Dječiji kutak

Proljeće je u Abdullahovu mahalu stiglo tiho, ali radosno. Dani su postajali sve duži. Jutra su bila svježa, a sunce je svakim danom grijalo sve jače. Ulice su mirisale na pokošenu travu i procvjetalo cvijeće, a lagani povjetarac raznosio je dječiji smijeh na sve strane. Drveće je obuklo svoje najljepše zeleno ruho, kao da se cijela mahala spremala za igru i radost.

Bajram je već zamirisao u Amininoj kući. Prije Bajrama Amina i mama očiste svaki kutak kuće, a Abdullah sa babom uredi avliju. U kuhinji se širio miris oraha i badema, a na stolu su se presijavale tanke jufke. Amina je stajala pored mame, pažljivo držeći oklagiju.

"Polako, kćeri", govorila je mama. Baklava se pravi polako s ljubavlju.

Zima je stigla u Abdullahovu mahalu. Sa njenim dolaskom pojavili su se hladni vjetar i snježni oblaci. Nježne bijele pahuljice, poput blistavih zvjezdica, lepršaju u vazduhu, padaju na krovove, prekrivaju ulice i oblikuju srebrenu čipku na Abdullahovom prozoru. Krovovi kuća, okićeni snijegom i ledom, ukazuju svoje bijele šešire.. Na prozorima se zrcale slike od kristala, a sa streha vise staklene lepeze. Utihnula je pjesma ptica, samo fijuk vjetra ledi sve pred sobom, spuštajući snježne pahulje na rumena dječija lica. Djeca uživaju u ovim zimskim prizorima. Abdullah i Imran danas su se prije mekteba okupili sa svojim prijateljima, praveći snježne bunkere i spremajući se za najuzbudljivije takmičenje u grudvanju.

Jesen je u potpunosti prekrila Abdullahovu mahalu. Drveće je obuklo zlatne narandžaste kapute, a vjetar se igrao s lišćem, noseći ga po ulicama. Zrak je mirisao na dim iz peći, pečene kestene i mokru zemlju.

Ljeto je, kao tiha ptica, odletjelo u daljinu. Dani su postali kraći, a jutra hladnija. U zraku se osjećao miris zrelih jabuka, a vjetar je kroz krošnje šaputao da dolazi vrijeme knjiga i školskih torbi. Amina je sjedila kraj prozora svoje sobe i gledala kako lišće polako počinje da žuti. U njenom srcu miješali su se tuga za raspustom koji je prošao i radost zbog nove školske godine. Znala je da septembar ne nosi samo kraj ljeta, nego i jedan novi početak -- početak dugog puta učenja i sazrijevanja.

Ljeto je stiglo tiho, ali odlučno. Niko mu nije morao reći da dođe. Sunce se penjalo visoko iznad krovova, a dani su se razlijevali sokacima kao osmijeh što se razlije dječijim licem kada stigne raspust. Zrak je mirisao na lipu, tek pokošenu travu i djetinjstvo koje je izletjelo iz školskih klupa. Zvuk školskog zvona već je utihnuo u dječijim srcima jer se oglasilo drugo zvono - zvono raspusta.

Bilo je kasno proljetno popodne kada je Amina stigla kod nene na selo. Sunce je još milovalo brežuljke, a zrak je bio pun mirisa procvjetalih voćki i svježe pokošene trave. Vozeći se vijugavim seoskim putem, Amina je gledala kroz prozor i upijala prizore -- zelene livade prošarane maslačcima, djecu kako trče bosa po travi, i stare nene koje sjede ispred kuća i pletu šarene džempere. Nena ju je već čekala na pragu, raširenih ruku, s toplim zagrljajem, mirisom svježe ispečene pite i sokom od zove.

Zima polako prolazi i Abdullahova mahala pretvara se u divni zeleni vrt pun života. Livade su počele da zelene, a miris zemlje i veseli let ptica najavljuju dolazak proljeća. Abdullah je svake nedjelje na mektepskoj nastavi. Danas nemaju uobičajenu nastavu, već su vani, na košarkaškom terenu. Efendija je sastavio dva tima i naglasio je da će djeca danas imati priliku da nauče jednu važnu lekciju. Naglasio je da od svih očekuje fer igru i maksimalan trud i da neće biti gubitnika ako tako budu igrali danas. Pored košarkaških pravila dodao je još nekoliko svojih: utakmica će trajati trideset minuta. U zadnjih deset minuta svaki koš broji se deset puta više. U tih zadnjih deset minuta odredio je da ima jedna minuta u kojoj se poeni množe sa hiljadu. On je tu minutu napisao na jednoj ceduljici i stavio u džep da je niko od mekteblija ne vidi, ali im je odao samo jednu malu tajnu: radi se o neparnom broju. Djeci su ova pravila zvučala interesantno i odmah poslije efendijinog znaka počeli su igru. Igralo se fer i bilo je poena i lijepe igre na obje strane. Abdullahov tim krenuo je jako u napad i ubrzo ostvario veliku prednost. Imranov tim bio je nešto slabiji u igri, ali su se lavovski borili. Dvadeset prve minute efendija dade znak da je ostalo još deset minuta do kraja. Tada su oba tima počela igrati sa još više entuzijazma. U Abdullahovoj glavi odzvanjale su efendijine riječi da se svaki koš broji deset puta više. Tako se poslije svakog postignutog poena čulo "desetka". Imranov tim krenu još jače u napad uspjevši da u posljednjim minutama pogodi koš nekoliko puta zaredom. Svi su igrali požrtvovano do posljednje sekunde, pa su neizvjesnost i uzbuđenje bili sve veći. Kad je sudija odsvirao kraj utakmice, svi se okupiše oko efendije. U nestrpljenju su čekali da on proglasi pobjednika. Efendija pohvali djecu za požrtvovanost, fer igru i drugarski odnos jednih prema drugima, te za trud i upornost koju su pokazali. Na osnovu rezultata na tabli Abdullahov tim je pobijedio. Efendija čestita timu, a zatim i ostala djeca. Nakon toga efendija izvadi ceduljicu na kojoj je prije utakmice napisao taj magični broj, pa reče: "Na ovom papiru sam prije utakmice napisao broj dvadeset sedam i rekao vam da se timu koji postige koš u toj minuti, taj koš broji kao hiljadu. Koš u ovoj minuti postigao je Imranov tim tako da su i oni su pobjednici utakmice. I kao što sam vam na početku rekao, danas ovdje nema gubitnika." Djeca se počeše smijati, grleći se i čestitajući jedni drugima što su svi pobjednici. A efendija izvadi poklone i podijeli svim učesnicima u igri. "Ovom simboličnom igrom i novim pravilima htio sam da vam ukažem na jednu noć koja je bolja od hiljadu mjeseci. To je noć u posljednjih deset dana ramazana u kojoj je počela objava Kur'ana", reče efendija. "Pričaj nam još o objavi Kur'ana", zamoli Zejd. "Objava Kur'ana počela je u Meki ili tačnije u pećini Hira. Kada je naš Poslanik Muhammed, alejhis-selam, imao četrdeset godina, počeo je češće da ide u pećinu Hira koja se nalazi blizu Meke i tamo bi u miru mogao da razmišlja o Gospodaru svjetova. U Hiri je znao da ostane i nekoliko noći. Tako je bilo i ovog dana. Došao je kući, uzeo hrane za nekoliko dana i otišao u pećinu Hira. U toku noći dok je Muhammed, alejhis-selam, ležao u pećini, došao mu melek Džibril u liku čovjeka u bijeloj odjeći. Prišao mu je i rekao mu: "Čitaj!" Muhammed, alejhis-selam, odgovorio mu je: "Ja ne znam čitati", zatim ga je Džibril uhvatio i jako pritisnuo svojim rukama na prsa i ponovio: "Čitaj!" Muhammed, alejhis-selam, ponovo mu je odgovorio: "Ja ne znam čitati." Džibril ga je ponovo uhvatio i stisnuo, a onda ga je pustio i proučio prvih pet ajeta sure El-Alek: "Čitaj, u ime Gospodara tvoga, Koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, Plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji čovjeka poučava onome što ne zna." (El-Alek, 1--5) Ovaj događaj ostavio je veliki trag na Poslanika, alejhis-selam, tako da je pod groznicom otišao kući. Ovo su bili prvi kur'anski ajeti koje je Uzvišeni Allah preko meleka Džibrila objavio Muhammedu, alejhis-selam. Objavljivanje Kur'ana počelo je u ovoj Noći kadra ili, kako se u Kur'anu naziva, Lejletul-kadr, a zatim je u naredne dvadeset tri godine cijeli Kur'an, ajet po ajet, objavljen Poslaniku, alejhis-selam." Djeca su ovu priču pomno pratila, a efendija nastavi: "Uzvišeni Allah objavio je jednu suru koja nosi ime Lejletul-kadr, u kojoj nam Allah opisuje ovu noć. Danas ćemo mi učiti ovu suru." Zatim efendija poče naglas učiti:

U Amininu mahalu polahko se ušunjala hladna zima. Sve je postalo bijelo. Drveće je dobilo novu bijelu pletenu odjeću. Na travnjacima su se bijeljeli debeli tepisi, a na krovovima kuća bijeli šeširi. Mraz je na Amininom prozoru napravio čarobnu srebrenu zavjesu. Iako zima nije Aminino omiljeno godišnje doba, ona uživa u zimskim čarolijama.

Raznolike jesenje boje ukrasile su Abdullahov kraj. Svaki dio prirode odiše jesenjim mirisima i nijansama. Sunčane dane zamijenila su svježa jutra i česte kiše. Priroda je obukla nove narandžasto-zlatne boje i dobila jesenji sjaj. Tako je i danas osvanulo tmurno i kišovito jesenje jutro u Abdullahovoj mahali. Abdullah se dogovorio sa svojim drugarima da zajedno igraju online popularnu videoigru koju skoro sva djeca iz njihovog razreda igraju. Iako je svako u svojoj kući, u toploj sobi, mogu online pričati i dogovarati se. Abdullah je u timu sa Imranom i nadaju se da će danas osvojiti najveći level i pobijediti sve ostale drugare. Dogovorili su taktiku igre i sve je išlo po planu. Pobjeđivali su i polako prelazili levele i olako došli do finala. Uigrani i sretni, bodrili su jedan drugog. To će biti pobjeda o kojoj će naredne sedmice brujati cijela škola. I finale je išlo kao i što su se nadali. Zajedno su prelazili prepreke i izazove pomažući jedan drugom. A, onda pred sami cilj, kada su se već počeli radovati pobjedi, Abdullah je izbačen iz igre. Pritiskao je snažno sve tipke na džojstiku i iz bijesa počeo da viče na sav glas: "Ne, ovo je nemoguće!" Čuvši Abdullahovu dreku, babo zabrinuto dotrča da vidi šta se dešava. Zatekao je Abdullaha ljutog i tužnog sa džojstikom u ruci kako plače. Babi nije bilo jasno šta se dešava pa upita Abdullaha: "Šta se desilo, zašto tako vičeš?" Abdullah kroz plač odgovori: "Igrao sam igricu sa Imranom i dogovorili smo se da zajedno pobijedimo, a kada smo bili na posljednjem levelu u finalu pred pobjedom, Imran je mene izbacio iz igre kako bi on sam pobijedio. On od danas više nije moj drug." Pomalo zbunjen, babo je slušao Abdullaha pa ga upita: "A jesi li upitao Imrana zašto te je izbacio iz igre?" "Pitao sam ga, ali se ne javlja", odgovori Abdullah ljutito. Babo je posmatrao Abdullahovo ljutito lice, pa mu reče: "Razumijem da ti je krivo i žao što nisi pobijedio, ali ipak ne mora da znači da te je Imran izbacio iz igre." Abdullah, zbunjeno gledajući u babu, reče: "Kako to misliš da ne mora da znači kada je samo on igrao sa mnom u timu?" Babo sjede pored Abdullaha i nježno mu poče govoriti: "U Kur'anu ima jedna predivna priča u kojoj nas Allah uči da stvari mogu biti drugačije nego što to nama na prvi pogled izgleda." "Na koju priču misliš?", znatiželjno upita Abdullah. Babo se nasmiješi i reče: "Radi se o priči o Musau, alejhis-selam, i Hidru." Abdullah je pomalo zbunjeno gledao u babu i reče: "Baš me interesuje kakve to veze ima sa mnom i Imranom." Babo zatim nastavi: "Allah nam u Kur'anu priča najljepše priče koje imaju snažne poruke za sva vremena. Takva je i ova priča. Uzvišeni Allah objavio je Musau, alejhis-selam, da na zemlji postoji jedan čovjek koji ima veliko znanje. Taj čovjek zvao se Hidr. Kada je Musa izrazio želju da ga sretne i uči od njega, Allah mu je ukazao da se on nalazi na mjestu gdje se spajaju dva mora. Poslanik Musa, alejhis-selam, uputio se na put sa svojim slugom Jošuom. Poslije nekoliko dana putovanja i traganja, Musa, alejhis-selam, pronašao je mjesto gdje se spajaju dva mora i susreo se sa Hidrom. Kada mu se predstavio, Musa, alejhis-selam, upitao ga je da li može da ga prati da bi učio od njega ispravno znanje. Hidr mu na to odgovori da on ne može izdržati da putuje s njim. Musa, alejhis-selam, bio je uporan i govorio je Hidru da će biti strpljiv i da mu se neće ništa protiviti. Hidr pristade da ga Musa, alejhis-selam, prati, ali pod uslovom da ga ništa ne pita dok on prvi nešto ne kaže. I tako njih dvojica krenuše na to putovanje i to lađom. I kad se u lađu ukrcaše, Hidr je probuši. Musa, alejhis-selam, osudio je taj čin jer je znao da je ta lađa potrebna tim ljudima da na njoj plove. Hidr podsjeti Musaa da mu je na početku rekao da ne može s njim izdržati. Nedugo zatim na tom putu naiđoše na jednog dječaka i Hidr ga ubi. Kada Musa, alejhis-selam, vidje taj jeziv prizor, poče kritikovati Hidra jer je učinio strašno ružno djelo -- ubio je bezgrešno dijete koje nikog nije ubilo. Hidr je tada još žešće podsjetio Musaa, alejhis-selam, da mu je na početku već rekao da ne može s njim izdržati. Musa, alejhis-selam, traži od Hidra još jednu šansu i obeća da ga više ništa neće pitati. Zatim nastaviše putovanje i dođoše do jednog grada i jako gladni zatražiše nešto hrane od stanovnika, ali niko nije htio da ih ugosti. Zatim vidješe neki stari zid koji samo što se nije srušio. Hidr je popravio taj zid i iznova sazidao. A kada završiše, Musa, alejhis-selam, reče Hidru da je mogao od stanovnika grada tražiti i neku nadoknadu zbog posla koji je uradio. Ovo je bilo treći put da Musa, alejhis-selam, upućuje neko pitanje ili opasku Hidru poslije koje je Hidr odlučio da prekine putovanje i da se rastane s Musaom. Ali, prije nego su se razišli, Hidr je pojasnio djela koja su naizgled bila okrutna. Što se tiče lađe koju je probušio, rekao je da je ona bila u vlasništvu siromaha koji su radili na moru, a pred njima je bio neki vladar koji je otimao svaku ispravnu lađu. Njihovu oštećenu lađu vladar neće oteti, a onda je oni mogu popraviti i dalje je koristiti. Što se tiče dječaka, njegovi roditelji bili su vjernici, a ovaj dječak bi ih mogao navratiti na nasilje i nevjerovanje. Allah je htio njegovim roditeljima da podari boljeg, čestitijeg i milostivijeg sina. A što se tiče onoga zida, on je dvojice siročadi iz onog grada i pod njim je zakopano blago. Otac njihov bio je dobar čovjek pa Uzvišeni Allah želi da oni, kada odrastu, izvade svoje blago. Ovo je bilo objašnjenje za Musaovo, alejhis-selam, nestrpljenje. Ovom poučnom pričom Allah nas uči da nije sve u životu kao što izgleda. Neke stvari sasvim drugačije izgledaju nego što ustvari jesu."

Tog toplog nedjeljnog jutra, dok se dječiji žamor i smijeh širio ulicom, a jutarnji zrak miješao sa mirisom lipe, Amina je sjedila za svojim radnim stolom. Svako novo jutro mirisalo je na nove školske izazove i svakog novog jutra rasla je Aminina čežnja za novim otkrićima i znanjem. Ali, jutros je uz to rasla i njena frustracija. Imala je poteškoće sa projektom koji do sutra treba biti gotov. I uopće joj nije bilo jasno zašto je učiteljica u prvim sedmicama poslije raspusta dijelila projekte i testove, kao da ih neće biti dosta tokom cijele školske godine.

Kao i svake godine u ovo vrijeme, dugi ljetni dani najaviše školski raspust. Djeca ga s nestrpljenjem čekaju. Danas je bio posljednji školski dan i Abdullah je već s babom dogovorio da će odmah poslije nastave ići kod djeda i nene na selo. Kad se oglasi zvono za kraj zadnjeg časa, izgledalo je kao da djeca čekaju da sudija odsvira kraj utakmice: vrata se otvoriše i djeca svih uzrasta nestrpljivo jurnuše vani. Konačno je počeo ljetni raspust.

Proljeće širi miris lepršave svježine po Abdullahovoj mahali. Na sve strane zelenilo i šareni cvjetići pričaju priču o čarobnim trenucima buđenja prirode. Dugotrajni cvrkut ptica jutros je budio Abdullaha dok je sunce veselim zracima nježno milovalo njegovo lice. Abdullah puno voli proljeće jer u njemu budi razigranost i želju za novim avanturama. Danas je bitan dan za Abdullaha i njegove drugove pa će mu energija koju je proljeće donijelo dobro doći. Danas je školski turnir u fudbalu. Abdullah ima jaku želju da osvoji turnir i da njegov tim pobijedi jer su prošle godine izgubili u finalu.

Dok se sunce ukazivalo na horizontu, Amina je poslije sabah-namaza pakovala svoje stvari koje će sa sobom ponijeti. Ide na selo, kod djeda i nene. Proljeće zna biti kišno pa Amina uvijek ponese više odjeće u slučaju da okisne dok je vani. Iz želje da što prije stigne, Amina se užurbano spremala, pa prije doručka zamoli oca da je povede. Doručkovat će kod djeda i nene, nena pravi najukusniju pogaču.

Zima je postepeno i lagano ušla u Abdullahovu mahalu. Vrijeme je postalo mirno. Snijeg je prekrio čitav kraj i unio radost u dječija srca. Ulice su zatrpane snijegom na kojem se može vidjeti poneki trag pješaka. Danas se Abdullah sa svojim drugovima uputio prema džamiji gdje imaju mektepsku nastavu. Snijeg je škripao pod njihovim nogama dok su oni gledali čije cipele imaju ljepšu šaru. Ulicom su lepršali raznobojni šalovi, letjele su grudve i odjekivao je smijeh na sve strane.

"Stani, stani, eno vjeverice na grani!", uzbuđeno povika Amina dok su se vozili autom kroz šumu ka djedu i neni. Babo zaustavi auto, a Amina i Abdullah nečujno izađoše iz auta. Tiho su koračali kako ih vjeverica ne bi čula. Približili su se jako blizu i divili se vjeverici koja je svojim prednjim šapicama držala lješnjak i brzo ga grickala dok je ispuštala simpatične zvukove. Abdullah napravi još jedan korak naprijed kako bi bolje vidio vjevericu, ali ga šuškanje opalog lišća izdade. Vjeverica se uplaši i brzo odskakuta s grane na granu. Abdullah i Amina potrčaše za njom da je prate, ali vjeverica ubrzo zamače i sakri se. Kada shvatiše da se vjeverica sakrila, krenuše prema autu i tada se Amina obrati Abdullahu: "Nisi trebao da se pomjeraš, mogli smo je gledati sve dok ne pojede lješnjak." "Nisam namjerno. Opalo lišće me odalo, pa me zato čula vjeverica", odgovori Abdullah.

Septembar se primakao i neprimjetno je došao kraj ljetnom raspustu. Septembar, zlatni, kišoviti mjesec, ispunjen raznovrsnim mirisima, bojama i zvucima u kojem se mijenjaju pejzaži i naziru se novi putevi. U životu svakog učenika ovaj mjesec predstavlja novi početak. Iako se svako raduje raspustu i željno iščekuje posljednje školske dane, novi početak je svakom važan. U septembru se sva djeca osjećaju malo veća, zrelija i pametnija. Svakome se čini da će baš početkom nove školske i mektepske godine, kada je stariji za jedan razred, promijeniti sve što nije valjalo prije. I Abdullah sa velikom odgovornošću dočekuje septembar jer on donosi nove ideje, nade i uspjehe.

Seoskim putem koji je vodio kroz cvjetna polja i guste šumarke šetao je Abdullah sa svojim roditeljima. Jutarnji vjetrić raznosio je miris svježe pokošene trave, a iz blizine se čula najljepša melodija orkestra zrikavaca. Amina je koračala nekoliko metara iza, negodujući što u posjetu djedu i neni idu pješice. "Ko još ide pješice kad ima auto?!", mislila je. I baš su ovog jutra njeni roditelji odlučili da se prisjećaju svog djetinjstva i šetaju livadama kad se njoj radije ostajalo u debelom hladu.

Sunce je već visoko odskočilo na majskom nebu. Amina se vraćala iz škole krivudavim puteljkom kroz svoju mahalu. Koračajući poznatom stazom, razgledala je okolinu koja je opijala vedrom svježinom. Posmatrala je nježne pupoljke koji oprezno vire na granama drveća. Slušala je neobični govor insekata čije je zujanje rimovalo najljepšu pjesmu prirode. Nježne bijele latice behara padale su oko nje, a ona je uživala u miomirisu proljeća. Kada se približi kući, ugleda babu kako otvara neki neobični paket u avliji. Amina uđe u avliju, poselami babu i upita: "Babo, šta je u tom velikom paketu?" Babo se nasmiješi i reče: "Ovo je poklon za tebe -- novi bicikl!" Amina radosno zagrli babu i ushićeno reče: "Baš sam se puno obradovala, sada mogu zajedno sa Asijom i Fatimom voziti bicikl po parku i juriti šarene leptiriće." Zatim babo namontira bicikl, naduva gume, podesi Amini sjedište i volan pa joj reče: "Pažljivo vozi dok se malo ne privikneš." Amina uze bicikl i reče: "Ne brini, babo, ja oprezno vozim", i ode da pozove drugarice da se zajedno voze po parku.

U Abdullahovoj mahali snijeg se topio i otvarao šarena vrata proljeća. Cvjetići mirišu, trava se zeleni, ptičice na granama već smišljaju novu melodiju, a sunčevi zraci mame ljude vani da uređuju vrtove i bašte. Ipak, u Abdullahovoj mahali danas dominira dječija igra i smijeh. Sunčevi zraci izmamili su i Abdullaha i njegove drugove vani, pa su se dječaci, vidno raspoloženi, okupili da igraju fudbal. Došli su i dječaci iz susjedne mahale i bilo ih je dovoljno da naprave dva tima i da prijateljskom utakmicom otvore novu sezonu igre. Već odmah na početku protivnički tim uspio je dati gol i tako staviti do znanja Abdullahu i njegovim drugarima da nisu nimalo laki protivnici. Utakmica je tekla u sportskom ambijentu, fer i korektno, i kako se bližio kraj, igra je bila sve uzbudljivija. S velikim naporom Abdullahov tim uspio je da izjednači rezultat i kako je igra odmicala, dječaci su sve odlučnije željeli pobjedu. Ostale su još samo dvije minute igre, a rezultat je i dalje bio neriješen. Abdullahov tim je imao loptu, a on je već imao strategiju kako da u posljednjoj minuti daju gol prednosti i ostvare pobjedu. Njegovi saigrači podržali su ga i dobrom timskom igrom s lakoćom stigoše do protivničkog gola. Abdullah dodade Zejdu loptu tik ispred gola, ali je protivnički golman na trenutak bio spretniji i on odbaci loptu prema centru terena do svojih saigrača koji u kontraakciji postigoše pobjednički gol.

Pogled sa Amininog prozora izgleda danas kao na najljepšoj zimskoj razglednici. Amina sjedi pored prozora i gleda snježne bijele pahuljice koje lete sa velikih visina i padaju na ulicu i krovove. Sve u Amininoj mahali postalo je bijelo. I drveće je dobilo novo bijelo odijelo koje liči na šećernu vunu. Trava se pretvorila u debeli bijeli vuneni tepih, a kuće i zgrade dobiše nove bijele šešire. Dok priroda ide na spavanje, dimnjaci se bude. Amina je gledala tu lijepu zimsku idilu i čekala kada će njen babo naići. Danas je Amini roditeljski sastanak i ona sa zebnjom čeka babu da čuje o svom uspjehu. Amina od malih nogu gaji simpatiju prema medicinskim naukama. Djed joj je još kao maloj curici kupio igračku doktorski stetoskop i govorio joj da će ona, inšallah, biti njegov doktor kada odraste. Zato se Amina i trudi da svako polugodište završi sa odličnim uspjehom. Dok je Amina posmatrala promrzle vrapce kako čiste svoje zavejano gnijezdo, začu se zvono. Amina potrča prema ulaznim vratima i otvori ih. Čim ugleda babu, upita ga znatiželjno:

U Abdullahovoj mahali osvanulo je još jedno jesenje jutro. Hladan zrak i miris truhlog lišća širili su se mahalom, dok su se sunčevi zraci borili s gustim oblacima i maglom. Abdullah se spremao za mektepsku nastavu. Obukao je svoj omiljeni šareni džemper i hitrim korakom uputio se ka džamiji gdje su ga drugari čekali. Prije početka nastave poigrat će se s drugarima. Ta, vikend je! A i imaju dovoljno vremena jer mektepska nastava počinje nakon podne-namaza.

Jesen je Aminino omiljeno godišnje doba. Ona uživa dok posmatra lišće koje je promijenilo boju iz zelenog u raskošnu žutu, narandžastih i crvenkastih nijansi. Amina u jesen skoro svaki vikend provodi na selu kod djeda i nene. Tako je i ove subote došla zajedno sa svojim bratom Abdullahom. Došli su pješice, šumskom stazom prepunom šarenog lišća po kojem Amina radosno hoda osluškujući šuškanje opalog lišća pod nogama. U jesen na selu ima dosta posla, a ona i njen brat rado pomažu djedu i neni. Abdullah, naprimjer, pomaže u berbi jabuka i krušaka, a Amina voli, kada cijela kuća zamiriše na svježe paprike, da pomaže u pripremi zimnice.

Kao i svaki đak, i Abdullah jedva čeka da se završi školska godina i da počne ljetni raspust, koji donosi sreću, slobodu i puno bezbrižne igre. Abdullah se posebno raduje ljetnom raspustu jer je to i najduži raspust. Tada nema školskih obaveza i može više vremena provoditi sa drugovima. Posebnu radost Abdullahu pričinjavaju mektepske aktivnosti koje efendija organizira za vrijeme ljetnog raspusta. Tako je za danas sa polaznicima mekteba organizirao čišćenje korita rijeke. Abdullah je i iz vjeronauke učio koliko islam pažnje posvećuje životnoj sredini. Čak je sa svojim drugarima istraživao koliko životinja, a posebno riba umre kada pojedu neki otpad ili plastiku. Abdullahu je posebno drago što danas i on može učestvovati u čišćenju rijeke da bi njegova mahala i grad bili čistiji i da bi spasio životinje u rijeci. Zato je poslije sabaha izašao da spremi potrebne stvari za danas. Spremio je kese, rukavice i štap sa hvataljkom za smeće koji mu je mama posebno kupila za ovu priliku. Nedugo zatim naiđoše Zejd i Hasan i zajedno se uputiše prema džamiji. Čim efendija vidje da su svi stigli, podijeli mekteblije u grupe, dade im smjernice i napomenu im da izgovore bismillu i da ovaj hairli posao rade u ime Allaha. A zatim se svi uputiše prema rijeci.

Osvanulo je još jedno mirno, proljetno jutro u Amininoj mahali. Poslije sabahskog ezana, veselo cvrkutanje ptica uljepšavalo je početak novog dana. Jedino se u Amininom domu nije mogla čuti ta milozvučna melodija ptica. Umjesto nje, od ranog sabaha čuo se veseli Aminin glas. Za danas je u mektebu planirano takmičenje u učenju Kur'ana za koje se Amina pripremala već cijeli mjesec ramazan. Naučila je napamet devedeset osmu suru Kur'ana, suru El- Bejjina, i trudila se da pravilno izgovori svaki harf i da prilikom učenja primijeni svako tedžvidsko pravilo. Za nju je ovo jedan važan događaj jer se i sve njene drugarice iz mekteba pripremaju za takmičenje, a doći će i njena porodica da je podrži i, naravno, njeni djed i nena. Zato Amina želi da se što ljepše predstavi na takmičenju jer zna koliko njen djed voli da je sluša dok uči Kur'an.

Osvanuo je najbolji dan u sedmici -- petak. Allah Uzvišeni odlikovao je petak nad ostalim danima, a petak u mjesecu ramazanu još je posebniji. U Abdullahovom i Amininom domu svaki je petak proticao u znaku ibadeta. Nakon sabah-namaza djeca zajedno s roditeljima čitaju suru El-Kehf, za koju je Poslanik, alejhis-selam, rekao da je svjetlo svom učaču između dva petka, a nakon doručka Abdullah se priprema za džuma-namaz baš onako kako je to Poslanik, alejhis-selam, preporučio: okupa se, namiriše, obuče čistu odjeću. Ovog prvog petka u mjesecu ramazanu Abdullah je bio još ushićeniji i pažljivo je odabrao najljepše odijelo koje je imao da obuče za džumu.

-- Šta to čitaš, djede? -- upita Abdullah dodajući djedu čaj koji mu je pripremio.

Dok su se vraćali iz škole kući, koračajući stazom prekrivenom suhim lišćem, Abdullah i Zejid razgovarali su o predstojećem vikendu.

Najveću i najljepšu bašču u kraju imaju Amina i Abdullah. Na početku dvorišta, okružena zelenim krošnjama drveća, nalazi se njihova kuća. Iza kuće se prostire veliki vrt prepun raznovrsnog bilja i cvijeća. Okopavanje, gnojenje, navodnjavanje i ostali poslovi u vrtu teški su i zahtjevni. Ali, sve to Amina i Abdullah, zajedno sa svojim ocem, rado obavljaju. Jednom, dok su tako uređivali bašču, Amina začu šuškanje lišća i suhih grančica, pa požuri do obližnjeg grmlja da pogleda šta je to. Kad rukama htjede da razmakne lišće, iz žbuna iskoči ptica. Amina se uplaši, gotovo i da vrisnu. Ptica je svojim uplašenim okicama gledala u Aminu, ali se nije micala. Amina se zagleda u pticu. Na njoj nije bilo vidljivih tragova nikakve povrede, te Amina rukom mahnu da je otjera, ali ptica nastavi da nepomično zuri u nju. Tek kad Amina napravi korak unazad, ptica brže-bolje poskoči i izgubi se u grmlju. Zbunjena onim što se upravo desilo, Amina se požali bratu Abdullahu. Zajedno pođoše do žbuna u kojem se krila ptica da provjere da li je još tu. Kad razmaknuše grančice, ugledaše malu pirgavu pticu ušuškanu u gnijezdu. Abdullah obazrivo pokaza Amini da treba da se povuku.

"Mamice, molim te, požuri! Ako zakasnim, razred će otići bez mene", nestrpljivo je trčkarala Amina oko majke koja joj je spremala sendvič. "Ne brini, mila, evo sve je već spremno. Nećeš zakasniti, inšallah", smirivala ju je s osmijehom majka.

“Nek si nam i ti navratio!”, zadirkivao je Imran svog druga Abdullaha, koji im je dolazio u susret. “Nismo se skoro nikako zajedno igrali, a evo primakao nam se i kraj mjeseca ramazana.”

Kad sunčani dani najave početak proljeća, dječiji žagor ispuni ulicu. Abdullah sa svojim društvom veći dio dana provede na igralištu, a pred akšam se upute ka džamiji. Noći su toplije pa tako Abdullah i njegovi prijatelji nakon obavljenog akšam-namaza ostaju u džamiji sve do jacije.

Za vrijeme velike pauze sva djeca su bila u školskom dvorištu. Amina je s drugaricama stajala sa strane i gledala kako se ostala djeca igraju. Dječaci su jurili unaokolo i zadirkivali djevojčice. Jedan dječak je trčkarao oko Esme i zadirkivao je zbog mahrame koju nosi. Esma se nije obazirala, već popravi mahramu i nastavi pričati s drugaricama. Ali dječak nije odustajao, već je nastavio zadirkivati Esmu i ismijavati hidžab koji ona odnedavno nosi. On pritrča još jednom da povuče Esmu. Povukao je tako jako da joj je strgao mahramu sa glave. Esma izgubi ravnotežu i pade. Vidjevši kako joj se djeca smiju, Esma pokri lice rukama i plačući utrča u učionicu. Amina potrča za njom, ali ne uspje da vidi u kom je pravcu Esma otrčala. Zatim se okrenu da nađe dječaka koji je strgao Esmi mahramu s glave, ali u svoj toj gužvi nije mogla da ga vidi.

Ogrnuta gustom jesenjom maglom, Amina je žurila kući. Dok su pod njenim nogama pucketale suhe grane i opalo lišće, vjetar je kidao nove, nosio ih na jednu pa na drugu stranu, dizao ih u visine, a zatim bacao Amini pod noge. “Nijedan ovaj list nije opao bez Allahvog, dželle šanuhu, znanja”, prisjećala se Amina efendijinih riječi koji im je upravo o tome pričao na mektepskoj nastavi. Vikend je Amini rezervisan za mekteb. Svake subote i nedjelje ujutru, Amina žuri do obližnje džamije i strpljivo čeka da čuje o čemu će im efendija govoriti, a popodne žuri kući da svojim roditeljima ispriča šta je novo naučila.

Dok se rijeka dječijeg žagora polahko slivala u školsko dvorište, Abdullah se selamio sa svojim drugovima, sretan što ih ponovo vidi nakon dugog, ljetnog raspusta. Jedni drugima su prepričavali svoje doživljaje s raspusta, čekali da zvono oglasi početak nastave pa da pohrle u školske klupe.

Kad dugi ljetni dani najave kraj školske godine i kad počne ljetni raspust, Abdullah, Amina i njihovi drugari nastavljaju druženje tokom mektepske nastave u obližnjoj džamiji. Stari imam Jusuf omiljen je među džematlijama, a posebno među djecom. Svako jutro započinju nastavu učenjem Kur’ana časnog, a nakon vjerske pouke, uz užinu se, s efendijom, druže sve do podne-namaza. Tad im imam Jusuf pripovijeda o životu Božijeg Poslanika, alejhis-selam, ili neke druge priče i anegdote, a djeca pažljivo slušaju i raduju se svakom sutrašnjem danu i novom druženju s efendijom.

Dok su posljednji sunčevi zraci gubili sjaj na horizontu, blaga proljetna noć polagano je natkrivala Abdullahovu čaršiju. Nije to bila obična noć. To je noć koja je sa sobom nosila puno radosti u Abdullahovo srce, ali i tuge. Sa zalaskom sunca nastupio je mjesec ramazan – mjesec koji Abdullah rado dočekuje sa svojim najmilijim. I za ovaj ramazan, Abdullah se spremio. Postiti cijeli mjesec za Abdullaha je već godinama ustaljena praksa. Pored toga, imao je tačan plan dobrih djela koja u toku dana želi uraditi. Za vrijeme ramazana Abdullah se natječe sa svojom sestrom Aminom u činjenju dobrih djela: od buđenja na sehur, zajedničkih namaza, lijepih riječi, jutarnjeg i večernjeg zikra, učenja Kur’ana, pa do pomaganja mami oko spremanja iftara i sehura, i još puno drugih dobrih djela kojima žele postići Allahovo zadovoljstvo.

Dok su se igrali u dnevnoj sobi, Amina i Abdullah začuše majku kako ih doziva. Bilo je vrijeme da pokupe svoje igračke i spreme se za spavanje. Nedugo zatim i Amina i Abdullah bili su u svojim sobama. Amina je sjedila na krevetu. Već je oprala zubiće, uzela abdest, obukla pidžamu i tako spremna za spavanje čekala je babu da joj čita nešto prije spavanja. I tako svake večeri: Amina i Abdullah pripreme se za spavanje, a onda čekaju kojom će ih to zanimljivom pričom roditelji ove noći uspavati.

Cijele noći padao je snijeg, tako da su ujutro brda i doline osvanuli prekriveni bijelim prekrivačem. Na suhim grančicama drhtali su promrzli vrapci, a pod strehom gugutali golubovi, kao da pozivaju u pomoć. Abdullah je već namrvio punu tepsiju starog kruha, te se s nenom uputio vani, da obraduje ptice. Zatim je s prozora posmatrao ptice kako se okupljaju i bojažljivo kupe mrvu po mrvu kruha.

Dok je učiteljica na tabli ispisivala nešto, đaci su u grupama ulazili u učionicu i spremali se za početak časa. Amina najviše voli čas vjeronauke. Svaki put vrlo pažljivo sluša sve o čemu govori učiteljica, a onda sve to ispriča svojim ukućanima: roditeljima i bratu. Nestrpljivo je čekala da učiteljica završi s pisanjem i da vidi o čemu će to danas da razgovaraju na času vjeronauke. Na tabli su bile napisane samo dvije riječi: “svjetlo” i “tama”.

“Iznenađena sam koliko si loše uradio test. Ti možeš puno više i ja od tebe očekujem bolje rezultate”, Abdullahu su u glavi odzvanjale riječi učiteljice dok se vraćao iz škole. Danas su u školi imali pripremu za kontrolni rad iz engleskog jezika. Abdullah ne voli strane jezike i zato se i ne priprema za kontrolni rad. Njemu bolje ide matematika. U matematici je najbolji u cijelom razredu. Ali, ipak su ga pogodile riječi učiteljice i zato još uvijek čuje njen glas u glavi kako govori da je razočarana i da on to može mnogo bolje.

Bilo je to ljetno popodne, jednog julskog dana. Raspust je i skoro svakog dana Abdullah se sa svojim drugovima sastajao na obližnjem igralištu i u igri provodio vrijeme sve do akšama. Halid, Zejd i Ahmed već su sjedili u hladu drveta i čekali da im se Salih, Abdullah i Hasan pridruže. Nedugo zatim ugledaše Hasana i Abdullaha kako trče niz ulicu prema njima.

Noć je. Mračna i tiha. Amina spava dubokim snom. Svjetlost ulične svjetiljke lagano osvjetljava njenu sobu praveći sjenke na zidu. Odjednom se Amina probudi. Začu lagane korake u hodniku. Amina pogleda na sat: dva sata poslije ponoći. “Ko to šeta hodnikom u ovo doba?”, pitala se Amina. Tiho se prišunja do vrata svoje sobe i začu kako se koraci udaljavaju. Neko silazi niz stepenice. “Da nije provalnik?”, pitala se Amina. “Sigurno jeste”, pomisli, “jer da je to Abdullah budan, upalio bi svjetlo u hodniku i ne bi se tako šunjao kroz kuću u mraku.” Uplašena Amina nije znala šta da radi. “Moram nekako da probudim Abdullaha i svoje roditelje!”, pomisli. “Moram ih upozoriti da je u našoj kući provalnik! Ali kako da izađem? Šta ako me provalnik čuje ili vidi?” Odjednom se začu otvaranje vrata. Prvo jedna, pa druga. “Hm.. znači ima ih više”, pomisli Amina. Ona lagano odškrinu vrata svoje sobe, i kad se uvjeri da gore u hodniku nema nikog, tiho, na prstima se ušunja u Abdullahovu sobu. Ali Abdullahov krevet je bio prazan. Sad joj već ništa nije bilo jasno. Zašto Abdullah ne spava u svom krevetu a dva su sata poslije ponoći? Ubrzo zatim Amina ugleda da su vrata od sobe njenih roditelja otvorena, te da je i njihov krevet prazan. Silazeći niz stepenice ugleda kako njena majka postavlja sofru.

Dok je Amina s drugaricama bila u dvorištu, Abdullah je bio u svojoj sobi. Asija i Fatima sjedile su na klupi i prepričavale dogodovštine iz škole. Amina je ležala u travi i, slušajući svoje drugarice, posmatrala plavo nebo bez ijednog oblaka na vidiku i ptice koje lete. Proljeće je. I dok iz trave vire vesele ljubičice, pčele i leptiri se nadmeću ko će da obiđe više cvijeća. Aminu je posebno uveseljavao taj cvrkut ptica i zujanje pčela. Aminino sanjarenje u travi prekide Asijin uzvik: “Pogledaj kakva neobična ptica!”

Hladan zrak i prve pahuljice snijega nagovijestiše dolazak zime. Snijeg je promijenio izgled cijelom gradu: sve je bilo blistavo bijelo. Kuće su postale gotovo i neprepoznatljive, krovovi bijeli, jedino antene vire ispod snježnog prekrivača i dimnjaci iz kojih neprestano izlazi dim. Djeca rado dočekaju ove zimske čari i snježne vratolomije. Promrzli obrazi i crveni nosići postaše uobičajen prizor u Abdullahovoj malali. I Abdullah puno voli snijeg i zato je danas odmah poslije doručka s velikim ushićenjem obukao toplu jaknu, kapu, šal i rukavice, navukao čizme i istrčao napolje da sa svojim drugovima uživa u igrama na snijegu.

Dok je hladni vjetar nosio opalo lišće i nagomilavao sive oblake iznad grada, Abdullah je nepomično gledao u krupne kišne kapi koje su udarale u prozorsko staklo. Kiša pada već cijeli dan. Amina se razočarano obrati bratu: “Još uvijek pada tako jako. Mislim da danas neće ni prestati. Trebamo nazvati djeda i nenu i reći im da nas ne očekuju, jer zbog kiše danas ne možemo otići.” Abdullah se pobuni: “Ali moramo otići. Obećali smo im. A i trebamo im pomoći. Znaš još koliko posla treba da se uradi prije nego što još više zahladni.” U sobu uđe majka. “Dođite djeco, pristavila sam čaj. Znam da vam topla šolja čaja i kolači uvijek gode, pogotovo u ovim kišovitim jesenjim danima.” Abdullah nevoljno odmahnu rukom. Vidjevši kako su djeca tužna, majka nastavi: “Vidim da ste razočarani što vam je kiša pokvarila plan te ne možete biciklima otići kod djeda i nene. Ali ova kiša ne treba da vas žalosti. Ovo je pravo vrijeme za nove avanture. Pa nije bicikl jedino prijevozno sredstvo kojim možete otići”, tajanstveno se smješkala majka. Abdullah zbunjeno pogleda Aminu: “Ne znam na šta misliš. Babo je sve do akšama na poslu. A i kad dođe, bit će preumoran da nas dvoje vodi kod djeda.”

Posle nekoliko kišnih dana Amina je brižno iščekivala kakav će dan osvanuti. Nadala se lijepom danu, ali i pribojavala se kiše. Aminina dova bi uslišana, i ranom zorom Sunce obasja čaršiju a blagi povjetarac nagovijesti lijep i sunačan dan. Ovo je pravo vrijeme za današnji izlet koji je efendija Hasan još prije dvije sjedmice najavio za sve polaznike mektebske nastave. Amina je potpuno spremna za izlet. Spakovala je sendvič, vode i nešto slatkiša u torbicu i uputila se s drugaricom Asijom prema džamiji. Fatima je stigla malo posle njih. Čim efendija utvrdi da su se svi okupili, krenuše prema obližnjem parku.

Sunčani, ljetni dani donose djeci puno lijepog raspoloženja i igre. Kad počne ljetni raspust, onda radost postaje još veća. Bezbrižna dječija igra i sjedenje do kasno u noć u porodičnom ambijentu postaje svakodnevnica. Jedini orijentir su namaska vremena. Po njima se upravlja i Abdullah: ustaje na rani sabah, a na spavanje ide poslije jacije. Svake godine jedan dio ljetnog raspusta Abdullah provede kod djeda i nene na selu. Ove godine je za vrijeme ljetnjeg raspusta i Kurban-bajram. Abdullah uživa dok sluša djeda o tome kakvi su ranije bili Bajrami, a posebno se raduje što ove godine može pomoći djedu i brinuti o ovnu kojeg je djed već odabrao kao kurban. Zato se dogovorio sa babom da će ovog vikenda svi skupa otići na selo, a da će on ostati kod djeda i nene sve do Kurban-bajrama.

Dok je sunce tiho zalazilo i za sobom povlačilo mnoštvo lijepih boja na horizuntu, u Amininoj mahali nastupi mir. Sa zalaskom sunca, na krilima prodornog akšamskog ezana, nastupi vrijeme iftara. Ramazan je uveliko unio radost u srca vjernika. A u Amininoj porodici je običaj da se za ovog gosta pravi poseban doček. Sve se u kući opere i očisti, avlija se uredi, sve blista tako da se ukućani u mjesecu ramazanu uglavnom mogu posvetiti ibadetu. Amina se izuzetno raduje mjesecu ramazanu. Vrlo rado pomaže u pripremanju iftara i sehura, redovno obavlja teravih-namaz i nafile. Zikr i učenje Kur’ana također su aktivnosti koje se u Amininoj porodici intenzivnije praktikuju u toku mjeseca ramazana. U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana i to Amina vrlo dobro zna, pa zato svakog mjeseca ramazana isplanira kako da bar jednom prouči cijeli Kur’an. Pored svega, Amina se trudi da u toku dana, uz post, uradi i što više drugih dobrih djela. Tako se i danas vrijedna Amina, zajedno sa svojim bratom Abdullahom, natječe u činjenju dobrih djela.

Prvi sunčevi zraci razliše se po Zemlji i, milujući nježne dječije obraze, naznačiše početak novog školskog dana. Abdullah je ustao ranije. Klanjao je sabah-namaz i spremio se za novi dan. Ispijajući čaj, čekao je Aminu da zajedno idu u školu. Na putu do škole Abdullah se sretao sa svojim drugarima, a Amina sa svojim drugaricama. Tako razdragani svakog su se jutra slivali u rijeku djece koja ide u jednom istom pravcu, ka školi.

Osvanulo je hladno zimsko jutro. Pao je snijeg. Aminina mahala obojena je u bijelo. To je unijelo mnogo radosti u dječija srca. Ovakva prilika dobije se jednom godišnje pa se zato koristi svaki sat slobodnog vremena da se provede napolju. Danas se Amini posrećilo. Subota je i može ići zajedno sa drugaricama na sankanje. Odmah poslije doručka počela je oblačiti zimsku odjeću i zamolila je babu da joj donese sanke iz potkrovlja. Brzo se spremila i izašla napolje. Fatima i Asija već su je čekale ispred kuće. Skoro sva djeca iz komšiluka izašla su vani i uživali u igrama na snijegu. Neki su skupljali snijeg i pravili Snješka Bijelića, a jedna grupa se grudvala. Amina sa drugaricama nije oklijevala, nego su se odmah uputile prema obližnjem brdu. Stigavši do pola brda, Fatima predloži: “Da krenemo odavde za prvi put?” Asija okrenu sanke i reče: “Može, ja idem prva” i poče se spuštati na sankama niz brdo. Amina se pusti poslije nje, a Fatima odmah za Aminom. Uzvici sreće razlijegali su se na sve strane. Stigavši u podnožje brda, Amina se zaustavi. Brišući suze od studeni, povika: ”Subhanallah, kako brzo idu sanke po ovom snijegu!” “Super je, idemo opet!”, dodade Fatima. Odmah krenuše ponovo uz brdo razmjenjujući utiske od prve vožnje na sankama. Odjednom se začu glas: “Pazi! Skloni se s puta!” To su bili dječaci koji su se pustili sa vrha brda i takmičili se ko će prvi da stigne do cilja. Fatima i Asija potrčaše i skočiše u duboki snijeg, a Amina se okliznu i pade na stazu. “Pazi, Amina!”, viknu Fatima. “Auuu!”, uzviknu Amina i poče da plače. Jedan od dječaka nije uspio da je zaobiđe. Udario ju je sankama pravo u nogu. Fatima i Asija pritrčaše u pomoć svojoj drugarici. Pomogle su joj da ustane, ali Amina nije mogla da stoji na desnoj nozi. Plačući se naslonila na Fatimino rame. Asija uze sanke, postavi ih poprečno, dohvati Aminu pod rame i reče joj: “Hajde, sjedni, vidjela sam da te Zejd udario. Sigurno te puno boli?” Amina sjede na Asijine sanke, okrenu se prema grupi dječaka koja je već bila stigla u dolinu i uplakanim glasom viknu: “Glupane jedan, pa u što gledaš? Što ne paziš kuda ideš?” “Polahko, Amina, znam da te boli, ali pokušaj da se strpiš. Nije te namjerno udario”, reče Fatima. “Možda i nije namjerno, ali mene noga puno boli, ja se ne mogu više sankati, moram ići kući”, odgovori Amina. “Ja ću te odvući do kuće na sankama”, reče Asija. Dok su se one polahko spuštale niz brdo tješeći Aminu, dječaci su se već peli sa druge strane brda. Približavajući se Amininoj kući, ugledaše kako njen babo čisti snijeg u avliji. Poselamiše ga, a on, čim vidje da Asija vuče Aminu na sankama, potrča prema njima i upita: “Šta je bilo?” Amina odgovori: “Udario me Zejd sankama dok smo se penjale uz brdo.” Babo zgrabi Aminu u naručje i reče Fatimi i Asiji: ”Hajdemo unutra da vidimo šta je to bilo.” Unese Aminu, spusti je na fotelju, skide joj čizme i čarape, i pregleda joj nogu: “Udarac je bio jak. Trebamo staviti hladne obloge da noga ne otekne puno. Danas ne možeš ići vani.” Babo uze led i stavi Amini na nogu, a mama je pristavila vodu za čaj. “Bujrum, uzmite, ugrijte se malo!” Dok su uz čaj pričale o nemilom događaju, Amina opet nazva Zejda glupanom jer ju je udario. “Nadam se da ti je žao zbog toga što si ga uvrijedila?”, reče babo. “Nije mi žao. Ni njemu nije žao što me je udario. Nije mi se ni izvinio”, odgovori Amina. “Nas je voljeni Poslanik, alejhis-selam, naučio da je strpljenje pokazuje pri prvom udarcu”, dodade mama pa nastavi: “To što nam neko nanese bol ne daje nam za pravo da ga vrijeđamo, ogovaramo, ili, ne daj Bože, potvaramo.” U tom momentu začu se zvono na vratima. Majka izađe da pogleda ko je, ali se ubrzo vrati u pratnji Zejda. “Selam alejkum! Kako si, Amina? Došao sam da zatražim halala jer sam te nehotice udario. Staza je prilično utabana, pa sam izgubio kontrolu nad sankama i skrenuo pravo na tebe. Nadam se da te nisam ozbiljno povrijedio”, obrati se Zejd Amini pružajući joj čokoladu koju joj je donio. Amina se nasmija, uze čokoladu pa i ona zatraži halala za uvredu koju je Zejdu uputila u ljutnji. Pozva Zejda da im se pridruži i da zajedno popiju čaj i zaslade se čokoladom.

Prohladni dani, u kojima je često sipila sitna kiša dok je hladan vjetar raznosio zadnje uvehlo lišće sa ogoljenih grana, nagovijestiše dolazak jeseni. Nedugo poslije školskih časova padne akšam i zato Abdullah odmah poslije zadnjeg časa otrči do igrališta da sa svojim drugovima malo igra fudbala. Tako su se i danas dogovorili da se odmah poslije časova nađu na obližnjem igralištu. U školi je bio lijep dan. Učiteljica je pričala o posljednjim pripremama za ekskurziju, na koju će ići svi iz Abdullahovog odjeljenja. Učiteljica je odabrala Abdullaha za blagajnika, pa je on već danima unaprijed pravio spisak učenika i vodio računa o uplatama. Abdullah je vrlo marljiv i odgovoran đak, te ga je i učiteljica s razlogom odabrala za blagajnika.

“Amina i Esma, ovo je moje posljednje upozorenje! Ako vas još jednom čujem da pričate za vrijeme časa, dobit ćete kaznu!”, ljutila se učiteljica. “Halalite, učiteljice. Nećemo više”, pravdala se Amina iako je imala još puno toga da pita Esmu. Kad školsko zvono oglasi kraj nastave, Amina i Esma jurnuše ka izlazu, ali ih učiteljica pozva da se vrate i sačekaju dok svi ostali đaci izađu. “Ne znam šta je s vama dvjema danas, ali ovakvo ponašanje je nedopustivo. Dok svi ostali marljivo rade svoje zadatke, vas dvije uporno pričate. I to nakon što sam vas već nekoliko puta opomenula. Ako se ovakvo nešto ponovi, bit ću prinuđena da pozovem vaše roditelje.” “Halalite nam, učiteljice. Imala sam nešto vrlo važno da kažem Amini, ali se više neće ponoviti. Obećavamo”, pravdala se Esma. “Dobro, onda. Hajde, sada, polahko izađite, bez trčanja. I pravo kući”, dodade učiteljica.

Kao i svake godine u ovo vrijeme, dugi ljetni dani najaviše školski raspust. Djeca ga s nestrpljenjem čekaju. Danas je bio posljednji školski dan i Abdullah je već s babom dogovorio da će odmah poslije nastave ići kod djeda i nene na selo. Kad se oglasi zvono za kraj zadnjeg časa, izgledalo je kao da djeca čekaju da sudija odsvira kraj utakmice: vrata se otvoriše i djeca svih uzrasta nestrpljivo jurnuše vani. Konačno je počeo ljetni raspust.

Uveliko je stiglo proljeće. Priroda je obukla zeleno odijelo, a i behara sve više ima i sve ljepše miriše. I ona prostrana ledina na kraju ulice dobila je divan zeleni tepih. Dani su sve duži. Sve mi se čini da je i cvrkut ptica na sabahu jači. Često imam osjećaj da ta jutarnja pjesma ptica toliko glasno mahalom odzvanja da budi vjernike da ne prespavaju sabah. Još kad je sunčan dan, onda može insan na trenutak pomisliti da mu kuća i ne treba jer je napolju puno ljepše i prijatnije. Takav sunčan i proljetni dan jutros je osvanuo i u Amininoj mahali. Čim je provirila kroz prozor, pomislila je u sebi: “Baš je divan dan. Pravo je vrijeme za izlet, elhamdulillah.” Nije puno oklijevala, već je požurila da pomogne mami oko pripremanja doručka. Uz doručak je dogovorila sa babom i mamom da će ovaj lijepi dan provesti u prirodi. Tako su odmah poslije doručka sve pripremili i uputili se u obližnji park. Negdje na pola puta Amina brižno upita: “Nismo li zaboravili rekete za badminton?” “Nismo”, odgovori babo smješkajući se, jer on dobro zna šta ga danas čeka. Prošli put je on pobijedio Aminu, a danas će ona sve učiniti da se revanšira. Čim su stigli, Amina i babo odoše da se igraju, a Abdullah s majkom ode malo prošetati. Amina je bila jako inspirisana da je skoro nepogrješivo igrala pa je pobijedila babu ubjedljivim rezultatom. Sva sretna i zadovoljna svojom pobjedom, nastavila je trčkarati unaokolo. Babo uze knjigu i sjede u sjenci obližnjeg drveta i poče da čita. To je ono što ga je najviše opuštalo – čitanje. Amina priđe pored babe da se i ona malo odmori. Poslije kratkog predaha, radoznalo upita babu o čemu čita. “Čitam o jednom dragom musafiru koji će nam uskoro dođi, pa se polahko pripremam za njegovu posjetu”, odgovori on. “Pa ko će nam to doći u goste?”, upita Amina. “To je jedan gost koji nam nije bio u posjeti od prošle godine”, zagonetno joj odgovori babo. Amina je zbunjeno gledala u babu. Nije se mogla prisjetiti nikoga ko samo jednom godišnje kod njih dolazi. Vidjevši da se Amina još nije sjetila o čemu on to priča, babo je nastavi zadirkivati: “Tog musafira s radošću trebamo dočekati i lijepo ugostiti jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka lijepo dočeka svoga gosta.” Amina poče u sebi nabrajati rodbinu koja odavno nije dolazila, a babo nastavi: “Hajde, Amina, znaš li ko je to? To je odabrani musafir, obilazi samo muslimane, ostane po mjesec dana i svakom pruža dvije radosti.” “A, mislim da znam ko je!”, radosno uzviknu Amina. “To je ramazan!” “Mašallah, baš si pogodila”, reče babo. “Jeste, o njemu čitam: šta nam donosi i kako da se za njega spremamo i kako da ga dočekamo. Allah je iz Svoje milosti odabrao neke ljude, neka mjesta i neka vremena. Tako je odabrao mjesec ramazan u odnosu na druge mjesece, da u njemu počne objavljivanje Kur’ana časnog, pa je tu noć Allah nazvao Lejletul-kadr, noć koja je bolja od hiljadu mjeseci. Ramazan svake godine dočeka skoro dva miliona muslimana. Zar ovakav musafir ne zaslužuje da lijepo bude dočekan?!” “Naravno da zaslužuje. I ja želim da ga lijepo dočekamo”, odgovori Amina. Tako je babo nastavio čitati knjigu, a Amina otrča u susret mami i bratu koji su se vraćali iz šetnje.

I septembar dođe. Poslije dugog ljetnog raspusta, došlo je ponovo vrijeme da djeca krenu u školu. Uvijek je taj početak školske godine neobičan, nekako se s nestrpljenjem čeka. Sva se djeca raduju što će ponovo vidjeti svoje učitelje i drugare. Tako se i Abdullah radovao početku nove školske godine. Rano ujutro, tog prvog školskog dana, uputio se ka školi. Na putu je sretao drugare, selamio ih i zajedno s njima žurio na prvi školski čas. Nedugo zatim Abdullah i svi njegovi drugovi skupiše se na jednom mjestu, u školskom dvorištu. Radost ponovnog susreta bila je više nego primjetna. Čekajući da zazvoni školsko zvono, vrijeme su provodili u prijatnom razgovoru i smijehu.

Dok je sunce lagano širilo svoje prve zrake, Abdullah se spremao da ode pomoći svom djedu u nekim poslovima na selu. Kod djeda uvijek ima poslova koje Abdullah može uraditi, a često se desi da djed neke poslove mahsuz ostavi da ih odradi zajedno s Abdullahom.

U Abdullahovoj mahali osvanuo je još jedan zimski dan, ali nesvakidašnji. Ovo je bitan dan za Abdullaha jer će danas učestvovati na turniru u malom fudbalu. Ni slutio nije da bi se ovaj turnir mogao igrati po snijegu. Nekako im se odavno nije dalo da igraju po bijelom, klizavom terenu po kojem se može slobodnije igrati pa i po koji klizeći start uraditi bez rana na koljenima. Abdullah je spremio stvari i, dok je čekao Zejda i Hasana, učio je Kur’an. Dok je učio posljednji ajet stranice, trgnu ga i uplaši grudva snijega koja jako udari u njegov prozor i razli se na sve strane. Abdullah je shvatio da su Zejd i Hasan stigli pa uze torbu, obuče jaknu, šal i rukavice, i istrča napolje.

“Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uh!’, i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan, i reci: ‘Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!’ (El-Isrā, 23–24)

Bilo je to jedne majske subote. Miris behara širio se poljanama i ulicama, zaustavljajući se pored svakog prolaznika koji je, opijen tom ljepotom Allahovog stvaranja.

Bilo je to jednog školskog dana. Sva djeca su već sjedila u školskim klupama i vrijedno radila svoje zadatke. Abdullah je krišom pogledao vani i radovao se snijegu koji je lagano prekrivao zemlju. I ostala djeca su gledala kroz prozor, radosna što će uskoro pauza pa će trčati i igrati se na prvom snježnom pokrivaču. U razred ponovo uđe učiteljica. Za njom je išao jedan dječak. Učiteljica se obrati djeci u razredu: „Draga djeco, ovo je Ahmed. On će od danas biti u našem razredu. Vjerujem da ćete ga lijepo prihvatiti i pomoći mu u izvršavanju zadataka. A ti, Ahmede, evo možeš sjesti pored Zejda.“

Do kasno u noć Amina nije mogla zaspati. Radovala se sutrašnjem danu. Septembar je mjesec kad djeca ponovo sa ruksacima na leđima polaze u školu. Mnoga djeca prvog dana u školu pođu rano. Svi oni žele da, nakon dugog ljetnog raspusta, ponovo vide svoje drugove. Amina je već pripremila novu odjeću koju će obući prvog školskog dana. Ponovo će sresti svoje drugarice, selamit će se s njima i pričat će im kako joj je protekao raspust, mjesec ramazan i Bajram.

Bilo je to jednog toplog julskog, ramazanskog dana. Kao i obično, Abdullah je krenuo u džamiju, na ikindija-namaz. Koračajući niz ulicu sretao je razne prolaznike. Uglavnom su to poznata lica, ljudi iz njegovog komšiluka. U prolazu je mogao čuti djeliće njihovih razgovora. Pričaju o vremenu, vrućini, o postu, ramazanu. To mu izmami osmijeh: divno li je kad muslimane ujedini pokornost Stvoritelju.

Od ranog jutra grupe učenika su stajale u školskom dvorištu čekajući da autobus dođe i da krenu u pravu avanturu. Zejd reče: ''Jako sam sretan što ćemo svi zajedno ići u šumu. Nikad ranije nisam išao.'' ''I ja sam sretan. Nadam se da ćemo svašta korisno danas naučiti'', reče Abdullah. Djeca su nosila ruksake sa hranom i pićem, a učiteljica je nosila dodatnu hranu i vodu u slučaju da djeca nakon ručka opet ogladne. 

Autobusom su se odvezli do livade kroz koju je put vodio u obližnju šumu. Kad autobus stade, djeca izađoše i jurnuše na sve strane. ''Nemojte se udaljavati i izdvajati iz grupe!'', dovikivala je učiteljica. U koloni, jedno po jedno iza učiteljice, šetala su djeca uskom šumskom stazom. Zastajali kod svake nove biljke pored koje su naišli, tražili gljive i insekte. Učiteljica im je usput govorila koje životinje žive u kojim šumama i u kojim dijelovima šume, koje sve vrste gljiva se mogu naći u šumi i tako redom. ''Vidite što sam našao!'', uzviknu Halid. Djeca potrčaše prema njemu.

Amina i Abdullah imaju lijep običaj: svake subote, nakon večere, zajedno sa svojim roditeljima čitaju neku knjigu, igraju neku igricu koju svi vole igrati ili gledaju neki poučni program. Večeras otac predloži: ''Hajde da zajedno pogledamo DVD koji si dobio od amidže.“  ''Onaj o pčelama? I ja bih rado sa vama gledala“, dodade Amina. Nekoliko minuta kasnije cijela je porodica bila na okupu. Amina je ležala u krilu svoga oca, a Abdullah je zajedno sa majkom sipao čaj. 

Nakon ikindija-namaza, Abdullah se hitro zaputio niz ulicu. Na obližnjoj livadi već su ga čekali drugovi da zajedno odigraju još jednu utakmicu.

''Evo ide Abdullah!'',  uzviknu Hasan. 

Tišinu mrkle noći prekidalo je kuckanje kazaljki na satu i neki strašni zvuci koji su postajali sve jači. Lupanje vratima, vrisak i jasan plač djeteta probudiše Aminu. Na trenutak je ležala zbunjena i pokušavala da odgonetne odakle dopire buka i šta se to dešava u ovim kasnim satima. Sad joj je već jasno bilo da se nešto dešava napolju. Lagano, na prstima, ode do prozora, pomače zavjesu tek toliko koliko joj je bilo dovoljno da proviri krupnim okicama. U kući preko puta bila su upaljena skoro sva svjetla, vrata otvorena, a na pragu je stajalo dijete. ''Nejrin otac se opet vratio!“, pomisli Amina. Sličan prizor bio je skoro svaki put kad bi se Nejrin otac vratio iz zatvora. Kući bi dolazio uglavnom pijan, vičući na svoju djecu, Nejru i njenu sestru i bratića, i njihovu majku. Nekada bi puštao glasno muziku tako da bi je čuli i oni na kraju ulice, a Nejru, njenu majku, sestru i brata istjerivao da napolju provedu noć. Nije on puno mario što je napolju snijeg, ili kiša, ili što su dječica u pidžami... A najčešće ih je tukao. Nije mu bio potreban razlog da uzme batinu i tuče Nejrinu majku, a onda i djecu kad počnu plakati i pokušavati da odbrane ili zaklone majku od batina. Najviše je batina dobijala Nejra jer je bila najstarija i znala je dobro šta se dešava i zato je i pokušavala da zaštiti majku od udaraca. 

Cijeli raspust su Amina i Abdullah proveli kod djeda i nane. Amina je s nanom mijesila hljeb, pite i razne kolače, a Abdullah je uživao u pravim seoskim poslovima: rano ujutru bi s djedom tjerao stoku na pašu, a onda bi radili na njivi ili odlazili u šumu.

Allahovom, dželle šanuhu, voljom svanuo je još jedan sunčani, ljetni dan. Tokom dana sva živa bića, po Zemlji rasuta, hrle u potrazi za svojom nafakom koja im je za taj dan propisana. Abdullah je žurio kući gdje ga je sa osmijehom na licu čekala majka. ''Es-selamu alejkum, draga moja majko!“ ''Ve alejkumus-selam, milo moje.“ Abdullah je otrčao do kuhinje, uzeo komad hljeba i počeo ga mrviti. Majka ga je zbunjeno gledala: ''Kuda tako žuriš, dijete moje drago? I zašto tako mrviš hljeb?“ ''Žurim, majko, nekog upoznati. Hoću da mi bude prijatelj. Nadam se da me još uvijek čeka tamo gdje sam ga jutros ostavio“, pričao je Abdullah sakupljajući mrvice hljeba u maramicu. ''Ali zašto onda nosiš te mrvice? I koga si to na putu do škole sreo?“, majka je i dalje začuđeno gledala u Abdullaha. ''Sreo sam ga jutros, nije bio sam. S njim su bila još  dvojica, vjerovatno su njegova braća. Na leđima je nosio veliki teret. Htio sam mu pomoći, i teret do njegove kuće odnijeti, ali su se sva trojica uplašila i počela bježati od mene. A ja sam morao dalje, u školu. I nisam uspio da ih nađem. Zato žurim sad, nadam se da su još na istom mjestu. Želim mu reći da sam danas u školi puno toga novog saznao o njemu.“  Abdullahova majka sad je bila zabrinuta. Uze Abdullaha za ruku: ''Pođi sa mnom. Sjedi! Nikuda ti nećeš ići, dijete moje, dok mi lijepo ne ispričaš koga si sreo. S kime to želiš biti prijatelj?! Kome si htio teret nositi? Pa ti si još dijete, nemaš ti dovoljno snage za velike terete.“ ''Draga moja majko'', poče Abdullah, ''išao sam jutros kao i svako jutro prema školi. Dok sam prolazio parkom, na glatkoj stazi ugledah tri mrava koja su išla kroz travu. Tako sićušni, a svi su na leđima nosili mrvice. Htio sam im pomoći i njihovu hranu do kuće im odnijeti. To im je, zasigurno, bilo teško. Ali, kad dotakoh jednog, ostali pobjegoše, a u travi nestade i ovaj. Vratio sam mrvicu natrag, na zemlju, u nadi da će se on vratiti po svoj plijen. Ali, nije se vraćao, a ja sam morao ići u školu.“ Majka je slušala šta Abdullah govori i smiješila se. “Razmišljao sam o mravima i shvatio sam da o njima znam vrlo malo, a i to su stvorenja koja je dragi Allah stvorio. Pitao sam učiteljicu kako mogu nešto više o mravima saznati, a ona me uputila u biblioteku. Tamo sam našao puno o raznim životinjama, pa i o mravima. Nisam mogao ni slutiti kakva su to stvorenja. Da li znaš da mrava ima preko osam hiljada različitih vrsta?! Oni žive u grupama, kolonijama, i svaka kolonija ustvari je jedna porodica. Jer svi mravi iz jedne kolonije imaju jednu majku, koja je najveća među njima. Svi su oni braća i sestre. A ima ih u jednoj koloniji možda i milion. Subhanallah! Ali oni se nikada međusobno ne prepiru niti svađaju. Svi oni vrijedno rade, svako nešto traži, a kad nađu hranu, onda nose kući – da zajedno sa ostalom braćom i sestrama podijele. Vidio sam razne fotografije tunela koje mravi pod zemljom prave. A na površini zemlje prave prelijepe građevine.“ Abdullahova majka bila je sretna što je njen dragi Abdullah pravi mali istraživač. ''Upravo je sve tako kako si i rekao. Ti si, zaista, danas saznao puno toga korisnog o mravima. A ja ću ti reći još da je u tome Allahova mudrost. Allah Uzvišeni je sve s razlogom stvorio, pa i mrave. Jedna cijela sura u Kur'anu časnom nosi ime po ovim marljivim insektima od kojih možemo puno naučiti i u svom životu primijeniti. Mravi su primjer jedne složne zajednice. Svi oni vrijedno rade i svako, u skladu sa svojim skromnim mogućnostima, doprinosi zajednici u kojoj živi i funkcionira. Mravi su jedan džemat. Svaki mrav je kao jedan vjernik u džematu. I tako oni svojom vrijednošću i upornošću održavaju svoj džemat i čine ga jakim i uspješnim.“

U drugoj klupi u srednjem redu sjedio je Abdullah. Nestrpljivo je čekao da čuje kritike za svoj pismeni rad. Učiteljica je čitala imena i ocjene, i tako redom davala je obrazloženje za dobijenu ocjenu. A Abdullah je nestrpljivo čekao da ugleda svoju svesku među svim ostalim na stolu. Ni sam nije znao šta da očekuje. Jedino je znao da to što je on napisao nije kao ono što su drugi pisali. Zadatak je bio ispričati priču sa sretnim završetkom za sve likove u njoj. To se činilo jako teško Abdullahu. Nije on znao kako da ispriča Pepeljugu, uspavanu ljepoticu i slične priče koje je učiteljica kao primjer navodila. Njemu to majka nikada nije ni pričala prije spavanja. Ali je pisao ono što je znao. Napokon ugleda plavi omot negove sveske i ustade da je uzme i čuje ocjenu.

Da li se i tebi nekad desilo da si tužan ili razočaran?! Da želiš biti sam i u miru o svemu razmisliti?! Ili ti se možda desilo da zbog jednog neuspjeha izgubiš volju da ideš dalje?!  E, baš tako se dogodilo Amini. Jednog dana došla je kući vrlo tužna. Oči su joj još uvijek bile vlažne od suza, ali ona o tome nije htjela baš nis kim pričati. Nakon što se poselamila sa majkom, otišla je u svoju sobu i tamo ostala sve do ručka. Njena majka nije navaljivala da odmah sazna šta se to njenoj djevojčici dogodilo u školi. Znala je dobro da će Amina, kad se smiri, sama doći i sve ispričati majci. Tako je radila uvijek. Niko je bolje od njene majke ne umije posavjetovati, to je Amina dobro znala. Ali, malo vremena da se pribere i u miru razmisli, svakome je potrebno. Za ručkom je sve bilo kao i obično, a nakon ručka Amina je pomagala majci da pospremi kuhinju. To je bila dobra prilika da se majci požali i da nasamo porazgovaraju. ''Danas smo dobili rezultate testa što smo prošle sedmice radili“, počela je razgovor Amina. ''Nisam samo ja dobila tako nisku ocjenu, ali učiteljica je naglasila da sam je ja iznenadila lošim rezultatom.“ Majka je pažljivo slušala šta Amina priča i nije je htjela prekidati. Ustvari, željela je da čuje mišljenje i osjećanja svoga djeteta o svemu što se desilo. ''Nije meni samo krivo zato što sam loše uradila test, već i zato što je Sara dobila veću ocjenu od mene. Moje ocjene su uvijek bolje, ja uvijek učim više, ali ovaj put...“, žalila se Amina majci. To što je Amina ljubomorna na svoju drugaricu, posebno je zabrinulo njenu majku. ''Ne treba tako da govoriš, draga moja. Znaš dobro da u srcu vjernika nema mjesta za zavist i ljubomoru. Muslimani trebaju svome bratu i sestri željeti isto što i sebi. Ako se raduješ svom uspjehu, treba da te raduje i uspjeh drugih muslimana, dijete moje.“ ''Majko, nisam ja ljubomorna. Samo mi je žao što i ja nisam tako dobro uradila test kao Sara. A učila jesam“, plačljivo je odgovorila Amina. ''Dođi, milo moje“, sjede majka za sto i prihvati Aminu u svoje naručje. ''Obriši te suzice, draga. Subhanallah, pa jesi li ti to nezadovoljna Allahovom, dželle šanuhu, odredbom?! To što ovaj put rezultat nije onakav kakav si ti željela, ne znači da treba da očajavaš. To treba da ti bude dodatna inspiracija da još vrednije radiš.“ ''Ali, mamice moja, ja ne razumijem kako je moguće da sam tako loše uradila test nakon što sam tako puno vježbala i učila. I bila sam sigurna da sam sve dobro uradila!“ ''Dijete moje, Allah Uzvišeni iskušava Svoje robove raznim iskušenjima da bi vidio na kojem je stepenu njihov sabur. Za dobro koje ti se dogodi treba da se Allahu dragom zahvališ, a kad ti se dogodi nešto što ti misliš da nije dobro, treba da se strpiš pa ćeš i zbog toga nagradu imati. Mi ne smijemo dopustiti da nas neuspjeh baci u očajanje. Muslimanima je traganje za znanjem farz. To nije stvar izbora pa da neko hoće da uči, a da neko neće. Prvo što je Allah Uzvišeni objavio Poslaniku, alejhis-selam, bilo je: 'Uči, u ime Gospodara tvoga koji stvara!' (Prijevod značenja El-Alek, 1) Dakle, stalno napredovanje na različitim naučnim poljima obaveza je svakom muslimanu, ali samo u ime Allaha Uzvišenog, a ne da me pohvali učiteljica pred razredom, ili da da dobijem veću ocjenu od drugarice.“ Amina je pažljivo slušala šta joj majka govori. ''Da bi nešto naučio, potrebna je volja, da želiš to naučiti. Onda, trebaš učiti sa razumijevanjem. Neko crta skice da bi bolje razumio, neko podvlači najvažnije dijelove lekcije, neko pravi rezime svega što je učio, a ima i onih koji koriste neke druge metode. Nekome je potrebno manje vremena da bi naučio, nekome više. Sve se to razlikuje od osobe do osobe. To što je tvoj uspjeh ovaj put izostao, ne znači da nisi učila, već da trebaš probati neku drugu metodu učenja. Ali, prije svega, trebaš imati čist nijjet, biti svjesna da učiš u ime Allaha, da to što želiš naučiti koristi tebi, a i muslimanskom ummetu. Onda proučiš bismillu, i inšallah, rezultat će biti pun bereketa. Tamo gdje nema jake veze između Allaha Uzvišenog i roba, nema ni uspjeha.“ Nakog ovog razgovora, Amina je molima Allaha da joj očisti nijjet i da samo u Njegovo ime uči. A sada želim nešto pitati tebe: ''Jesi li očistiosvoj nijjet i u čije ime ti učiš?!“

Na tananim grančicama hvatale su se pahulje, koje su u letu prekrivale zemlju. Vjetar ih je nosio lijevo i desno sve dok tako razigrane ne bi sletjele na tanku površinu leda ili na promrzlu zemlju. Amina i Abdullah posmatrali su iz tople sobe kako priroda oblači bijelo ruho. Već danima pada snijeg. Pada kao da nosi veliki teret: napada dan-dva, pa ga onda danima nema. Ali danas, evo, pada bez prekida. Zbog vjetra, snijega i hladnoće djeca se ne mogu vani igrati, ali zato Amina i Abdullah uvijek svoje vrijeme ispunjavaju nečim korisnim. U toploj sobi pored prozora sjedila je Amina i slušala milozvučni glas svog brata koji je učio Kur’an.  Tako zamišljena gledala je vani u sav taj bijeli prizor. Nekoliko promrzlih ptica slijetalo je na prozor da pokupe i posljednje mrvice hljeba koje im je ona ostavila. Gledala je u malene, crvene kljunove kako kupe mrvice hljeba boreći se tako za opstanak u ovim hladnim danima. Mehki dječiji glas činio je melodično učenje još ljepšim i prijatnijim za slušanje Abdullahovoj majci i sestri. Abdullah je učio:“U Džehennemu će im ležaj i pokrivači od vatre biti. Eto tako ćemo Mi nevjernike kazniti.“ (Prijevod značenja El-'Araf, 41.)
 “Kako su samo strašne slike kojima se opisuje Džehennem“, prekide tišinu Amina, “Ne mogu ni da zamislim kakav je Džehennem. A subhanallah, tako često se u Kur'anu govori o kazni, Džehennemu i njegovim stanovnicima.“
''Ali se isto tako u Kur'anu govori i o Džennetu i njegovim ljepotama. I ima tako puno ajeta koji govore da je Allah Onaj koji prašta i da je milostiv“ , odgovori Abdullah.  ''Da… Ali tako je puno ljudi koji griješe, koji ne izvršavaju Allahove naredbe, a i onih koji su nemarni. A Džehennem je dovoljno velik da sve njih primi, ako im Allah ne oprosti“, nastavila je Amina.
Njihova majka slušala je ovaj razgovor i vidjela divnu priliku da svojoj dječici ukaže na neke nove stvari koje trebaju znati. ''Draga moja djeco“, obrati im se majka i sjede između njih dvoje, ''trebate znati da je razlika između grješnika i nevjernika velika“ Djeca su pažljivo slušala šta im majka govori, a ona nastavi: ''Allah je neizmjerno milostiv. Njegova milost je veća od Njegove srdžbe. On je milostiviji prema Svojim robovima nego ja prema vama. Da biste bolje to razumjeli, ispričat ću vam jedan divan hadis našega Poslanika, alejhis-selam. Ispričat ću vam jednu lijepu priču koja je pouka svima nama: Na Dan obračuna doći će čovjek pred Gospodara, pa će njegova djela biti vagana i prevagnut će loša djela. Allah Uzvišeni naredit će melekima da ga vode u Vatru. Taj čovjek će ići prema Vatri stalno se okrećući, pa će ga Allah pozvati da se vrati i upitati ga je li u svojoj knjizi djela našao neko loše djelo koje nije uradio a da su mu ga meleki pripisali. On će odgovoriti da nije. Zatim će ga Allah dragi upitati je li  u svojoj knjizi djela naišao na neko dobro djelo koje nije uradio a da su mu ga meleki pripisali. Ovaj čovjek će opet odgovoriti da nije, pa će ga onda Allah Uzvišeni upitati: 'Pa zašto se onda stalno okrećeš, robe Moj?',  a on će odgovoriti: 'Moje mišljenje o Tebi nije bilo ovakvo, moj Gospodaru. Ja sam se Tvojoj milosti nadao.' Tada će mu Allah dragi reći da ide u Džennet i da mu je oprošteno. A oprošteno će mu biti zbog lijepog mišljenja o Allahu i nade u Allahovu milost.'' (Ahmed)
''Kako lijep hadis, subhanallah. Hvala Allahu koji nam je poslao Poslanika, alejhis-selam, da nam nejasne stvari objasni'', reče Abdullah. ''Zato se za ovaj hadis kaže da je vrhunac nade u Allahovu milost'', reče majka. Utom se vrata škripnuše i otac uđe u sobu. ''Es-selamu alejkum!“, obrati im se babo. ''Ve alejkumus-selam'', odgovoriše uglas. ''Zaista je ovo velika blagodat. Elhamdulillah, na ovome. Cijela porodica me čeka na okupu da se vratim s posla'', reče otac. Abdullah, Amina i njihova majka se nasmijaše. ''Elhamdulillah“ ,reče Abdullah, ''a ja sam danas spoznao još jednu blagodat. Hvala Allahu Uzvišenom što nam je poslao Poslanika, alejhis-selam, da nam svojim hadisima i sunnetom odgovori na mnoga pitanja.“ ''A ja ću još da dodam, hvala Allahu što nam je dao majku koja je tu da nam pomogne u boljem razumijevanju naše lijepe vjere“, reče Amina.

Razigrani sunčevi zraci probudiše još jedan mubarek dan, petak. Dok se Abdullah u svojoj sobi žurno spremao za sve obaveze koje ga danas čekaju, Amina je sjedila u dnevnoj sobi sa majkom i babom. I Abdullah i Amina su, kao i njihovi roditelji, uživali u jutarnjim zajedničkim trenucima kad nakon sabah-namaza zajedno piju čaj i razgovaraju o obavezama i dužnostima koje trebaju u toku dana izvršiti.

Cijeli mjesec ramazan Abdullah je bio vrijedan: postio je, teravih-namaz u džematu klanjao, Kur'an učio. Tako se i ove posljednje noći ramazana Abdullah lijepo abdestio i pošao u džamiju da u džematu klanja jaciju. Večeras neće klanjati teraviju jer je danas prošao posljednji dan ramazana. Na putu ka džamiji susrete svoje drugove Halida i Aliju. ''Es-selamu alejkum. Hoćete li i vi u džamiju da klanjamo jaciju?'', upita Abdullah svoje drugove. ''Mi smo pošli na stadion. Igramo utakmicu sa dječacima iz susjedne ulice. A ja ću jaciju, inšallah, klanjati kod kuće, kad se vratim.'', odgovori Halid. ''Pođi i ti sa nama?'', reče mu Alija,  ''Zejd je bolestan i neće doći, a nama treba neko da bude golman. Dobro je da smo te sreli.“ ‘‘Ali, ja sam pošao klanjati jaciju i ne mogu dugo ostati.“, odgovori Abdullah. „Hajde sa nama, molim te“, zamoli Halid, „potreban nam je još jedan igrač. Jaciju možeš klanjati i kod kuće.“ Zamisli se Abdullah: voli fudbal, a krenuo je u džamiju, pa i majci je rekao da ide jaciju klanjati. ''Klanjao sam svaku jaciju i teraviju u džematu, pa mogao bih otići i igrati se malo, ionako se cijeli ramazan nisam igrao s drugovima“, pomisli Abdullah, ''a jaciju ću, inšallah, klanjati kod kuće.“ Zaboravio je Abdullah da šejtan neprestano sije svoje smutnje i da svaki trenutak koristi da čovjeka odvrati od sjećanja na Allaha Uzvišenog. Tako je Abdullah otišao na stadion. Igrali su dobru utakmicu. Pobijedili su, elhamdulillah. Sretan je bio i Abdullah. I umoran, jako umoran. Vraćajući se kući mislio je samo kako će odmah otići na spavanje. Mora se dobro odmoriti. ''Es-selamu alejkum, majko'', obrati se Abdullah majci koja ga je čekala. ''Ve alejkumus-selam, drago moje dijete.“ ''Umoran sam, majko, odoh odmah leći.“ ''Idi, sine moj, i lijepo se naspavaj. Sutra je Bajram, trebaš sa ocem ići na bajram-namaz.'' ''Hoću, inšallah, majko, hoću“, odgovori Abdullah i ode spavati. Kako je bio umoran, brzo je zaspao. Zaspao je potpuno zaboravivši da nije klanjao jaciju. Subhanallah! Šejtan opet nije ostavio Abdullaha na miru. Spavao je Abdullah tvrdim snom i sanjao kako stoji na kraju svoje ulice. Sam, u mraku. Nigdje svjetla nije bilo. ''Hej, dječače!'', čuo je Abdullah da ga neko iz mraka zove. ''Priđi bliže, ja tebe poznajem.'' Abdullah je polahko krenuo u pravcu odakle je glas dopirao. Ugledao je dječaka sa bijelim štapom u ruci. Bio je slijep. ''Ja tebe ne poznajem. Nikada te nisam nigdje sreo'', odgovori mu Abdullah. ''Ja tebe dobro znam. Ti si dječak kome je Allah dao blagodat vida, a vidiš, ja sam slijep i ne vidim ništa. Međutim, ja ne propuštam namaze, dok si ti nemaran i zaboravljaš. Ti ne zaslužuješ blagodati koje ti je Allah dragi dao i zato sam ja došao da uzmem tvoj vid.'' Dječak krenu ka Abdullahu koji se jako uplaši i poče bježati. Trčao je Abdullah, bježao i okretao se da vidi da li slijepi dječak trči za njim. Više ga nije bilo. Stao je Abdullah da predahne. Gledao je niz ulicu, hoće li se pojaviti slijepi dječak, ali ga nije bilo. Kad se okrenu, ugleda pored sebe dječaka u invalidskim kolicima. Dječak nije imao noge. ''Blago tebi! Kako ti brzo možeš trčati. Od koga bježiš?“, obrati se dječak Abdullahu. ''Juri me jedan slijepi dječak, hoće da mi iskopa oči'', žalio se Abdullah. ''Aaa, ti si Abdullah, je li tako?!“, upita dječak. ''Pa ja čekam tebe. Daj mi svoje noge, ti ih nisi zaslužio. Ti si nemaran i ne izvršavaš Allahove naredbe, a ja sam Allahu Uzvišenom pokoran i zahvalan rob iako sam u kolicima. Daj mi svoje noge, da i ja mogu trčati tako kao ti!“ Abdullah se još više uplaši i poče bježati. Trčao je snažno niz ulicu. “Subhanallah, pa šta me je ovo snašlo!?“, vikao je kroz plač Abdullah i trčao. A onda se probudi. Skoči iz kreveta. ''Elhamdulillah, u svojoj sam sobi. Sve je ovo bio samo san!“, pomisli Abdullah. U tom trenutku sjetio se da nije klanjao jaciju. Bila je posljednja trećina noći i Abdullah se abdesti i klanja jaciju. Nije više spavao te noći. Vrijeme do sabah-namaza proveo je učeći Kur'an. Kad se zora počela nazirati, Abdullah ode sa ocem na sabah-namaz. ''Dugo si učio dovu nakon namaza. Za šta si molio Allaha Uzvišenog, sine moj?“, upita otac Abdullaha. ''Sjetio sam se, oče, blagodati koje nam je Allah podario, pa sam Mu se zahvaljivao na blagodatima sluha i vida i govora, što nas, eto, nije iskušao da budemo gluhi, slijepi i nijemi. I sjetio sam se kako su nam ruke i noge velike blagodati. Zahvalio sam se Milostivom jer neću da budem jedan od nezahvalnih robova'', odgovori Abdullah. ''Tako i treba, sine moj. Uvijek trebamo biti zahvalni na svemu što nam od Allaha Milostivog dođe'', dodade otac. Nakon bajram-namaza vratiše se kući zajedno otac i sin, da sa svojim najbližima podijele bajramske blagodati i radosti. 

„S Abdullahom nemam nikakvih problema.“ – govorila je učiteljica Abdullahovom ocu na roditeljskom sastanku. „Na nastavi je pažljiv, redovan i vrijedan. Sa ostalom djecom se lijepo slaže i nikada ne pravi probleme. Razred je položio s odličnim uspjehom, mašaAllah. Ali, u posljednje vrijeme sam primjetila da je zamišljen, da ga nešto muči.“ Učiteljicine riječi o Abdullahu su pogodile Abdullahovog oca. Dok se vraćao kući sa roditeljskog sastanka razmišljao je kakve su to brige koje muče njegovo dijete, njegovo mezimče, koje, elhamdulillah, ima i da jede i da pije, ima svoju sobu, igračke, dobar uspjeh u školi, a sad je i ljetnji raspust došao. Sva djeca su radosna kad se približi ljetnji raspust. Abdullahov otac odluči da sam ispita šta li je to što njegovo drago dijete muči pa je tako potišten i zabrinut. Kući zateče Abdullaha u svojoj sobi kako zamišljeno gleda kroz prozor. „Es-selamu alejkum, drago moje dijete. Evo tvoje knjižice s ocjenama. Elhamdulillah, položio si razred odličnim uspjehom.“ „Ve alejkumus-selam, dragi oče.“ – odgovorio je Abdullah i dalje gledajući kroz prozor. „Hvala Dragom Allahu što su moje ocjene dobre.“ Abdullahov otac htjede još nešto reći, ali vidje da je Abdullah i dalje zamišljen, te izađe iz njegove sobe i ostavi Abdullaha da razmišlja u miru. Nije lahko Abdullahovom ocu da gleda svoje mezimče zabrinuto i tužno. Zato odluči da ujutru, inšaAllah, čim ustane, popriča sa Abdullahom o njegovim brigama.

Es-Selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu, draga dječico! Ovog puta, kroz priču za vas, želim vas upozoriti na opasnost lošeg odgoja i iskvarenosti. Draga dječico, onaj ko je lošeg odgoja nigdje nije dospio, nije prispio nigdje drugo osim u Vatru. To zbog toga što druga Allahova stvorenja omalovažava, ismijava se s njima, nanosi im uvrede, ozljeđuje ih i na šta ga sve još njegov loš moral ne podstiče, pa kako da ga voli Uzvišeni Allah?! O jednoj takvoj lošoj osobi obavijestio nas je i naš Poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, koji je, znate, mnogo volio dječicu poput vas. On, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, igrao se sa svojim unucima, pa su mu se oni ispinjali na njegova leđa tako da im je on bio jahalica a oni jahači! Predivan je bio Allahov Poslanik, alejhi-s-salatu ve-s-selam! Nikada nije prolazio pored dječice poput vas a da ih nije poselamio i pomilovao po glavicama!

Ja nisam obična kamila. Ja sam, u stvari, sjenka jedne kamile. Neki me vide, a neki ne. Poslušajte moju priču... Sunce je jako pržilo, a vjetar polagano nosio pustinjski pijesak. Daleko u pustinji se nazirala silueta čovjeka, koji je bio trgovac kamilama i koji je krenuo u Mekku da ih proda. Nakon nekog vremena stiže do ulaza Mekke, gdje ga susrete Ebu-Džehl. Ebu-Džehl je bio vrlo zloban čovjek, koji se uporno i uzaludno borio protiv Islama i Poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Nije skoro bilo dana, a da nije napadao Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Ebu-Džehl uze od prodavača jednu kamilu, ali mu je ne plati. Prodavač je ostao bez riječi i nije znao kako da postupi sa ovako drskim čovjekom kao što je Ebu-Džehl. On krenu za njim, kako bi naplatio svoju kamilu, ali ga izgubi iz vida. Nastavio je lutati mekkanskim ulicama, tražeći njegovu kuću, ali bez uspjeha.

Velid je pošao sa svojim babom na pijacu da kupe voća i povrća. Velidu je 12. godina i već pomaže babi u mnogim kućnim poslovima. Velidov babo je svratio na pijaci kod svog prijatelja kod kojeg uvijek kupuje voće i povrće. Kraj Velida je naišao čovjek sa štakama koji je puno šepao. Velid se počeo smijati tom čovjeku i upirati prstom u njega, rugajući mu se kako hoda. Malo zatim Velid je vidjeo dječaka sa rukom u gipsu, povezanom oko vrata. Velid je zaključio da je dječakova ruka slomljena. "Vjerovatno se negdje zapetljao i pao", pomisli Velid. Potom se počeo rugati dječaku, naglas se smijati i pokazivati na njega rukom. Dijete je osjećalo nemoć i slabost. Puno ga je pogodilo Velidovo ruganje, te je počeo plakati. Kad su se vratili kući Velid je oponašao šepavi hod hromog čovjeka. Babo ga je ukorio zbog toga i zaprijetio mu da to više ne radi. Sljedećeg dana je Velid u školi vidio Sulejmana sa otvorenom ranom na ruci. Približio se i htjede ga udariti po rani ali se Sulejman uspio izmaknuti i pobjeći od Velida. Nekoliko učenika je ukorilo Velida zbog njegovog ponašanja. U razredu, dok je Velid stajao sa učenicima, počeo je pred njima opet da izigrava čovjeka koji je šepao. Jedan učenik reče: "Velide zašto tako hodaš, kada ti je Allah dao zdrave noge". Velid na to nije imao šta da odgovori. Znao je da je to samo ružno oponašanje i izrugivanje. Ušutio je. Osjetio je da je ružno postupio. Za vrijeme ljetnog raspusta Velidov babo je izveo porodicu na izlet. Velid je bio puno radostan. Trčao je uživajući u ljepoti cvijeća, zelenila i prirode. U tom času je ugledao konja i njezino mladunče kako se igraju na jednom proplanku. Kada se konjić udaljilo od majke Velid je uzeo veliki štap i počeo mahati pred konjićem. Izazivao ga je, uznemiravao i po koji put udario štapom. Velid je u jednom momentu konjića udario tako jako da ga je zaboljelo. Konjić se uznemirio od Velidovih postupaka, malo je trpio, a onda mu je nestalo sabura, naglo se okrenuo i ljutito velikom brzinom nasrnuo na Velida, kako bi mu uzvratio na njegov napad. Velid se uplašio, bacio štap i počeo da trči prema babi.