Ahlak

Hadž i umra nisu obično putovanje niti samo niz obreda koje treba izvršiti. To je odlazak Allahu srcem prije nego tijelom. Zato se vjernik za njih ne priprema samo stvarima koje nosi u koferu, nego i onim što nosi u srcu.

Prije polaska lijepo je zastati, preispitati se, pokajati se Allahu, vratiti tuđa prava i očistiti svoj imetak. Sve to čovjeku pomaže da na hadž ili umru ode smirenije, iskrenije i svjesnije. Kada je nijet čist, imetak halal, a srce oslobođeno nepravde prema drugima, tada i sami obredi imaju dublje značenje i veću nadu da budu primljeni kod Allaha.

Životni stil vjernika temelji se na obazrivosti, blagosti i odmjerenosti. Vjernik je obazriv i suzdržan: čuva se nepravde i ne dovodi druge u stanje da Allahu čine dovu protiv njega zbog zuluma. Obazrivost se gradi na blagosti i odmjerenosti -- to su osobine koje Allah voli.

Ibn Amr b. Abdulkajs, radijallahu anhu, kazuje: "Kada smo došli u Medinu, požurili smo sa svojih jahalica Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem. Ešedždž El-Munzir b. Amr sačekao je dok nije došao do svoje torbe, obukao je svoja dva odijela (u drugim rivajetima navodi se da se okupao i obukao novu odjeću) i namirisao se pa je došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on mu reče: 'Ti imaš dvije osobine koje Allah voli: blagost i odmjerenost.' On upita: 'Allahov Poslaniče, jesam li te osobine postigao ili me je Allah s njima stvorio?', upitao je Ešedždž, a Poslanik reče: 'Allah te je stvorio s tim dvjema osobinama.' Ešedždž reče: 'Hvala Allahu, Koji me je stvorio s tim dvjema osobinama koje vole Allah i Njegov Poslanik.'" (Ebu Davud, 5225)

Ragib, rahimehullah, rekao je: "Komšija je onaj čija je kuća blizu tvoje. To je uzajamni pojam, jer neko nije komšija drugome osim ako je i taj drugi komšija njemu, poput brata ili prijatelja." (El-Mufredat fi garibil-Kur'an, str. 211)

Terminološko značenje komšiluka jeste: blizina u stanovanju ili onome što ima isto značenje.

Osnova međuljudskih odnosa jeste komunikacija. Bez kvalitetne komunikacije, međusobno razumijevanje postaje teško, a odnosi slabi i površni. Komunikacija je proces slanja i primanja poruka putem verbalnih i neverbalnih sredstava, to nisu samo riječi koje izgovaramo, već i ton glasa, izrazi lica, govor tijela, pa čak i tišina. Svaka poruka koju šaljemo drugima oblikuje način na koji nas oni doživljavaju i ima direktan utjecaj na kvalitet odnosa koje gradimo. Efikasna komunikacija zahtijeva jasno izražavanje misli, aktivno slušanje sagovornika i svijest o tome kako naše riječi i ponašanje djeluju na druge.

Razilaženje je prirodna stvar među ljudima zbog različitog poimanja i razumijevanja, međutim, uz ljubav, iskrenost i odanost, razilaženje ne smije ostaviti traga na muslimane.

Uzvišeni Allah kaže: "I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli -- njih čeka patnja velika." (Alu Imran, 105) Ovaj ajet ima značenje upozorenja vjernicima da se čuvaju toga da budu kao jevreji ili kršćani koji su se razišli u stavovima, pa su im se i srca razjedinila, nakon što su im došli poslanici i nakon što su im objavljene knjige.

Blagost i nježnost, dvije su osobine koje u životu donose dobro i onome kome su upućene, a posebno onome ko ih upućuje drugome -- u vidu osmijeha, lijepe i umirujuće riječi u trenucima najveće tuge i težine, samilosnog ophođenja, u vidu pružene brižne, nježne ruke, koja vodi sigurnosti. Svi smo mi osjetili životne teškoće i u tim trenucima bila nam je najpotrebnija blaga riječ i iskren savjet. Mnogi su ostali u ponoru grijeha jer se na njih obrušilo kamenje grubosti kojim su ih obasipali "brižni" savjetnici. A, veliki broj grešnika predao se još većim grijesima upravo zbog ružnog i sumnjičavog pogleda i mrzovoljnog izraza lica.

U današnje vrijeme, obilježeno raznim izazovima i nedaćama koje pogađaju savremena društva, primjetno je da se naša intelektualna i društvena elita sve više otuđuje od svog naroda i sredine u kojoj žive i djeluju. Intelektualna elita, nesvjesna stvarnih dešavanja u društvu, zatvorila se u svoje uske krugove, potpuno indolentna u pogledu popravljanja i poboljšanja stanja u društvu. Pod intelektualnom elitom, kod koje je jako teško doći, a još teže uspostaviti komunikaciju i dijalog, prije svega misli se na akademske krugove, istaknute intelektualce, profesore, naučnike, vodeće privrednike i druge, osim onih kojima se Allah smilovao, a oni koji su na pozicijama moći i vlasti uopšte ne treba ni spominjati -- oni su potpuno nedostupni. A, u ovom turbulentnom vremenu i predanosti materijalnom, ljudima je sve više potrebna samo riječ utjehe, riječ podrške, saosjećanje i samilost. Sve ovo potaknulo me da u ovom tekstu s vama podijelim jedan divan događaj iz života našeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ne bismo li, inšallah, iz njega uzeli pouke i poruke za sebe.

Volonterski rad označava čin koji obavlja pojedinac ili grupa, bilo da je fizički, intelektualni, društveni, materijalni ili vjerski, motivisan očekivanjem nagrade od Uzvišenog Allaha. Islam podstiče na volonterski rad: "Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti" (El-Maida, 2), "a za dobro koje za sebe pripremite naći ćete nagradu kod Allaha, jer Allah dobro vidi ono što radite" (El-Bekara, 110).

Allahovi poslanici i vjerovjesnici predstavljaju imame, predvodnike u islamskom volonterskom radu. To je bio jedan od ciljeva njihove misije, što je jasno u kazivanjima o njima.

Odgoj djeteta jedan je od najodgovornijih povjerenih emaneta. Islamski učenjaci i savremeni odgojni stručnjaci naglašavaju da zdrava ličnost djeteta nastaje na ravnoteži između ljubavi i strogoće. Previše ljubavi i popustljivosti rađa razmaženost i neposlušnost, dok pretjerana strogoća rađa strah, udaljenost i ponekad bunt. Dr. Džasim el-Mutava, poznati islamski pedagog, objašnjava da roditelj treba spojiti ova dva principa -- ljubav koja hrani dušu i strogoću koja oblikuje karakter i usmjerava ponašanje. Jedan otac ispričao je sa kajanjem kako je svoje dijete odgajao u potpunoj slobodi, bez nametanja pravila, dopuštajući mu sve. Kada je sin odrastao, postao je nasilan, bez poštovanja prema drugima i bez obzira na savjete. Drugi roditelji svjedoče o suprotnom -- odgoj isključivo kroz zabrane i naredbe, bez nježnosti, ostavlja djecu emocionalno hladnom i udaljenom od roditelja. Ispravan put je sredina: jasno postavljanje granica uz pružanje ljubavi, nježnosti i podrške.

Islam pridaje izuzetnu važnost znanju, jer znanje nije samo sredstvo za spoznaju vjerskih propisa, već i put ka približavanju Allahu, jačanju vjere i popravljanju stanja u društvu. Učenjaci su nasljednici vjerovjesnika i oni koji nose emanet znanja, pa se od njih traži da svojim ponašanjem, ahlakom i postupcima budu primjer onima koji ih slušaju i uče od njih. Kao što učenik ima svoje adabe i dužnosti na putu stjecanja znanja, isto tako i učenjak ima svoja pravila i standarde ponašanja koje mora poštovati kako bi znanje koje prenosi bilo istinski korisno i blagoslovljeno.

Abdullah b. Amr b. As, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Allahovo zadovoljstvo je u zadovoljstvu roditelja, a Allahov gnjev je u gnjevu roditelja." (Hadis bilježi Tirmizi, a Ibn Hiban i Hakim su ga ocijenili vjerodostojnim.)

Proždrljivost je jedan od čovjekovih najvećih poroka, a stomak je izvor nagona i žarište svih vrsta bolesti i poroka, iz kojeg dolazi nagon za jelom, kojeg prate spolni nagon i neodoljiva želja za utjecajem i imetkom.

Kada bi čovjek svoje prohtjeve podvrgao kontroli i gladi, time bi šejtanu stijesnio puteve i sebe bi uzdigao na stepen pokornosti Uzvišenom Allahu, ne ostavljajući duši mjesta za oholost i bezbožnost.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: "Goru posudu od stomaka čovjek ne može da napuni. Čovjeku je dovoljno nekoliko zalogaja koji će mu kičmu održati uspravnom. A ako ga već mora puniti, neka trećinu odredi za hranu, trećinu za piće i trećinu za disanje!" (Tirmizi, Ibn Madža, Hakim)

Ovaj hadis zajednički je temelj svih osnova medicine. Kada bi se ljudi pridržavali ovih riječi, bili bi pošteđeni bolesti i bolova, a bolnice i apoteke bi se pozatvarale.

Znanje u islamu nije samo informacija -- ono je sredstvo približavanja Allahu, put spasa i svjetlo na ovom i budućem svijetu. Da bi znanje bilo korisno, tragalac za znanjem mora imati određene osobine i pridržavati se pravila ponašanja koja su kroz stoljeća isticali učenjaci i praktikovali najbolji među muslimanima. Ovi adabi su temelj na kojem se gradi uspješno stjecanje znanja i njegovo življenje u svakodnevnici.

Pretjerano druženje je opaka bolest koja donosi svako zlo. Koliko je samo blagodati druženje i poznanstvo uništilo, neprijateljstava posijalo i mržnji u srcu zasadilo, koje je iz srca teže istjerati nego pokrenuti nepomične planine.

U pretjeranom druženju krije se propast i ovog i onog svijeta, jer se srce puni crnilom zlobnih ljudi. Pretjerano druženje u srce unosi razdor, neslogu, brigu, tugu i slabost, čiji teret, zbog lošeg društva, zapostavljanja svojih obaveza, bavljenja tuđim poslovima, predanosti tuđim problemima i ugađanja tuđim željama i potrebama, srce nije u stanju izdržati. Jer, ako je srce okupirano svim ovim, pitanje je koliko je u njemu ostalo mjesta za razmišljanje o Allahu i onom svijetu. Zato i nije čudo što pretjerano druženje s drugima donosi toliko glavobolje, lišava toliko blagodati i uvlači u toliko problema i nesreća. Jer, ima li za ljude veće nesreće od ljudi?!

Društvo ima veliki utjecaj na tvoj naučni i obrazovni razvoj. Drugi učenici neodvojivi su dio tvog naučnog puta i oni su tvoja podrška na putu ostvarenja ciljeva i željenog; s njima provodiš jedne od najljepših trenutaka svog života i s njima gradiš svoje najljepše uspomene.

Ako Allah želi dobro Svome robu, dat će mu dobro društvo koje će mu pomoći da dostigne ono što traži od znanja, podići njegovu ambiciju, doprinijeti njegovoj ozbiljnosti i postignućima. Oni su najbolja podrška na putu traganja za znanjem i najljepši poklon koji ozbiljan musliman može imati.

Ramazan je poseban mjesec u islamu, ispunjen brojnim ibadetima, duhovnim nagradama i prilikama za čišćenje duše i tijela. To je mjesec u kojem vjernici jačaju svoju vezu s Allahom kroz post, namaz, učenje Kur'ana, sadaku i druge vidove pokornosti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio nam je mnoštvo smjernica i uputa o tome kako provesti ovaj mjesec na najbolji način, kako bi naša djela bila primljena kod Uzvišenog Gospodara.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je izuzetnu poslovnu reputaciju, koja se temeljila na povjerenju, iskrenosti i poštenju. Njegov primjer pokazuje kako moralne vrijednosti u trgovini mogu donijeti uspjeh i blagoslov, ne samo pojedincu, već i društvu u cjelini. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odrastao je u Meki, jednom od najvažnijih trgovačkih centara na Arabijskom poluotoku. Već u ranoj mladosti imao je priliku učestvovati u trgovačkim karavanama Kurejšija, putujući s njima između devete i dvanaeste godine. Tako je stekao iskustvo u trgovini i upoznao se s njenim pravilima. Ipak, ono što ga je izdvajalo od ostalih trgovaca bile su njegove jedinstvene osobine i pristup poslu, koji su ga učinili uzorom u trgovini.

Dobra poslovna reputacija temelji se na povjerenju, emanetu, koje je ključno za uspjeh u trgovini. Kada se povjerenje spoji s iskrenošću i pravednošću, trgovina se razvija u zdravom i stabilnom okruženju. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je poznat po svojoj pouzdanosti i čestitosti čak i prije nego što je primio objavu. Njegova besprijekorna poslovna reputacija donijela mu je ugled i nadimak El-Emin -- Povjerljivi. Upravo zahvaljujući toj osobini, hazreti Hatidža, radijallahu anha, povjerila mu je vođenje svog trgovačkog poslovanja, a kasnije ga i odabrala za supruga. Njegov primjer pokazuje kako poslovni ugled može imati dalekosežan utjecaj na društvo i ekonomiju.

Svemilosni Gospodar stvorio je ovaj svijet, dunjaluk, sa određenom svrhom i u emanet ga dao čovjeku, stvorenju koje je posebno odlikovao nad drugim bićima time što mu je podario razum. Kao razumno biće, čovjek spoznaje svoga Stvoritelja i svrhu svog postojanja, o kojoj ga je Svemogući obavijestio u Svojim objavama, koje su ljudima dostavljali Njegovi poslanici i časni odabranici. Plemeniti Gospodar podario je čovjeku neizbrojive darove, a zauzvrat ne traži ništa, osim da Mu čovjek iskreno ibadet čini.

Kur'an naglašava bliskost vjerničkih srca kao jednu od najvećih Allahovih blagodati. U 103. ajetu sure Alu Imran, Uzvišeni Allah kaže: "I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili neprijatelji, pa je On složio vaša srca i postali ste, milošću Njegovom, braća." U 63. ajetu sure El-Enfal, Allah kaže: "On je ujedinio srca njihova. Da si ti potrošio sve što je na Zemlji, ne bi ujedinio srca njihova, ali ih je Allah ujedinio." U 10. ajetu sure El-Hudžurat kaže: "Vjernici su samo braća, zato pomirite svoja dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se smilovao." Također, 29. ajetu sure El-Feth Allah opisuje vjernike kao milostive jedne prema drugima: "Muhammed je Allahov poslanik, a oni koji su s njim strogi su prema nevjernicima, a milostivi jedni prema drugima." Ova bliskost i ljubav među vjernicima znak su Allahove milosti i Njegove moći.

Nemimet -- prenošenje tuđih riječi s ciljem zavađanja ljudi bolest je jezika, koja je vrlo bliska bolesti gibeta. Naša svakodnevnica preplavljena je nemimetom koji kao svoju efikasnu metodu koristi i šejtan kako bi narušio skladan život društva. Ono što možemo zapaziti, a što je posebno bolno, jeste da u ljudskim zajednicama kao da postoji takmičenje u ovom poroku, kao da ljudi ustvari nemaju ličnih problema pa imaju dovoljno vremena i snage da brigaju tuđu brigu.

Učitelj ima veliko pravo kod svojih učenika. Nakon Allaha Svevišnjeg, učitelj ima veliku zaslugu u njihovom podučavanju i vođenju na putu stjecanja znanja. Zato je obaveza upoznati se s pravima učitelja i držati do njih, praktikovati. Sigurno, to je pokazatelj odgojenosti, karaktera i samog znanja.

Alija, radijallahu anhu, rekao je: "Ja sam sluga osobi koja me je naučila samo jedno slovo." (Tarikut-ta'lim, str. 25)

Zurnudži, rahimehullahu teala, rekao je: "Znaj da učenik neće steći znanje niti će mu koristiti osim ako bude iskazivao poštovanje prema znanju i onima koji ga posjeduju, poštovanje prema učitelju. Rečeno je: Nijedan učenik nije napredovao osim s poštovanjem učitelja i pristojnim ponašanjem prema njemu, i nijedan nije nazadovao osim zbog nepoštovanja učitelja." (Tarikut-ta'lim, str. 25)

Bratstvo i ljubav u ime Allaha i izgradnja zajedništva i jedinstva na toj osnovi najveće su blagodati koje Uzvišeni Allah daruje Svojim robovima. Ove uzvišene osobine nisu date svakome, već samo iskrenim vjernicima i vjernicama koji svojim ponašanjem i djelima dokazuju svoju odanost vjeri.

Ljubav u ime Allaha i bratstvo koje iz nje proizlazi predstavljaju najljepše plodove istinskog vjerovanja, imana. Snaga ovih osjećaja direktno zavisi od jačine našeg imana -- što je iman čvršći i snažniji, to će ljubav, bratstvo i zajedništvo među vjernicima biti dublje i čvršće. S druge strane, slabost imana reflektuje se i na slabost ovih plemenitih veza.

Jedna od neizostavnih osobina onoga koji traži znanje jeste i dostojanstvenost.

Dostojanstvenost podrazumijeva odlikovanje svim onim što uljepšava i ukrašava čovjeka, te ostavljanje svega što ga čini suprotnim, neurednim, neodgojenim.

Islamski učenjaci insistirali su na ovoj osobini toliko da su je ubrajali u uvjete pouzdanosti prenosioca hadisa, zajedno s njegovom vjerom. Postavili su je kao mjerilo za pravednost i prihvatljivost svjedočenja osobe.

Islam cijeni i promoviše ovu osobinu u tolikoj mjeri da je rečeno: "Dostojanstvo je sveobuhvatni naziv za sve vrline." (Ibnul-Berzeban, Kitabul-murue, str. 134)

Halil b. Ahmed rekao je: "Dostojanstvo je vrhunac muškosti." (Kitabul-ajn, 8/299; Tehzibul-luga, 15/205)

Mudrost nije definisana objavom, u Kur'anu i sunnetu, već su islamski učenjaci, prema svome znanju i razumijevanju objave, definisali mudrost, što znači da je mudrost moguće definisati i poimati na više ispravnih načina, ali i različito primjenjivati u stvarnosti.

Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, definisao je mudrost kao "činjenje odgovarajućeg djela na odgovarajući način u odgovarajuće vrijeme". (Medaridžus-salikin)

Sadaka nije samo materijalna pomoć -- ona je istinski izraz vjere, saosjećanja i pročišćenja duše. U islamu, davanje sadake i zekata ima posebnu važnost, jer islam nas uči da dijelimo ono što volimo i da brinemo o drugima, ostavljajući trag na ovom i budućem svijetu. U nastavku teksta, u svjetlu Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, hadisa i kur'anskih poruka, razmotrit ćemo važnost davanja sadake i zekata.

Čovjek, spoj duše i tijela. Spoj nevidljivog i vidljivog. Ono što je vidljivo, poznajemo, možemo spoznati, ali ono što je nevidljivo, izaziva u nama bezbroj pitanja, poziva nas da zaplovimo lađom pitanja: "Šta je duša?", na kojoj dobijamo odgovor: "Allah tvoj samo zna"... Naša duša, taj nevidljivi dragulj, svakodnevno treba hranu, kao i tijelo. A hrana, koja to hrana duši treba?

Sunnet poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, podstiče muslimana da ima samopouzdanje i da ne zavisi od drugih, i da ne pristaje na poniženje i siromaštvo. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Bolje je da neko od vas uzme svoje uže, ode u planinu, donese naramak drva na svojim leđima, proda ih i time sačuva svoje dostojanstvo, nego da prosi od ljudi, koji će mu dati ili uskratiti." (Buhari)

Hakim b. Hizam, radijallahu anhu, kazuje: "Molio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa mi je dao. Zatim sam ga opet molio, pa mi je opet dao. Treći put sam ga molio, pa mi je ponovo dao. Tada mi je rekao: 'O Hakime, ovaj imetak je sladak i privlačan. Ko ga uzme velikodušno, bit će mu blagoslovljen, a ko ga uzme sa pohlepom, neće mu biti blagoslovljen i bit će poput onoga koji jede, a nikad se ne zasiti. Gornja ruka (ona koja daje) bolja je od donje ruke (one koja prima)." (Buhari)

Naša sreća ovisi o drugima u mjeri kojoj drugima donosimo radost, mir, ignorisanje ili pak provokacije, uvrede, klevete, zavidnost. Taj dio emocija i usmjerenja odmah se odrazi i na nas. Pogrešne emocije prema drugima dovode do poremećaja u našem ličnom životu. U ličnim kontaktima, ne onim profesionalnim, čovjek koji nauči usmjeravati svoje emocije pozitivno postaje definitivno najpoželjnija osoba u društvu. I ne samo to -- omiljen je Gospodaru ako to čini radi Njega, a omiljen je i ljudima zbog pozitivnih emocija kojima im izaziva osmijeh i lagodnost. Prenosi se da Ebu Derda, radijallahu anhu, nikada nije razgovarao s ljudima a da nije bio nasmijan, pa mu je supruga govorila: "Bojim se da ljudi ne pomisle da si čudan (neozbiljan), stalno se smiješ." On je odgovorio: "Nisam nikada vidio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da razgovara a da nije bio nasmijan." (Eš-Šebabu vel-mizah, str. 26)

Pozivati da se čini dobro i odvraćati od lošeg osnovni su principi vjere koji su bili objavljeni svim Allahovim poslanicima. Ako bi se zanemarilo ovo znanje i propustilo djelovati u skladu s ovim principima, vjerska poruka izgubila bi svoju važnost i svrhu, što bi dovelo do širenja nereda, neznanja i zabluda. U takvom scenariju, ljudi bi najviše patili, a shvatili bi svoje greške tek kad bi bilo prekasno za ispravak.

Uzvišeni Allah kaže: "I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati -- oni će šta žele postići." (Alu Imran, 104)

Osnova je da musliman ima lijepo mišljenje o drugom muslimanu, da mu traži opravdanje ako vidi određenu grešku, jer vjerovatno ne zna cjelovitu sliku. Naravno, ako je riječ o grijesima koje je nemoguće opravdati, onda je na nama da upozorimo i da savjetujemo brata muslimana. Ljude ne treba previše ispitivati o njihovom životu, statusu i poslu. Možda im je neugodno odgovarati na takva pitanja, možda se nalaze u određenim životnim problemima ili bi ih odgovor na pitanje zastidio. Ima ljudi koji ispituju ljude samo zbog puke radoznalosti ili zbog toga kako bi mogli imati dobar trač! Često ljude dovode u nezgodnu situaciju, pa se onda i s razlogom mogu pitati zašto ih drugi izbjegavaju. Ko ima koliku platu, zašto se neko razveo od žene, zašto neka nema dobar odnos s nekim drugim, zašto neko čini određeni grijeh... -- to nije tvoj problem, ako mu prijateljski i bratski ne želiš pomoći. Ako želiš samo da ispituješ situaciju pa da poslije glorificiraš sebe, onda nisi dovoljno dobar musliman. Ali teško da će takvi ljudi prepoznati svoju grešku. Međutim, stalno treba opominjati i podsjećati da u tuđu privatnost ne treba ulaziti. Svako ima svoj život i svako je odgovoran za njega, ako ne želiš biti od pomoći, nemoj ni odmagati sa svojom znatiželjom. Posveti se sebi i radu na sebi. Nemoj propitivati druge koliko su oni dobri muslimani i šta je u njihovim srcima. Ne pitaj da li uče Kur'an i koliko klanjaju noćnog namaza. Ako već znaš da su muslimani sa smanjenim kapacitetom ibadeta, onda im indirektno ukaži na njihovu važnost, a nemoj napadati ličnost brata muslimana ili sestre muslimanke.

Učenje Kur'ana predstavlja duboko poštovanje Gospodara i Njegovog govora i duhovnu praksu u islamu, a pravilno poštovanje adaba ključno je za ovo važno dobro djelo. Adabi prilikom učenja Kur'ana nisu samo vanjski oblici ponašanja, već odražavaju duboko poštovanje prema Božijoj Riječi i želju za duhovnim napretkom. Evo nekoliko ključnih adaba koji su važni prilikom učenja Kur'ana.

Kada rob sretne svog Gospodara na Sudnjem danu, a provodio je dio svog vremena u halkama stječući znanje i nadajući se Allahovoj milosti, tada će naći svjedoka koji će svjedočiti u njegovu korist -- da je time želio isključivo Allahovo zadovoljstvo. Molimo Allaha Uzvišenog, Gospodara Arša, da nas učini od onih koji su iskreni i koji teže nagradi koju je Svevišnji obećao!

U islamu, poštovanje prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ne ogleda se samo u izvršavanju vjerskih obaveza, već i u usvajanju edeba -- načina na koji se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponašao u životu i njegovanju osobina koje su bile njegova karakterna crta. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je ne samo nositelj Božije objave već i oličenje savršenstva u moralnom i ljudskom smislu. Dakle, edeb prema Poslaniku, alejhis-selam, predstavlja dublje razumijevanje islamskih načela kroz praktičnu primjenu tih vrijednosti u svakodnevnom životu.

Uzvišeni Allah dao je čovjeku mnogobrojne blagodati, koje ne može ni izbrojati i na kojima Mu ne može dovoljno ni zahvaliti. Čovjek nije u stanju da u potpunosti zahvali Uzvišenom Allahu jer je spram Njegove veličine kao zrno pijeska. Ali, kako bi barem približno spoznao veličinu Allaha, potrebno je da razmišlja o svemu što mu je On dao.

Allah je odredio da čovjek bude tek kapljica u utrobi svoje majke, pa ga je On obasuo Svojom pažnjom, čuvanjem, a onda je Svojom moći odredio da kapljica tekućine postane zakvačak, pa je podario da zakvačak postane zametak, a onda je odredio da iz zametka nastanu kosti i meso... Da li to može iko osim Allaha? Ne! (Ejmen Ahmed Muzejjen, Enciklopedija islamskog ponašanja, str. 170)

Čovjek koristi govor da uči, stječe znanje, da druge podučava i odgaja, ali ako hoće da zapali vatru smutnje, on također može koristiti govor kao efikasno sredstvo. Teško onima koji jezik koriste kao sredstvo za sijanje smutnje, jer čovjek će odgovarati i biti pitan za ono što govori. "On ne izusti nijednu riječ a da pored njega nije prisutan onaj koji bdije." (Kaf, 18)

Govor će biti dokaz za nas ili protiv nas na Sudnjem danu, kao što se kaže u ajetu: "Na Dan kada protiv njih budu svjedočili jezici njihovi, i ruke njihove, i noge njihove za ono što su radili." (En-Nur, 24)

Uzvišeni Allah objavio je u Kur'anu: "Nema kakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kada traže da se milostinja udjeljuje ili da se dobra djela čine ili da se uspostavlja sloga među ljudima. A ko to čini iz želje da Allahovu naklonost stekne Mi ćemo mu, sigurno, veliku nagradu dati." (En-Nisa, 114)

Jedno od najpoznatijih djela Ibn Madže, Allah mu se smilovao, jeste zbirka hadisa koja zauzima šesto mjesto među šest poznatih zbirki čiji je zajednički naziv el-kutubus-sitte. Islamski učenjaci imaju različita mišljenja u pogledu naziva ove zbirke hadisa. Neki su je nazvali Sunenu Ibni Madže i pod ovim nazivom štampane su verzije Muhammeda Fuada Abdulbakija, Muhammeda Mustafe el-Azamija i Hašije Sindi. Drugi naziv za ovo djelo je Es-Sunen, kako se navodi u biografiji Ibn Madže (Et-Tedvinu fi ahbari Kazvini, 2/49., Tehzibul-kemali, 27/41). Zehebi bilježi od Ibn Madže da je rekao: "Ovaj Es-Sunen pokazao sam Ebu Zuri..." (Tezkiretul-huffaz, 2/636), iz čega se zaključuje da ga je sam autor nazvao Es-Sunen, što ukazuje na to da je ovaj naziv autentičan, a Allah najbolje zna. Postoje i drugi nazivi za ovo djelo, ali za njih ne postoji dokaz, kao što su: Sunenul-Mustafa, El-Musannef, Es-Sahih itd.

Pitanje koje sebi često postavljamo u kontekstu odgoja, ali i u svim drugim životnim kontekstima u kojima prevladava međuljudska komunikacija, naročito kada smo u dominantnoj poziciji, jeste: Kada postupiti strogo, a kada nježno? Ovo pitanje još više dobiva na značaju kada je riječ o odgoju djece, jer će u zavisnosti od te "mjere" ili "ne-mjere" dijete stasati u određenu ličnost i to će direktno utjecati na njegov odnos prema sebi i drugima kada postane dijelom svijeta odraslih.

Na početku, kao što Jasir el-Huzejmi pojašnjava, osobe koje su odrasle u "strogom odgojnom režimu", kakav je bio ranije dominantan, sklone su tome da svojoj djeci pružaju "nježni ružičasti ambijent" pod određenim parolama, poput: "Ne moraju se oni napatiti kao što smo se mi napatili." Ovakvo razmišljanje potaknuto je emocijama, no ono ne proizlazi iz ispravnog načina razmišljanja kakav bi trebao imati jedan odgajatelj.

Roditeljstvo je Allahova blagodat, ali istovremeno i kušnja. Djeca su ukras u životu na ovome svijetu, oaza smiraja, ali pod uvjetom da su čestito odgojena. Da bi se postigao uspjeh u odgoju djece, neophodno je posegnuti za brojnim metodama, a za podizanje i odgoj djece potrebno je imati znanje, iskustvo i praksu, ali i osobine kao što su širokogrudnost, strpljenje, samilost...

Prve godine djetetovog života najbitnije su za odgoj, jer tada se formira njegova ličnost, otkrivaju sposobnosti, talenti i sl. Bez sumnje, to je jedna od najzahtjevnijih skupina kada je riječ o odgoju, ali s druge strane, to je skupina koja najbolje prihvata, upija ono što im se nudi, najbolje i najviše se mijenja, kao što se kaže: "Djeca su poput tijesta u vašim rukama, oblikujete ih kako hoćete."

Dobročinstvo prema rodbini podrazumijeva brojne islamom propisane dužnosti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, njegovao je veze sa svojom rodbinom, bio brižan i ljubazan prema njima, bez obzira na njihovu socijalnu ili ekonomsku poziciju.

U ajetu: "Bojte se Allaha, s imenom čijim jedni druge molite, i čuvajte rodbinske veze" (En-Nisa, 1), Uzvišeni Allah jasno nam ukazuje na važnost održavanja rodbinskih veza u životu.

Jedan od najvrednijih darova koje Allah može dati supružnicima jesu djeca. Novorođenče je Božiji poklon i veliki blagoslov za svakog roditelja. Uzvišeni Allah kaže: "Allah vam je dao supružnike od sebe i dao vam djecu i unuke od supružnika, dao vam je i različite vrste dobara. Zaista, Allah je milostiv prema vama." (En-Nahl, 72)

Djeca su dar od Allaha i On ih je stvorio da nam uljepšaju život i da nas raduju. Kao roditelji, staratelji i odgajatelji, na nama je da ispunimo svoje obaveze prema djeci, njegujemo ih, vodimo i usmjeravamo prema ispravnom putu.

Svaka zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Dobročinstvo prema roditeljima jedna je od znamenitosti i ukrasa vjere islama i jedno od najvrednijih i najboljih djela. U prošlom tekstu pod naslovom "Otkrij tajnu Allahovog zadovoljstva" upoznali smo se, na osnovu dokaza iz Kur'ana i sunneta Njegovog Poslanika, sa ljepotama i blagodatima činjenja dobročinstva roditeljima. U ovom tekstu, da bismo što bolje razumjeli ovo vrijedno djelo i ispravno postupali, izdvojit ćemo neke od propisa koji se odnose na dobročinstvo, pokornost i nepokornost roditeljima, i pokušati, na osnovu dokaza i pojašnjenja uleme, odgovoriti na neke dileme koje se javljaju u pogledu ovih propisa.

Zadovoljiti poglede Allahovom srdžbom

Najkraću hutbu u islamskoj historiji održao je poznati tuniski muftija Tahir b. Ašur, rahimehullah, rekavši: "Nema nikakva dobra u vašim namazima dok vam žene hodaju otkrivene. Uči ikamet!"

Uzvišeni Allah objavio je u Svojoj plemenitoj Knjizi: "A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka čuvaju stidna mjesta svoja; i neka ne pokazuju ukrase svoje osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj, ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite." (En-Nur, 31)

Uzvišeni Allah kaže: "A kad stiže do vode medjenske, zateče oko nje mnoge ljude kako napajaju stoku, a malo podalje od njih ugleda dvije žene koje su je od vode odbijale. 'Šta vi radite?', upita on. 'Mi ne napajamo dok čobani ne odu', odgovoriše one, 'a otac nam je veoma star.'" (El-Kasas, 23)

O riječima Musaa, alejhis-selam: "Šta vi radite?", Tahir b. Ašur rekao je: "Upitao ih je zašto čekaju pored vode i ne prilaze da napoje svoje stado." (Et-Tahriru vet-tenvir, 20/100)

Uzvišeni Allah kaže: "Allah želi da vam olakša -- a čovjek je stvoren kao nejako biće" (En-Nisa, 28). U čovjekovoj prirodi je da griješi. Kao što se kaže u ovom ajetu, čovjek je nejako i slabo biće, a njegova slabost ogleda se i u tome da pada na ispitima i iskušenjima, i da često čini greške. "Kad vi ne biste griješili, Allah bi vas uklonio i doveo narod koji bi griješio i zatim tražio oprosta, pa bi im Allah opraštao" (Muslim). Međutim, onaj ko je svjestan toga i svjestan svoga Gospodara, dužan je da se iskreno kaje i moli za oprost. "Svaki čovjek je grešnik, a najbolji su oni grešnici koji se kaju." (Tirmizi)

Pored svih tih slabosti, čovjek ne smije dozvoliti da ga obuzme osjećaj razočarenja i gubljenja nade. "Reci: 'O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i on je milostiv'" (Ez-Zumer, 53). Čovjek ima priliku da se kaje sve dok mu tijelo ne napusti duša.

Svaka zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Naša prelijepa vjera islam poziva da se čini svako dobro, da se njeguju vrhunske plemenite vrline, najbolji moral, a zabranjuje svako zlo, podstiče nas na činjenje dobra prema svakome, a napravdu zabranjuje prema svakome, u svakom obliku i na bilo koji način. Uzvišeni kaže: "Allah, zaista, naređuje pravdu, dobročinstvo i pomaganje bližnjih, a razvrat, sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; On vas savjetuje ne bi li ste se prisjetili i pouku uzeli" (En-Nahl, 90). Islam je posebnu pažnju posvetio lijepom odnosu prema roditeljima i višestruko nas podstakao da činimo razne vidove dobročinstva prema njima. Ovom prilikom ukazat ćemo na neke ljepote i blagodati činjenja dobročinstva roditeljima u našem dini-islamu, a sve na osnovu dokaza iz Allahove knjige Kur'ana i sunneta -- govora i prakse Njegovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

Islam je uzdigao roditelje do stepena koji čovječanstvo nikad ranije nije poznavalo. Dobročinstvo prema roditeljima propisano je kao stroga obaveza. Na vrijednost dobročinstva prema roditeljima ukazuje činjenica da je ova obaveza spomenuta odmah poslije obaveze vjerovanja u Allaha i obaveze da se samo Njemu ibadet čini. U tom kontekstu Uzvišeni kaže*:* "I Allaha obožavajte i nikoga Njemu ne pridružujte, a roditeljima dobročinstvo činite..." (En-Nisa, 36)

Uzvišeni Allah kaže: "Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: 'Uh!' -- i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: 'Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!' Gospodar vaš dobro zna šta je u dušama vašim: ako budete poslušni -- pa, Allah će doista oprostiti onima koji se kaju." (El-Isra, 23--25)

Bolest je kušnja koju Allah daje Svom robu, kako bi se pokazala jačina njegove vjere, odnosno imana. Jednako kao što je bolest kušnja za bolesnika, koji u tim trenucima ima potrebu za pažnjom, utjehom i drugom vrstom pomoći, tako je i kušnja za njegove najbliže.

Islam traži od muslimana da vode računa jedni o drugima, kako u stanju sreće, tako i u stanju nevolje i tegobe. Prema tome, veoma je bitno da se sjetimo naše braće muslimana koji su iskušani bolešću, da ih posjetimo i izrazimo svaku vrstu utjehe i podrške.

Ebu Hurejra, radijalllahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kome Allah hoće dobro, stavi ga na kušnju." (Buhari, br. 5645)

Kada Allah Svojim robovima želi dobro, iskuša ih u njima samima, njihovom imetku i djeci, kako bi to iskušenje bilo uzrokom praštanja grijeha i podizanja deredža, stepena. Svaka kušnja za vjernike je dobro i na ovome i na onome svijetu. Dobro je na ovome svijetu jer se na taj način sklanjaju u Allahovo okrilje, dovu Mu upućuju i ponizno šapuću svoje potrebe, dok se dobro na onome svijetu ogleda u tome što im se praštaju grijesi i podižu deredže.

Komunikacija je jedna od osnovnih karakteristika svake društvene zajednice. Oduvijek su ljudi razgovarali i komunicirali, ali se danas pojavom velikog broja raznovrsnih sredstava za komunikaciju -- interneta, socijalnih mreža i sl., kao i njihovom dostupnošću širim društvenim slojevima, intenzitet komunikacije znatno povećao, pa je stoga veoma bitno govoriti o pravilima lijepog ponašanja u toku razgovora. Naša savršena vjera islam uređuje sve aspekte života na ovome svijetu, pa tako i pravila komunikacije među ljudima. Kur'an i sunnet prepuni su primjera kakva ta komunikacija treba biti, a mi ćemo ovdje navesti deset najbitnijih pravila komunikacije.

Odjećom se naziva sve ono što pokriva čovjekovo tijelo. Svaki odjevni predmet, izrađen od vune, pamuka, lana, svile ili bilo kojeg drugog materijala, koji pokriva cijelo tijelo ili dio tijela muškarca ili žene, smatra se odjećom. (Muhammed Bekr Ismail, El-Fikhul-vadihu, 2/427)

Musliman treba nastojati da se lijepo i pristojno odijeva, da oblači samo ono što mu je dozvoljeno i da izbjegava ono što je zabranjeno, kao što je oblačenje svile i nošenje zlata, jer ovo dvoje zabranjeno je muškarcima. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzevši svilu u desnu ruku, a zlato u lijevu, rekao je: "Ovo dvoje zabranjeno je muškarcima mog ummeta." (Ebu Davud, 4057, sahih)

Putovanje je jedna od potreba koju nam nameće život na ovom prolaznom dunjaluku. Hadž, umra, borba na Allahovom putu, traženje znanja, trgovina, posjeta prijateljima, rodbini, bolesniku... sve su to radnje koje iziskuju da se čovjek pokrene, tj. da putuje.

Putovanje je sredstvo kojim se spašava od onog od čega se bježi ili pak dospijeva onom traženom i željenom. (Ebu Hamid el-Gazali, Ihjau ulumid-din, 4/176)

Uzvišeni je objavio suru En-Nahl -- Pčele, šesnaestu kur'ansku suru, u kojoj spominje nadahnutost pčela da grade sebi dom na različitim mjestima, ali sa istim životnim principom -- rad na putu dobra uz pokornost Uzvišenom gdje god da se nalazile.

U prepunom Mekanskom haremu, tavafeći oko časne Kabe, pritom vodeći grupu bosanskih hadžija, poguran velikom masom ljudi iza sebe, bio sam primoran gurnuti ljude ispred. Hadžija kojeg sam direktno svojim tijelom gurnuo, misleći da sam to namjerno uradio, uputio mi je riječi koje su ostale odzvanjati u mojoj glavi do danas. "Poštuj sebe, brate moj!", bile su riječi hadžije iz Egipta. Naš kratki dijalog nakon ovih riječi potpuno je nebitan. Poštuj sebe, ostala je lekcija za čitav moj život. Ovo su riječi koje odgajaju čovjeka ukoliko o njima razmišlja. Poštovanje samog sebe u duhu islamskih vrijednosti, institucija je koja će postaviti na tron svakog onog ko je zdravorazumski percipira i realizuje u svom životu. Dubina ovih riječi seže do kur'anskih ajeta i hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Selam je pozdrav muslimana koji je utemeljen na Kur'anu i sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Jedno od Allahovih lijepih imena jeste Es-Selam, a znači izvor mira i sigurnosti. Uzvišeni Allah je izvor mira i izvor sigurnosti. Jedno od imena Dženneta je Darus-selam -- Kuća mira. Nazivanje selama je praksa bogobojaznih i čestitih Allahovih robova. Zbog toga muslimani nazivaju selam jedni drugima i na taj način žele jedni drugima svako dobro, mir i spas. Analizirajući hadise Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, možemo vidjeti da je prvi pozdrav na ovom svijetu bio upravo islamski pozdrav, poznat kao selam, na što se ukazuje u hadisu koji prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu, od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: "Kada je Uzvišeni Allah stvorio Adema, alejhis-selam, naredio mu je: 'Idi i onoj grupi nazovi selam!', a to je bila grupa meleka koja je sjedila, 'pa slušaj šta će ti odgovoriti, jer će to biti tvoj pozdrav i pozdrav tvoga potomstva!' Adem, alejhis-selam, otišao je i rekao im: 'Es-selamu alejkum!', a oni su mu odgovorili: 'Es-selamu alejke ve rahmetullah!'" (Muslim, 2841)

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odabrani je Allahov poslanik, naš miljenik, kojeg pravi vjernik voli više od svega na dunjaluku, pa i od samoga sebe. On je onaj kojeg vjernik slijedi i uzima ga za uzora, jer nam tako naređuje Gospodar, Koji u plemenitoj Knjizi kaže: "Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu, i koji često Allaha spominje" (El-Ahzab, 21).

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je primjer ličnosti kod koje su se zajedno našle sve ljudske moralne vrline i odlike. On se potpuno razlikovao od ljudi među kojima je rođen i sa kojima je proveo svoju mladost i rano muževno doba. Zapravo, on je bio produkt jednog božanskoga odgoja i nadzora, od rođenja pripreman za uzvišenu misiju poslanstva. Uzvišeni Allah podario mu je najuzvišeniji i najplemenitiji karakter, što se i potvrđuje u kur'anskom ajetu: "A ti si, zaista, veličanstvenog morala" (El-Kalem, 4). Njegov Gospodar na najljepši način ga je odgojio i okitio ahlakom Kur'ana, odnosno, kur'anskim moralnim načelima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dostigao je vrhunac ljudskog moralnog savršenstva.

Spavanje je velika blagodat koju je Allah darovao Svojim robovima kako bi se odmorili od svakodnevnih aktivnosti i trke za životnim potrebama i kako bi se tijelo odmorilo i prikupilo snage za naredni dan. Uzvišeni Allah kaže: "Iz milosti Svoje On vam je dao noć i dan; da se u njoj odmarate, a da iz dobara Njegovih privređujete i da zahvalni budete" (El-Kasas, 73); "I san vaš počinkom učinili, i noć pokrivačem dali, i dan za privređivanje odredili" (En-Nebe, 9--11). Čovjek mora spavati i ta potreba utkana je u njegovu prirodu, štaviše, san je sastavni dio života i stoga razuman treba da bude svjestan ove činjenice. U narednom dijelu teksta navest ćemo određene adabe i sunnete spavanja.

Hrana je jedna od najvećih Allahovih blagodati čovjeku. Uzvišeni je rekao: "Neka se oni Gospodaru hrama ovoga klanjaju, Koji ih gladne hrani i od straha brani." (Kurejš, 3--4)

Lijepi odnosi među ljudima temelje se prije svega na zdravoj komunikaciji, naročito prilikom diskusije, kada je potrebno ispuniti određene principe: davati prednost lijepom mišljenju, birati adekvatne izraze i rečenice, provjeravati i utvrđivati informacije o kojima se govori, potpuno izbjegavati ogovaranje, o čemu je bilo riječi u prethodna dva broja, a u ovom zadnjem dijelu teksta na ovu temu govorimo o načinu diskusije i principima kada je riječ o stručnoj diskusiji iz određenih znanstvenih oblasti.

U ovom broju nastavljamo govor na temu etika diskutovanja u savremenom dobu, koju smo bili započeli u pretprošlom broju. Kada je riječ o etici diskutovanja u savremenom dobu, veoma je važno ukazati na neke principe diskusije, kao što su davanje prednosti lijepom mišljenju i biranje adekvatnih izraza i rečenica tokom diskutovanja, o čemu je bilo riječi u prošlom broju, a ovom prilikom ukazat ćemo na treći i četvrti princip diskusije koji bi trebao primjenjivati svaki musliman, a posebno oni koji stječu islamsko znanje ili su svršenici islamskih fakulteta.

Čovjeku, kao društvenom biću, nerijetko se na putu uspostavljanja zdravih društvenih odnosa ispriječe nesporazumi, svađe i razilaženja, koja su opet rezultat nedovoljno jasne komunikacije i razumijevanja. Život je, pored svih ljepota, protkan i kušnjama i neugodnim trenucima, koje često definiramo kao probleme. No, savremeni psiholozi tvrde da je lijek za mnoge "probleme" ustvari učinkovita interpersonalna komunikacija, navodeći da osamdeset posto problema u međuljudskim odnosima ustvari nisu problemi već nedostatak međusobnog razumijevanja. (James. C. Wetherbe, Bond Wetherbe, Vještine komuniciranja)

Muslimani, vođeni principima savršene vjere, savjete i smjernice crpe iz časnih izvora dini-islama u svim prilikama, pa tako i u pogledu kulture dijaloga.

Jedna od Allahovih velikih blagodati i lijepih pojava kojima je počastio one koji tragaju za šerijatskim znanjem jeste lakoća znanstvenih polemika, proširenih među onima koji su ljubitelji islamske misli.

Počela je sa nastankom foruma i internetskih stranica, zatim se proširila i produbila pojavom Facebooka, Whatsapp grupa i drugih društvenih mreža.

Veliki je obim znanstvenih koristi i pojašnjenih šerijatskih pitanja koje pratilac tih znanstvenih polemika može pročitati i okoristiti se.

Međutim, pratilac će istovremeno nailaziti na brojne negativne stvari, koje rastužuju srce i stežu prsa, čineći onoga koji voli traganje za šerijatskim znanjem utučenim i tužnim. Razlog za to jesu česta razilaženja i optužbe tokom rasprava, upadanje u riječ sagovorniku i svih ostali postupci koji ne dolikuju muslimanima uopćeno, a naročito ne dolikuju onima koji stječu islamsko znanje ili su svršenici islamskih fakulteta.

U poznatoj arapskoj izreci kaže se: “Čovjek po svojoj prirodi nedovoljno cijeni ono što mu je nadohvat ruke.” I zaista, čovjek, kada ga preplave mnogobrojne blagodati, nerijetko se opusti, ulijeni, obuzme ga nemar u pogledu blagodati kojima je obasut. Savremeno doba očiti je primjer čovjekove ravnodušnosti spram blagodati kojima nas je Uzvišeni Allah opskrbio. Kada pogledamo sav taj civilizacijski napredak i prosperitet, čija je osnovna svrha poboljšanje ljudskog života, lakše i brže međuljudske komunikacije i povezanosti, ipak imamo osjećaj bumerang-efekta. Umjesto da nam život bude opušteniji, brz životni stil sve nam više uzima od vremena, a čovjek okružen savremenim tehnološkim pritiscima, postaje otuđen i robotiziran, pri čemu iščezava osnova našeg bića, a to je emocija. Kao posljedica novonastalih modernih izazova, javlja se problem globalnih razmjera u vidu emocionalne odsutnosti, hladnoće u međuljudskim odnosima, a lijek za ovu pojavu moramo tražiti upravo u pažnji i brižnosti, čije se smjernice i napuci odavno gaje i promoviraju u islamu, kroz svjetlo Kur’ana i sunneta, i prvih generacija muslimana.

Zanemarivanje, neobaziranje, ne mariti za nečim, ne osvrtati se, ne pridavati pažnju, pokazati nezainteresiranost, vrlina je koja nam je danas prijeko potrebna. Hasan el-Basri kao da se nama obraća kada kaže: “Dobrodušno pretvaranje da se neke stvari ne vide (tegāful) nikad nije prestalo biti osobina čestitih.” Također Sufjan es-Sevri poručuje nam: “Neobaziranje (tegāful) nije prestala biti ćud plemenitih.”

Imam Ahmed smatra da zanemarivanje (tegāful) predstavlja čak devet desetina lijepog ponašanja. Isto je primijetio El-E'ameš, koji kaže: “Neobaziranjem (tegāfulom) gasimo mnoge nevolje i probleme.”

Ne dozvoli da ti “većina” bude parametar u životu prilikom vrednovanja stvari kreirajući tvoj način oblačenja, razmišljanja i ponašanja. Većina nije nikakvo mjerilo. Mjerilo u životu vjernika su Allahova knjiga Kur’an i praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kada se opisuje “većina”, u Kur’anu se kaže: “...ali većina ljudi neće da vjeruje” (El-Mu’min, 59)

Uzvišeni Allah podario nam je da se razlikujemo u izgledu, karakteru, temperamentu i u mnogim drugim detaljima. No, ta raznolikost ima svrhu da nas preispita, osnaži i na kraju ujedini. Uzvišeni kaže: “...Mi činimo da jedni druge u iskušenje dovodite, pa izdržite! A Gospodar tvoj vidi sve.” (El-Furkan, 20)

Allahov dar Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jeste blagost kojom je okupio ljude oko sebe. To je osobina koja štiti od grubosti i koja jasno i nedvosmisleno donosi uspjeh u kontaktima sa ljudima. Uzvišeni kaže: “Allahovom milošću, ti si blag prema njima, a da si grub i tvrda srca bio, sigurno bi pobjegli na sve strane od tebe. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno, i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, na Allaha se osloni; Allah, doista, voli one koji se na Njega oslanjaju.” (Alu Imran, 159)

Muslimani širom svijeta nalaze se u veoma nezavidnom položaju, a to se odnosi i na muslimane u Bosni i Hercegovini. Historija islama nije zapamtila ovakvo loše stanje među muslimanima. Kroz povijest je bilo teških vremena, ali kada bi muslimani slabili na jednom kraju svijeta, na drugom bi jačali. Kada je padala islamska Španija, Endelus, na drugom kraju islamskog svijeta stvarala se snažna i organizovana Osmanska država. Kako se onda ponašati da bi nam Allah popravio stanje nabolje? Vrlo je značajno govoriti o jedinstvu muslimana i konkretno raditi na njegovom ostvarenju.

Vrijeme koje nam je dato na raspolaganje je emanet i velika blagodat za koju ćemo biti pitani na Sudnjem danu i za koju ćemo odgovarati. Stoga je veoma važno kako se jedan musliman odnosi prema svom vremenu. Kada malo bolje razmislimo o manje-više svima nama dobro poznatom hadisu u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dvije su blagodati kojih većina ljudi nije svjesna: zdravlje i slobodno vrijeme” (Buhari), shvatimo da je to jedna od najvećih blagodati koje su date čovjeku, jer će na Sudnjem danu čovjek imati koristi samo od vremena koje kvalitetno iskoristi, koje provede u ibadetu. Svima nama potrebna su dobra djela i svako dobro djelo itekako će nam biti dragocjeno i važno, a upravo ih realiziramo u vremenu koje svakodnevno živimo. Na važnost i odgovornost u pogledu vremena upozorio nas je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši: “Čovjek se neće pomjeriti na Sudnjem danu dok ne bude odgovarao za četvero: za život kako ga je proživio, za mladost kako ju je proveo, za imetak kako ga je stekao i u šta ga je utrošio i za znanje da li je po njemu radio” (Tirmizi, hadis je hasen). Zamislimo sad trenutak u kojem stojimo pred svojim Gospodarom na Sudnjem danu i On, Uzvišeni, pita nas kako smo svoju mladost proveli, kako smo svoj život iskoristili i šta smo s njim napravili.

Ako vrijeme u kojem živimo uporedimo sa vremenom prvih generacija, vidjet ćemo da je danas dosta lakše postati poznat i steći popularnost. Nekada su ljudi iz želje da postanu poznati bili spremni da se i po lošem spomenu kako bi se čulo za njih. Tako se prenosi da je jedan učenjak, kada je čuo da je Hatib el-Bagdadi napisao knjigu Tarihul-bagdad, upitao jednog čovjeka da li je njega Hatib svrstao u lažove ili u povjerljive, pa kada su mu rekli da ga nikako nije spomenuo, ražalostio se i kazao: “Da me makar spomenuo među lažovima” (Es-Sijeru). S druge strane, danas vidimo da se ljudi preko društvenih mreža predstavljaju drugačije u odnosu na to kakvi su u stvarnosti i tako vješto prikrivaju svoje manjkavosti, a pokazuju pozitivnosti koje preko društvenih mreža uveličavaju.

Ova bolest nije specifična samo za određenu vrstu ljudi, ona može zadesiti i uspješnog i propalicu, i vjernika i nevjernika, i bogatog i siromašnog, i mladića i starca, i učenog i neznalicu.

Vrijeme u kojem živimo je vrijeme dostupnosti informacija, štaviše i pretrpanosti informacijama i mogućnosti da se o svemu sazna na jedan brz i instant način. Pojava interneta, društvenih mreža i brzog protoka informacija donijela nam je mnoge beneficije, međutim i mnoge opasnosti i ružne pojave. Na internetu se brzo mogu naći mnoge informacije o medicini, informatici, ekonomiji i svim drugim oblastima, ali ni o jednoj oblasti se ljudi nisu toliko oslobodili da govore i iznose zaključke, mišljenja, nerijetko i fetve, propise, kao što je to slučaj sa šerijatskim znanjem. A zapravo je govor o vjeri bez znanja mnogo opasniji od govora bez znanja o medicini ili bilo kojoj nauci. To je zato što pogreška u govoru o ovosvjetskim naukama ostaje u domenu ovog svijeta i ne škodi čovjeku osim na dunjaluku, dok će greška u govoru o Allahovoj vjeri škoditi i na dunjaluku i na ahiretu.

Svijest o Allahu, Sudnjem danu i polaganju računa pred Onim koji zna sve tajne i ono što prsa kriju, čini da vjernik svakodnevno preispituje svoj nijet, riječi, javna i tajna djela. Sve što čini, vjernik čini kako bi postigao Allahovo zadovoljstvo, jer Allah prima samo ono što je radi Njega rečeno i urađeno. Često ljudi budu opterećeni predrasudama i na osnovu izgrađenih predrasuda formiraju mišljenje i donose sud o nekom događaju ili pojavi. Sudija neće donositi presudu dok je ljut i srdit jer će ga to spriječiti da ispravno rezonuje, pravedno sagleda i dobro razmisli o samoj situaciji kako bi adekvatno i na osnovu argumenata i dokaza mogao donijeti ispravnu odluku i pravičan sud. Emocije i predrasude često zaslijepe čovjeka pa tako ne bude u stanju objektivno rezonovati neku pojavu ili događaj, što na koncu uzrokuje pogrešan stav i sud o samoj situaciji i pojavi.

U životu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jedan od najtežih trenutaka bio je događaj potvore na Aišu, radijallahu anha. Uzvišeni Allah, opisujući bolesna srca, koja su sebi dozvolila da se bave onim što im nije poznato, kaže: “Zašto, čim ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pomislili i rekli: ‘Ovo je očita potvora!’” (En-Nur, 12)

Kako se vremenski udaljavamo od najbolje generacije, tako se loše osobine sve manje smatraju lošim. Mnogi umisle kako su pronicljivi, pa tako sebi dozvole da o drugima misle onako kako im nalažu njihovi hirovi, pa ćemo tako sresti ljude čiji se životi vrte oko lošeg mišljenja o drugima. Ako neko nešto kaže – on pomisli loše, ako neko šuti – opet pomisli loše, ako ga neko posjeti – pomisli loše, ako ga ne posjeti – pomisli loše, ako ga neko poselami – pomisli loše, ako ga ne poselami – pomisli loše, ako mu se neko nasmije – pomisli loše, ako se ne nasmije – pomisli loše, ako ga neko posavjetuje – pomisli kako želi da ga predstavi lošim, ako mu donese poklon – misli da želi da ga potkupi, ako mu ponudi nešto da proda – posumnja da želi da ga prevari. Takvim je ljudima tegoba u prsima nezaobilazna, jer njihove osobine su ogledalo njihovih duša.

Put ibadeta je težak, pun prepreka, jer je to put ka Džennetu, baš onako kako ga je opisao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista je Džennet okružen neugodnostima, a Vatra strastima” (Muslim). Na tom putu ka Allahu, čovjekovo srce će nailaziti na razne prepreke. Neke od tih prepreka prouzrokovat će bolesti, ali ne bolesti tijela, već bolesti srca.

Ono što najviše šteti čovjekovom srcu jeste da radi dobra djela ne želeći njima Allahovo zadovoljstvo. Čovjek spominje Allaha, uči Njegovu Knjigu, poziva Njemu jezikom, ali srce mu sa nekim drugim, na drugog se oslanja. Ono što pokazuje vanjštinom je lijepo, a ono što krije je ogavno. Onaj koji se pretvara ne radi dobra djela iz ljubavi prema njima, niti ostavlja loša iz prezira prema njima. Takvi se hrane pohvalama drugih, dok je njihova duša gladna istinskog imana.

Uzvišeni Allah kaže: “Allahovom milošću, ti si blag prema njima, a da si grub i tvrda srca bio, sigurno bi pobjegli na sve strane od tebe. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno, i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, na Allaha se osloni; Allah, doista, voli one koji se na Njega oslanjaju.” (Alu Imran, 159)

Allahovom je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao Svoju milost i podario mu da se odlikuje blagošću i da bude uzor u lijepom ponašanju. Upravo zbog toga, ashabi su mu se odazvali, zavoljeli ga i u praksu sproveli njegove naredbe.

Hvala Uzvišenom Allahu na uputi, mi ne bismo bili upućeni da nas Allah nije uputio. Doista je uputa jedan od najboljih dijelova Njegove milosti prema robovima, i na tome smo Mu dužni zahvaljivati tako što ćemo izvršavati ono što vjera traži od nas, a u čemu se istovremeno kriju i naš uspjeh i naša sreća.

Uzvišeni Allah, hvaleći ovaj ummet, kaže: “Vi ste najbolji narod od svih naroda koji se ikad pojavio, tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate i u Allaha vjerujete” (Alu Imran, 110), a u komentaru ovog ajeta, poznati mufesir Sa’di kaže: “Uzvišeni Allah pohvalio je ovaj ummet i obavijestio da je on najbolji od svih naroda koji se ikad pojavio. Najbolji su zato što su vjernici i što, zbog svog vjerovanja, izvršavaju sve ono što je Allah naredio, ali i zato što i drugim ljudima preporučuju da čine dobro i odvraćaju ih činjenja zla, i na taj način istovremeno pozivaju ljude da vjeruju u Allaha.” (Tejsirul-Kerimir-Rahman)

Jezik je jedna od najvećih blagodati i organ kojim se mogu postići mnogobrojna dobra djela. Šehadet, učenje Kur’ana, zikr, naređivanje na dobro i odvraćanje od zla, nazivanje selama, iskren savjet i učenje dove, samo su neki od ibadeta koji se, pored srčane namjere, izvršavaju prvenstveno jezikom.

Međutim, kako smo u mogućnosti da svojim jezikom zaradimo Allahovo zadovoljstvo, isto tako se može desiti, ne dao Allah, da zbog riječi koju prevalimo preko našeg jezika zaslužimo Allahovu srdžbu do Sudnjega dana.

Karakteristika bratstva u islamu jeste ta što je ovo bratstvo sklopio Uzvišeni Gospodar iznad sedam nebesa onda kada je objavio u Svojoj časnoj Knjizi riječi: “zaista su vjernici braća.” Svaki onaj koji izgovori la ilahe illallah smatra se sljedbenikom ummeta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a ujedno je brat svakom drugom muslimanu i pripadniku zajednice muslimana, bez obzira na to gdje se nalazio, i koje boje kože bio, i kojoj etničkoj grupaciji pripadao. Uzvišeni je rekao: “I On je sjedinio srca njihova. Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali je Allah sjedinio. On je zaista silan i mudar” (El-Enfal, 63).

Uzvišeni Allah obećao je svakom muslimanu i muslimanki, muškarcu i ženi, lijep i ugodan život na dunjaluku i obilatu nagradu na ahiretu. Uvjeti spomenutog obećanja su iman, istinsko vjerovanje u Allaha i činjenje dobrih djela: “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili!” (En-Nahl, 97)

Ovo je drugi tekst u kojem prenosimo određene hadise Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojima on govori o sebi. Svi hadisi su uzeti iz djela šejha Albanija Sahihul-džamiu es-sagir. U osnovi, to djelo je napisao poznati imam Sujuti i nazvao ga El-Džamiu es-sagir. Šejh Albani je klasificirao hadise te razdvojio, prema svom mišljenju, vjerodostojne predaje od slabih. U ovim hadisima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je o sebi, ukazujući na svoje vrline, porijeklo, misiju i slično.

“Kur’an je svjetlo u našim kućama. I alčak, kada hoće u nečijoj kući da zijan napravi, prvo razbije sijalicu i ugasi svjetlo. Tako i šejtan, prvo iz naših kuća udalji učenje Kur’ana i namaz, a onda on caruje i u kući radi šta hoće.” Ovim riječima je hafiz Ismet-ef. Spahić divno opisao važnost učenja Kur’ana u našim kućama. Učenje Kur’ana privlači meleke, bereket, sreću, nur i uspjeh.

Postavimo sebi pitanje: “Kad smo posljednji put učili Kur’an ili slušali učenje Kur’ana u svojim domovima?” Nažalost, našim kućama često odjekuju tonovi svačega drugog, mimo Kur’ana. Sami sebi činimo zulum, i otvaramo vrata šejtanu da nam iz kuće ukrade svjetlo. Za razliku od Kur’ana, puštanje razvratne muzike samo kućama povećava tamu, privlači šejtana, i povećava probleme.

U ovom tekstu želja mi je prenijeti neke od hadisa Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojima on govori o sebi. Svi ovi hadisi uzeti su iz djela Sahihul-džamiu es-sagir, šejha Albanija. U osnovi, to je djelo napisao poznati imam Sujuti i nazvao ga El-Džamiu es-sagir. Šejh Albani napravio je klasifikaciju hadisa te razdvojio, prema svom mišljenju, vjerodostojne predaje od onih koje to nisu. U ovim hadisima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je o sebi, ukazujući na svoje vrline, rodoslovlje, misiju i slično.

Savremena sredstva komunikacije omogućila su svim ljudima da u javnost iznose svoje mišljenje o svemu, analiziraju vjerske i društvene prilike, što naročito dolazi do izražaja na društvenim mrežama. Dostupnost informacija i sloboda govora, odnosno mogućnost izražavanja vlastitog mišljenja predstavlja blagodat i smatra se pozitivnim sve dok je u skladu sa islamskom etikom i bontonom. Međutim, primjetno je da dosta govora ili pisanja nije u skladu sa islamskom etikom ili pak autori iznose neprovjerene informacije, paušalne i neutemeljene kritike, jednostrane konstatacije, sudove, ocjene i potvaraju druge osobe, i na taj način nepravedno postupaju i izlažu živote drugih ljudi, njihovu čast, imetak, porodicu različitim neugodnostima, pa čak i ugrožavaju njihovu bezbjednost.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je na pogubnost licemjerstva i ukazao na osobine i obilježja munafika – licemjera, rekavši: “Kada govori – laže, kada obeća – iznevjeri i kada mu se povjeri emanet – pronevjeri ga.” (Muttefekun alejhi)

Poštenje, čestitost i povjerenje, temelji su društvenog i moralnog života. U mnogim šerijatskim tekstovima ukoravaju se laž i lažovi, hvale iskrenost i iskrene osobe i pojašnjava se vrijednost emaneta: “Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu” (El-Ahzab, 72). To je sloboda izbora kojom su odlikovani ljudi i džini nad ostalim stvorenjima. Nebesa i Zemlja bila su snažnija da ponesu emanet, ali ga je prihvatio insan uprkos svojoj slabosti. Musliman može počiniti određene grijehe, ali ne može da laže, kao što je spomenuto u hadisu.

Natjecanje u dobru i razvijanje takmičarskog duha vrlina je uspješnih pojedinaca, ali zajednica. Čovjeku je potrebna motivacija kako bi se lakše podstakao na činjenje dobra i kako bi napravio pozitivan ambijent u kojem duša neće osjećati lijenost, nemarnost i bezvoljnost. Prva generacija muslimana, predvođena Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, prepuna je pozitivnih i svijetlih primjera natjecanja u dobru, koje nam svakako moraju i trebaju poslužiti kao inspiracija da se na putu ka uspjehu ugledamo na svoje istinske uzore.

Muslimani danas, a posebno naša omladina od koje bi trebale krenuti sve promjene nabolje, zapali su u jednu krizu apatičnosti i bezvoljnosti i ne vide izlaz iz situacije u kojoj se nalaze. Mnogi mladići i djevojke ne trude se da postave i definiraju sebi ciljeve u životu kojima bi težili i do kojih bi došli uz trud i zalaganje. Kako bismo izašli iz krize apatičnosti, bezvoljnosti i nemarnosti važno je imati nekoga ko će nas na tom putu, onda kada posustanemo i klonemo, podići, podstaći da krenemo naprijed i da nastavimo svoj put. Tu dolaze do izražaja uloga i važnost džemata i prijatelja koji su pozitivno ogledalo, u kojima čovjek vidi one koji ga bodre i podstiču na činjenje dobra i koji ga uvijek motiviraju da čini ono što je korisno njemu i drugima.

U narednim redovima navest ćemo nekoliko primjera zlatne generacije ovog umeta u međusobnom takmičenju i natjecanju u činjenju dobra kao primjer svima nama da se i mi podstaknemo i motiviramo.

Uzvišeni Allah naredio nam je da izvršavamo Njegove naredbe, tj. islamske propise poput namaza, posta, hadža i drugih ibadeta koji spadaju u vidljive ibadete, a dao je da stvarnost ibadeta bude u nutrini čovjeka, tj. u srcu. U hadisu se kaže: “Islam je vanjština, a iman je u srcu.” (Ahmed, Musned; Ibn Ebu Šejba; Musannef)

Musliman ne smije dopustiti da ispunjava jednu od ove dvije stvari bez druge, da izvršava propise vjere bez imana, niti da ima samo iman bez propisa vjere, jedino kada to dvoje spoji, imat će potpunu nagradu. Od ibadeta koji spadaju u srčane jeste bogobojaznost, to ne može pokazati nekome niti mjeriti, to je isključivo između čovjeka i Gospodara.

Iskreni vjernici duboko su uvjereni u to da činjenje dobrih djela donosi nur u srcu, blještavilo na licu, obilnu nafaku i ljubav u srcima stvorenja, stoga u svakom danu nastoje da učine neko dobro djelo. Međutim, da li je za spas na ahiretu dovoljno samo raditi što više dobrih djela? Nije. Mnogo je važnije sačuvati svoja dobra djela. Loša djela koja čovjek radi poništavaju dobra djela koja je uradio. U naredna dva hadisa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorava nas upravo na tu mogućnost da čovjek uradi mnogo dobrih djela, a koja mu na Sudnjem danu neće biti od koristi. Prvi hadis odnosi se na međuljudske odnose, a drugi hadis odnosi se na odnos čovjeka i Allaha, dželle šanuhu.

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Znate li ko je bankrotirao?” Ashabi odgovoriše: ”Bankrotirao je onaj ko nema ni dirhema ni imovine.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Bankrotirao je od moga ummeta onaj ko dođe na Sudnji dan sa namazom, postom i zekatom, a vrijeđao je ovoga, onoga potvorio, nepravedno jeo imetak onoga, prolio krv onoga, udario onoga. Tada će se njima dati od njegovih dobrih djela, pa ako ih nestane prije nego što se svima oduži, uzet će se od njihovih loših djela i njemu natovariti, a zatim će biti bačen u Vatru.” (Muslim)

Koji ćemo put odabrati: put traženja opravdanja ili put osude?

Uzvišeni Allah kaže: “Oni koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: Mi smo, doista, Allahovi i Njemu ćemo se, sigurno, vratiti. To su oni kojima pripadaju blagoslovi od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravom putu.” (El-Bekara, 156–157)

Pod nevoljom spomenutom u ajetu označava se svaka bolest, nevolja i nedaća, bez obzira na to da li ona bila vezana za srce ili tijelo, ili pak za oboje. U njemu Uzvišeni Allah opisuje vjernike koje zadesi nešto od tih nedaća i kaže da je njihovo svojstvo da tom prilikom govore: “Mi smo u Allahovoj vlasti i pod Njegovom upravom. Sve što imamo, bilo da se radi o životima ili imecima nije naše, nego pripada Allahu. Kada nas Allah iskuša, to je samo sprovođenje Njegove volje nad onim što je u Njegovoj vlasti, a Njegovoj volji ne smije se i ne može suprostavljati.”

Vjera islam pridaje veliku pažnju uvažavanju i čuvanju osjećaja drugih ljudi. Pridavanje pažnje osjećajima drugih ljudi sjedinjuje mu’minska srca, jača međusobnu ljubav i njihov saf. Islam je upravo zbog toga propisao niz temelja, načela i propisa, koji garantuju i čuvaju osjećaje drugih ljudi.

Poslanička praksa

Allahov poslanik Jusuf, alejhis-selam, rekao je, kao što se spominje u plemenitom Kur’anu: “...kad me je iz tamnice izbavio...“ (Jusuf, 100) Nije želio reći u prisustvu svoje braće „kada me je iz bunara izbavio“ iako su ga upravo oni bacili u bunar. Nije želio da se sa njima susretne s tim riječima. Povezao je svoje stanje sa tamnicom, sa kojom se oni ne dovode u vezu.

Također, rekao je: “...nakon što je šejtan između mene i braće moje bio razdor posijao...“ (Jusuf, 100) Povod razdora pripisao je prokletom šejtanu, iako su njegova braća direktno povrijedili Jusufa, alejhis-selam, i to sve kako ih ne bi doveo u neugodnu situaciju.

Isto tako, rekao je “... i vas iz pustinje doveo...“ (Jusuf, 100) Nije rekao, obraćajući se svome ocu, majci i braći “i vas zbog gladi, patnje i siromaštva doveo“, kako im na taj način ne bi prigovorio svoje dobročinstvo prema njima. Potom je veličajući svoga Gospodara rekao: “...Gospodar moj je zaista milostiv prema onome kome On hoće, i On, zaista, sve zna i mudar je!'' (Jusuf, 100). Neka je uzvišen Onaj koji je odabrao za Svoje poslanike, najpotpunije osobe između Svojih robova.

Da je savjetovanje davno izašlo iz okvira adaba i postizanja istinske želje i cilja samim savjetovanjem, najbolje nam pokazuje “savjetovanje” po društvenim mrežama, u vidu statusa i sl., gdje ima svega, a najmanje iskrenog, istinskog i bratskog savjetovanja, koje bi trebalo da ima za cilj da onaj kome se savjet upućuje bude bolji, ako radi nešto pogrešno, da ispravi, ili ako ima neke propuste, da ih popravi. U ovom tekstu govorimo o principima savjetovanja kada se savjet upućuje osobi imenom i prezimenom, jer opće savjetovanje s ciljem edukacije i širenja dobra među ljudima nije isto kao i individualno savjetovanje koje ima svoj povod i razlog.

Savjetovanje – praksa svih vjerovjesnika

Svi poslanici i vjerovjesnici savjetovali su svoje bližnje i svoje narode kojima su bili poslani. U Svojoj časnoj Knjizi Allah, dželle šanuhu, govoreći o Nuhu, alejhis-selam, kaže: “… poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i savjete vam upućujem…” (El-A’raf, 62) Govoreći o Hudu, alejhis-selam, Allah, dželle šanuhu, rekao je: “Dostavljam vam poslanice Gospodara svoga i ja sam vam iskreni savjetnik.” (El-A’raf, 68). Ovi ajeti govore o vrijednosti i važnosti samog savjetovanja među muslimanima. Abdullah b. Mubarek upitan je koje je djelo najvrednije, pa je odgovorio: “Savjetovanje radi Allaha, dželle šanuhu.”

Islamski učenjaci savjetovanje su smatrali obavezom, a razišli su se u pogledu toga da li je savjetovanje individualna obaveza svakog muslimana ili je kolektivna obaveza jednog određenog dijela muslimana.

Uzvišeni Allah kaže: “I kada smo od sinova Israilovih zavjet uzeli da ćete se jedino Allahu klanjati, i roditeljima, i bližnjima, i siročadi, i siromasima dobročinstvo činiti, a ljudima lijepe riječi govoriti i molitvu obavljati i zekat davati, vi ste se poslije, izuzev vas malo, izopačili i zavjet iznevjerili.” (El-Bekara, 83)

U lijepe riječi se, između ostalog, ubraja: savjetovanje ljudi da čine dobra djela i da se klone onoga što je ružno, podučavanje onome što će im koristiti, nazivanje selama, veselost i vedrina lica prilikom susreta sa njima i sl.

Traženje dozvole jedno je od najljepših ponašanja, a istovremeno je indikator visokog nivoa pristojnosti i međusobnog uvažavanja u porodici. To je etika kojom se osoba vlada unutrašnjim nagonom koji otkriva ljubaznu ličnost prepunu respekta prema onom od koga traži dozvolu štiteći njegovu reputaciju i kredibilitet. Ovakvo ponašanje može se primijetiti u suri Jusuf u više slučajeva, kao što se desilo kada je Jusuf, alejhis-selam, zadržao svoga brata zbog optužbe za krađu, a njegova braća nisu ga bila u stanju izbaviti, pa su se namjeravali vratiti svome ocu bez svoga brata zbog kojeg su mu se čvrsto zakleli Allahom da će mu ga vratiti, a koji je sad bio zarobljen u Egiptu.

Odgoj predstavlja društveni proces koji ima za cilj priviknuti i naučiti članove društvene zajednice određenom stepenu lijepog ponašanja i vladanja, kao i stjecanje određenih vještina i praktičnih iskustava u različitim disciplinama. To je proces koji permanentno traje tokom cjelokupnog čovjekovog života, štaviše može se reći da odgoj počinje i prije nego što čovjek dođe na ovaj svijet, i to odabirom bračnog druga i okruženja u kojem će se taj proces odvijati, baš kao što se o uzgoju žitarice treba brinuti još prije sjetve, odabirom i pripremom kvalitetnoga zemljišta. U tom procesu, pored porodice, učestvuju brojne institucije, kao što su vrtić, škola, mekteb, mediji, ulica, društvo i sl. Samo prisustvo čovjeka među drugim ljudima i kontakt s njima, vid je odgoja: jedan ga pozdravlja i selami, drugi ga hvali i podržava, treći ga kudi i kritikuje, sa ovim razgovara, sa drugim trguje itd., a sve to ostavlja trag na vladanje i ponašanje. To znači da nije moguće da se pojedinac ili institucija osamostali u odgoju, jer čovjek utječe na druge, a drugi utječu na njega, i sve s čime se čovjek susreće dio je njegovog odgoja. Opća atmosfera koja vlada društvom poput je brze rijeke koja sve nosi. Kada se čovjek suprotstavi tom trendu, kao da pliva uzvodno, ulaže veliki trud kako bi napredovao, da bi ga onda brzak vratio na početak ili još dalje. Zbog toga, pored individualne odgovornosti, cjelokupna zajednica odgovorna je za odgoj društva. Ukazujući na jednu veliku odliku ovog ummeta, Svevišnji Allah kaže: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete” (Alu Imran, 110). U ajetu se ovaj ummet opisuje kao aktivni faktor u odgoju, jer njegovi članovi podstiču na dobro, a odvraćaju od lošega. Upravo to svojstvo istaknuto je u kontekstu govora o superiornosti ovog ummeta, što znači da ga je to svojstvo učinilo boljim od svih. Kada odgajatelj djeluje u sredini koja ima negativan utjecaj, kao što je danas dominantno, i kada radeći na islamskom odgoju pliva uzvodno, dužan je posebnu pažnju posvetiti odgoju i uložiti veliki trud na tom polju da bi prevladao taj negativni utjecaj.

Hasan el-Basri rekao je: “Znak da je Allah napustio roba jeste da ga zaposli stvarima koje ga se ne tiču”, i rekao je: “Allah se smilovao čovjeku koji zna svoju vrijednost.” Doista je velika stvar kada čovjek zna svoje mogućnosti i domete. Mnogi su danas zapostavili svoje porodice, odgoj i edukaciju djece, posjećivanje halki u kojima se uči i podučava Allahovoj vjeri i mnoge druge korisne stvari, jer su se zaposlili arapskim vladarima, svjetskim politikama i političarima, učenjacima i daijama, rekla-kazala po društvenim mrežama. Kamo sreće da svi rade samo ono za šta su zaduženi i što im je profesija i posao. Da student studira i ne zapošljava se ničim osim svojim studijem dok ne završi studij, da ljekar liječi i radi na ličnoj edukaciji i profesionalnom usavršavanju, da ekonomista radi na izgradnji zdrave i kvalitne ekonomije te na poboljšanju kvalitete života građana, na taj način bi društvo u cjelini prosperiralo i napredovalo. Jedna stara arapska poslovica kaže: Ko se u tuđu struku miješa, dođe sa čudnim stvarima.

Svakog vjernika koji radi djela u ime Allaha, On će nagraditi i na ovom i na onom svijetu. Obasut će ga Svojim zadovoljstvom, milošću, spustiti na njega smirenost, a onda narediti melekima i ostalim stanovnicima nebesa da ga zavole, spustit će u srca ljudi ljubav i podariti da ga vole i dat će da bude prihvaćen kod stvorenja. Uzvišeni Allah kaže: “Uistinu, onima koji vjeruju i rade dobra djela, dat će im Allah ljubav.” (Merjem, 96; prijevod M. Mlivo)

U komentaru ovog ajeta imam Ibn Kesir u svom Tefsiru kaže: “Uzvišeni obavještava da će Svojim robovima vjernicima koji rade dobra djela – to su djela kojima je Allah, dželle šanuhu, zadovoljan jer su u skladu sa Muhammedovim šerijatom – usaditi ljubav i samilost prema njima. Ovo je odredba koja će se sigurno ostvariti i od koje nema odstupanja i o tome postoje brojne predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.”

Aiša, radijallahu anha, prenosi da su židovi došli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekli: “Es-samu alejkum! – Smrt vama!”, pa je Aiša rekla: “Na vas! Allah vas prokleo i rasrdio se na vas!” Tada je Poslanik rekao: “Aiša, polahko! Budi blaga i čuvaj se grubosti i nepristojnosti!” “Zar nisi čuo šta su rekli?”, upitala je. “A zar ti nisi čula šta sam ja rekao? Odgovorio sam im, pa će meni biti uslišano ono što sam im rekao, njima neće ono što su oni meni rekli”, odgovorio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (Buhari) Iz ovog svijetlog primjera vidimo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio Aišu, radijallahu anha, na blagost i lijepo ponašanje. Svaki vjernik treba da teži da svoje životne navike uskladi sa onim što je bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i mora se izdići iznad niskog morala, lošeg ponašanja i ružnog govora. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa jevrejima koji su bili neprijateljski naklonjeni prema njemu, vrijeđali ga i nastojali omalovažiti, nikad nije uzvraćao na isti način i nikada se prema njima nije odnosio jednako kao što su se oni odnosili prema njemu. To može samo onaj čiji je moral Allah, dželle šanuhu, usavršio i koga je okitio istinskom blagošću. Enes b. Malik, radijallahu anhu, rekao je: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije vrijeđao, nije bio bestidan i nije proklinjao, nego je, kada bi nekog od nas ukoravao, govorio: ‘Šta mu je, čelo mu palo na zemlju.’” (Buhari)

Čovjek je biće koje misli i razmišlja, što ga čini posebnim i drugačijim od ostalih Allahovih stvorenja. Zato musliman treba da se trudi da stalno misli i razmišlja pozitivno, da ima lijepo mišljenje o muslimanima, jer će i za to biti nagrađen. Nažalost, svjedoci smo da je na društvenim mrežama, u privatnom i javnom životu komunikacija među muslimanima na izuzetno niskom nivou, da se koriste grube i teške riječi, laži i potvore, a sve to, često, zbog neutemeljenog i lošeg mišljenja o muslimanima.

O Allahovi robovi, bojte se Allaha, dželle šanuhu, iskrenom bogobojaznošću, jer je to vasijjet i oporuka od Allaha, džellešanuhu, koja je upućena direktno nama, kao i generacijama prije nas, riječima: “Stavili smo u oporuku onima kojima je od prije data Knjiga, a i vama samima – bojte se Allaha!” (En-Nisa, 131)

Allah, dželle šanuhu, na preko sedamdeset mjesta u Kur’ani-kerimu naređuje nam takvaluk i bogobojaznost, a u brojnim kur’anskim ajetima opisuju se bogobojazni ljudi, i nagrade koje ih čekaju, i u svemu tome nema ničeg čudnog! Bogobojaznost je Allahova, dželle šanuhu, oporuka svim stvorenjima, i to je najbolja opskrba koju čovjek može pripremiti sebi za hladne, sušne i tamne noći koje ga čekaju, i koje će u kaburu provoditi sam. Bogobojaznost je ono što nekoga čini čovjekom od riječi, to je neprestano svođenje računa sa sobom i svojim nefsom.

Jedno od imena Uzvišenog Allaha jeste Eš-Šekur – Zahvalni, Onaj koji mnogo zahvaljuje. Zahvaljuje se Svojim robovima, i za malo, On nagrađuje mnogo. Za malo ibadeta i dobrih djela na ovom prolaznom svijetu koje vjernik čini, kao nagradu dobiva vječni Džennet, sreću i zadovoljstvo. To može samo Onaj koji posjeduje sve riznice, Apsolutni Vladar i Stvoritelj, Onaj čija je milost obuhvatila prostranstva Zemlje i nebesa.

Zahvalnost se ogleda u djelima udova, govoru i srcu. Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Zahvalnost se ogleda u priznanju Allahovih blagodati jezikom i srcem, te ljubavi i pokornosti udova tijela.” (Medaridžus-salikin, 2/244)

U suri El-Adijat, Allah, dželle šanuhu, kaže: “Tako Mi onih koji dahćući jure, pa varnice vrcaju, i zorom napadaju, i dižu tada prašinu, pa u njoj u gomilu upadaju.” (El-Adijat, 1–5)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom je prilikom upitao svoje ashabe: “Želite li da vas obavijestim o djelu za koje se dobija nagrada bolja od nagrade za post, namaz i udjeljivanje sadake?” “Da”, oni kazaše, a on reče: “Izmirivanje zavađenih ljudi, a zavađanje ljudi pogubno je za čovjekovu vjeru.“ (Ebu Davud, od Ebu Derdaa, radijallahu anhu, šejh Albani ovaj je hadis ocijenio vjerodostojnim u više svojih djela) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Potomak Ademov ne može učiniti bolje djelo od obavljanja namaza, izmirenja zavađenih i lijepog ponašanja.” (Buhari, Et-Tarih el-kebir, Bejheki, Šuabul-iman, a šejh Albani ovaj je hadis ocijenio vjerodostojnim u više svojih djela)

Islam veoma brižno i pažljivo gleda na biranje prisnog prijatelja zato što druženje ima veliki utjecaj na samog vjernika i njegovu vjeru. Nekada je taj utjecaj veoma koristan, a nekada veoma štetan. Zato nam Allah naređuje da budemo sa iskrenima: “O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!” (Et-Tevba, 119)

Isto tako dozvoljava nam da budemo sa pobožnima: “Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovome svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.” (El-Kehf, 28)

Ebu Hamza Enes b. Malik, radijallahu anhu, sluga Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Niko od vas neće vjerovati sve dok ne bude želio svome bratu ono što želi i sebi.” (Buhari i Muslim)

Kada je riječ o načinima i metodama stjecanja znanja, islam nije postavio ograničenja u tom pogledu i nije propisao striktno određenu metodu. Međutim, historija svjedoči da je najbolji i najefikasniji način za stjecanje šerijatskog znanja prisustvovanje učenika naučnim kružocima na kojima učitelj podučava prisutne nekoj islamskoj disciplini. U tom slučaju učenik ima dodatnu mogućnost da traži pojašnjenje za eventualne nedoumice i nejasnoće koje se mogu efikasno otkloniti kroz pitanja i odgovore. Imam Ibn Sirin rekao je: “Nauka ima svoje katance, a njihovi su ključevi postavljanje pitanja.” (El-Muhaddisul-fasil) Ibn Šihab ez-Zuhri kaže: “Znanje je velika riznica, a ključ te riznice jest pitanje.” (Darimi, Bejheki i drugi, sa ispravnim lancem prenosilaca) Ibn Abbas, radijallahu anhu, kazuje da je neki ashab teško ranjen u bitki i da je te iste večeri polucirao u snu. Upitao je svoje saborce šta će učiniti, a oni su mu rekli da se treba okupati, što je on i učinio, pa je umro od posljedica kupanja. Kada je za to čuo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ubiše ga, Allah ih ubio! Zašto nisu pitali ako nisu znali, lijek za neznanje nalazi se u pitanju.” (Ebu Davud, Hakim i drugi. Hadiski eksperti razilaze se u pogledu autentičnosti ovog predanja. Vidjeti: El-Evsat) U komentaru ovog hadisa imam Ebu Sulejman el-Hattabi kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, žestoko je ukorio ljude koji su dali fetvu bez znanja, molio protiv njih i na njih prebacio odgovornost za smrt ovoga čovjeka.” (Mealimus-sunen)

U nastavku ćemo spomenuti najvažnije o čemu treba voditi računa prilikom postavljanja pitanja.

Hamdun el-Kasar upitan je: “Zašto je govor naših prethodnika korisniji od našeg govora?”, pa je odgovorio: “Oni su govorili zbog ponosa islama i zadovoljstva Milostivog, a mi govorimo zbog svog ponosa, čežnje za dunjalukom i zadovoljstva ljudi.” (Sifetus-safve)

Hvala Allahu, dželle šanuhu, Gospodaru svih svjetova, i neka su salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda. Ko bolje sagleda historijat i stanje ljudi, kako i u čemu provode svoje vrijeme, primijetit će da većina ljudi traći i gubi svoje slobodno vrijeme, uskraćujući sebi pravilno iskorištavanje blagodati svoga života i slobodnog vremena. Većina ljudi svoje vrijeme i život troši u stvarima koje su beskorisne ili pak štetne po njih, a da je tragedija veća, veseli su, radosni i sretni što im je brzo prošlo vrijeme – ne znajući da su sa svakom proteklom minutom samo bliži svome kaburu i ahiretu i sve dalji od dunjaluka.

U današnjem vremenu kod jednog dijela muslimanskih intelektualaca primjećujemo podložnost neislamskim vrijednostima, moralnim načelima i ideološkim pravcima, koje pokušavaju nametnuti muslimanskom društvu, nerijetko umanjujući značaj islamskog naslijeđa i nipodaštavajući islamske učenjake. Pod utjecajem neosnovanih kritika koje se izriču o islamu i koje dolaze iz zapadnjačkog kulturološkog kruga, ova grupa ljudi, pod plaštom modernizacije i preporoda, zagovara vesternizaciju muslimanskog društva i prilagođavanje islama zapadnjačkim vrijednostima. Nevolja je u tome što ovoj grupi ljudi mediji daju ogroman prostor i predstavljaju ih javnosti kao muslimanske mislioce i intelektualce, dajući im na taj način legitimitet da o islamu i u ime islama iznose pogubne ideje. Ovakvi intelektualci ustvari su teret za islamski ummet, a nikako njegova intelektualna uzdanica. Ummetu su potrebni muslimanski intelektualci čija se ličnost odlikuje čvrstim islamskim karakterom, nepokolebljivi branioci islamskih vrijednosti. Takvi su kadri da se uhvate ukoštac sa problemima ummeta i da iznađu ispravno rješenje, rješenje koje poštuje islamske norme, umjesto postavljanja novih normi i načela.

No, čime se čovjek treba odlikovati da bi mogao postati muslimanski intelektualac kakav predstavlja snagu ummeta? Ovaj članak pokušaj je da se daju makar djelimični odgovori na ovo pitanje i da se barem malo rasvijetli put ka kulturnom i intelektualnom preporodu ummeta.

Da li se naši opći porazi i neuspjesi vraćaju na problem što mi ne posjedujemo dalekosežne avione pak što ne proizvodimo atomske bombe? Neki ljudi misle da iza našeg posrtaja stoji naša industrijska i vojna nemoć, a da bi naš ummet, kad bi posjedovao to oružje, zavladao i preuzeo vođstvo u svijetu.

Ovo je, doista, bolesno razmišljanje. Stvarnost je da smo mi pogođeni paralizom u svom moralnom sistemu i svojim psihičkim nadarenostima, što nam onemogućava ispravno kretanje, a naša društva nalikuju naseljima kojima je prekinuta električna energija, te su zaronjena u tami. Zato je nužno popraviti propuste koji su se pojavili, kako bi svjetlo iznova zasjalo.

Liječenje velikih i malih oštećenja lijepom riječju i iskrenim savjetom nije dovoljno! Moraju se ukloniti uzroci koji izazivaju ta oštećenja i moraju se stvari vratiti na svoje zdrave temelje, originalnoj prirodi – fitri: “…vjeri, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio... ” (Er-Rum, 30) 

Nema sumnje da su loši odnosi, zavada i razilaženje najopasnije šejtansko oružje i njemu najdraže. Loši odnosi i svađe rezultiraju udaljavanjem nakon bliskosti, razilaženjem nakon jedinstva, neprijateljstvom nakon prijateljstva i bratstva; i nerijetko čak i sukobom dviju zavađenih strana, kaljanjem muslimanske časti ili prosipanjem muslimanske krvi.

Čovjeka mogu pogoditi neke teške nevolje, bolna iskušenja i nedaće, prema Allahovoj odredbi, koje mu neće biti drage. Možda će mu one donijeti tugu i duševne tegobe, možda će pomisliti da je iskušenje koje će ga koštati života, koje će ga potpuno uništiti, možda će izgubiti nadu, a onda iz tih iskušenja izađe sa ogromnim dobrom. Dakle, možda se u kušnji krije Božiji dar za tebe, možda ti je u nedaći pripremljena nagrada. Koliko li je dobra koje je ljude snašlo odakle su se najmanje nadali! Također, ispravno je i obrnuto: čovjek voli neke stvari i uporno želi postići nešto jer mu se čini da je u tome veliko dobro za njega, a u stvarnosti se to završi vrlo loše i negativno za njega

Jedna od pokuđenih i loših osobina za jednog muslimana je žurba, a njena opasnost je u tome što od nje nije niko siguran i svako u njoj ima udjela shodno njegovoj ličnosti.

Njena opasnost se ogleda i u tome što je to jedna od osobina koje je Allah, subhanehu ve te'ala, usadio u svakog čovjeka i upozorio na nju, pa kaže Uzvišeni: „Čovjek i proklinje i blagosilje; Čovjek je doista nagao.“ (El-Isra, 11), i kaže: „Čovjek je stvoren od ‍žurbe. Pokazaću Ja vama, doista, dokaze Svoje, zato Me ne po‍žurujte!“ (El-Enbija, 37), i kaže: „Da Allah ljudima daje zlo onako brzo kao što im se odaziva Kad tra‍že dobro, oni bi, uistinu, stradali. A mi ipak ostavljamo da u zabludi svojoj lutaju oni koji ne vjeruju da će pred nas stati.“ (Junus, 11)

U ovom tekstu koncetrisati ćemo se na tri važna pitanja vezana za ovu temu:

● Islamski pogled na žurbu;

● Pokuđena i pohvalna žurba;

● Načini liječenja.

Lijep, siguran i spokojan život blagodat je kojoj treba težiti svaki čovjek. Lijepom životu teži svaki pojedinac i zasigurno nema osobe a da ne želi živjeti lijepim životom, ma kakva ta osoba bila, dobra ili loša, vjernik ili nevjernik, muškarac ili žena, mladi ili stari.

Svako od nas želi živjeti lijepim životom jer imamo samo jedan život i ne znamo koliko dugo ćemo ga živjeti. U osnovi, naš život traje veoma kratko, uzmemo li u obzir san, bolest i slične situacije.

Zato svako od nas nastoji da u ovome životu dā sve od sebe kako bi život proveo čineći stvari vrijedne življenja. Veliki se broj ljudi u poznim godinama snebiva i duboko žali – a naročito na samrti – zbog svojih postupaka koja su im promijenili tok života u smjeru koji oni nisu priželjkivali. Doživjeti duboku starost, izgubiti snagu i moć, dočekati smrt i tada – kada više nemamo energije da se promijenimo – ustanoviti da smo svoj život loše proveli, prokockali, nešto je najstrašnije što se može desiti jednom čovjeku.

Pokazivanje pred drugima iskušenje je pred kojim čovjek najlakše poklekne, a katastrofalne posljedice ove skrivene strasti ne mogu nekad spoznati ni mnogi veliki učenjaci, a kamoli oni koji su na nižem stepenu po znanju i bogobojaznosti. Na ovo se ukazuje u hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem kaže: “Najviše se za svoj ummet bojim rijaluka – pokazivanja i skrivene strasti.” (Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, 1/268, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca)

Ibn Kudama el-Makdisi u djelu Muhtesaru minhadžil-kasidi kaže: “Na pokuđenost rijaluka ukazano je u Kur’anu i sunnetu. Uzvišeni Allah kaže: ‘A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju (pokazuju)’ (El-Maun, 4–6); ‘Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka u ibadetu Gospodaru svome nikoga ne pridružuje’ (El-Kehf, 110). Što se tiče hadisa, od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi se da je Uzvišeni Allah rekao: ‘Ko radi neko djelo pripisujući Mi druga u njemu, ono pripada onome koga Mi je pridružio, i Ja se odričem tog djela.’ (Muslim i Ibn Madža) A u drugom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘Najviše se za vas bojim malog širka.’ Ashabi upitaše: ‘O Allahov Poslaniče, a šta je mali širk?’ Poslanik reče: ‘Pokazivanje. Na Sudnjem danu, kada ljude bude nagrađivao za djela, Uzvišeni Allah će im reći: ‘Idite onima radi kojih ste se pokazivali na dunjaluku i vidite da li ćete od njih dobiti nagradu.’ (Ahmed, Musned; Bejheki, Šuabul-iman, a Iraki kaže da su mu prenosioci pouzdani).”

Dragi brate, lijepo je da se okupaš na dan Bajrama i da obučeš najljepšu odjeću. Od sunneta je da, prije nego što kreneš na bajram-namaz, pojedeš nekoliko datula i da taj broj bude neparan. U hadisu Enesa, radijallahu anhu, kaže se: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi izašao iz kuće na dan Bajrama sve dok ne bi pojeo nekoliko datula.” (Buhari) U drugoj verziji hadisa navodi se: “I pojeo bi neparan broj datula.” Sunnet je na bajram-namaz otići jednim putem, a vratiti se drugim. Džabir, radijallahu anhu, pripovijeda: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u danu Bajrama mijenjao bi put.” (Buhari) Također, sunnet je da na bajram-namaz odeš pješke i da se vratiš pješke, osim ako imaš opravdanje, jer “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, otišao bi na bajram-namaz pješke i vratio bi se pješke.” (Ibn Madža, Albani ga je ocijenio dobrim) Sunnet je da donosiš tekbire u noći uoči Bajrama, zbog riječi Uzvišenog Allaha: “...da određeni broj dana ispunite, i da Allaha veličate zato što vam je ukazao na Pravi put, i da zahvalni budete.” (El-Bekara, 185) Tekbiri se mogu donositi na način da se govori: Allahu ekber, Allahu ekber, la illahe illallahu vallahu ekber, Allahu ekber ve lillahil hamd.

Čovjek je po prirodi društveno biće, živi u društvenim sredinama sa svojim sunarodnjacima, sa kojima sarađuje, a rasprava je nešto što je potrebno prilikom te saradnje, a to sve zbog velike mudrosti i plemenitog cilja za postizanje prava ljudi i odagnavanje nepravde. Zbog ove velike mudrosti čovjek je ostao biće, za razliku od ostalih, koje se najviše raspravlja i vodi polemiku, kao što kaže Uzvišeni Gospodar: “...ali je čovjek, više nego iko, spreman raspravljati.” (El-Kehf, 54) Međutim, Allah poziva čovjeka u iman (vjerovanje) i slijeđenje Njegovog zakona, kako bi uredio i prilagodio svoje instinkte i udaljio se od pretjerivanja. Ali, kada čovjek izađe iz okvira vjere i imana, tada se ti instinkti u potpunosti ovladaju njime, okupiraju njegov razum, potčine ga, ovladaju njegovim organima i tada im on u potpunosti udovoljava; zauzmu srce i on postaje zarobljenik svojih nagona ili strasti. Na takav način čovjek izgubi svoju zadaću i skrene sa puta svoje misije, i od osnovnih sredstava koje mu je Allah dao na korištenje do ostvarenja cilja, on ta sredstva pretvori u cilj, i tako se čovjek iz plemenitog biće spusti na stepen niži čak od životinje.

Ibn Kudama el-Makdisi kaže: “Prenosi se od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Najviše se za svoj ummet bojim rijaluka – pokazivanja i skrivene strasti.’” (Bilježi ga Ebu Nuajm u Hil’jetul-evlija, 1/268, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca) Katastrofe ove skrivene strasti ne mogu spoznati ni mnogi veliki učenjaci, a kamoli obični pobožnjaci. Njome su iskušani učenjaci i pobožnjaci, koji se trude na putu ahireta. Nakon što su pobijedili svoje duše, zauzdali ih od strasti, i nagnali ih na ibadete, nisu više bili skloni vanjskim grijesima koje čine udovi. Duše im se zadovoljiše ispoljavanjem ibadeta, a utjehu za umor borbe protiv prohtjeva nađoše u slasti prihvaćenosti kod stvorenja, i njihovom poštovanju i uvažavanju. Duša je u tome našla veliki užitak koji joj je ostavljanje grijeha učinio lahkim. Neki od njih misle da su iskreni u ime Allaha, a ustvari su upisani kod Njega u spisak munafika. Ovo je velika spletka koje su se spasili samo Allahu bliski robovi. Zbog ovoga se kaže da je posljednje što izlazi iz glava istinoljubivih – ljubav prema vlasti. Pošto je ovo skrivena bolest i najveća šejtanova mreža, obaveza nam je pojasniti njene uzroke, njenu suštinu i vrste.

Kada se za nekog čovjeka kaže da je ponizan, to znači da je on, i pored toga što je plemenitog i časnog porijekla i izuzetno ugledan i utjecajan, u svakom pogledu i dalje skroman i skrušen, i da se nimalo ne oholi. Ova vrlina ubraja se u najljepše i najplemenitije osobine koje mogu krasiti jednog čovjeka, a Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, dostigao je vrhunac i u tom pogledu, te se u tome sa njim niko, ni prije ni poslije njega, ne može mjeriti. Ove tvrdnje sušta su istina i potvrđuju ih, prije svega, autentično i vjerodostojno zabilježene riječi koje je izgovarao Poslanik i govori, vazovi, u kojima se obraćao svojim sljedbenicima, kao i različite situacije i događaji iz njegovog života, koji će kod vjernika, koji se upoznaju sa svim segmentima njegovog života, probuditi želju da se što više ugledaju na svoga Poslanika i da postanu što skromniji i ponizniji.

Svemogući Allah propisao je Muhammedovom, salavatullahi ve selamuhu alejhi, ummetu pet dnevnih namaza, pridajući im toliko veliku vrijednost da je pozvao Svoga Miljenika iznad sedam nebesa da bi mu na tim visinama naredio obavljanje tih namaza, što ukazuje na to da je namaz bitan Uzvišenom Gospodaru. Namaz je bitan Gospodaru jer Mu je bitno da Mu se ti obratiš pet puta dnevno! Uzvišeni Allah voli da stojiš pred Njim pet puta i da u tim trenucima zaboraviš sav dunjaluk, posvećen, pokoran i skrušen pred Njegovom neizmjernom dobrotom. Međutim, Allahov robe, je li ti Gospodar zabranio da Mu se obraćaš i u drugim situacijama, mimo namaza? Je li ti uskratio obraćanje mimo pet dnevnih namaza u bilo kojem momentu? Je li ti zabranio da tražiš od Njega ono što ti je potrebno? Je li ti zabranio da Mu se požališ kada si u nevolji i kada ti se zulum čini? Je li ti zabranio da Ga se sjećaš u svakom trenutku svog života? S druge strane, ako želiš da se obratiš direktno nekom ugledniku, predsjedniku, direktoru, ministru, imamu, morat ćeš se najaviti, pa će on odrediti mjesto i vrijeme gdje i kada ćete se sresti i on će ti ograničiti vrijeme koliko možeš da provedeš s njim, ako ti uopće dozvoli da ga sretneš. A Allah, Vladar svega, Gospodar i Upravitelj, ostavio je tebi, malom robu, da odabereš i mjesto sa kojeg ćeš Mu se obratiti i vrijeme kada to budeš htio. Allahova su vrata uvijek otvorena za tvoje pokajanje, za tvoju molitvu ili potrebu. Kada ovako budeš razmišljao o svome Gospodaru, imajući lijepo mišljenje o Njemu, On će ti otvoriti vrata dobra na dunjaluku i ahiretu i podučit će te kako da stekneš Njegovu ljubav!

Svaki put kada neki Arap (musliman, naravno) opet odluči potrošiti nekoliko novih desetina ili stotina miliona dolara kako bi, recimo, kupio ostrvo na Haitiju, još jednu vilu na Menhetnu ili kako bi nabavkom nove preluksuzne jahte, aviona ili možda stotog po redu limenog ljubimca (koji bi, za razliku od prošlog srebrenog, ovaj put trebao biti od čistoga zlata), obnovio svoj vozni, plovni ili leteći park, zapadnjaci u tome uglavnom vide priliku da naivnim milijarderima poremećenih sistema vrijednosti uvale svoje proizvode te tako lahko zarade debele novce i da kasnije o tome napišu interesantnu priču koju će opet dobro unovčiti i o kojoj će barem nekoliko dana brujati cijeli svijet. Dobro informirani muslimani prosječnih mjesečnih primanja te šeikovske avanture većinom posmatraju iz jednog sasvim drugog ugla. Po pravilu se krajnje kritički osvrću na njihovo rasipništvo i maloumno razbacivanje novca koje je njima, kao osobama koje jedva sastavljaju kraj s krajem, jednostavno nezamislivo. U (polu)depresiji i očaju, uzrokovanim hroničnim nedostatkom novca, ličnim problemima i frustracijama, ali i (uglavnom) iskrenim žaljenjem što taj uludo bačeni novac nije potrošen u neke daleko plemenitije svrhe, prosječni muslimanski kokuzi traže “ispušni ventil” kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo i digli glas protiv nemara i rasipništva. Svjesni činjenice da do bogatih arapskih tajkuna, oligarha i multimilijardera njihovi krici očaja i nezadovoljstva sasvim sigurno neće doprijeti, ovakvi se okreću društvenim mrežama kao jedinom, njima dostupnom, mediju kroz koji će s lahkoćom u eter plasirati svoje premudre misli i ideje, i tako se barem na trenutak osjećati velikim i plemenitim borcima za socijalnu pravdu i uzvišene principe. Što više virtualnih “prijatelja”, to više lajkova, “dijeljenja” i komentara dotičnog statusa. Samopouzdanje raste, a stres nestaje ili se barem ublažava, bez obzira što je većina FB prijatelja status lajkala radi reda i dobrih međufejsbukovskih odnosa, uglavnom ni ne pročitavši njegov sadržaj. Ovako milioni muslimana, ispravljajući “krive Drine”, za računarima provode sate, dane i mjesece, kuckajući po tastaturama ili u zadnje vrijeme, pipkajući po Touch Screenovima svojih “pametnih telefona”, za koje su, gle čuda, i pored slabih primanja i (po)velikih dugova, ipak nekako žrtvovali nekoliko stotina maraka ili eura. Šta reći?

Muslimani imaju dva praznika – Ramazanski i Kurbanski bajram, kako je to jasno naznačio Poslanik u svom hadisu. Bajram je dan radosti i veselja na što ukazuju i primjer kada je Ebu Bekr, radijallahu anhu, Na dan Bajrama posjetio svoju kćerku Aišu, radijallahu anha, i kod nje zatekao dvije sluškinje koje su pjevale. Čuvši to, Ebu Bekr ukori Aišu i upita: “Zar pjesma u kući Allahovog Poslanika?!” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjedeći licem okrenut na drugu stranu, rekao je: “Pusti ih, Ebu Bekre! Svaki narod ima svoj blagdan, a ovo je naš blagdan – bajram.” (Buhari i Muslim) Rekao je Ibn Abidejn: “Ovaj praznik nazvan je Bajram (ar. e‘id, što znači povratak) zbog stvari koje se ponovo vraćaju u normalno stanje, kao što je, naprimjer, mogućnost jedenja tokom dana ili nečega drugog što je bilo zabranjeno u ramazanu.” (Hašijetu Ibnu Abidejn)

Na loše mišljenje ukazuje i promjena srca zbog onog što se nalazi pri njemu kada čovjek ne čuva čast muslimana i ne sakriva njegove mahane, jer šejtan priđe čovjekovom srcu do najbliže i najniže tačke i ubaci u njega sumnju. U svemu tome trebaš biti pronicljiv i razuman, jer mu’min gleda Allahovim svjetlom, i zna da šejtanov govor i njegove laži treba istražiti, pa ako te on obavijesti, ti budi pravedan i nemoj mu povjerovati niti ga u laž ugoniti kako ne bi imalo loše mišljenje. Koliko god ti dolazile loše misli o muslimanu, ti čuvaj njega i njegovu čast, a to će rasrditi šejtana i otjerati od tebe, tako da ti više neće takvo nešto dobacivati iz straha da ti ne bi počeo činiti dovu za tog muslimana, a ukoliko znaš sigurno za neku manjkavost kod muslimana, posavjetuj ga tajno, ali nemoj da te šejtan zavara pa da ga ponižavaš, a kada ga savjetuješ nemoj da osjećaš radost što ti se pokazala njegova manjkavost, nego se usredotoči na taj njegov dotični grijeh i budi tužan kao što bi bio tužan da tebe zadesi ta manjkavost i treba da ti bude draže da on ostavi tu manjkavost bez tvog savjeta, nego zbog tvog savjeta.” (Ezkar en-Nevevi)

Živimo u vremenu smutnje kad mnogi istinu vide kao neistinu, dok zabludu prihvataju kao apsolutnu istinu. Živimo u vremenu poremećenih vrijednosti u kojem su nosioci istine etiketirani kao zabluđivači, dok su bakljonoše laži i zablude okarakterizirani kao dobročinitelji i pomagači. Obično muslimansko oko vrlo često je zamagljeno i ne vidi jasno ko su stvarni nosioci istine, a ko su, s druge strane, istinski zabluđivači. Jedna vrlo delikatna osobina krasi stvarne nositelje istine i jasno ih razdvaja od onih koji preko sile, žestine i grubosti nastoje svoju zabludu predstaviti istinom. Samilost prema ljudima osobina je pravih nositelja istine. Takvi su bili najodabraniji Allahovih robovi, Njegovi poslanici, neka je Allahov mir i spas na njih.

Pomirenje dviju zavađenih strana otklanja mržnju iz prsa, vodi ka jedinstvu i otklanja međusobne podjele, jer pomirenje je izvor sigurnosti, stabilnosti, ljubavi i spokoja, i, ujedno, i dokaz istinskog imanskog bratstva. Allah Uzvišeni kaže: “Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata…” (El-Hudžurat, 10) Pomirenje rađa ljubav i ulijeva sigurnost, ljudi se posvete činjenju dobrih djela, posvete se izgradnji i rekonstrukciji kojoj su prethodili mjeseci i godine sporova, prepirki, prolijevanja krvi i uništenja imetaka. Uzvišeni Allah naređuje nam da pomirujemo ljude i to je učinio vrijednim djelom, rekavši: “Pitaju te o plijenu. Reci: ‘Plijen pripada Allahu i Poslaniku.’ Zato se bojte Allaha i izgladite međusobne razmirice, i pokoravajte se Allahu i Njegovom Poslaniku, ako ste pravi vjernici.” (El-Enfal, 1)

Nama muslimanima u većini slučajeva ne nedostaje znanje ili teorija o islamskom bratstvu. Ko to ne zna da su mu’mini braća? Ko ne zna prava muslimana kod drugog muslimana? Ko to ne zna da treba nazvati bratu muslimanu selam, nasmijati mu se prilikom susreta, zagrliti ga, posjetiti ga kada je bolestan, pomoći mu kada treba našu pomoć? Ko to ne zna da su muslimani kao jaka građevina koja se međusobno podupire? Međutim, kakva je korist od teorije bez praktične primjene? Kakva je korist znanja o selamu bez nazivanja selama? Da li spoznaja o vrijednosti pomaganja brata muslimana, bez praktičnog djelovanja, ima ikakav utjecaj na bratske veze? Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pohvalio je pripadnike jemenskog plemena Eš‘arija iz kojeg je plemeniti ashab Ebu Musa Eš‘ari koji prenosi sljedeći hadis: “Kada pripadnicima plema Eš‘arija tokom nekog vojnog pohoda uzmanjka hrane ili kada njihovi ukućani osjete nedostatak hrane, tada oni sakupe svu hranu koju imaju, stave na jedno platno i ravnomjerno podijele između sebe. Oni su od mene, ja sam od njih.” ( Buhari i Muslim).

Vrlo slikovit primjer za blagost, savladavanje srdžbe i oprost nalazimo u poznatom kazivanju o jednom robu koji je često griješio prema svome vlasniku, pa ga je on zbog toga htio kazniti bičevanjem. Našavši se u toj naizgled bezizlaznoj situaciji i želeći izbjeći kaznu, rob, u trenutku kada je vlasnik podigao ruku da mu zada prvi udarac, dosjetljivo reče: “...koji srdžbu savlađuju”, a na to vlasnik reče: “Savladao sam srdžbu”, a rob odmah dobaci: “...i ljudima praštaju”, a vlasnik reče: “Oprostio sam ti”, ali se rob ne zaustavi na tome, nego reče: “...a Allah voli one koji dobra djela čine”, na što vlasnik uzvrati: “Idi, slobodan si, puštam te u ime Allaha!” Ugled na dunjaluku neće uživati osim onaj koji je strpljiv, blag, i koji ne žuri sa osvetom, onaj koji je čedan, skroman, a kod koga se nađu sve ove osobine, on je na velikom stepenu morala. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Na Sudnjem danu meni će od vas biti najbliži onaj koji ima najljepši moral.” (Bilježi Tirmizi, hadis je hasen)

Od Sa‘da b. Muaza, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Kada sam u namazu, ne mislim ni o čemu osim o onome što govorim.” (Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 22/605, Ibn Abdul-Berr, El-Istiab, 1/182, El-Mizzi, Tehzibul-kemal, 3/418) Od Adija b. Hatima, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Nije došlo vrijeme namaza a da ga se prije toga nisam već zaželio.” (Vidjeti: Abdullah b. Mubarek, Ez-Zuhd ver-rekaik, 787, sened je vjerodostojan) Od Adija b. Hatima, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Otkad sam primio islam, nije nastupio novi namaz a da već nisam bio pod abdestom.” (Vidjeti: Zehebi, Sijeru ealamin-nubela, 3/164, Muessesetur-risale) Abdullah b. Zubejr, radijallahu anhu, bio je na sedždi kada je kamen iz katapulta odnio dio njegove odjeće, a on nije ni podigao glavu. Također, dok je stajao u namazu kod Mekami-Ibrahima, kamenje iz katapulta prolazilo je pored njega, a on se nije savijao, nije uzmicao, niti se plašio. (Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 22/605, i Ebu Šejh el-Asbehani, Tabekatul-muhaddisin bi Asbehan, 200)

● Ebu Hurejra, radijallahu anhu, ugledavši dvojicu ljudi, upita jednog od njih: “Ko ti je ovo?” Čovjek odgovori: “Otac.” Na to Ebu Hurejra reče: “Nemoj ga zvati imenom, ne hodaj ispred njega i nemoj sjedati prije njega.” (Edebul-mufred, str. 111)

● Ebu Hazim prenosi da Ebu Hurejra, radijallahu anhu, nije obavio hadždž sve dok mu majka nije preselila. (Mekarimul-ahlak, str. 80)

● Abdullah b. Džafer el-Mervezi prenosi da je čuo Bendara kako je rekao: “Želio sam da putujem, ali majka mi nije dozvolila, pa sam joj se pokorio i vidio sam u tome blagoslov.” (Sijer ealamin-nubela, 12/145)

Allahove blagodati prema nama su brojne i kada bismo ih brojali, nikada ih ne bismo mogli pobrojati. Jedna od tih brojnih i ogromnih blagodati jeste blagodat govora, blagodat pojašnjenja onoga što čovjek misli i osjeća, blagodat komuniciranja s drugim ljudima. S pravom ova blagodat zahtijeva izražavanje velike zahvalnosti Uzvišenom Allahu.

Riječi pojašnjavaju čovjekov moral i njegovu razumnost. Sve dok čovjek šuti, ljudi ga ne mogu ocijeniti, ali kada progovori, tek tada dobivaju sliku o njemu, upoznaju njegova razmišljanja, njegovo ponašanje i karakter. Otuda je potrebno da se svaki čovjek, prije nego što progovori, zapita: “Ima li potrebe da govorim?”, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori samo dobro ili neka šuti” (El-Buhari, 6475, Muslim, 47). Ibn Mes‘ud, radijallahu anhu, rekao je: “Tako mi Onoga pored kojeg nema drugog boga, na dunjaluku ne postoji ništa preče da boravi u dugotrajnom zatvoru od jezika.” Ljudi koji ne vode računa o svom govoru, dopuštaju da njima upravljaju njihovi jezici, vodeći ih tako u propast i na stranputicu. Stoga islam posvećuje mnogo pažnje svim oblicima i načinima verbalne komunikacije.

Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, Allah mu se smilovao, u djelu Medaridžus-salikin, 2/375-391, rekao je: “Edeb – pristojnost, pojam je koji obuhvata i objedinjuje sve lijepe osobine kod Allahovog roba. On je najbolji znak i pokazatelj koji upućuje na ispravnost čovjekovog jezika i govora, i on ukazuje da ono što čovjek priča ima svoje mjesto i težinu, kao i da su njegove riječi, izrazi i rečenice koje koristi lijepe i suptilne, i on jezik čuva od grešaka, propusta i grijeha. Tri su vrste (edeba) pristojnosti: pristojnost u ophođenju prema Allahu, pristojnost u ophođenju prema Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i Njegovom šerijatu i pristojnost u ophođenju prema svim Allahovim stvorenjima.” U prošlom tekstu bilo je govora o prvoj vrsti pristojnosti, a u ovome o ostale dvije.

Na ekranima i monitorima ljudi gledaju filmske zvijezde. O njima čitaju u magazinima. Dive se njihovim licima i izgledu. Ali, šta se dešava s njima nakon samo deset, dvadeset ili trideset godina? Njihova ljepota izblijedi, nekoć lijepa lica prekriju bore i oni napuste pozornicu ovog svijeta. Šta se desi s najvećim ljudskim umovima samo nekoliko decenija nakon što dođu s epohalnim otkrićima? Možda tiho leže u vlastitoj kući i nisu u stanju da se sjete ni sopstvenog imena. Da li se trebamo ražalostiti nad ovakvom stvarnošću i predati nemaru i bezbrižnosti? Ne, jer u njima se kriju znakovi i uputa za ljude. S uvehnućem ruže i s svakom njenom laticom koja otpadne, Allah, tebareke ve te‘ala, podsjeća nas da sve na ovom svijetu prolazi. Podsjeća nas da ništa na ovom svijetu nije stalno i vječno, i da samo Allah ostaje. Uzvišeni u Kur’anu nam poručuje da se probudimo iz sanjarenja i konačno shvatimo da se ne trebamo vezivati za ove prolazne stvari, već za Njegovu vjeru i ahiret koji dolazi: “Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo Gospodar tvoj, Veličanstveni i Plemeniti – pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete?!“ (Er-Rahman, 26-27)

Kada je riječ o načinu ponašanja i ophođenja prema Allahu, razmislimo malo o stanju Allahovih poslanika i vjerovjesnika, neka je na sve njih salavat i selam. Pogledajmo malo na koji su Mu se način oni obraćali i na koji su Mu način postavljali pitanja, i uvjerimo se da je svako njihovo obraćanje Njemu Uzvišenom bilo ispunjeno pristojnošću i učtivošću. Rekao je Isa, alejhis-selam: “Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš…”, a nije kazao: “Ja to nisam rekao”. Dakle, iz svoje velike pristojnosti i učtivosti prema Allahu Uzvišenom, odgovorio je na način koji je ljepši i pristojniji, iako je suština odgovora na koncu ista. Zatim je kroz svoje obraćanje priču usmjerio i akcent stavio na znanje Uzvišenog Allaha koje obuhvata sve, i ono što se javno iznosi i ono što se krije i taji, pa je rekao: “Ti znaš ono što ja znam…”, da bi odmah nakon toga odbacio svaku mogućnost da on kao čovjek poznaje bilo šta od gajba – nevidljivih i nedokučivih stvari koje se tiču Uzvišenog Allaha, a koje je On zadržao za Sebe, rekavši: “…a ja ne znam što Ti znaš...”. Poslije toga, Isa, alejhis-selam, hvali i veliča svoga Gospodara, ispovijedajući Mu neprikosnoveni monoteizam i potvrđujući da samo On poznaje gajb, pa kaže: “Samo Ti jedini sve što je skriveno znaš”.

Islam podstiče vjernike da budu iskreni u riječima i djelima, da zauzimaju jasne stavove i budu postojani u principima. Allah, dželle šanuhu, rekao je: “O vi koji vjerujete, bojte se Allaha i budite sa iskrenima (istinoljubivima).” (Prijevod značenja Et-Tevbe, 119) S druge strane, upozorava na prevrtljivost i mijenjanje stavova shodno dunjalučkim interesima i ličnim prohtjevima, ubrajajući to u osobine munafika. Uzvišeni Allah kaže: “Uistinu, munafici nastoje prevariti Allaha, ali On vara njih. Kada ustaju da namaz obave, lijeno ustaju, i to samo da bi se pred svijetom pokazali, a Allaha samo malo spominju. Neodlučni su uz koga će pristati: uz ove ili uz one. A onome koga Allah u zabludi ostavi, ti nećeš naći načina da ga na Pravi put uputiš.” (Prijevod značenja En-Nisa, 142-143) Šejh Ibn Sa‘di kaže: “Ova negativna svojstva skreću nam pažnju na to da se vjernici, kako svojom vanjštinom tako i nutrinom, odlikuju njihovom suprotnošću, odnosno, osobinama istinoljubivosti i iskrenosti.”

Aiša, radijallahu anha, pitala je Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: ''Da li si doživio teži trenutak od onog na dan Bitke na Uhudu?'' ''Svašta sam doživio od tvoga naroda – reče on – ali najteže što sam doživio bilo je ono na Dan Akabe, kad sam se obratio Ibn Abdu Jalilu b. Abdu-Kulalu, pa nije prihvatio ono što sam htio. Otišao sam veoma potišten i nisam se osvijestio sve dok nisam došao u Karni Se‘alib. Tada sam podigao glavu i ugledao kako mi oblak pravi hlad. Pogledao sam (ga bolje), a ono u njemu Džibril. Poziva me i reče: 'Allah je čuo ono što ti je rekao tvoj narod i kako su te odbili. On ti je poslao meleka (koji je zadužen za brda) da mu narediš što god hoćeš u vezi s njima.' Potom me pozva melek brda, nazva mi selam, a zatim reče: 'Muhammede, to je (tako), pa šta želiš?' zatim reče: 'Ako hoćeš, ja ću nad njima poklopiti dva brijega.' 'Ne', rekao je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, 'ja se nadam da će Allah dati da od njih postanu oni koji će samo Allahu ibadet činiti i neće Mu pripisivati sudruga.'” (Buharija) Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bilo je draže da osaburi na uvredama i povredama nego da ljudi budu uništeni kao mnogobošci. Da je tražio njihovo uništenje, ne bi bio ukoren, ali on, sallallahu alejhi ve sellem, iz milosti prema narodu, to nije prihvatio. Kasnije je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, traženo da dovi protiv plemena Sekif, na šta je on, sallallahu alejhi ve sellem, dovio: ''Allahu, uputi Sekif! (Tirmizi i Ahmed, za lanac prenosilaca Šuajb Arnaut rekao je da je jak, po uvjetima imama Muslima)

● Od Velida b. Jezida prenosi se da je čuo Evzaia, rahimehullah, kako kaže: “Doista vjernik puno radi, a malo priča, a licemjer puno priča, a malo radi.” (Sijer ealamin-nubela, 7/125)

Sve veća nezaposlenost utjecala je na povećanje prosječne starosne dobi stupanja u brak i ovakva populacija je sve češća žrtva prepuštanja strastima. Ovo je ozbiljan društveni problem čijem je rješavanju potrebno pristupiti na jedan oprezan način izbjegavajući pretjerivanje koje je karakteristično za određene skupine koje grješnicima oduzimaju svaku nadu i dovode u stanje očaja, a također izbjegavajući i one koji zastupaju metodu olakšavanja čime samo dodatno otvaraju vrata griješenja. Obje ove skupine imaju lošu namjeru, a ispravno postupanje je sredina između toga. Potpuno smo uvjereni da je sva devijantna ponašanja moguće liječiti jedino kur’anskim i sunnetskim načinom, koji se zasniva na mudrom šerijatu i Objavi koja nema nikakvog nedostatka, s tim da se greška može naći samo u načinu i metodi primjene ovog programa.

Za normalno odvijanje i funkcioniranje života na ovome svijetu neophodno je zaštititi pet osnovnih stvari kod čovjeka, a to su: vjera, život, čast, razum i imetak. Šta je čast? Spominjanje po dobru, koje te obraduje, i spominjanje po lošem, koje te rastuži. Čast je tvoj ugled, tvoja čistoća, poštenje, porodica, supruga itd. Čast je na velikom stepenu i zato čovjeka veoma uznemirava ukoliko se napadne njegova čast. Imajući to u vidu, islam je došao da sačuva ljudsku čast i to na više načina, kao naprimjer, zabranom lošeg mišljenja, bluda, potvore, zabranom gibeta, davanjem prava na samoodbranu.

Srdačnost je bila poznata i u prijašnjim i kasnijim generacijama, kao što kaže Suhejl ibn Ebu Salih, rahimehullah: “Bio sam sa ocem na Arefatu, pa smo stali da vidimo Omera ibn Abdul-Aziza, a on je bio emir (zapovjednik) na hadždžu. Rekao sam: ‘Oče, ja mislim da Allah voli Omera!’ On reče: ‘Po čemu znaš?’ Rekoh: ‘Kako ja vidim, on unosi u srca ljudi srdačnost i ljubav, a ti si čuo Ebu Hurejru – Suhejl ibn Ebi Salih je pričao, a on od svog oca, koji je od Ebu Hurejre prenio da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: “Kada Allah zavoli nekog Svog roba, pozove Džibrila i kaže mu: ‘Ja volim tog i tog, pa ga voli i ti...’“ (Sijeru a‘alamu nubela, 5/119) Zbog toga se mora vratiti osnovi ukoliko se želi zadobiti ljubav ljudi, slijedeći imanske uzroke, a jedan od njih jeste slijeđenje Poslanika, alejhis-selam: “Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti!’” (prijevod značenja Ali Imran, 31) Kada vas Allah zavoli, pozove Džibrila, stanovnike nebesa, ta se ljubav spusti na zemlju, pa se oko vas okupljaju ljudi i njihova se srca ispune ljubavlju. Kaže Zejd ibn Eslem: “Rečeno je: ‘Ko se boji Allaha, ljudi će ga voljeti makar to prezirali.’” (Derrul-mensur, 1/53)

Kome se naša djeca obraćaju kada imaju probleme? Ocu ili majci? Ili im se nikako ne obraćaju, već rješenje traže na internetu, u lošem društvu ili negdje treće? Ko je našoj djeci uzor? Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ili fudbaleri, pjevači? Ukoliko dijete ne odraste u sredini u kojoj se osjeća sigurno, zaštićeno i ukoliko se boji izreći svoje mišljenje jer će ga roditelji ismijati i izgrditi, ono će zaostati na polju razvoja i čitavog života mogu ga pratiti problemi poput manjka samopouzdanja, samopoštovanja, depresije, anksioznosti... Nemojmo misliti da je to samo trenutna reakcija djeteta. Nažalost, bol u dječijoj duši ostaje i kada ono odraste, i nemarnim odnosom danas spram naših mališana, narušavamo i njihov normalan razvoj i kasniji život.

● Prenosi Hišam b. Urve od svoga oca da je Omer, radijallahu anhu, došao u Šam gdje su ga dočekali uglednici i predvodnici koje je, nakon dočeka i dobrodošlice, upitao: “Gdje je moj brat Ebu Ubejde?” Oni mu rekoše: “Sad će doći.” Ubrzo se pojavio Ebu Ubejde jašući na slabašnoj devi, a Omer je zamolio prisutne da ih ostave nasamo. Nakon toga otišli su do Ebu Ubejdove kuće. Kada je Omer ušao u njegovu kuću, nije vidio ništa osim sablje i kacige.

Potom, Poslanik u hadisu kaže: “...i lijepo se prema ljudima ophodi!” Šta znači “lijepo se prema ljudima ophodi”? Koju nam to poruku ovim riječima šalje Allahov miljenik, alejhis-salatu ve selam? Postoje dvije vrste ophođenja prema ljudima: verbalno i praktično ophođenje. Učenjaci kažu da lijepo ophođenje podrazumijeva više stvari, a jedna od njih jeste da ne uznemiravaš ljude oko sebe ni riječima ni djelima. Zatim, lijepo ophođenje znači i na lijep način saslušati druge, te poslušati savjet i izvršiti naredbu onih kojima smo dužni pokoriti se (vladaru, imamu, roditeljima, mužu i sl.). Pored ovoga, lijepo ophođenje podrazumijeva i strpjeti se onda kada nas drugi uznemiravaju, te na najljepši način podnijeti i odgovoriti, kako bi uznemiravatelj prepoznao islamski ahlak i veličinu naše vjere. Ukoliko to prepozna, veoma je moguće da prihvati ovu uzvišenu vjeru, ili pak postane bolji vjernik nego što je prije bio.

Vjerovatno je najveći bereket sehura to što Allah, subhanehu ve te´ala, obuhvata Svojim oprostom one koji sehure, spušta na njih Svoju milost, a Njegovi meleki traže oprosta za njih i mole Allaha da pređe preko njihovih grijeha, kako bi bili od onih koje Milostivi oslobađa Vatre u mjesecu Kur’ana – ramazanu. Od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'Sehur je obrok bereketa pa ga ne ostavljajte, makar neko od vas popio samo gutljaj vode, jer Allah i Njegovi meleki donose salavate na one koji sehure.'” (Prenose ga Ibn Ebu Šejbe, 3/8, i Ahmed, 3/12 i 3/44, na tri načina od Seida el-Hudrija. A oni pojačavaju jedni druge.) Zbog toga je muslimanu potrebno da ne propusti ovu veliku nagradu od Milostivog Gospodara, a najbolji sehur vjernika su temre – datule. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Najbolji sehur vjernika su datule.” (Ebu Davud, 2/303, Ibn Hibban, br. 223, El-Bejheki, 4/237) U slučaju da osoba nema ništa za jelo, ipak treba voditi računa o ustajanju na sehur, pa makar popila samo gutljaj vode, što možemo, pored ranije spomenutog, zaključiti iz riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Sehurite, pa makar gutljajem vode.”

Od plemenitog ashaba Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Od lijepog islama čovjeka je da ostavi ono što ga se ne tiče!” (Tirmizi, 2487, Ibn Madže, 4111, Muvetta, 1638, Musned, 1737.)

Allahov Poslanik, salavatullahi ve selamuhu alejhi, podučio nas je i ukazao nam na brojne koristi koje nas čine boljim vjernicima, braćom, komšijama. Slijedeći njega, alejhis-selam, približavamo se Allahovoj ljubavi i Njegovom zadovoljstvu. Kaže Uzvišeni Gospodar, azze ve dželle: ''Reci: 'Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!' - A Allah prašta i samilostan je. Reci: 'Pokoravajte se Allahu i Poslaniku!' A ako oni glave okrenu – pa Allah, zaista, ne voli nevjernike.” (Prijevod značenja Ali Imran, 31-32.)

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, smatrao je društveni život izuzetno važnim i stoga je detaljno pojasnio sva pitanja koja se odnose na međusobnu komunikaciju i druženja. U Poslanikovim hadisima detaljno je pojašnjeno ponašanje na sijelu, adabi i sunneti sjedenja na skupu. Tako je, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Neka jedan čovjek ne diže drugog čovjeka sa skupa kako bi sjeo na njegovo mjesto.“ (El-Buhari) Kada bi Ibn Omeru, radijallahu anhuma, neko od ljudi na skupu ustao da Ibn Omer sjedne na njegovo mjesto, Ibn Omer, radijallahu anhuma, to bi odbio i ne bi sjeo na njegovo mjesto, jer Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ''Kada jedan od vas ustane sa svoga mjesta i ode, a zatim se ponovo vrati, on je najpreči (da sjedne) na svoje mjesto.“ (Muslim) 

O vrijednosti Allahovog zadovoljstva sa Svojim robom ne treba ni pitati jer Allahovo zadovoljstvo sa Svojim robom vrednije je od Dženneta i svega što je u njemu! Subhanallah!!! Da Uzvišeni Allah bude tobom zadovoljan, da ti podari Svoje zadovoljstvo, to ti je bolje, ne od dunjaluka i svega što je na njemu, nego je bolje i od Dženneta i svega što je u njemu!!! Nakon spominjanja Dženneta obećanog vjernicima i uživanja u njemu, Uzvišeni Allah je rekao: ''A Allahovo zadovoljstvo od svega toga je veće.“ (Prijevod značenja Et-Tevbe, 72.) Zašto je Allahovo zadovoljstvo veće od Dženneta? Zato što je er-rida' – zadovoljstvo Allahova osobina koja je s Njim oduvijek i zauvijek, nije postala niti će je nestati, dok je Džennet Allahovo stvorenje.

Uzvišeni Allah ih je odabrao da budu drugovi Njegovom Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, da uspostavljaju i šire Njegovu vjeru. U njihovom ponašanju i njihovoj uputi prepoznavali su se znaci dobra. Po zemlji su skromno hodili, umjesto riječima, govorili su svojim djelima. Hranili su se isključivo halalom i ponizno su robovali jedino Allahu. Danju su ustrajavali u sijamu (postu), noći provodili na kijamu (noćnom namazu). Svoje jezike zapošljavali su zikrom. Kada ih je Uzvišeni Allah pozvao da pomognu Njegovu vjeru, za nju su davali svoje imetke i svoje živote. Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu su iznad nas: u znanju, razumijevanju i pridržavanju vjere. Kada bi neki od njih zastupao neko mišljenje, Kur'an bi se objavljivao potvrđujući njegovo mišljenje, jer je to mišljenje izlazilo iz srca ispunjenog svjetlom i imanom, mudrošću i znanjem, spoznajom i razumijevanjem.

Jedan od najzastupljenijih vidova ezijjeta jeste vrijeđanje porijekla ljudi i njihovo sramoćenje na sijelima kao vid naslađivanja i zabave. Također, ezijjetom se smatra i zadiranje u privatnost bližnjih i komšija te istraživanje njihovih nedostataka i mahana. Shodno tome, svako kritiziranje i raspravljanje o privatnom i javnom životu bližnjih i komšija, bez prethodnog savjetovanja sa njima ili bez njihove dozvole i znanja o tome, i to u vrijeme kada onaj koji o tome govori ne dozvoljava nikome da se miješa u njegove stvari – predstavlja jedan od vidova uznemiravanja. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “O vi koji ste muslimani samo na jeziku, a do čijih srca još nije dopro iman, ne uznemiravajte muslimane, ne sramotite ih i ne istražujte njihove mahane. Jer, ko bude istraživao mahane svoga brata muslimana, Allah će istraživati njegove mahane, a čije mahane Allah bude istraživao, osramotit će ga čak i usred njegove kuće.”

Prenosi se da je časni ashab Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Zaista dobro djelo donosi nur (svjetlost) u srcu, ljepotu na licu, snagu tijelu, prostranu opskrbu i ljubav u srcima stvorenja. I zaista hrđavo djelo donosi tamu u srcu, ružnoću na licu, slabost tijelu, manjak opskrbe i mržnju u srcima stvorenja.” Nekada si, možda, nervozan, ljut, smrknut, krvavih ili suznih očiju, stoga pogledaj kakva su ti djela?! Vidjet ćeš jasan odgovor u ovim riječima Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhu. Žalimo se da su nam odnosi poremećeni, da nas djeca ne slušaju, da su bračne veze ugrožene, braća sa braćom ne govore, a ni djeca sa roditeljima, mladi ne poštuju i ne slušaju stare... Žalimo se na razne probleme. Možda se nekada žalimo i više nego što trebamo. I to je poseban belaj. No, razmislimo li bolje o riječima Ibn Abbasa, radijallahu anhu, i vidjet ćemo gdje je ključ za mnoge probleme na koje se žalimo.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je pravi, istinski zahid na ovome svijetu, onaj koji nije mario za dunjalukom i njegovim ljepotama. Njegovo srce bilo je vezano za njegovog Gospodara, Allaha, njegovo srce bilo je obuzeto ahiretom i onime što ga očekuje poslije smrti. Razmišljao je kako da ljudima dostavi poslanicu sa kojom ga je Allah obavezao. Nije bio poput nekih ljudi koji razmišljaju samo kako da dođu do bogatstva i njegovih ljepota. To se ogleda u načinu njegovog života, u njegovoj odjeći, kući i hrani. Aiša, radijallahu anha, pripovijeda da je znalo proći po četrdeset dana a da se u kući Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi čuo miris kuhanoga mesa, na što ju je ‘Urve upitao: ”A šta ste jeli?” Ona mu je odgovorila: ”Vodu i hurme.” (Buharija i Muslim) Kaže Uzvišeni Allah: ”Doista vi u Poslaniku imate divan primjer (uzor).” (prijevod značenja El-Ahzab, 21)

“A ko sakrije (sramotu) muslimana, Allah će sakriti (njegovu sramotu) i na dunjaluku i na ahiretu.” Ovdje, kada Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže “muslimana”, misli se na svakog muslimana, bilo da se radi o mu’minu ili fasiku (velikom grješniku). Iz hadisa se razumije da je skrivanje sramote brata muslimana, veliko dobro djelo za koje Allah nagrađuje skrivanjem naše sramote i na dunjaluku i na ahiretu, što je mnogo važnije. Neki učenjaci smatraju da je vadžib da se sakrije tuđa sramota. Ukoliko vidi ili sazna za sramotu, čovjek koji nije dorastao da naređuje dobro i odvraća od zla, sramotu će samo sakriti. Međutim, ukoliko sramotu vidi ili sazna za nju čovjek koji je u mogućnosti da naređuje dobro i odvraća od zla, dužan je posavjetovati onoga pri kome je dotična sramota, te je isto tako i sakriti.

Uzvišeni Allah učinio je vjerovjesnike i poslanike najboljim uzorima svojim potomcima, pa su ih odgajali svojim djelima i lijepim ophođenjem prije negoli su ih odgajali riječima i savjetom. I svima koji su dolazili nakon njih Allah, subhanehu ve te'ala, naređuje da ih slijede i povode se za njima. Pa, čak i poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, koji je bio najodabraniji poslanik, naređeno je da slijedi prijašnje poslanike. Zar Uzvišeni nije rekao: „... to u oni koje je Allah uputio, pa se za njihovom uputom povedi!“ (Prijevod značenja El-En'am, 90.) Zatim Uzvišeni Allah naređuje vijernicima da slijede Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pa kaže:„Vi u Allahovom Poslaniku imate najbolji uzor!“ (Prijevod značenja El-Ahzab, 21.) Spominje Uzvišeni Allah osobine i riječi Svojih robova: „I učini nas vođama bogobojaznih!“ (Prijevod značenja El-Furkan, 74.) Katade, rahimehullahu te'ala, je rekao: “Tj. vođama u dobru i onima koji će pozivati na uputu pa se drugi ljudi povoditi za nama u dobru!” (Fethu-l-Bari, 13/251.) Nema sumnje da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najbolji uzor u svemu, i učinio ga je Uzvišeni Allah takvim kako bi se svi ljudi iza njega povodili za njegovim djelima. Stoga ćemo naći da je govorio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Klanjajte onako kako ste mene vidjeli da klanjam!“ Rekao je: „Uzmite od mene vaše obrede hadždža.“ Međutim, danas je mnogo muslimana koji tvrde da slijede Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a opet među muslimanima vidimo velike podjele i cijepanja. Stoga su nam potrebni istinski uzori, oni koji su se istinski poveli za Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa da se i mi povedemo za njima i izađemo iz ovih tmina iskušenja i nereda. Danas je takođe i mnogo muslimana koji su druge u potpunosti uzeli za svoje uzore, pjevače, fudbalere, nevjernike; a ne priliči razumnom muslimanu da za svoga uzora uzme nekoga ko je ispod njega po vrijednosti! Isto tako, mi danas mnogima moramo biti uzor, nismo u poziciji da biramo, zamijeniti nas nema ko, pa stoga od nas mora biti uzor: učitelj svojim učenicima, roditelj svome djetetu, imam svojim džematlijama, direktor svojim radnicima! A složićemo se da ljudi gledaju u uglednu osobu, učenu osobu, osobu koja se više pridržava vjere, pa misle što god da ta osoba radi, to je ispravno i tako i treba, pa se povode za njegovim ponašanjem, njegovim riječima i djelima. I ovo dobro moramo imati na umu!

Ebu Umame, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Garantujem kuću u Džennetu onome ko se ostavi rasprave pa makar bio u pravu; garantujem kuću usred Dženneta onome ko se prođe laži pa makar i u šali; garantujem kuću u vrhu Dženneta onome čiji ahlak bude lijep!” (Ebu Davud, hadis je sahih) Aiša, radijallahu anha, rekla je: “Čula sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ‘Vjernici će lijepim ahlakom dostizati nagrade onih koji obavljaju dobrovoljne namaze i dobrovoljni post!’” (Ebu Davud, hadis je sahih) Od Ebu Derda', radijallahu anhu, bilježi se: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ‘Na tasove Vage neće se staviti ništa teže od lijepog ahlaka!’” (Tirmizi, hadis je sahih)

Ebu Burda bin Ebi Musa prenosi da je Ebu Musa el-Eš'ari, radijallahu anhu, na samrti rekao: "O, sinovi moji! Spominjite vlasnika somuna!“  Ebu Burda je upitao: ''Ko je vlasnik somuna, oče?“ Rekao je: ''Prije vas je bio čovjek koji je u isposničkoj ćeliji sedamdeset godina robovao Allahu. U grad bi odlazio samo ponekad. Tako mu jednom šejtan uljepša u očima jednu ženu, te provede s njom sedam dana ili noći. Kada shvati šta je učinio, pokaja se i ne bi korak učinio a da ne bi klanjao i na sedždu padao. Kada ga je iznemoglost savladala, noć ga zadesi na uzvišici na kojoj naiđe na dvanaest siromaha te uđe među njih. Jedan monah je svake noći davao tim siromasima po jedan somun, te misleći od pokajnika da je siromah, dade i njemu somun. Zatim siromah koji nije dobio somun ustade i reče: 'Zašto mi ne dade somun?' Monah mu reče: 'Misliš da ti ne želim dati somun? Pitaj da nisam nekome dao dva somuna.' Ostali rekoše monahu: 'Ne.' On zatim reče siromahu koji je ostao bez somuna: 'Tako mi Allaha, večeras ti nemam šta dati!', na što onaj pokajnik dade somun siromahu koji je ostao bez somuna, a sutradan osvanu mrtav.'' Tada Ebu Musa reče: "Izvagano je sedamdeset godina i sedam noći, te prevagnu sedam noći. Izvagano je sedam noći i somun, te prevagnu somun. O sinovi moji, spominjite vlasnika somuna!" 

Abdullah b. Mes'ud, radijallahu anhu, rekao je: ''Tako mi Allaha osim kojeg drugog boga nema, nikome nije potrebniji dug boravak u zatvoru nego što je to potrebno jeziku!“ Ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao je: ''O jeziku, reci dobro, imat ćeš nagradu i prešuti loše, bit ćeš spašen, prije nego što se budeš kajao!'' Ebu Hurejre prenosi da je Ibn Abbas rekao: ''Do mene je doprla vijest da će čovjek na Sudnjem danu najviše mrziti svoj jezik od svih organa, osim onoga koji bude govorio dobro i savjetovao činjenje dobra.“ Hasan el-Basri je rekao: ''Nije razumio svoju vjeru onaj ko ne čuva svoj jezik!“

Pitamo se čime se onda pravda „stroga i oštra da'va“  prema muslimanima, čime je to Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, ukazao da se nastupa bahato, osorno, grubo, povišenim tonom i vikom, vrijeđanjem muslimana i njihovim omalovažavanjem?! Čime se pravda govor o muslimanima i učenim u njihovom odsustvu, njihovo nazivanje pogrdnim imenima, ismijavanje i omalovažavanje?! Čime se pravda grupašenje i odbrana istomišljenika, pa makar javno griješili, samo zato što imaju iste stavove po određenim pitanjima ili su iz istog džemata? Ili, u najmanju ruku, prešućuju se njihove ružne riječi, postupci i ponašanja, a svi znamo da je šutnja prema prestupniku način odobravanja. 

Kada jednom gradu ili mjestu prijeti opasnost od njihovog neprijatelja, sigurno da će se njegovi stanovnici osjećati bezbjednim ako se unutar tog područja nalaze hrabri vojnici koji će ih odbraniti od napada neprijatelja. Rekli smo da će se stanovnici tada osjećati bezbjednijim, sigurnijim, smirenijim, pa zamislimo vjernika, njegov smiraj, uzdanje i bezbjednost kada bude svjestan da je Allah Taj Koji će ga zaštititi od bilo kakve štete, nesreće ili zla koje mu želi nanijeti šejtan i njegova skupina. Pogledajmo šta nam poručuje naš Plemeniti Gospoar, Allah, dželleša'nuhu: "Ako se budete Allaha bojali i budete strpljivi, onda vam njihove spletke neće moći nimalo nauditi." (Prijevod značenja Alu- Imran, 120)

Sve pojave, predmeti, osobe i različite situacije izazivaju kod čovjeka pozitivne i negativne doživljaje, tako da on često zapadne u srdžbu i ljuti se zbog svoje slabosti. Nekada to čini opravdano, a veoma često se ljuti i zbog sitnice. Srdžba opija razum i donosi nepromišljene postupke i neželjene situacije. Ona uglavnom kratko traje, ali ostavlja velike posljedice, tako da dovodi do poremećaja krvotoka, podiže krvni pritisak, mijenja boju kože, disanje mijenja svoj ritam, nastaju stomačni poremećaji itd. Uzroci srdžbe mogu biti organskog porijekla (glad, žeđ), različite prepreke u ostvarivanju nekog cilja, izgubljena stvar, druge osobe, nesanica, nedostatak sabura, blagosti i opraštanja. Djeca i odrasli reaguju srdžbom kada ih ograničavamo u nečemu, s tim što mlađi uzrast jače manifestuje ljutnju. Intenzitet ovog osjećanja (srdžbe) kreće se od sitnih, ali čestih negodovanja do bezumnog bijesa. Istraživači su utvrdili da su uzroci čestih negodovanja prije svega drugi ljudi, njihovi postupci i njihove osobine. Ponekad se ta agresivnost ispoljava prema objektu ili osobi koja je izazvala srdžbu, ali se agresivnost često ispoljava prema drugim osobama koje nisu vezane za izvor ljutnje.