propisi

Nuajm el-Mudžmiri prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Zaista će moj ummet doći na Sudnji dan svijetlih lica i blistavih tragova (na rukama i nogama) od abdesta. Zato, ko od vas može da produži svoj sjaj (tj. da upotpuni i lijepo obavi abdest), neka to učini." (Buhari, 136; Muslim, 246)

Vjerovatno smo svi čuli za izraz fikh razilaženja ili adabi razilaženja, ali ono što nam najčešće pada na pamet kada čujemo tu riječ jeste da je to dio općeg bontona i neka fakultativna stvar, nešto dodatno, a ne osnovna potreba u našem životu, posebno na vjerskom planu. Vjernik, zapravo, trebao bi obratiti pažnju na to da su razilaženje i njegovi propisi -- osnovno, suštinsko, šerijatsko pitanje.

Aiša, radijallahu anha, rekla je: "Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, volio je davati prednost desnoj strani prilikom obuvanja, češljanja, čišćenja, i u drugim stvarima." (Buhari, 168; Muslim, 268)

Bio sam (Jahja El-Mazini) prisutan kada je Amr b. Ebu Hasan upitao Abdullaha b. Zejda, radijallahu anhu, o abdestu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Tada je donio posudu s vodom i pokazao kako se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, abdestio. On je polio vodu na svoje ruke i oprao ih tri puta. Zatim je stavio ruke u posudu, isprao usta i nos tri puta, zahvatajući vodu tri puta. Nakon toga, opet je stavio ruke u posudu i oprao lice tri puta. Zatim je stavio ruke u posudu i oprao ruke do laktova dva puta. Nakon pranja ruku, stavio je ruke u posudu i potrao po glavi, pomičući ruke naprijed i nazad. Potom je opet stavio ruke u posudu i oprao noge.

U drugoj predaji spominje se da je potirao glavu počevši od prednjeg dijela sve do potiljka, pa ih vratio nazad do mjesta odakle je počeo.

U još jednoj predaji stoji: "Došao nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i iznio nam vodu u posudi od žutog metala." (Buhari, 186; Muslim, 235)

Humran, štićenik Osmana b. Affana, prenosi da je Osman zatražio vodu za abdest, zatim polio vodu iz posude po rukama i oprao ih tri puta. Potom je desnom šakom zahvatio vodu, isprao usta, ušmrknuo vodu u nos i išmrknuo, potom je oprao lice tri puta i tri puta ruke do iza laktova, zatim je potrao glavu, a onda je svaku nogu oprao tri puta i rekao: "Ovako, kao što sam ja uzeo abdest, vidio sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da ga uzima i kaže: 'Ko uzme abdest ovako kao što sam ja uzeo i klanja dva rekata namaza ne dopuštajući sebi da misli о dunjaluku, Allah će mu oprostiti minule (manje) grijehe.'" (Buhari, 164; Muslim, 226)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kada pas pije iz posude nekoga od vas, neka je opere sedam puta." U verziji koju bilježi Muslim stoji: "Prvi put neka je opere zemljom." Također, u hadisu koji prenosi Abdullah b. Mugaffel, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Kada pas pije iz posude, operite je sedam puta, a osmi put istrljajte je zemljom." (Buhari, 172; Muslim, 279)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Neka niko od vas ne mokri u stajaću vodu, koja ne teče, a zatim da se u njoj okupa." U drugoj verziji hadisa stoji: "Neka se niko od vas ne kupa u stajaćoj vodi dok je džunup." (Buhari, 239; Muslim, 282 i 283)

Tejemum u arapskom jeziku označava namjeru, dok se u šerijatskoj terminologiji definiše kao "obožavanje Allaha potiranjem lica i šaka čistom zemljom, na poseban način".

Uzvišeni Allah kaže: "O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite -- a dio glava svojih potarite -- i noge svoje do iza članaka; a ako ste džunupi, onda se okupajte; a ako ste bolesni ili na putu ili ako ste izvršili prirodnu potrebu ili ako ste se sastajali sa ženama, a ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih pređite. Allah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas učini čistim i da vam blagodat Svoju upotpuni, da biste bili zahvalni." (El-Maida, 6)

Vjera islam nije izostavila nijednu poru naših života a da je nije pojasnila, što ukazuje na savršenstvo islama. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sve propise islama pojasnio nam je detaljno, pa čak i način čišćenja nakon nužde. Ponekad su propisi pojašnjeni u Allahovim riječima, a nekad u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili Allah određeni propis spomene općenito, a Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasni ga detaljno.

Jedan od tih propisa jeste propis šerijatskog kupanja, odnosno kada je obavezno i način samog kupanja. Dokaz za obaveznost gusula jesu riječi Uzvišenog Allaha: "A ako ste džunupi, onda se okupajte..." (El-Maida, 6)

Nakon što smo u prethodnom broju pisali o uvodu u djelo Umdetul-ahkam, koje je autor počeo riječima slave, hvale i veličanja Uzvišenog Allaha, i donošenjem selama i salavata na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te komentara uvaženog učenjaka Muhammeda eš-Šenkitija na uvod autora, u ovom broju navest ćemo razlog zbog kojeg se autor odlučio za pisanje ovog hadiskog djela, i počet ćemo sa osnovnim smjernicama koja obuhvataju poglavlje o čistoći.

Mudrost vjernika ogleda se u tome da uz istinu nauči i zabludu kako bi se sačuvao tog puta. Istina, iako je sama po sebi uzvišena, nije dovoljna vjerniku da se sačuva stranputice. Ovo ponajviše vidimo kod mladića koji su svu svoju snagu usmjerili izučavanju tekfira, zaokupili se govorom islamskih učenjaka kada su u pitanju stvari koje izvode iz vjere, dok su zaboravili, ili su zavedeni od šejtana u džinskom ili ljudskom obliku, da izučavaju zabludu u koju mogu upasti ako u tome pretjeraju. Rijetki to shvate, mnogi se utope. A, jedini je razlog to što nisu učili zabludu uporedo sa istinom. Stoga je obaveza vjernika da nauči i zabludu i šta tome vodi, odmah nakon što nauči istinu, i to samo iz straha da u nju ne upadne.

Abdest je ibadet, koji se izvršava pranjem četiri dijela tijela na propisan način. Ovo je ujedno i terminološka definicija abdesta, dok u jezičkom smislu, abdest, el-vudu, znači: ljepota i čistoća.

Uzvišeni Allah propisao je abdest u šestom ajetu sure El-Maida rekavši: "O vi koji vjerujete, kada hoćete namaz obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza laktova operite -- a glave svoje potarite -- i noge svoje do iza članaka operite. Ako ste džunupi, onda se očistite; a ako ste bolesni, ili na putu, ili ako ste izvršili prirodnu potrebu, ili ako ste imali odnos sa suprugama, a ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih pređite. Allah vam ne želi pričiniti poteškoće, već vas želi učiniti čistim i blagodat Svoju vam upotpuniti, da biste bili zahvalni." (El-Maida, 6)

Autor, Allah mu se smilovao, započeo je svoje djelo Umdetul-ahkam riječima: "Hvala Allahu, Vladaru, Uzvišenom, Jedinom, Potčinitelju svega. Svjedočim da nema boga osim Allaha, Koji nema sudruga, Gospodara nebesa i Zemlje i onoga što je između njih, Silnog, Koji mnogo prašta. I svjedočim da je Muhammed Njegov rob i odabrani poslanik, neka su salavat na njega, na njegovu porodicu i odabrane ashabe."

Nema napretka niti sreće bez popravka naših srca. Međutim, pitanje koje nas okupira jeste odakle početi i koje su to osnove sretnog života. Na ovoj hutbi upravo spominjemo jedan hadis koji se bavi ovom tematikom i koji nam ukazuje na pet najvažnijih principa sretnog i kvalitetnog života. Ustvari, onaj ko praktikuje svih ovih pet poslaničkih oporuka dostići će vrhunac sreće.

Vjernik i vjernica duboko su ubijeđeni da je sve ono što je Allah naredio i dozvolio dobro za njih, pa makar u tome ne vidjeli dobro i ne razumjeli mudrost određene naredbe ili dozvole, i da je sve ono što je On zabranio štetno za muslimane, pa makar to ne razumjeli. Ovo nerazumijevanje mudrosti zabrane ili naredbe ne ukazuje na manjkavost šerijata, nego ukazuje na ograničenost našeg razuma.

Fikh se ubraja u najveće, najvažnije i najodlikovanije nauke; obuhvata razumijevanje Kur'ana i sunneta, spoznaju dozvoljenog (halala) i zabranjenog (harama), kao i spoznaju ciljeva, tendencija šerijata i njegovih mudrosti.  Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Onoga kome želi dobro Allah poduči razumijevanju Svoje vjere." (Buhari, br. 71; Muslim, br. 1037)

Namaz je druga temeljna dužnost (rukn) islama koji dolazi odmah nakon izgovaranja šehadeta -- svjedočenja da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i poslanik. Obavljanje namaza jeste razlikovna nit između muslimana i nemuslimana i stub ove vjere, kao što kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Ugovor koji je između nas i njih je namaz, uznevjerovao je onaj ko ga ostavi" (Tirmizi, br. 2621; Nesai, br. 463; Ibn Madža, br. 1079, s ispravnim lancem prenosilaca); "Islam je izgrađen na pet temelja: svjedočenju da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, postu ramazana i hadžu -- posjeti Bejtullaha onome ko bude u mogućnosti." (Buhari, br. 8; Muslim, br. 16)

Svaka zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Dobročinstvo prema roditeljima jedna je od znamenitosti i ukrasa vjere islama i jedno od najvrednijih i najboljih djela. U prošlom tekstu pod naslovom "Otkrij tajnu Allahovog zadovoljstva" upoznali smo se, na osnovu dokaza iz Kur'ana i sunneta Njegovog Poslanika, sa ljepotama i blagodatima činjenja dobročinstva roditeljima. U ovom tekstu, da bismo što bolje razumjeli ovo vrijedno djelo i ispravno postupali, izdvojit ćemo neke od propisa koji se odnose na dobročinstvo, pokornost i nepokornost roditeljima, i pokušati, na osnovu dokaza i pojašnjenja uleme, odgovoriti na neke dileme koje se javljaju u pogledu ovih propisa.

Na više mjesta u časnom Kur'anu Uzvišeni Allah podstiče nas da se natječemo u činjenju dobrih djela dajući nam do znanja da je hrljenje prema dobru uspjeh na dunjaluku i neprekidna blagodat na ahiretu. Uzvišeni kaže: "...zato se natječite ko će više dobra učiniti..." (El-Maida, 48). Poznato je da je svako natjecanje u nečemu neizvodivo bez dva ključna elementa, a to su žudnja za uspjehom i žurno kretanje ka datom cilju. U mnogim predajama kazuje se da su se ashabi natjecali u činjenju dobra. Vladar pravovjernih Omer b. Hattab, radijallahu anhu, rekao je: "Tako mi Allaha, nikada se Ebu Bekr sa mnom nije natjecao u dobru a da me nije pretekao, pa sam mu rekao: 'Tako mi Allaha, više se s tobom neću natjecati.'" (Ibn Kajjim el-Dževzi, Knjiga o duši -- RUH, str. 130)

Većina nemuslimana danas ima određenu dozu odbojnosti prema islamu, jer u njihovoj podsvijesti postoji nekoliko pitanja na koja nisu dobili adekvatan odgovor. Kada im pričate o lijepim osobenostima islama, složit će se s vama. Međutim, istovremeno će pomisliti: "Hej, pa vi ste isti oni muslimani koji dozvoljavaju brak sa više žena", "vaš Poslanik je imao više žena" i sl.

Ljudi su od davnina na temelju iskustva poznavali umijeće liječenja i sprečavanja nekih bolesti. S ciljem prevencije, ali i izlječenja bolesti koristili su se razni pripravci biljnog i životinjskog porijekla, ali su se primjenjivale i neke metode liječenja, poput kauterizacije i puštanja krvi kupicom -- hidžame, koje su potvrđene sunnetom našeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. U čestim ratnim sukobima, prilikom obavljanja svakodnevnih ratarskih i stočarskih poslova ljudi su znali zadobiti teške tjelesne povrede usljed kojih bi znali podleći zbog iskrvarenja ili inficiranja rane. U to vrijeme infekcija rane i iskrvarenje nakon amputacije i teške ozljede nekog dijela tijela sprečavali su se kauterizacijom, odnosno ljudi su inficiranu ranu spaljivali vatrom, što je pomagalo u prevenciji gubitka krvi i zatvaranju rane. To se obavljalo tako što bi se neki metalni predmet zagrijavao do usijanja i zatim stavljao na otvorenu ranu. Kauterizacija je poznata i u savremenoj medicini: u pojedinim medicinskim postupcima koriste se elektro i hemijski kauteri. Najčešće se koristi u dermatologiji. Posljednjih godina popularna je postala laserska kauterizacija jer dovodi do manje nekroze tkiva.

Pomnim izučavanjem Kur'ana i njegovih propisa i zakona, možemo utvrditi da Uzvišeni Gospodar i Stvoritelj, kao Apsolutni Zakonodavac, naređuje i propisuje samo ono u čemu je čista ili preovladavajuća korist za ljude, a zabranjuje samo ono u čemu je čista ili preovladavajuća šteta.

Ovo je ujedno i šerijatsko pravilo koje je izvedeno na temelju kur'anskih propisa i to pravilo obuhvata cjelokupni islamski šerijat -- vjerozakon, kako u onim osnovnim i temeljnim pitanjima života tako i u sporednim, i kako u Allahovim pravima tako i u pravima ljudi.

Učač rukje dužan je poznavati propise ispravnog liječenja da ne bi počinio nešto što je zabranjeno ili uveo novu metodu liječenja Kur'anom koja nije bila poznata muslimanima kroz stoljeća islama. Pored znanja i vještine učenja rukje, učač treba posjedovati određena svojstva, kako bi postojale veće predispozicije za izlječenje bolesnika. Šejhul-islam, opisujući učača rukje, kaže: "On je borac na Allahovom putu, i to je jedna od najboljih vrsta džihada. Stoga, neka bude oprezan da ne doživi poraz od svoga neprijatelja zbog grijeha koje čini. Ako je liječenje nekog bolesnika iznad njegovih sposobnosti, neka zna da Uzvišeni Allah ne opterećuje čovjeka iznad njegovih mogućnosti i tako se neće izlagati iskušenjima koja ne može podnijeti." (Medžmuul-fetava, 19/53)

Zahvala pripada Allahu, Koji u Svojoj časnoj Knjizi kaže: "O vi koji vjerujete, jedite dobra jela kojim smo vas opskrbili, i Allahu zahvaljujte, ako doista, samo Njemu ibadet činite" (El-Bekara, 172). On je jedini Gospodar, Koji nema sudruga. Ono što On dozvoljenim učini, to je i dozvoljeno, a ono što On zabranjenim učini, to biva i zabranjeno. Vjerozakon je samo ono što On propiše.

Hvala Allahu, Mudrom, Koji mudrost daruje onom kome želi. Neka su najljepši salavati i selami na Allahovog poslanika Muhammeda, čija je poslanica čovječanstvo obasjala svjetlom upute i Božije spoznaje. Uzvišeni Allah je sljedbenike Allahovog Poslanika, tokom ovih četrnaest stoljeća, darivao raznim ovosvjetskim blagodatima: vlašću, napretkom, ugledom, ali i iskušavao suprotnim, srazmjerno njihovom pridržavanju ove veličanstvene vjere. Tako je islamska civilizacija od svog nastanka pa do današnjeg dana na raznim poljima doživljavala procvat, ali i stagnaciju. Ovo se posebno odnosi na politički život muslimana: nastajale su imperije, a zatim nestajale, i sve tako. U cijelom tom procesu dvije stvari kod muslimana ostajale su postojane, prkoseći svim iskušenjima i nedaćama, a to su znanje i vakufi. Dvije institucije koje se naslanjaju jedna na drugu, čija povezanost opstaje na uzročno-posljedičnoj vezi, s tim da je vakuf opstao kao produkt znanja, čak i u mjestima u kojima nema muslimana i nauke. Tako slobodno možemo kazati da ukoliko želimo spoznati naučno dostignuće i svijest bilo kojeg naroda, dovoljno je posmatrati njihov odnos prema vakufu. Jer, vakuf, čak i ukoliko više nije u svojoj formi u kojoj je nastao, ostaje vakuf sve dok sunce izlazi sa istoka. Da bismo shvatili bitnost i značaj institucije vakufa, pred vama se nalazi tekst u kojem smo tretirali osnovne stvari vezane za ovaj pojam: njegovo jezičko i terminološko značenje, sa posebnim osvrtom na njegovu utemeljenost u islamskim izvorima. Zatim smo spomenuli vrste i kategorije vakufa, pridajući poseban značaj područjima djelovanja vakufa. S obzirom na to da je djelovanje vakufa široko, gotovo je nemoguće sročiti sva polja djelovanja vakufa, osim na način što smo ih predstavili kroz pet intencija šerijata (vjera ed-din, život en-nefs, porijeklo en-neseb, pamet el-akl i imetak el-mal), na kojima se temelje islamski propisi. Tekst smo zaključili nabrajanjem nekih od glavnih ciljeva vakufa.

Musliman treba za životnog saputnika birati bogobojaznu osobu, ispravnog vjerovanja i lijepog morala. Ebu Hurejra prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Sa ženom se stupa u brak radi četiri stvari: imetka, porijekla, ljepote i vjere. Uzmi onu koja ima vjeru, jadan ne bio!" (Buhari, 1120/5090; Muslim, 583/1466)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Izaberite lijepo mjesto za svoje sjeme, ženite žene koje su vas dostojne i udajite svoje kćerke za dostojne muškarce." (Ibn Madža, 1/633, br. 1968; Darekutni, 3/206, br. 3746; Hakim, 2/176, br. 2687, s ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-džamia, 1/564, Silsiletul-ehadisis-sahiha, 3/56)

Učenje Kur'ana za materijalnu nadoknadu - komparativna analiza

Zaruke (ar. hitba), prema islamskom učenju, predstavljaju prosidbu određene žene i dogovor o zaključivanju braka s njom. Nakon prosidbe koja je rezultirala pozitivnim odgovorom, zaručnici i dalje ostaju stranci jedno drugome sve do zaključenja bračnog ugovora. Načelni pristanak i prihvatanje prosidbe ili čak obećanje za brak ne smatra se brakom (El-Fikhul-islami, 7/10; El-Mevsuatul-fikhijja, 19/203; Sahihu fikhis-sunna, 3/107). Većina učenjaka zaruke smatra dozvoljenim (mubah) prije sklapanja bračnog ugovora (El-Mevsuatul-fikhijja, 19/190), a za dokaz uzimaju riječi Uzvišenog Allaha: "I nije vam grehota ako tim ženama na znanje date da ćete ih vi zaprositi ili ako to u dušama svojim krijete" (El-Bekara, 235). Šafijski pravnici zaruke smatraju sunnetom (Revdatut-talibin, 7/30). Kada bi se bračni ugovor zaključio bez zaruka, takav postupak bio bi ispravan. (Sahihu fikhis-sunna, 3/107)

S obzirom na to da živimo u podneblju u kojem ljudi ne govore arapski jezik, a u pisanju na našem jeziku ne koristimo arapska slova, harfove, mnogi ljudi ne znaju učiti Kur’an na arapskom jeziku, na jeziku na kojem je objavljen.

Neki dobronamjerni ljudi (kojima je sigurno nedostajalo šerijatskog znanja) došli su na ideju da ljudima olakšaju učenje Kur’ana, pa su izvorne riječi Kur’ana pisali latinicom, naprimjer Kul huvallahu ehad. U početku je to bilo ograničeno na ilmihale u kojima se latiničnim pismom pisalo nekoliko osnovnih sura, kako bi ljudi mogli da nauče sure koje su im potrebne da bi obavljali namaz, potom se se to proširilo, pa su pisane zasebno određene sure, kao što je sura Ja-sin, El-Bekara, El-Vakia, i na kraju je to otišlo toliko daleko da su cijeli Kur’an napisali na latinici.

Da bismo dali potpun osvrt na ovo pitanje, treba ukazati na nekoliko bitnih činjenica koje će nam olakšati razumijevanje ovog pitanja.

Pozajmica je davanje imetka (u vidu pomoći) osobi koja će se njime koristiti, a potom vratiti protuvrijednost dobivenog imetka. Davanje pozajmice je pohvalno i Allahu drago djelo. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Nijedan musliman ne pozajmi istu stvar muslimanu dva puta, a da mu se ne računa kao da je jednom udijelio sadaku.” (Ibn Madža, hasen) Također je rekao: “Ko od vjernika otkloni dunjalučku teškoću, Allah će, na Sudnjem danu, od njega otkloniti ahiretsku teškoću. Ko olakša onome koga je snašla nevolja, Allah će njemu olakšati na dunjaluku i na ahiretu. Ko prekrije sramotu muslimana, Allah će prekriti njegovu sramotu na dunjaluku i na ahiretu. Allah pomaže Svoga roba sve dok on pomaže svome bratu muslimanu.” (Muslim)

Jedno od najljepših obilježja islama i odlika ove veličanstvene vjere jeste namaz u džematu, koji je obavezan muškarcima, i kod kuće i na putovanju, u stanju sigurnosti i u stanju straha. Dokaz o tome da je namaz u džematu obavezan nalazi se u Kur’anu i sunnetu, i to potvrđuje praksa muslimana u svim generacijama, zbog toga su podignute džamije, postavljeni imami i mujezini, naređen ezan u kojem se uči: “Hajje ales-salah! – Dođite na namaz! Hajje alel-felah! – Dođite na spas!”

Uzvišeni Allah, naređujući Svom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, da uspostavi namaz u džematu u stanju straha, kaže: “Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš molitvu, neka jedni s tobom molitvu obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali molitvu, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili molitvu pa neka i oni obave molitvu s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa da svi odjednom na vas navale. A ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju.” (En-Nisa, 102)

Uzvišeni Allah stvorio je ljude kako bi Ga obožavali: “Džine i ljude stvorio sam samo zato da Mi se klanjaju”, a da bi čovjek ispravno obožavao Uzvišenog Allaha, potrebno je da nauči kako da Ga obožava, kada je i pod kojim uvjetima ispravna njegova molitva, a kada nije, na kojim mjestima da to čini i dr. Zbog toga je poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, prvo naređeno: “Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara!” Kada Uzvišeni Allah želi Svome robu dobro, podari mu da razumije svoju vjeru: “Kome Allah želi dobro, poduči ga propisima vjere.” (Buhari i Muslim)

Propisi koje je obavezna znati svaka žena jesu propisi o krvarenju, koji se odnose na hajz – menstruaciju, nifas – poslijeporođajno krvarenje i istihazu –krvarenje izvan perioda menstruacije i nifasa. Nažalost, zbog nedostatka literature na bosanskom jeziku i zbog nejasnoće samog problema, mnoge muslimanke dolaze u dilemu i ne znaju koja je krv u pitanju, pa samim tim ne znaju kako da postupe: da li da se okupaju i da klanjaju ili ne, da li se krv koja se pojavila poslije mjesečnog pranja smatra hajzom ili ne, da li se kap ili dvije krvi smatra početkom hajza, i ostali problemi sa kojima se susreću. U nastavku teksta u sažetoj formi pojasnit ćemo propise u vezi sa ovim pitanjima, moleći Uzvišenog Allaha da nam podari uspjeha!

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Sva zahvala pripada Uzvišenom Allahu Gospodaru svjetova, i neka su salavat i selam na poslanika Muhammeda, njegovu porodicu i na njegove ashabe!

Određenim kategorijama ljudi dozvoljeno je da ne poste tokom mjeseca ramazana, a radi se o četiri kategorije ljudi:

• bolesnici kojima šteti post i putnicima kojima je dozvoljeno skraćivanje namaza tokom putovanja;

• žene u stanju hajza i nifasa;

• trudnice i dojilje;

• nemoćni, koji zbog starosti ili neizlječive bolesti ne mogu da poste.

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Neka je zahvala Uzvišenom Allahu Gospodaru svjetova i neka su salavat i selam na poslanika Muhammeda, njegovu porodicu i na sve njegove ashabe!

Termin “itikaf” je arapska riječ koja ima svoje jezičko i pravno islamsko terminološko značenje. Itikaf u jezičkom kontekstu znači: posvetiti se nečemu i boraviti kod toga čemu se posvetilo. Uzvišeni Allah kaže: “...koji se posvećuju svojim kipovima i borave kod njih...” (El-A’raf, 137); “Kakvi su ovo kumiri kojima ste se vi posvetili?” (El-Enbija, 52).

Hrani se, još od davnina, pridodaju raznorazni dodaci da bi se postigao bolji ukus, ljepši izgled, bolji miris, duža trajnost i sl. Razvojem tehnologije u proizvodnji hrane porastao je i broj aditiva čijim se korištenjem postižu tražena svojstva hrane i ostvaruju bolji rezultati u proizvodnji.

U zimskim mjesecima vjernicima je otežano obavljanje nekih ibadeta, a to se posebno odnosi na pranje nogu prilikom uzimanja abdesta, pogotovo onima koji su primorani da rade vani. S obzirom na to da smo dužni da vodimo brigu prije svega o svojim ibadetima, a zatim i o svom zdravlju, neophodno je ukazati na neke propise koji će nam olakšati da propisno obavljamo ibadete, ali i da ne zanemarimo očuvanje svoga zdravlja. Jedan od tih propisa jeste propis mesha, odnosno potiranja po mestvama, čarapama, obući i ostalom. Propis mesha prenosi se od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sunnetom mutevatirom, djelom i govorom, tj. prenosi se sa toliko puteva da je nemoguće posumnjati u propisanost mesha po mestvama. Ashab Džerir b. Abdullah, nakon što je obavio malu nuždu, a zatim uzeo abdest potravši po mestvama, rekao je: “Vidio sam Allahovog Poslanika da ovako postupa.” (Muslim)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi skidao mestve kada bi uzimao abdest, već bi potrao po njima, po vanjskom dijelu stopala, nikako po tabanima, a ukoliko ne bi imao mestve na nogama, ne bi ih oblačio kako bi mogao potrati po njima.

U prethodnom broju bilo je riječi o vrstama životinja čije je meso dozvoljeno konzumirati i životinjama čije je meso zabranjeno konzumirati, a u narednim redovima bit će riječi o načinu klanja životinja, uvjetima koji se moraju ispuniti da bi klanje bilo u skladu sa islamskim normama, te metodama klanja životinja u savremenim klaonicama.

Kada se radi o životinjama čije je prirodno stanište voda, one su dozvoljene i bez klanja. Kopnene životinje, čije je meso dozvoljeno konzumirati, dijele se na divlje i domaće. Kada je riječ o divljim životinjama i uvjetima da bi meso ulovljene životinje bilo halal, to je posebna tema na koju se ovom prilikom nećemo osvrtati. Da bi meso pitome životinje bilo halal, potrebno je da se životinja zakolje na propisan način, naravno ako se radi o životinji koja nije sama po sebi zabranjena, kao što je svinja ili pas. Ako bi životinja sama uginula ili bila ubijena na neki drugi način, mimo propisanog klanja, njeno meso tretira se strvinom i zabranjeno ga je jesti. Svevišnji Allah kaže: “Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime, i što je udavljeno i ubijeno; i što je strmoglavljeno, i rogom ubodeno, ili od zvijeri načeto – osim ako ste ga preklali – i što je na žrtvenicima žrtvovano...” (El-Maida, 3). Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Jedite meso životinja kojima je puštena krv i nad kojima je pritom spomenuto Allahovo ime” (Buhari i Muslim). Puštanjem krvi meso životinje se čisti, a spominjanjem Allahovog imena, zahvaljujemo se Allahu i priznajemo Njegove blagodati kad nam je tu stoku potčinio.

U prethodnom broju govorili smo o tome da je u pravilu svaka hrana dopuštena, da je zabranjeno samo ono što je Svevišnji Allah zabranio, a učiniti nešto zabranjenim isključivo je pravo Uzvišenog Allaha. Također smo pojasnili da su štetnost, nečistoća, ogavnost, opojno i narkotično dejstvo generalni uzroci zabrane hrane i pića.

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Hrana i piće ne samo da utječu na tjelesno zdravlje čovjeka nego utječu i na njegovo duhovno stanje, moral i ponašanje. Halal, lijepa i čista hrana ostavit će lijep trag na tijelo i duh čovjeka, a haram i nevaljala hrana suprotno tome. Zbog toga je Svevišnji Allah naredio ljudima da se hrane lijepim jelima, a zabranio im nevaljala, rekavši: “O ljudi, jedite od onoga što ima na Zemlji, ali samo ono što je dopušteno i što je prijatno” (El-Bekara, 168). A opisujući Svog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “...koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti.” (El-A’raf, 157)

Propisi vezani za haram imetak

Uzvišeni Allah objavio je Svoj vjerozakon – šerijat i propisao ljudima da se strogo pridržavaju šerijatskih propisa. Islamski vjerozakon vrhunac je pravde, milosti i mudrosti, i svakom čovjeku donosi samo dobro, jer Gospodar i Stvoritelj ljudi, koji im je objavio Svoj šerijat, najbolje zna šta je dobro za njih: “A kako i ne bi znao Onaj koji stvara, Onaj koji sve potanko zna, koji je o svemu dobro obaviješten.” (El-Mulk, 14)

Svi vjernici dužni su izvršavati ono što je Plemeniti Allah naredio i kloniti se onoga što je zabranio. Međutim, postoje situacije kada je vjernicima dozvoljeno da odstupe od ovog pravila, a to su situacije u kojima su prisiljeni, kako bi sačuvali svoju vjeru, život, razum, imetak i čast, da ne izvrše naređeno ili da urade ono što je zabranjeno, odnosno kada su, usljed spleta okolnosti, prinuđeni učiniti nešto što je, u normalnim prilikama, pokuđeno ili zabranjeno.

Oko je prozor srca, te kada se pruži pogled, u srcu se rađa želja. Kada čovjek obori pogled, time će obuzdati svoje prohtjeve i želje, a kada pruži pogled, i srce će otvoriti put svojim strastima. Kada čovjek nadvlada svoje porive, osjetit će slast veću od one koju bi našao udovoljavajući svojim hirovima i požudama, jer koga prohtjevi nadvladaju, biva ponižen i poražen, dok onaj ko njih nadvlada potvrđuje svoju snagu, odlučnost i ponos te uživa u žaru pobjede u bitki koju je izvojevao. Svevišnji Allah poziva vjernike, muškarce i žene, da kontrolišu svoje poglede, jer će tako sačuvati svoju čednost i udaljiti se od nemorala: “Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade. A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim...” (En-Nur, 30–31)

Vrijeme je naš najvredniji kapital i najdragocjenije što imamo, jer to je dimenzija unutar koje imamo priliku da djelujemo. Vrijednost ove blagodati, kao i drugih, najbolje se vidi kada se izgubi i kad ona nestane. Tako je bolestan čovjek najviše svjestan vrijednosti zdravlja, a oni koji su svoje vrijeme potpuno potrošili i tu blagodat izgubili, koji su došli do kraja svog životnog puta, postaju potpuno svjesni vrijednosti vremena. Kaže Uzvišeni Allah opisujući stanje čovjeka, koji o svom vremenu nije vodio računa, kako će povikati kada mu smrtni čas dođe: “‘Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!’ Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti – pred njima će prepreka biti sve do dana kada će oživljeni biti” (El-Mu’minun, 99–100).

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.

Islamski su učenjaci jednoglasni u pogledu toga da islamski propisi donose korist šerijatskim obveznicima i da su plodovi praktične primjene islama vidljivi još na ovom svijetu. Iako određeni ibadeti zahtijevaju ulaganje velikog truda ili dio imetka, onaj ko ih izvršava postiže korist i uživa u blagodatima činjenja tog ibadeta. Ova je činjenica izražena u svim ibadetima, naročito zekatu. Zekat je propisan radi čišćenja imetka i njegovog pospješivanja, iako na prvi pogled djeluje da zekat umanjuje čovjekovu imovinu (Ibn Mulekkin, El-I’lam). Ebu Hurejra prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sadaka ne može umanjiti imetak.” (Muslim)

Zekat je, prema mišljenju većine islamskih učenjaka, propisan nakon Hidžre, a neki učenjaci smatraju da je zekat propisan druge godine po Hidžri, prije propisivanja ramazanskog posta. (Fethul-Bari)

Uzvišeni Stvoritelj, naređujući Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da prikuplja zekat od svojih sljedbenika, kaže: “Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i unaprijediš, i moli za njih” (Et-Tevba, 103). U ovom ajetu jasno se i nedvosmisleno ukazuje na to da izdvajanjem zekata šerijatski obveznik čisti svoj imetak i unapređuje ga. Plemeniti Stvoritelj pohvalio je vjernike koji daju zekat, kazavši: “A vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su o­ni kojima će se Allah, sigurno, smilovati. Allah je doista silan i mudar.” (Et-Tevba, 71)

S druge strane, onome ko bude izbjegavao ovu obavezu zbog pretjeranog tvrdičluka ili iz drugog razloga, Zakonodavac prijeti bolnom kaznom: “Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu – navijesti bolnu patnju. Na Dan kad se o­no u vatri džehennemskoj bude usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala. Ovo je o­no što ste za sebe zgrtali; iskusite zato kaznu za o­no što ste gomilali!” (Et-Tevba, 34–35). Imetak na koji se daje zekat ne tretira se nagomilanim imetkom čijim vlasnicima Uzvišeni Allah prijeti u prethodnom ajetu, bez obzira na to o kolikoj se količini imetka radilo (Kurtubi, El-Džamiu li ahkamil-Kur’an). Imam Ibn Bettal u vezi s tim navodi konsenzus učenjaka (Ibn Bettal, Šerhu Sahihil-Buhari).

Ummu Selema prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Imetak koji dostigne visinu nisaba (nisab je količina imetka koja, shodno odredbi Zakonodavca, podliježe zekatu), pa se na njega dadne zekat, ne računa se nagomilanim kapitalom.” (Ebu Davud i Darekutni. Imam Nevevi i šejh Albani ovo su predanje ocijenili dobrim. Vidjeti: El-Medžmua, Es-Silsiletus-sahiha, Sahihul-džamia)

 Kada je Ibn Omer upitan o tome šta se smatra nagomilanim imetkom, rekao je: “Imetak na koji se ne daje zekat.” (Malik; Abdurrezzak, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha)

Imam Buhari u svome Sahihu naslovio je poglavlje: “Imetak na koji se daje zekat ne smatra se nagomilanim kapitalom” (Umdetul-kari). Ibn Omer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada ljudi prestanu davati zekat, Allah će im uskratiti kišu, a da nije stoke, kiša im ne bi ni pala.” (Ibn Madža i Hakim. Imam Hakim, Zehebi i Albani ovu predaju smatraju ispravnom. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha)

Bedel – zastupnik u obavljanju hadža

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Osobe koje ne poste u mjesecu ramazanu dijele se na tri grupe:

● oni kojima je dozvoljeno i da jedu i da poste,

● oni kojima je obaveza da ne poste,

● oni kojima nije dozvoljeno da ne poste.

Kao da je jučer bilo kada je prošlogodišnji ramazan zakucao na vrata. Post, teravije, noćni namazi, učenje Kur’ana, džamije prepune klanjača, zekat, milostinja, zajednički iftari, vazovi i druga Allahu draga djela napuniše “baterije” imana u našim srcima. Potom dođe Bajram, ramazanski ambijent zamijeni onaj uobičajeni. Bujica dobrih djela, koja je snažno pokretala generator imana, odjednom se povukla. Ona dobra djela, koja smo i nakon ramazana uspjeli sačuvati u našoj stalnoj praksi, ne dozvoliše svjetiljci imana da se ugasi, ali ta svjetlost blijedi i slabi. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Doista se iman u njedrima nekog od vas troši kao što se troši nošena odjeća, zato molite Allaha da vam obnovi iman u vašim srcima.” (Bilježi Hakim, br. 5. Prenosioci hadisa su pouzdani po ocjeni Hakima i Zehebija.) Hvala Allahu, ramazan ponovo dođe, a s njim i prilika da ponovo obnovimo svoj iman. 

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Poslanika milosti Muhammeda, njegovu časnu porodicu, vrle ashabe i sve njegove sljedbenike.

Med je čovjeku hrana, poslastica i lijek. U suri koja nosi naziv Pčela, Svevišnji Allah u kontekstu govora o blagodatima kojima je obdario čovjeka spominje i med: “Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: ‘Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!’ Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima.” (En-Nahl, 68–69)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, volio je med. Aiša, radijallahu anha, kazuje kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, boravio kod Zejnebe i kod nje jeo med... (Buhari)

Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, med je preporučivao kao lijek: “Ako u nečem od vaših lijekova ima koristi, onda je to u gutljaju meda, ili u hidžami (puštanju krvi kupicom), ili u paljenju vatrom (kauterizaciji), a ja ne volim liječenje vatrom.” (Buhari)

Islamski pravnici spominju med u poglavlju o zekatu, gdje iznose opsežne debate i oprečne stavove u pogledu toga da li je zekat na med obavezan ili ne. U narednim redovima slijedi prikaz tih mišljenja, njihovih argumenata i odabrano mišljenje.

Uzvišenog Allaha molim da nas poduči onome što nam koristi i da nam poveća znanje. Neka su salavat i selam na našeg voljenog poslanika Muhammeda, na njegovu časnu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu sve dok se smjenjuju dan i noć. Svaki iole učen musliman zna da je kamata u islamu zabranjena. Unatoč tome vidimo kako je ova pojava rasprostranjena među muslimanima i kako se obistinjuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Pred Sudnji dan raširit će se kamata, zinaluk i vino.” (Taberani, El-Evsat, prenosioci ovog hadisa su pouzdani) Rasprostranjenost ovog poroka nikako ne može biti opravdanje onome ko kaže da se danas čovjek ne može sačuvati kamate. Uzvišeni Allah zabranio je kamatu i naredio Svojim robovima da je se klone, a Allah ne zadužuje Svoje robove onim što ne mogu izvršiti. Uzvišeni Allah kaže: “Allah nikog ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.” (El-Bekara, 286) Danas je mnogo onih koji olahko shvataju ovu zabranu i lahkomisleno se upuštaju u kamatne ugovore. Pogledajmo kakvoj se opasnosti izlaže onaj koji se bavi kamatom.

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.

Nakon što smo, u prethodnom broju, ukazali na razlike između alkoholnog pića i etanola, oblike upotrebe etanola u farmaceutskoj industriji i opravdanost te upotrebe, ostalo je još da se pojasni propis upotrebe etanola u proizvodnji lijekova, u prehrambenoj industriji i proizvodnji kozmetičkih preparata.

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

U prethodnom broju bilo je riječi o definiciji alkohola – opojnog pića i definiciji etilnog alkohola te o propisu upotrebe alkoholnog pića, kao što je rum, brendi, konjak i sl., u proizvodnji određenih prehrambenih artikala.

Kazano je da, prema definiciji Opće i nacionalne enciklopedije, pića koja imaju manje od 3% etilnog alkohola ne spadaju u kategoriju alkoholnih pića, dok se prema šerijatu alkoholnim pićem smatra svako piće koje u velikoj količini opija, a ako ne pokazuje opojno dejstvo, čak i ako se konzumira u velikoj količini, ne tretira se alkoholom. Ukoliko pića koja sadrže manje od 3 % etilnog alkohola nemaju opojno dejstvo ako se konzumiraju u velikoj količini, u tom slučaju ova definicija ekvivalentna je definiciji opojnog pića (khamra) u šerijatskoj terminologiji.

Što se tiče etanola, kazano je da je to čista, bezbojna, lahko isparljiva tekućina slabog mirisa, koja nastaje alkoholnim vrenjem šećera i škroba, i ulazi u sastav svih alkoholnih pića i odgovorna je za njihovo opojno dejstvo.

O unošenju alkoholnog pića u prehrambene artikle rečeno je da je to haram, prema konsenzusu islamskih učenjaka, jer je to vid konzumiranja onoga što je Allah zabranio i naredio da se izbjegava.

Neka alkoholna pića, kao što su rum, brendi, konjak i sl., koriste se za ekstrakciju u proizvodnji određenih vrsta slatkiša, kao što su neke vrste biskvita, torte, čokolada i sladoled. Alkoholna pića dodaju se ovim proizvodima s ciljem dobivanja određenog okusa traženog kod nekih potrošača. Unošenje alkoholnog pića u hranu, haram je prema konsenzusu islamskih učenjaka, jer je to vid konzumiranja onoga što je Allah zabranio i naredio da se izbjegava. Hanefijski učenjak Merginani kaže: “Pokuđeno je i zabranjeno jesti kruh čije je tijesto zamiješeno alkoholnim pićem, jer dio alkoholnog pića postoji u njemu.” (El-Hidajetu šerhul-Bidajetil-mubtedi) Malikijski učenjak Hattab kaže: “Poznato je, iz riječi Malika i njegovih sljedbenika, da se alkoholno piće ne koristi ni u koju svrhu.” (Mevahibul-Dželil šerh muhtesar Halil) 

Fikh, islamsko pravo odlikuje se nad drugim pravima i vjerozakonima posebnim odlikama koje ga čine dominantnim nad svima njima, vodećim i onim koji ima potpuni odgovor za sve što je čovječanstvu potrebno. Naravno, životi ljudi i islamsko pravo su nerazdvojni i u islamskom pravu postoji odgovor za sva životna pitanja i probleme ljudi. Međutim, treba znati da odgovor na ta životna pitanja ljudi mogu dati samo veliki islamski učenjaci, dok priučeni, koji govore o vjeri bez znanja, često su razlog potvore islama, pripisivanja manjkavosti islamu, optuživanja za kontradiktornosti u islamu i sl. O tome da islamsko pravo ima odgovor na sva životna pitanja, najbolje svjedoči period naših dobrih prethodnika koji su živjeli u okrilju islama, pridržavali se svih njegovih naredbi, klonili se svih zabrana, u potpunosti prakticirajući islam u svojim životima.

Karakteristike i posebnosti fikha – islamskog prava ukratko ćemo navesti u okviru sljedećih podnaslova.

Metoda 'vremensko reguliranje snošaja' je jedna od prirodnih metoda odabira spola novorođenčeta, jer se oslanja na fizičke osobine spermatozoida. Već smo vidjeli da su muški spermatozoidi pokretljiviji, brži i da kraće žive u odnosu na ženske. To znači da, što odnos bude bliži ovulaciji, vremenu oslobađanja jajne ćelije, koja se kod 28-dnevnog ciklusa događa 14 dana poslije početka menstruacije, prilika spajanja muškog spermatozoida sa jajnom stanicom biva veća i time raste mogućnost začeća muškog djeteta. Veća mogućnost začeća ženskog djeteta biva kada se odnos desi dva ili tri dana pred ovulaciju. Šetles tvrdi da se procent uspješnosti ove metode kreće od 79% do 90%.

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Medicini i liječenju uvijek se posvećivala velika pažnja, jer gubitkom zdravlja sve druge dunjalučke blagodati gube smisao ili postaju potpuno bezvrijedne. Savremena medicina, pored već ostvarenog velikog napretka, konstantno se razvija i unapređuje, čime se otvaraju mnoga nova pitanja koja je potrebno analizirati i objasniti s aspekta islamskog prava.

U ovom uvodnom tekstu o savremenim pitanjima vezanim za medicinu govori se o statusu liječenja u islamskom pravu, tj. da li je bolesniku dužnost tražiti lijek ili je to samo dozvoljeno, te o propisu upotrebe lijekova koji u svom sastavu sadrže šerijatom zabranjene materije, poput alkohola i svinjskih derivata.

Ibn Ishak navodi da se Bitka na Hajberu odigrala u mjesecu muharremu sedme godine po Hidžri. Ibn Hadžer preferira stav Ibn Ishaka, a Ibn Kajjim je rekao da većina učenjaka smatra kako se Bitka na Hajberu odigrala sedme godine po Hidžri. (Ibrahim el-Ali, Sahihus-siretin-nebevijja)

Stigavši nadomak Hajbera, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je ashabima da se zaustave, a potom je proučio dovu: “Allahu naš, Gospodaru nebesa i onoga što pokrivaju, Gospodaru zemalja i onoga što nose, Gospodaru šejtana i onih koje su u zabludu odveli, Gospodaru vjetrova i onoga što nose, molimo Te za dobro ovoga mjesta i dobro njegovih stanovnika i dobro koje je u njemu, a utječemo se od zla ovoga mjesta, i njenih stanovnika, i svakog zla u njemu.” Ovu dovu učio je prilikom ulaska u svako naseljeno mjesto. Potom je rekao: “Krenite u ime Allaha!” (Ali, Sahihus-siretin-nebevijja)

Pala je noć i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je vojsci da spava na ulazu u Hajber. Probudili su se vrlo rano, podigli su šatore i ulogorili se u dolini Er-Redži‘, koja se nalazi između Hajbera i plemena Gatafan, da bi na taj način spriječili da židovima stigne pomoć od tog plemena. (Rizkallah, Es-Siretun-nebevijje fi dav’il-mesadiril-aslijja)

Ujutro su stanovnici Hajbera s lopatama i korpama izašli na svoja imanja, pa kada ugledaše muslimansku vojsku, počeše vikati: “Muhammed, tako nam Boga! Dolazi Muhammed sa svojom vojskom!”

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Allahu ekber! Opustošen bio Hajber! Kada mi izađemo na megdan nekom narodu, loše će jutro osvanuti onima koji su opomenuti!” (Buhari, Sahih, br. 4197 i 4198, Muslim, Sahih, br. 1365)

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Čovjek je po prirodi društveno biće, živi u društvenim sredinama sa svojim sunarodnjacima, sa kojima sarađuje, a rasprava je nešto što je potrebno prilikom te saradnje, a to sve zbog velike mudrosti i plemenitog cilja za postizanje prava ljudi i odagnavanje nepravde. Zbog ove velike mudrosti čovjek je ostao biće, za razliku od ostalih, koje se najviše raspravlja i vodi polemiku, kao što kaže Uzvišeni Gospodar: “...ali je čovjek, više nego iko, spreman raspravljati.” (El-Kehf, 54) Međutim, Allah poziva čovjeka u iman (vjerovanje) i slijeđenje Njegovog zakona, kako bi uredio i prilagodio svoje instinkte i udaljio se od pretjerivanja. Ali, kada čovjek izađe iz okvira vjere i imana, tada se ti instinkti u potpunosti ovladaju njime, okupiraju njegov razum, potčine ga, ovladaju njegovim organima i tada im on u potpunosti udovoljava; zauzmu srce i on postaje zarobljenik svojih nagona ili strasti. Na takav način čovjek izgubi svoju zadaću i skrene sa puta svoje misije, i od osnovnih sredstava koje mu je Allah dao na korištenje do ostvarenja cilja, on ta sredstva pretvori u cilj, i tako se čovjek iz plemenitog biće spusti na stepen niži čak od životinje.

Rudžule – muškost jedna je od Allahovih mnogobrojnih blagodati na koju se ukazuje u ajetu u kojem jedan vjernik vodi dijalog sa nevjernikom i u kojem ga podsjeća na Allahove blagodati. Kao prvo, podsjeća ga da Allahu ne čini nevjerstvo, jer ga je On učinio “redžulan sevijjan”, tj. potpunim muškarcem: “Zar ne vjeruješ u Onoga koji te od zemlje stvorio, zatim od kapi sjemena, i najzad te potpunim čovjekom (muškarcem) učinio?” (El-Kehf, 37)

Fetva šejha Muhammeda b. Saliha el-Usejmina

U jezičkom smislu, ezan znači obavijest, proglas o nečemu. Uzvišeni Allah kaže: “...i obavijest od Allaha i Njegovog Poslanika.” (Et-Tevba, 3)

Šerijatsko, terminološko značenje ezana jeste obavještavanje o nastupanju namaskog vremena posebnim i šerijatom tačno određenim riječima.

Naziva se ezanom jer mujezin njime obavještava ljude o nastupanju namaskog vremena. Također, naziva se i sa riječju nida, što znači poziv, jer mujezin ezanom ljude poziva na namaz.

Uzvišeni Allah kaže: “A kada se pozovete na namaz u danu džume, vi pođite da veličate Allaha.” (El-Džumua, 9)

U jezičkom smisli, ikamet znači uspostavljanje i činjenje neke stvari ispravnom.

Šerijatsko, terminološko značenje ikameta jeste obavještavanje šerijatom određenim riječima o uspostavljanju (počinjanju klanjanja) obaveznog farz-namaza.

Dakle, ezan je poziv kojim se oglašava nastupanje određenog namaskog vremena, dok je ikamet poziv kojim se oglašava uspostavljanje, otpočinjanje farz-namaza. Ikamet se još naziva “drugim ezanom ili drugim pozivom”, kako se navodi u hadisu u kojem Abdullah b. Mugaffel, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Između svaka dva ezana ima namaz.” (Buhari, br. 627)

U suri El-Feth, Kur’an o ovom veličanstvenom događaju govori na poseban način nazivajući hudejbijski mirovni sporazum veličanstvenom pobjedom. Ova sura objavljena je poslije sklapanja sporazuma dok se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vraćao u Medinu nakon što je zajedno sa ashabima prošao jedno veliko iskustvo, od nade u obavljanje umre, preko sukoba sa mnogobošcima i zakletve Er-Ridvan, do sporazuma o miru, kojim neki ashabi nisu bili zadovoljni. Kao kruna svih ovih događanja dolazi kur’anska objava koja muslimanima objašnjava da je hudejbijski sporazum veličanstvena pobjeda i koja potvrđuje da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio u pravu kada je prihvatio sporazum. Allah je ovom surom želio umiriti vjernike i uvjeriti ih da su postupili ispravno. Allah je obavijestio da je vjernicima pružio potporu i pomogao ih da budu strpljivi uz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da se slože s njegovom namjerom da potpiše sporazum o miru. To se desilo zato što je Allah u njihova srca, čak i u srca onih koji su bili protiv nekih tačaka sporazuma, ulio smirenost, pa su, iako nerado, ipak prihvatili taj sporazum, tako da niko od muslimana nije odbio sporazum, nego su svi prihvatili Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, naredbe, i to zahvaljujući smiraju koji je Allah spustio u njihova srca. Allah je rekao: “On je Onaj koji je smiraj u srca vjernika spustio da bi vjerovanje na vjerovanje svoje povećali, a vojske nebesa i Zemlje jesu Allahove; Allah sve zna i mudar je.” (El-Feth, 4) 

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Svevišnji Gospodar poručio je Svojim robovima: “I što dalje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan put!” (El-Isra, 32) Ipak, ljudska zajednica danas, osim onih kojima se Allah smilovao, kao da inati ovoj Božanskoj poruci.

Intimni odnos među neoženjenima sasvim je prirodan i prihvatljiv u neislamskim društvima. Štaviše, osoba koja se usteže od ovog poroka tretira se duševno poremećenom. Ovo je slika općeg stanja u tim društvima, iako među njima ima onih koji osuđuju i odbacuju nemoral, ali ih je sve teže naći.

Mnogi muslimani žive u takvim sredinama i u opasnosti su da potpadnu pod utjecaj okoline. To se naročito odnosi na mlade, jer su konstantno izloženi poticajima na blud, i vrlo perfidno im se uljepšava nemoral, kao i ostavljanje vjere u potpunosti. U ovakvim uvjetima stupiti u brak dužnost je svakome ko je za to u mogućnosti, ako se boji da će zapasti u haram. Međutim, brak u svojoj klasičnoj formi zahtijeva da muž osigura prikladan smještaj i potrebno izdržavanje supruzi, što mnogi mladi nisu u mogućnosti. U takvom ambijentu pojavljuje se jedna nova verzija braka koja se zove “brak prijatelja” (nikahu frend), a zove se i “olakšani brak”. Ovakav brak podrazumijeva da se mladić i djevojka vjenčaju na način koji zadovoljava sve vjerom propisane uvjete, kao što su pristanak mladenaca, dozvola staratelja, prisustvo svjedoka i sl., međutim, ovakav brak razlikuje se od klasičnog u tome što mladenci nakon formiranja bračne zajednice ne počinju život u zajedničkom domu, nego žive odvojeno, svako u svom smještaju, kao i prije braka, a kada žele da se intimno sastanu, tada to učine na njima prikladnom mjestu, u kući mladićevih ili djevojčinih roditelja ili bilo gdje drugo, sve dok ne steknu uvjete za zajedničko stanovanje.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao je sve od sebe da uvjeri Kurejšije kako ne želi rat s njima, nego da samo želi posjetiti Bejtul-haram i izvršiti obrede, što je pravo muslimana kao i mnogobožaca. Kada su se Kurejšije uvjerili u to, poslali su pregovarača da s njim pregovara i istovremeno ispita s kakvom snagom raspolažu muslimani i koliko su odlučni da se bore u slučaju da budu primorani na to. Kurejšije su, kroz pregovore, željeli na miran način odvratiti muslimane od obilaska Bejtullaha. (Es-Siretun-Nebevijje fi duil-Mesadiril-aslijja) 

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.

“Brak posjetitelja” (misjar) atraktivan je u mnogim islamskim zemljama i posvećena mu je velika pažnja jer je vezan za porodicu i njeno formiranje na način kakav ranije nije bio poznat u muslimanskim sredinama. Savremeni islamski učenjaci imaju različita mišljenja o propisu ovog braka. Jedna skupina islamskih učenjaka preferira mišljenje o ispravnosti ove vrste braka, iako ga smatraju pokuđenim, dok druga skupina preferira mišljenje o zabranjenosti ove vrste braka i upozorava na opasnost koja od takvog braka prijeti islamskoj porodici. Da bi se ova tema rasvijetlila u očima čitalaca, neophodno je navesti definiciju “braka posjetitelja”, razloge njegovog nastanka i pojave, sličnosti i razlike između ovog i drugih oblika braka, te argumente onih koji ovu vrstu braka smatraju dozvoljenom i argumente onih koji ga zabranjuju.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao je Osmana i rekao mu: “Otiđi Kurejšijama i obavijesti ih da nismo došli da se borimo, nego da smo došli da obiđemo ovu Kuću iskazujući joj poštovanje. Poveli smo sa sobom kurbane i kada ih zakoljemo, vratit ćemo se.'' Osman je Kurejšije sreo u mjestu Belda u blizini Meke. Kurejšijski mnogobošci upitali su ga: “Gdje si se zaputio?”, a Osman odgovori: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao me da vas pozovem da prihvatite jedno od dvoje: pokorite se Allahu i primite islam svi zajedno, jer Allah će Svojoj vjeri dati pobjedu, a Svome Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, ponos, a ako to ne želite, onda nemojte biti prepreka između njega i ostalih ljudi. Ako ga ostali ljudi pobijede, to je ono što želite, a ako on pobijedi njih, imat ćete izbor ili da primite islam kao svi ostali ljudi, ili da se borite protiv njega. Vidite da vas je rat iscrpio i već ste ostali bez mnogih svojih prvaka.” Osman je nastavio govoriti, pa kada su čuli ono što im se nije dopalo, rekli su mu: “Čuli smo to što govoriš, ali to se nikako neće desiti i nećemo dopustiti da uđe u Meku. Vrati se ti svome drugu i prenesi mu da ne može ući!”

Buhari prenosi da je Abdullah b. Atik zatekao kod Ebu Rafie neke njegove prijatelje s kojima je sijelio u sobi na spratu. Abdullah se pritajio dok sijeldžije nisu otišle, a onda se popeo na sprat. Kad god bi ušao na neka vrata, zaključao bi ih za sobom iznutra, kako ga niko ne bi omeo u izvršenju kazne nad Ebu Rafiom. Zatekao ga je u mračnoj prostoriji sa članovima njegove porodice, tako da nije znao gdje je, pa ga je zovnuo: “O, Ebu Rafia!” Ebu Rafia je upitao: “Ko je to?” Abdullah b. Atik kazuje: “Skočio sam prema mjestu odakle je dopirao glas i počeo ga udarati sabljom, ali nije bilo koristi jer ništa nisam vidio. On je počeo vikati pa sam izašao iz sobe i vratio se nakon kraćeg vremena i upitao: ‘Kakvi su ono povici, Ebu Rafia?’, a on je odgovorio: ‘Teško li tvojoj majci, neki čovjek me malo prije udario sabljom!’ Tada sam ga opet udario sabljom i teško ga ranio, ali ga nisam ubio, pa sam zabio vrh sablje u njegov trbuh tako da je izašao na leđa.

Obožavanje Allaha Uzvišenog smisao je našeg postojanja i uzrok naše sreće i na dunjaluku i na ahiretu. Nijedan musliman neće uložiti trud i napor u ispravnom obožavanju Allaha a da se svakim dijelom tog napora neće dodatno približiti Uzvišenom Allahu. Kada želi da uradi neku od obaveza koje mu je propisao Gospodara, svaki je musliman obavezan da nauči osnovne propise koje podrazumijeva izvršavanje te obaveze. Rekao je Uzvišeni Allah: “Reci: ‘Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi.’” (Jusuf, 108) Pod sintagmom “jasne dokaze” podrazumijeva se znanje.

U slučaju da kod muslimana izostane znanje o ispravnom načinu obožavanja Allaha, to može biti veoma opasno po njegovu vjeru jer postoji velika mogućnost da će na taj način svojim postupkom, umjesto nagrade, zaraditi grijeh kod Gospodara svjetova. U nastavku teksta navest ćemo neke od grešaka koje bi musliman trebao da izbjegava prilikom obavljanja pete islamske dužnosti, hadža.

Enes, radijallahu anhu, pripovijeda: “Ebu Talha je imao najviše palmi među ensarijama, a od svih palmi najdraži mu je bio vrt Bejruha, koji je davao lijepe plodove i u kojem je tekao izvor slatke vode. Nekada bi i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dolazio u taj vrt i pio tu svježu vodu. Kada je objavljen ajet: ‘Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite od onoga što volite...’ (Ali Imran, 92), Ebu Talha ode Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i reče: ‘Allahov Poslaniče, Allah je rekao: – Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite od onoga što volite..., a ja volim svoj imetak u Burejhi i to je sadaka čijoj se nagradi nadam kod Allaha. Učini s njom ono što misliš da je najbolje.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Divno, divno, doista je to imetak od kojeg ćeš imati profit! Doista je to imetak od kojeg ćeš imati profit! Čuo sam šta si rekao i smatram da to trebaš podijeliti bližnjima.’” (Hadis bilježe Malik u Muvetti i Ahmed u Musnedu s vjerodostojnim senedom)

U ranijim vremenima ugovori općenito, pa tako i brak, sklapali su se izravnim susretom stranki, a ponekad se to ostvarivalo putem pisama. Klasični islamski pravnici razmatrali su pitanje validnosti sklapanja braka putem pisama i o tome su iznijeli različite stavove. Ovom prigodom nećemo ih iznositi niti o njima detaljizirati, jer takav način sklapanja braka, nakon pojave savremenih komunikacijskih sredstava, prevaziđen je i ne nalazi primjenu u stvarnom životu. Namjera je samo istaći da sklapanje braka “na daljinu” nije potpuno nova pojava. Međutim, nova je brzina kojom se to odvija, te mogućnost trenutnog prenošenja zvuka i slike. Danas, prilikom sklapanja raznih ugovora putem telefona ili neta, jedna strana ugovora čuje govor druge i s njom vodi izravan razgovor, a svjedoci to sve mogu čuti, pa i vidjeti putem ekrana.

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Različiti vidovi osiguranja nezaobilazni su u mnogim sferama našeg života. Tako, naprimjer, posjedovanje automobila iziskuje policu autoosiguranja, ljekarske usluge zahtijevaju zdravstveno osiguranje, a neizvjesna budućnost iziskuje finansijsku zaštitu putem socijalnog i penzijskog osiguranja.

Kroz historiju ljudske zajednice, u različitim formama, prisutno je međusobno potpomaganje u teškim situacijama. Među arapskim plemenima, prije pojave islama, bila je uobičajena praksa da, kada se desi ubistvo, rodbina ubice snosi odštetu plaćajući krvarinu nasljednicima ubijenog. To je vid međusobnog potpomaganja u kojem štetu ne snosi samo onaj ko ju je uzrokovao, nego veća skupina ljudi. Islam je potvrdio taj princip i formulisao ga na sebi svojstven način. Pored odštete za ubistvo, islam kroz mnoge druge propise potvrđuje uzimanje naknade za gubitak koji čovjek pretrpi, svejedno radilo se o tjelesnim povredama, materijalnoj ili moralnoj šteti. Dakle, temeljna ideja osiguranja potvrđena je islamom, međutim, ostaje da se vidi koliko su savremeni vidovi osiguranja u skladu sa islamskim propisima, kako izgleda osiguranje utemeljeno na islamskim principima, te kada je, u odsustvu islamskog osiguranja, dozvoljeno prihvatiti konvencionalno osiguranje.

Katada b. Diame u zadnjoj trećini ramazana svakog je dana završavao hatmu. (Sijeru e‘alamin-nubela, 4/523, Muessesetur-risale) Katada b. Diama es-Sedusi, bio je povjerljivi prenosilac i veliki autoritet u hadiskoj znanosti. Ebu Hilal pripovijeda: “Upitao sam Katadu o jednoj mes’eli pa mi reče: ‘Ne znam.’ Rekoh mu: ‘Reci po svom mišljenju.’ On reče: ‘Nisam rekao po mišljenju već četrdeset godina.’ Tada je imao pedeset godina.” Kada je Katada došao kod Seida b. Musejjiba, počeo ga je ispitivati nekoliko dana, pa mu Seid reče: “Da li znaš napamet sve što si me pitao?” Katada reče: “Da. Pitao sam te to i to, pa si odgovorio to i to, pitao sam te o tome i tome, pa si rekao to i to, a Hasan je rekao to i to...”, sve dok mu nije ponovio mnoge hadise. Seid reče: “Mislim da Allah nije stvorio nekog poput tebe (tj. da ti nema ravnog).” (Vidjeti: Et-Tabekatul-kubra, 7/173)

U šestoj godini po Hidžri Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poduzeo je dva pohoda i odaslao četrnaest ophodnji, ne računajući akcije koje je poduzeo krajem pete godine po Hidžri. Ove akcije imale su za cilj dodatno slabljenje kurejšijskih snaga, pojačavanje njihove izolacije i slabljenje njihovog utjecaja kroz pridobijanje njihovih saveznika koji su im pružali podršku. (Eš-Šudža, Dirasat fi ahdin-Nubuvve, str. 139.) Vojne aktivnosti muslimana u ovom periodu ogledaju se u sljedećih nekoliko ophodnji i pohoda:

Ophodnja pod vođstvom Muhammeda b. Mesleme na pleme Benu Karta

Početkom mjeseca muharrema šeste godine po Hidžri, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je skupinu od trideset ashaba kojima je zapovijedao Muhammed b. Meslema sa ciljem napada na Benu Karta, ogranak plemena Benu Bekra b. Kilaba. (Ez-Zehebi, Tarihul-islami, El-Megazi, str. 351) Napali su ih iznenada i ubili desetericu, a ostali su pobjegli, dok su muslimani zaplijenili njihova stada ovaca, deva i stoke. (Sahihu Muslim, 3/1386, br. 1764)

Forme i oblici partnerstva se mijenjaju i razvijaju, ali ljudska ćud ostaje ista. Svevišnji Allah, ukazujući na jednu negativnu pojavu zastupljenu među ortacima i poslovnim partnerima, kaže: “Mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima”, a zatim, u nastavku ajeta, naglašava da to nije osobina pravih vjernika i kaže: “...ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo.” (Sad, 24) Dužnost islamskih učenjaka jeste da svaku inovaciju podvrgnu šerijatskim normama, kako bi pripadnicima ove male skupine, koja vjeruje i čini dobra djela, osvijetlili put imana i ukazali na haram, kako bi ga se klonili i time sebe i druge nepravde sačuvali. U tom su smislu savremeni učenjaci razmotrili dionice kao inovitet u zajedničkom poslovanju i pojasnili koliko se ovakav vid partnerstva podudara sa šerijatom. Dionica je vrijednosni papir koji predstavlja idealan udio u temeljnom kapitalu dioničke kompanije. Taj udio prožima sve što kompanija posjeduje uključujući nekretnine, gotovinu, potraživanja, dug i sl. Kupovinom dionice postaje se vlasnik procentualnog udjela u kompaniji koja je registrovana kao dioničko društvo.

Ugovor na principu lizinga prvi put se pojavljuje, po nekim tvrdnjama, još u vremenu prije nove ere kada su stari Babilonci koristili takav ugovor za brodove i stoku. Po drugom mišljenju, lizing se prvi put pojavljuje u Velikoj Britaniji polovinom devetnaestog stoljeća kod jednog trgovca muzičkih instrumenata koji je iznajmljivao instrumente da bi ih na kraju prodao ili poklonio zakupcu. Polovinom dvadesetog vijeka lizing je evolvirao u finansijski model široke primjene, a danas je to trend koji je prisutan u cijelom svijetu. Nesigurnost naplate u prodaji na rate stimulirala je trgovce na inovaciju lizinga. Lizing osigurava kolateral i smanjen rizik zadržavanjem robe u vlasništvu davaoca lizinga sve dok primalac u potpunosti ne isplati cijenu. Lizing ima za cilj ispoljiti kupoprodajni ugovor u formi najamnine, čime prodavac sprečava kupca u raspolaganju vlasništvom kupljene imovine prije nego što u potpunosti preuzme cijenu, uz mogućnost da prodavac vrati prodano u slučaju da kupac bankrotira ili zakaže u uplati utvrđenih rata.

Klasični učenjaci murabehom nazivaju kupoprodaju pri kojoj prodavač otkriva stvarnu cijenu koju je platio za nabavku robe, te na tu cijenu dodaje određeni profit, kao naprimjer, da prodavač kaže kupcu: “Ovo odijelo kupio sam za deset dirhema, a tebi ga prodajem za dvanaest.” Ovakva murabeha odvijala se između dvije stranke: prodavača i kupca, i takva kupoprodaja dozvoljena je po konsensuzu islamskih pravnika. U tom kontekstu hanefijski učenjak Kasani, o murabehi i sličnim oblicima kupoprodaje, kaže sljedeće: “Svijet je, iz generacije u generaciju, nasljeđivao ovakve načine kupoprodaje, bez ičijeg prigovora, što znači da su konsenzusom dozvoljene.” (Bedaius-sanai, 5/220) Moderna murabeha je ugovor pri kojem klijent, odnosno kupac, zahtijeva od banke ili drugog finansijera da kupi konkretnu robu ili stvar određenih specifikacija, dajući obećanje da će je nakon toga kupiti uz određeni profit, koji se može izraziti u vidu fiksne sume ili procenta, a cijenu će plaćati odgodno, u ratama, prema dogovoru i shodno svom materijalnom stanju.

Propisano je činjenje idžtihada u ograncima (sekundarnim pitanjima) vjere, te nema smetnje da se u tim pitanjima dešavaju razilaženja u stavovima. Ashabi su činili idžtihad po pitanju razumijevanja riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Neka niko od vas ne klanja ikindiju sve dok ne stignete kod Benu Kurejze.” To ih je dovelo do dva različita stava, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ukorio nijednu skupinu. Ovaj slučaj je dokaz da je nemoguće iskorijeniti razilaženje u pitanjima koja se tiču ogranaka vjere, a koji se temelje na relativnim dokazima. Pokušaj iskorjenjivanja tog razilaženja predstavlja suprotstavljanje Božijoj mudrosti u propisivanju. Pored toga, to je suludo, jer kako možemo očekivati okončanje razilaženja u stvarima koje se temelje na relativnim dokazima koji se mogu shvatiti na različite načine? Da je to moguće u nekom vremenu, bilo bi najpreče da se dogodi u vremenu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer ashabi su najpreči da se ne razilaze ni u čemu.

Ukoliko se pravo na učešće u nagradnoj igri stječe uplatom materijalne vrijednosti, takva se igra smatra kockom i stoga je zabranjena. Nagradne igre koje priređuju prodajni centri obično ne zahtijevaju posebnu uplatu, nego se pravo na učešće postiže kupovinom u dotičnoj prodavnici. Ipak, ovdje zna postojati jedna druga zamka, a to je da zbog nagradne igre, cijene prodajnih artikala budu povećane, što znači da se učešće u igri, razlikom između povišene i osnovne cijene, naplaćuje. Stoga je učešće u takvoj nagradnoj igri zabranjeno. Ako cijene artikala nisu povišene zbog nagradne igre, međutim, ciljano se dolazi u tu prodavnicu i kupuje se, ne iz želje i potrebe za robom, nego radi učešća u nagradnoj igri, to je također zabranjeno, jer se kupovinom nepotrebne robe ustvari uplaćuje učešće u igri, što takvu igru čini kockom, a preko toga, to je vid pokuđenog rasipanja.Ako cijene artikala nisu povišene zbog nagradne igre, a kupuje se roba radi same robe, a ne radi nagradne igre, da li je tada dozvoljeno učestvovati u nagradnoj igri ili ne? Savremeni učenjaci imaju različita mišljenja...

Odnos muslimana prema drugima izgrađen je na iskrenosti i čestitosti. Kada se radi o razmjeni materijalnih koristi, iskrenost se očituje u tome da se pojasne skrivene mahane koje utječu na cijenu robe, a čestitost u tome da se ispoštuje ugovor kao što je dogovoreno. Rekao je Uzvišeni Allah: “I ljudima prava njihova ne umanjujte!” (Hud, 85); “O vjernici, ispunjavajte ugovore!” (El-Maida, 1); “Ako jedan kod drugog nešto pohranite, neka onaj opravda ukazano mu povjerenje!” (El-Bekara, 283). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Prodavač i kupac imaju pravo izbora (da prihvate ili odbiju trgovinu) sve dok se ne raziđu. Imat će bereketa u svojoj trgovini ako budu iskreni i navedu mahane robe (ako ih ima), a ako budu skrivali mahane i lagali, bit će im uništen bereket trgovine.” (El-Buhari, br. 2079, i Muslim, br. 1532) Ebu Zerr, radijallahu anhu, prenosi riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Na Sudnjem danu Allah neće razgovarati sa trojicom, niti će ih očistiti, niti će u njih pogledati, i njih čeka bolna patnja.” To je Poslanik ponovio tri puta, a Ebu Zerr reče: “Propali su i izgubljeni! Ko su ti, Allahov Poslaniče?” “Onaj ko pušta odjeću ispod članaka, onaj ko prenosi tuđe riječi sijući smutnju i onaj ko prodaje svoju robu lažno se zaklinjući!” (Muslim, br. 106) 

Abdullah b. Omer, radijallahu anhum, kaže: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ‘Kada vidite mlađak, zapostite, a kada ga ponovo vidite, prekinite s postom.’” (Muttefekun alejhi) Islamski učenjaci razišli su se o pitanju koliko je osoba dovoljno da posvjedoče viđenje mlađaka, kako bi se utvrdilo njegovo viđenje i kako bi se otpočelo s postom. Većina islamskih učenjaka smatra da ukoliko jedna pouzdana osoba posvjedoči da je vidjela mlađak, da se njeno svjedočenje prihvata i otpočinje se s postom. Takvog mišljenja su: Ebu Hanife, Šafija, Ahmed, učenjaci zahirijskog mezheba, Ibnul-Munzir i drugi, Allah im se svima smilovao. Dok, imam Malik, El-Lejs, El-Evzai, Es-Sevri i drugi smatraju da je za utvrđivanje mlađaka potrebno viđenje najmanje dvije osobe, analogno svjedočenju. Inšallahu te‘ala, prioritetnije je mišljenje da je dovoljno svjedočenje jedne pouzdane osobe, svejedno da li bila muškarac ili žena, kako spominje Ibn Hazm u svome djelu El-Muhalla, jer je i sam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postupio po tome, kako se spominje u hadisu Ibn Omera, radijallahu anhuma, gdje kaže: “Ljudi su pratili mlađak, pa sam ga ja vidio i obavijestio o tome Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je onda zapostio i naredio ljudima da poste.” (Hadis bilježe imam Ebu Davud, Ed-Darimi, Ibn Hibban, Ed-Darekutni i El-Bejheki. Imam El-Hakim kaže da je hadis vjerodostojan po uvjetima imama Muslima, s čime se slaže i imam Ez-Zehebi. Veliki islamski učenjak Muhammed Nasiruddin Albani, rahmetullahi te‘ala alejhi, ocijenio je hadis vjerodostojnim u svom vrijednom djelu Irvaul-galil fi tahridži ehadisi menari es-sebil, 4/16.)

Jedna od mudrosti propisavanja ramazanskog posta ogleda se u čovjekovoj spoznaji blagodati kojima ga je obasuo Uzvišeni Allah. Malo je onih koji su svjesni Allahovih blagodati. Mnogi spoznaju blagodati tek onda kad ih izgube. Vrijednost slatkog najbolje se spoznaje kada se okusi nešto gorko, blagodat dana spozna se tek kada se spusti noć... Tako je i sa svim ostalim blagodatima koje se u večini slučajeva spoznaju svojim suprotnostima. Postom se spoznaje vrijednost i blagodat hrane i pića, koje se ne mogu spoznati sve dok tijelo ne okusi gorčinu žeđi i gladi. U vezi s tim od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi se da je rekao: "Moj Gospodar mi je predložio da mi dolinu Mekke ispuni zlatom, pa sam rekao: ‘Ne, Gospodaru! Draže mi je da jedan dan budem gladan, a drugi sit, jer ću, kada ogladnim, Tebe skrušeno moliti i sjećati Te se, a kada budem sit, zahvaljivat ću Ti se i pohvaljivati Te.’”

Prodaja plodova prije nego što sazriju nije dozvoljena hadiskim tekstom, međutim, ukoliko se prodaje zemljište sa stablom na kojem su nezreli plodovi, prodaja je ispravna i dozvoljena, jer cilj ugovora je prodaja zemljišta i stabla, dok plodovi nisu direktno ciljani ugovorom. Dokaz za ovaj uvjet jeste hadis u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko kupi palmu nakon što bude oplođena, njeni plodovi pripadaju prodavaču, osim ako ih kupac uvjetuje.” (El-Buhari, Poglavlje o davanju u zakup, br. 2205, i Muslim, Poglavlje o trgovini, br. 2854) U ovom hadisu vidimo kako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvoljava kupcu da uvjetuje plodove za sebe iako je prodaja plodova prije nego što sazriju zabranjena, međutim, ovdje su plodovi prodani uz stablo i nisu izravno ciljani ugovorom, pa se zbog toga postojeća neizvjesnost tolerira. Savremeni primjer neizvjesnosti u popratnom dijelu ugovora jeste iznajmljivanje auta uz kasko osiguranje. Takav vid osiguranja, koje nije uređeno na islamskim principima, je zabranjen, između ostalog zbog neizvjesnosti koju nosi u sebi, međutim, kada takvo osiguranje nije izravno ciljano ugovorom, ono se može tolerirati. Pri iznajmljivanju auta primarni cilj je najamnina, dok je kasko osiguranje popratno, stoga se tolerira iako kao zaseban ugovor u osnovi nije dozvoljeno.

El-hamdu lillahi Rabbil-alemin, ves-salatu ves-selamu ala ešrefi el-enbija vel-murselin, nebijjina Muhammed, ve ala alihi ve sahbihi edžmein. Ovih nekoliko riječi, skupocjenih savjeta, upućujemo ženi muslimanki, djevojci mu'minki, povodom nastupajućeg mubarek mjeseca ramazana. Allaha, subhanehu ve te‘ala, molimo da okoristi sve naše sestre mu’minke koje budu čitale ove riječi i da im ovi savjeti budu od pomoći u pokornosti Svevišnjem Allahu, postizanju Njegovog zadovoljstva i oprosta u ovom mubarek mjesecu.

Omer b. El-Hattab, radijallahu anhu, jednog je dana razmišljao, pa je poslao po Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da dođe do njega. Kada je došao, upitao ga je: „Kako će se ovaj ummet razići a jedan im je vjerovjesnik, jedna im je Knjiga i jedna im je Kibla?!“ Ibn Abbas, radijallahu anhuma, odgovorio je: „O vođo pravovjernih, doista nam je objavljena Knjiga i mi smo je čitali i saznali povodom čega je objavljena, međutim, poslije nas bit će ljudi koji će čitati Kur’an, ali neće znati povodom čega je objavljen, pa će svaka skupina imati svoje mišljenje, a kada svaka skupina bude imala svoje mišljenje, onda će se i razići. Kada se raziđu, borit će se jedni protiv drugih.“ (Seid b. Mensur, Es-Sunen, 1/176.) Također je rekao: „Dobro se čuvajte sljedbenika mišljenja! Dati su im hadisi da ih pamte, ali su govorili po svojim mišljenjima, pa su skrenuli na stranputicu i druge odvode u nju!“ (Ed-Darekutni, Es-Sunen, 4/146.)

Nakon što nisu uspjeli izazvati međumuslimanski sukob pokretanjem neznabožačkih trzavica, u ovom pohodu licemjeri su se pojavili sa potvorom. Okomili su se na Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, dom želeći nauditi Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovoj časnoj porodici. Historičari, mufessiri i muhaddisi slažu se da se događaj potvore desio po okončanju Bitke protiv Benul-Mustalika, a Buhari i Muslim u svojim Sahihima opširno bilježe taj događaj koji je bio povod objave sure En-Nur. Sam događaj kao i sadržaj sure En-Nur obiluju poukama i korisnim lekcijama te sam zbog dužine hadisa odlučio navesti sažetak događaja potvore kako bih se skoncentrirao na navođenje pouka pri čemu skrećem pažnju da su islamski učenjaci iz ovog događaja izvukli preko stotinu pouka jer svaki njegov detalj je lekcija za sebe.

Za vrijeme ulaska u ihrame hadžija ostavlja svoju odjeću ogrćući se sa dva obična komada platna. To ukazuje da se pri tom obredu hadžija odriče uobičajene lagodnosti i komfora. U tom kontekstu za vrijeme ihrama zabranjena je upotreba mirisa, jer je miris vid lagodnosti. U hadisu Ibn Omera, radijallahu anhuma, navodi se da je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, ukazujući hodočasnicima na stvari koje trebaju izbjegavati, između ostalog rekao: “Ne oblačite ništa od odjeće koju je dodirnuo šafran ili kurkum (vrste mirisnog bilja).” (Buharija, br. 1542, i Muslim, br. 1177) U drugom hadisu Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, dajući smjernice ashabima kako da pripreme za ukop hadžiju koji je stradao od udarca deve, kaže: “Kupajte ga vodom i lotosom, neka mu kefini budu njegova odjeća, ne stavljajte na njega miris i ne pokrivajte mu glavu, jer Allah će ga na Sudnjem danu proživjeti u stanju u kojem je umro” (tj. u ihramima). (Buharija, br. 1851, i Muslim, br. 1206)

Voljeti i biti voljen želja je svih nas i bilo bi vrlo tužno kad bi bilo suprotno. Naši najljepši osjećaji vezuju se za osobe suprotnog spola, pa u našim bilježnicama, sveskama, tajnim dnevnicima (neki i javno) otkrivamo i pišemo ime voljene osobe. Osjećaj sreće koji nas nosi, ubrzani otkucaji srca kad vidimo voljenu osobu, naša zbunjenost – ukazuju na lijepa osjećanja koja nosimo u srcu. Međutim, da li su se naši tinejdžeri, mladići i djevojke (u posljednje vrijeme, svjedoci smo i stariji) ikada zapitali da li ljubav koju u srcu gajimo prema suprotnom spolu može da nam šteti? Zaista ljubav koja se desi, a nije šerijatski dozvoljena, nosi ogromne štete, stoga ćemo navesti neke od njih.

Savremena prijevozna sredstva uveliko su olakšala putovanje i približila udaljene zemlje, tako da se danas zračnim saobraćajem za nekoliko sati pređe razdaljina za koju su u vremenu poslanstva, u kojem su uspostavljeni islamski propisi, bili neophodni mjeseci putovanja. Uz to, putnici se osjećaju sigurnim tokom cijelog putovanja i sve neophodne potrepštine poput hrane, pića, hamama i sl., su nadohvat ruke, dok se u ranijim vremenima žena teško penjala na jahalicu, putovanja su podrazumijevala danonoćno pješačenje i jahanje kroz pusta i nenaseljena mjesta, a nerijetko su u sebi krila brojne opasnosti. Da li olakšanje putovanja koje danas svjedočimo utječe na promjenu zabrane putovanja žene bez mahrema izrečenu u brojnim hadisima Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam?

Bračnom vezom čuva se čast i osigurava se život, odnosno opstanak ljudske vrste novim potomstvom. Prema tome, osobi koja želi formirati porodicu stupanjem u brak, a ne posjeduje za to neophodna sredstva, niti ima staratelja, poput oca, djeda i sl., sposobnog i voljnog da ga u tome pomogne, ispravno je udijeliti zekat, jer je ženidba jedna od elementarnih ljudskih potreba. Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, govorio je: "Ako bismo sreli osobu sposobnu da radi i zaradi za hranu, piće i stan, a u potrebi je za brakom, međutim ne posjeduje za to neophodna sredstva, da li je dozvoljeno da mu se udijeli zekat kako bi se tim sredstvima oženio? Odgovor: Da, dozvoljeno je da mu se za to da zekat pa i cijeli iznos mehra. Ako bi neko upitao: na osnovu čega je dozvoljeno dati potrebnom zekat kako bi se oženio iako se pri tome daje velika vrijednost? Odgovorit ćemo da je potreba čovjeka za brakom velika, ponekad je poput potrebe za jelom i pićem, stoga su učenjaci naglasili da je staratelj koji je dužan brinuti se o svom skrbniku dužan oženiti ga ako ima imovine koja je za to dovoljna. Ocu je vadžib da oženi sina ako je sin u potrebi za brakom." (Fetava Erkanil-islam, 4/14)

Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Omer b. El-Hattab, radijallahu anhu, rekao: „Podudario sam se sa odlukom svoga Gospodara u tri slučaja. Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, kad bismo uzeli Mekami-Ibrahim kao mjesto za namaz’, i objavljeno je: ‘...Uzmite Mekami-Ibrahim kao prostor za namaz...!’ O propisu pokrivanja (žena), rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, kad bi naredio svojim ženama da se pokrivaju, jer s njima razgovara i čestiti i prijestupnik’, pa je objavljen propis o pokrivanju žena, i Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, supruge su se udružile u ljubomori na njega, pa sam im rekao: ‘Možda će mu njegov Gospodar, ako vam da razvod braka, dati u zamjenu bolje od vas’, pa je i o ovome objavljen ajet.“ (Sahihul-Buhari, broj 402)

Dionica je vrijednosni papir kojim uplatitelj dokazuje svoj ulog u temeljni kapital dioničkog društva. Ona daje prava, ali i određene obaveze prema društvu. Jedno od osnovnih svojstava dionice jeste da donosi dividendu, što znači, isplatu profita društva vlasniku dionice (razmjerno njegovom udjelu u društvu). Dionice, kao vrijednosni papir, mogu biti predmet kupoprodaje na tržištu kapitala odnosno na berzi. O vrstama dionica i propisu emitovanja i kupovine istih moralo bi se zasebno govoriti, ovom prilikom ukazat ćemo samo na propis zekata na dionice. Dionica, kao udio u temeljnom kapitalu, je vrsta imovine ili vlasničkog dobra, pa je stoga podložna propisu zekata. Rekao je Uzvišeni Allah: "Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš." (Prijevod značenja Et-Tevbe, 103) Savremeni učenjaci imaju različite poglede oko načina na koji se računa i izdvaja zekat na dionice i po tom pitanju su naveli mnoga mišljenja od kojih ću, pojednostavljeno, ukazati samo na preferirajuće.

U mnogim kur'anskim i sunnetskim tekstovima nalazimo jasan dokaz o tome da osnovni cilj kurbana nije meso da se ljudi njime okoriste. Cilj kurbana je veći i veličanstveniji, a to je: poštivanje Allahovih propisa, približavanje Njemu Uzvišenom prinošenjem žrtve i spominjanjem Allahovog imena prilikom klanja kurbana. Ovo se ne može ispuniti ukoliko se ovaj obred ne izvršava u mjestu boravka. Otuda je potrebno kurban klati u mjestu boravka da tom obredu prisustvuju i omladina i odrasli, i da se nad kurbanom spomene Allahovo ime. Iz ovoga shvatamo da je preče, potpunije, bolje i ispravnije da ljudi kolju kurbane u mjestu boravka i da ne šalju svoje kurbane u druge zemlje. To je zato što čovjek zbog toga izgubi mnoge koristi i desi mu se da učini neke pogrešne postupke.

Ukoliko se mjesečna naknada koju primaju službenici i radnici troši, bez štednje, na nju se ne daje zekat, međutim, ako se plata ili njen dio štedi, onda je potrebno znati kako se računa njen zekat. Zekat na novčanu vrijednost nije obavezan sve dok se ne upotpuni havl, odnosno dvanaest lunarnih mjeseci od vremena u kojem se upotpunio nisab. Službenik ili radnik prima platu dvanaest puta u godini, dok se zekat daje jedanput godišnje. Da bismo pojasnili kako se računa zekat na platu, neophodno je ukazati na propis imovine koja se stekne u toku godine, u smislu, da li se u toku godine stečena imovina pridružuje prethodnoj u računanju početka posjedovanja nisaba ili se njen početak računa od trenutka stvarnog posjedovanja. Naprimjer, ako u ramazanu damo zekat i tokom godine posjedujemo nisab, da li smo u narednom ramazanu dužni dati zekat na ukupnu novčanu vrijednost koju tada posjedujemo obuhvatajući i onu koju smo stekli u toku godine, ili se za kasnije stečenu imovinu čeka da upotpuni svoju godinu u našem posjedu?

Vješanje raznih talismana i hamajlija na kojima se nalaze Allahova imena, u autima ili u kućama, s namjerom da ih to štiti i čuva od uroka, zavisti i slično tome. Ovakav postupak svakako da je neispravan, jer u Kur' anu i sunnetu nije naveden nikakav dokaz za to. Naprotiv, postoje dokazi o zabrani ovakvog postupanja, kao što su riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ''Ko okači hamajliju na sebe, Allah mu neće ispuniti namjeru s kojom ju je okačio.“ (Ahmed, 4/154, Ibn Hibban, 6086, El-Hakim, 4/216) Ispisivanje Allahovih lijepih imena na ukrasnim levhama ili klesanje i pisanje po zidovima s ciljem uljepšavanja prostorija i mjesta za sjedenje. Ako se ispisivanje Allahovih imena obavlja krasopisom i dodatno ukrašava, to navodi onoga ko posmatra levhu da hvali njenu ljepotu i dotjeranost, što je pogrešno, jer ono što bi čovjek trebao da osjeti u pogledu Allahovih imena jeste bogobojaznost i povećanje imana, a to se ne može ostvariti na način koji nije propisan ovom vjerom. 

Dijaliza je proces koji se koristi da se zamijeni funkcija bubrega kod njihovog zatajenja. Najčešća u primjeni je tzv. hemodijaliza kojom se vrši filtriranje krvi bolesnika sa zakazanim bubrezima tako da se krv pumpa i provodi kroz poseban uređaj u kojem se odstranjuju otpadni produkti, kao što su kalijum i urea, a odstranjuje se i voda iz krvi. Pri tome se u krv dodaju određene tvari s ciljem jačanja krvi i organizma. Zbog dodatka tih tvari skupina modernih učenjaka mišljenja je da dijaliza kvari post, jer se putem dijalize, pored čišćenja, u krv unose hranjive tvari. S druge strane dijaliza se može usporediti s vađenjem krvi putem hidžame koja kvari post ako slabi postača. Enes ibn Malik, radijallahu anhu, upitan je da li su ashabi prezirali hidžamu prilikom posta, pa je odgovorio: "Ne, osim zbog slabosti!" (Buharija, br. 1940) Zbog toga mnogi učenjaci smatraju da izlazak krvi hidžamom kvari post jer slabi postača, a dijaliza je isto tako naporna i iscrpljiva za organizam. Prema tome, ako postač dijalizira krv, prekinut će post, a propuštene dane će kasnije napostiti. Ako nije u mogućnosti i nema izgleda da će kasnije moći napostiti propušteni post, za svaki dan propuštenog posta nahranit će po jednog siromaha.

Vjerovatno je najveći bereket sehura to što Allah, subhanehu ve te´ala, obuhvata Svojim oprostom one koji sehure, spušta na njih Svoju milost, a Njegovi meleki traže oprosta za njih i mole Allaha da pređe preko njihovih grijeha, kako bi bili od onih koje Milostivi oslobađa Vatre u mjesecu Kur’ana – ramazanu. Od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'Sehur je obrok bereketa pa ga ne ostavljajte, makar neko od vas popio samo gutljaj vode, jer Allah i Njegovi meleki donose salavate na one koji sehure.'” (Prenose ga Ibn Ebu Šejbe, 3/8, i Ahmed, 3/12 i 3/44, na tri načina od Seida el-Hudrija. A oni pojačavaju jedni druge.) Zbog toga je muslimanu potrebno da ne propusti ovu veliku nagradu od Milostivog Gospodara, a najbolji sehur vjernika su temre – datule. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Najbolji sehur vjernika su datule.” (Ebu Davud, 2/303, Ibn Hibban, br. 223, El-Bejheki, 4/237) U slučaju da osoba nema ništa za jelo, ipak treba voditi računa o ustajanju na sehur, pa makar popila samo gutljaj vode, što možemo, pored ranije spomenutog, zaključiti iz riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Sehurite, pa makar gutljajem vode.”

Nisab novčanica mjeri se prema nisabu zlata ili srebra shodno onome što je korisnije siromašnima. Prema ovom mišljenju, ako je nisab srebra niž‍i od nisaba zlata, nisab novca računa se prema srebru, a ako je nisab zlata niži, računa se prema zlatu. Ovo mišljenje se preferira, jer je šerijat potvrdio nisab zlata i nisab srebra, a prakticiranje izdvajanja zekata po manjem nisabu donosi korist potrebnima, a istovremeno to je obuhvatnije i potpunije u izvršenju ove vjerske obaveze. (Fetve Stalne komisije, 9/254) Postupajući po ovom mišljenju u slučaju kada ‍želimo znati da li posjedujemo novčanu vrijednost na koju smo dužni dati zekat, pogledat ćemo u nisab srebra i nisab zlata i izračunati vrijednost svakog od njih u valuti koju posjedujemo. U obzir se uzima vrijednost neobrađenog, tj. čistog zlata i srebra. U vrijeme pisanja ovog teksta cijena grama zlata na svjetskom trž‍ištu, preračunato iz vrijednosti jedne unce, iznosi 78,63 KM. To znači da vrijednost nisaba zlata iznosi 78,63 x 85 = 6683,55 KM. Cijena grama srebra, preračunato iz vrijednosti jedne unce, iznosi 1,522 KM, što znači da vrijednost nisaba srebra iznosi 1,522 x 595 = 905,59 KM. Kroz ovaj račun uočili smo da postoji velika razlika između nisaba zlata i srebra. Postupajući po preferirajućem mišljenju koje kaž‍e da se nisab novca mjeri prema onome što je korisnije za siromahe, zaključujemo da nisab u konvertibilnim markama iznosi 905,59 KM. To znači da je osoba kod koje je ova i veća vrijednost pregodinila dužna dati zekat u vrijednosti od 2,5 %. 

Učenjaci imaju oprečna mišljenja o propisu prisustvovanja muslimana sahrani nevjernika ako se radi o bliskoj rodbini: hanefijski i šafijski mezheb to dozvoljava, dok malikijski i hanbelijski mezheb to zabranjuje. Nema sumnje da je muslimanu preče ne izlagati se svim spornim stvarima koje su učenjaci naveli obrazlažući zabranu prisustvovanja sahrani nevjernika. Ukoliko nedolazak na sahranu roditelja nevjernika ili bliskog rođaka uzrokuje veću štetu od spomenute, takvo stanje ide u prilog stavu hanefija i šafija i preferira njihov mezheb, kojemu isto tako ide u prilog vjerodostojna predaja od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojoj se navodi da je ustao kada je pored njega proneseno tijelo mrtvog jevreja, na što je neko od prisutnih kazao: ''To je jevrejski sprovod!'', a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: "Zar nije ljudska duša?" (El-Buhari, br. 1250, i Muslim, br. 961) Pa kako je tek ako se radi o duši oca, majke ili bliskog rođaka?

Osmanlijski vladari / sultani su, bez izuzetka, posebno poštivali znanje i učenjake. To je, zapravo, bio jedan od najjačih faktora stabilnosti i snage Osmanlijske države, jer su dobro znali i nosili duboko ubjeđenje da nauka i znanje u općenitom smislu mogu donijeti samo prosperitet. Još od vremena Mehmeda el-Fatiha propisane su uredbe, kodeksi i pravila koji su uređivali vjerske funkcije, pa su tako svi vjerski službenici u Istanbulu bili pod direktnim ingerencijama istanbulskog muftije, a u ostalim pokrajinama pod ingerencijama kaziaskera (vojnih sudija). U zvaničnim vjerskim školama, koje su obezbjeđivale osposobljene kadrove za spomenute vjerske funkcije, spomenuti kadrovi dijelili su se na tri kategorije: softe (učenici), koji su bili najniža kategorija; danišmend (alim) je kategorija svršenika ovih škola, a najveći stepen bio je stepen muderrisa. Najuglednija škola tog vremena bila je ''Sahnus-seman“ (Osam medresa koje su bile uvezane platoom kružnog oblika), a koju je sagradio Mehmed el-Fatih i koja je u to vrijeme slovila za prestižni univerzitet. Svršenici ovih škola poslije bi dobijali status pripravnika, a nakon stečenoga iskustva dodjeljivale bi im se samostalne kadijske, muftijske, imamske i činovničke funkcije. Mehmed el-Fatih je prvi uveo naziv šejhul-islama za nadležnosti glavnog autoriteta za vjerska pitanja u državi, a u doba Sulejmana Zakonodavca objedinjena je funkcija vrhovnog muftije i šejhul-islama. Svako pitanje od izuzetne važnosti moralo je dobiti odobrenje šejhul-islama čija bi odluka, odmah po donošenju, bila pravosnažna. 

Fikhsko pravilo po kojem se u slučaju suprotstavljanja dviju koristi, tako da obje nije moguće ostvariti, daje prednost većoj. U ovom slučaju suprotstavljena je korist umrlog, koja se ogleda u tome da se njegovo tijelo ne skrnavi, s jedne strane, i s druge strane, korist edukativne obdukcije kroz koju studenti medicine razvijaju svoje sposobnosti i postaju kompetentniji u liječenju ljudi. Korist umrlog je individualna, dok je korist obdukcije opća, a korist opće prirode preferira se nad posebnom. Drugim riječima kazano, skrnavljenje tijela umrlog je nepoželjno, ali je šteta neznanja u medicini veća i ima opći karakter, stoga se tolerira manja šteta radi otklanjanja veće. Slične primjere navodili su klasični islamski pravnici. Poznati učenjak hanefijskog mezheba El-Kasani rekao je: "Desi li se da trudnica umre, a dijete u njenoj utrobi se vrti, ako prevladava mišljenje da je dijete živo, rasjeći će se i otvoriti njen stomak, jer iskušani smo sa dvije nedaće pa ćemo izabrati manju, a rezanje stomaka umrle majke je manja nedaća od uništenja živog djeteta." (Bedaius-sanai, 5/129.) 

Kada hanefijski učenjaci govore o ovom pitanju, oni mu prilaze kroz stanje kakvo je bilo u njihovom vremenu, a to je da se pošalje glasnik koji bi na skupovima podignutim glasom obavještavao o nečijoj smrti. Međutim, praksa koja se danas ustalila u mnogim mjestima bitno se razlikuje od tadašnje prakse, jer se uz obznanu smrti putem džamijskih ozvučenja uči i tzv. "sala". Jedan od načina kojim se prepoznaje novotarija jeste da pogledamo da li je povod određenog djela postojao u vremenu kada su se utemeljivali šerijatski propisi, pa ako jeste, a pored toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije propisao, podstakao ili odobrio takvo djelo, to znači da to djelo nije od vjere. S obzirom da su ljudi umirali i u vremenu objave a nije im učena "sala", to znači da je to djelo inovacija u vjeri i time odbačeno i neprihvaćeno. 

Islamski pravnici su jednoglasni u mišljenju da je trudnici i dojilji dozvoljeno da ne poste ukoliko strahuju od negativnih posljedica za svoje zdravlje ili zdravlje svoga djeteta (tj. fetusa). U tom slučaju obavezne su samo napostiti propuštene dane, jer u šerijatu imaju isti status kao i bolesna osoba. (Ibn Humam, Fethul-kadir; Ibn Kudame, Mugni) Međutim, prakticiranje dozvoljene olakšice ostavljanja posta mora biti zasnovano isključivo na preporuci kompetentnog liječnika muslimana koji će, trudnici ili dojilji, potvrditi da će post ugroziti njeno zdravlje ili zdravlje djeteta (tj. ploda) i slično. (Muhammed Ukle, Es-Sijjamu muhdesatuhu ve havadisuhu) Također, islamski pravnici u svojim djelima naglašavaju da šteta od posta mora biti stvarna, a ne poteškoća za koju je uobičajeno da bude prisutna u svim ibadetima, pa tako i u postu. Islamski pravnici su zauzeli pet različitih mišljenja u vezi sa postom trudnice i dojilje, a mi ćemo, zbog važnosti ovog propisa, navesti najpoznatija. 

Uzvišeni Allah vezao je početak namaskog vremena izravno za kosmičku pojavu, rekao je: "Obavljaj propisane molitve kad Sunce s polovine neba krene" (prijevod značenja El-Isra, 78), te kada se desi ta kosmička pojava nastupilo je namasko vrijeme. Zbog toga je svaki pouzdan način kojim se zna nastupanje te pojave prihvatljiv, jer je uzrok namaza sama kosmička pojava. Međutim, kada se radi o mlađaku i nastupanju hidžretskog mjeseca, šerijatski tekstovi su drugačije formulirani. Kosmička pojava, odnosno rađanje mlađaka nije izravno učinjeno uzrokom nastupanja mjeseca, nego je uzrok nastupanja hidžretskog mjeseca sveden na jednu od dvije stvari: viđenje mlađaka i upotpunjenje trideset dana starog mjeseca. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Postite kada vidite mlađak i prekinite post kada ga vidite, a bude li oblačno, upotpunite trideset dana!" (Buharija, br. 1909, i Muslim, br. 2567) To znači da šerijat nije učinio rađanje mlađaka izravnim uzrokom nastupanja hidžretskog mjeseca, nego je to vezao za viđenje mlađaka i upotpunjenje trideset dana starog mjeseca. (Pogledati: El-Furuk, 2/300)

Islam je jedina ispravna vjera do Kijametskog dana. Vjernik i vjernica u islamu nalaze odgovore za svako pitanje i nejasnoću. Nema nijednog pitanja a da u islamu nema odgovora na njega, svejedno radilo se o akidetskim, fikhskim, tefsirskim, historijskim, hadiskim ili nekim drugim pitanjima. Zato što je Uzvišeni, subhanehu ve te'ala, rekao: "Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera" (Prijevod značenja El-Maide, 3.) Prvi izvor svih šerijatskih pitanja – Kur'an sačuvan je od strane Onoga koji se na to obavezao rekavši: "Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!" (Prijevod značenja El-Hidžr, 9.) Drugi izvor šerijatskih propisa – sunnet sačuvan je zahvaljujući Allahovom obećanju i trudu koji su uložili islamski učenjaci koji su cijeli život posvetili sakupljanju, zapisivanju i proučavanju hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim ih zapisivali shodno njihovim kriterijima. Ovaj poredak izvora slijedili su islamski učenjaci i nisu tražili druge dokaze ako su u ta dva izvora našli dokaz po određenom šerijatskom pitanju. U ovome tekstu tretirat ćemo propise vezane za trudnicu. Neki od njih su dobro poznati, a neki nisu. Propisivanjem posebnih šerijatskih propisa za trudnu ženu, islam je ukazao posebnu pažnju prema trudnici iz dva razloga. Prvi od njih je slabost njenog tijela i teškoće koje podnosi zbog trudnoće koja je može oslabiti do te mjere da nije u stanju izvršavati neke od šerijatskih obaveza. Drugi razlog je fetus koji ona nosi i koji je jako osjetljiv na okruženje zbog čega je obavezna pažnja prema njemu i njegovom životu. Prije samog navođenja propisa vezanih za trudnicu, želim napomenuti sestrama da radi lakšeg savlađivanja ovih propisa i pamćenja istih neću u vezi s tim navoditi razilaženja islamskih pravnika, odnosno navest ću propis i dokaze spominjući ko zastupa to mišljenje, kao i savremene učenjake koji su izabrali isto mišljenje i neću navoditi drugo mišljenje osim u slučaju ako je to mišljenje rasprostranjeno da ne bi došlo do zabune.

Ulema je saglasna da raznolikost ibadeta u njihovom izvršavanju ni u kom slučaju ne škodi suštini samog ibadeta. Štaviše, u raznolikosti se kriju mnoge koristi. Jedna od primarnih koristi u činjenju jednog ibadeta na više različitih načina jeste oživljavanje sunneta. Ako bi se kojim slučajem ljudi ograničili na dizanje ruku naspram ramena prilikom početnog tekbira, onda bi sunnet dizanja ruku naspram ušiju bio zapostavljen, a možda i umrtvljen. Jedini način na koji je moguće održati sunnet u životu jeste prakticiranje svih načina koji su vjerodostojno preneseni od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Korist koja proizlazi iz prethodno spomenute jeste držanje srca budnim prilikom izvršavanja ibadeta. Ako čovjek povremeno prakticira ibadet na jedan način, a povremeno na drugi, onda je njegovo srce budno i prisutno prilikom izvršavanja ibadeta.

Ukoliko je dio tijela koji se pere pri abdestu bio amputiran u potpunosti, poput noge odsječene iznad članaka, protezu koja zamjenjuje stopalo nije potrebno prati ili potirati pri abdestu ili gusulu, jer dio tijela koji je obavezno prati ne postoji. Ako je pak ostao dio tijela koji se pere pri uzimanju abdesta, poput podlaktice preostale nakon amputacije šake, taj preostali dio je obavezno prati pri uzimanju abdesta. Ako se na taj preostali dio ugradi umjetni, prilikom uzimanja abdesta ili gusula umjetni dio će se ukloniti kako bi se tijelo nesmetano opralo, osim ako pri skidanju ugrađenog dijela postoji teškoća. U tom slučaju ugrađeni dio ne mora se skidati nego će se prati poput prirodnog dijela ili će se potirati, poput zavoja na rani. (Fetve Stalne komisije, br. 18431 i 18642)

Zahvala pripada Allahu, dželle dželaluhu, Gospodaru svih svjetova, i neka je salavat i selam na našeg vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, njegovu časnu porodicu i na sve plemenite ashabe.

Oporučujem vam da me okupa osoba koja poznaje način kupanja po sunnetu i koja je bogobojazna i vjernik. Osobi koja će me gasuliti oporučujem – kako bi zadobila ogromnu nagradu kod Allaha – da sakrije sve loše što primijeti na meni i da nikome ne govori o tome, tražeći time samo Allahovo zadovoljstvo. Prenosi se od Alije b. Ebi Taliba, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko ogasuli umrlog pa sakrije njegove mahane, Allah će prekriti njegove grijehe, ko obuče umrlog u kefine, Allah će ga zaodjenuti sundusom (mehkom svilom)." ( Taberani u "Kebiru" s vjerodostojnim lancem prenosilaca, Sahihu Džami'a 6403 Albani.)

Nakon sedme godine, ukoliko su roditelji rastavljeni, muško dijete izabire jednog roditelja i ostaje kod njega zbog Vjerovjesnikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: „Dječače, ovo je tvoj otac i ovo je tvoja majka, pa uzmi koga hoćeš za ruku“. Dijete se prihvatilo majčine ruke i ona je otišla s njim. (Ahmed, 2/246; Ebu Davud, 2277; Tirmizi, 1375 i kaže da je hadis hasen-sahih; Hakim, 4/97 i kaže da je hadis vjerodostojan a s njim se slaže i Zehebi. Šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim u „Irva'ul-galilu“, 2192.) Međutim, ne predlaže se izbor ako dijete nije razumno i ako roditelji ne ispunjavaju uslove hadane. Izbor se predlaže kod sedme godine jer se tada predlaže djetetu i obavljanje namaza. Ukoliko dijete odabere oca, tada biva kod njega i otac vodi brigu o njegovom odgoju. Ne smije mu zabranjivati posjetu majci. 

Mnoštvo islamskih propisa ima za cilj jačanje porodice, te jedinke od koje je izgrađena ljudska zajednica. Blud, koji razara porodicu, u islamu je zabranjen. Tu zabranu je moguće praktično realizovati, jer je islam zabranivši blud zatvorio puteve koji njemu vode, a istovremeno je podstaknuo na brak kroz koji muškarac i žena nalaze smiraj i kojim se ženi garantuju njena prava. Kroz propise o uljepšavanju, shvata se da je glavni cilj uljepšavanja žene da bude što draža svome mužu, čime se jača porodica, a skrivanjem ukrasa od drugih spriječava se blud koji ruši porodicu i remeti zdrave društvene odnose. „A ko ljepše od Allaha sudi narodu koji čvrsto vjeruje.“ (Prijevod značenja El-Ma'ida, 50.) 

U mjesecu Ševvalu prve hidžretske godine Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stupio je u bračni odnos s Aišom, radijallahu anha, i nastanio se s njom u sobi koja je za nju izgrađena s istočne strane mesdžida, a drugu suprugu Sevdu nastanio je u drugoj sobi. Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, ženidba Aišom, radijallahu anha, bila je Allahova naredba. Poslanik je dva puta usnio da mu je to supruga te je shvatio da je to Allahova volja koju će On provesti. Aiša, radijallahu anha, pripovijeda da joj je Vjerovjesnik,  sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Dva puta si mi pokazana u snu. Bila si pokrivena svilom te mi je rečeno: 'Otkrij je, to je tvoja žena.' Kad sam otkrio bila si to ti, pa sam pomislio: Ako je to Allahova volja, tako će biti.“ (Sahihul-Buhari, Kitabun-Nikah, br. 5078.) 

Takmičenje je dozvoljeno u svakom poslu, ako nije zbog nagrade, pod uslovom da taj posao nije dokazom zabranjen, i da ne bude rezultat tog takmičenja ostavljanje vjerskih obaveza, i ne bude rezultat tog takmičenja činjenje harama. A takmičenje koje je zbog nagrade nije dozvoljeno kod većina učenjaka, osim u stvarima koje su spomenute u hadisu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: ''Nema takmičenja za nagradu (ulog pri takmičenju) osim u papku ili kopiti ili strijeli.'' (Ebu Davud: 2574, i Tirmizi: 1700) Kaže Ibnu Kudame: ''Pod 'papkom' se misli takmičenje sa jahanjem deva, a pod 'kopitom' na takmičenje sa jahanjem konja, a pod 'strijelom' na takmičenje sa bacanjem koplja.'' (Mugni, 8/651.) 

Danas, svjedoci smo, mnogi muslimani ne poštuju propise islama. Mnogi od njih nisu ni svjesni da riječ „musliman“ znači pokoran i predan propisima islama. Većina muslimana pokoravaju se svojim strastima, predaju se i prepuštaju njima da ih one vode kroz život, zabacujući propise islama za leđa ali i dalje smjelo tvrde da su dobri muslimani. Pitanje „ihtilata“ miješanje muškaraca i žena nepojmljivo je, teško se razumijeva. Jedni odmah u startu odbacuju to pitanje. Kažu da je to pretjerivanje u vjeri. Donose od sebe nove propise. Kažu da je mužev brat i ženin (snahin) brat, jedno te isto; iako čisti, vjerodostojni šerijatski tekstovi potpuno drugačije govore. Ukbe b. Amir, radijallahu 'anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: ''Dobro se čuvajte ulaska kod žena!“ Jedan ensarija ustao je i upitao: ''Allahov Poslaniče, a šta kažeš za djevera?“ Odgovorio je: ''Djever je smrt.“ (Buharija, 5232; Muslim, 2083.) 

Poklon službenicima je zabranjen, onome koji to daje i onome koji to prima. Priča Ebu Humejd Sa'idii: Zaposlio je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, Ibn Al-Lubabe da sakuplja zekat. Kada se vratio sa zekatom rekao je: „Ovo je vaš zekat, a ovo je poklonjeno meni.“ Rekao mu je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: ''Da si sjedio u kući svojih roditelja pa pričekao, da li bi ti donijeli te poklone? Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, neće niko uzeti ništa, a da neće na Sudnjem Danu to nositi za svojim vratom.'' (Buhari: 2597) Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kao vladar muslimana, je zaposlio ovog čovjeka da obavlja dužnost sakupljanja zekata, pa kada je primio poklone na osnovu dužnosti koju je dobio od vladara, zabranio mu je da primi poklon, jer je razlog udjeljivanja poklona njegov službeni položaj, a dok je sjedio u kući svojih roditelja nije dobijao te poklone. Ova zabrana obuhvaća sve vrste službenika koji izvršavaju usluge stanovnika i za to imaju platu, sve dok je razlog primanja tog poklona njihov službeni položaj. 

Pored čestitosti u vjeri i ljepote ahlaka, gleda se fizički izgled i tjelesna ljepota. Rekao je Omer, radijallahu 'anhu: "Ne udajite ženu za ružnog i neizglednog muškarca, jer žene vole lijepo kao što i vi volite." (Propisi vezan za žene, Ibnu Dževzi, 305) Ovdje se pod tjelesnom ljepotom podrazumijeva da bude prihvatljivog izgleda, a nije uvjet da bude lijep kao što je i žena lijepa. Za fizički izgled je vezana i starosna dob. Staratelj treba nastojati da uda svoju štićenicu za muškarca približne dobi. Ukratko rečeno, staratelj kada udaje svoju štićenicu vodi računa o unutrašnjosti i vanjštini. Unutrašnjost je bogobojaznost i lijepa ćud, a vanjština tjelesni izgled.

I'tikaf je bio stalna praksa Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. Bilježi Buharija od Aiše, radijallahu 'anha, da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, i'tikafio za vrijeme zadnjih deset dana mjeseca Ramazana sve do svoje smrti, a poslije njega i'tikafile su njegove žene. (Buharija i Muslim) Rekao je Imam Zuhri: "Čudim se muslimanima, ostavili su i'tikaf, a Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, ga nije ostavio otkako je došao u Medinu sve do svoje smrti." (Fethul-Bari, 4/334.)

Hidžra je preseljenje iz zemlje nevjerstva u zemlju islama. Uzvišeni Allah kaže, kao što stoji u prijevodu značenja: "Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: 'Šta je bilo s vama?' – 'Bili smo potlačeni na Zemlji' – odgovoriće. – 'Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?' – reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti džehennem, a užasno je on boravište." (Prijevod značenja En-Nisa', 97) Od Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, se prenosi da je rekao: "Ja se odričem svakog muslimana koji je među mušricima, jedan drugom vide vatru!" - tj. žive tako blizu da ukoliko nalože vatru i jedni i drugi, musliman vidi vatru mnogobožaca, a i oni vide njegovu vatru, (odnosno kuću u kojoj se loži vatra). Hadis su zabilježili: Nesai, 4780; Ebu-Davud, 2645; Tirmizi, 1604; Taberani u Kebiru, 2264, 2265; Bejheki, 8/131, preko Kajs b. Ebi-Hazima od Džerir b. Abdullaha. Ebu-Davud i Tirmizi zabilježili su ovaj hadis sa spojenim lancem prenosioca u kojem je spomenut Džerir b. Abdullah, dok je Nesai isti hadis zabilježio s prekinutim lancem prenosioca u kojem izostaje Džerir. Imam Ševkani u svome vrijednom djelu "Nejlul-evtar" (5/94) spominje da su Buharija, Ebu-Hatim, Ebu-Davud, Tirmizi i Darekutni preferirali mišljenje da je hadis mursel, dakle s prekinutim lancem prenosioca, u kojem nedostaje ashab Džerir b. Abdullah, dok je, istaknuti učenjak Muhammed Nasiruddin Albani, rahmetullahi te'ala 'alejh, hadis ocijenio vjerodostojnim: Irvaul-galil, 1207. Pored spomenutog ajeta i hadisa postoji još mnogo šerijatskih tekstova slične sadržine. Propis hidžre ostaje i ona se ne prekida sve do Sudnjeg dana kako ističe većina islamskih učenjaka. Neki od njih kažu: "Naprotiv, hidžra je završena, više ne postoji, zbog riječi Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem: 'Nema hidžre poslije osvojenja (Mekke)' i riječi: 'Hidžra je završena, ali ostaju borba i namjera'. Hadis su zabilježili: Ahmed, 1/226, 315, 316, 355; Buharija, 1834, 2783, 2825, 3077; Muslim, 1353-445; Ebu-Davud, 2480; Tirmizi, 1590; Nesai, 7/146, od Ibn-Abbasa, radijalahu te'ala 'anhuma. Prenosi se da je Safvanu b. Umejju, nakon što je primio islam, rečeno: "Nema vjere onaj ko ne učini hidžru", pa je došao u Medinu. Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, ga je upitao: "Eba-Vehb! Šta te je dovelo?" Odgovorio je: "Rečeno mi je: 'Doista, nema vjere onaj koji ne učini hidžru!' Na to mu je Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: "Eba-Vehbe! Vrati se u dolinu Mekke. Dozvoljavam vam da stanujete na svome mjestu. Hidžra je završena, ali je ostala borba i namjera!" Hadis s ovim riječima bilježe: Se'id b. Mensur u svome Sunenu, 2/137; Bejheki, 1/9, 6-71; Ibn ebi-Asim, 1/97. Šejh Albani kaže da je lanac prenosioca ovog hadisa dobar, Irvaul-galil, 5/9. Dok, sličan hadis bilježe Ahmed, 3/401 i Nesai, 4169; za kojeg šejh Albani kaže da je vjerodostojan. Što se tiče nas (pravnika hanbelijske škole) mi uzimamo hadis Muavije, radijallahu te'ala 'anh, koji kaže: „Čuo sam Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, da kaže: -Hidžra neće prestati sve dok ne prestane i tevba (pokajanje), a tevba neće prestati sve dok se Sunce ne pojavi sa Zapada-" Hadis bilježe: Ebu-Davud, 2479 i šejh Albani, rahmetullahi te'ala 'alejh, kaže za hadis da je vjerodostojan; Ahmed, 4/99; Nesai u Es-sunenu el-kubra, 8711. Takođe, od Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, se prenosi da je rekao: "Hidžra neće prestati sve dok traje borba!" Hadis su zabilježili: Ahmed, 5/270; Nesai, 3172, 3173 i šejh Albani za hadis kaže da je vjerodostojan; Ibnu-Hibban, 4866 i šejh Šuajb Arnaut za hadis kaže da je vjerodostojan; Tahavi u Muškilu el-asar, 3/258; Bejheki, 9/17-18; Mizzi u Tuhfetu el-ešraf, 6/402-403. Što se tiče hadisa: "Nema hidžre poslije osvojenja", tj. nema potrebe za hidžrom iz zemlje koja se osvoji i oslobodi. Takođe, što se tiče riječi Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, Safvanu: "Hidžra je završena ...", tj. prestala je hidžra iz Mekke, jer je hidžra iseljenje iz nevjerničke države, pa ukoliko se ta država oslobodi i prestane biti nevjernička, tada prestaje i hidžra iz nje. I takav je slučaj sa svakom nevjerničkom državom koja se oslobodi, prestaje hidžra iz nje, naprotiv ostaje da se čini iseljenje, hidžra, u tu državu koja je postala islamska. Ljudi se u pogledu hidžre mogu se podijeliti na tri kategorije Prva kategorija: Oni kojima je hidžra, iseljenje iz nevjerničke države obavezno. To je svaki onaj koji može da učini hidžru a nije u mogućnosti da ispoljava svoju vjeru u dotičnoj nevjerničkoj državi. Njemu hidžra biva obaveznom zbog riječi Uzvišenog Allaha: "Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: 'Šta je bilo s vama?' – 'Bili smo potlačeni na Zemlji' – odgovoriće. – 'Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?' – reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti džehennem, a užasno je on boravište." (Prijevod značenja En-Nisa', 97) Ova opasna prijetnja upućuje na obaveznost hidžre. Ispoljavanje vjere je obavezno i sve ono čime će se ispuniti ta obaveza takođe postaje obavezno, tako da je hidžra za onog koji je u mogućnosti da je učini u mjesto gdje će slobodno moći ispoljavati svoju vjeru, za razliku od njegove situacije u prethodnom mjestu,obaveza Druga kategorija: Oni za koje nema hidžre. To su svi oni koji nisu u mogućnosti da je učine zbog bolesti, prisile na boravak, slabosti, poput žena, djece i njima sličnim. Za takve nema hidžre zbog riječi Uzvišenog Allaha, kao što stoji u prijevodu značenja: "Samo nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta, Allah će, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta." (Prijevod značenja En-Nisa', 98-99) I uopće im se ne preporučuje da čine hidžru jer nisu u mogućnosti. Treća kategorija: Oni kojima se preporučuje hidžra iz nevjerničke države, ali ista nije i obavezna. To je svaki onaj koji je u mogućnosti da učini hidžru ali isto tako je i u mogućnosti da u dotičnoj nevjerničkoj državi ispoljava svoju vjeru. Takvom se preporučuje hidžra kako bi bio u mogućnosti da se bori protiv nevjernika kada se ukaže potreba za tim, kako bi povećao brojno stanje muslimana,a umanjio brojno stanje kod nevjernika, kako bi se sačuvao mješanja s njima i gledanja loših djela koja nevjernici svakodnevno čine. Međutim, hidžra mu ne biva obaveznom zbog njegove mogućnosti ispoljavanja svoje vjere. Kao što se prenosi da je Abbas, radijallahu te'ala 'anh, amidža Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, boravio u Mekki, a bio je prihvatio islam (Pogledaj El-Isabe, 3/631) Takođe, prenosi se da su Nu'ajm b. En-Nehhamu, radijallahu te'ala 'anh, kada je htio da učini hidžru došli iz njegovog naroda Benu Adijj i rekli mu: "Ostani kod nas i budi na svojoj vjeri! Čuvat ćemo te od onog ko ti želi zlo! ..." Pa je Nu'jm jedno vrijeme boravio kod svojih, da bi nakon nekog vremena učinio hidžru. Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao mu je: "Tvoj narod je bio bolji prema tebi nego što je moj narod prema meni! Moj narod me istjerao i htio da me ubije, dok, tvoj narod tebe je sačuvao i zaštitio te zla drugih!" Nu'ajm, radijallahu te'ala 'anh, je na to odgovorio: "Naprotiv, Allahov poslaniče! Tvoj narod te istjerao u pokornost Allahu, subhanehu ve te'ala, i borbu protiv Njegovog neprijatelja, dok je mene moj narod odvratio od hidžre i pokornosti Allahu, subhanehu ve te'ala." (El-Isabe, 6/459) Prijevod „El-Mugni“, (13/149-152. str.) Ibnu-Kudame el-Makdisi, rahmetullahi te'ala alejh.