Odmah poslije škole, na malom igralištu blizu džamije već su se čuli poznati glasovi. Lopta je udarala na sve strane, a dječiji uzvici miješali su se sa smijehom. Abdullah je bio tamo, zajedno sa svojim najboljim drugarima Imranom i Zejdom. Igrali su fudbal protiv drugog odjeljenja iz škole i trudili su se kao i uvijek da pobijede.
Trčali su, padali, pa ustajali i opet trčali. Dati više golova i pobijediti bio im je najveći cilj u tom trenutku. Sunce je jako sijalo i bilo je toplo. Znoj im je curio niz čela, a disanje postajalo sve teže. Kada se utakmica završila, Imran, oslanjajući se na koljena, reče: "Uh, baš sam žedan!" "I ja!", dodade Zejd, brišući znoj s lica. Abdullah tada stavi ruku u džep i nasmiješi se. "Imam deset maraka od bajramluka. Hajde da odemo do prodavnice i kupimo sok!" Imran i Zejd se pogledaše i odmah pristadoše.
Ubrzo su ušli u malu prodavnicu u blizini. Svako je izabrao svoj sok i stao u red. Dok je Abdullah plaćao, starija prodavačica malo se zbunila. U žurbi mu je vratila više novca nego što je trebalo. Na trenutak je nastala tišina. Abdullah, Imran i Zejd se pogledaše. Abdullah je bez riječi uzeo novac. Na licima im se pojavio osmijeh koji je pokušavao sakriti ono što se upravo dogodilo. Izašli su iz prodavnice i smijući se krenuli prema drugoj radnji.
"Hajde da se počastimo sladoledom!", reče Abdullah veselo. Kupili su sladolede, pa su se vratili na igralište i igrali fudbal sve dok se nije začuo ezan. Zajedno su klanjali akšam-namaz, a zatim se uputiše kući.
Ali, kada je Abdullah došao kući, osjetio je neki nemir u srcu.
Sjedio je tiho i zamišljeno gledao u svog babu, kao da je želio nešto reći, ali nije mogao skupiti hrabrosti. Babo je primijetio na Abdullahovom licu da ga nešto muči pa ga je upitao: "Kako je bilo u školi?" Abdullah duboko uzdahnu i ispriča sve što se dogodilo. Babo ga je pažljivo slušao. Nakon kratke tišine upita: "A kako se sada osjećaš zbog toga?" Abdullah spusti pogled, pa odgovori: "Na početku mi je bilo smiješno, ali sada me to muči. Čak mi se gadi sladoled koji sam pojeo i ne bih volio da za ovo neko sazna." Zastao je, pa tiho upitao: "Babo, šta da radim?" Babo ga pogleda i reče: "Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naučio nas je da je grijeh ono zbog čega osjetiš nemir u prsima i ne želiš da ljudi za to saznaju." Zatim dodade: "Ako želiš da ti srce bude mirno, trebaš iskreno od Allaha zatražiti oprost i zajedno sa Zejdom i Imranom otići do prodavnice, vratiti novac i izviniti se."
Abdullahovo lice pocrvenje od stida. Nije mu bilo lahko to da uradi, ali je želio da ispravi grešku. Otišao je u svoju sobu, uzeo novac iz kasice i otišao do Imrana i Zejda. Pozvao ih da izađu i ispričao im šta mu je babo predložio, i njih dvojica potvrdiše da je i njima žao što su tako postupili. Zatim se skupa uputiše prema prodavnici. Skupili su hrabrosti i tiho su prišli prodavačici. "Danas ste nam vratili više novca nego što je trebalo. Došli sam da to vratimo i da se izvinimo", govorio je Abdullah tihim glasom gledajući stidljivo ispred sebe. Prodavačica ga pogleda iznenađeno, a zatim se nasmiješi i reče: "Neka te Allah nagradi, sine, ja nisam ni primijetila da sam pogriješila." Zatim im dade po čokoladicu, a oni se zahvališe i izađoše iz prodavnice.
Abdullah je ispred prodavnice odahnuo. Osjetio kako mu se srce smiruje jer je naučio važnu lekciju: Nekad sladoled može imati i gorak ukus, a u mislima mu je bio hadis: "Grijeh je ono što ti tišti srce i za što ne želiš da drugi saznaju."
