Muaz Smajlović

Vjerovatno smo svi čuli za izraz fikh razilaženja ili adabi razilaženja, ali ono što nam najčešće pada na pamet kada čujemo tu riječ jeste da je to dio općeg bontona i neka fakultativna stvar, nešto dodatno, a ne osnovna potreba u našem životu, posebno na vjerskom planu. Vjernik, zapravo, trebao bi obratiti pažnju na to da su razilaženje i njegovi propisi -- osnovno, suštinsko, šerijatsko pitanje.

Haris b. Amr b. Harisa, jedan pustinjak, došao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i upitao ga o Sudnjem danu i vremenu kada će nastupiti. Rekao je: "Naša zemlja se osušila i sve što raste iz nje je uginulo -- kada će pasti kiša? Ostavio sam svoju ženu trudnu -- šta će roditi? Znam, provjereno, gdje sam rođen -- pa u kojoj ću zemlji umrijeti?" Tada je Uzvišeni Allah objavio: "Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u maternicama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti; Allah, uistinu, sv****e zna i o svemu je obaviješten." (Lukman, 34)

Imam Buhari bilježi hadis koji prenosi Ibn Omer, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Pet je ključeva gajba i njih ne posjeduje niko osim Allah: niko osim Allaha ne zna šta sutra donosi; niko osim Allaha ne zna šta se u maternici krije; niko osim Allaha ne zna kada će kiša pasti; nijedan čovjek ne zna u kojoj će zemlji umrijeti; i niko osim Allaha ne zna kada će Sudnji čas nastupiti."

Nakon pune dvije godine i nekoliko dana genocida u Gazi koji se uživo provodi pred očima cijelog svijeta stavljen je zarez na ovo poglavlje palestinske sage o otporu protiv izraelske okupacije koja traje više od 80 godina, dok svi mi skrušenim srcima i iskrenim molitvama Svevišnjem dove upućujemo da ovaj krhki mir potraje i da ishodi pregovora budu što bolji po Palestince.

U ovim okolnostima pišemo ovaj tekst koji je skromni pokušaj da se prenesu na naš jezik u brojkama razmjere počinjenog razaranja i rezultati genocidnog rata, iako svim srcem znamo da žrtve nisu puke brojke, i da je svaka duša jedan cijeli univerzum: "Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini -- kao da je sve ljude poubijao" (El-Maida, 32). Ove brojke prenosimo u nastojanju da se opiše trenutna situaciju u Gazi koja je, po svemu sudeći, najgora u historiji savremenog ratovanja, iako znamo da ljudski um pred ovako velikim ciframa staje i gubi moć procesuiranja i doživljavanja.

U dobu konzumerizma, društvenih mreža, vještačkog stvaranja potrošačkih potreba i konstantnog traganja za još, više nije neuobičajeno da čovjekom vlada osjećaj nezadovoljstva, da nema ništa, da su drugi privilegirani... Ipak, Kur'an nas uči da se zahvaljujemo Svevišnjem Gospodaru i da Mu budemo zahvalni. Štaviše, Božija Riječ uči nas kako i za šta sve da budemo zahvalni.

Božija je milost to što nas u prvom ajetu El-Fatihe, nakon bismille, uči kako da Mu se zahvaljujemo: "Elhamdulillah! -- Hvala Allahu!"

Nikada nisam mogao ni zamisliti da ću jednom zastati da razmislim o uskoj vezi između ajeta časnog Kur'ana i umjetne inteligencije čije se granice i mogućnosti rapidno povećavaju iz dana u dan. U vremenu kada nas veliki jezički modeli (poput GPT-a i Claudea) fasciniraju svojim mogućnostima da imitiraju različite jezičke forme, a softveri generisanja slika (poput Midjourneya i DALL-Ea) zadivljuju nas svojim kompleksnim umjetničkim slikama, osjećam potrebu da se vratim Allahovoj Knjizi tražeći moralni i duhovni kompas koji će pokazati put kojim bi se mogle dalje razvijati ove tehnologije zarad dobrobiti i sreće čovječanstva, a ponajviše radi toga što čovječanstvo sada svjedoči velikom tehnološkom skoku koji izaziva velika pitanja o prirodi i granicama ljudskog znanja, o odnosu čovjeka i mašine, o budućnosti ljudske egzistencije u svijetu u kojem se konstantno povećava kompleksnost i neovisnost pametnih tehnologija.

Od samog početka misije islama, prvih objavljenih ajeta u Meki, tri komponente bile su nerazdvojive u narativu islama i sistemu šerijata: tevhid, ibadet i dobročinstvo. Među prvim objavljenim ajetima jesu ajeti: "Zato siroče ne ucvili, a na prosjaka ne podvikni, i o blagodati Gospodara svoga kazuj!" (Ed-Duha, 9--11)

U kontekstu propisa i kur'anskih moralnih uputa objavljen je ajet u kojem se upozorava na opasnost škrtosti i neudjeljivanja, za što je obećana najstroža kazna: "'Šta vas je u Sekar dovelo?' 'Nismo', reći će, 'bili od onih koji su molitvu obavljali i od onih koji su siromahe hranili'" (El-Muddessir, 42--44). U drugom ajetu stoji: "Držite ga i u okove okujte, zatim ga samo u vatri pržite, a onda ga u sindžire sedamdeset lakata duge vežite, jer on u Allaha Velikog nije vjerovao i da se nahrani nevoljnik -- nije nagovarao." (El-Hakka, 30--34)

Šahdat Taha je u 85. godini života. To su godine koje bi mnogi poželjeli doživjeti, naročito što tada mogu uživati u benefitu penzionog sistema neke zapadnoevropske ili sjevernoevropske države. No, Šehdet nije iz tog dijela svijeta. On će se sada nasloniti na jedini preostali zid srušene kuće kako bi s nama podijelio priču svog života.

Djed Šehdet Taha, prema članku na Middle East Eye, svjedok je dvije nakbe (ar. katastrofa, nesreća). Prva je ona Nakba iz 1948. godine, a druga se upravo dešava sada i koju uživo pratimo iz Gaze.

Pitanje koje sebi često postavljamo u kontekstu odgoja, ali i u svim drugim životnim kontekstima u kojima prevladava međuljudska komunikacija, naročito kada smo u dominantnoj poziciji, jeste: Kada postupiti strogo, a kada nježno? Ovo pitanje još više dobiva na značaju kada je riječ o odgoju djece, jer će u zavisnosti od te "mjere" ili "ne-mjere" dijete stasati u određenu ličnost i to će direktno utjecati na njegov odnos prema sebi i drugima kada postane dijelom svijeta odraslih.

Na početku, kao što Jasir el-Huzejmi pojašnjava, osobe koje su odrasle u "strogom odgojnom režimu", kakav je bio ranije dominantan, sklone su tome da svojoj djeci pružaju "nježni ružičasti ambijent" pod određenim parolama, poput: "Ne moraju se oni napatiti kao što smo se mi napatili." Ovakvo razmišljanje potaknuto je emocijama, no ono ne proizlazi iz ispravnog načina razmišljanja kakav bi trebao imati jedan odgajatelj.

Islamsko društvo počiva na porodici, jedinki čija funkcionalnost ovisi o ključnoj vezi u njoj, a to je brak. Uspjeh porodice, svakog člana u njoj i njenog cjelokupnog doprinosa društvu uslovljeno je kvalitetom braka. Na osnovu toga brak možemo podijeliti na tri vrste.

U nekoliko vjerodostojnih hadisa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podstiče muslimane da konstantno i neprekidno čine dobra djela, makar ta djela osjećali neznatnim. Tako se u hadisu koji prenosi Adi b. Hatim, radijallahu anhu, navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: "Zaštite se od Vatre udjeljujući makar pola datule" (muttefekun alejhi). U drugoj predaji vjernik se podstiče da se pripremi za Sudnji dan udjeljujući makar pola datule ili kazujući lijepu riječ. U nekoliko hadisa, također, nalazimo da se muslimanu savjetuje da čini dobro, da udjeljuje određenu vrstu "sadake", radeći ono što je u njegovoj moći, tako što će pomoći onome ko je u nevolji, pozivati dobru ili, čak, ne učiniti grijeh.

Dnevne borbe unutar kompleksa Mesdžidul-aksa, kojima smo svjedočili prošlog ramazana, kao i skoro svakog prethodnog, koje su izazvale snage izraelskog okupatora, koje se koriste suzavcima i gumenim mecima kako bi udaljile vjernike iz same džamije -- nikako ne uspijevaju slomiti otpor hrabrih palestinskih boraca. Otpor umnogome ovisi o ljudstvu, čija se brojnost povećava pridruživanjem omladine iz Zapadne obale svojim sunarodnjacima u Kudsu, prilikom čega moraju proći dug put okružen bodljikavim žicama i vojnim patrolama.

Islam je vjera, ali i sistem života. Privredni sistem u islamu sastavni je dio sveobuhvatnog sistema života, utječe i potpada pod utjecaj drugih sastavnih jedinica sistema, koji je uređen preciziranim fikhskim propisima. U takvom sistemu moralna načela su temelj i glavni pokretač.

Unutar privrednog sistema, preciznije za dobivanje kvalitetne proizvodnje u njemu, rad je neizostavni element. Stoga, islamski pristup tržištu rada, tačnije cjelokupni islamski sistem, pridavao je poseban značaj zaštiti prava radnika, naglašavao neophodnost usavršavanja i upotpunjavanja vlastitog posla, te stavljanja radnika u poziciju odlučivanja.

Maleni dječak iz dalekog Iraka uplakano je skupio ruke pod poljskim kišovitim nebom, samo nekoliko kilometara od bjeloruske granice. Pod tamnom i teškom maglom sjeo je ukrug sa svojim ocem, amidžom, amidžićima i rođacima -- njih sedamnaestero koji su se zaputili iz malog sela pored iračkog grada Duhoka. Sa njima je, čak, četveromjesečno dojenče i starica koja jedva hoda. Niko ne govori ni poljski, ni engleski, a samo jedan od njih govori arapski jer su oni, zapravo, Kurdi. Nekako preko prevodioca razumjeli smo da Enverova porodica već dvije sedmice boravi u šumi, luta između Poljske i Bjelorusije, a da posljednja dva dana nisu ni okusili hrane.

U Andaluziji, današnjoj Španiji, postoji bajrak izvezen bogatim vezom historije (vidi sliku), koji nije ni nalik današnjim zastavama na kojima su uglavnom dvije-tri boje uz nekakvu zvijezdu ili orla. Motivi na ovom bajraku ideja su mudrog mislioca, jedinstveni kao neponovljivi trenutak, čak bi i onom koji je prvi put zamislio ovakav bajrak, bilo izuzetno zahtjevno da ga ponovo nacrta.

Jedinstveni bajrak, koji se trenutno nalazi "na čuvanju" u samostanu Santa María la Real de Las Huelgas u blizini španskog grada Burgos, po svemu sudeći bio je bajrak predvodnika pravovjernih Nasira Muhammeda b. Jakuba iz dinastije Muvehida (ili Almohadski halifat) pod kojim se borio u Bitki kod tvrđave El-Ikab ili Bitki kod Navasa de Tolosa 1212. godine. Navodi se da je u toj bitki predvodio 300.000 boraca koji su se suočili s 200.000 vojnika predvođenih kraljevima Kastilje, Aragona, Navare i krstaša Njemačke i Francuske.

Objava Kur'ana arabljanskom narodu bila je glavni povod da oni počnu pisati i zapisivati. Ovaj narod, koji je bio daleko poznat po pamćenju, stoljećima unazad radije je birao da pamti svoju historiju nego da je zapisuje, što je postalo prepoznatljiva karakteristika tog naroda. Ta osobina ostala je dominantna i u periodu ranog islama sve dok se broj učača koji su Kur'an znali napamet nije počeo primjetno smanjivati, ili zbog toga što su se razišli po novoosvojenim područjima ili zbog toga što su preselili na bolji svijet. Nove okolnosti navele su halifu Ebu Bekra es-Siddika, radijallahu anhu, a zatim i halifu Osmana b. Affana, radijallahu anhu, da izvrše kodifikaciju i umnožavanje Mushafa kako bi njegove primjerke poslali u nekoliko gradova širom islamskog svijeta.

Svake godine muslimani širom svijeta dižu lice prema nebu, pogledima punim nade traže tanane svjetlosne niti mlađaka, koji će osvijetliti srca vjernika donoseći im sreću, koji će osvijetliti njihove ulice i donijeti posebne ramazanske običaje. Svaka zemlja, naročito muslimanska, ima svoje ramazanske običaje koji se pružaju poput niti i povezuju taj “veliki islamski svijet”. Tako je ramazan mjesec ibadeta i noćnog namaza, mjesec dobročinstva i rodbinskih posjeta, mjesec sehura i iftara, ali svaka zemlja ima svoje posebne običaje i tradiciju koja svojom jedinstvenošću dodatno obogaćuje bogatu tradiciju muslimana.

Takva zemlja je Egipat, gdje ramazan ima posebnu boju. Egipćani, kao svi muslimani širom svijeta, obilježavaju ramazanske dane ibadetom, punim džamijama, u okrilju porodice i uz poseban “menu”. Ali, pored toga, egipatska kultura obiluje lijepim običajima koji daju “egipatskom ramazanu” posebnu draž.

Svaki umni i razboriti čovjek, kada shvati da je ovaj svijet prolazan, “zavičaj dosade i nesreće”, zapravo, kada shvati da ovo nije ni svijet, “ni kuća ni stan, nego tek prolaz” do Kuće spasenja ili Kuće propasti, zapitat će se šta mu je činiti. Ovako to opisuje Gazi Husrev-beg u svojoj vakufnami i dodaje: “Sretan je onaj čovjek koji na sebi priliku uzima te današnji dan na jučerašnji primijeni i koji, čekajući vrijeme smrti, u svome radu ne pogriješi. Dobra djela gone zlo, a najuzvišenije od dobrih djela je milodar, najuzvišeniji milodar je onaj koji ostaje zauvijek, a od dobrotvornih djela opet je najljepše ono koje jest, odnosno koje će se trajno ponavljati. Jasno je da je od trajnih dobrotvornih djela najduže zajamčeno dobročinstvo vakuf. Dok je svijeta i vijeka korist vakufa ne prestaje niti se njegovo djelovanje do Sudnjega dana završava.” Tako je govorio Gazi Husrev-beg, tako je zapisao u svojoj vakufnami iz 1531. godine, prije 490 godina, koliko teče nepresušna rijeka sevapa – Božijom voljom.

Dotad neviđeno, 3. 4. 2020. na “petak lijepi” pušten je ezan s minareta džamije Dar Assalam u prijestolnici Njemačke, što je bila lijepa gesta njemačke vlade “kako bi se ulio osjećaj sigurnosti u duše vjernika u doba korone”. Ovaj prizor, ovaj poziv koji ulijeva osjećaj sigurnosti, nije ostao privilegija stanovnika tog kvarta, nego su u njemu mogli uživati vjernici čiji pogled i sluh doseže do dvadeset drugih njemačkih džamija u raznim njemačkim gradovima – prema ZDM-u (Zentralrat der Muslime in Deutschland/Središnje vijeće muslimana u Njemačkoj); kao i vjernici u raznim evropskim prijestolnicama i državama, poput Španije, Britanije, Francuske, Belgije i Holandije. (aljazeera.net)

Poznato je da ortografski sistem Kur’ana, onako kako ga možemo uvidjeti u mushafima koje učimo, u određenoj mjeri odstupa od pravila pisanja u arapskom jeziku. Specifičan način pisanja kur’anskih riječi naziva se Osmanova ortografija (er-resm el-usmani), a podrazumijeva način pisanja kakav je zabilježen iz Osmanovog Mushafa. Stoga, oduvijek se postavlja pitanje o mogućnosti da se Kur’an ponudi u drugom ruhu, da li pismom koje potpuno podliježe arapskim ortografskim pravilima, da li transkripcijom latinskim slovima, kako bi se, ponajviše, olakšalo čitanje/učenje Kur’ana, što možemo posvjedočiti kroz razne štampe Kur’ana. No, ovo je pitanje potrebno promatrati šire, odnosno postaviti pitanje da li je način pisanja Kur’ana objava, nadnaravan, te da li zbog toga postoje dodaci u značenju koje je moguće izgubiti kada bi se ono promijenilo.

Jednom ne tako davno u našem lijepom gradu Mostaru priča nas je ponijela do toga “otkud arapske riječi u danskom?, otkud u švedskom jeziku?!” – na što nam je skrenuo pažnju jedan divni insan koji je poznavao jezik i dugo živio u Skandinaviji. Eh, sad… Kao osoba koja nastoji ploviti okeanima lingvistike i arapskog jezika, poznato mi je da riječi putuju iz jednog u drugi jezik, a skoro uvijek iz jezika produktivnih društava u jezike onih koji slijede njihove stope u svijetu nauke i civilizacije, pa nam zato ne treba bolji primjer od našeg jezika – koji nije nikakva iznimka u tom pogledu – a koji je odavno pod invazijom anglizama (anglizmi su riječi iz engleskog jezika preuzete i prilagođene drugom jeziku, uključujući i bosanski) tipa: klaster, blog, brend, čatati, link, mobing, misterija, šoping – pa bismo mogli ovako dovijeka nabrajati. Također, svima je, više ili manje, poznato da je arapsko-islamska kultura i civlizacija, uz nju arapski jezik, imala svoj period uspona, svoje zlatno doba – naročito u Andaluziji – kada je utjecala na druge kulture, u svakom segmentu, te bila preduvjet za nastanak evropskih civilizacija i renesanse. Ali, ipak.. kako? Skandinavija koja nije imala nikakav posredan i direktan kontakt s arapsko-islamskim svijetom? Ili je, ipak, imala?!

Vodeći se hadisom, koji prenosi ashab i halifa Osman b. Affan, radijallahu anhu, u kojem kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Najbolji od vas su oni koji uče Kur’an i druge njemu podučavaju” (Buhari), u ovom tekstu ćemo govoriti o metodi podučavanja tedžvida, nastojeći na jednostavan način ponuditi nekoliko korisnih metoda, praktičnih savjeta i zanimljivih iskustava svakom mualimu, roditelju ili starijem bratu i starijoj sestri koji podučavaju nekog nečemu svetom i uzvišenom.

U nekoliko kratkih ajeta, koji mogu stati u manje od dva reda, nadnaravno se navode najvažnije biljke što čine osnovni izvor prehrane čovjeka i stoke koju uzgaja. Ovi ajeti svojom preciznošću i sveobuhvatnošću svjedoče neograničenoj moći, ljepoti stvaranja i preciznosti kreiranja našeg Uzvišenog Stvoritelja Allaha. Također, oni potvrđuju da se svi oblici ibadeta upućuju isključivo Njemu, da je On jedini Stvoritelj i jedno jedino Apsolutno Božanstvo iznad svih stvorenja. Uzvišeni kaže: “Neka čovjek pogleda u hranu svoju; Mi obilno kišu prolivamo, zatim zemlju pukotinama rasijecamo i činimo da iz nje žito izrasta, i grožđe i povrće, i masline i palme, i bašče guste, i voće i pića, na uživanje vama i stoci vašoj.” (Abese, 24–32)

Sve u ovom gradu obavlja tavaf: ljudi, golubovi, kuće, brda... U njemu nema nijednog pravog puta, sve je lučno i vodi te da kružiš oko njegovog kvadratnog srca. Čak i ljudske naravi.

U Kuvajtu svi putevi vode ka moru, u New Yorku svi putevi vode kroz Manhattan, u Parizu svi putevi vode ka Trijumfalnoj kapiji, u Kairu se svi putevi završavaju na obali rijeke Nil... Svaki grad ima svoje srce – centar.

U Meki svi putevi kruže i ukrug putuju oko Kabe, kao da je grad sagrađen nevidljivom silom i dizajniran da te svaki put iznenada odvede do Kabe. Nevidljiva sila i čar ovog grada privukla je mnogobrojne rase i nacionalnosti ka srcu Meke. Ova sila nije prestala od kada je Zemzem protekao kroz prste Ismailove, alejhis-selam, majke. Privukla je ptice i pleme Džurhum.

Hormuški moreuz, koji se nalazi između Omana i Irana i povezuje Arapski zaljev s Omanskim zaljevom i Arapskim morem, zauzima važnu stratešku poziciju za energetsku industriju u svijetu.

U regiji je 19. jula porasla tenzija nakon što je Iran objavio da je zaplijenio britanski tanker u moreuzu zbog “prekršaja pravila vezanih za prijelaz kroz moreuz” nekoliko sati nakon što je sud u Gibraltaru donio odluku o produženju zadržavanja iranskog tankera na trideset dana.

Dnevni prosjek transporta nafte kroz moreuz dosegao je dvadeset jedan milion barela u 2018. godini, što iznosi 21% svjetske potrošnje naftnih derivata, shodno navodima američke Administracije za energetske informacije (EIA). Ovo čini ovaj moreuz najvećim naftnim plovnim prolazom u svijetu.

Autor ovog putopisa je princ Muhammed Ali-paša, rođen 1875. godine u Kairu, sin Teufika (1852–1892), šestog namjesnika Egipta od potomaka čuvenog Muhammeda Ali-paše, osmanskog paše, Albanca, koji se uspeo do pozicije upravitelja Egipta i Sudana u prvoj polovici 19. stoljeća i čija je vlast, u određenom periodu, obuhvatala Egipat, Sudan, Palestinu, Siriju, Hidžaz, Moreju, Tasos i Kretu.

Autor ovog putopisa je princ Muhammed Ali-paša, rođen 1875. godine u Kairu, sin Teufika (1852–1892), šestog namjesnika Egipta od potomaka čuvenog Muhammeda Ali-paše, osmanskog paše, Albanca, koji se uspeo do pozicije upravitelja Egipta i Sudana u prvoj polovici 19. stoljeća i čija je vlast, u određenom periodu, obuhvatala Egipat, Sudan, Palestinu, Siriju, Hidžaz, Moreje, Tasosa i Krete.

Rijetkost je da neki jezik doživi pažnje i časti kao što je to arapski jezik, jezik koji je Uzvišeni Allah odabrao da bude 'medij' Njegove posljednje objave ljudima, jezik koji može izraziti mudžizu Božiju, koji može prenijeti ljepotu izraza Kur’ana i sunneta. Arapski jezik je i jedan od najvažnijih jezika svijeta. Kako se navodi, arapskim jezikom dnevno govori petsto miliona ljudi širom svijeta. Prema navodima Washington Posta, zauzima četvrtu poziciju, nakon kineskog, hindijskog i engleskog jezika, sa četiristo četrdeset sedam miliona ljudi čiji je maternji jezik arapski. Također, arapski zauzima drugo mjesto, nakon engleskog, po broju država u kojima se govori – šezdeset država, od toga su dvadeset dvije države članice Arapske lige.

Opće je poznato da postoje dva redoslijeda kur’anskih sura i ajeta: redoslijed prema objavljivanju ajeta Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i redoslijed sura i ajeta u Mushafi. Prvi redoslijed je povezan s povodom objave, s događajima iz života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba, radijallahu anhum, a drugi je znatno drugačiji, drugačiji do te mjere da se prvi objavljeni ajeti nalaze u posljednjem džuzu, a posljednje objavljeni ajeti u 6. džuzu.

Ovdje se nameće pitanje: Zašto sure Kur’ana nisu poredane prema redoslijedu po kojem su objavljene?! I ovaj drugi redoslijed, trenutni u Mushafu, je Božija objava. Redoslijed kakav je Allah, dželle šanuhu, objavio svom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Ova ključna informacija upućuje nas na postojanje Božije mudrosti, Njegovog nadnaravnog djela i u ovom segmentu Objave.

Kur’an je Božija mudžiza, nadnaravno djelo, mudžiza koja je data posljednjem Božijem poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, a koja je vječita, nadnaravna u bilo kojem vremenu ili prostoru. U pogledu izazova, Uzvišeni kaže: “Zato neka oni sastave govor sličan Kur’anu, ako istinu govore!” (Et-Tur, 34)

Sveobuhvatnost termina “govor” u ovom ajetu, kao i mnoštvo drugih ajeta, govori nam da je kur’anska nadnaravnost svojstvo svakog njegovog dijela, dio svakog njegovog harfa. Imam Sujuti kaže: “O tome koja je strana Kur’ana idžaz – nadnaravna i nenadmašna, njegovi istraživači davali su različite, raznovrsne odgovore. Svi odgovori i primjeri koji ih potkrepljuju približavaju nas ne samo širokoj teoriji idžaza nego, u nekoj mjeri, i tajni kur’anskog izraza, u kojem nijedan određeni dio idžaske naravi, nego je svaki ajet mudžiza.”

Na tom tragu, lingvisti su tragali za idžazom u svakom elementu kur’anskog jezika, od slova i glasa, preko riječi i strukture, do rečenice i cijelog diskursa. Od relativno “novijih” poddisciplina nauke o kur’anskom idžazu jeste poddisciplina koja proučava izbor riječi u kur’anskim ajetima. Ovdje tragamo za ljepotom izbora i preciznošću upotrebe svake kur’anske riječi. Svaka riječ u Kur’anu u potpunosti obavlja svoju funkciju u prenošenju značenja. Kur’an je objavljen na arapskom jeziku, jeziku običnih ljudi, koristi ista slova i iste riječi, no svaka njegova riječ upotrijebljena je krajnje precizno u datom kontekstu.