Doktor Abdusselam b. Mukbil el-Medžidi u svojoj knjizi Fikhul-ihtilaf -- Tarikul-uhuvve vel-i'tilaf (Fikh razilaženja -- put islamskog bratstva i jedinstva) na sistematičan i naučan način obrađuje ovu temu, pristupajući joj kroz promišljanje o kur'anskim ajetima koji govore o razilaženju, skrećući pažnju na njihove važne poruke. Autor posebno naglašava da je jedinstvo muslimana neraskidivo povezano s tevhidom i temeljnim principima islamske vjere: "Ova vaša vjera -- jedina je prava vjera, a Ja sam -- vaš Gospodar, zato se samo Meni klanjajte!" (El-Enbija, 92).
Autor također ističe da je prihvatanje islamskog vjerozakona, šerijata, jedan od najvažnijih faktora koji podstiču islamsko bratstvo i zajedništvo. Prihvatanjem šerijata vjernik postaje svjestan da je svako razilaženje rezultat truda u pronalaženju najvjerodostojnijeg odgovora, a ne lični spor koji treba voditi ka sukobu. Istovremeno, potpuno prihvatanje šerijata odgaja čovjeka u svijesti da su izvori šerijata -- Kur'an i sunnet -- sveti i nepogrešivi, dok je ljudsko mišljenje uvijek podređeno tim izvorima.
Stoga, kako bi jedinstvo muslimana bilo moguće, jedan od važnih zadataka šerijata jeste da odgoji vjernike da psihološki i naučno prihvate postulate fikha razilaženja: priznavanje postojanja razilaženja i pravilno postupanje u takvim situacijama. Razilaženje je, kako se u knjizi ističe, dio ljudske prirode, što čovjek mora prihvatiti, a zatim postupati u skladu sa šerijatskim propisima i načelima.
Autor u knjizi navodi i brojne primjere iz života velikih muslimanskih učenjaka, pokazujući kako su oni govorili o razilaženju i kako su postupali kada bi do njega došlo.
Tako Zamahšeri kaže: "Suvišno je o ovome mnogo govoriti kada Uzvišeni Allah naređuje vjernicima da postupaju pravedno prema mnogobošcima; pa kako onda tek trebaju postupati prema svojoj braći vjernicima."
Kada je šejhul-islama Ibn Tejmijju pozvao sultan Kalavun, nakon što se ponovo vratio na prijestolje s kojeg je ranije bio svrgnut, počeo se svetiti učenjacima koji su prethodnom sultanu dali fetvu da se Kalavun može ukloniti s vlasti. Sultan Kalavun tada je zatražio od Ibn Tejmijje da izda fetvu o njihovom pogubljenju, želeći iskoristiti činjenicu da su oni ranije, također, dali fetvu da se nad Ibn Tejmijjom može izvršiti smrtna kazna zbog fikhskih razilaženja koja su s njihove strane prerasla u lični sukob. Uprkos tome, Ibn Tejmijja je to odbio. Nije želio iskoristiti tu priliku za osvetu; naprotiv, počeo je hvaliti te učenjake i nabrajati njihove vrline, te je poručio sultanu: "Kada bi pogubio te učenjake, ne bi našao njima slične."
Posebna pažnja posvećena je neizostavnim temeljima vjerničkog jedinstva: potpunoj pokornosti Allahu, snazi muslimanskog bratstva te razumijevanju da je razilaženje dio ljudske prirode. U tom kontekstu navode se brojni ajeti i hadisi koji to potvrđuju, poput riječi Uzvišenog:
"Vjernici su uistinu braća" (El-Hudžurat, 10);
"Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!" (Alu Imran, 103);
"On te podržava Svojom pomoći i vjernicima, i On je sjedinio srca njihova. Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali ih je Allah sjedinio" (El-Enfal, 63--64).
Dalje se ističe da muslimansko bratstvo počiva na nekoliko vjerskih imperativa, za koje se navode argumenti iz Kur'ana i hadisa: međusobna ljubav, lijepo mišljenje jednih o drugima, međusobno pomaganje, izbjegavanje nacionalizma i rasizma, pružanje pomoći u ime vjere, stalno upućivanje dove za braću muslimane, a ne njihovo proklinjanje i vrijeđanje, međusobno dopunjavanje kako bi muslimani bili poput jednog tijela, čuvanje bratstva od svega što ga može narušiti te očuvanje bratske veze čak i u trenucima razdora ili međusobnih sukoba.
Kao rezultat svega navedenog, vjera posebno upozorava da je narušavanje časti vjernika veliki grijeh. U hadisu stoji: "Ko za vjernika kaže ono što nije pri njemu, Allah će ga nastaniti u gustoj izlučevini i gnoju stanovnika Vatre sve dok se ne pokaje za ono što je rekao." (Ebu Davud, vjerodostojan)
Na kraju autor ističe da opće bratstvo vjernika muslimana stoji iznad svakog posebnog, užeg kruga povezanosti među vjernicima, bilo da je zasnovano na vjerskoj, ideološkoj, političkoj ili krvnoj bliskosti i srodstvu, naročito kada je riječ o pravima vjernika. U vezi s tim, šejhul-islam Ibn Tejmijja ističe: "Nijednoj skupini vjernika nije dozvoljeno da se okuplja i međusobno obavezuje na apsolutno potpomaganje, tako da jedni druge pomažu i kada su u pravu i kada nisu. Naprotiv, pojedinačna dužnost svakog čovjeka jeste da slijedi Allahovu Knjigu i sunnet Njegovog Poslanika. Zapravo, svi vjernici su braća i dužni su jedni druge pomagati, pružati podršku i međusobno sarađivati u dobru i djelima pokornosti."
Razilaženje u mišljenjima je ljudska priroda i Božanski zakon. Spominju se kur'anski ajeti i primjeri razilaženja ashaba, pa čak i poslanika Davuda i Sulejmana.
Cilj je da shvatimo da čak i najbolji ljudi mogu imati različita razumijevanja, pa kako tek obični ljudi.
U islamskom pravu, mudžtehid (učenjak koji uloži trud u novonastalom pitanju) koji pogriješi ima jednu nagradu, a onaj koji pogodi dvije.
Razlozi razilaženja su: višeznačnost tekstova, analogija, razlika u znanju, pamćenju, razumijevanju i u procjeni ciljeva šerijata.
Iako su danas informacije dostupne svima, razilaženje i dalje postoji zbog razlike u razumijevanju.
Razilaženja su bila prisutna među ashabima, poput slučaja Omera, radijallahu anhu, tokom epidemije i hadisa koji je kasnije pojasnio situaciju.
Postoje jasni, neupitni temelji vjere, a postoje i područja idžtihada (promišljanje na osnovu znanja) gdje može postojati više ispravnih mišljenja.
Pozitivno razilaženje prikazuje se kao razilaženje koje donosi korist, uz jasno istaknute uvjete za njegovo ostvarenje: iskrena namjera, davanje prednosti objavi nad ličnim mišljenjem, lijep ahlak, milost, skromnost i izbjegavanje optuživanja drugih.
Nasuprot tome, negativno razilaženje prepoznaje se po svojim simptomima: prepiranje, slijeđenje strasti, umišljanje posjedovanja apsolutne istine, fanatizam i prekidanje međusobnih odnosa.
Posebno se ističe historijska prednost islamske metodologije u kulturi dijaloga. Iako je danas ideja dijaloga snažno prisutna na Zapadu, među muslimanima je u velikoj mjeri zapostavljena. Islamska tradicija, međutim, jasno naglašava pravo na lijep i dostojanstven dijalog, objektivnost, slobodno razmišljanje, poštovanje sagovornika i upućivanje dove za njega.
Kroz brojne primjere iz ranog islamskog perioda pokazuje se kako je kultura dijaloga bila duboko ukorijenjena među prvim generacijama muslimana. Među takvim primjerima spominje se Aiša, radijallahu anha, koja je iznosila svoje mišljenje uz puno poštovanje prema drugima.
Navode se i primjeri rasprava među velikim imamima, poput Ebu Hanife, Šafije i drugih, čije su naučne diskusije bile vođene u duhu međusobnog poštovanja i uvažavanja.
Posebna pažnja posvećena je i pitanju grešaka učenjaka. Prenose se riječi Muaza b. Džebela i Selmana el-Farisija koji upozoravaju da se greška učenjaka ne smije slijepo slijediti, ali ni da se zbog te greške sam učenjak odbaci.
Ističe se i važnost lijepog sabura, oprosta i dostojanstvene distance, uz podsjećanje na riječi Ibn Tejmijje i kur'anske ajete o lijepom strpljenju, lijepom oprostu i lijepom udaljavanju. Ukazuje se i na to da bojkot nekoga treba donositi korist, a ukoliko donosi štetu, može postati zabranjen. Nekim ljudima više koristi približavanje, dok je drugima korisnije udaljavanje.
Knjiga je ispunjena vrijednim porukama i preporučuje se njeno čitanje, posebno mladima, jer zanemarivanje ovih principa može dovesti do grijeha i razdora među muslimanima. Upozorava se i na pojavu onih koji profesionalno podstiču na razdor, pravdajući to navodnim širenjem znanja i ispravne akide.
