Komentarišući ovaj ajet, poznati mufesir, Fahruddin er-Razi, rahimehullah, kaže: "Ovaj ajet ukazuje da se dobrobiti ahireta i dunjaluka ne mogu ostvariti bez truda, tako da je u oba slučaja potrebno obrađivanje, kultiviranje i zasijavanje, a to podrazumijeva ulaganje napora i podnošenje teškoće u sjetvi, navodnjavanju, žetvi, a potom i čišćenju i odvajanju žita od kukolja." (Fahruddin er-Razi, Mefatihul-gajb, tumačenje ajeta Eš-Šura, 20, tom 13, str. 427) Pošto je Allah obje dobrobiti, ahiretsku i dunjalučku, nazvao "harsom", zasijanim usjevom, njivom, dobrom, opskrbom, razumijemo da se do svake od njih dolazi samo kroz podnošenje teškoća i nevolja, jer bez truda nema ni ploda. Potom je Uzvišeni Allah jasno dao do znanja da je sudbina ahireta povećanje, savršenstvo i vječnost, a da je sudbina dunjaluka smanjenje, prolaznost i nestanak. Kao da je rečeno, ako je za oba svijeta potrebno podnositi teškoće obrađivanja, sjetve, žetve i pročišćavanja plodova, onda je te muke važnije ulagati u ono što se uvećava i vječno traje, nego ih ulagati u ono što se smanjuje i na kraju nestaje. Er-Razi dalje kaže: "Ahiret u ovom slučaju simbolizira 'odgođeno plaćanje', a dunjaluk 'gotovinu', a budući da gotovina kod ljudi nosi prevagu nad odgođenim plaćanjem ili kreditom, Uzvišeni Allah jasno je stavio do znanja da je ovo pitanje obrnuto u odnosu na stanje ahireta i dunjaluka. Jer, iako ahiret simbolizira odgođeno plaćanje, on je potpuniji i vječan je, dok je dunjaluk, iako simbolizira gotovinu, prolazan i ništavan. To ukazuje da stanje ahireta uopće ne odgovara stanju ovoga svijeta, i da na ovome svijetu nema ničega od stanja ahireta osim samo imena, kao što se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhu." (Fahruddin er-Razi, Mefatihul-gajb, tumačenje ajeta Eš-Šura, 20, tom 13, str. 427)
Neki islamski učenjaci, u osvrtu na Er-Razijev komentar ovog ajeta, dodali su da je i po šerijatu, a ne samo po ljudskim mjerilima, bolja gotovina od plaćanja na odgodu, ako su oboje jednake vrijednosti. Tako, ako neko prodaje određenu robu i jave se dvojica mušterija koji nude isti iznos za robu, s tim što jedan plaća u gotovini, a drugi na odgođeno plaćanje ili na kredit, vlasnik robe prirodno će prodati robu onome ko nudi gotovinu, pod pretpostavkom da ostale stvari ostanu takve kakve jesu. Ali, ako onaj ko kupuje na kredit dovoljno poveća cijenu, prodavac će radije prodati robu na kredit ili na odgođeno plaćanje, dajući prednost znatno većem iznosu koji će dobiti nakon izvjesnog vremena, nad trenutačno manjim iznosom u gotovini. Međutim, kada je riječ o dunjaluku i ahiretu, većina ljudi daju prednost dunjaluku, kao prolaznoj i gotovini neznatne vrijednosti nad ahiretom, iako je ahiret bolji i vječan, kao što se navodi u ajetma: "Uistinu, vi ovaj prolazni svijet volite, a o onom drugom brigu ne vodite" (El-Kijame, 20--21); "Ali, vi više život na ovome svijetu volite, a onaj svijet je bolji i vječan je" (El-A'la, 16--17).
Ko istinski spozna, bira ahiret
Samo iskreni vjernici, oni koji su spoznali suštinu dunjaluka i ahireta, daju prednost ahiretu nad dunjalukom, jer je ahiret mnogostruko bolja dobit, i količinski i sadržajno, i kvalitativno i vremenski. To se ogleda posebno u dosljednosti i postojanosti pojedinca. Šejhul-islam Ibn Tejmijja rekao je: "Dosljednost u znanju i vjeri kada nastupi vrijeme smutnji jedna je od najvećih blagodati. Ima ljudi koji veruju dok su zdravi i sigurni, a kada zapadnu u iskušenja i smutnje, napuštaju vjeru. Stoga vjernik treba znati da je njegova postojanost u vjeri u vrijeme smutnji i sumnji jedna od najvećih Allahovih blagodati." (Džamiul-mesail, I/399)
U tom smislu Ibnul-Kajjim el-Dževzijja rekao je: "Ko je istinski spoznao Allaha te Njegovo pravo i ono što, u pogledu robovanja, dolikuje Njegovoj uzvišenosti, njegova dobra djela su neznatna u njegovim očima. Jer, on zna da to nije ono čime se spašava od Allahove kazne, i da je ono što priliči Njegovoj uzvišenosti nešto sasvim drugo. I što više se povećavaju njegova dobra djela (što više čini dobrih djela), ona se u njegovim očima sve više smanjuju. A ako se njegova dobra djela povećavaju u njegovim očima i ako ih smatra krupnim, to ukazuje na to da je između njega i Allaha koprena, da on nije istinski svjestan Allaha i onoga što Njemu dolikuje." (Medaridžus-salikin, I/276)
Rekao je također: "Namaz ima zadivljujući učinak u odbijanju zla ovoga svijeta, očuvanju zdravlja i snage tijela i srca, te u odbijanju loših stvari od njih. I nećete naći dva čovjeka, koji su pogođeni određenom bolešću, iskušenjem i nedaćom, a da udio u tim nedaćama onoga koji klanja namaz nije manji, i da posljedice po njega nisu bolje i sigurnije." (Vidi: Zadul-mead, 1/204)
Ahiret kao inspiracija prvim generacijama
On je bio najveći učenjak i najugledniji čovjek u Egiptu u svoje vrijeme. Pored znanja, bio je poznat i po iznimnoj darežljivosti. Svakodnevno je udjeljivao sadaku za tristo siromaha. Pravio je slatkiše za svoje studente i u njih stavljao zlatnike. Bio je uvijek vedar i nasmijan, mehkog srca, hranio je djecu svojom rukom i bio je u službi siromaha. Niko od njega nije nešto tražio a da mu nije dao, niti mu je neko došao s nekom potrebom a da mu nije pomogao da ispuni svoju potrebu. Njegov godišnji prihod iznosio je osamdeset hiljada dinara, zlatnika, a nikada nije podlijegao obavezi davanja zekata, jer je toliko dijelio novac siromasima i potrebnima tokom cijele godine da kod sebe nije imao iznos, nisab, koji bi ga obavezivao na davanje zekata. Izgorjela je kuća poznatom učenjaku i njegovom savremeniku Abdullahu b. Lahii, pa mu je on poslao hiljadu dinara. Prilikom odlaska na hadž, imam Malik poklonio mu je posudu svježih datula, a on mu je vratio tu posudu punu zlatnika. Imam Šafija govorio je za njega: "On je bolje poznavao fikh od imama Malika, samo što njegovi učenici nisu sačuvali (valorizirali) i afirmirali njegov mezheb." (Vidi: Sijeru a'lamin-nubela, 7/213) Između ostalog, uspješno se bavio i trgovinom medom. Jedanput mu je došla žena sa čašom u ruci i tražila meda za svoga muža, pa joj je rekao: "Idi kod Ebu Kusajme (njegovog radnika) i reci mu da ti dadne mješinu meda." Kada joj je Ebu Kusajme dao mješinu meda, on mu je rekao: "Ona je tražila u skladu sa svojom potrebom, a mi smo joj dali u skladu s našim mogućnostima." On je El-Lejs b. Sa'd. Rođen je u provinciji Kaljubija u Egiptu, devedeset četvrte hidžretske godine, a umro je stotinu sedamdeset pete hidžretske godine, u osamdeset i prvoj godini.
Halid b. Abdusselam el-Sadefi rekao je: "Bio sam na dženazi El-Lejsu b. Sa'du sa svojim ocem i nikada nisam vidio veću dženazu. Vidio sam ljude kako tuguju za njim i kako jedni drugima izražavaju saučešće zbog njegove smrti. Rekao sam ocu: "Oče, ovi ljudi izgledaju tako kao da je umro neko iz njihove porodice." Otac mi je rekao: "Sine, teško da ćeš ikad vidjeti nekoga poput El-Lejsa b. Sa'da." (Izvori: Ibn Asakir, Tarih Dimešk, 50/377, El-Bagdadi, Tarih Bagdad, 14/524, Ez-Zehebi, Sijeru a'lamin-nubela, 7/213., Ebu Nuajm, Hiljetul-evlija, 7/319)
Kad čovjek tek počne živjeti, smrt dođe
U svom znamenitom djelu Vefejatul-a'jan ve enbau ebnauz-zeman, Ibn Hallikan je spomenuo i slučaj islamskog učenjaka malikijskog mezheba, kadije Abdulvehaba el-Malikija, koji je rođen 973. godine, a umro 1035. godine, odnosno od 362. do 422. hidžretske godine, za kojeg je rekao da je morao napustiti Bagdad zbog teškog materijalnog stanja u kojem je živio. A kada je napuštao svoj rodni grad Bagdad, rekao je: "Bagdad je pravi dom za bogataše, a za bankrote je prebivalište nevolje i bijede. U njemu sam bio zanemaren od ljudi, poput primjerka Kur'ana u kući nevjernika."
Većinu svog života u Bagdadu živio je u siromaštvu, da bi na kraju napustio Bagdad i otišao u Egipat gdje je preuzeo ulogu kadije i njegovo materijalno stanje u potpunosti se promijenilo. Postao je bogat nakon dugog vremena siromaštva i bijede. Međutim, nije dugo uživao u dunjalučkom izobilju. Ubrzo se razbolio i usljed teške bolesti je umro. Prenosi se da je, prije nego što je ispustio dušu, rekao: "La ilahe illallah, kad smo počeli živjeti, umrli smo." To jest, kad smo počeli uživati u dunjalučkim blagodatima, zatekla nas je smrt.
Prolaznost ruši planove
Dunjalučki život je čudan i nepredvidiv. Koliko je samo ljudi koji se cijelog života trude i umaraju da bi zaradili što više novca i osigurali sebi siguran i ugodan život u starosti. I kad neko od njih zaradi i sakupi dovoljno imetka, i kad dođe vrijeme za odmor i uživanje u onome što je zaradio, pojave se razna iskušenja i bolesti koji mu ne dozvoljavaju da na miru i u rahatluku pojede zalogaj hljeba, a kamoli nešto drugo, ili ga pak iznenadi smrt, a on prethodno sagradio sebi kuću i opremio je po svom ukusu, ali mu nije bilo suđeno da u njoj živi i jedan dan. Kad je poželio da živi i uživa, umro je.
Život je kao lišće
Naš život na ovome svijetu poput je stabla sa mnogo listova, kad god koji list opadne, stablo se sve više približava svome kraju i nestanku. Pravi sretnici su oni koji život na dunjaluku provedu u pokornosti Allahu i dobrim djelima, a pravi nesretnici i stradalnici su oni koji žive na dunjaluku daleko od Allaha i Njegove upute. To je, uistinu, težak i tjeskoban život. Stoga, dok smo još na dunjaluku, dok smo još na obali i čekamo našu lađu da nas preveze na drugu obalu, iskoristimo blagodati zdravlja, znanja, imetka, ugleda i sličnog, u pokornosti Allahu, a ne u grijehu i nepokornosti. Činimo djela zbog kojih ćemo se obradovati kad ih vidimo na Sudnjem danu, a ne ona koja će nas rastužiti, osramotiti i učiniti zauvijek nesretnim. Koliko je ljudi koje je zemlja davno prekrila, a oni su živi među nama svojim znanjem koje su ostavili, imetkom koji su uvakufili, putem, džamijom, školom, česmom, koje su sagradili, ili sinovima i kćerkama koje su odgojili i koji su nastavili hoditi svijetlom stazom pobožnosti, dobročinstva i služenja ljudima, na kojoj su ih ostavili roditelji. A koliko je opet onih koji žive među nama, ali su, usljed neznanja, stranputice, nemara i provođenja života u igri, zabavi i grijehu, beskorisni sebi i drugima i stoga mrtviji od onih u kaburovima.
