Eskalacija cionističkog hapšenja palestinskih žena dostigla je vrhunac prilikom izbijanja ustanka "Odbrana Jerusalema", vječne prijestolnice Palestine -- i to nakon zloslutne objave tadašnjeg predsjednika SAD-a Donalda Trumpa 6. decembra 2017. godine, da prizna Jerusalem, kao prijestolnicu Izraela.
Hapšenje je nastavljeno i tokom 2018. godine kada je povećan broj uhapšenih Palestinki, posebno onih u pripravnosti u džamiji Aksa, što se nastavilo i tokom 2019. godine kada su okupacione vlasti uhapsile oko 110 Palestinki.
U 2020. godini došlo je do povećanja hapšenja: okupacione vlasti uhapsile su oko 128 žena, a 31. augusta 2021. godine u pritvoru su se nalazile 32 zatvorenice. Zatvorske kazne koje su im izrečene dostigle su cifru od 120 godina, a ukupna novčana kazna za ovu godinu dostigla je 286 hiljada šekela ili 150 hiljada KM.
Palestinska organizacija za pitanje zatvorenika navela je da je trideset i devet zatvorenica u cionističkim okupacionim zatvorima oboljelo usljed teških zatvorskih uvjeta i pritisaka kojima su izložene od uprave zatvora Damun. Također, ova organizacija u svom izvještaju navodi da se nastavlja politika lišavanja slobode i zlostavljanja zatvorenica, kao što je namjerno medicinsko zanemarivanje pacijenata, a kao primjer se navodi slučaj jedne zatvorenice koja ima teške opekotine i kojoj je potrebna hirurška intervencija, kako bi joj se spasio ostatak tijela.
Isto tako, druge zatvorenice boluju od raznih drugih bolesti: bakterijske bolesti probavnog sistema, bolesti kostiju, dijabetes, povišen krvni tlak, bolesti krvi, komplikacija trudnoće, neuhranjenost i opća tjelesna slabost.
Organizacija je istakla da se krše prava na privatnost zatvorenica time što su zatvorenice izložene nadzoru kamerama dok borave u dvorištu zatvora, čime se narušava njihova privatnost i ograničava njihovo kretanje, a isto tako uskraćuje im se korištenje knjiga iz zatvorske biblioteke i zabranjuju im se posjete.
Palestinske zatvorenice od trenutka hapšenja podvrgnute su premlaćivanju, ponižavanju i uvredama, što dostiže vrhunac kada stignu do centara za ispitivanje, gdje su izložene dodatnim fizičkim i psihičkim pritiscima, poput premlaćivanja, uskraćivanja sna i hrane duži vremenski period, zastrašivanja.
Sve palestinske zatvorenice drže se u zatvoru Damun, koji je osnovan u periodu britanske uprave nad Palestinom, i to kao skladište duhana, tako da se prilikom njegove gradnje vodila pažnja o dovoljnom procentu vlage, kako bi se očuvalo lišće duhana.
Cionistička okupacija nakon 1948. godine okupirala ga je i pretvorila u zatvor. Zatvor je nakratko zatvoren, a potom je ponovo otvoren 2001. godine. U ovom zatvoru ne postoje najosnovniji uvjeti za ljudski život, većina prostorija je slabo prozračena, a u mnogima od njih nalaze se insekti i vlaga zbog starosti zgrade. Pod je betonski i zbog toga je zimi jako hladno, a ljeti jako vruće.
U Damunu je osam zatvorenica koje su ranjene iz vatrenog oružja i kojima je potreba medicinska rehabilitacija, ali okupaciona vlada to ne dozvoljava.
Jedna Palestinka, majka malog djeteta, uhapšena je u trećem mjesecu trudnoće i odvedena u zatvor u kojem vladaju tako teški uvjeti. Uprkos sudskim tužbama i pokrenutim procesima, okupacione vlasti nastavljaju da je drže u zatvoru iako se približava datum njenog poroda, bez obzira na specifičnost njenog slučaja. Vrijedi napomenuti da je osam palestinskih zatvorenica rodilo u okupacionim zatvorima i da su bile podvrgnute nehumanim uvjetima.
Zatvorenice nose mahramu na glavi tokom cijelog dana, čak i ako su nadzornici zatvora žene, jer zatvorenice ne znaju ko gleda snimak kamera, koje su pod nadzorom jedinica cionističke vojske.
U toku suđenja zatvorenice se transportuju u blindiranom autu, u kojem nema mjesta za sjedenje niti u njega prodire sunčeva svjetlost. Ovo prijevozno sredstvo dio je paklene muke. Za vrijeme transporta, zarobljenica je vezanih ruku i nogu i lišena je jela, pića i namaza. Transportuju se zajedno sa cionistima kriminalcima, koji su optuženi za drogu i ubistva. Tokom zajedničkog transporta podvrgnute su ponižavanju i vrijeđanju kriminalaca. Razdvaja ih samo željezna mreža, a prijevoz traje više od dvanaest sati.
U vrijeme izbijanja epidemije korona virusa, cionistička okupaciona zatvorska uprava, uključujući i zatvor Damun, nije poduzela nikakve prave preventivne mjere protiv korona virusa, već je spriječila zatvorenike da kupe potrebna sredstva, uključujući i sredstva za čišćenje, što dodatno ugrožava zdravlje zatvorenica i svih osuđenica i dovodi ih u opasnost.
Organizacija "Udruženje zatvorenika" navela je da je uprava okupacionih zatvora zabranila otvorene posjete djeci i odraslim sinovima i kćerima zatvorenica, a nakon izbijanja pandemije korona virusa, sve mjere su pooštrene.
Udruženje je ukazalo i na kršenje prava u slučaju jedne zatvorenice kojoj je odbijen zahtjev da prisustvuje ukopu svoje preminule kćerke, što ujedno predstavlja jedan od najtežih primjera ugnjetavanja i lišavanja osnovnih sloboda.
Jedna od zatvorenica rekla je: "Zatvor je pun kamera postavljenih po hodnicima odjeljenja, na šetalištu, na unutrašnjim kapijama. I gdje god se krećemo kamere nas prate. Svako naše kretanje precizno je snimljeno i nemamo privatnost kao žene. Cijeli dan nosimo odjeću za namaz. Ne možemo je skinuti van ćelije, što nam otežava kretanje, uprkos visokoj temperaturi i vlazi u zatvoru u Damunu. Prisustvo kamera narušava našu privatnost, koja je zagarantovana međunarodnim zakonima. Ako zatvorenica želi ići u toalet, to može učiniti samo u vrijeme koje je odredila zatvorska uprava. Toaleti se nalaze uz prostor za rekreaciju i šetnju i nemaju direktna vrata sa ćelijama. To je u suprotnosti s najosnovnijim pravima zatvorenika i ne uzima se u obzir naša privatnost. I možemo ih koristiti samo u vrijeme rekreacije i šetnje, a mi smo žene i imamo dodatne potrebe."
(Izvor: El-Džezira, Arab48.com, info.wafa.ps, independentarabia.com)
Preveo i prilagodio: Mr. Osman Smajlović
