Amini je vožnja biciklom izgledala kao san koji se pretvorio u javu. Zajedno sa svojim drugaricama vozila je bicikl dok ih je proljetno sunce nježno milovalo po radosnim licima. Takmičile su se koja će od njih da ugleda što više šarenih leptira. Dok je Amina sa svojim drugaricama usvajala nove vještine vožnje biciklom, nije ni primijetila kako vrijeme brzo prolazi. Čim ugledaše da mrak polako pada i nastupa akšam-namaz, uputiše se svojim kućama. Sva sretna Amina je smjestila svoj bicikl u garažu i ušla u kuću. Vidjevši Aminu da ulazi, mama je pozva da zajedno klanjaju akšam-namaz. Amina odgovori da mora prvo ikindiju klanjati jer je sve vrijeme bila u parku i vozila bicikl sa Asijom i Fatimom. Poslije namaza mama upita Aminu je li zadovoljna novim biciklom. "Prezadovoljna sam i baš sam se obradovala", odgovori Amina i priđe da zagrli mamu. "Drago mi je da si zadovoljna, ali trebamo uvijek biti i zahvalni Allahu na blagodatima", prokomentarisa mama pa nastavi: "Bicikl i sva ostala prijevozna sredstva i ono što volimo blagodati su od Allaha i nikada ne smijemo dozvoliti da nas toliko zabave da zaboravimo na namaz." Amini je bilo žao što je propustila da klanja ikindija-namaz na vrijeme pa reče: "Nisam namjerno propustila namaz, toliko nam je bilo lijepo i zabavno da nisam ni primijetila kako je vrijeme brzo prošlo." Klimajući glavom da je razumije, mama nastavi: "Ovaj tvoj slučaj podsjetio me je na poslanika Sulejmana, alejhis-selam. Allah mu je dao veliku moć i bogatstvo, čak je razumio i govor životinja. Imao je snažnu vojsku koju su činili ljudi, džini i životinje. Razgovarao je sa mravom i pticama. Bio poznat po svojoj pobožnosti i zahvalnosti na blagodatima. Molio je Allaha da mu omogući da bude zahvalan i da ga pomogne da radi djela kojima će Allah biti zadovoljan. Pored velike vlasti i bogatstva, mnogo je volio rasne konje. Jednom prilikom opčinjeno je posmatrao divne konje koji su bili izvedeni pred njega. To su bili punokrvni konji koji su na tri noge stajali, a četvrtom jedva zemlju doticali. Tu se dugo zadržao i propustio je jedan namaz. Kada je shvatio da je u tom momentu dao prednost blagu -- konjima nad pokornosti Allahu i molitvom, uzeo je sablju i zaklao sve konje. Svakako da Sulejman, alejhis-selam, ovu molitvu nije izostavio namjerno, već iz zaborava. Amina je zbunjeno gledala u mamu i kada mama napravi pauzu, ona je upita: "Je li poslije toga Sulejman, alejhis-selam, svugdje morao da ide pješice?" Mama se osmjehnu i reče: "Nije morao da ide pješice. Kada je pokazao da je spreman da žrtvuje konje koje je puno volio u ime Allaha, jer su ga odvratili od sjećanja na Njega, Allah mu je to zamijenio boljim. Potčinio mu je vjetar da ga sluša i tako je mogao da sjedne na tepih i naredi vjetru da ga prenese gdje god želi."
Amini je bilo drago što je čula od mame ovaj primjer iskrene zahvalnosti Sulejmana, alejhis-selam, pa reče: "Ja ću od sada bolje paziti na namaska vremena i kada vozim bicikl i molit ću Allaha da mi pomogne da budem zahvalna na Njegovim blagodatima." Na to mama reče: "U tom slučaju najbolje je da učimo dovu koju nam poslanik Muhammed, alejhis-selam, preporučuje da učimo poslije svakog namaza, a ona glasi: "Allahu moj, pomozi mi da Te spominjem, da Ti se zahvaljujem i da Ti lijepo ibadet činim!"
Tako je Amina pored iznenadnog poklona naučila kako se treba ponašati u pogledu stvari koje voli i na koji način treba Allahu Uzvišenom iskazivati zahvalnost na neizmjernim blagodatima koje nam daje.
