Zima polako prolazi i Abdullahova mahala pretvara se u divni zeleni vrt pun života. Livade su počele da zelene, a miris zemlje i veseli let ptica najavljuju dolazak proljeća. Abdullah je svake nedjelje na mektepskoj nastavi. Danas nemaju uobičajenu nastavu, već su vani, na košarkaškom terenu. Efendija je sastavio dva tima i naglasio je da će djeca danas imati priliku da nauče jednu važnu lekciju. Naglasio je da od svih očekuje fer igru i maksimalan trud i da neće biti gubitnika ako tako budu igrali danas. Pored košarkaških pravila dodao je još nekoliko svojih: utakmica će trajati trideset minuta. U zadnjih deset minuta svaki koš broji se deset puta više. U tih zadnjih deset minuta odredio je da ima jedna minuta u kojoj se poeni množe sa hiljadu. On je tu minutu napisao na jednoj ceduljici i stavio u džep da je niko od mekteblija ne vidi, ali im je odao samo jednu malu tajnu: radi se o neparnom broju. Djeci su ova pravila zvučala interesantno i odmah poslije efendijinog znaka počeli su igru. Igralo se fer i bilo je poena i lijepe igre na obje strane. Abdullahov tim krenuo je jako u napad i ubrzo ostvario veliku prednost. Imranov tim bio je nešto slabiji u igri, ali su se lavovski borili. Dvadeset prve minute efendija dade znak da je ostalo još deset minuta do kraja. Tada su oba tima počela igrati sa još više entuzijazma. U Abdullahovoj glavi odzvanjale su efendijine riječi da se svaki koš broji deset puta više. Tako se poslije svakog postignutog poena čulo "desetka". Imranov tim krenu još jače u napad uspjevši da u posljednjim minutama pogodi koš nekoliko puta zaredom. Svi su igrali požrtvovano do posljednje sekunde, pa su neizvjesnost i uzbuđenje bili sve veći. Kad je sudija odsvirao kraj utakmice, svi se okupiše oko efendije. U nestrpljenju su čekali da on proglasi pobjednika. Efendija pohvali djecu za požrtvovanost, fer igru i drugarski odnos jednih prema drugima, te za trud i upornost koju su pokazali. Na osnovu rezultata na tabli Abdullahov tim je pobijedio. Efendija čestita timu, a zatim i ostala djeca. Nakon toga efendija izvadi ceduljicu na kojoj je prije utakmice napisao taj magični broj, pa reče: "Na ovom papiru sam prije utakmice napisao broj dvadeset sedam i rekao vam da se timu koji postige koš u toj minuti, taj koš broji kao hiljadu. Koš u ovoj minuti postigao je Imranov tim tako da su i oni su pobjednici utakmice. I kao što sam vam na početku rekao, danas ovdje nema gubitnika." Djeca se počeše smijati, grleći se i čestitajući jedni drugima što su svi pobjednici. A efendija izvadi poklone i podijeli svim učesnicima u igri. "Ovom simboličnom igrom i novim pravilima htio sam da vam ukažem na jednu noć koja je bolja od hiljadu mjeseci. To je noć u posljednjih deset dana ramazana u kojoj je počela objava Kur'ana", reče efendija. "Pričaj nam još o objavi Kur'ana", zamoli Zejd. "Objava Kur'ana počela je u Meki ili tačnije u pećini Hira. Kada je naš Poslanik Muhammed, alejhis-selam, imao četrdeset godina, počeo je češće da ide u pećinu Hira koja se nalazi blizu Meke i tamo bi u miru mogao da razmišlja o Gospodaru svjetova. U Hiri je znao da ostane i nekoliko noći. Tako je bilo i ovog dana. Došao je kući, uzeo hrane za nekoliko dana i otišao u pećinu Hira. U toku noći dok je Muhammed, alejhis-selam, ležao u pećini, došao mu melek Džibril u liku čovjeka u bijeloj odjeći. Prišao mu je i rekao mu: "Čitaj!" Muhammed, alejhis-selam, odgovorio mu je: "Ja ne znam čitati", zatim ga je Džibril uhvatio i jako pritisnuo svojim rukama na prsa i ponovio: "Čitaj!" Muhammed, alejhis-selam, ponovo mu je odgovorio: "Ja ne znam čitati." Džibril ga je ponovo uhvatio i stisnuo, a onda ga je pustio i proučio prvih pet ajeta sure El-Alek: "Čitaj, u ime Gospodara tvoga, Koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, Plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji čovjeka poučava onome što ne zna." (El-Alek, 1--5) Ovaj događaj ostavio je veliki trag na Poslanika, alejhis-selam, tako da je pod groznicom otišao kući. Ovo su bili prvi kur'anski ajeti koje je Uzvišeni Allah preko meleka Džibrila objavio Muhammedu, alejhis-selam. Objavljivanje Kur'ana počelo je u ovoj Noći kadra ili, kako se u Kur'anu naziva, Lejletul-kadr, a zatim je u naredne dvadeset tri godine cijeli Kur'an, ajet po ajet, objavljen Poslaniku, alejhis-selam." Djeca su ovu priču pomno pratila, a efendija nastavi: "Uzvišeni Allah objavio je jednu suru koja nosi ime Lejletul-kadr, u kojoj nam Allah opisuje ovu noć. Danas ćemo mi učiti ovu suru." Zatim efendija poče naglas učiti:
1. Inna enzelnahu fi Lejletil-kadr. -- Mi smo ga objavili u Noći kadr.
2. Ve ma edrake ma lejletul kadr? -- A šta ti znaš šta je Noć kadr?
3. Lejletul-kadri hajrun min elfi šehr. -- Noć kadr bolja je od hiljadu mjeseci.
4. Tenezzelul melaiketu ver-ruhu fiha bi izni rabbihim min kulli emr. -- Meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake.
5. Selamun hije hatta matle il fedžr. -- Spas je u njoj sve dok zora ne svane.
Abdullah i njegovi drugari ponavljali su za efendijom ove ajete. A, onda Imran upita efendiju: "A kad je Lejletul-kadr?" Efendija se nasmija i reče: "Noć kadra je u zadnjih deset dana mjeseca ramazana i Poslanik, alejhis-selam, preporučio nam je da je tražimo u neparnim noćima. Tu noć trebamo provesti radeći djela koja su Allahu draga, kao što su klanjanje namaza, učenje Kur'ana, udjeljivanje sadake, učenje dove i trebamo tražiti od Allaha ono što nam treba i što volimo." Abdullah znatiželjno upita: "Ali kako da znamo kada je ta noć?!" Efendija reče: "Ne znamo, i baš zato je važno biti ustrajan u dobru i ne odustajati, jer nikada ne znamo kada ćemo za trud biti višestruko nagrađeni", zaključi efendija s osmijehom.
Djeci se svidjela priča, a efendija završi ovo druženje porukom da svako od nas može pobijediti, samo ako se konstantno trudi da bude dobar. Zato se trudite da uradite što više dobra svakog dana, a posebno u ramazanu i posebno u posljednjih deset dana ovog mubarek mjeseca.
Amina je imala jednu posebnu prijateljicu. Nije išla s njom u školu, nije sjedila s njom u istoj klupi, a nije čak znala ni govoriti, ali Amina je ipak dobro razumjela njen jezik – tiho mjaukanje, nježne poglede, mahanje repom i ono posebno predenja kojim je pokazivala da je sretna. Zvala se Flekica i bila je mala, umiljata maca bijele dlake prošarane sivim i crnim flekama, zbog kojih je i dobila svoje neobično ime. Flekica je najviše voljela jutra, jer je tada znala da će uskoro ugledati Aminu. Svakog jutra, čim bi Amina otvorila vrata kuće, Flekica bi već sjedila ispred njih, strpljivo čekajući doručak. Čim bi ugledala Aminu, veselo bi se oglasila: “Mjau! Mjau!”, a Amina bi se nasmijala i, kao da je upravo očekivala taj pozdrav, rekla: “Flekice, opet si gladna?” Flekica bi tada podigla glavu i pogledala je svojim krupnim očima, kao da je razumjela svaku riječ. Amina bi joj donijela hranu i vodu, a nakon doručka, Flekica bi se popela Amini u krilo i zadovoljno prela. Tako bi njih dvije provodile neko vrijeme zajedno, dok bi je Amina nježno milovala po leđima i pričala joj o svemu što joj se tog dana događalo. Ipak, Flekica je imala još jednu posebnu osobinu koju je Amina naročito voljela. Kao da je mogla osjetiti kada je njena prijateljica tužna, kada bi Amina došla iz škole neraspoložena, Flekica bi joj prišla, počela kružiti oko nje i svojim mekanim repom dodirivati joj nogu, a zatim bi se sklupčala pored nje i ostala tako sve dok Amina ne bi postala bolje raspoložena. Tada je Amina imala osjećaj kao da joj Flekica govori: “Ne brini. Tu sam.” Zbog toga je Amina svoju macu voljela više nego što je mogla riječima objasniti.
Prvi sunčani dan ljetnog raspusta osvanuo je vedar i topao. Nakon dugih školskih dana konačno je došlo vrijeme igre, druženja i bezbrižnih ljetnih avantura. Dvorišta i igrališta ponovo su oživjela dječijim smijehom, a lopta je postala najvažniji gost u svakoj mahali. Činilo se kao da je cijeli svijet izašao napolje da uživa u Allahovim blagodatima.
Ni Abdullah nije mogao sakriti svoje uzbuđenje. Već od ranog jutra razmišljao je o utakmici koju su dogovorili njegovi drugari. Ipak, znao je da ga toga dana očekuje i mektepska nastava. Zato je, kao i obično, krenuo ranije kako bi prije časa odigrao jednu utakmicu.
