nesmetano opralo, osim ako pri skidanju ugrađenog dijela postoji teškoća. U tom slučaju ugrađeni dio ne mora se skidati nego će se prati poput prirodnog dijela ili će se potirati, poput zavoja na rani. (Fetve Stalne komisije, br. 18431 i 18642)

Bioenergija se sa Istoka preselila na Zapad gdje se pokušava odjenuti odorom nauke kako bi je razum modernog čovjeka prihvatio. U tu svrhu nazvana je energijom i tumači se vibracijama, valovima, elektromagnetnim poljima i sl. Neophodno je pratiti naučni put ljudskih znanosti i sačuvati čovječanstvo od bajki i zabluda. Koristi bioterapija, ako se dese, shvataju se kao kušnja od Allaha, šejtansko poigravanje i uljepšavanje zablude ili placebo-efekt. Vijeću za fetve pod upravom šejha Abdullaha el-Fekiha postavljeno je pitanje o stavu šerijata spram liječenja bioenergijom, a odgovor je glasio: ''Spomenuto liječenje energijom, o kojem sam upitan na portalu, zabranjeno je. Nikome nije dozvoljeno da ga koristi. To je jedna vrsta mušričkih obreda prisutnih u zemljama istočne Azije...“

U posljednje vrijeme mnogim ljudima nametnulo se sasvim logično razmišljanje o opravdanosti postojanja zdravstvenog sektora u koji se slijevaju ogromna novčana sredstva i u kojem se nastoji ostvariti progres i građanima osigurati adekvatna zdravstvena zaštita. Na ovakvo razmišljanje podstaklo je prije svega medijsko eksponiranje alternativne medicine, tačnije bioenergije kao ''legalne i uspješne metode'' u tretmanu određenih medicinskih oboljenja i stanja. Dovoljan je samo dodir ruke da se otklone svi problemi, štaviše, ne uvjetuje se ni dodir, ''liječenje'' se može obavljati i na daljinu, dovoljno je da ''iscjeljitelj'' usmjeri svoje misli... i nastaje izlječenje, bez ikavih medikamenata i savremenih medicinskih dostignuća. 

Ljudsko se tijelo smatra najkompliciranijim ''uređajem'' na licu Zemlje. Mi, čitav svoj život, pomoću tog tijela gledamo, slušamo, dišemo, hodamo, trčimo, jedemo, govorimo, pamtimo i sl. To tijelo posjeduje – svojim kostima, mišićima, arterijama, živcima, unutrašnjim organima i sl. – savršeno i precizno isplaniran sistem. Što više upoznajemo detalje tog sistema, sve više nas zadivljuje njegova preciznost. Ovi dijelovi tijela izgledaju različiti, međutim, svi oni su izgrađeni od iste ''cigle'' koja se zove ćelija. Jedna skupina ćelija formira kosti, druga nerve, jetru, unutrašnje organe, želudac, kožu, slojeve oka itd. 

Nikako se ne smije povjerovati džinu kada optuži određenu osobu da je napravila sihr ili učinila kakvo drugo zlo, jer šejtan želi da posije mržnju među ljudima. Njegovo svjedočenje se ne prihvata zbog toga što je griješnik, što surađuje sa sahirom i što se vijest prihvata samo od onog za koga znamo da je pouzdan i čestit. Prihvatanje vijesti od džina uzrokuje brojne smutnje i nerede, uzrokuje svađu i mržnju pa čak i razvod braka, a to je sve od velikih ciljeva šejtana. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Doista Iblis postavi svoj prijesto iznad vode i zatim šalje svoje trupe, pa mu bude od njih najdraži onaj ko izazove najveću fitnu. Jedan od njih dođe i kaže učinio sam to i to, a on mu odgovori: 'ništa nisi uradio!' Zatim dođe jedan od njih i kaže: 'nisam ga ostavljao sve dok nisam rastavio između njega i njegove žene!' Tada ga Iblis primakne sebi i kaže:' divan li si ti!“ (Muslim, 7284.) 

Mnoštvo islamskih propisa ima za cilj jačanje porodice, te jedinke od koje je izgrađena ljudska zajednica. Blud, koji razara porodicu, u islamu je zabranjen. Tu zabranu je moguće praktično realizovati, jer je islam zabranivši blud zatvorio puteve koji njemu vode, a istovremeno je podstaknuo na brak kroz koji muškarac i žena nalaze smiraj i kojim se ženi garantuju njena prava. Kroz propise o uljepšavanju, shvata se da je glavni cilj uljepšavanja žene da bude što draža svome mužu, čime se jača porodica, a skrivanjem ukrasa od drugih spriječava se blud koji ruši porodicu i remeti zdrave društvene odnose. „A ko ljepše od Allaha sudi narodu koji čvrsto vjeruje.“ (Prijevod značenja El-Ma'ida, 50.) 

Pored čestitosti u vjeri i ljepote ahlaka, gleda se fizički izgled i tjelesna ljepota. Rekao je Omer, radijallahu 'anhu: "Ne udajite ženu za ružnog i neizglednog muškarca, jer žene vole lijepo kao što i vi volite." (Propisi vezan za žene, Ibnu Dževzi, 305) Ovdje se pod tjelesnom ljepotom podrazumijeva da bude prihvatljivog izgleda, a nije uvjet da bude lijep kao što je i žena lijepa. Za fizički izgled je vezana i starosna dob. Staratelj treba nastojati da uda svoju štićenicu za muškarca približne dobi. Ukratko rečeno, staratelj kada udaje svoju štićenicu vodi računa o unutrašnjosti i vanjštini. Unutrašnjost je bogobojaznost i lijepa ćud, a vanjština tjelesni izgled.