Kad se nakon pauze svi vratiše u učionicu, zatekoše uplakanu Esmu. Vidno uznemirena i ljuta, Esma je odbijala da razgovara sa svakim ko joj je prišao ili je nešto upitao. Čak ni učiteljici nije htjela da ispriča zašto je plakala. Zato Amina ustade i ispriča učiteljici šta se to upravo dogodilo Esmi.
“A hajde, recite mi, drugari, šta ste vi radili kad je taj dječak skinuo Esmi hidžab s glave?”, upita učiteljica, ali niko ne odgovori. Učiteljica upita opet: “Šta ste uradili? Je li iko pritrčao Esmi u pomoć? Ko je prišao Esmi da je utješi?”, vrlo ljutito se obraćala učiteljica razredu. “Vi ste se smijali i tim gestom ste podržali to što je on uradio i bili mu saučesnici.”
Svi u razredu su pognutih glava slušali šta učiteljica govori. Bilo im je neprijatno što nisu pritekli u pomoć drugarici, već su se smijali ovoj vrlo neumjesnoj šali. “A sad mi recite šta sad da uradimo?”, upita učiteljica, “kako da ispravimo ovu nepravdu koja je Esmi načinjena?”
Nakon kratke pauze, Salih reče: “Trebali bismo dovesti onog dječaka što je Esmi strgao mahramu s glave da se lijepo izvini Esmi.”
“Ne samo to, nego trebamo isto tako neumjesnu šalu za njega smisliti, pa nek se i njemu sva djeca smiju, da i on osjeti kako je bilo Esmi”, dodade Zehra.
“Trebamo svi tražiti halala od Esme jer smo se smijali!”, dodade Hasan.
Učiteljica se obrati Esmi: “A šta ti misliš, Esma? Eto, čula si šta predlažu tvoji drugari. Koji je tvoj prijedlog?”
Esma obrisa suze sa obraza pa plačljivim glasom reče: “Molim Allaha da otvori srce svima onima koji ne znaju vrijednost hidžaba i da otvori oči svima onima koji ne vide ljepotu hidžaba. Ja se ne želim na sličan način ni s kim šaliti.”
Učiteljica se osmjehnu. “Kada je Poslanik, alejhis-selam, pozivao plemena u islam i kada je došao u Taif, nijedno pleme nije prihvatilo Poslanikov, alejhis-selam, poziv, već su ga ljudi ismijavali, nazivali pogrdnim imenima i gađali kamenicama, pa je Poslanik, alejhis-selam, od zadobijenih rana počeo da krvari. Vjerujem da vam je poznata ta priča”, reče učiteljica, pa nastavi: “Tad je Uzvišeni Allah poslao meleka Džibrila da upita Poslanika, alejhis-selam, šta želi da Allah uradi sa tim ljudima, kako da ih kazni, da li da sruši brda na njih zbog onog što su uradili Poslaniku, alejhis-selam, ali naš dragi Poslanik, alejhis-selam, rekao je da ne želi nikakvu osvetu, već je učio dovu da među potomcima njihovim bude onih koji će Allaha obožavati i nikad Mu neće druga pripisivati. Tako naša draga Esma slijedi primjer Poslanika, alejhis-selam, i na nepravdu koja joj je učinjena uzvraća dovom.”
Do kraja dana svi su ponovo bili sretni i nasmijani. Dječak koji je strgao Esmi mahramu s glave došao je da se izvini. Ispričao je kako mu nije bila namjera da skroz strgne mahramu, već da se samo malo našali sa Esmom, te da mu je jako žao što ju je povrijedio. Čak je i donio bombone za Esmu. Drugovi iz razreda su tražili halala od Esme što su se smijali i na taj način učestvovali u Esminom ismijavanju. Naravno, Esma je halalila, pa je i bombone podijelila sa svojim drugarima.
Cijeli razred naučio je važnu lekciju: da i tako naizgled bezazlene šale mogu duboko da povrijede nekoga i da su svi oni koji ne stanu u odbranu povrijeđenog ili se tome smiju, saučesnici u nepravdi koja se čini. A naš Poslanik, alejhis-selam, najbolji nam je primjer u svemu, pa i u tome kako trebamo postupiti kada nam se učini nepravda.
