Broj 132

Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Allah među ljudima ima bližnje." Neko je upitao: "Ko su oni, o Allahov Poslaniče?", a on je rekao: "Ehlul-Kur'an, hum ehlullahi ve hassatuhu. / Sljedbenici Kur'ana -- oni su Allahovi bližnji i Njegovi odabranici."

Čovjek je po svojoj prirodi slab: uznemiri ga riječ, optereti ga grijeh, zavede ga pohvala, slomi ga gubitak, a nekada ga uništi i vlastita umišljenost. Zato mu je potrebna sedžda. Potrebno mu je spuštanje koje ga ne ponižava, nego ga vraća njegovoj istini; koje ga ne lomi pred ljudima, nego ga uspravlja pred Allahom. Sedžda nije samo tjelesni položaj u namazu. Ona je najjasniji izraz čovjekove robovske pripadnosti Allahu, stanje u kojem se ruši privid samodovoljnosti i priznaje potpuna potreba za Gospodarom svjetova. Uzvišeni Allah ukazuje na to da je sedžda opći znak pokornosti Njemu i da cijeli kosmos, na način koji mu je određen, svjedoči Njegovu vlast i veličinu: "Zar ne vidiš da Allahu čini sedždu onaj ko je na nebesima i onaj ko je na Zemlji, i Sunce, i Mjesec, i zvijezde, i planine, i drveće, i životinje, i mnogi ljudi, a mnogima je i kazna određena? A koga Allah ponizi, niko ga ne može poštovanim učiniti. Allah, zaista, radi ono što hoće" (El-Hadždž, 18); "I Allahu sedždu čini sve što je na nebesima i sve što je na Zemlji od živih bića, i meleki, i oni se ne ohole" (En-Nahl, 49); "I Allahu sedždu čini ko je na nebesima i na Zemlji, milom ili silom" (Er-Ra'd, 15). Vjernik sedždu čini dragovoljno, iz ubjeđenja, ljubavi i pokornosti, dok se drugi Allahovoj vlasti pokoravaju mimo svoje volje. U tome je pouka: čovjek može odbijati poslušnost, ali ne može izaći iz Allahove vlasti. Sedžda vjernika zato nije samo propis, nego i počast da bude Allahov rob svjesno, a ne prisilno.

Naši ispravni prethodnici smatrali su i nadali se da će ući u Džennet svako ko umre nakon što učini dobro djelo, poput posta nakon ramazana ili obavljenog hadža ili umre. Oni su, uz svoju marljivost u činjenju dobrih djela dok su bili zdravi, obnavljali pokajanje i tražili oprost u trenutku smrti, te završavali svoja djela istigfarom, traženjem oprosta i šehadetom, potvrdom Allahove jednoće... (Ibn Redžeb, Letaiful-mearif)

Hadž i umra nisu obično putovanje niti samo niz obreda koje treba izvršiti. To je odlazak Allahu srcem prije nego tijelom. Zato se vjernik za njih ne priprema samo stvarima koje nosi u koferu, nego i onim što nosi u srcu.

Prije polaska lijepo je zastati, preispitati se, pokajati se Allahu, vratiti tuđa prava i očistiti svoj imetak. Sve to čovjeku pomaže da na hadž ili umru ode smirenije, iskrenije i svjesnije. Kada je nijet čist, imetak halal, a srce oslobođeno nepravde prema drugima, tada i sami obredi imaju dublje značenje i veću nadu da budu primljeni kod Allaha.

"Primjer Isaov doista je kod Allaha isti kao i primjer Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: 'Budi!' -- i on bi." (Alu Imran, 59)

Ovaj ajet objavljen je povodom izaslanstva iz Nedžrana, kada su prigovorili Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, na njegove riječi: "Isa je Allahov rob i Njegova riječ." Rekli su: "Pokaži nam roba kojeg je Allah stvorio bez oca." Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada im reče: "A Adem, ko mu je bio otac? Zar se čudite Isau što nema oca, a Adem nema ni oca ni majke?" Na to se odnose i riječi Uzvišenog: "Oni ti neće nijedan prigovor (primjer) postaviti (Isa, alejhis-selam), a da ti Mi nećemo odgovor i najljepše objašnjenje navesti (primjer Adema)." (El-Furkan, 33)

Govoriti o muslimanskoj porodici na Zapadu uistinu je složeno i zahtjevno, stoga ćemo se fokusirati na dužnosti muslimanske porodice na Zapadu, u skladu s islamskim pogledom na princip promjena, koji se zasniva na započinjanju promjena od samog sebe reformiranjem vlastitih misli, vrijednosti i ponašanja. U islamskoj perspektivi, teškoće, problemi i nesreće rezultat su slabosti i nedostataka onih koje pogađaju: "Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne izmijeni..." (Er-Ra'd, 11).

Kada govorimo o "pravom džematu", ne govorimo o savršenim ljudima niti o idealnoj zajednici bez slabosti. Govorimo o zajednici koja ima svjestan pravac, jasno mjerilo i živ osjećaj odgovornosti pred Allahom. Govorimo o ljudima koji, uprkos svojim manama, slabostima i razlikama, žele da njihov džemat bude što bliži modelu prve muslimanske zajednice u Medini pod vođstvom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Medina nije bila zajednica bez izazova. U njoj su živjeli muhadžiri i ensarije, bogati i siromašni, mladi i stari, oni čiji je iman bio snažan i oni koji su tek učvršćivali svoje srce. Bilo je tu različitih temperamenta, različitih porijekla, različitih životnih iskustava.

Čestiti, časni, pošteni i povjerljivi ljudi bili su cijenjeni u svakom vremenu i društvu. Čak i prije islama, u vremenu kada su ljudi bili ogrezli u brojnim porocima, kada je tama nepravde i tiranije obavijala svijet, ljudi su držali do ovih osobina, a mnogi su za njih bili spremni založiti i vlastiti život. Poseban ugled i značaj u svakom društvu uživali su ljudi od povjerenja ili emaneta.

Proljeće je u Abdullahovu mahalu stiglo tiho, ali radosno. Dani su postajali sve duži. Jutra su bila svježa, a sunce je svakim danom grijalo sve jače. Ulice su mirisale na pokošenu travu i procvjetalo cvijeće, a lagani povjetarac raznosio je dječiji smijeh na sve strane. Drveće je obuklo svoje najljepše zeleno ruho, kao da se cijela mahala spremala za igru i radost.

Aiša, radijallahu anha, pripovijeda da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom ušao u njenu kuću i, zatekavši jednu ženu, upitao je: "Ko je ova žena?" Aiša mu odgovori: "Ovo je žena koja toliko klanja da se o njenom namazu pripovijeda", a Poslanik tada reče: "Ne, neka tako ne postupa! Svako od vas neka obavlja nafilu onoliko koliko je u stanju ustrajati, jer, tako mi Allaha, Allahu neće dosaditi dok vama samima ne dosadi." Poslaniku je najdraže bilo ono djelo u čijem činjenju čovjek ustraje. (Muttefekun alejhi: Buhari, 43, i Muslim, 785)

Čovjekov život regulisan je brojnim postavkama, neke su vjerske, a neke sekularne prirode, s obzirom na to da živimo u sekularnom društvu. Otuda, kao vjernici, možemo govoriti da se danas u našem životu prepliću neislamske i islamske norme. Sve ono što ne pripada islamu može biti grijeh, mali ili veliki, ili može da izvodi iz okvira islama. Postoje i stvari o kojima islam nije ništa precizno kazao, nego je ostavio ljudima širinu da se dogovaraju. U toj širini opet postoje opšti principi koje je islam definisao i koji se moraju zadovoljiti, što opet znači da je i to islam. Ono što je važno pojasniti i skrenuti pažnju na to jeste dio koji nije od islama, a u društvenom uređenje u kojem živimo je zakonski i legalan. Suprotan je islamskom učenju, ali je legalan i sekularnim zakonima omogućen, pa tako pojedincu daje mogućnost da to ostvaruje iako je u koliziji sa islamom.

Sva hvala i zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove plemenite ashabe i ashabijke.

Ljubav prema Allahu, nada u Njegovu milost i strah od Njegove kazne položaji su i stanice na kojima se mora zaustaviti i u kojima mora boraviti srce onoga koji putuje ka Allahu, kako bi se upotpunio njegov hod ka Stvoritelju i Dobročinitelju. Čuveni tabiin Tavus b. Kejsan, rahimehullah, rekao je: "Voli Allaha tako da ti ništa ne bude draže od Njega, boj Ga se tako da ti ništa ne ulijeva veći strah od Njega i nadaj se Njegovoj milosti tako da ti ništa ne ulijeva veću nadu od Njega." (Ibn Redžeb, Medžmuur-resail, 3/385--386)

Kada se prije nekih pola vijeka počelo malo glasnije pričati o opasnostima koje plastika nosi, ni slutili nismo kakav zaista ćemo problem imati. Opasnosti se prije svega odnose na ljudsko zdravlje, ali zatim i na sav ostali živi svijet na planeti. Prvotni problem bio je visok poluživot raspada plastične ambalaže i otpada. Plastika je u ljudske živote ušla kao olakšica u vidu posuđa, boca, kesa, kontejnera i spremnika raznih vrsta.

Hakim b. Hizam, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Gornja ruka bolja je od donje ruke." (Buhari, br. 1427; Muslim, br. 1033)

Uspješni ljudi nisu sebični; oni žele da i drugi učestvuju u njihovim postignućima, ali isto tako spremni su drugima pomoći na njihovom putu ka uspjehu. Zato ih krasi osobina davanja: gornja ruka je ona koja daje i samim time bolja je od donje ruke, one koja uzima.

Putnici -- pobožnjaci na svome putu do Uzvišenog Gospodara, ma koliko njihovi putevi i iskustvo bili različiti, jednoglasni su u mišljenju da prohtjevi, odnosno nefs -- čovjekova duša ometa srce da stigne do svoga Gospodara.

U tom pogledu, dvije su vrste ljudi: jedna, čija je duša njima zagospodarila i prisilila ih da njenim prohtjevima budu pokorni i poslušni, pa su propali, i druga koja je svojom dušom zagospodarila i prisilila je da bude pokorna i poslušna njihovim naredbama. Zato onaj ko uspije savladati svoj nefs, uspio je i pobijedio, a onaj ko dopusti da ga savlada njegov nefs, izgubio je i propao.

Nuajm el-Mudžmiri prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Zaista će moj ummet doći na Sudnji dan svijetlih lica i blistavih tragova (na rukama i nogama) od abdesta. Zato, ko od vas može da produži svoj sjaj (tj. da upotpuni i lijepo obavi abdest), neka to učini." (Buhari, 136; Muslim, 246)

Životni stil vjernika temelji se na obazrivosti, blagosti i odmjerenosti. Vjernik je obazriv i suzdržan: čuva se nepravde i ne dovodi druge u stanje da Allahu čine dovu protiv njega zbog zuluma. Obazrivost se gradi na blagosti i odmjerenosti -- to su osobine koje Allah voli.

Ibn Amr b. Abdulkajs, radijallahu anhu, kazuje: "Kada smo došli u Medinu, požurili smo sa svojih jahalica Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem. Ešedždž El-Munzir b. Amr sačekao je dok nije došao do svoje torbe, obukao je svoja dva odijela (u drugim rivajetima navodi se da se okupao i obukao novu odjeću) i namirisao se pa je došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on mu reče: 'Ti imaš dvije osobine koje Allah voli: blagost i odmjerenost.' On upita: 'Allahov Poslaniče, jesam li te osobine postigao ili me je Allah s njima stvorio?', upitao je Ešedždž, a Poslanik reče: 'Allah te je stvorio s tim dvjema osobinama.' Ešedždž reče: 'Hvala Allahu, Koji me je stvorio s tim dvjema osobinama koje vole Allah i Njegov Poslanik.'" (Ebu Davud, 5225)

U prethodnim dijelovima govorili smo o značaju vjerovanja u Allahove poslanike i vjerovjesnike, ukazujući na nužnost poslanstva i njegovu ulogu u usmjeravanju čovječanstva ka istini. Također smo se osvrnuli na poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i kroz njegov životopis, moral i djelovanje upoznali veličinu njegove ličnosti i uzvišenost njegove misije.

Mnoge civilizacije ostavile su za sobom tragove koji pokazuju njihovu moć u mnogo čemu. Čak i danas, kad se otkrije nešto od njihovih ruševina, svijet ostaje zadivljen. Tako i današnja civilizacija, svojim napretkom, oduzima dah mnogima.

Kroz stoljeća, ovaj svijet sa svim svojim strastima bio je glavna preokupacija mnogih ljudi i njihova najveća briga. O drugome nisu ni razmišljali. Činili su sve što je u njihovoj moći kako bi im se dunjaluk pokorio sa svim svojim ukrasima, sve dok nisu pomislili da njime potpuno vladaju.