Primjer mušričkog primitivizma, njihova poruga i nepravda
Neodmjerenost i primitivizam mušrika ogleda se u njihovoj poruzi. Ukba b. Ebu Muajt znao je i pretjerati u svojoj mizerniji i pokvarenosti.
Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, kazao je: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom je klanjao kod Kabe, a Ebu Džehl i njegovi prijatelji su sjedili, pa jedan od njih upita: 'Koji će od nas otići i donijeti od mesara crijeva da ih bacimo Muhammedu na leđa kada padne na sedždu?' Javi se najmizerniji od njih, Ukba b. Ebu Muajt, pa ih donese, i kada Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pade na sedždu, to mu stavi na leđa, među plećke... Zatim nabroja: 'Gospodaru moj, pobrini se za Ebu Džehla, i Utbu b. Rebiju, i Šejbu b. Rebiju, i Velida b. Utbu, i Umejju b. Halefa, i Ukbu b. Ebu Muajta -- i sedmog je spomenuo, ali ne zapamtih koga.' Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, sve nabrojane vidio sam mrtve u bunaru na Bedru." (Buhari, 240, 520, 2934, 3185, 3854, 3960; nap. 208--209; "sedmi" je Imara b. Velid, koji se jasno navodi u hadisu 520.) Kad bi Umejja b. Halef vidio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, klevetao bi ga i rugao bi mu se, pa je Allah objavio: 'Teško svakom klevetniku -- podrugljivcu!' (El-Humeze, 1)." (Ibn Hišam, Es-Sira en-Nebevijja)
Poruga i nasilje prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dočekani su dovom mazluma i Allahovom pravdom. Vjernik se zato strogo čuva zuluma: ne dozvoljava sebi da iko, s pravom, dovi protiv njega.
Obrazac obazrivosti u ibadetu
Obrazac obazrivog Abdullaha b. Mesuda, radijallahu anhu, sasvim je drugačiji. On kazuje: "Klanjao sam, pa pošto sam sjeo, počeo sam s pohvalom Allahu, Uzvišenom, potom salavatom na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, a potom sam molio za sebe. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: 'Moli, dat će ti se! Moli, dat će ti se!'" (Ahmed, 3662; Tirmizi, 593, hasen)
U Ahmedovoj verziji stoji da je to bilo u džamiji i da je Ibn Mesud učio ovu dovu: "O Allahu moj, ja Te molim za iman koji se neće odmetnuti, blagodat koja nikada neće proći i društvo Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u najuzvišenijim džennetskim odajama u Džennetu vječnosti." (Ahmed, 3662)
"Kada je prolazio pored njega Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je u društvu Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma. Dok je Abdullah klanjao, zastao je da sluša njegovo učenje Kur'ana, pa reče: 'Ko voli da uči Kur'an kao kad je tek objavljen, neka onda uči onako kako uči Ibn Ummu Abd.'" (Ahmed; Ibn Madža)
"Omer, radijallahu anhu, kazuje: 'Tako mi Allaha, poranit ću kod Abdullaha i obradovati ga Vjerovjesnikovim, sallallahu alejhi ve sellem, aminovanjem na njegovu dovu!' I otišao sam mu ranim jutrom, kad tamo zatekoh Ebu Bekra, radijallahu anhu, kako me je pretekao s tom radosnom viješću, te rekoh: 'O Ebu Bekre, ti si uvijek onaj koji prednjači u dobru.'" (Ahmed)
Iz ovoga se vidi da obazrivost vjernika nije apstraktan pojam, nego praksa: ona oblikuje stav prema ljudima (bez nasilja i poruge) i oblikuje ibadet (uređen hamdom, salavatom i dovom). Blagost i odmjerenost su i dar i obaveza: dar kada nas je Allah na njima stvorio i obaveza da ih njegujemo u svakodnevici.
Čuvanje osjećanja: pravila i primjeri
U vremenu rigidnog materijalizma i navale mržnje, u vremenu natjecanja ko će koga više povrijediti i izvrgnuti ruglu, iskreni vjernici moraju voditi računa o ljudskim osjećanjima. Poštivanje i čuvanje tuđih osjećanja sastavni je dio islamskog ahlaka: pravi vjernik ne bavi se onim što ga se ne tiče, ne istražuje tuđe greške i mahane, ne govori ništa osim dobro i ne učestvuje u ispraznom i grešnom govoru kao što su kleveta, ogovaranje, ismijavanje i prenošenje riječi (Tirmizi, 2317; Ibn Madža, 3970).
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio nas je i preciznim pravilima koja čuvaju osjećanja: "Neka se dvojica ne sašaptavaju u društvu trećeg, jer će ga to rastužiti." (Buhari i Muslim)
Najplemenitiji čovjek u ljudskoj historiji, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vodio je računa čak i o osjećanjima djece. Poznato je da nije želio podići glavu sa sedžde jer mu se unuk Hasan, radijallahu anhu, popeo na leđa. Kada je završio s namazom, ashabi su rekli: "Allahov Poslaniče! Tokom namaza si na sedždi ostao tako dugo da smo mislili da se nešto dogodilo, ili da si primao Objavu." On je rekao: "Ništa se od toga nije dogodilo, nego mi se ovaj moj unuk popeo na leđa i nisam ga htio ometati dok sam nije odlučio da siđe." (Ahmed; Nesai)
"Musliman je ogledalo svom bratu muslimanu. Ako vidi da radi dobro, ohrabruje ga i podstiče da tako nastavi, a ako vidi da griješi, blago i mudro ga savjetuje, ispravljajući ga, a ne vrijeđajući ga, i to tajno, a ne otvoreno." (Buhari, El-Edebul-mufred)
Radost i empatija
A šta znači unijeti radost i dijeliti radost sa svojim bratom muslimanom, svjedoči slučaj ashaba Ka'ba b. Malika, radijallahu anhu. Nakon što su objavljeni ajeti da mu je Allah primio pokajanje zbog izostanka iz Pohoda na Tebuk, on je ušao u Poslanikovu džamiju, radujući se. Kada ga je ugledao Talha b. Ubejdullah, radijallahu anhu, pritrčao mu je i zagrlio ga od radosti. Tada mu je Ka'b rekao: "Nikad ti ovo neću zaboraviti." (Buhari i Muslim)
Samilost prema svim stvorenjima
Islamska samilost obuhvata sva stvorenja. Abdullah b. Mesud kazuje: "Putovali smo sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa je on otišao radi svoje potrebe. Mi smo ugledali vrapca sa dvoje ptičadi, pa smo ih uzeli, a onda je vrabac doletio i neprestano mahao krilima iznad nas. U tom trenutku vratio se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i kada je to vidio, upitao je: 'Ko je rastužio ovu pticu zbog njene djece? Vratite joj njenu djecu!'" (Ebu Davud)
Suptilnost i prefinjeni maniri
Suptilnost i prefinjeni maniri pravog vjernika vide se i u odnosu prema riječima i sagovorniku. Ata b. Ebu Rebbah rekao je: "Nekada mi čovjek nešto priča i ja ga pažljivo slušam kao da to nikad prije nisam čuo iako sam to čuo prije nego što se on rodio." (Ebu Nuajm, Hiljetul-evlija)
Obazrivost, blagost i odmjerenost nisu vanjski ukras, već srž vjerničkog stila života. One nas štite od zuluma i poruge, uče da brinemo o tuđim osjećanjima i uvode red u naš ibadet: hamd, salavat i dova. Ko tako živi, ostaje daleko od brzopletosti i nepravde, a blizu pravednosti, dove i predanog odnosa s Kur'anom.
