Broj 100

Veoma je zahtjevno navesti sve ono što vjernika učvršćuju na pravom putu, budući da postoji velika razlika među ljudima u vezi s pitanjem motivā postojanosti i istrajnosti u vjeri. Jedan od bitnih stimulansa za istrajnost na istini jeste pripadnost najboljem ummetu koji se ikad pojavio na Zemlji: ummetu poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

Ashabi su najbolja generacija ljudi koja se pojavila na zemaljskoj pozornici. Oni su svojim striktnim slijeđenjem Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najpotpunije primijenili Allahovu Knjigu. Nažalost, vremenom se pokušala izvitoperiti slika o ovoj časnoj generaciji, pa su im imputirane neistine s ciljem degradiranja njihovog doprinosa ukupnom islamskom trijumfu.

Jedinstvo muslimana, ujedinjenje, život i rad u zajednici, želja je i nada svakog iskrenog vjernika, jer nijedan iskreni vjernik ne sumnja u plemenitost, vrijednost, važnost i obaveznost ovog cilja.

Na Zapadu živi veliki broj muslimana različitih nacionalnosti. Različiti su povodi njihovog preseljenja i boravka. Neki su dobrovoljno otišli zbog boljih uvjeta rada i života, školovanja, specijalizacije i slično, a neki drugi potražili su spas za sebe, svoju porodicu pa i svoju vjeru od teških uvjeta života u svojoj domovini. Primjetno je i to da muslimani na Zapadu na različit način primjenjuju vjerske propise. Također, neki od njih su se u potpunosti asimilirali, a drugi pak pokušavaju sačuvati svoju vjeru, identitet i tradiciju prateći tokove modernog života. Zbog širine i obima ove teme, ograničit ćemo se samo na nekoliko stvari vezanih za boravak muslimana na Zapadu.

Uzvišeni Allah podario nam je da se razlikujemo u izgledu, karakteru, temperamentu i u mnogim drugim detaljima. No, ta raznolikost ima svrhu da nas preispita, osnaži i na kraju ujedini. Uzvišeni kaže: “...Mi činimo da jedni druge u iskušenje dovodite, pa izdržite! A Gospodar tvoj vidi sve.” (El-Furkan, 20)

Allahov dar Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jeste blagost kojom je okupio ljude oko sebe. To je osobina koja štiti od grubosti i koja jasno i nedvosmisleno donosi uspjeh u kontaktima sa ljudima. Uzvišeni kaže: “Allahovom milošću, ti si blag prema njima, a da si grub i tvrda srca bio, sigurno bi pobjegli na sve strane od tebe. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno, i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, na Allaha se osloni; Allah, doista, voli one koji se na Njega oslanjaju.” (Alu Imran, 159)

Stanovnici Balkana, a najvjerovatnije i Bosne, prve susrete sa muslimanima imali su na Siciliji, jer je u Palermu, za vrijeme dominacije muslimana, postojala četvrt koja je nosila naziv Harat Sagaliba, tj. Slavenska četvrt.

Među najstarijim svjedocima prisustva muslimana na našim prostorima jeste džamija Turhan Emin-bega u Ustikolini iz 1448–1449., što je četrnaest godina prije događaja u Jajcu, a džamija ukazuje na postojanje aktivnog vjerskog života na tom prostoru. Samo muslimansko mezarje u tom mjestu datira 10–20 godina prije izgradnje džamije. Također, najstariji muslimanski nišan iz Rogatice datira iz 1460. godine. Čak prva džamija u Sarajevu, koja je otvorena 1462. godine, nekoliko je godina prethodila padu Bosanskog kraljevstva.

Turska dovršila prototip prvog borbenog plovila na daljinsko upravljanje

Prototip prvog turskog oklopljenog bespilotnog broda (AUSV), koji je razvilo brodogradilište Ares u saradnji s kompanijom Meteksan Defense Industry Inc. sa sjedištem u Ankari, predstavljen je 15. decembra 2020. u glavnom gradu Turske, izvijestila je Anadolu Agency.

Daljinski upravljani, autonomni bespilotni brodski proizvod zamišljen je kao vrhunski stroj s umjetnom inteligencijom, a opremljen je borbenim sistemima s navođenim projektilima koje je razvila lokalna odbrambena kompanija Roketsan.

Projekat AUSV, prvi proizvod iz serije ULAQ, predstavljen je javnosti još u oktobru, a sada je predstavljen i prototip. Proizvod je rezultat tri godine istraživanja i razvoja u kojem su sarađivali stručnjaci Meteksana i Roketsana, a imat će domet krstarenja od 400 km (249 milja), brzinu od 65 km na sat (40,3 milje na sat), mogućnosti dnevnog i noćnog vida i nacionalnu šifriranu komunikacijsku infrastrukturu.

Muslimani širom svijeta nalaze se u veoma nezavidnom položaju, a to se odnosi i na muslimane u Bosni i Hercegovini. Historija islama nije zapamtila ovakvo loše stanje među muslimanima. Kroz povijest je bilo teških vremena, ali kada bi muslimani slabili na jednom kraju svijeta, na drugom bi jačali. Kada je padala islamska Španija, Endelus, na drugom kraju islamskog svijeta stvarala se snažna i organizovana Osmanska država. Kako se onda ponašati da bi nam Allah popravio stanje nabolje? Vrlo je značajno govoriti o jedinstvu muslimana i konkretno raditi na njegovom ostvarenju.

Nikada nisam imao priliku da čujem da neko obilježava jubilej svog ljenčarenja, nerada i nepostignutih rezultata. Nisam imao ni priliku da vidim da neko u svojoj biografiju navodi vrijeme ljenčarenja, nerada i gubljenja vremena. Ljudi su se uvijek ponosili svojim radom na dunjaluku, a time će se ponositi i na ahiretu.

Šta je za nas Kur’an? Kako se odnosimo prema njemu i kako ga razumijemo? Da li smo dovoljno posvećeni Kur’anu kao Svjetlu i Uputi koju nam je Svemilosni poslao? Da li imamo ispravan odnos prema Kur’anu kao Allahovoj objavi i uputi? Sve su ovo pitanja koja su veoma bitna kada je u pitanju naš ispravan odnos prema Kur’anu.

Prije svega trebamo znati da je Kur’an Allahov govor, objava od Allaha i uputa čovječanstvu, koja ima za cilj da ljude izvede iz zablude i neznanja na put upute i prosvijećenosti.

Nažalost, činjenica je da mnogi muslimani čitaju i uče Kur’an na arapskom jeziku, ne razumijevajući njegovo značenje, njegove poruke i propise. Nemali broj je i onih koji pamte i memorišu Kur’an, ali vrlo slabo razumiju njegove upute, pouke i poruke. Ali, činjenica je da je veoma mali broj onih koji izučavaju sadržaj Kur’ana, njegovo značenje, njegove poruke, propise i poruke, kako bi Kur’an ispravno i do kraja razumjeli i kako bi prema Kur’anu uredili svoj život.

Ako bismo razmislili koje nam stvari najviše obuzimaju misli, čemu ljudi najviše teže, oko čega imamo najviše sukoba, našli bismo da je u prirodi svakog čovjeka da teži stjecanju i povećavanju opskrbe, da ulaže veliki trud, voli bogatstvo i da ga je strah siromaštva: “I zato je on, što voli bogatstvo – radiša” (El-Adijat, 8).

Uzvišeni Allah postavio je u kosmosu u svim Svojim stvorenjima određena pravila, dao je da sve što postoji, postoji u određenom skladu i zakonitostima: “Mi sve s mjerom stvaramo” (El-Kamer, 49), odredio je i da svaki postupak ima svoju posljedicu.

Poštovani mu’mini, pripadnici ummeta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i milleta Ibrahima, alejhis-selam!

U ovom kosmosu, počevši od naše Zemlje, postoje Allahovi suneni – zakonitosti, koji se ne mijenjaju do Sudnjega dana. Smjena dana i noći, godišnja doba, gravitacija, izvođenje mrtvog iz živog i živog iz mrtvog, samo su neke od očiglednih zakonitosti kojih je svjestan svaki pojedinac. Međutim, mnogo je ovakvih zakonitosti koje se odnose na čovjeka i njegov život, a kojih čovjek nije svjestan i često ih ne primjećuje.

“Dobro se dobrim vraća”, “ko posadi – požnjet će”,samo su neki od sunena koje je Tvorac ostavio da funkcioniraju u čovječanstvu od prvog do posljednjeg čovjeka.

Jedan od Allahovih zakona koji je na snazi do Sudnjeg dana jeste i pravilo navedeno u naslovu ove hutbe: “Ko ostavi nešto radi Allaha, Allah će mu nadoknaditi boljim od toga”. Svaki vjernik treba da ima ovo pravilo i ovaj Allahov princip na umu, jer se život svakog pojedinca svakodnevno prepliće sa izazovima u kojima se čovjek najčešće nađe pred izborom između Allahovog i ljudskog zadovoljstva, između Allahovih granica i svojih prohtjeva. Onog momenta kada čovjek dā prednost Allahovom zadovoljstvu nad svojim i tuđim, Allah će mu nadoknaditi boljim od onoga što je propustio, ne istim, niti slabijim, već uvijek boljim od onoga što je propustio, jer Allah obilato daje i ne škrtari.

Štapić za žvakanje, čišćenje zuba, misvak, sivak – sve su nazivi koji označavaju grančicu pomalo zapostavljenog i sve više zaboravljenog sunneta. Naziv je dobio od arapske riječi yudlik, koji se ugrubo može prevesti kao “masaža”, tj. masaža unutrašnjosti usta. To znači više od “četkanja zuba”. Dobiva se od biljke kharijal (lat. Salvadora persica), koja se može naći u suhim i sušnim područjima.

Zbog svojih pozitivnih farmaceutskih djelovanja na zdravlje čovjeka i činjenice da se koristi već stoljećima, od 1986. godine nalazi se u preporukama Svjetske zdravstvene organizacije za oralnu higijenu. No, zbog prilično slabe osviještenosti ljudi i nezainteresiranosti, naučno se proučava tek unatrag dva desetljeća pa su saznanja o njegovim djelovanjima dosta ograničena.

Kina je najmnogoljudnija zemlja na svijetu, u kojoj živi jedna veoma velika muslimanska manjina. Ova je zemlja odavno u centru svjetske pažnje zbog mnogih tema, od kojih je i tema Ujgura i njihovog progona i represije centralnih vlasti u Pekingu. Međutim, Ujguri nisu jedina muslimanska manjina u Kini. U ovom tekstu govorimo o demografiji ove zemlje, njenoj povijesti i trenutnom stanju muslimana u njoj.

Jedinstvo se u Kur’anu spominje na devet mjesta, a sadržajno kur’anski tekst spominje dvije vrste jednakosti: jedinstveno porijeklo i jedinstvena vjera.

Govoreći o jedinstvenom porijeklu čovječanstva, Kur’an objašnjava da svi ljudi vode porijeklo od zajedničkog oca i majke, tj. Allahov govor potvrđuje neraskidivu biološku vezu među svim ljudima, bez ikakvog izuzetka. Obraćajući se svim ljudima, Uzvišeni Allah kaže: “O ljudi, bojte se Gospodara svoga, Koji vas je stvorio od jedne osobe, od koje je njen par stvorio, a od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao” (En Nisa, 1).

Ovim riječima Uzvišeni Gospodar podsjeća sve ljude na to da je On Stvoritelj svih njih bez obzira na njihovu etničku, rasnu i jezičku razliku, te da ih sve povezuje jedan muškarac i jedna žena, a ta zajednička veza upućuje na međusobne obaveze koje su ljudi dužni ispoštovati jedni prema drugima, ne čineći nepravdu međusobno. (Tefsiru Taberi, 7/512)

S obzirom na to da živimo u podneblju u kojem ljudi ne govore arapski jezik, a u pisanju na našem jeziku ne koristimo arapska slova, harfove, mnogi ljudi ne znaju učiti Kur’an na arapskom jeziku, na jeziku na kojem je objavljen.

Neki dobronamjerni ljudi (kojima je sigurno nedostajalo šerijatskog znanja) došli su na ideju da ljudima olakšaju učenje Kur’ana, pa su izvorne riječi Kur’ana pisali latinicom, naprimjer Kul huvallahu ehad. U početku je to bilo ograničeno na ilmihale u kojima se latiničnim pismom pisalo nekoliko osnovnih sura, kako bi ljudi mogli da nauče sure koje su im potrebne da bi obavljali namaz, potom se se to proširilo, pa su pisane zasebno određene sure, kao što je sura Ja-sin, El-Bekara, El-Vakia, i na kraju je to otišlo toliko daleko da su cijeli Kur’an napisali na latinici.

Da bismo dali potpun osvrt na ovo pitanje, treba ukazati na nekoliko bitnih činjenica koje će nam olakšati razumijevanje ovog pitanja.

Svaki umni i razboriti čovjek, kada shvati da je ovaj svijet prolazan, “zavičaj dosade i nesreće”, zapravo, kada shvati da ovo nije ni svijet, “ni kuća ni stan, nego tek prolaz” do Kuće spasenja ili Kuće propasti, zapitat će se šta mu je činiti. Ovako to opisuje Gazi Husrev-beg u svojoj vakufnami i dodaje: “Sretan je onaj čovjek koji na sebi priliku uzima te današnji dan na jučerašnji primijeni i koji, čekajući vrijeme smrti, u svome radu ne pogriješi. Dobra djela gone zlo, a najuzvišenije od dobrih djela je milodar, najuzvišeniji milodar je onaj koji ostaje zauvijek, a od dobrotvornih djela opet je najljepše ono koje jest, odnosno koje će se trajno ponavljati. Jasno je da je od trajnih dobrotvornih djela najduže zajamčeno dobročinstvo vakuf. Dok je svijeta i vijeka korist vakufa ne prestaje niti se njegovo djelovanje do Sudnjega dana završava.” Tako je govorio Gazi Husrev-beg, tako je zapisao u svojoj vakufnami iz 1531. godine, prije 490 godina, koliko teče nepresušna rijeka sevapa – Božijom voljom.

Za vrijeme velike pauze sva djeca su bila u školskom dvorištu. Amina je s drugaricama stajala sa strane i gledala kako se ostala djeca igraju. Dječaci su jurili unaokolo i zadirkivali djevojčice. Jedan dječak je trčkarao oko Esme i zadirkivao je zbog mahrame koju nosi. Esma se nije obazirala, već popravi mahramu i nastavi pričati s drugaricama. Ali dječak nije odustajao, već je nastavio zadirkivati Esmu i ismijavati hidžab koji ona odnedavno nosi. On pritrča još jednom da povuče Esmu. Povukao je tako jako da joj je strgao mahramu sa glave. Esma izgubi ravnotežu i pade. Vidjevši kako joj se djeca smiju, Esma pokri lice rukama i plačući utrča u učionicu. Amina potrča za njom, ali ne uspje da vidi u kom je pravcu Esma otrčala. Zatim se okrenu da nađe dječaka koji je strgao Esmi mahramu s glave, ali u svoj toj gužvi nije mogla da ga vidi.

Meleki su stvorenja koja nikad nisu nepokorna Uzvišenom Allahu, ali su, kao i ljudi i džini, stvorenja obdarena razumom i oni razmišljaju. Ono što je manje poznato jeste da nekad meleki razgovaraju na način koji se opisuje kao rasprava među njima.

Tirmizi i Ahmed bilježe sljedeći hadis od Muaza b. Džebela, radijallahu anhu: “Jednog jutra Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije izašao da klanja sabah namaz sa nama. Čekali smo ga dok gotovo nismo vidjeli sunce kako izlazi. Onda je brzo izašao, proučen je ikamet i predvodio je namaz. Kratko je klanjao. Kada je predao selam, pozvao nas je rekavši: ‘Ostanite da sjedite u safovima.’ Potom se okrenuo prema nama i rekao: ‘Ispričat ću vam šta me spriječilo da izađem jutros. Ustao sam da klanjam noćni namaz, abdestio se i klanjao koliko sam mogao, a onda sam zadrijemao u namazu i zaspao dubokim snom. Odjednom sam vidio svog Gospodara u najljepšem liku. On mi reče: ‘O Muhammede!’ ‘Odazivam Ti se, Gospodaru moj!’, rekao sam. On reče: ‘O čemu se raspravljaju meleki?’ ‘Ne znam, Gospodaru moj’, rekao sam. Onda je stavio svoju ruku među moja pleća, tako da sam osjetio hladnoću Njegove ruke među svojim grudima i sve mi je postalo jasno, znao sam odgovor. Onda mi reče: ‘O Muhamede, o čemu se raspravljaju meleki?’ Tada rekoh: ‘Raspravljaju se o iskupima i stepenima.’ ‘A šta su iskupi?’, upitao je, a ja rekoh: ‘To su: pješke na namaze u džemat odlaziti, nakon namaza u džamiji sjediti i u nelagodama abdest upotpunjavati.’ ‘A šta su stepeni?’, upitao je, a ja rekoh: ‘Sirotinju hraniti, lijepe riječi govoriti i dok svijet spava klanjati.’ Potom mi reče: ‘Traži šta god hoćeš’, a ja rekoh: ‘O Allahu, molim Te da činim dobra djela, a da ostavim sve loše, da volim siromahe, da mi oprostiš i da mi se smiluješ, i ako budeš htio neki narod da iskušaš, da me usmrtiš prije iskušenja. I molim Te za Tvoju ljubav, za ljubav onih koji Tebe vole, i za ljubav prema svakom djelu koje približava Tvojoj ljubavi.’” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Ove riječi su istina, izučite i naučite ih.”

Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

U prošlim brojevima govorili smo o podsticajima na ostavljanje griješenja Allahu, dželle šanuhu, koje je spomenuo Ibn Kajjim el-Dževzijja, rahimehullah, u svome djelu Udetus-sabirin ve zehiretuš-šakirin – Snaga strpljivih i oprema zahvalnih. U ovome tekstu navest ćemo dva zadnja, od ukupno dvadeset, podsticaja na ostavljanje griješenja prema Allahu, dželle šanuhu, koja je imam Ibn Kajjim spomenuo. Uz podsticaje su navedene kratke bilješke i pojašnjenja uvaženog šejha Abdurrezzaka el-Bedra, hafizehullah, koja ih pobliže pojašnjavaju.

Poštovani čitaoci, pred vama je 100. broj časopisa El-Asr, jubilarni broj, koji je rezultat osamnaest godina džematskog rada. Da Uzvišeni Allah voli i pomaže zajednički rad, uvjerili smo se kroz projekat El-Asr, tako da slobodno možemo reći da je ključ svakog uspjeha u zajedništvu i džematskom radu. Džematski rad podrazumijeva uvažavanje različitih ideja i stavova, a različitost mišljenja i ideja ogroman je resurs i neprocjenjivo blago koje muslimani moraju iskoristiti za prosperitet, a nikako za podjele i nazadovanje.

Da bismo ostvarili pobjedu i uspjeh, potrebna nam je skupina ljudi koja je svjesna da je za uspjeh i pobjedu potrebno postupati u skladu sa zakonima koje je propisao i odredio Uzvišeni Allah. Pobjeda pripada vjernicima! Vjernici su plod kur’anskog učenja, ljudi jasnog plana i pravca, ljudi koji se podižu i odgajaju na jasnim i čvrstim dokazima.

Od prvih dana kada je svjetlo islama granulo na Arabijskom poluotoku, u knjigama historije, kao i u drugim knjigama kur’ansko-hadiske tematike, poput zbirki hadisa, tefsira, islamskog prava itd., naći ćemo mnoge primjere u kojima je oslikana velika želja prvih generacija muslimana – ashaba, tabiina i tabi tabiina, da na ispravan način shvate i u konačnici primijene islamske propise u svojim životima. Njihova privrženost i želja za ispravnim razumijevanjem kur’ansko-hadiskih tekstova rezultat je prevashodno Allahove milosti prema njima, potom njihove ispravne percepcije ovodunjalučkog života kao mjesta ispita, testiranja i kušnje, i svjesnosti o tome da će svaki od njih, ponaosob, stati pred Uzvišenog da odgovara za svoja djela. Ashabi su se trudili da budu najbolji muslimani, da islam žive u svakom njegovom segmentu, i u tome su svakako uspjeli, čemu svjedoče riječi Uzvišenog: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje rijeke teku, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh” (Et-Tevba, 100).

Brak je osnovna ćelija društva i kao takav zauzima veoma visoko mjesto na listi prioriteta svakog muslimana. Želja za formiranjem bračne zajednice tinja u srcima mladih ljudi jer traže smiraj koji Uzvišeni Allah spominje u riječima: “…i jedan od dokaza Njegovih jeste to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost…” (Er-Rum, 21).

Islamski učenjaci prije imama Buharija, Allah mu se smilovao, u svojim pisanim djelima nisu odvajali sahih (vjerodostojne) hadise od onih koji su na stepenu hasena (dobrog) i daif (slabih) hadisa, niti su hadisi bili poredani po poglavljima, kao što će to kasnije biti poznato među učenjacima, već su hadisi bili pomiješani, npr. hadis o čistoći, nakon njega hadis o braku, zatim hadis o tefsiru itd.

Nakon ovog načina zapisivanja hadisa, dolazi sljedeća generacija koja hadise zapisuje na taj način što ih razvrstava po poglavljima, shodno njihovom značenju, kao što je Muvetta, imama Malika, Musannef, Abdurrezaka, Musannef, Ibn Ebu Šejbe… Međutim, hadisi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u ovim djelima, iako si bili poredani po poglavljima, bili su pomiješani sa izrekama ashaba i tabiina.

Pažnju koju je islam poklonio ženi možemo sagledati kroz mnoštvo primjera, kur’anskih poruka i hadiske neiscrpne inspiracije.

Jedan od pokazatelja brige islama prema ženi jeste propisivanje hidžaba – pojma koji nas u duhu jezičkog i terminološkog značenja asocira na skrivanje, prikrivanje, zaklanjanje i zaštitu.

Mnogo se o hidžabu reklo, pisalo, pojasnilo, no, s obzirom na to da će Allahovi neprijatelji u vidu šejtana stalno objavljivati rat muslimankama, a ako to ne uspiju, neumorno će pokušavati iskriviti njegovo ispravno poimanje, govoriti o hidžabu neizostavan je korak s ciljem suzbijanja neprijateljskih ciljeva.

Žena muslimanka, prije nego što počne dublje istraživati i shvatati smisao hidžaba u islamu, mora razumjeti da je hidžab znatno veći pojam od toga da je obično platno i tkanina.

Vrijeme koje nam je dato na raspolaganje je emanet i velika blagodat za koju ćemo biti pitani na Sudnjem danu i za koju ćemo odgovarati. Stoga je veoma važno kako se jedan musliman odnosi prema svom vremenu. Kada malo bolje razmislimo o manje-više svima nama dobro poznatom hadisu u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dvije su blagodati kojih većina ljudi nije svjesna: zdravlje i slobodno vrijeme” (Buhari), shvatimo da je to jedna od najvećih blagodati koje su date čovjeku, jer će na Sudnjem danu čovjek imati koristi samo od vremena koje kvalitetno iskoristi, koje provede u ibadetu. Svima nama potrebna su dobra djela i svako dobro djelo itekako će nam biti dragocjeno i važno, a upravo ih realiziramo u vremenu koje svakodnevno živimo. Na važnost i odgovornost u pogledu vremena upozorio nas je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši: “Čovjek se neće pomjeriti na Sudnjem danu dok ne bude odgovarao za četvero: za život kako ga je proživio, za mladost kako ju je proveo, za imetak kako ga je stekao i u šta ga je utrošio i za znanje da li je po njemu radio” (Tirmizi, hadis je hasen). Zamislimo sad trenutak u kojem stojimo pred svojim Gospodarom na Sudnjem danu i On, Uzvišeni, pita nas kako smo svoju mladost proveli, kako smo svoj život iskoristili i šta smo s njim napravili.

Hipotetički gledano, Uzvišeni Gospodar mogao je ljudima spustiti Knjigu – Kur’an bez posredstva poslanika, kao uputstvo za život na dunjaluku, koje će ljudi čitati, promišljati i raditi po njemu, pa ko to bude najbolje naučio i primijenio, ući će u Džennet, ili u suprotnom zaslužiti privremenu ili vječnu kaznu.

Januar nam je zakoračio polahko u živote i nekako se čini kao je da 8. decembar 2019. godine bio praktično prije nekoliko dana, kada smo čuli za neki novi virus iz Vuhana koji se munjevito širi našim planetom i donosi strah i velike promjene. Tek stotinu dana od tog decembra cijeli svijet je bio u totalnom haosu: izolacije, kolapsi, maske, zaraženi, umrli, respiratori, krizni štabovi, krize i smjene vlada, kao da nikad više život neće doći na normalno. I nadali smo se da brzo će proći, da će se dogoditi neki od scenarija koji su naučnici predviđali. Ali, virus je ipak ostao uporniji i još uvijek hara svijetom bez obzira na sve naše mjere. Do septembra 2020. godine registrovano je preko 12.000 mutacija ovog virusa. Proteklih dana puni su naslovi mnogih senzacionalističkih časopisa i portala o novom soju koji se širi unutar Velike Britanije.

Poslanici su ljudi koje je odabrao Uzvišeni Allah da bi im dostavio poslanicu, naredio im da je prenesu narodu kojem su poslati i da ih obavijeste o propisima čije im je izvršavanje Allah stavio u dužnost, kao i da prenesu ostale vijesti koje su im objavljivane. (Abdullah b. Muhammed et-Tajjar, Sažeti govor o temeljima islama)

Izraz “vjerovjesnik” u arapskom jeziku vodi porijeklo od riječi “en-nebeu”, što znači “vijest, obavijest”. Allah, dželle šanuhu, kaže: “O čemu oni jedni druge pitaju? O Vijesti velikoj” (En-Nebe, 1–2).

Vjerovjesnik je nazvan vjerovjesnikom zato što ga je Allah obavještavao i objavljivao mu: “Reče ona: ‘Ko te o tome obavijestio?’ Reče: ‘Obavijestio me Onaj Koji sve zna i Koji je o svemu obaviješten’” (Et-Tahrim, 3). (Lisanul-areb, Besair zevi temjiz, Lavamia envar behije)

Allah u Svojoj Knjizi kaže: “Imetak i sinovi ukras su u životu na ovome svijetu.” (El-Kehf, 46)

Pored toga što su djeca ukras, treba biti svjestan da su ta ista djeca nama povjereni emanet i iskušenje, te da će roditelji za njihov odgoj biti pitani. Ali, kako dijete odgojiti na ispravan način, za svakog roditelja predstavlja jedan od najvećih izazova. Zato su naši učenjaci, a i stručnjaci dosta pažnje poklanjali ovoj problematici.

Prvi imam i prvo islamsko djelo na tlu Sjeverne Amerike

Da li ste znali da je između 20 i 30% robova u Americi ispovijedalo islam? Među njima i izvjesni Bilali Muḥammed. Porijeklom iz naroda Fulani, jednog od najvećih plemena današnje Afrike, zarobljen je krajem XVIII stoljeća na teritoriji današnje Gvineje, a zatim završio na plantaži uglednog američkog robovlasnika Thomasa Spaldinga (1774–1851) na ostrvu Sapelo u Džordžiji (SAD). Kao sin učenih roditelja, njegov vlasnik Thomas, za ta vremena poprilično “liberalnog” duha, podario mu je potpunu slobodu vjeroispovijesti. Bilali Muhammed uživao je pravo da obavlja svoje dnevne namaze, posti mjesec ramazan, da nosi svoju tradicionalnu odjeću, te da nadijeva muslimanska imena svojoj djeci, a imao ih je čak devetnaest.

Ako vrijeme u kojem živimo uporedimo sa vremenom prvih generacija, vidjet ćemo da je danas dosta lakše postati poznat i steći popularnost. Nekada su ljudi iz želje da postanu poznati bili spremni da se i po lošem spomenu kako bi se čulo za njih. Tako se prenosi da je jedan učenjak, kada je čuo da je Hatib el-Bagdadi napisao knjigu Tarihul-bagdad, upitao jednog čovjeka da li je njega Hatib svrstao u lažove ili u povjerljive, pa kada su mu rekli da ga nikako nije spomenuo, ražalostio se i kazao: “Da me makar spomenuo među lažovima” (Es-Sijeru). S druge strane, danas vidimo da se ljudi preko društvenih mreža predstavljaju drugačije u odnosu na to kakvi su u stvarnosti i tako vješto prikrivaju svoje manjkavosti, a pokazuju pozitivnosti koje preko društvenih mreža uveličavaju.

Ova bolest nije specifična samo za određenu vrstu ljudi, ona može zadesiti i uspješnog i propalicu, i vjernika i nevjernika, i bogatog i siromašnog, i mladića i starca, i učenog i neznalicu.

Hasan Kafi Pruščak (1544–1615) u svom djelu Nizamul-ulema ila hatemil-enbija – Niz učenjaka do posljednjeg vjerovjesnika pružio je osnovne podatke o svom životu i radu. Ova biografija predstavlja osnovu za proučavanje njegovog života i rada, međutim ova biografija nije bila dovoljno poznata u naučnom diskursu sve do 20. stoljeća.

Muharem Štulanović u predgovoru prijevoda djela Hasana Kafije Hadikatus-salati fi šerhi Muhtesaris-salah – Bašča namaza u komentaru Sažetka o namazu, predstavio je magistarske teme koje su odbranjene na temu Hasana Kafije ili teme koje se tiču njegovih rukopisa. Na osnovu djela Nizamul-ulema ila hatemil-enbija, pisali su Bašagić, Handžić, Okić, Šabanović i dr. Jedan od prvih koji je pisao o ličnosti i djelu Hasana Kafije bio je dr. Omer Nakičević. Svoju magistarsku tezu pod naslovom “Hasan Kjafi Pruščak, pionir arapsko-islamskih nauka u Jugoslaviji” odbranio je u Kairu. Magistarsku tezu pod naslovom “Metoda stizanja do islamske jurisprudencije” na Medinskom univerzitetu odbranio je Muhammed b. Salih, na osnovu rukopisa Hasana Kafije. Također, magistarska tezu pod naslovom “Svjetlo čvrstog uvjerenja u fundamente vjere”, odbranio je Zuhdija Adilović u Rijadu.

Svaki musliman dužan je učiti svoju vjeru, njene propise i principe i to onoliko koliko mu je potrebno da ispravno obožava svoga Gospodara. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Traženje znanja je obaveza svakog muslimana.” (Ibn Madža, a dobrim su ga ocijenili El-Mizzi, Sujuti, Zehebi i drugi)

Učenje i podučavanje drugih najčasnija je misija koju nakon vjerovjesnikā i poslanikā preuzimaju njihovi nasljednici, a to su islamski učenjaci.