U čije ime učimo?!
Da li se i tebi nekad desilo da si tužan ili razočaran?! Da želiš biti sam i u miru o svemu razmisliti?! Ili ti se možda desilo da zbog jednog neuspjeha izgubiš volju da ideš dalje?! E, baš tako se dogodilo Amini. Jednog dana došla je kući vrlo tužna. Oči su joj još uvijek bile vlažne od suza, ali ona o tome nije htjela baš nis kim pričati. Nakon što se poselamila sa majkom, otišla je u svoju sobu i tamo ostala sve do ručka. Njena majka nije navaljivala da odmah sazna šta se to njenoj djevojčici dogodilo u školi. Znala je dobro da će Amina, kad se smiri, sama doći i sve ispričati majci. Tako je radila uvijek. Niko je bolje od njene majke ne umije posavjetovati, to je Amina dobro znala. Ali, malo vremena da se pribere i u miru razmisli, svakome je potrebno. Za ručkom je sve bilo kao i obično, a nakon ručka Amina je pomagala majci da pospremi kuhinju. To je bila dobra prilika da se majci požali i da nasamo porazgovaraju. ''Danas smo dobili rezultate testa što smo prošle sedmice radili“, počela je razgovor Amina. ''Nisam samo ja dobila tako nisku ocjenu, ali učiteljica je naglasila da sam je ja iznenadila lošim rezultatom.“ Majka je pažljivo slušala šta Amina priča i nije je htjela prekidati. Ustvari, željela je da čuje mišljenje i osjećanja svoga djeteta o svemu što se desilo. ''Nije meni samo krivo zato što sam loše uradila test, već i zato što je Sara dobila veću ocjenu od mene. Moje ocjene su uvijek bolje, ja uvijek učim više, ali ovaj put...“, žalila se Amina majci. To što je Amina ljubomorna na svoju drugaricu, posebno je zabrinulo njenu majku. ''Ne treba tako da govoriš, draga moja. Znaš dobro da u srcu vjernika nema mjesta za zavist i ljubomoru. Muslimani trebaju svome bratu i sestri željeti isto što i sebi. Ako se raduješ svom uspjehu, treba da te raduje i uspjeh drugih muslimana, dijete moje.“ ''Majko, nisam ja ljubomorna. Samo mi je žao što i ja nisam tako dobro uradila test kao Sara. A učila jesam“, plačljivo je odgovorila Amina. ''Dođi, milo moje“, sjede majka za sto i prihvati Aminu u svoje naručje. ''Obriši te suzice, draga. Subhanallah, pa jesi li ti to nezadovoljna Allahovom, dželle šanuhu, odredbom?! To što ovaj put rezultat nije onakav kakav si ti željela, ne znači da treba da očajavaš. To treba da ti bude dodatna inspiracija da još vrednije radiš.“ ''Ali, mamice moja, ja ne razumijem kako je moguće da sam tako loše uradila test nakon što sam tako puno vježbala i učila. I bila sam sigurna da sam sve dobro uradila!“ ''Dijete moje, Allah Uzvišeni iskušava Svoje robove raznim iskušenjima da bi vidio na kojem je stepenu njihov sabur. Za dobro koje ti se dogodi treba da se Allahu dragom zahvališ, a kad ti se dogodi nešto što ti misliš da nije dobro, treba da se strpiš pa ćeš i zbog toga nagradu imati. Mi ne smijemo dopustiti da nas neuspjeh baci u očajanje. Muslimanima je traganje za znanjem farz. To nije stvar izbora pa da neko hoće da uči, a da neko neće. Prvo što je Allah Uzvišeni objavio Poslaniku, alejhis-selam, bilo je: 'Uči, u ime Gospodara tvoga koji stvara!' (Prijevod značenja El-Alek, 1) Dakle, stalno napredovanje na različitim naučnim poljima obaveza je svakom muslimanu, ali samo u ime Allaha Uzvišenog, a ne da me pohvali učiteljica pred razredom, ili da da dobijem veću ocjenu od drugarice.“ Amina je pažljivo slušala šta joj majka govori. ''Da bi nešto naučio, potrebna je volja, da želiš to naučiti. Onda, trebaš učiti sa razumijevanjem. Neko crta skice da bi bolje razumio, neko podvlači najvažnije dijelove lekcije, neko pravi rezime svega što je učio, a ima i onih koji koriste neke druge metode. Nekome je potrebno manje vremena da bi naučio, nekome više. Sve se to razlikuje od osobe do osobe. To što je tvoj uspjeh ovaj put izostao, ne znači da nisi učila, već da trebaš probati neku drugu metodu učenja. Ali, prije svega, trebaš imati čist nijjet, biti svjesna da učiš u ime Allaha, da to što želiš naučiti koristi tebi, a i muslimanskom ummetu. Onda proučiš bismillu, i inšallah, rezultat će biti pun bereketa. Tamo gdje nema jake veze između Allaha Uzvišenog i roba, nema ni uspjeha.“ Nakog ovog razgovora, Amina je molima Allaha da joj očisti nijjet i da samo u Njegovo ime uči. A sada želim nešto pitati tebe: ''Jesi li očistiosvoj nijjet i u čije ime ti učiš?!“
Pročitaj sljedeći
Povezano
Aminina potraga za Flekicom
Amina je imala jednu posebnu prijateljicu. Nije išla s njom u školu, nije sjedila s njom u istoj klupi, a nije čak znala ni govoriti, ali Amina je ipak dobro razumjela njen jezik – tiho mjaukanje, nježne poglede, mahanje repom i ono posebno predenja kojim je pokazivala da je sretna. Zvala se Flekica i bila je mala, umiljata maca bijele dlake prošarane sivim i crnim flekama, zbog kojih je i dobila svoje neobično ime. Flekica je najviše voljela jutra, jer je tada znala da će uskoro ugledati Aminu. Svakog jutra, čim bi Amina otvorila vrata kuće, Flekica bi već sjedila ispred njih, strpljivo čekajući doručak. Čim bi ugledala Aminu, veselo bi se oglasila: “Mjau! Mjau!”, a Amina bi se nasmijala i, kao da je upravo očekivala taj pozdrav, rekla: “Flekice, opet si gladna?” Flekica bi tada podigla glavu i pogledala je svojim krupnim očima, kao da je razumjela svaku riječ. Amina bi joj donijela hranu i vodu, a nakon doručka, Flekica bi se popela Amini u krilo i zadovoljno prela. Tako bi njih dvije provodile neko vrijeme zajedno, dok bi je Amina nježno milovala po leđima i pričala joj o svemu što joj se tog dana događalo. Ipak, Flekica je imala još jednu posebnu osobinu koju je Amina naročito voljela. Kao da je mogla osjetiti kada je njena prijateljica tužna, kada bi Amina došla iz škole neraspoložena, Flekica bi joj prišla, počela kružiti oko nje i svojim mekanim repom dodirivati joj nogu, a zatim bi se sklupčala pored nje i ostala tako sve dok Amina ne bi postala bolje raspoložena. Tada je Amina imala osjećaj kao da joj Flekica govori: “Ne brini. Tu sam.” Zbog toga je Amina svoju macu voljela više nego što je mogla riječima objasniti.
Nijet koji vodi do prave pobjede
Prvi sunčani dan ljetnog raspusta osvanuo je vedar i topao. Nakon dugih školskih dana konačno je došlo vrijeme igre, druženja i bezbrižnih ljetnih avantura. Dvorišta i igrališta ponovo su oživjela dječijim smijehom, a lopta je postala najvažniji gost u svakoj mahali. Činilo se kao da je cijeli svijet izašao napolje da uživa u Allahovim blagodatima.
Ni Abdullah nije mogao sakriti svoje uzbuđenje. Već od ranog jutra razmišljao je o utakmici koju su dogovorili njegovi drugari. Ipak, znao je da ga toga dana očekuje i mektepska nastava. Zato je, kao i obično, krenuo ranije kako bi prije časa odigrao jednu utakmicu.