ljepota

Govor je blagodat Uzvišenog Allaha kojim je odlikovao ljudsku vrstu, tako što je dao da on predstavlja osnovni način komunikacije među njima, ali i sredstvo kako da jedni drugima prenesu svoje misli, osjećaje i informacije.

Uzvišeni Allah je, osim toga, govor učinio i sredstvom ka uzvišenim ciljevima, načinom kako da Ga veličamo i spominjemo, pomagačem na putu hvale Njemu, no povrh svih plemenitih zadaća i uloga koje ljudski govor ima, ljudski jezik je često u izazovu, ali i nemaru, da iz svoje plemenite i primarne svrhe, počne izvršavati funkcije koje ga u potpunosti upropaste, ali još tužnija vijest je da upropaste njegovog vlasnika, onog ko upravlja njime, jer je (ne)kultura govora dio našeg identiteta i put do toga da ga govorom predstavimo i ispoljimo.

Ljepota života ogleda se u spoznaji Uzvišenog Allaha. Pitanja koje se sama po sebi nameću jesu: Šta je to čovjek spoznao ako nije spoznao svoga Gospodara? Kakav je život živio? Kako se duša uzdizala bez Njega?

Uzvišeni Allah je najveća istina i svaka druga istina ne bi bila stvarna bez Njega. Vjerujemo u Allaha i ubijeđeni smo u Njega kao da Ga vidimo, obožavamo Ga kao da Ga vidimo i znamo da nas samo On može uvesti u Džennet i spasiti Vatre užarene.

Pored čestitosti u vjeri i ljepote ahlaka, gleda se fizički izgled i tjelesna ljepota. Rekao je Omer, radijallahu 'anhu: "Ne udajite ženu za ružnog i neizglednog muškarca, jer žene vole lijepo kao što i vi volite." (Propisi vezan za žene, Ibnu Dževzi, 305) Ovdje se pod tjelesnom ljepotom podrazumijeva da bude prihvatljivog izgleda, a nije uvjet da bude lijep kao što je i žena lijepa. Za fizički izgled je vezana i starosna dob. Staratelj treba nastojati da uda svoju štićenicu za muškarca približne dobi. Ukratko rečeno, staratelj kada udaje svoju štićenicu vodi računa o unutrašnjosti i vanjštini. Unutrašnjost je bogobojaznost i lijepa ćud, a vanjština tjelesni izgled.