Abdullah je veselo vozio bicikl sa drugovima u parku i uživao u jesenjim danima. Vozili su se po mokrim stazama i brežuljcima prekrivenim lišćem.
Ali, u trenu, sasvim iznenada, prokliza mu prednji točak po vlažnom lišću i Abdullah pade na zemlju. Abdullah je povrijedio ruku koja mu je odmah natekla i morao je ići u bolnicu. Na njegovo iznenađenje, na snimku se vidjelo da mu je kost naprsnula. Doktor mu je ruku stavio u gips. Abdullah je bio jako tužan. Na putu do kuće ispričao je babi šta se desilo. Pored bola koji je osjećao, još više ga boljelo to što se sutra dogovorio sa djedom da ide na selo i da zajedno beru jabuke. Babo mu je obećao da će ga sutra odvesti na selo kod djeda i nene.
Abdullah se odmah poslije sabah-namaza spremio i uputio sa babom na selo. Kada su stigli, voćnjak je bio prekriven tepihom od zlatnog lišća. Jabuke su mirisale na svježinu i sunce, a djed je pažljivo slagao pune korpe ispod stabala.
Abdullah je sjeo na klupu i bespomoćno gledao u gips na ruci.
"Djede", rekao je potišteno i plačljivim glasom, "žao mi je što ti danas ne mogu pomoći u branju jabuka, a ne mogu s tobom ni voziti traktor."
Djed je spustio korpu i sjeo pored njega i upitao ga šta se desilo. Abdullah mu tužno ispriča kako je pao sa bicikla i povrijedio ruku. Djed ga je pažljivo slušao pa mu blago reče: "Znaš li, Abdullah, ko je bio najstrpljiviji čovjek?"
Abdullah je gledao ispred sebe i odmahnuo glavom.
"To je bio poslanik Ejjub, alejhis-selam", započe djed.
"Kada govorimo o Ejjubu, alejhis-selam, onda trebamo imati na umu da je to bio veoma ugledan čovjek kojeg je Allah volio, a voljeli su ga i ljudi. Imao je ogromno bogatstvo i veliku porodicu. Bio je poznat po svojoj pobožnosti i darežljivosti. Čak su ga i meleki na nebesima spominjali kao najpobožnijeg čovjeka. To je zasmetalo šejtanu i zato se šejtan žalio Allahu da Ejjub vjeruje samo zato što ima imetak, zdravlje i veliku porodicu. Ako bi mu Allah uskratio te blagodati, on ne bi vjerovao. Allah je zatim iskušao Ejjuba, alejhis-selam, oduzeo mu je imetak i djecu i na kraju se teško razbolio. I žena ga je bolesnog ostavila. Ostao je sam i nepokretan na postelji. Uzvišeni Allah dozvolio je prokletom šejtanu da se pretvori u starog čovjeka i da ode kod Ejjuba, alejhis-selam. Šejtan mu je govorio: "Znaš kako si bio bogat i sretan, a sada te tvoj Gospodar ostavio, zašto bi Ga obožavao?" Ali, Ejjub, alejhis-selam, nije gubio nadu i vjeru u Allaha. Govorio je: "Zaista me je zadesila nevolja, a Ti si Najmilostiviji od milostivih." I pored velikih iskušenja što je izgubio sve što je imao i boli koju se osjećao, vjerovao je iskreno u Allaha i bio Mu je zahvalan. Molio je Allaha za pomoć pa mu je Allah odobrio da udari nogom o zemlju ispod koje je potekao izvor vode kojom se Ejjub, alejhis-selam, umio i, Allahovom dozvolom, ozdravio. Zatim mu se supruga vratila i imali su još više djece i imetka nego što su imali prije. Ejjub, alejhis-selam, znao je da Allah nikada ne iskušava bez razloga.
Allah ga je iskušao, ali ga je tim iskušenjem spasio od većeg zla i podigao mu stepen kod Sebe i mi danas poslije nekoliko hiljada godina njega spominjemo i pričamo o njegovoj strpljivosti."
Abdullah je šutio, gledajući u svoju ruku u gipsu.
"Znači, ja trebam biti zahvalan iako me boli ruka i ne mogu ti danas ništa pomoći?", tiho je upitao.
Djed se nasmiješio i klimnuo glavom.
"Tako je, sine. Ponekad ono što nas zaboli, zapravo nas ojača.
Strpljenje otvara vrata dobra, Allah je sa strpljivima."
Abdullah je poslije ovog razgovora ustao i pomagao djedu koliko je mogao, dodavao jabuke jednom rukom i slušao djedove priče.
Kada su posljednje jabuke bile ubrane, djed mu je pružio jednu ogromnu, crvenu jabuku.
"Evo, Abdullah", reče. "Ova je za tebe -- jabuka strpljenja."
Abdullah je zagrizao jabuku i nasmiješio se:
"Sad znam, djede, da strpljenje ima najslađi okus!"
