mr. Osman Smajlović, prof.

Govoriti o muslimanskoj porodici na Zapadu uistinu je složeno i zahtjevno, stoga ćemo se fokusirati na dužnosti muslimanske porodice na Zapadu, u skladu s islamskim pogledom na princip promjena, koji se zasniva na započinjanju promjena od samog sebe reformiranjem vlastitih misli, vrijednosti i ponašanja. U islamskoj perspektivi, teškoće, problemi i nesreće rezultat su slabosti i nedostataka onih koje pogađaju: "Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne izmijeni..." (Er-Ra'd, 11).

Naši ispravni prethodnici smatrali su i nadali se da će ući u Džennet svako ko umre nakon što učini dobro djelo, poput posta nakon ramazana ili obavljenog hadža ili umre. Oni su, uz svoju marljivost u činjenju dobrih djela dok su bili zdravi, obnavljali pokajanje i tražili oprost u trenutku smrti, te završavali svoja djela istigfarom, traženjem oprosta i šehadetom, potvrdom Allahove jednoće... (Ibn Redžeb, Letaiful-mearif)

Izraz: "O vi koji vjerujete" navodi se u plemenitom Kur'anu na oko 90 mjesta, i to na početku sura, osim na jednom mjestu u suri El-Ahzab, gdje se navodi u 56. ajetu. Ove riječi navode se u 20 kur'anskih sura, a najviše u suri El-Maida, 16 puta. Tri sure počinju riječima "o vi koji vjerujete": El-Maide, El-Hudžurat i El-Mumtehane.

Prve žene muslimanke, muhadžirke i ensarijke, dale su velik doprinos hidžri. Neke od njih učinile su same ili sa svojim muževima prvu i drugu hidžru u Abesiniju ili u Medinu i zbog toga su nazvane muhadžirke. Ensarijke su pak pomogle hidžru i prve muhadžire ili su pak ugostile najvećeg i najvažnijeg muhadžira, Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Hidžra, preseljenje radi svoje vjere, predstavlja veliki ibadet i za njega je predviđena obilna nagrada. Uzvišeni Allah rekao je: **"A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna.

Božiji je blagoslov za Njegove robove da iz godine u godinu doživljavaju blagoslovljeni mjesec ramazan. Svake godine približavaju se Svemogućem Allahu kroz različite ibadete, a post oblikuje njihove duše u duhu pobožnosti, izlažući ih blagoslovima Svemogućeg Allaha, nadajući se oprostu, milosti i izbavljenju iz Džehennema. Uzvišeni Allah rekao je: "O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili." (El-Bekara, 183)

Dani ramazana su među najboljim vremenom za praktičnu primjenu mnogih aspekata islamskog odgoja kojem smo prethodno podučavali svoju djecu. Tokom ramazana postoji obilje prilika za obavljanje brojnih ibadeta, kako pojedinačnih, poput posta, učenja Kur'ana i zikra, spominjanja Allaha, tako i kolektivnih, poput obavljanja namaza u džamiji, održavanja porodičnih veza, udjeljivanje imetka i sadekatul-fitra siromašnima i potrebnima.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, volio je optimizam i to je kod njega izazivalo divljenje. Nadao bi se dobru usljed slušanja lijepih riječi i ugodnog govora. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Sviđa mi se slutnja na dobro." "A šta je slutnja na dobro?", upitali su. "Lijepa riječ", odgovorio im je. (Buhari)

Sve oko nas mijenja se preko noći, obično bez upozorenja. Danas sam ja osoba koja najčvršće vjeruje da svijet nije savršen ni za koga. Najveći gubitnik je onaj koji vjeruje da je cijeli svijet dat isključivo njemu. Međutim, svijet nije njegov, a najvjerovatnije, ni vlasništvo nekog drugog.

Stojim na ruševinama svoje srušene kuće. Teška suza navire mi na oči, pecka mi obraz dok hodam preko ruševina. Sjećam se trenutaka koje sam u toj kući proveo sa svojom majkom, ocem, braćom i sestrama. Sjećam se svoga djetinjstva, mladosti i adolescencije, svoga plača i radosti, majčinog zagrljaja i očevog osmijeha, i svoje braće i sestara okupljenih oko trpezarijskog stola. Sjećam se svakog trenutka kada me je ova kuća udomila i srce me boli za svime što je nestalo preko noći.

Volonterski rad označava čin koji obavlja pojedinac ili grupa, bilo da je fizički, intelektualni, društveni, materijalni ili vjerski, motivisan očekivanjem nagrade od Uzvišenog Allaha. Islam podstiče na volonterski rad: "Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti" (El-Maida, 2), "a za dobro koje za sebe pripremite naći ćete nagradu kod Allaha, jer Allah dobro vidi ono što radite" (El-Bekara, 110).

Allahovi poslanici i vjerovjesnici predstavljaju imame, predvodnike u islamskom volonterskom radu. To je bio jedan od ciljeva njihove misije, što je jasno u kazivanjima o njima.

Poznavanje zakona Svemogućeg Allaha u vezi s Njegovim stvorenjima povećava vjerovanje i ubjeđenje kad god se jedan od tih zakona desi, ali istovremeno to je i pouka pojedincima i cijelom narodu u postizanju sredstava za uspjeh, odnosno usmjerenje kako da na najbolji mogući način iskoriste zakone promjene i zaštite se i izbjegnu gubitak blagodati i dominaciju neprijatelja.

Tlačitelji i nepravednici su saveznici jedni drugima, čak i ako se njihove religije, metode, doktrine, kulture i orijentacije razlikuju. Ugnjetavanje ih ujedinjuje čak i ako su međusobno podijeljeni, a njihova namjera da ugnjetavaju potlačene ujedinjuje ih čak i ako se njihovi ciljevi ugnjetavanja razlikuju.

Kratka rečenica, malo riječi, ali velika značenja i obilata obećana nagrada. Obećava se Džennet onom koji je iskreno izgovori. Štaviše, Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, jamac mu je za ulazak u Džennet. Preporučuje se da se izgovara u svakom vremenu, kao i nakon ezana i svakog jutra. Onaj koji je iskreno izgovori, osjetit će slast imana: "Reditu billahi rabben, ve bil-islami dinen, ve bi Muhammedin resulen! -- Zadovoljan sam da mi je Allah gospodar, islam vjera i Muhammed poslanik."

Mudrost zauzima važno mjesto u vjeri islamu. Uzvišeni Allah rekao je: "On (Allah) daruje mudrost onome kome On hoće, a onaj kome je mudrost darovana -- darovan je dobrom neizmjernim. A shvatiti mogu samo oni koji su razumom obdareni." (El-Bekara, 269)

Pod riječima "daruje mudrost" misli se na korisno znanje, dobro djelo i poznavanje tajni i mudrosti šerijata. Kome god je Allah dao mudrost, dato mu je mnogo dobro, a koje je dobro veće od dobra koje sadrži sreću dunjaluka i ahireta i spas od nesreće na njima! Prethodni ajet ukazuje na odliku zasebnog darivanja mudrosti, tj. onome kome Allah hoće, a ne svim ljudima. A osoba kojoj se daruje mudrost jedna je od nasljednika Allahovih poslanika, tako da potpunost osobe zavisi od mudrosti... (Tefsiru Seadi)

Nusejrijski režim u Siriji, hvala Allahu, pao je krajem 2024. godine, čime je završena pedesettrogodišnja vladavina i tiranija oca i sina Hafiza Eseda (29 godina) i Beššara Eseda (24 godine). Mnogi su oblici njihovih zločina protiv svojstvenog naroda: ubistva, progon, tiranija, otimačina, kidnapovanje, rušenje gradova i sela, ucjenjivanje, ratovanje, masovne grobnice i drugo, a jedan od najsvirepiji oblika tiranije bili su zatvori i kazamati.

Da bi nam bilo jasnije kako su mogli tako svirepo ubijati i patiti svoj narod po zatvorima, važno je podsjetiti se na to ko su nusejrije, kojima pripada porodica Esed.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ispravljao je pogrešna shvatanja kod pojedinaca i u zajednici. Adi b. Hatim, Allah njime bio zadovoljan, rekao je: "Kada je objavljeno: '... dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore...', uzeo sam crni i bijeli konac i stavio pod jastuk. Noću sam ih gledao i nisam mogao razlikovati. Sljedećeg jutra došao sam Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i to mu ispričao, a on reče: 'To je samo crnina noći i bjelina dana.'" (Buhari) Iz hadisa se može uvidjeti da je Adi pogrešno shvatao ajet, pa mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ispravio shvatanje riječima: "To je samo crnina noći i bjelina dana."

Enes b. Malik, Allah njime bio zadovoljan, prenosi kako je jedan pustinjak počeo pomokriti u džamiji, pa su se ashabi prema njemu uputili, ali je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Nemojte ga prekidati!" Zatim je naredio da se donese kanta vode, pa je polivena na to mjesto. (Buhari) Ovaj pustinjak došao je iz pustinje u kojoj su na drugačiji način razumijevali način obavljanja nužde i smatrali su da mogu obaviti nuždu u svakom slobodnom prostoru. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ispravio je njegovo krivo poimanje riječima: "Doista ove džamije nisu prikladne za bilo šta od mokraće ili prljavštine, nego su za zikr, spominjanje Allaha, namaz i čitanje Kur'ana." (Muslim)

U svetom hidžretskom mjesecu zul-hidžetu svaki punoljetan i pametan musliman, koji ima materijalnu i tjelesnu mogućnost, obavezan je da izvrši šerijatsku naredbu -- hadž: "Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti" (Alu Imran, 97).

Hadž je jedan od pet islamskih ruknova i temelja na kojima se gradi vjera islam. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Islam se temelji na pet principa: svjedočenju da nema drugog istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik, obavljanju namaza, udjeljivanju zekata, postu ramazana i obavljanju hadža." (Muttefekun alejhi) Uzvišeni Allah naredio je Ibrahimu, alejhis-selam, da ljudima obznani ovu uzvišenu i časnu obavezu, a potom je opisao njihovo stanje u toku obavljanja hadža: "... i oglasi ljudima hadž!" -- dolazit će ti pješke i na devama iznurenim; dolazit će iz mjesta dalekih" (El-Hadždž, 27).

Uzvišeni Allah i Njegovi plemeniti meleki donose salavat na ljude. Allahov salavat je Njegova milost prema ljudima i njihova pohvala među melekima na nebesima, a salavat meleka podrazumijeva upućivanje dove za vjernike muslimane i traženje oprosta za njih.

Uzvišeni Allah kaže: "Meleki koji drže Prijesto i oni koji su oko njega veličaju i hvale Gospodara svoga i vjeruju u Njega i mole se da budu oprošteni grijesi vjernicima: 'Gospodaru naš, Ti sve obuhvaćaš milošću i znanjem; zato oprosti onima koji su se pokajali i koji slijede Tvoj put i sačuvaj ih patnje u Vatri!'" (El-Mu'min/Gafir, 7); "On (Allah) vas blagosilja (donosi salavat), a i meleki Njegovi (donose salavat), da bi vas iz tmina na svjetlo izveo -- On je prema vjernicima samilostan." (El-Ahzab, 43)

Jedan od postulata vjere islama jeste sjedinjenost muslimanskih srca. Islam zdušno radi na sjedinjavanju muslimanskih srca i zbog toga naređuje sve ono što dopinosi tome i zabranjuje sve ono što će razjediniti srca i ubaciti u njih mržnju. Na važnost stanja srca ukazuje vjerodostojan hadis: "Znajte da u svakom tijelu ima komad mesa, pa kada je on zdrav, zdravo je cijelo tijelo, a kada je bolestan, bolesno je cijelo tijelo. To vam je, znajte, srce." (Buhari)

Nuklearni program predstavlja jedno od najvažnijih strateških pitanja za iranski režim. Kako bi osigurao njegovu zaštitu, Iran je van svojih granica rasporedio vojne grupacije koje koristi za očuvanje ovog projekta, koji je za režim istovremeno ključan i rizičan.

U novoj eskalaciji nuklearne krize, Iran je najavio aktiviranje nuklearnih pogona kao odgovor na kritike Odbora guvernera Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Odbor je Iran optužio za nedovoljnu saradnju u vezi s nuklearnim programom. Ova iranska odluka dolazi pod pritiskom SAD-a i evropskih zemalja, ali i u kontekstu izraženih međunarodnih nesuglasica o pristupu ovom pitanju. Sve ovo dodatno naglašava napetosti u jednom od najsloženijih problema savremene međunarodne politike.

Vjera islam naređuje svojim sljedbenicima iskrenost u riječima i djelima, ali i da se druže sa osobama koje govore istinu: "O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!" (Et-Tevba, 119); "... i budite s onima koji su iskreni!", tj. iskreni u govoru, djelima i cjelokupnom životu. Iskreni ljudi jesu oni čiji su govor, djela i cjelokupni život istiniti i istina, u kojima nema lijenosti i nemara, niti ružnih namjera. Naprotiv, njihov govor, djela i cjelokupni život potpuno su prožeti iskrenošću i iskrenim namjerama, jer iskrenost vodi u dobročinstvo, a dobročinstvo u Džennet. Uzvišeni Allah kaže: "Ovo je Dan (Sudnji dan) u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti..." (El-Maida, 119). (Tefsiru Seadi) Iskrenost dolazi nasuprot laži i manifestira se u namjeri, govoru, djelu, obećanju, zakletvi.

Cionističko-iranski odnosi živi su primjer i oličenje onoga što je poznato kao makijavelističke političke igre, koje izgledaju drugačije od onoga što se događa u tajnosti i iza kulisa.

Ne kažemo da je u pitanju zavjera, već ko razumije karakteristike političkih odnosa među državama u sadašnje vrijeme, zna da ti odnosi nisu čista saradnja ili otvoreno ideološko neprijateljstvo, već se u njima prepliću saradnja i nadmetanje. U tim odnosima ponekad se dogodi vojna intervencija ne da bi se sukob riješio nokautom, već da bi se prikupili poeni i ojačala pozicija kada se skriveno ili javno postavi pregovarački sto ili pak dese pregovori putem posrednika.

Mudrost nije definisana objavom, u Kur'anu i sunnetu, već su islamski učenjaci, prema svome znanju i razumijevanju objave, definisali mudrost, što znači da je mudrost moguće definisati i poimati na više ispravnih načina, ali i različito primjenjivati u stvarnosti.

Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, definisao je mudrost kao "činjenje odgovarajućeg djela na odgovarajući način u odgovarajuće vrijeme". (Medaridžus-salikin)

Jusuf, Allahov poslanik, bio je sin Jakuba, Allahovog poslanika, a on sin Ishaka, Allahovog poslanika, koji je bio sin Ibrahima, Allahovog poslanika, alejhimus-selam.

Uzvišeni Allah u plemenitom Kur'anu na više mjesta spominje četiri izraza: gluhoća, nijemost, sljepoća i nerazumijevanje. Svima nama poznato je značenje tih riječi, međutim, u ovim ajetima ne govori se o tjelesnim nedostacima, već o nedostacima koji se vezuju za uputu, dobro i istinu, odnosno vjeru islam. Prema kur'anskoj definiciji, gluha je ona osoba koja, i pored sluha, ne čuje uputu, dobro i istinu, nijema je ona osoba koja, pored sposobnosti govora, ne može izgovoriti dobro i istinu, slijep je onaj koji, iako ima zdrav vid, ne vidi uputu, dobro i istinu, nerazuman je onaj koji, pored blagodati razuma, ne poima uputu, dobro i istinu. To znači da se radi o gluhoći, nijemosti i sljepoći srca u pogledu upute.

Apsolutna, potpuna i bespogovorna predanost objavi i pokornost Uzvišenom Allahu i Njegovom Poslaniku najočitija je osobina iskrenih mu'mina, vjernika. Uzvišeni Allah je naš Gospodar i On naređuje ili zabranjuje, a mi smo Njegovi robovi i izvršavamo Njegove naredbe i klonimo se Njegovih zabrana. Vjerniku i vjernici ne pripada pravo izbora u pogledu objave, u kontekstu da li da se pokore ili ne pokore. Naprotiv, njihov jedini izbor je bespogovorna predanost i pokornost objavi. Uzvišeni Allah kaže: "Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svom nahođenju postupiti..." (El-Ahzab, 36) U suprotnom, onaj koji postupi shodno svome izboru, suprotno odabiru objave, on je zalutao na put zablude: "A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s Pravoga puta." (El-Ahzab, 36)

Upućivanje dove Uzvišenom Allahu je ibadet. Mnogobrojni kur'anski ajeti i vjerodostojni hadisi podstiču na upućivanje dove, obećavaju veliku nagradu za taj plemeniti ibadet i zastrašuju svakog ko ostavlja ili izbjegava upućivanje dove. Uzvišeni Allah kaže: "Gospodar vaš je rekao: 'Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju -- ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.'" (El-Mu'min, 60) U ovom ajetu upotrijebljen je izraz "klanjaju", koji označava robovanje, ali može označavati i dovu. Tako bi značenje ajeta moglo biti: Oni koji iz oholosti neće da Mi upućuju dovu -- ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.

Uzvišeni Allah kaže: "A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu." (El-Bekara, 186)

Uzvišeni Allah učinio je određene ibadete povodom Svoje milosti. Svaki musliman i muslimanka trebaju težiti tome da izvršavaju propisane ibadete kako bi ih obuhvatila Allahova milost. A, blago li se, na dunjaluku i ahiretu, onome koga Allah obaspe Svojom milošću. Brojni su putevi koji vode do Allahove milosti, a ovom prilikom izdvajamo samo neke od ibadeta koji će čovjeku osigurati da se skloni u okrilje Njegove neizmjerne milosti.

Mjesec ramazan obiluje obilježjima tevhida, Allahove jednoće. Postač istinski vjeruje da je Allah apsolutni Zakonodavac, da se samo On obožava, vjeruje u propise koji se odnose na ramazan i nada se nagradi za učinjene ibadete, uvažava mjesec ramazan, ne oponaša ehlul-kitabije, vjeruje u Allahovu neovisnost o ljudima i u Njegovo lijepo ime El-Gafur, Onaj Koji mnogo prašta, i Er-Rahman, Milostivi, upućuje Mu dove i nada se radosti prilikom susreta sa svojim Gospodarom: "... Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate -- da određeni broj dana ispunite..." (El-Bekara, 185)

Praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najbolja je praksa u svim aspektima i segmentima života: u vjerovanju, ahlaku, ekonomiji, ratu i miru...

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svojim praktičnim primjerom pojasnio je kako se upravlja kriznim situacijama. U takvim situacijama Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, realno se odnosio prema stvarnosti, ukazivao je na važnost međusobnog savjetovanja, ulivao je nadu i optimizam u srca muslimana, poduzimao sve potrebne mjere za kontrolu širenja vijesti, iskorištavao je neprijateljske slabosti, širio duh natjecanja i poticao na uzimanje učešća u drugim dobrima. Bitka na hendeku ili Bitka protiv saveznika desila se pete godine po Hidžri i upravo ona će poslužiti kao primjer poslaničke prakse u kriznim situacijama. Uzvišeni Allah u kontekstu Bitke na hendeku rekao je: "... kad su vam došle i odozgo i odozdo, i kad su oči vaše bile uprte jedino u neprijatelja, a duša došla do grkljana, i kad ste o Allahu svašta pomišljali -- tada su vjernici bili u iskušenje stavljeni i ne mogu biti goré uznemireni..." (El-Ahzab, 10--11)

U nastavku ćemo navesti neke bitne činjenice.

Vjera islam, islamsko buđenje, poziv u Allahovu vjeru i njeno širenje među ljudima ima nasušnu potrebu za jednom vrlo važnom kategorijom muškaraca i žena, a to su ensarije, pomagači. Učenjaci, daije, profesori, mualimi i mualime, muhafizi i drugi neće moći u potpunosti izvršiti svoju misiju bez pomagača. Zbog toga nalazimo u Kur'anu i sunnetu govor o ensarijama, pomagačima Allahove vjere. Štaviše, većina Allahovih poslanika i vjerovjesnika imala je havarijine, pomagače i istinske sljedbenike. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Allah nije poslao nijednog poslanika u prethodnim ummetima a da nije imao havarije, pomagače..." (Muslim), i: "Svaki vjerovjesnik imao je pomagača (havarija), a moj je pomagač Zubejr b. Avvam." (Buhari)

Žena muslimanka u savremenom dobu susreće se sa različitim izazovima. Njena čvrsta ubjeđenja izložena su savremenim promjenama u načinu života. Stoga, nameće se logično pitanje kako živjeti savremeni način života, a u isto vrijeme sačuvati vjerske konstante? Islam je vjera koja je odgovarajuća za svako vrijeme i mjesto i nudi odgovore za svaki vid izazova. U narednim redovima navest ću određene promjene u savremenom načinu života i njihov utjecaj na vjerske konstante žene muslimanke.

Brak ima veliko i važno mjesto u islamu. Vjera islam naređuje brak i podstiče na njega. Mnogobrojni su ciljevi braka od kojih se pojedini vežu za čovjekov dunjaluk, a drugi za njegovu vjeru. Brak je Allahov ajet, dokaz Njegove milosti, pažnje, mudrosti i sveopšteg znanja: "...i jedan od dokaza Njegovih jeste to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju" (Er-Rum, 21). Sve spomenuto u ajetu je motivacija za stupanje u bračnu zajednicu i ostvarivanje ciljeva braka.

Racionalizam je filozofski pravac koji tvrdi da može spoznati prirodu kosmosa i postojanja na ovom svijetu putem razuma bez potrebe za objavom ili ljudskim prethodnim iskustvima. Također, smatraju da sve što postoji treba podrediti razumu u kontekstu potvrde ili negacije određenih stvari ili definisanja njihovih specifičnosti. Jedan ovakav pristup obuhvatio je i vjeru, njene propise i svijet gajba, nevidljivi svijet.

Grijesi i nepokornost Uzvišenom Allahu glavni su uzrok neuspjeha pojedinca i zajednice na dunjaluku i ahiretu. Mnogobrojne su negativne posljedice grijeha i nepokornosti, a svakako da je najopasnija potpuno uništenje jednoga naroda i zajednice. Govoreći o uništenju ranijih naroda, Uzvišeni Allah kaže: "I sve smo prema grijesima njihovim kaznili: na neke vjetar, pun pijeska poslali, a neke strašnim glasom uništili; neke u zemlju utjerali, a neke potopili. Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli." (El-Ankebut, 40)

Činjenje grijeha u javnosti opasnije je od činjenja grijeha u tajnosti, kao što je naprimjer vrijeđanje islamskih svetinja, konzumiranje hrane i pića u toku ramazanskog dana, konzumiranje alkohola, odlazak u kladionicu, blud, razgolićenost i slično.

Islam je dao miraz -- pravo na nasljedstvo ženi nakon što je bila toga lišena i na taj način učinio ju je ravnopravnom sa muškarcem. Ona ima pravo učešća u ostavštini svojih roditelja i rođaka koje je islam definisao, po božanskoj naredbi koju niko ne može dokinuti do Sudnjeg dana.

Jedan od povoda objave jedanaestoga ajeta sure En-Nisa jeste i to što je supruga Sa'da b. Rebije, nakon smrti svog muža, došla Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, vodeći svoje dvije kćerke, pa mu je rekla: "Ovo su dvije Sa'dove kćerke, a on je pao kao šehid boreći se uz tebe u Bitki na Uhudu. Njihov amidža uzeo je sve ono što je posjedovao njihov otac, a tebi je dobro poznato da je ženi imetak potreban za udaju." Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije odgovarao dok mu nije objavljen ajet o mirazu, nasljedstvu, kada je pozvao brata Sa'da b. Rebije i rekao mu: "Dadni dvjema Sa'dovim kćerkama dvije trećine njegovog imetka i dadni njegovoj supruzi osminu, a ti uzmi ono što ostane." (Ibn Madža, vjerodostojan)

Izraz hudud -- granice spominje se na četrnaest mjesta u plemenitom Kur'anu, i to u pet sura, u devet ajeta: El-Bekara (tri ajeta, sedam puta), En-Nisa (dva ajeta, dvaput), Et-Tevba (dva ajeta, dvaput), El-Mudžadela (jedan ajet, jedanput) i Et-Talak (jedan ajet, dvaput). U svim ovim ajetima izraz hudud označava objavu, islamski šerijat i Allahove propise, s tim da se nekada spominju uopšteno propisi ili pak konkretni propisi.

Uvažavanje Allahovog Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, jedan je od ogranaka vjerovanja. Pravo Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, kod njegovog ummeta jeste da vjeruju u njega, poštivaju ga i uvažavaju: "...da u Allaha i Poslanika Njegova vjerujete, i da ga pomognete, i uvažavate..." (El-Feth, 9); "Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili -- postići ono što budu željeli" (El-A'raf, 157).

Ljudi se razlikuju u odnosu prema dunjaluku. Tako neki žude za dunjalukom i odaju se njegovim čarima, drugi su askete i nikakvu pažnju ne pridaju dunjaluku niti on kod njih ima ikakvu vrijednost, a treći su umjereni: uzimaju od dunjaluka samo onoliko koliko im je potrebno za njihov ovodunjalučki život i ahiret.

Vakuf označava imovinu koju neka osoba (vakif) svojevoljno izdvoji iz svog imetka želeći Allahovu nagradu i koju preda na korištenje ljudima. Vakuf se ne može ni prodati ni pokloniti ni naslijediti. Institucija vakufa u islamu javlja se još u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kao vakifi kroz historiju podjednako se javljaju i muškarci i žene. Prve žene vakifi potječu iz vremena Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, supruga, majkih pravovjernih. Prvu administraciju vakufa vodila je žena, majka pravovjernih Hafsa, kada joj je halifa Omar b. Hattab povjerio zadatak da nadgleda njegov vakuf nakon njegove smrti.

Sveznajući i mudri Allah postavio je zakone na ovome dunjaluku prema kojima moraju živjeti sva Njegova stvorenja. Niko nije povlašten pa da živi ili djeluje van njihovih okvira. Ti zakoni se ne mijenjaju niti u njima ima odstupanja: "U Allahovim zakonima ti nikad nećeš naći promjene, u Allahovim zakonima ti nećeš naći odstupanja" (Fatir, 42). Jedan od tih zakona jeste da se onaj koji poriče Allahove blagodati izlaže različitim vidovima kazne, kao što je uskraćivanje blagodati, glad, strah, uništenje usjeva ili pak potpuno uništenje.

Faraon je ličnost kroz koju Kur'an opisuje čitavu jednu kategoriju ljudi, njihov pristup životu, filozofiju življenja utemeljenu na oholosti i, mogli bismo kazati, megalomaniji, direktno suprotstavljenoj svemu što su Božiji poslanici naučavali i čemu vjera poziva. O svemu tome Allah kazuje u Kur'anu pozivajući nas da uzmemo pouke: "Zato uzmite iz toga pouku, o vi koji ste razumom obdareni!" (El-Hašr, 2). Brojna su obilježja faraonske filozofije života, a neke ćemo navesti kako bismo mogli uzeti pouke i udaljiti se od svega što nas vodi ka tom načinu života.

Zaslužiti ljubav i zadovoljstvo Milostivog Allaha i spasiti se Njegove kazne i srdžbe želja je svakog iskrenog vjernika. Svemilosni Allah u plemenitom Kur'anu podrobno kazuje o djelima kojima se postiže Njegovo zadovoljstvo i o ljudima koje On voli. Ali, isto tako, brojni su ajeti u kojima se govori o ljudima koje Allah ne voli i koji zbog djela koja čine zaslužuju Njegovu kaznu. Naš Gospodar ne voli ohole, one koji prelaze granice dozvoljenog, smutljivce, nevjernike, vjerolomnike, izdajice, nepravednike, hvalisavce, one koji mnogo griješe, rasipnike, one koji o nepravdi glasno govore i obijesne.

Milostivi Allah u Kur'anu spominje kategorije ljudi koje voli i djela kojima se postiže Njegova ljubav. Voli dobročinitelje, bogobojazne, pravedne, strpljive, one koji se mnogo kaju i čiste, one koji se na Allaha istinski oslanjaju i one koji se bore na Allahovom putu... Voli dobročinstvo, bogobojaznost, pravdu, strpljenje, pokajanje i čišćenje, istinsko oslanjanje na Allaha, borbu na Njegovom putu.

Istinski evlija, Allahov štićenik, voli ljude i djela koja voli i njegov Gospodar i izvršava djela koja On voli. Mnogobrojni su plodovi Allahove ljubavi prema Njegovom robu, a na neke se ukazuje u narednim hadisima:

Svaki dan izloženi smo obilju novih informacija, vijesti, postova, analiza različitih eksperata, novinskih kolumni, komentara, javnih debata i slično. Kako ispravno postupiti? Islam je u tom pogledu definirao ispravan način postupanja: Ne prenositi sve! Ne širiti sve među ljudima, naročito kada se radi o jedinstvu muslimana, njihovim strateškim ciljevima, nacionalnoj bezbjednosti ili pak o fizičkom opstanku i bitisanju. Nije svako kompetentan za prenošenje i širenje vijesti. Naprotiv, intelektualni krugovi zajednice odlučuju šta je interes da se širi i prenosi. Bojati se za onoga koji se priklanja širenju neprovjerenih informacija da se na taj način odaje slijeđenju prokletog šejtana. A malo je onih koji će se toga spasiti. Zašto ne bi upravo ti bio jedan od njih?

Uzvišeni Allah rekao je: "Kada saznaju za nešto važno, a tiče se sigurnosti ili opasnosti, oni to razglase. A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele saznati. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, i vi biste, osim malo vas, sigurno, šejtana slijedili." (En-Nisa, 83)

Tokom dugog palestinsko-izraelskog sukoba, više od 16.000 palestinskih žena uhapšeno je i odvedeno u cionističke okupacione zatvore. Među tim zatvorenicama često se nalaze starije žene i maloljetne djevojke.

Period prve palestinske intifade, ustanka, koja je započela 1987. godine obilježila su hapšenja palestinskih žena: uhapšeno je oko 3.000 Palestinki. A u drugoj palestinskoj intifadi, ustanku, koja je izbila 2000. godine, uhapšeno je oko 900 Palestinki. Intenzitet hapšenja Palestinki smanjen je u perodu od 2009. do 2012. godine, s tim da su se hapšenja ponovo povećala početkom palestinske masovne pobune krajem 2015. godine i u julu 2017. godine, kada su izraelske okupacione vlasti zatvorile kapije blagoslovljene džamije Aksa. Broj zatvorenica koje su uhapšene od početka masovne pobune do prvog oktobra 2017. godine dostigao je oko 370 uhapšenih.

Izraelska okupacija, u kontekstu demografske borbe protiv Palestinaca, uspjela je izvojevati prevagu u bitki za natalitet unutar takozvane zelene linije (palestinska područja okupirana 1947. godine) po prvi put od 1960. godine.

Podaci izraelskog Državnog zavoda za statistiku ukazuju na to da je početkom 2020. godine natalitet jevrejskog stanovništva premašio stopu od 3,05 djeteta uz kontinuirani pad nataliteta palestinskog stanovništva, koji se zaustavio na stopi od 3,04 djeteta.

Jevreji su oduvijek bili opsjednuti demografijom i to u svim dijelovima Palestine, jer interne procjene ukazuju na izjednačenost stanovništva, 6,72 miliona Jevreja u odnosu na 6,6 miliona Palestinaca.

Nekada se upitamo zašto nam se dova ne prima i ne uslišava iako je naš Gospodar rekao: "Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!" (El-Mu'min, 60). Kako to da zulumćar hoda po Zemlji, a Allahov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, rekao je: "Čuvaj se dove onoga kome je učinjena nepravda, jer između nje i Allaha nema prepreke!" (Buhari)? Molimo se za muslimane, a naročito za one potlačene, ali ne vidimo poboljšanje u njihovim životima. Podučavamo postača da se njegova dova ne odbija, pa vidimo da njegova dova nije uslišana. Nije li onda najbolje ostaviti dovu, jer nema koristi? Ili dovu upućivati kao vid ibadeta, koji ne djeluje u životu? Nije to rješenje, a u islamu i za to postoji odgovor.

Pobjeda i poraz, sreća i nesreća, ponos i poniženje, napredak ili zaostalost, snaga i slabost, vjerski i dunjalučki prosperitet, i sve ostalo na ovom svijetu odvija se u skladu sa Allahovim zakonima, koji se odnose na sve ljude, pojedince i zajednice, muslimane i nemuslimane, u svim segmentima njihovih života. Razumijevanje Allahovih zakona olakšava muslimanu poimanje događaja oko njega i olakšava mu život. Allahovi zakoni odvijaju se prema tačno utvrđenim kriterijima, ne mogu se izbjeći, u njima nema odstupanja i ne podliježu promjenama, kao što Uzvišeni kaže: "Zar oni mogu očekivati nešto drugo već ono što je zadesilo narode drevne? U Allahovim zakonima ti nikad nećeš naši promjene, u Allahovim zakonima ti nećeš naći odstupanja" (Fatir, 43). Allahovi zakoni su nepromjenjivi kroz cijelu historiju ljudskog postojanja. Oni nam ukazuju na to da će događaji ponavljati kako bismo iz njih uzimali pouku i popravljali svoj život na dunjaluku i ostvarili uspjeh na ahiretu.

Odabrana žena Jerusalema

Životna priča Hanadi el-Halvani puna je bola, žrtvovanja i nesigurnosti. Rijetki su bili dani kada bi ušla u džamiju El-Aksa, ljubav njenog života, a da ne bi bila uhapšena ili prisilno udaljena. Već nekoliko godina uobičajeno je da svaki posjetilac blagoslovljene El-Akse sretne mualimu i ženu voditeljicu kružoka znanja u džamiji, Hanadi el-Halvani. Hanadi je u stalnoj pripravnosti na vratima El-Akse ili ulicama koje vode do nje.

Ponekad uči Kur'an ili direktno prenosi ezan iz prostranstva El-Akse ili klanja izvan harema džamije zato što joj je zabranjen ulazak u džamiju. Odgovara nježnim osmijehom onima koji je selame. A iza osmijeha kriju se duga poglavlja bola zbog sedmogodišnjeg prisilnog udaljavanja iz mjesta koje je predmet ljubavi njenog srca, El-Akse, džamije o kojoj ustrajno širi istinu.

Uzvišeni Allah naredio je ispunjavanje obaveza i ugovora naspram Njega i Njegovih robova: “I ispunjavajte obaveze na koje ste se Allahovim imenom obavezali...” (En-Nahl, 92). Kur’anski ajet navodi termin “ahdullah”, a komentatori su pojasnili da on obuhvata sve obaveze prema Allahu kao i sve obaveze prema Njegovim robovima i ugovore sa njima (Tefsiru Seadi) i nema sumnje da termin “ahdullah” obuhvata i hidžab, pravilno pokrivanje i oblačenje muslimanke.

Isto tako, Uzvišeni Allah zabranio je kršenje ugovora i neispunjavanje obaveza na jedan vrlo upečatljiv način u obliku primjera: “I ne budite kao ona koja bi svoju pređu rasprela kad bi je već bila čvrsto oprela...” (En-Nahl, 92). U tefsirima se navodi da je u Meki živjela jedna maloumna žena, koja je prela vunu do podne, i kada bi završila pređu, rasprela bi je poslije podne, tako da je taj njen rad u potpunosti bio beskoristan.

Od svakog muslimana i muslimanke traži se da u svojim ugovorima i obavezama ne budu kao spomenuta žena, da ne krše ugovore nakon što ih dobro utvrde. Odnosno, od muslimanke se traži da ne raspliće svoj hidžab nakon što ga je upotpunila.

U plemenitom Kur’anu na vrlo racionalan način prezentira se pitanje proživljenja nakon smrti i na taj način uvećava se ubjeđenje mu’mina i poziva se svaki razumni nevjernik da povjeruje u njega. Rekao je Uzvišeni Allah: “...zato što Allah postoji, i što je On kadar mrtve oživiti, i što On sve može. I što će Čas oživljenja, u to nema sumnje, doći i što će Allah one u grobovima oživiti” (El-Hadždž, 6–7). Kur’an prezentira proživljenje metodom navođenja jednostavnih primjera, koje svako može da razumije.

Na Zapadu živi veliki broj muslimana različitih nacionalnosti. Različiti su povodi njihovog preseljenja i boravka. Neki su dobrovoljno otišli zbog boljih uvjeta rada i života, školovanja, specijalizacije i slično, a neki drugi potražili su spas za sebe, svoju porodicu pa i svoju vjeru od teških uvjeta života u svojoj domovini. Primjetno je i to da muslimani na Zapadu na različit način primjenjuju vjerske propise. Također, neki od njih su se u potpunosti asimilirali, a drugi pak pokušavaju sačuvati svoju vjeru, identitet i tradiciju prateći tokove modernog života. Zbog širine i obima ove teme, ograničit ćemo se samo na nekoliko stvari vezanih za boravak muslimana na Zapadu.

Pomaganje Allahove vjere stroga je obaveza svakog muslimana i muslimanke shodno njihovim mogućnostima. Onoga koji pomogne Allaha i Njegovu vjeru, Allah će pomoći na dunjaluku i ahiretu, a onoga koji ne pomogne Allaha i Njegovu vjeru, On neće pomoći ni na dunjaluku ni na ahiretu. Kur’anski termin pomaganje Allaha, Njegove vjere, sadrži počast, podsticanje na činjenje dobra i iskrenost u djelu. Poziv na pomaganje Allahove vjere opće je prirode i obuhvata sve kategorije muslimana i muslimanki. Stoga, fraza “niko me nije pozvao da pomognem Allahovu vjeru” nema mjesta u životu muslimana. Jer, Uzvišeni Allah prije hiljadu i četiri stotine godina pozvao je cijeli islamski ummet i sljedbenike Allahovog Poslanika da pomognu i hizmete Allahovu vjeru i sunnet Njegovog Poslanika.

Uzvišeni Allah poslao je Svoje poslanike i vjerovjesnike i pojasnio im prirodu njihove misije. Stavio im je u obavezu veličanstvene ciljeve od kojih su najuzvišeniji pozivanje cijelog čovječanstva u priznavanje Allahove jednoće, tevhida, i obožavanje samo Njega.

Svemoćni Allah pojasnio je u surama El-Bekara, Alu Imran i El-Džumua pojedine ciljeve slanja Svojih poslanika i vjerovjesnika.

Uzvišeni Allah rekao je: “Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!” (El-Bekara, 129.) Ibrahim, alejhis-selam, nakon što je završio gradnju Bejtullaha, Allahove kuće, Kabe, sa svojim sinom Ismailom, alejhis-selam, uputio je ovu dovu, a Svemogući Allah uslišao je njegovu dovu i poslao Muhammeda b. Abdullaha, poslanika i vjerovjesnika cijelom čovječanstvu. I naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Ja sam dova Ibrahima.” (Ibn Asakir, hadis je vjerodostojan)

Plemeniti Kur’an pridaje veliku i posebnu pažnju Sudnjem danu: različitim dokazima potvrđuje njegovo sigurno dešavanje, spominje predstojeće događanje na njemu, odgovara njegovim negatorima i opovrgava njihove pokušaje ubacivanja sumnji u njegovo dešavanje.

Uzvišeni Allah rekao je: “A šta će biti onoga Dana, u koji nema nikakve sumnje, kada ih sakupimo i kada svako dobije ono što je zaslužio, kada im neće biti učinjeno nažao?” (Alu Imran, 25). Uzvišeni Allah naredio je Svome Poslaniku, sallalahu alejhi ve sellem, da se zakune da je Sudnji dan istina: “Nevjernici tvrde da neće biti oživljeni. Reci: ‘Hoćete, Gospodara mi moga, sigurno ćete biti oživljeni, pa o onome šta ste radili, doista, biti obaviješteni!’ – a to je Allahu lahko” (Et-Tegabun, 7).

Islam je muslimanki propisao način oblačenja. Na taj način želi nju i njenu ljepotu da zaštiti i sačuva za one za koje je i namijenjena. Islamski način oblačenja nisu okovi oko vrata žene, niti sredstvo njenog poniženja i ograničavanja njene slobode, već kruna imana, čednosti i čistoće. Uvaženi učenjak Bekr b. Abdullah Ebu Zejd, Allah mu se smilovao, rekao je: “Ispravnost spoljašnosti ukazuje na ispravnost nutrine. Čednost je kruna žene. I kad god se zavijori čednost na kući, ukrasit će je.” (Hirasetul-Fadile)

Da li se merdžan, biser ostavlja na izlogu, pa da ga svako gleda ili se, pak, ljubomorno skriva u školjci od pogleda ljudi? I da li prekrivanje biseru umanjuje vrijednost i ljepotu?

Uzvišeni Allah pohvalio je razumom obdarene jer ta skupina razmišlja i analizira ono što se dešava oko njih, uzima pouke i shvata poruke: “...to su, zaista, pouke za one koji posmatraju” (El-Hidžr, 75). Štaviše, nama muslimanima naređeno je da iz svih događaja uzimamo pouke, pa tako i iz pojave pandemije korone virusa i drugih zaraznih bolesti. Uzvišeni Allah kaže: “…zato uzmite iz toga pouku, o vi koji ste obdareni” (El-Hašr, 2). Međutim, upitno je da li će svi ljudi uzeti pouku i shvatiti poruku: “To je pouka za onoga koji se bude Allaha bojao” (En-Naziat, 26). Allahov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, plakao je i pojasnio razlog svoga plača riječima: “...Allah je objavio u ovoj noći ajet. Teško onome koji ga pročita, a ne razmišlja o njemu: ‘U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana zaista su znamenja za razumom obdarene...’ (Alu Imran, 190).” (Ibn Hibban, vjerodostojan)

Jedna od Allahovih blagodati prema ovom ummetu jeste i upotpunjenost i savršenost ove vjere. Uzvišeni Allah kaže: “Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.” (El-Maida, 3)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije preselio dok nije prenio poslanicu, izvršio povjereno i podigao (uspostavio) dokaz. Od njega se vjerodostojno prenosi da je rekao: “Ostavljam vas na ispravnom putu, čija je noć ista kao dan. Poslije mene sa njega neće skrenuti osim propalica.” (Ibn Madža, vjerodostojan)

Zarazne bolesti i epidemije i u savremenom svijetu nemilice odnose ljudske živote. Mnogi su uzroci takvog satanja, ali sasvim je sigurno da prljavština i nehigijena imaju veliku ulogu u tome i otuda je neophodno ukazati na stav islama u pogledu čistoće i higijene kao najvažnijih faktora preventive.

Pojedinci ili zajednica u svakodnevnom životu doživljavaju različite kušnje ili kazne i često se pod pritiskom kušnji zapitaju: Šta je povod iskušenja? Na koji ih način poimati? Kako se postaviti naspram njih? I kako se zaštititi?

Naša iskušenja – naši grijesi

Uzvišeni Allah pojasnio je da su naši grijesi direktni povod naših iskušenja i nedaća, odnosno, ono što mi zaradimo. Uzvišeni Allah rekao je: “Kakva god vas nedaća zadesi, to je zbog grijeha koje su zaradile vaše ruke… ” (Eš-Šura, 30)

U ajetu je izraz “nedaća” naveden u neodređenom obliku, što znači da obuhvata svaki vid nedaće i iskušenja. Islamski su učenjaci rekli da nedaća može biti lične ili opće prirode, kao i da može biti vezana za pitanja dunjaluka ili vjere i ahireta. Pojedinac može biti iskušan u svom životu, imetku, porodici, tijelu... ili pak u svojoj vjeri i ahiretu. A cijela zajednica može biti iskušana općim dunjalučkim iskušenjima: poplave, zemljotresi, vulkanske erupcije, cunami ili pak, iskušenjima u vjeri kao što su javni grijesi; razvrat, blud, kocka, droga, ostavljanje namaza, vrijeđanje Uzvišenog Allaha.

“A kada je Musa rekao narodu svome: ‘Allah vam naređuje da zakoljete kravu’, oni upitaše: ‘Zbijaš li ti to s nama šalu?’ ‘Ne dao mi Allah da budem neznalica!’, reče on. ‘Zamoli Gospodara svoga, u naše ime’, rekoše, ‘da nam objasni kojih godina ona treba biti.’ ‘On kaže’, odgovori on, ‘da ta krava ne smije biti ni stara ni mlada, nego između toga, srednje dobi, pa izvršite to što se od vas traži!’ ‘Zamoli Gospodara svoga, u naše ime’, rekoše, ‘da nam objasni kakve boje treba biti.’ ‘On poručuje’, odgovori on, ‘da ta krava treba biti jarko rumene boje, da se svidi onima koji je vide.’ ‘Zamoli Gospodara svoga, u naše ime’, rekoše, ‘da nam objasni kakva još treba biti jer, nama krave izgledaju slične, a mi ćemo nju, ako Allah htjedne, sigurno pronaći.’ ‘On poručuje’, reče on, ‘da ta krava ne smije biti istrošena oranjem zemlje i natapanjem usjeva; treba biti bez mahane i bez ikakva biljega.’ ‘E, sad si je opisao kako treba!’, rekoše, pa je zaklaše, i jedva to učiniše. I kada ste jednog čovjeka ubili, pa se oko njega prepirati počeli – Allah je dao da izađe na vidjelo ono što ste bili sakrili. Mi smo rekli: ‘Udarite ga jednim njezinim dijelom!’ – i eto tako Allah vraća mrtve u život i pruža vam dokaze Svoje da biste shvatili.” (El-Bekara, 67–73)

Mudrost kur’anskih kazivanja ogleda se u uzimanju pouke: “U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni.” (Jusuf, 111)

Jedno od kur’anskih kazivanja jeste kazivanje o Karunu: “Karun je iz Musaova naroda bio, pa ih je tlačio, a bili smo mu dali toliko blaga da mu je ključeve od njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi. ‘Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni!’, govorili su mu ljudi iz naroda njegova – i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine. ‘Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim’, govorio je on. A zar nije znao da je Allah prije njega uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su bili više nakupili – a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti. I izađe on pred narod svoj u svom sjaju. ‘Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!’, govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu, ‘on je, uistinu, presretan.’ ‘Teško vama!’, govorili su učeni, ‘onome koji vjeruje i čini dobra djela bolja je Allahova nagrada, a bit će samo strpljivima pružena.’ I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći. A oni koji su ranije priželjkivali da su na njegovom mjestu, stadoše govoriti: ‘Zar ne vidite da Allah daje obilje onome od robova Svojih kome On hoće, a i da uskraćuje! Da nam Allah nije milost Svoju ukazao, i nas bi u zemlju utjerao. Zar ne vidite da nezahvalnici nikad neće uspjeti?’ Taj drugi svijet dat ćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a oni koji se Allaha boje čeka sretan kraj. Onaj ko učini dobro djelo dobit će deseterostruku nagradu za njega, a onaj ko uradi zlo – pa, oni koji budu zlo radili bit će tačno prema zasluzi kažnjeni.” (El-Kasas, 74–84)

Borba plemenitim Kur’anom protiv različitih kategorija neprijatelja vjere islama najbolja je i najefikasnija borba. Uzvišeni Allah nazvao je tu borbu “džihaden kebiran”, velikim džihadom: “Zato ne čini nevjernicima ustupke i Kur’anom se svim silama protiv njih bori.” (El-Furkan, 52). Štaviše, Uzvišeni Allah naredio je Svom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da se bori protiv nevjernika tim vidom borbe. Ova se borba realizira navođenjem neoborivih dokaza, opomena, prijetnji, odgovara koji se nalaze u plemenitom Kur’anu.

Allahova jednoća, monoteizam, najvažniji je propis u vjeri islamu. Od svakog muslimana i muslimanke traži se da jedino obožavaju Allaha, da spoznaju Njegova lijepa imena i plemenita svojstva i Njegove radnje svojstvene samo Njemu, kao što je davanje života i smrti, opskrbe, upravljanje svijetom.

Mubarek mjesec ramazan, pored fikhskih propisa vezanih za njega, odlikuje se i obiluje obilježjima monoteizma, Allahove jednoće, i on je velika prilika da postač izađe iz mubarek mjeseca ramazana a da još više voli svoga Gospodara, veliča Ga, zahvaljuje Mu, pokorava Mu se i bolje Ga poznaje.

Uzvišeni Allah obećao je svakom muslimanu i muslimanki, muškarcu i ženi, lijep i ugodan život na dunjaluku i obilatu nagradu na ahiretu. Uvjeti spomenutog obećanja su iman, istinsko vjerovanje u Allaha i činjenje dobrih djela: “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili!” (En-Nahl, 97)

Savremena sredstva komunikacije omogućila su svim ljudima da u javnost iznose svoje mišljenje o svemu, analiziraju vjerske i društvene prilike, što naročito dolazi do izražaja na društvenim mrežama. Dostupnost informacija i sloboda govora, odnosno mogućnost izražavanja vlastitog mišljenja predstavlja blagodat i smatra se pozitivnim sve dok je u skladu sa islamskom etikom i bontonom. Međutim, primjetno je da dosta govora ili pisanja nije u skladu sa islamskom etikom ili pak autori iznose neprovjerene informacije, paušalne i neutemeljene kritike, jednostrane konstatacije, sudove, ocjene i potvaraju druge osobe, i na taj način nepravedno postupaju i izlažu živote drugih ljudi, njihovu čast, imetak, porodicu različitim neugodnostima, pa čak i ugrožavaju njihovu bezbjednost.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je na pogubnost licemjerstva i ukazao na osobine i obilježja munafika – licemjera, rekavši: “Kada govori – laže, kada obeća – iznevjeri i kada mu se povjeri emanet – pronevjeri ga.” (Muttefekun alejhi)

Poštenje, čestitost i povjerenje, temelji su društvenog i moralnog života. U mnogim šerijatskim tekstovima ukoravaju se laž i lažovi, hvale iskrenost i iskrene osobe i pojašnjava se vrijednost emaneta: “Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu” (El-Ahzab, 72). To je sloboda izbora kojom su odlikovani ljudi i džini nad ostalim stvorenjima. Nebesa i Zemlja bila su snažnija da ponesu emanet, ali ga je prihvatio insan uprkos svojoj slabosti. Musliman može počiniti određene grijehe, ali ne može da laže, kao što je spomenuto u hadisu.

Izvori islama, plemeniti Kur’an i časni sunnet uče nas jednom velikom i važnom pravilu – pravilu davanja prednosti prioritetima u svakodnevnom životu. Podučavaju nas istinskom razumijevanju i poimanju prioriteta. Riječ prioritet obuhvata interese dunjaluka i ahireta. Odnosno, obuhvata šerijatske propise i ibadete. Vrlo je važno napomenuti da prioritete definiraju Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odnosno tekstovi Kur’ana i sunneta, a ne naš ograničeni ljudski razum, emocije, strast, okolina i slično.

Vjera islam pridaje veliku pažnju uvažavanju i čuvanju osjećaja drugih ljudi. Pridavanje pažnje osjećajima drugih ljudi sjedinjuje mu’minska srca, jača međusobnu ljubav i njihov saf. Islam je upravo zbog toga propisao niz temelja, načela i propisa, koji garantuju i čuvaju osjećaje drugih ljudi.

Poslanička praksa

Allahov poslanik Jusuf, alejhis-selam, rekao je, kao što se spominje u plemenitom Kur’anu: “...kad me je iz tamnice izbavio...“ (Jusuf, 100) Nije želio reći u prisustvu svoje braće „kada me je iz bunara izbavio“ iako su ga upravo oni bacili u bunar. Nije želio da se sa njima susretne s tim riječima. Povezao je svoje stanje sa tamnicom, sa kojom se oni ne dovode u vezu.

Također, rekao je: “...nakon što je šejtan između mene i braće moje bio razdor posijao...“ (Jusuf, 100) Povod razdora pripisao je prokletom šejtanu, iako su njegova braća direktno povrijedili Jusufa, alejhis-selam, i to sve kako ih ne bi doveo u neugodnu situaciju.

Isto tako, rekao je “... i vas iz pustinje doveo...“ (Jusuf, 100) Nije rekao, obraćajući se svome ocu, majci i braći “i vas zbog gladi, patnje i siromaštva doveo“, kako im na taj način ne bi prigovorio svoje dobročinstvo prema njima. Potom je veličajući svoga Gospodara rekao: “...Gospodar moj je zaista milostiv prema onome kome On hoće, i On, zaista, sve zna i mudar je!'' (Jusuf, 100). Neka je uzvišen Onaj koji je odabrao za Svoje poslanike, najpotpunije osobe između Svojih robova.

Svaka kur’anska naredba o dovi, kao što su, naprimjer, zabrana upućivanje dove nečemu mimo Allaha ili pohvala onih koji upućuju Allahu dovu, obuhvata dovu mesele i dovu ibadet. Dova mesele znači da se dova riječima uputi Allahu, a dova ibadet obuhvata svaki vid ibadeta.

Ovo pravilo korisno je svakom čitaocu Kur’ana. Jer, većina ljudi prilikom čitanja ili slušanja riječi dova, misli samo na dovu mesele i ne smatraju da izraz dova obuhvata svaki vid ibadeta.

Od dokaza dove ibadeta su Allahove riječi: “Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me (uputite dovu) i zamolite, Ja ću vam se odazvati! ...’” (El-Mu’min, 60), tj. odazvat ću se u pogledu onoga što tražite od Mene i primit ću vaša djela. A u nastavku ajeta rekao je: “Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju (ibadete) – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.” (El-Mu’min, 60) Uzvišeni Allah u ajetu je dovu nazvao ibadetom, jer onaj koji upućuje dovu riječima, traži svojim riječima i jezikom, a onaj koji obožava Allaha, traži od svoga Gospodara kabul, prihvatanje, nagradu i oprost grijeha sa svojim stanjem ibadeta, a ne riječima. Ukoliko bi vjernika koji obožava Allaha upitao šta želi sa svojim namazom, postom, obavljanjem hadža, izvršavanjem obaveza prema Allahu i Njegovim stvorenjima, odgovorio bi da time želi zadovoljstvo svoga Gospodara, Njegovu nagradu i bezbjednost od Njegove kazne. Zbog toga je nijet (namjera) uvjet ispravnosti djela i njihove potpunosti. Uzvišeni Allah rekao je: “Klanjate se zato Allahu, iskreno Mu ispovijedajući vjeru...“ (El-Mu’min, 14), tj. budite iskreni u svom traženju od Allaha i djelima dobročinstva i pokornosti.

Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počinjao je odgoj ashaba jednim velikim načelom i prioritetom u islamu, a to načelo ogleda se u pozivu u ispravno vjerovanje, tevhid, monoteizam, da se samo i jedino Allah obožava i da Mu se ne pripisuje sudrug. Čovjekov uspjeh na dunjaluku i ahiretu uvjetovan je ispravnim vjerovanjem, zato je ovo bio prioritet odgoja. Primjeri kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozivao ljude u islam ukazuju na prethodno spomenuti temelj. U nastavku teksta spomenut ćemo određene događaje.

Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao je Ebu Bekra es-Siddika, radijallahu anhu, u islam sljedećim riječima: “O Ebu Bekre! Zaista sam ja Allahov poslanik i vjerovjesnik. Poslao me je da dostavim Njegovu poslanicu. Pozivam te Allahu sa istinom, a tako mi Allaha, On je istina. Pozivam te Allahu Jedinom, koji nema sudruga. I ne obožavaj ništa mimo Njega. Prijateljstvo sa onima koji Mu se pokoravaju ispoljava se zbog njihove pokornosti Njemu”, a potom mu je proučio ajete iz Kur’ana. Ebu Bekr, radijallahu anhu, nije pobjegao niti negirao rečeno, već je odbacio lažna božanstva i primio islam, postao mu’min. (Ibn Kesir, Sira Nebevijje, i Muhammed b. Ishak, Sijeru ve megazi)

Uvaženi učenjak i mufesir Abdurrahman Sa’di, Allah mu se smilovao, u svojoj knjizi Kavaidu hisan mutealliketu bi tefsiri Kur’an spomenuo je niz pravila koja čitaocu tefsira olakšavaju tumačenje i razumijevanje Kur’ana. Pravila koja ćemo spomenuti jesu tri temelja vjerovanja: tevhid – monoteizam, poslanstvo i ahiret. Autorov način pisanja putem pravila, zahtijeva od čitaoca teksta temeljito i pažljivo čitanje.

Dok je jednom prilikom Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio u posjeti kod Džabira b. Abdullaha, radijallahu anhu, Džabirova supruga zamolila je: “O Božiji Poslaniče! Donesi salavat na mene i moga supruga”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Allah je donio salavat na tebe i tvoga muža!” (Nesai, Sunenu Kubra, i Ebu Davud, hadis je vjerodostojan)

Ova plemenita ashabijka zvala se Suhejma bint Mesud b. Evs, radijallahu anha, i bila je supruga plemenitog ashaba Džabira b. Abdullaha, radijallahu anhu. Suhejma je bila razvedena i Džabir se oženio njome kako bi se brinula o njegovim sestrama koje su ostale na brigu Džabiru nakon što im je otac preselio kao šehid u Bitki na Uhudu. Iz bračne veze Džabira i Suhejme rođeni su Abdurrahman i Ummu Habib. Jedna je od onih koje su dale prisegu Božijem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Bila je jako inteligentna. (Ibn Hadžer, El-Isaba, Ibn Esir, Usdul-gaba, Ibn Abdulberr, El-Istiab)

Pitanja koja su plemenite ashabijke postavljale Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, predstavljaju jedno važno poglavlje islamskih znanosti. Iz tih pitanja može se uvidjeti vrlo važan položaj muslimanke u islamskom društvu i njen doprinos u njemu. Isto tako, mogu poslužiti prvenstveno kao vrlo važna materija za odgoj kako ženskoga tako i muškoga dijela islamskoga ummeta.

Ensarijka Ummu Sulejm, kćerka Milhana, majka Enesa b. Malika, predstavlja jednu od ashabijki koje su postavljale pitanja Božijem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Primila je islam među prvim ensarijama. Bila je udata za Malika b. Nadra, oca Enesovog. Međutim, rastavila se od njega, jer je dao prednost nevjerstvu nad islamom. Udala se za Ebu Talhu, ensariju, a njen vjenčani dar bio je islam mladoženje. Svoga sina Enesa b. Malika, u njegovoj desetoj godini, dovela je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i ponudila da u poslaničkoj kući bude na usluzi Poslaniku. I doista je postupila ispravno, jer je Enes služio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve do njegove smrti i živio je sve to vrijeme u poslaničkoj blizini, što je Enesu omogućilo da stekne veliko islamsko znanje i da ga prenese dolazećim generacijama.

Obradovati brata muslimana je umijeće koje posjeduju čiste duše ispunjene imanom. One vole drugima dobro dunjaluka i ahireta i zbog toga teže da ih obraduju.

Prenosi se od Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Od najdražih djela Allahu jesu: da obraduješ mu’mina, da ga odjeneš, da ga nahraniš kada je gladan i da mu ispuniš neku njegovu potrebu.” (Albani je rekao da je hadis hasen, a drugi muhadisi da je slab)

Uzvišeni Allah opisao je ensarije kao one koji “više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se sačuvaju lahkomosti (škrtosti), oni će, sigurno, uspjeti” (El-Hašr, 9). Plemenite ensarije, stanovnici Medine, više su voljeli onima koji su doselili kod njih, iako su i oni sami imali potrebu. Međutim, ljubav i želja da se usreće druge osobe podsticala je ih na ovaj veliki ibadet, udjeljivanje u vremenu potrebe i oskudice.

Istinski radnici za Allahovu vjeru mogu vrijediti kao desetine, čak i hiljade drugih ljudi. Kada je Halid b. Velid, radijallahu anhu, opkolio grad Hira, u današnjem Iraku, zatražio je pomoć od Ebu Bekra, radijallahu anhu, a on mu je poslao jednog ashaba Ka’ku b. Amra et-Temimija, radijallahu anhu, za kojeg se govorilo: “Neće biti poražena vojska u kojoj se nalazi Ka’ka i glas Ka’ke u borbenim redovima bolji je od hiljadu vojnika.” Isto tako, kada je Amr b. As, radijallahu anhu, prilikom osvajanja Egipta zatražio pomoć od Omera, muslimanskog halife, on mu je poslao četvericu ashaba: Zubejra b. Avvama, Mikdada b. Amra, Ubadu b. Samita i Meslemu b. Muhalleda, radijallahu anhum, poručivši mu: “Svaki od njih vrijedi kao hiljadu boraca.”

U današnjem vremenu na svim stranama svijeta raširile su se brojne smutnje i neredi, ubistva, mučenja, uništavanje i razaranje, tako da je neophodno govoriti o ovoj temi, tražiti rješenja za izbavljenje iz ove situacije i nastojati eliminirati njene pogubne posljedice. Na pogubnost smutnje ukazuje Mutarrif b. Šihhir, Allah mu se smilovao: “Zaista smutnja ne dolazi da bi uputila ljude, već dolazi da bi se sa mu’minom borila protiv njegove vjere.” (Hil’jetul-evlija)

Uzvišeni Allah opisao je Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najuzvišenijim i najljepšim svojstvima: “O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje, da – po Njegovom naređenju – pozivaš k Allahu, i kao svjetiljku koja sija.” (El-Ahzab, 45–46)

Božiji Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, u svim segmentima života bio je svjetiljka koja sija ljudi kojima je poslan. A njegov sunnet je svjetiljka koja sija njegovom ummetu, nakon njegove smrti, sve do Sudnjega dana.

Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, izbavio je ljude iz tmina nevjerstva, širka, novotarija, grijeha na svjetlo imana, tevhida, sunneta i pokornosti. On je bio putokaz koji pokazuje put ljudima do zadovoljstva njihovog Gospodara i do Dženneta: “Elif-lam-ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihovog Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na Put Silnoga i Hvaljenoga” (Ibrahim,1); “On robu Svome objavljuje jasne ajete da bi vas iz tmina na svjetlo izveo – a Allah je, uistinu, prema vama dobar i milostiv.” (El-Hadid, 9) 

Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, zaista je mu’min – vjernik poput pčele, koja jede samo ono što je dobro, daje samo dobro i kada sleti (na cvijet), ne polomi niti pokvari.” (Ahmed, hadis je vjerodostojan)

Ljubav prema znanju, a posebno prema hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, motivirala je mnoge ashabe da se, tragajući za samo jednim hadisom, upute na daleki put. Džabir b. Abdullah bio je jedan od tih ashaba i putovao je mjesec dana kako bi čuo jedan hadis.

Imam Ahmed u Musnedu i imam Buhari u Edebul-mufredu bilježe od Džabira b. Abdullaha, radijallahu anhu, da je rekao: “Kada sam čuo da jedan čovjek zna hadis koji je čuo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, (a ja nisam znao taj hadis), kupio sam devu, stavio na nju svoju putnu opremu i zaputio sam se tom čovjeku. Putovao sam mjesec dana, sve dok nisam došao do Šama. Kada sam stigao pred kuću Abullaha b. Unejsa el-Ensarije, rekao sam njegovom slugi: ‘Reci mu da je Džabir pred vratima.’ On je upitao: ‘Ibn Abdullah?’, a ja sam rekao: ‘Da.’ (Kada je sluga obavijestio Ibn Unejsa o mom dolasku), on je žurno izašao tako da se zaplitao u svoju odjeću. Kada smo se zagrlili, rekao sam mu: ‘Saznao sam da znaš jedan hadis o odmazdi koji si čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i pobojao sam se da smrt neće zadesiti tebe ili mene prije nego što ga čujem. Ibn Unejs tada reče: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Na Sudnjem danu Allah će proživiti ljude, (bose) gole, neobrezane i (kao) buhm.’ Upitao sam: ‘Šta je to buhm?’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘To su oni koji ništa ne posjeduju (da bi se mogli iskupiti).’ Zatim je nastavio: ‘Potom će ih Uzvišeni Allah dozvati glasom, koji će čuti i onaj koji je blizu, kao i onaj koji je daleko: ‘Ja sam Vladar i Dejjan (Onaj koji nagrađuje ili kažnjava na Sudnjem danu)! Nijedan stanovnik Džehennema neće ući u Džehennem prije nego što uzme pravo koje ima kod nekoga od stanovnika Dženneta, i nijedan stanovnik Dženneta neće ući u Džennet prije nego što uzme pravo koje ima kod nekoga od stanovnika Džehenema, pa čak da se radi i o šamaru.’ Upitali smo: ‘Kako kada ćemo pred Allaha doći bosi, neobrezani i bez ičega (čime bismo se mogli iskupiti)?’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Sa dobrim djelima, a kada njih nestane, sa lošim.’” (Hadis je hasen)

U cijelome svijetu dominira natjecanje na polju kvaliteta i uvođenja različitih standarda. Međutim, da li smo se mi muslimani zapitali kako islam gleda na kvalitet, tj. na preciznost i temeljitost u činjenju djela. Sa sigurnošću se može reći da islam podstiče na kvalitetno i detaljno činjenje djela u svim sferama života, kako dunjalučkim tako i ahiretskim.

Allahovo savršenstvo

Uzvišenom Allahu pripada potpuno savršenstvo. Njemu ne dolikuje manjkavost. Njegova savršena stvorenja ukazuju na Njegovu svemoć, sveznanje i savršenstvo. Allah je stvorio stvorenja u najljepšem i najpotpunijem obliku, koji im omogućava djelovanje, radi kojeg su i stvorena: “Ti vidiš planine i misliš da su nepomične, a one promiču kao što promiču oblaci – to je Allahovo djelo koji je sve savršeno stvorio; On, doista, zna ono što radite!” (En-Neml, 88). Koliko god se neko trudio da nađe određenu manjkavost u Allahovom stvaranju, neće je naći: “Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio – ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada, pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak, zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran” (El-Mulk, 2–3), jer Uzvišeni Allah stvara sve sa mjerom: “Mi sve s mjerom stvaramo” (El-Kamer, 49). Veliki islamski učenjak Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, rekao je: “Naš Gospodar voli Svoja imena i savršena svojstva, a također voli i ono šta povlače sa sobom kao i njihove tragove na Njegovim robovima. On je lijep i voli ljepotu. On je El-Afuvv – Onaj koji mnogo oprašta i voli oprost. On je plemenit i voli plemenite i darežljive osobe. Sveznajući voli učene osobe. Vitr – jedan voli neparnost. Jak mu’min (imanska snaga) draži Mu je od slabog mu’mina. Strpljivi voli strpljive. Eš-Šekur – Onaj koji za malo djela obilno nagrađuje voli zahvalnost." (Uddetus-sabirin)

S obzirom na to da je Allah savršen i da sve stvara poptuno, On sigurno voli precizno i temeljito činjenje djela i maksimalno zalaganje u tom pogledu, pa čak to i naređuje.

U svetom hidžretskom mjesecu zul-hidžetu svaki punoljetan i pametan musliman, koji ima materijalnu mogućnost i fizičku sposobnost, obavezan je da obavi hadž: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti” (Alu Imran, 97). Hadž je jedan od pet islamskih ruknova i temelja na kojima se gradi vjera islam. Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Islam se temelji na petero: svjedočenju da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik, klanjanju namaza, davanju zekata, obavljanju hadža i postu mjeseca ramazana.” (Muttefekun alejhi) Uzvišeni Allah naredio je Ibrahimu, alejhis-selem, da obznani ovu uzvišenu i časnu obavezu među ljudima, a potom je opisao u kakvom se stanju nalaze hadžije: “...i oglasi ljudima hadž!” – dolazit će ti pješke i na devama iznurenim; dolazit će iz mjesta dalekih.” (El-Hadždž, 27)

Brisanje grijeha

Svi smo mi grješnici. Griješimo smo prema svome Gospodaru, Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, braći muslimanima i sebi samima. I svaki iskren musliman želi da mu se oproste grijesi. Svaki vjernik koji je odlučio da obavi hadž treba da zna da je hadž prilika za brisanje naših mnogobrojnih grijeha. Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko obavi hadž, ne približavajući se intimno supruzi i ne govoreći nepristojne i ružne riječi, ne kršeći Allahove propise, vratit će se čist od grijeha kao na dan kada ga je majka rodila.” (Mutefekun alejhi) Kada je plemeniti ashab Amr b. As došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi mu dao prisegu, pružio mu je svoju ruku, pa ju je povukao, a Poslanik ga pita: “Šta je sa tobom, Amre?” Amr mu odgovori: “Hoću da uvjetujem”, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upita ga: “Šta hoćeš da uvjetuješ?” Amr reče: “Hoću da mi bude oprošteno.” Na to mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: “Zar ne znaš, Amre, da islam briše ono što je bilo prije njega i da hidžra briše ono što je bilo prije nje i da hadž briše ono što je bilo prije njega?” (Muslim)

Prošla je već godina dana od prošlog ramazana. Sve ono što smo uradili, bilo dobro ili loše, zapisano je i bit će nam predočeno na Sudnjem danu. Onaj ko je uradio dobro, neka zahvali Allahu, koji mu je to omogućio, a onaj ko je uradio loše, neka krivi samog sebe i svoju nemarnost, i neka se pokaje svom Gospodaru, jer On je milostiv i prima pokajanje. Dragi moj brate i cijenjena sestro u vjeri, ne očajavajte i ne predajite se! Neka su vam uvijek na umu Allahove riječi: “Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv!’” (Ez-Zumer, 53). Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Onaj ko se trudi u postizanju dobra, to će i postići, a onaj ko se čuva zla, bit će zaštićen od njega” (Darekutni, hadis hasen, Albani). Odazovite se pozivu svoga Gospodara: “O ti koji želiš dobro, približi se (Allahu i Njegovoj pokornosti, dodatno ulažući napor u činjenju ibadeta), a ti koji želiš zlo (nepokornost), udalji se (i ostavi nepokornost i vrati se Allahu, jer je došlo vrijeme za pokajanje i traženje oprosta)!” (Tirmizi, hadis hasen, Albani). I znajte, dragi moj brate i cijenjena sestro, da “Allah svake noći od Vatre oslobađa određeni broj Svojih robova” (Tirmizi, hadis hasen, Albani), pa pridružite se ovoj odabranoj skupini.

Lijepa završnica na dunjaluku i ahiretu pripada samo Allahovim bogobojaznim robovima i to je jedno od velikih kur’anskih pravila.

Da bismo istinski shvatili ovo pravilo, moramo se prisjetiti značenja takvaluka – bogobojaznosti, jer upravo nosiocima te plemenite osobine pripada obećana završnica.

Mnogo je definicija takvaluka, a jedna od njih najslikovitije dočarava istinsko značenje takvaluka u životu mu’mina. Pojašnjavajući značenje takvaluka, jedan od ispravnih prethodnika rekao je: “Da li si išao stazom koju sa svih strana obavija različito trnje? Da li ćeš čuvati svoju odjeću od trnja? Upravo tako istinski mu’min čuva odjeću svog islama i imana od bodlji raznih grijeha i nepokornosti.”

Vjera islam, kroz časni Kur’an i plemeniti sunnet, definirala je pojam vođstva i vođe i ukazala na osobine koje on treba imati. Vođstvo je prvenstveno odgovornost i obaveza, a ne u tolikoj mjeri počast, kako to neki smatraju. Preuzimanjem odgovornosti, bilo vjerske, političke ili druge, osoba stavlja na svoja pleća breme. Obilnost tog bremena uvećava se srazmjerno obilnosti i važnosti pozicije, a nema sumnje da su najveće i najvažnije pozicije one koje su u domenu sveopćeg interesa muslimana. Imajući u vidu navedene činjenice, sasvim je očigledno zašto islam svoje sljedbenike upoznava sa odgovornosti vođstva i upozorava ih da ga samovoljno ne traže.

Rudžule – muškost jedna je od Allahovih mnogobrojnih blagodati na koju se ukazuje u ajetu u kojem jedan vjernik vodi dijalog sa nevjernikom i u kojem ga podsjeća na Allahove blagodati. Kao prvo, podsjeća ga da Allahu ne čini nevjerstvo, jer ga je On učinio “redžulan sevijjan”, tj. potpunim muškarcem: “Zar ne vjeruješ u Onoga koji te od zemlje stvorio, zatim od kapi sjemena, i najzad te potpunim čovjekom (muškarcem) učinio?” (El-Kehf, 37)

Poznavali su ga kao svoje sinove. Međutim, kad su vidjeli da nije iz njihovog naroda, zavist koju su osjećali dovela ih je do toga da odbiju da povjeruju u njega i da ga slijede. Štaviše, iz zavisti prema njegovim sljedbenicima, težili su da ih izvedu iz njihove vjere, kao što to kaže Uzvišeni: “Mnogi sljedbenici Knjige jedva bi dočekali da vas, pošto ste postali vjernici, vrate u nevjernike, iz zavisti svoje, iako im je Istina poznata; ali vi oprostite i preko toga pređite dok Allah Svoju odluku ne donese. Allah, zaista, sve može.” (El-Bekara, 109) Zavist Ehlul-kitabija odvela ih je u veliku zabludu. Dali su prednost vjerovanju u lažna božanstva nad vjerovanjem u Jedinog Allaha i nad slijeđenjem Vjerovjesnika. Mušrike su hvalili i govorili im da su bolji od muslimana: “Zar ne vidiš one kojima je dat jedan dio Knjige kako u kumire i šejtana vjeruju, a o neznabošcima govore: ‘Oni su na ispravnijem putu od vjernika. Njih je Allah prokleo, a onome koga je Allah prokleo nećeš naći nikoga ko bi mu pomogao.’” (En-Nisa, 51–52)

Bilježi imam Muslim da je Nafia b. Abdulharis, Omerov namjesnik u Meki, sreo Omera u mjestu Asfan (na putu između Meke i Medine), pa je Omer upitao: “Koga si ostavio kao namjesnika stanovnicima Meke?” Nafia je odgovorio: “Ibn Ebzu.” Omer je upitao: “Ko je Ibn Ebza?”, a Nafia je odgovorio: “Jedan od naših robova.” Na to je Omer rekao: “Ostavio si im roba kao namjesnika?”, a Nafia je rekao: “On je karija (poznavalac) Kur’ana i poznavalac nasljednog prava.” Čuvši to, Omer je rekao: “Doista je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Zaista Allah ovom Knjigom uzvisuje jedne narode, a na niske stepene spušta druge.’” (Muslim)

Imam Buhari, Allah mu se smilovao, u svom je Sahihu predzadnje poglavlje naslovio I‘tisam bikitabi ve sunneti – Pridrž‍avanje za Kur’an i sunnet, i počeo ga je bismillom i na početku je naveo pet hadisa. Navođenjem bismille na početku želio je postići berićet u svom radu i postići da sliči Allahovoj Knjizi, tj. plemenitom Kur’anu, jer i ona, kao i njene sure, počinje bismillom. U ovome se uviđa velika težnja imama Buharija da svoje riječi, djelo, razmišljanje, viziju, menhedž – životni pravac, čvrsto veže za Objavu, tj. Allahovu Knjigu.

Islamski učenjaci pojasnili su značenje samog poglavlja I‘tisam bikitabi ve sunneti rekavši da i‘tisam znači tražiti zaštitu, bezbjednost, ne činiti prijestupe i greške, u ljudskim okvirima i mogućnostima, dok termin Kitab označava plemeniti Kur’an, a termin sunnet podrazumijeva Poslanikovu praksu, riječi, djela.

Poruka koja se želi uputiti iz ovog poglavlja jeste da se trebamo čvrsto pridržavati Allahove Objave, Kur’ana i sunneta, i vraćati im se u svim segmentima našeg života. Zašto? Zato što je Uzvišeni Allah zagarantirao nepogrješivost u Svojoj objavi, Kur’anu i sunnetu. Uzvišeni Allah opisao je plemeniti Kur’an kao knjigu kojoj je “laž strana, bilo s koje strane, ona je objava od Mudroga i Hvale dostojnoga” (Fussilet, 42). Kur’an je zaštićen od svakog pokušaja mijenjanja, dodavanja ili oduzimanja.

U porodičnim i društvenim odnosima tazbinstvo se smatra jednim od načina za približavanje različitih porodica, rodova i plemena, i shodno tome zauzima veliko i važno mjesto u životu. Imajući u vidu veliku važnost tazbinskih veza, bilo koji vid vrijeđanja tazbinstva smatra se nedoličnošću i sramotom. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je u tazbinskim vezama sa određenom skupinom svojih drugova – ashaba. Oženio je Aišu, kćerku Ebu Bekra es-Siddika, a također je oženio Hafsu, kćerku Omera el-Faruka. Svoje kćeri Rukajju i Ummu Kulsum, Poslanik je udao za Osmana Zun-Nurejna, a kćerku Fatimu udao je za Aliju b. Ebu Taliba. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, povezao je i na ovaj način učvrstio svoje veze sa spomenutim ashabima koji su bili stubovi islama i koji su bili svjedoci svih važnijih događaja u islamu, te koji su izašli iz njih kao istinski muslimani. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u tazbinske veze, putem udaje ili ženidbe, nije ulazio osim sa dobrima i čestitima, povodeći se za kur’anskom porukom: “...čestite žene su za čestite muškarce, a čestiti muškarci su za čestite žene...” (En-Nur, 26)

Tazbinstvo između ehlul-bejta (Poslanikove porodice i loze) i ashaba i njihovih potomaka, sigurno ukazuje na međusobnu ljubav, poštovanje i pobija sve laži šiija-rafidija o postojanju mržnje između ehlul-bejta i ashaba, tj. Poslanikovih drugova. U narednom izlaganju spomenut ćemo neke primjere tog tazbinstva.

Muslimani imaju dva praznika – Ramazanski i Kurbanski bajram, kako je to jasno naznačio Poslanik u svom hadisu. Bajram je dan radosti i veselja na što ukazuju i primjer kada je Ebu Bekr, radijallahu anhu, Na dan Bajrama posjetio svoju kćerku Aišu, radijallahu anha, i kod nje zatekao dvije sluškinje koje su pjevale. Čuvši to, Ebu Bekr ukori Aišu i upita: “Zar pjesma u kući Allahovog Poslanika?!” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjedeći licem okrenut na drugu stranu, rekao je: “Pusti ih, Ebu Bekre! Svaki narod ima svoj blagdan, a ovo je naš blagdan – bajram.” (Buhari i Muslim) Rekao je Ibn Abidejn: “Ovaj praznik nazvan je Bajram (ar. e‘id, što znači povratak) zbog stvari koje se ponovo vraćaju u normalno stanje, kao što je, naprimjer, mogućnost jedenja tokom dana ili nečega drugog što je bilo zabranjeno u ramazanu.” (Hašijetu Ibnu Abidejn)

Plemeniti ashab Ebu Zerr, radijallahu anhu, kazuje nam kako je Poslanik postupao u zadnjih deset neparnih noći ramazana: “Postili smo ramazan sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. (Poslije jacijskog farza) on sa nama nije klanjao nikakvog drugog namaza, sve do dvadeset treće noći ramazana. Tada je sa nama klanjao sve dok nije prošla trećina noći. U dvadeset četvrtoj noći, sa nama ništa nije klanjao, da bi u dvadeset petoj noći sa nama klanjao sve do iza pola noći. Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, da hoćeš sa nama i ostatak ove noći provesti u dobrovoljnom namazu!’ Na to on reče: ‘Ko klanja sa imamom sve dok on ne završi, upisat će mu se kao da je klanjao cijelu noć.’ Nakon toga, više nije klanjao sa nama sve do dvadeset sedme noći u mjesecu. U toj noći sabrao je ljude, i svoju porodicu i supruge, i klanjao nam. Klanjao je s nama toliko da smo se pobojali da ćemo propustiti felah.’” Nakon što je upitan šta je to felah, Ebu Zerr odgovori: “Objed pred zoru – sehur”, a zatim dodade: “Nakon toga, više nam nije predvodio noćni namaz sve do kraja mjeseca.” (Ebu Davud, hadis je sahih. Vidjeti: Ebu Davud, Sahih)

Šiije, rafidije, isna ašerije, pokušavaju prikazati da je između prvih muslimana, Poslanikovih drugova, i Poslanikove časne porodice ehlul-bejta postojala međusobna mržnja i netrpeljivost. Ova mržnja i netrpeljivost postoji samo u njihovim bolesnim umovima i u stvarnosti nema nikakvog ispravnog utemeljenja. Mnoštvo je nepobitnih dokaza koji ukazuju na postojanje međusobne ljubavi i uvažavanja između ashaba i ehlul-bejta, a na spomenutu ljubav i poštovanje ukazuje i postupak članova ehlul-bejta koji su svojoj djeci davali imena po svojoj braći u vjeri, ashabima, kao što su Ebu Bekr, Omer, Osman, Aiša, Talha, Muavija, Hamza, Džafer, Allah bio zadovoljan njima, tako da se može konstatirati da ne postoji porodica i kuća ehlul-bejta, kao što je kuća Alije, Hasana, Husejna, Allah bio zadovoljan njima, i drugih pripadnika ehlul-bejta a da nisu svojim sinovima nisu dali ime jednog od ashaba ili su uzimali za sebe nadimke po njihovim imenima, kao što je Ebu Bekr (Otac Bekrov).

Čvrsto ubjeđenje da je susret sa Uzvišenim Allahom istina, temelj je imana svakog muslimana. Ubjeđenje u susret sa Allahom sastavni je dio petog imanskog šarta, tj. vjerovanja u Sudnji dan i proživljenje poslije smrti. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na pitanje Džibrila, alejhis-selam, o tome šta je iman, odgovorio je: “Da vjeruješ u Allaha, u Njegove meleke, Njegovu Knjigu, u susret sa Njim, u Njegove vjerovjesnike i da vjeruješ u proživljenje poslije smrti.” (Buhari i Muslim) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, običavao je spominjati ovu činjenicu u dovi na početku svog noćnog namaza: “Ti si Hakk (Istiniti) i susret sa Tobom je hakk (istina).” (Buhari i Muslim)

Potpuna i bespogovorna predaja i pokornost objavi, tj. Kur’anu i sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jedna je od najvažnijih osobina istinskih vjernika. Uzvišeni Allah objavio je upitnoj formi, što ustvari znači konstataciju: “Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? – A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja.” (En-Nisa, 125)

Uzvišeni Allah pohvalio je svakog onog ko se potpuno preda objavi, objavljujući da se takva osoba prihvatila najčvršće veze i da je Uzvišeni Allah neće kazniti: “Onaj ko se sasvim preda Allahu, a uz to čini dobra djela, uhvatio se za najčvršću vezu. Allahu se na koncu sve vraća.” (Lukman, 22) Allahova pohvala isto tako obuhvata svaku skupinu muslimana čija je osobina “čujemo objavu i njoj se pokoravamo”: “Kad se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im on presudi, samo reknu: ‘Slušamo i pokoravamo se!’ Oni će uspjeti.” (En-Nur, 51)

Uzvišeni Allah zakleo se najuzvišenijom svetinjom – samim Sobom, Svojim plemenitim i savršenim Bićem, da musliman neće u potpunosti vjerovati sve dok Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve selem, ne uzme za sudiju: “I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” (En-Nisa, 65)

Muslimanu i muslimanki ne pripada pravo izbora u pogledu Allahovih propisa i propisa Njegovog Poslanika: “Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svom nahođenju postupiti. A ko Allaha i Njegovog Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s Pravoga puta.” (El-Ahzab, 36)

Nasuprot spomenutih osobina muslimana i muslimanke, osobina munafika je okretanje od Objave: “Kad im se kaže: ‘Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!’ – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću.” (En-Nisa, 61)

Nama muslimanima u većini slučajeva ne nedostaje znanje ili teorija o islamskom bratstvu. Ko to ne zna da su mu’mini braća? Ko ne zna prava muslimana kod drugog muslimana? Ko to ne zna da treba nazvati bratu muslimanu selam, nasmijati mu se prilikom susreta, zagrliti ga, posjetiti ga kada je bolestan, pomoći mu kada treba našu pomoć? Ko to ne zna da su muslimani kao jaka građevina koja se međusobno podupire? Međutim, kakva je korist od teorije bez praktične primjene? Kakva je korist znanja o selamu bez nazivanja selama? Da li spoznaja o vrijednosti pomaganja brata muslimana, bez praktičnog djelovanja, ima ikakav utjecaj na bratske veze? Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pohvalio je pripadnike jemenskog plemena Eš‘arija iz kojeg je plemeniti ashab Ebu Musa Eš‘ari koji prenosi sljedeći hadis: “Kada pripadnicima plema Eš‘arija tokom nekog vojnog pohoda uzmanjka hrane ili kada njihovi ukućani osjete nedostatak hrane, tada oni sakupe svu hranu koju imaju, stave na jedno platno i ravnomjerno podijele između sebe. Oni su od mene, ja sam od njih.” ( Buhari i Muslim).

Uzvišeni Allah stvorio je ženu i odredio joj vrlo značajnu ulogu kako u porodici tako i u društvu. Isto tako, Uzvišeni je ženu, to Svoje plemenito stvorenje, zadužio određenim obavezama, ali i podario joj prava koja mora uživati. Ovakav je status žene u jedinoj ispravnoj vjeri islamu. Međutim, zavirimo li u historiju, a i današnje vrijeme to zorno svjedoči, uvjerit ćemo se da su prava žena u neznabožačkim društvima u velikoj mjeri bila uzurpirana i da je bila izložena konstantnom nasilju, ponižavanju, jednostavno rečeno – smatrana je nižom rasom u odnosu na muškarca.

Ehli-sunnetski učenjaci navode da iman – vjerovanje, podrazumijeva čvrsto ubjeđenje u srcu, verbalno potvrđivanje te praktično djelovanje koje izvršava svojim tjelesnim udovima. Shodno tome, i vanjština muslimana sastavni je dio i ulazi u okvire njegovog imana i ima veliku važnost, kako u islamu tako i u životu svakog muslimana, i nije bezvrijedna “ljuska” koja se može odbaciti. Rekao je Uzvišeni Allah: “Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju, oni koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. Oni su, zbilja, pravi vjernici – njih počasti, i oprost, i obilje plemenito kod Gospodara njihova čekaju.” (El-Enfal, 2–4) U spomenutom ajetu navodi se neke karakteristike pravih vjernika, a to su, između ostalih, obavljanje namaza i udjeljivanje imetka, a zasigurno da se ta djela izvršavanju tjelesnim organima i u direktnoj su vezi sa vanjštinom osobe. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, definirao je iman sljedećim riječima: “Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko, ili šezdeset i nekoliko ogranaka. Njegov najbolji i najvredniji dio jesu riječi la ilahe illallah (nema boga osim Allaha), njegov najniži dio je s puta ukloniti ono što smeta, a i stid je dio imana.” (Hadis bilježe Ebu Davud i Tirmizi, a hadis je vjerodostojan)

Sastavni dio svakog islamskog udruženja koje djeluje na putu promicanja pozitivnih, moralnih, vjerskih i obrazovno-odgojnih vrijednosti, jeste šura ili savjetodavno vijeće. Kada se govori o ehlu-šuri, misli se na međusobno savjetovanje sa ciljem da se dođe do što boljeg rješenja, međutim, islamski učenjaci spominju da se šura – savjetovanje, traži od osobe koja je za to kompententna i ispunjava određene uvjete ili osobe koja posjeduje određena svojstva, između ostalih: šerijatsko znanje, punoljetnost, lijepo ponašanje, istinsko vjerovanje u Allaha i oslanjanje na Njega, povjerenje, iskreno savjetovanje, iskustva u stvarima u kojima se traži njeno mišljenje, jer predmet međusobnog dogovora je Allahova vjera, a ne poljoprivreda, i logično je da se uvjetuje šerijatsko znanje i iskustvo stečeno na osnovu njega, a ne na osnovu neznanja i ličnog eksperimentiranja. Kada bismo razmislili o Poslanikovom i Ebu Bekrovom, Omerovom, Osmanovom, Alijinom, Allah bio zadovoljan sa njima, savjetodavnom vijeću, uvidjeli bismo da su u ehlu-šuru uzimali i birali osobe koje su krasile šerijatsko znanje ili osobe koje su glasile kao eksperti u svojoj oblasti, kao što je džihad i slično.

Povodeći se za kur’ansko-sunnetskim smjernicama, naši ispravni prethodnici kao jedno od prioritetnih pravila postavili su sebi – natjecanje u činjenju dobrih djela. Međutim, da li je to naše pravilo? Naše poimanje rada i zalaganja za islam i džemat može se svesti u nekoliko riječi - “neka to uradi neko drugi“, a na planu ostvarivanja ličnih interesa dominira pravilo – “ja ću to sigurno uraditi i angažirat ću i ostale ljude i različite potencijale”. Kada bi naše zalaganje za islam i zajednicu iznosilo tek jedan neznatan procenat rada koji ulažemo u ostvarivanju svojih ličnih interesa, situacija bi sigurno bila dosta bolja. Kako to da pojedinac može uraditi više od zajednice, odnosno, kako zajednica može uraditi manje od pojedinca? Motiv rada zasigurno ima vrlo važnu ulogu, što znači da je svijest o radu za džemat umnogome ispod motiva lične koristi. Ovakvo postavljanje prema zalaganju i radu za islam i zajednicu ne bi bilo alarmantno da se nalazi na nivou pojedinca, kojeg savlada nemar, grješna ljudska priroda ili strasti, međutim, kada ovakvo poimanje pređe na razinu naše kolektivne svijesti ili postane sastavni dio našeg vjerovanja i filozofije življenja, tada stagnira cijela muslimaska zajednica.

Primjer Jusufa , alejhis-selam, smatra se svjetiljkom za mladiće, jer u kazivanju o njemu, predočenom kroz prizmu osjetljivih i presudnih trenutaka njegovog života, nalaze se odgojne pouke koje ukazuju na važnost stavljanja iskrenosti i čestitosti ispred mladalačkih strasti i zanosa. Jusuf, alejhis-selam, ostao je postojan i pokazao visok stepen srpljenja u suzdržavanja od grijeha koji su se ispriječili pred njim. Svi povodi za počinjenje grijeha nalazili su se pred Jusufom: bio je neoženjen mladić u nepoznatoj sredini, potčinjen naredbama lijepe žene koja posjeduje vlast i koja ga zove sebi i prijeti mu zatvorom i poniženjem ukoliko se ne odazove njenim željama: “Istina je da sam ga htjela na grijeh navratiti, ali se on odupro. Ako ne učini ono što od njega tražim, bit će, sigurno, u tamnicu bačen i ponižen.” (Prijevod značenja Jusuf , 32) Uprkos svim iskušenjima, Jusuf, alejhis-selam, dobrovoljno se strpio, odabirući ono što se nalazi kod Allaha i njegov primjer jasno ukazuje na neprestanu borbu između dobra i zla i da uvijek pobjeda i lijepa završnica pripadaju dobru i plemenitim vrlinana i njihovim sljedbenicima.

Uzvišeni Allah rekao je: “O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku u onome što će vas oživjeti i znajte da se Allah upliće između čovjeka i njegovog srca, i da ćete se svi pred Njim sakupiti.” (Prijevod značenja El-Enfal, 24) Uvaženi šejh Si’di, Allah mu se smilovao, rekao je: “Njegove riječi: ‘...ono što će vas oživjeti’, ukazuju na obaveznost pojašnjenja i opisa svega onoga čemu pozivaju Allah i Njegov Poslanik, a isto tako tim riječima pojašnjava se korist i mudrost odazivanja. Zaista se život duše nalazi u obožavanju Allaha, stalnoj pokornosti Njegovim i Poslanikovim naredbama. Zatim Uzvišeni upozorava na opasnost neodazivanja Allahu i Poslaniku: ‘...i znajte da se Allah upliće između čovjeka i njegovog srca’, tj. čuvajte se odbijanja Allahove naredbe u prvim trenucima njenog izricanja, jer nakon toga, kada budete željeli da to izvršite, On se uplete između vas i vašeg srca, što dovede do razjedinjenja vaših srca, jer zaista se Allah upliće između osobe i njegovog srca, tako što okreće srca gdje hoće i kako hoće. Zato Allahov rob treba često da izgovara: “O Ti koji učvršćuješ srca, učvrsti moje srce u Tvojoj vjeri, o Ti koji okrećeš srca, okreni moje srce prema Svojoj pokornosti.” (Tefsir Se‘di) 

Ebu Bekr, Allah bio zadovoljan njime, dobio je nadimak Es-Sidik kada je njegovo ubjeđenje u obavijest Poslanika, sallallahu alejhi vesellem, došlo do izražaja i dostiglo svoj vrhunac. Mušrici Mekke došli su mu i podrugljivo rekli da ih je njegov drug, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio da je u jednoj noći, noći Israa i Miradža, otišao iz Mekke u Bejtul-makdis – Kuds, a potom na nebesa i potom se vratio u Mekku. Odgovor Ebu Bekra, Allah bio zadovoljan njime, bio je: “Ako je to rekao, onda je to istina.” Svoj jekin uvjetovao je vjerodostojnošću Poslanikog, sallallahu alejhi ve sellem, govora, smatrajući da je potpuna istina sve što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao svojim drugovima u Bitki na Bedru: “Krenite prema Džennetu, čija je širina kao širina nebesa i Zemlje”, plemeniti ashab ensarija Umejr ibn Humam, Allah bio zadovoljan njime, rekao je: “Behin, behin (riječi koje ukazuju na divljenje).” Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, upita ga: “Šta je te navelo da to izgovoriš?”, a on je odgovorio: “Ništa drugo do moja nada da budem od njegovih stanovnika.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: “Ti si od njih”, i Umejr, Allah bio zadovoljan njime, preselio je u toj bitki kao šehid.

Svaki čovjek nosi breme svojih grijeha i niko drugi mimo njega neće odgovarati za njih. Uzvišeni Allah rekao je: ''...i svaki grješnik će samo svoje breme nositi“ (prijevod značenja El-En'am, 164); ''Svaki čovjek je odgovoran za ono što je radio'' (prijevod značenja El-Mudessir, 38). Kada su u pitanju muslimani, sljedbenici Kur'ana i sunneta Božijeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, naše riječi i djela izlaze iz domena lične koristi i štete i ulaze u domen djela i riječi koje mogu nanijeti štetu ugledu islama i muslimana. Stoga moramo voditi brigu o svojim riječima i djelima. U Kur'anu i sunnetu izrečena je jasna zabrana svake riječi i djela koje je u osnovi dozvoljeno, a koje ima za rezultat narušavanje ugleda islama.

Mekka je najbolje i najsvetije mjesto kod Allaha. U njoj je sagrađen Bejtullah – Allahova kuća, sa ciljem Allahovog obožavanja i Njegovog tevhida – monoteizma. Mušrici Mekke sakupili su oko Bejtullaha 360 lažnih božanstava. Činili su u Mekki širk i i nevjerstvo. Pokušali su ubiti Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mučili su njegove drugove, protjerali su ih iz rodnog mjesta i prisvojili njihove imetke, uprkos tome što je ovakav oblik ponašanja bio neprimjeren u ovom svetom mjestu. Iako su idolopoklonici postupali zvjerski prema prvim muslimanima, Uzvišeni Allah nije dozvolio Svome poslaniku i njegovim drugovima da se bore protiv mušrika u Mekki, dok za to nije došlo odgovarajuće vrijeme. Povod ove zabrane bila je bojazan da će takav oblik suprotstavljanja nanijeti štetu islamu, muslimanima i islamskoj državi koja je tek bila uspostavljena.

Zahvaljujući Uzvišenom Allahu, broj 50 (septembar/oktobar) islamskog časopisa El-Asr ugledat će, inšallah, svjetlo dana. Od prvog broja El-Asra, koji je izašao 1. 11. 2003. godine, pa sve do ovog jubilarnog 50. broja, proteklo je vrijeme ispunjeno mnoštvom truda i rada kako bi se bilten El-Asr preobrazio u islamski dvomjesečni časopis. Povodeći se za riječima našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ''Onaj ko nije zahvalan ljudima, nije zahvalan ni Allahu!'' (bilježi Tirmizi, hadis je vjerodostojan, vidjeti: Sahihu Tirmizi od Albanija), želim se prvenstveno zahvaliti, poslije zahvale Allahu, braći u džematu Hidžra koji su se nesebično založili i posvetili pozivanju u Allahovu vjeru islam kroz različite da'vetske aktivnosti od koji su najvažnije izdavanje islamskih knjiga, islamski časopis El-Asr, naučni seminari i drugo. Vrijednost tih da'vetskih aktivnosti utoliko je veća ukoliko znamo da su utemeljene na principu iskrenog djelovanja u ime Allaha, a čak i ako se nešto i zaradi prilikom realizacije ovih projekata, ponovno se vraća u nove da'vetske aktivnosti. Također, naša braća iz džemata Hidžra u mnogim situacijama doniraju dodatna sredstva i za druge da'vetske aktivnosti, kada to situacija zahtijeva. Isto tako, želio bih se zahvaliti svojim šejhovima, daijama – dopisnicima El-Asra, šerijatskom savjetu časopisa na njihovom neumornom radu isključivo radi Allaha, bez nadoknade, i na njihovim vrijednim savjetima i prijedlozima. Zahvalio bih se i braći u redakciji El-Asra koji su ''nevidljivi'', iza zastora, što im neće, ako Bog da, smetati kod Allaha, jer je njihov rad i zalaganje kod Nega subhanehu ve te'ala , inšallah, poznato i vrednovano. Isto tako, zahvalio bih se braći koja neumorno rade na distribuciji El-Asra diljem Bosne, Sandžaka i dijaspore. Redakcija El-Asra nije u mogućnosti da im to u potpunosti materijalno nadoknadi, stoga molim Uzvišenog Allaha da im ukabuli njihov rad, jer mi znamo da oni troše svoje vrijeme i materijalna sredstva, a zasigurno najbolja nagrada je kod Uzvišenog Allaha. Također bih se zahvalio našim vjernim čitaocima koji su nam ukazali povjerenje i koji prate ovaj islamski projekat.

Jedne prilike se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo prema skupini svojih drugova i rekao im je: "O skupino muhadžira! Pet je stvari kojima ćete biti iskušavani, a utječem se Allahu da ih ne doživite: neće se nikada među ljudima pojaviti nemoral (zinaluk), koji će se javno ispoljavati, a da se među njima neće proširiti zarazne bolesti koje nisu bile poznate njihovim prethodnim generacijama; neće ljudi početi zakidati i varati pri vaganju i mjerenju a da ih neće zadesiti glad, oskudica, kriza i nepravda njihovih vladara; neće ljudi prekinuti davati zekat na svoj imetak a da im neće biti uskraćena kiša s neba, a da nije stoke ne bi nikako ni padala; i neće ljudi prekršiti ugovor sa Allahom i Njegovim Poslanikom a da Allah neće dati da nad njima zavlada strani neprijatelj koji će im oteti nešto od onoga što je bilo u njihovom posjedu, i kada god njihove vođe ne budu sudile po Allahovoj Knjizi i ne budu odabirali samo ono što je Allah objavio, Allah će dati da među njih bude ubačen razdor i svađa."

Znak hadždža je telbija kojom hadžija iskazuje da je Allah jedan jedini i negira Mu postojanje bilo kojeg sudruga. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, započinjao je svoj hadždž sa telbijom: “Lebbejk, Allahumme lebbejk, lebbejk la šerike leke. Innel-hamde ven-ni'mete leke vel-mulke, la šerike leke'' – Odazivam Ti se, Allahu, odazivam. Odazivam Ti se, Tebi nema ravna, odazivam Ti se. Zaista sva hvala i blagodati i vlast samo Tebi pripadaju. Tebi nema ravna. (Bilježi Muslim) Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovarao je u svojoj telbiji: ”Odazivam Ti se, (Ti si) istinsko božanstvo. Odazivam Ti se.“ (Bilježi Ibn Madže, hadis je vjerodostojan, vidjeti: Sahihu Ibn Madže od Albanija) Naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, molio je Uzvišenog Allaha da njegov hadždž učini iskrenim, samo radi Njega, i da učini da njegov hadždž ne sadrži u sebi rija'a (pretvaranja) i želju za isticanjem: “Allahu moj, molim Te za hadždž koji neće sadržavati rija'a i želju da se čuje za njega.” (Bilježi Ibn Madže, Albani je hadis ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Silsiletus-sahiha)

Mjesec ramazan trebao bi da unese radost u duše naših najmlađih, da osjete imansku atmosferu ramazana, dolazak dragog gosta, priliku za natjecanje u činjenju dobrih djela i stjecanje obilne nagrade. Naši najmlađi trebali bi iz mjeseca ramazana izaći sa usađenim vrlinama islama u svojim srcima, kao što je samilost, međusobna solidarnost, ljubav prema drugim muslimanima, natjecanje u činjenju dobrih djela, izdržljivost, strpljivost i slično. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi drugovi radovali su se dolasku mjeseca ramazana i radosno nagovještavali njegov dolazak. Rekao je Božiji Poslanik, sallahu alejhi ve sellem: “Došao vam je mubarek mjesec ramazan, Allah, azze ve dželle, propisao vam je da ga postite...“ (Bilježi imam Nesai, hadis je vjerodostojan, vidjeti Sahihu Nesai od šejha Albanija) Nema zapreke da čestitamo našoj djeci i oni jedni drugima čestitaju dolazak mubarek mjeseca ramazana sa riječima ''Allah vam dao u njemu berićet, čestitamo vam dolazak mubarek mjeseca ramazana'' i sličnim riječima. Zašto da ne čestitamo našim najmlađima dolazak ramazana riječima: ''Sine moj... kćeri moja... čestitam ti dolazak mubarek mjeseca ramazana, Allah da ti olakša da ga provedeš u ibadetu i postu''. Na ovaj način u njihova srca ćemo usaditi važnost mjeseca ramazana i radost zbog njegovog dolaska, tako da nastupanje ramazana neće doživljavati kao nastupanje ostalih mjeseci. Osjetit će da im je došao mubarek mjesec koji je njihova prilika za postizanje dobrih djela. Također, može se čestitati završetak ramazana sa dovom da im Allah primi njihove ibadete i post, što će zasigurno biti razlog da sljedeći ramazan iščekuju sa nestrpljenjem.

Iranu, koji je izložen zapadnim vojnim prijetnjama, svrgavanje sirijskoga režima ne znači samo gubitak Sirije i libanskog Hezbollaha, kao najvećih iranskih saveznika, nego smatraju da će to ohrabriti Zapad na dodatne pritiske na iransku državu s ciljem rušenja njenog sadašnjeg sistema. Sve to će utjecati na iranske saveznike da se odlučno suprotstave eventualnom Turskom učešću u vojnom savezu protiv Sirije. Rusiji i Kini vrlo su dobro poznate američke namjere u svrgavanju iranskoga režima, koje su, nakon okončanja libijskog pitanja, usmjerene na preuzimanje dominacije u regionu i reduciranje tržišta ruskoga naoružanja. Ruski interesi u ostanku na vlasti sadašnjeg sirijskog režima ogledaju se u korištenju morske baze Tartus koja se smatra zadnjim uporištem Rusije u Sredozemnom moru. Također, Kina ima zajedničke interese sa Iranom i Sirijom u kojima Iran igra glavnu ulogu u snabdjevanju Kine sirovom naftom, što je ujedno i najvažniji faktor kineske ekonomske superiornosti u predstojećem vremenu. Kina vrlo dobro zna američku namjeru za smanjenjem kineskog ekonomskog uspona koji nagovještava da će se Kina preobraziti u svjetsku silu u naredna dva vijeka. Ovo su činjenice koje Turska mora imati u vidu ukoliko se odluči za učešće u vojnom djelovanju protiv Sirije.

Svaki suprug kada digne ruku da bespravno udari suprugu treba da se sjeti hadisa koji prenosi Ebu Mes'ud Ensari Bedri koji je jednom prilikom bičem udarao svoga roba, pa je čuo iza sebe nekog da govori: ''Znaj, Ebu Mes'ude!'', ali toliko je bio pod utjecajem srdžbe da uopće nije registrirao šta mu se govori. Nakon što mu se približila osoba koja mu se obraćala, Ebu Mes'ud je vidio da je to Božiji Poslanik, koji je govorio: ''Znaj, Ebu Mes'ude, znaj, Ebu Mes'ude!'' Tada je Ebu Mes'ud bacio bič iz svoje ruke dok je Božiji Poslanik govorio: ''Znaj, Ebu Mes'ude, da je Allah moćniji nad tobom više nego što si ti moćan nad njim (robom).'' Ebu Mes'ud je rekao: ''Poslije toga nikada nisam udario svoga roba.'' (Muslim) Dragi moj brate koji zlostavljaš svoju suprugu, sigurno tvoja supruga nije u mogućnosti da se zaštiti od tebe jer je slabašna pred tvojim jakim mišićima. Ali, nemoj da zaboraviš da je ona rob Silnog i Jakog čiju vojsku ne zna niko osim Njega. Znaj da nema posrednika i prepreke između nje i Gospodara svih svjetova!

Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Kod Allaha, azze ve dželle, su riznice dobra i zla. Njihovi ključevi su ljudi, pa blago onome koga Allah učini ključem dobra, a katancom zla. I teško onome koga Allah učini ključem zla, a katancem dobra." (Hadis bilježe Taberani i Dija, a šejh Albahi je hadis ocijenio hasenom, vidjeti ''Sahihu Džami'a'' , broj hadisa 4108) U predaji kod Ibn Madže navodi se: "Zaista ima ljudi koji su ljučevi dobra i katanci zla. I zaista ima ljudi koji su ključevi zla i katanci dobra, pa blago onome čijim je rukama Allah učinio ključeve dobra, a teško onome čijim je rukama Allah učinio ključeve zla." (Šejh Albani je hadis ocijenio hasenom, vidjeti ''Sahihu Džami'a'', broj hadisa 2223)

Možda ćemo se zapitati zar i pobjeda ima svoju pravu ili pogrešnu definiciju i zar je ova tema zaslužna da zauzme veliki prostor u životu jednog muslimana ili da'ije. Naravno da se može desiti krivo shvatanje pobjede i naravno da ona zaslužuje veliku pažnju, jer će se musliman ili da'ija postaviti naspram nje onako kako ju je shvatio. Isto tako će krivo poimanje pobjede povući za sobom negativne posljedice, od kojih ćemo neke spomenuti.