Historijat komunikacije
Najstariji pisani jezički zapis potječe od prije oko 5000 godina, ali ljudska potreba da ostavi trag postojala je mnogo ranije. Pisana komunikacija nije započela s pismom, već u obliku crteža, simbola i znakova kojima su ljudi bilježili ono što su smatrali važnim, kretanje životinja, promjene u prirodi, svakodnevne događaje. Ovi prvi oblici neverbalne komunikacije služili su kao sredstvo pamćenja i prenošenja znanja unutar zajednice. Najstariji dosad otkriveni vještački napravljeni vizualni crteži prikazuju medvjede, vunaste nosoroge i druge životinje ledenog doba, a oslikani su na zidovima pećina u blizini Avinjona u Francuskoj. Starost ovih crteža procjenjuje se na više od 30.000 godina, što svjedoči o dubokoj potrebi čovjeka da izrazi misao, ostavi trag i komunicira sa svijetom oko sebe.
Vrste komunikacije
Postoje dvije osnovne vrste komunikacije: verbalna i neverbalna. Verbalna komunikacija predstavlja sporazumijevanje između ljudi putem riječi, bilo da su izgovorene u razgovoru, dijalogu, ili zapisane u pismima, porukama, knjigama. Riječ je moćan alat kojim izražavamo misli, postavljamo pitanja, dajemo odgovore, uvjeravamo, objašnjavamo i povezujemo se s drugima. S druge strane, neverbalna komunikacija podrazumijeva prenošenje poruka bez upotrebe riječi. To uključuje govor tijela, izraze lica, kontakt očima, pokrete ruku, način na koji sjedimo ili stojimo, pa čak i tišinu. Često neverbalni znakovi govore više od samih riječi, pokazuju iskrene emocije, stavove i reakcije koje možda ne želimo ili ne možemo izreći glasno. U svakodnevnoj interakciji, ove dvije vrste komunikacije djeluju zajedno i međusobno se dopunjuju.
U procesu prenošenja poruke možemo uočiti tri osnovna vida saopštavanja. Prvi je monolog, koji predstavlja govor jedne osobe upućen drugima, bez neposrednog učešća sagovornika. Monolog je jednostran i često se koristi kada govornik želi da iznese svoje mišljenje, iskustvo ili znanje, kao što je slučaj u predavanjima, govorima ili ličnim obraćanjima. U ovom obliku komunikacije slušaoci nemaju priliku da direktno odgovore, ali mogu pasivno primati i obrađivati poruku.
Drugi vid je dijalog, koji je temelj svakodnevne komunikacije i podrazumijeva razmjenu poruka između najmanje dvije osobe. Dijalog je proces međusobnog slušanja, razumijevanja i uzajamnog uvažavanja. Ključ dijaloga je aktivno slušanje sagovornika, bez upadanja u riječ, sa iskrenom namjerom da se sagleda tuđe mišljenje i gradi međusobno povjerenje.
Na trećem mjestu nalazi se diskusija, oblik komuniciranja u kojem učestvuje više osoba s ciljem da se razmotre različita mišljenja, argumenti i stavovi u vezi s nekom temom ili pitanjem. Diskusija može biti formalna ili neformalna, ali joj je osnovna svrha analiza i dublje razumijevanje određene problematike. Za razliku od monologa i dijaloga, diskusija zahtijeva veću strukturu i često vodi ka zajedničkom zaključku, odluci ili dogovoru. Svaki učesnik ima priliku da iznese svoj stav, ali i da čuje tuđe, što doprinosi raznolikosti pogleda i podstiče kritičko mišljenje.
Islamsko komuniciranje -- da'va
Komunikacija u islamu naziva se da'va, koja u islamu ima posebno značenje i težinu. Riječ "da'va" potječe iz arapskog jezika i u osnovi znači pozivanje, odnosno upućivanje. U kontekstu islama, da'va predstavlja poziv ljudima ka vjerovanju u Jednog Boga, usvajanju moralnih vrijednosti, istine i pravde. Da'va je misija sa svrhom, a predstavlja širenje dobra i pozivanje na ono što je ispravno. Iz ove imenice izveden je i izraz "daija", koji označava osobu koja poziva, komunikatora, onoga ko prenosi poruku vjere. Daija nije samo govornik ili propovjednik, on je posrednik dobra, uzor u ponašanju i neko ko svojim riječima i djelima inspiriše promjenu. Uloga daije zahtijeva znanje, mudrost, strpljenje i iskrene namjere, jer poruka da've treba da dopre ne samo do ušiju, nego i do srca ljudi.
Ciljevi da've
Ciljevi da've nisu samo puko širenje vjerske poruke, već dublji i smisleniji poziv ljudima ka istini, pravednosti i poboljšanju imanskog stanja. Suština da've jeste usmjeravanje ljudi na Pravi put, upućivanje na ispravnu vjeru i život u skladu s Božijom voljom. To znači vođenje iz zablude na Pravi put, iz tmine neznanja u svjetlo spoznaje, iz širka (politeizma) u tevhid (monoteizam), iz nepravde prema sebi i drugima u život zasnovan na pravdi i moralu.
Da'va ne predstavlja agresivan poziv, već je blaga i mudra poruka upućena srcu i razumu, s ciljem da promijeni stanje pojedinca i društva nabolje. Uzvišeni Allah kaže: "I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla (munkera) odvraćati -- oni će šta žele postići." (Ali Imran, 104)
Komuniciranje prijašnjih poslanika
Da'va, kao način komuniciranja u islamu, ima duboko utemeljenje u Kur'anu i životima poslanika. Njen sadržaj, stil i metode crpe se direktno iz Božije objave i prakse onih koje je Allah poslao da pozivaju ljude na pravi put. Svi Allahovi poslanici, bez izuzetka, bili su daije, prenosili su poruku istine, pozivali u tevhid (monoteizam), borili se protiv širka, nepravde i nemorala. Njihova misija bila je ujedno i najuzvišeniji oblik komunikacije, istinita, iskrena i usmjerena ka popravljanju čovjeka i društva.
Prvim poslanikom koji se ističe kao komunikator vjere u dugom lancu poslanika smatra se Nuh, alejhis-selam. On je bio poslan kada su se ljudi, nakon deset generacija od Adema, alejhis-selam, udaljili od istine i počeli obožavati kipove, uvodeći idolatriju u svoje živote. Nuh, alejhis-selam, pozivao je svoj narod s nevjerovatnom ustrajnošću, devet stotina pedeset godina. Pozivao ih je danju i noću, javno i tajno, koristio je svaku priliku kako bi ih uputio na istinu. Njegova poruka bila je jasna: odbacite kipove, vratite se Allahu Jedinom. Međutim, većina njegovog naroda odbila je poziv, pa ih je zadesio potop i kazna, dok su spas pronašli samo oni koji su s njim bili iskreni i ušli u lađu.
Nakon njega, narod Ad, potomci Nuhovih sljedbenika, ponovo je skrenuo na put zablude. Počeli su obožavati idole i okrenuli se od puta Istine. Allah im je poslao poslanika Huda, alejhis-selam, kako bi ih pozvao da se vrate tevhidu. Međutim, odbili su poziv, uzoholili se i nastavili živjeti u zabludi. Njihova kazna bila je strašna, silovit vjetar, koji ih je nemilosrdno uništio, ostavljajući iza sebe pouku svim generacijama.
Poslanik Salih, alejhis-selam, bio je poslan narodu Semud, koji su nastanjivali područje između Tebuka i Hidžaza. Bili su poznati kao narod razvijenih civilizacijskih dostignuća i čistokrvni Arapi. Allah ih je iskušao čudesnom devom, kojom je posvjedočena istinitost Salihove poruke. Umjesto da povjeruju, oni su ubili Allahovu devu, čime su otvoreno prkosili Božijem znaku. Zadesio ih je strašan zemljotres, koji ih je u trenu uništio, ostali su nepomični, mrtvi, u vlastitim domovima, dok je Salih, alejhis-selam, sa malim brojem vjernika bio spašen.
Lut, alejhis-selam, bio je bratić Ibrahima, alejhis-selam, sin njegovog brata Haruna, ali ne onog Haruna koji je bio brat Musa, alejhis-selam. Njegova misija bila je među narodom koji je, osim mnogih moralnih devijacija, prvi u historiji otvoreno prakticirao homoseksualizam. Lut, alejhis-selam, godinama ih je upozoravao, pozivao u moral, čestitost i pokornost Allahu, ali su ga ismijavali i prijetili mu. Na kraju ih zadesila Božija kazna i uništenje, a njihovo zlo ponašanje učinilo ih je simbolom grijeha zbog kojeg će, kako Kur'an kaže, nositi grijehe i onih koji ih budu slijedili do Sudnjeg dana.
Put Ibrahima, alejhis-selam, posebno se izdvaja kao simbol odlučnosti, intelektualne jasnoće i čistoće u da'vi. On se suprotstavio vlastitom narodu, pa čak i rođenom ocu, koji je izrađivao idole. Ibrahim nije pristao na kompromise, rušio je kipove, ukazivao na besmisao obožavanja stvorenog, i hrabro se suprotstavio vladarima i sistemima zablude. Njegova da'va bila je obilježena razumom, smirenošću, čvrstinom i dovom, a Allah ga je zbog njegove iskrenosti i predanosti odabrao za halila (prijatelja).
Slobodno možemo kazati da je najbolji komunikolog u historiji čovječanstva bio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Njegova vještina prenošenja poruke, način ophođenja prema ljudima i sposobnost da dopre do srca i uma svakog čovjeka, bez obzira na njegov status, godine ili uvjerenje, ostali su neprevaziđeni.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koristio je brojne metode u da'vi, a svaka od njih bila je primjer promišljenosti, mudrosti i dubokog razumijevanja ljudske prirode. U nastavku navodimo neke od tih metoda:
• Ponavljanje bitnih činjenica. Kada bi želio naglasiti važnost određene poruke, Poslanik bi je ponovio više puta, kako bi ostala upečatljiva i neizbrisiva u svijesti slušalaca. Ova metoda jača pamćenje i pokazuje značaj izrečene istine.
• Postavljanje pitanja na početku važnog razgovora. Umjesto direktnog izricanja poruke, često bi razgovor počinjao pitanjem. Na taj način potaknuo bi razmišljanje kod sagovornika, otvorio prostor za dijalog i izgradio dublju vezu s osobom kojoj se obraća.
• Metoda komparacije. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, često je koristio poređenja kako bi objasnio apstraktne pojmove. Naprimjer, znao je porediti dunjaluk s kapljicom vode, djela s biljkama koje rastu, a vjernike s jednim tijelom. Time je olakšavao razumijevanje i približavao poruku svakom čovjeku, bez obzira na njegov stepen obrazovanja.
• Stalno odazivanje na molbe. Bez obzira na to koliko bio zauzet, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nikada se nije oglušio na nečiji poziv u pomoć, savjet ili razgovor. Njegovo prisustvo uvijek je bilo dostupno ljudima, bogatima i siromašnima, djeci i starcima, rodbini i neznancima. Time je gradio povjerenje i pokazivao da je poruka islama univerzalna i dostupna svima.
• Javna obraćanja. Kada je poruka trebala doprijeti do šire mase, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio bi javno -- na pijacama, u mesdžidu, na hutbama, ili u važnim prilikama poput Oproštajnog hadža. Njegovi govori bili su kratki, jasni, sadržajni i puni mudrosti, a svaki njegov govor bio je poziv ka Allahu, istini i dobru.
Ove metode i danas predstavljaju neiscrpan izvor inspiracije za svakog onog ko želi da se bavi da'vom, obrazovanjem, liderstvom ili bilo kojim oblikom odgovorne komunikacije s ljudima. Ovo su samo elementarne stvari kada je u pitanju komunikologija poslanika u vidu misionarstva.
Prema tome, komunikacija nije samo razmjena riječi, ona je, slobodno možemo kazati, ogledalo karaktera, vrijednosti i namjera onoga ko govori. U islamu, komunikacija ima svoju dublju dimenziju i naziv da'va, jer je njen krajnji cilj poziv ka istini, dobru i pravdi. Kroz primjere poslanika, posebno Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, uočavamo da je uspješna i etička komunikacija spoj iskrenosti, mudrosti, strpljenja i blagog pristupa.
Bilo da se radi o monologu, dijalogu ili diskusiji, adabi komunikacije nalažu poštovanje sagovornika, pažljivo slušanje, izbjegavanje uvreda, biranje pravog trenutka za govor i jasnoću u izražavanju. Verbalna i neverbalna poruka moraju biti usklađene, a poruke koje šaljemo treba da budu prožete istinom i odgovornošću.
Islam nas uči da riječ ima težinu -- može izliječiti, ali i povrijediti; može uputiti, ali i zavarati. Zato vjernik treba komunicirati s namjerom da popravi, a ne da osudi; da približi, a ne da udalji. Adabi komunikacije predstavljaju pravila ponašanja koja vode do srca drugih ljudi i sredstvo kojim se izgrađuje bolje društvo i zajednica.
