Da'va

Kada govorimo o "pravom džematu", ne govorimo o savršenim ljudima niti o idealnoj zajednici bez slabosti. Govorimo o zajednici koja ima svjestan pravac, jasno mjerilo i živ osjećaj odgovornosti pred Allahom. Govorimo o ljudima koji, uprkos svojim manama, slabostima i razlikama, žele da njihov džemat bude što bliži modelu prve muslimanske zajednice u Medini pod vođstvom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Medina nije bila zajednica bez izazova. U njoj su živjeli muhadžiri i ensarije, bogati i siromašni, mladi i stari, oni čiji je iman bio snažan i oni koji su tek učvršćivali svoje srce. Bilo je tu različitih temperamenta, različitih porijekla, različitih životnih iskustava.

Čestiti, časni, pošteni i povjerljivi ljudi bili su cijenjeni u svakom vremenu i društvu. Čak i prije islama, u vremenu kada su ljudi bili ogrezli u brojnim porocima, kada je tama nepravde i tiranije obavijala svijet, ljudi su držali do ovih osobina, a mnogi su za njih bili spremni založiti i vlastiti život. Poseban ugled i značaj u svakom društvu uživali su ljudi od povjerenja ili emaneta.

Čovjek je po svojoj prirodi slab: uznemiri ga riječ, optereti ga grijeh, zavede ga pohvala, slomi ga gubitak, a nekada ga uništi i vlastita umišljenost. Zato mu je potrebna sedžda. Potrebno mu je spuštanje koje ga ne ponižava, nego ga vraća njegovoj istini; koje ga ne lomi pred ljudima, nego ga uspravlja pred Allahom. Sedžda nije samo tjelesni položaj u namazu. Ona je najjasniji izraz čovjekove robovske pripadnosti Allahu, stanje u kojem se ruši privid samodovoljnosti i priznaje potpuna potreba za Gospodarom svjetova. Uzvišeni Allah ukazuje na to da je sedžda opći znak pokornosti Njemu i da cijeli kosmos, na način koji mu je određen, svjedoči Njegovu vlast i veličinu: "Zar ne vidiš da Allahu čini sedždu onaj ko je na nebesima i onaj ko je na Zemlji, i Sunce, i Mjesec, i zvijezde, i planine, i drveće, i životinje, i mnogi ljudi, a mnogima je i kazna određena? A koga Allah ponizi, niko ga ne može poštovanim učiniti. Allah, zaista, radi ono što hoće" (El-Hadždž, 18); "I Allahu sedždu čini sve što je na nebesima i sve što je na Zemlji od živih bića, i meleki, i oni se ne ohole" (En-Nahl, 49); "I Allahu sedždu čini ko je na nebesima i na Zemlji, milom ili silom" (Er-Ra'd, 15). Vjernik sedždu čini dragovoljno, iz ubjeđenja, ljubavi i pokornosti, dok se drugi Allahovoj vlasti pokoravaju mimo svoje volje. U tome je pouka: čovjek može odbijati poslušnost, ali ne može izaći iz Allahove vlasti. Sedžda vjernika zato nije samo propis, nego i počast da bude Allahov rob svjesno, a ne prisilno.

Mnoge civilizacije ostavile su za sobom tragove koji pokazuju njihovu moć u mnogo čemu. Čak i danas, kad se otkrije nešto od njihovih ruševina, svijet ostaje zadivljen. Tako i današnja civilizacija, svojim napretkom, oduzima dah mnogima.

Kroz stoljeća, ovaj svijet sa svim svojim strastima bio je glavna preokupacija mnogih ljudi i njihova najveća briga. O drugome nisu ni razmišljali. Činili su sve što je u njihovoj moći kako bi im se dunjaluk pokorio sa svim svojim ukrasima, sve dok nisu pomislili da njime potpuno vladaju.

Hvala Allahu Koji prima pokajanje od Svojih robova, i prašta grijehe, i zna šta radimo i šta u prsima krijemo. Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha, Jedinoga, Koji prašta i Koji je milostiv. Svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, kojeg je Allah poslao kao milost svjetovima.

O vjernici, znajte da vam se Uzvišeni Allah obraća pozivom i kaže:

Ramazan nije samo početak ispunjen emocijom i poletom. On je prilika koja traje do njegovog zadnjeg trenutka. Istinska vrijednost ramazana ne ogleda se samo u prvim danima posta, nego u završnici, kada se mjeri ozbiljnost našeg imana, čvrstina naše odluke i iskrenost našeg nijeta. Ko razumije ramazan, zna da se cilj ne napušta pred sami kraj.

"Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio, zato što su govorili: 'Trgovina je isto što i kamata.' A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu." (El-Bekara, 275)

Današnji čovjek živi u strahu. Od svega i svačega. I to je bolna istina. Savremeni razvoj tehnologije produbio je sve vrste straha u tolikoj mjeri da je strah od poželjne emocije u određenim situacijama postao toksično sredstvo koje narušava čovjekovo i psihičko i fizičko zdravlje, tako da danas, posebno među mladima, vlada epidemija straha i anksioznosti.

Čovjek na dunjaluku neprestano sije: sije riječima, sije izborima, sije ustrajnošću ili nemarom, sije u tišini svojih namjera prije nego što to iko vidi u njegovim djelima. I zato Kur'an, kada govori o "harsu", o usjevu i njivi, kao da nam kaže da život nije slučajan hod, nego obrađivanje, zalijevanje, trpljenje i čekanje žetve. Razlika među ljudima nije u tome da li se trude, svi se trude, nego u tome za šta se troše, na šta se troši srce, na šta se troši vrijeme, na šta se troši snaga. Istinski velikani nisu oni koji su samo mnogo postigli, nego oni koji su znali gdje je prava žetva, pa su dunjalučki put nosili kao polje rada, a ahiret kao cilj koji svemu daje smisao, težinu i smjer. Uzvišeni Allah, kaže: "Onome ko bude želio nagradu na onome svijetu -- umnogostručit ćemo mu je, a onome ko bude želio nagradu na ovome svijetu -- dat ćemo mu je, ali mu na onome svijetu nema udjela." (Eš-Šura, 20)

Božiji je blagoslov za Njegove robove da iz godine u godinu doživljavaju blagoslovljeni mjesec ramazan. Svake godine približavaju se Svemogućem Allahu kroz različite ibadete, a post oblikuje njihove duše u duhu pobožnosti, izlažući ih blagoslovima Svemogućeg Allaha, nadajući se oprostu, milosti i izbavljenju iz Džehennema. Uzvišeni Allah rekao je: "O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili." (El-Bekara, 183)

Dani ramazana su među najboljim vremenom za praktičnu primjenu mnogih aspekata islamskog odgoja kojem smo prethodno podučavali svoju djecu. Tokom ramazana postoji obilje prilika za obavljanje brojnih ibadeta, kako pojedinačnih, poput posta, učenja Kur'ana i zikra, spominjanja Allaha, tako i kolektivnih, poput obavljanja namaza u džamiji, održavanja porodičnih veza, udjeljivanje imetka i sadekatul-fitra siromašnima i potrebnima.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, volio je optimizam i to je kod njega izazivalo divljenje. Nadao bi se dobru usljed slušanja lijepih riječi i ugodnog govora. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Sviđa mi se slutnja na dobro." "A šta je slutnja na dobro?", upitali su. "Lijepa riječ", odgovorio im je. (Buhari)

Vrijeme neumitno prolazi. A, kako koji tren odmiče, tako prolazi i dio nas. Niko ne zna koliko mu je vremena još ostalo na ovom svijetu, ali ono što trebamo znati jeste -- kako iskoristiti vrijeme koje nam je preostalo. Prilike su bezbrojne i raznovrsne. Svaki čovjek može da bira svoju priliku i da odabere ono što mu je duši najmilije. Jedna ogromna prilika nalazi se pred svima nama -- mubarek ramazan. Vrijeme odabrano i dragocjeno. Vrijeme koje otvara vrata uspjeha i na dunjaluku i na ahiretu.

Smjena i različitost godišnjih doba Allahove su blagodati i svako od njih lijepo je na svoj način i korisno za vjernika.

Ljeto je za poljoprivredne i druge korisne radove, za stjecanje opskrbe neophodne za zimski period, a to je i vrijeme godišnjih odmora i putovanja.

Jesen je za ubiranje plodova i ljetine: voća, povrća, žitarica i dr. Jesen je posebno lijepa sa različitim žutobakarnim bojama i ukrasima.

Zima i snijeg su radost za djecu i omladinu, a za starije da u toplim sobama korisno provode vrijeme u čitanju, učenju Kur'ana i drugim ibadetima.

Proljeće, po mnogima najljepše godišnje doba, krasi behar i cvijeće, kada sve buja, počinje zelenjeti i oživljava i na najbolji način podsjeća nas na proživljenje na ahiretu.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posebno ističe zimu kao priliku za brojna dobra djela, slikovito je upoređujući sa ljepotama proljeća.

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Hvala Allahu, Gospodaru svjetova! Salavat i selam neka su na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na njegovu porodicu i njegove ashabe. Selam na nas i na sve dobre Allahove robove.

Po zelenoj travi rasulo se grumenje crne zemlje. Oči miluju zelenu travu, odmaraju pogled na jesenjim bojama lišća, i lagano se pogled spušta na prvu ahiretsku stanicu, mjesto na koje svi dolazimo ruku pruženih niza se, u odjeći bez džepova. Izgleda kao tamni ponor na čijem se dnu poput travke nazire zeleni tabut, u kojem nepomično, hladno tijelo čeka tren polaganja računa za život na ovom svijetu. Dok odjekuju tupi udarci grumena zemlje o drveni tabut, srce obuzima zebnja: "Je li red došao na mene?" Već sljedećeg trena na tu stanicu može doći bilo ko od nas i krenuti na vječno ahiretsko putovanje. I, na toj stanici ostat će sva naša dunjalučka bogatstva, jedino blago koje ćemo ponijeti jeste blago -- iskrenosti.

Znanje je u islamu i ibadet i infrastruktura civilizacije. Kur'anski imperativ: "Uči!" otvara prostor odgovornog razuma, a sunnet vezuje znanje za mjeru, etiku i korist zajednici. Naučno gledano, znanje je alat provjere i napretka: ono oslobađa od praznovjerja, gradi institucije, disciplinira misao i uređuje život. Zato je traganje za znanjem istodobno duhovni put i društveni projekat.

O značaju znanja mnogo se pisalo, ali jedan od najinspirativnijih tekstova o znanju napisao je veliki andaluški učenjak Ibn Hazm (994--1064), fakih zahirijske škole, teolog, filozof, etičar i historičar. U djelu "Liječenje duša" (Mudavat an-nufus va tahdib al-ahlak) zabilježio je zgusnute i britke fragmente o znanju, razumu i vrlini. Naredni podnaslovi ustvari su njegovi fragmenti.

Živimo u vremenu u kojem se svaki pojedinac, posebno na društvenim mrežama, predstavlja kao glas naroda, moralni autoritet i borac za istinu. Dovoljno nam je da pritisnemo dugme i napišemo status, i samim tim smo, u vlastitim očima, ispunili svoju obavezu prema ummetu. Danas niko od nas ne mora ustati iz kreveta da bi bio aktivista, dovoljno je da podijelimo, osudimo, prozovemo. A rezultat? Ništa se ne mijenja, osim što se broj komentara povećava i što naš ego raste.

Naša uzvišena vjera, islam, ne poznaje ovu vrstu aktivizma -- aktivizam bez djela. Islam je vjera djela, odgovornosti i promjene, kao što kaže Uzvišeni Allah: "Zaista, Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok oni ne promijene ono što je u njima samima" (Er-Ra'd, 11). Ovo je Allahov sunnet na Zemlji -- da Allah neće promijeniti stanje ummeta dok se većina pojedinaca u ummetu ne promijeni.

Uzvišeni Allah naredio je vjernicima da se pripremaju za suprotstavljanje neprijateljima i za odbranu svoje vjere, domovine, časti, obespravljenih i potlačenih, a ta priprema podrazumijeva nabavku oruđa i oružja i njihovu efikasnu primjenu. U najvažnije vojne sposobnosti ubraja se preciznost pogađanja neprijateljskih ciljeva, to jest streljaštva. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, traženu snagu za borbu protiv neprijatelja protumačio je kao umijeće i sposobnost preciznog pogađanja cilja, što nedvojbeno ukazuje na obavezu da se toj vještini posveti posebna pažnja i briga. Otuda se upravo streljaštvo, njegovo učenje, usavršavanje, podučavanje njemu i natjecanje u njemu, sa nijetom borbe na Allahovom putu, ubraja u vještine koje je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, posebno preporučivao. U narednim redovima, uz Allahovu pomoć, ukazat ćemo na važnost streljaštva za svakog muslimana, a i ummet u cjelini.

Nema nikakve sumnje da je mjesto nijeta u islamu veliko i da ćemo nagrade na ahiretu dobijati shodno svojim namjerama. Onoliko koliko smo svjesni Allaha u našim srcima, koliko nam je On bitan prilikom činjenja određenog djela, koliko nam je manje važno kako nas pri tome ljudi gledaju, shodno tome ćemo i biti nagrađeni za učinjeno djelo. Djelo će biti veliko onoliko koliko bude čist nijet prilikom njegovog činjenja. Prilikom govora o ovoj temi, često čujemo hadis koji prenosi Omer b. El-Hattab, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Djela se cijene prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što je i naumio." (Buhari, br. 1) Ovaj je hadis i jedno veliko pravilo koje nam jasno ukazuje na važnost ove institucije u islamu koja se zove nijet.

Život je težak i nepredvidiv, i to je činjenica dobro poznata svakom čovjeku. Svaki dan života ispunjen je nekom borbom: borbom sa svojom dušom, borbom sa šejtanom i borbom za egzistenciju, a nekima i borbom za goli život. I tako je svim ljudima, bez obzira na to da li bili vjernici ili ne. Ali, postoji jedna razlika -- vjernik u životnim teškoćama vidi i ljepotu života, koja zasjeni svaku dunjalučku teškoću. Vjernik je svjestan svoga Gospodara i da je On odredio i iskušenja i teškoće, ali i blagodati i trenutke užitaka. Najveća ljepota života za vjernika ogleda se u pokornosti Allahu. Kada vjernik spusti čelo na tlo pred svojim Stvoriteljem i tiho Ga dozove, tada sa njegovog srca, poput lišća sa grane u jesen, počnu otpadati tegobe, brige, tuge... Svaka skrušena suza na sedždi Jedinome nadilazi svaku teškoću i kušnju. U trenucima iskušenja, briga, tuge vjernik je svjestan prolaznosti -- sve što nas danas lomi, sutra će biti samo sjećanje ako smo se zahvalili Allahu i Njemu predali svoje stanje. Takav je život -- putovanje na kojem se smjenjuju stanice kušnji i stanice blagostanja. Na kraju, sve prođe, ali ostaju naša djela -- kako smo se ponijeli i u kušnjama i u blagostanju. Budi svjestan prolaznosti života i ne dozvoli da te kušnje slome, a ni da te blagostanje odvede na put nemarnih, oholih i nezahvalnih, jer svi neumitno putujemo svome Gospodaru pred Kojim ćemo račun polagati.

U Kur'anu i sunnetu poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, navedena su divna i najljepša kazivanja, puna za nas pouka, poruka, koristi i odgojnih mjera, primjera i živih situacija koje i nas mogu zadesiti. U zadnjem ajetu sure Jusuf, 111, nakon predivnog kazivanja o Jusufu, alejhis-selam, Uzvišeni kaže: "U kazivanju o njima pouka je za one koji su razumom obdareni. Kur'an nije izmišljena besjeda, on priznaje knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i uputa je i milost narodu koji vjeruje."

Sabur, odnosno strpljenje, jedna je od najdubljih i najuzvišenijih osobina vjernika. Strpljenje nije puko izdržavanje teškoće, već duhovna snaga, mirna sigurnost i dostojanstveno prihvatanje Allahove odredbe. Sabur oplemenjuje život jer uči čovjeka kako da ostane pribran kad ga pogađa bol, kako da šuti kad bi najradije vikao, i kako da ostane uspravan kad mu sve izmakne pod nogama. Vjernik ne vidi sabur kao pasivnost, već kao aktivnu, smirenu predanost Allahu.

U Svojoj plemenitoj Knjizi, Allah, džellešanuhu, često govori o znanju ističući njegovu važnost i vrijednost za čovjeka. Na nekim mjestima hvali korisno znanje koje budi dušu, usmjerava razum i vodi čovjeka ka ispravnom djelovanju, a na drugim mjestima kori one koji posjeduju znanje, ali od njega nemaju nikakve koristi -- niti ga razumiju niti ga primjenjuju u životu. Takvo znanje ostaje mrtvo slovo na papiru i teret na srcu, umjesto da bude svjetlo na putu ka spoznaji i jačanju u vjeri.

Kur'an i sunnet time nas uče da se vrijednost znanja ne ogleda u mnoštvu naučenog, niti je ono pokazatelj inteligencije, niti puki ukras u riječima, već je znanje emanet srca i djela. Znanje koje ne prelazi u djelo nije ništa drugo do dokaz protiv onoga koji ga nosi.

U svakom vjerničkom srcu odvijaju se stanja koja nevidljivo oblikuju njegov odnos prema Stvoritelju, ljudima i samome sebi. Ta unutrašnja stanja poput su tihe struje koja nosi čovjeka prema svjetlu ili ga ostavlja u sjeni. Ko osluškuje svoje srce, poznaje svoj put.

Vrijeme između prvog udisaja i zadnjeg izdisaja -- život. Čovjekovo postojanje, sačinjeno od niti sreće, tuge, kušnji, blagostanja... Uzvišeni Allah opisao je suštinu života na ovom svijetu: "Navedi im kao primjer da je život na ovom svijetu kao bilje, koje i poslije natapanja vodom, koju Mi s neba spuštamo, ipak postane suho, i vjetrovi ga raznesu. A Allah sve može!" (El-Kehf, 45)

Savremeni život nosi more izazova pred kojima često zastanemo nemoćni, pomislimo da ne znamo kako dalje u životu, izgubimo orijentir. Teškoća života, svjesnost o prolaznosti, želje koje se ne ostvaruju, tuge i kušnje -- sve su to labirinti našeg života, a samo je jedan izlaz -- istinska vjera u Gospodara i pouzdanje u mudrost Njegove odredbe. U trenucima životnih oluja, koje lome naše srce i dušu, snaga vjere u Gospodara postaje naš kompas koji nas izbavlja iz vrtloga propasti i vraća na put spasa.

Kad se pozovu svjedoci na Sudnjem danu, najljepša pohvala koja će ti biti izrečena bit će pohvala o tome da je tvoj hod ovim svijetom bio obasut plemenitim djelima koja su koristila onima u stanju potrebe. Najviše će te radovati saznanje da si bio poput kišne kapi, koja, gdje god da padne, budi nadu, širi bereket, ulazi u srca ljudi i uljepšava svijet svojim rahmetom, baš poput proljetne kiše koja budi uspavanu i mrtvu prirodu, pa joj unosi boju i miris, te postaje mjesto nastanka novog života.

Ti treba da žudiš da postaneš milost koja je darovana, iščekivana pomoć za kojom vape ranjene duše, svjetlo koje rasvjetljuje tmine i cigla koja upotpunjuje veličanstvenu građevinu. Poput blagog povjetarca, unosiš blagost u živote ljudi i ostavljaš u njihovim srcima tragove čije ih dubine čine istinski sretnim, posebno ona srca koja su dugo bila slomljena. Zar ne vidiš koliko ljudi tragaju za srećom u životu, za duhovnim ispunjenjem i smislom života!? Koja god osoba tvrdi da ne treba sreću, da ne žudi za osjećajem zadovoljstva i smirenosti, takva osoba prvo sebe laže, a onda i sve druge, i vjerovatno nije dovoljno hrabra da prihvati činjenicu da se jedina istinska sreća krije u pokornosti Allahu.

Hadž je, zasigurno, jedan od najvećih ibadeta, koji je musliman dužan obaviti jednom u životu ako stekne mogućnost za to. To je imansko, životno putovanje jednog vjernika koje je nemoguće opisati. Za njega je potrebna duhovna, fizička i materijalna priprema. Hadžija boravi na Arefatu, moleći Uzvišenog Allaha, ponizno, predano kao nikad prije, potom odlazi na Muzdelifu, spominjući Milostivog Allaha: "A kada pođete sa Arefata, spominjite Allaha kod časnih mjesta; spominjite Njega, jer vam je On ukazao na Pravi put, a prije toga ste bili u zabludi" (El-Bekara, 198), a onda donoseći tekbire baca kamenčiće na velikom džemretu i kolje svoj kurban: "Kada budete slobodni, obavite umru do hadža i zakoljite kurban do koga možete lahko doći" (El-Bekara, 196). A, nakon toga brije svoju glavu: "... a glave svoje, dok kurbani ne stignu do mjesta svoga, ne brijte" (El-Bekara, 196), a potom obavlja tavaf oko časne Kabe: "Zatim, neka sa sebe prljavštinu uklone, neka svoje zavjete ispune i neka oko Hrama drevnog obilaze" (El-Hadždž, 29). Nakon tavafa, dane tešrika provodi na Mini bacajući kamenčiće na tri džemreta, slijedeći Ibrahima, alejhis-selam. Da bi na kraju obavio oproštajni tavaf onako kako mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio, da to bude njegov zadnji susret sa Kabom prije putovanja. Kao pečat hadža Allah naređuje da se On spominje najviše: "A kad završite obrede vaše, opet spominjite Allaha, kao što spominjete pretke vaše, i još više Ga spominjite!" (El-Bekara, 200). Allah je ovo naredio kako bi musliman, hadžija, ostao postojan i ustrajan u ibadetu Njemu i kako bi nastavio hodati putem bogobojaznosti i uspjeha.

Mudrost zauzima važno mjesto u vjeri islamu. Uzvišeni Allah rekao je: "On (Allah) daruje mudrost onome kome On hoće, a onaj kome je mudrost darovana -- darovan je dobrom neizmjernim. A shvatiti mogu samo oni koji su razumom obdareni." (El-Bekara, 269)

Pod riječima "daruje mudrost" misli se na korisno znanje, dobro djelo i poznavanje tajni i mudrosti šerijata. Kome god je Allah dao mudrost, dato mu je mnogo dobro, a koje je dobro veće od dobra koje sadrži sreću dunjaluka i ahireta i spas od nesreće na njima! Prethodni ajet ukazuje na odliku zasebnog darivanja mudrosti, tj. onome kome Allah hoće, a ne svim ljudima. A osoba kojoj se daruje mudrost jedna je od nasljednika Allahovih poslanika, tako da potpunost osobe zavisi od mudrosti... (Tefsiru Seadi)

Islam nas često podstiče da na vrijeme izvršavamo svoje obaveze i zadatke, i da vodimo računa o svemu što je pod našom nadležnošću, i da ne dozvolimo da se to zapostavi i zanemari. Kada bismo htjeli da opišemo islam, mogli bismo kazati da je to vjera tačnosti i preciznosti, vjera rada i reda. Islam ne dozvoljava nered i nemarnost. Svako zna svoju zadaću i ulogu u društvu. I gledano s ovog aspekta, islamsko društvo trebalo bi izgledati najuređenije i najpotpunije u svakom smislu. Bilo bi to idealno društvo kakvim su ga neki zamišljali. Društvo, gdje vladar i ljudi oko njega znaju svoju zadaću, gdje otac zna ulogu u svojoj porodici, majka svoju, djeca svoju, učitelj svoju, vojno lice svoju itd. Međutim, problem nastaje kada se stvari otmu kontroli i kada se sistemski društvo urušava, i kada se obaveze i stvari o kojima se trebalo voditi računa, djelimično ili potpuno, zapostave. U ovoj situaciji popravljanje stanja zna biti dosta teže i zahtjevnije nego da se sve uradilo na vrijeme.

Svaka hvala i zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove plemenite ashabe i ashabijke.

Sira -- životopis našeg voljenog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, puna je poučnih i za nas korisnih događaja. Poslanikova sira sastavni je dio njegovog sunneta, uputa za nas i putokaz kako ispravno živjeti, međusobno se ophoditi i na putu ka Allahovu zadovoljstvu uspjeti. Uzvišeni Allah kaže: "Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji nadu polaže u Allaha i Posljednji dan, i koji često Allaha spominje." (El-Ahzab, 21) Da bi nam Poslanik bio uzor, nužno je da poznajemo njegov životopis, da ga proučavamo i uzimamo iz njega pouke i poruke za nas. Također, i izvidnice ashaba koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, slao radi ostvarivanja misionarskih, vojnih, političkih, ekonomskih i društvenih ciljeva, sastavni su dio njegovog životopisa jer su bile vođene i usmjeravane njegovim direktnim ili prešutnim odobrenjem.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ispravljao je pogrešna shvatanja kod pojedinaca i u zajednici. Adi b. Hatim, Allah njime bio zadovoljan, rekao je: "Kada je objavljeno: '... dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore...', uzeo sam crni i bijeli konac i stavio pod jastuk. Noću sam ih gledao i nisam mogao razlikovati. Sljedećeg jutra došao sam Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i to mu ispričao, a on reče: 'To je samo crnina noći i bjelina dana.'" (Buhari) Iz hadisa se može uvidjeti da je Adi pogrešno shvatao ajet, pa mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ispravio shvatanje riječima: "To je samo crnina noći i bjelina dana."

Enes b. Malik, Allah njime bio zadovoljan, prenosi kako je jedan pustinjak počeo pomokriti u džamiji, pa su se ashabi prema njemu uputili, ali je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Nemojte ga prekidati!" Zatim je naredio da se donese kanta vode, pa je polivena na to mjesto. (Buhari) Ovaj pustinjak došao je iz pustinje u kojoj su na drugačiji način razumijevali način obavljanja nužde i smatrali su da mogu obaviti nuždu u svakom slobodnom prostoru. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ispravio je njegovo krivo poimanje riječima: "Doista ove džamije nisu prikladne za bilo šta od mokraće ili prljavštine, nego su za zikr, spominjanje Allaha, namaz i čitanje Kur'ana." (Muslim)

Vrijeme je život. A za sve u životu postoji tačno određeno vrijeme: vrijeme blagostanja i vrijeme nedaća, vrijeme rušenja i vrijeme gradnje, vrijeme rađanja i vrijeme umiranja...

Kao što i u životu postoje ovi antonimni parovi, tako postoje i u samom čovjeku, kada se u duši smjenjuju različiti osjećaji: radost i tuga, blagost i ljutnja, zadovoljstvo i nezadovoljstvo... Od svih osjećaja zadovoljstvo je možda najpresudniji osjećaj koji čovjeku osigurava i fizičko i duhovno blagostanje. Šta je zadovoljstvo? Zadovoljstvo je osjećaj koji čovjek doživljava kad ispuni neku svoju težnju, želju, kada postigne neki cilj, da li ovosvjetski ili onosvjetski, to uveliko zavisi od čovjekove ličnosti. Cijeli čovjekov život upravo je posvećen tome -- postizanju zadovoljstva koje je blizanac sreće, a svaki čovjek duboko u sebi nosi neutaživu želju za srećom. A šta je sreća? Nekome je to materijalno blagostanje, nekome djeca, nekome supružnik, nekome zdravlje, nekome karijera, ugled u društvu, pozicija... A, rijetko koji čovjek da ne priželjkuje upravo sve navedeno. I to je sve u domenu ovosvjetskog, insanskog. Tako se neki ljudi u potpunosti predaju postizanju ukrasa na ovome svijetu, govoreći: "'Gospodaru naš, daj ti nama na ovome svijetu!' Takvi na onome svijetu neće imati ništa" (El-Bekara, 200).

U svakome od nas krije se talenat. Ne postoji čovjek bez dara -- možda je skriven, možda nepriznat, ali je tu. Talenat nije privilegija samo rijetkih genijalaca. Svako od nas je original, neponovljiv i poseban, a upravo u toj posebnosti leži naš dar. Nije važno da li se radi o sposobnosti da inspirišeš, da razumiješ, da stvaraš ili da služiš -- tvoje mjesto na ovom svijetu čeka na tebe. Ali, talenat sam po sebi nije dovoljan. On bez etike postaje oholost, bez skromnosti -- prazna ambicija, bez odgovornosti -- izgubljena prilika. Prava veličina ogleda se u spoju dara i čestitosti. Onaj ko je obdaren, treba biti i zahvalan. Onaj ko je nadaren, treba biti i svjestan da sve može prestati u jednom trenu. Priznanje dolazi, ali i odlazi. Ostaje samo ono što se gradi u tajnosti -- karakter. Talenat je čudo stvaranja. On nije luksuz, privilegija izabranih niti hir prirode. Talenat je poput sjemena -- nosi u sebi ogroman potencijal, ali ostaje beskoristan ukoliko ne naiđe na plodno tlo, svjetlo spoznaje, vodu strpljenja i ruku koja će ga njegovati. U knjizi Stazama egoizma dr. Selman el-Aude pristupa ovoj temi na jako interesantan način rezimirajući pogled islama na talenat: "Najveći talenat je etičnost, a najveća čestitost način ophođenja prema samome sebi." (Stazama egoizma, str. 104) Svaka osoba je talentirana u nečemu i svaka osoba je original. Najbitnije je da čovjek bude ono što jeste, a ne neko drugi. Talenat traži svijest, zrelost i spremnost da se ponese odgovornost. U istoj knjizi autor nas podsjeća na mnoge velike ličnosti iz historije: Jusufa, alejhis-selam, čiji je put do uspjeha bio popločan strpljenjem i moralom; Muhammeda Alija, koji je rekao: "Mrzio sam svaku minutu treninga, ali sam rekao: 'Ne odustaj! Sada pati, a ostatak života živi kao šampion!'", ili Walta Disneyja, čiji su prvi radovi ismijavani, a danas milioni djece rastu uz njegove kreacije.

Mašta, kao sposobnost mentalne reprezentacije nepostojećih ili nevidljivih stvari, zauzima središnje mjesto u razvoju ljudske duše, inteligencije i duhovnosti. Često se potcjenjuje, kako u obrazovanju tako i u vjerskom govoru, iako je riječ o moćnom alatu introspektivne spoznaje, duhovnog uzdizanja i emocionalnog sazrijevanja. Dr. Selman el-Avde u svom djelu Stazama egoizma nudi duboku i nadahnutu analizu mašte, pozivajući čitatelja da je oživi i uključi u svoje vjerovanje, ibadet i svakodnevni život.

Proljetni dani su vrijeme kada se u našim krajevima vrše pripreme za sijanje, sađenje i kasnije uzgajanje raznih vrsta plodova. Običaj je to na koji naš narod vrijedno pazi i o kojem vodi računa od pamtivijeka. Plodovi koji se u vaktu sjetve uberu, koriste se u preostalim dijelovima godine i čuvaju se sve do sljedeće godine kada dođe vrijeme za ponovnu sjetvu. Okolnosti koje nam je Allah, džellešanuhu, dao u našoj plodnoj zemlji, poslužile su nam kao izuzetna prilika da iskoristimo ovu Allahovu blagodat prema nama. Umjereno vrijeme, bez velikih suša i jakih hladnoća ljeti, uzrokovali su da naša zemlja bude plodno tlo za uzgoj raznih kultura voća i povrća, a mnoštvo rijeka i česte kiše poslužile su nam da plodovi koje uzgajamo budu još kvalitetniji i da nam brže prispiju. Sve su ovo Allahove blagodati prema nama na kojima Mu trebamo stalno zahvaljivati.

Živimo u vremenu u kojem je uloga muškarca, muža i oca ozbiljno poljuljana. Mnogi muškarci zakoračili su u godine koje bi trebale podrazumijevati da se radi o ozbiljnom čovjeku, međutim nisu dovoljno sazreli kao osobe. Njihove godine govore nam da su fizički odrasli, ali da su mentalno, emotivno i duhovno ostali u pubertetu. Ovaj fenomen nazvao sam zakašnjeli pubertet iz razloga što se odrasla osoba ponaša poput tinejdžera, momčića koji je pušten s lanca, mladića koji je ubijeđen da se samo jednom živi i da taj život treba iskoristiti na što kvaliteniji način. Osoba se u ovom stanju zanima stvarima koje su svojstvene tinejdžeru, neiživljenom mladiću koji ne razmišlja o budućnosti kao ni o onima koje je obavezan odgajati, podučavati i o njima voditi brigu.

Ono što je bolno i što je ujedno i razlog ovog pisanja, odnosno osvrta, jeste to što ovo ne pogađa samo pojedinca nego i porodicu, zajednicu i buduće generacije. Uzvišeni Allah kaže: "I bojte se smutnje (fitne) koja neće pogoditi samo one koji su nepravdu učinili među vama..." (El-Enfal, 25)

Naš Gospodar upozorava nas da će posljedice smutnje (npr. društvene nepravde, moralne dekadencije, javnog grijeha) zahvatiti ne samo one koji su počinili ili čine zlo nego i širu zajednicu ako se ono ne suzbije. Zbog toga je mnogo veći problem onaj koji se tiče više ljudi, u ovom slučaju možda i porodica, od problema koji se tiče samo pojedinca.

Sve što je Uzvišeni Allah propisao, svaki ibadet, utemeljeno je na mudrosti i svaki čovjek dužan je da prije praktikovanja bilo kojeg ibadeta razmisli o mudrostima njegovog propisivanja, odnosno plodovima koje mu taj ibadet može donijeti. Uzvišeni Allah kaže: "Tako je to! Pa ko poštiva Allahove propise -- znak je bogobojaznosti srca." (El-Hadždž, 32) Stoga ćemo navesti dvadeset mudrosti i koristi posta, kako bi nam pomogli da što ljepše ispostimo ovaj mjesec, približimo se Allahu kao što Mu se nikada nismo približili i tako nastavimo živjeti dok Ga ne sretnemo.

Ramazan je mjesec mnogih važnih događaja u muslimanskoj povijesti. Osvajanje velikog broja poznatih predjela kojima su kasnije upravljali muslimani, desilo se upravo u ovom mubarek mjesecu. Bitka na Bedru, kao jedna od najvažnijih bitaka u muslimanskoj historiji, dogodila se u mjesecu ramazanu druge godine po Hidžri. Berićet ovog mjeseca i imanska snaga kojom bi muslimani bili počašćeni od Allaha, džellešanuhu, dok su u ibadetu posta, doprinosili su zasigurno ovim značajnim uspjesima. No, u ovom mjesecu također se desio jedan događaj, koji je promijenio tok ljudske historije. Moglo bi se slobodno kazati da je to najvažniji momenat kojem je čovjek svjedočio od početka svog postojanja na ovoj Zemlji. Godine 610. po rođenju Isaa, alejhis-selam, kada je Allahov Poslanik, alejhis-selam, imao punih četrdeset godina, u dobu kada su i ostali Allahovi poslanici primali objavu, u svojoj punoj životnoj zrelosti, melek Džibril spustio je prve kur'anske ajete na srce našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Hvala Allahu Koji je čovjeka stvorio u najljepšem obliku i podario mu jezik da njime izražava svoje osjećaje i misli. Jezik je jedna od velikih Allahovih blagodati i jedno od čudesa Njegovog stvaranja. Iako je jezik mali organ po veličini, po pokornosti i griješenju jako je velik. Onoga ko se prepusti jeziku, pa ne vodi računa šta govori, šejtan vodi kuda hoće, dok ga na rub provalije ne dovede i u propast ne gurne. Od zla svog jezika sačuvat će se samo onaj ko ga zauzda uzdom islamskih propisa i pusti da govori samo ono što će mu koristiti i na ovom i na budućem svijetu.

Kamo sreće... Da sam bogdo... Riječi su žaljenja i kajanja.

To su riječi koje su izgovarane i u prošlosti i koje će ljudi izgovarati u budućnosti.

Jedan od postulata vjere islama jeste sjedinjenost muslimanskih srca. Islam zdušno radi na sjedinjavanju muslimanskih srca i zbog toga naređuje sve ono što dopinosi tome i zabranjuje sve ono što će razjediniti srca i ubaciti u njih mržnju. Na važnost stanja srca ukazuje vjerodostojan hadis: "Znajte da u svakom tijelu ima komad mesa, pa kada je on zdrav, zdravo je cijelo tijelo, a kada je bolestan, bolesno je cijelo tijelo. To vam je, znajte, srce." (Buhari)

Iskrenost je temelj svakog uspjeha i pravi ukras duše. Bez iskrenosti, čak i najveličanstvenija djela gube svoju vrijednost. Iskrenost se ogleda u namjeri, jer se samo djela učinjena radi Allaha prihvataju i donose trajnu korist. Ona je poput svjetlosti koja osvjetljava naš put prema vječnom zadovoljstvu.

Ka'b b. Udžra, radijallahu anhu, kazuje da su ashabi jednog dana ugledali snažnog i izdržljivog čovjeka, pa rekoše: "Allahov Poslaniče, kako bi ovaj bio dobar borac na Allahovom putu!" Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: "Ako u borbu krene da prehrani svoju malu djecu, on je na Allahovom putu. Ako krene zbog svojih starih roditelja, on je na Allahovom putu. Ako krene radi sebe da sačuva svoju čast, on je na Allahovom putu. Ako krene radi prestiža i reputacije, on je na šejtanovom putu." (Taberani, Sahihut-tergib, 2/306)

(at-tasvif)

U arapskom jeziku kada želimo iskazati buduće vrijeme, dovoljno je da na glagol koji je u sadašnjem vremenu dodamo jednu malu riječcu "se", i na taj način iskazali smo bliže buduće vrijeme, a kada želimo iskazati dalje buduće vrijeme, prije glagola dodamo "sevfe", i to smo i učinili. Upravo od ovog "sevfe", razvila se riječ "tesvif", tj. imaju isti korjen: s, v i f.

Tesvif znači odgađanje, pomjeranje i neizvršavanje planiranih aktivnosti i ostavljanje za poslije, za neku bližu ili dalju budućnost.

Dani su stranice djela, pa ih ispuni onim najboljim. Prilike prolaze poput oblaka, pa ko se ukrca na lađu nemarnih, propustit će ih, jer kada se spoje odugovlačenje i lijenost, neuspjeh je neminovan.

Postoje djela koja čovjeku donose nagradu i nakon njegove smrti i odlaska sa ovog prolaznog svijeta, te svako ko za spasom traga trebao bi da se trudi da ih čini i da ih ne propušta, te da ih čini koliko god je to u njegovoj mogućnosti.

Kada čovjek umre i duša se vrati svome Stvoritelju, s njim će poći samo djela koja je uradio za svoga života. Ako su ta djela dobra, pa blago njemu, jer je postigao veliko dobro. A ako su loša, teško se njemu, jer je propustio priliku da se spasi.

Melek i šejtan naizmjenično prilaze ljudskom srcu kao što se smjenjuju noć i dan. Ima ljudi u čijem je životu noć duža od dana, a ima i onih čiji je dan duži od noći, ima onih kod kojih je sve vrijeme noć, a ima ih kod kojih je sve vrijeme dan. Melek u srcu sina Ademovog ima svoje vrijeme približavanja, a šejtan ima svoje vrijeme. U svakoj stvari koju je Allah naredio šejtan pokušava postići jedno od dvoje: pretjerivanje i prelaženje granice ili napuštanje i nepotpunost. Uspjeh je u pokornosti Allahu i nepokornosti šejtanu. Uzvišeni Allah kaže: **"O vjernici, živite svi u miru, i ne slijedite stope šejtanove, jer on je, uistinu, otvoreni neprijatelj." **(El-Bekara, 208)

Islam je vjera ravnoteže i umjerenosti u svim aspektima čovjekovog života, pa tako i kada je riječ o ishrani. Pretjerivanje u jelu i piću predstavlja jedan od problema koji narušavaju kako fizičko tako i duhovno zdravlje čovjeka. Jasne smjernice kako da održimo ravnotežu i izbjegnemo posljedice prekomjernog jela nalazimo i u Allahovoj Knjizi i u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i u praksi čestitih prethodnika.

Inspiracija je ono što nas pokreće, što nam daje snagu da budemo bolji ljudi i vjernici, i što nas povezuje s našim Gospodarom, i prisutna je u svakom aspektu života muslimana.

Došao je smrtni čas, znojno čelo se hladi, a pogled je ostao uprt prema nebu. Duša je skliznula iz tijela i porodica se okuplja oko tebe plačući. Nisu očekivali tvoju "iznenadnu" smrt. Došao ti je ajnul-jekin -- ono u šta si vjerovao cijelog života (ili možda nisi) sada gledaš svojim očima. U ovom trenutku više i ne misliš na ono što je bilo prije, nego strepiš od onoga što slijedi.

Islam svojom pravdom štiti slabe, saosjeća s mlađima, čuva njihova prava i uređuje odnose s njima. Tako slabašan nije ponižen zbog svoje slabosti, niti nemoćni zbog svoje nemoći.

U islamu postoje utvrđena prava i obaveze, koji su pojašnjeni u kur'anskim ajetima i poslaničkim hadisima. Uskraćivanje tih prava jedan je od velikih grijeha, a onaj ko ih zanemari učinio je jedan od sedam uništavajućih grijeha. Allah je ta prava uporedio sa tevhidom i ibadetom, želeći tako ukazati na njihovu veličinu, ali i upozoriti onog ko ih zanemaruje.

Među tim pravima jeste i pravo za kojim se pojavila potreba ovih dana, pored svih problema, ratova i raznih drugih iskušenja s kojima muslimani svakodnevno žive, a to je pravo jetima, siročeta.

Obično prilikom govora o odgoju djece roditelji shvataju da je početna tačka direktan rad sa djecom ili uključivanje stručne osobe u rad sa djetetom. Često smatraju da odgoj počinje kada dijete već napuni nekoliko godina. Ali, roditelji zaboravljaju da proces odgoja djece počinje mnogo ranije, a njegov početak je odgoj roditelja prije odgoja djece. Ukoliko osoba nije pripremljena da odgaja kvalitetno, ona neće biti u stanju da radi sa svojim djetetom. Ili, da budemo precizniji, takva osoba će uspjeti da u svoje dijete usadi neke dobre stvari, ali isto tako će činiti greške koje na dijete mogu da ostave trajne posljedice. Jedna od njih može biti da dijete zakorači u svoje životne procese nepripremljeno dovoljno da se kvalitetno nosi sa svim onim s čime će se suočavati tokom svog života.

Srce je u odnosu na ostale organe tijela kao vladar -- zapovjednik među vojnicima, svi od njega dobijaju naređenja i ono ih angažuje da djeluju, gdje i kako ono hoće, i svi se za njim povode. U tom smislu Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Zar u tijelu nema jedan organ, koji, ako je zdrav, zdravo je i cijelo tijelo, a ako je on bolestan, bolesno je i cijelo tijelo?! Zar to nije srce?!" (Muttefekun alejhi)

Dakle, srce je vođa organima koji izvršavaju ono što im ono zapovjedi i prihvataju ono što im ono ponudi. Zato je popravljanje i ispravljanje srca, otkrivanje i liječenje njegovih oboljenja bila prva preokupacija dobrih.

(kroz primjere iz Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, života)

Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, životopis nepresušni je izvor znanja i pouka za sve životne izazove s kojima se čovjek suočava i pokušava ih prebroditi. Problem anksioznosti (tjeskobe) i stresa svakako je jedan od tih izazova na koje nijedan čovjek nije imun.

Da li u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, životopisu možemo naći rješenje kako se nositi s anksioznošću? Odgovor je svakako pozitivan, a našu temu osvijetlit ćemo s nekoliko aspekata kroz primjere iz Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, života.

Od samog početka misije islama, prvih objavljenih ajeta u Meki, tri komponente bile su nerazdvojive u narativu islama i sistemu šerijata: tevhid, ibadet i dobročinstvo. Među prvim objavljenim ajetima jesu ajeti: "Zato siroče ne ucvili, a na prosjaka ne podvikni, i o blagodati Gospodara svoga kazuj!" (Ed-Duha, 9--11)

U kontekstu propisa i kur'anskih moralnih uputa objavljen je ajet u kojem se upozorava na opasnost škrtosti i neudjeljivanja, za što je obećana najstroža kazna: "'Šta vas je u Sekar dovelo?' 'Nismo', reći će, 'bili od onih koji su molitvu obavljali i od onih koji su siromahe hranili'" (El-Muddessir, 42--44). U drugom ajetu stoji: "Držite ga i u okove okujte, zatim ga samo u vatri pržite, a onda ga u sindžire sedamdeset lakata duge vežite, jer on u Allaha Velikog nije vjerovao i da se nahrani nevoljnik -- nije nagovarao." (El-Hakka, 30--34)

Najbitnija osobina učenika koji traži vjersko znanje vezana je za njegovo srce, jer u njega gleda Uzvišeni Allah, kako je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Uistinu, Allah ne gleda u vaša tijela, niti u vaše izglede, već gleda u vaša srca i vaša djela." (Muslim, br. 2564) Nema sumnje da je iskrenost najbitnije djelo srca u svakom djelu pa i u traženju znanja, stoga je i najbitnija osobina osobe koja traži vjersko znanje da bude iskrena u tome.

Iskrenost je srž i osnova svakog dobrog djela, stoga se svako dobro djelo prihvata i odbacuje zbog iskrenosti.

U suri Muhammed, Uzvišeni Allah kaže: "Kako oni ne razmisle o Kur'anu, ili su im na srcima katanci!" (Muhammed, 24)

Ovaj ajet postavlja ozbiljno pitanje: Da li smo mi od onih koji duboko promišljaju o Kur'anu, ili su nam srca zatvorena, zaključana kao katancima? U suri En-Nisa, Allah Uzvišeni kaže: "A zašto oni o Kur'anu ne razmisle? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge proturječnosti." (En-Nisa, 82) Ovaj ajet poziva nas da ne budemo samo pasivni slušatelji Kur'ana, već da budemo aktivni učesnici u njegovom razumijevanju.

Ne klanjati namaz nikako ili neredovno ima ozbiljne posljedice, kako na pojedinca, tako i na njegovu porodicu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Prvo za što će rob na Sudnjem danu biti pitan jeste namaz. Ako mu namaz bude ispravan, sva druga djela će mu biti ispravna; a ako mu namaz bude neispravan, sva druga djela će mu biti neispravna." (Muslim) Ovaj hadis upozorava nas na to da zapostavljanje namaza može dovesti do propasti naših dobrih djela i udaljavanja od Allahove milosti. Onaj ko ostavi namaz, kako se kaže u drugom hadisu, postaje blizak šejtanu i daleko od Allahove milosti. Takva osoba gubi smirenost, blagoslov i zaštitu u ovom životu, a na Sudnjem danu izlaže se velikoj opasnosti.

Uzvišeni Allah kaže: "... i reci: 'Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi.'" (Taha, 114) Na vrijednost znanja dovoljno ukazuje to što je Allah Svome Vjerovjesniku zapovjedio da Ga moli da mu poveća znanje. O vrijednosti i značaju stjecanja znanja, i odabranosti učenih ljudi govore i sljedeći dokazi:

• Govoreći o tome koliko je kod Njega visok stupanj vjernika i učenih ljudi, Uzvišeni kaže: "... Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje -- a Allah dobro zna ono što radite." (El-Mudžadela, 11)

• Govoreći o bogobojaznosti Svojih robova, Uzvišeni Allah među njima posebno ističe učene, pa kaže: "A Allaha se boje od robova Njegovih -- učeni. Allah je, doista, silan i oprašta grijehe." (Fatir, 28)

Mesdžid kao višenamjenska institucija u islamu zauzima posebno mjesto. Pouzdano se zna da je za života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžid bio višefunkcionalna institucija u kojoj su se, pored redovnih ibadetskih aktivnosti, poput namaza, zikra i učenja Kur'ana, obavljale i sve ostale društveno korisne aktivnosti, poput učenja, strateškog planiranja vojnih pohoda te općenito razmatranja tekućih problema muslimanske zajednice. Šta je to mesdžid i koju ulogu ima u islamu? Koja je razlika između mesdžida, džamije i musalle? Kakav položaj i značaj ima mesdžid u islamu?, samo su neka od pitanja na koja ćemo dati odgovor.

Svakome ko radi s ljudima potrebno je da se podsjeća na poslanički princip da se sve stvari, ako se mogu pojednostaviti, maksimalno pojednostave i da se u krajnjoj tački svakom ljudskom biću maksimalno olakša, kako se u hadisu i kaže:

"Olakšavajte, a ne otežavajte, razveseljujte, a ne rastužujte." (Buhari i Muslim)

Radosti i žalosti. Sreće i nesreće. Usponi i padovi. Suze radosnice i suze žalosnice... Blagodati i iskušenja. Život i smrt... Životni dualizam -- vaga koja život drži u ravnoteži: jedan tas drži nas da ne padnemo u očaj zbog žalosti, a drugi tas čuva nas od pogubne oholosti i osionosti koju izaziva prekomjerno uživanje blagodati. Život je omeđen oštrim ivicama koje nas sprečavaju od strovaljivanja u ambis krajnosti: radost nas podsjeća na žalost, teškoća na olakšanje... Kroz patnju spoznajemo blagodat radosti, a radost nas podsjeća na neminovnost tuge. Cijeli životni program odvija se u okviru Allahove odredbe: "I zaista poslije teškoće dolazi olakšanje..." (El-Inširah, 5), ali i obrnuto, ovim nam se indirektno kazuje da će poslije blagodati i sreće neminovno doći iskušenja.

Ne odustati i ne posustati

Prije samog hadža i tokom hadža propisani su brojni obavezni i preporučeni adabi, lijepo ponašanje, stoga je neophodno da se svaki hadžija upozna s njima, pridržava ih se i svoj hadž obavi na najljepši način, da mu hadž bude mebrur, primljen i hvale dostojan. Od tih obaveznih i preporučenih adaba kao i lijepog ponašanja jeste i sljedeće:

Mnogo je puteva, a svi smrti vode. Ništavnost ovog svijeta ne razotkriva ništa toliko kao smrt. Umrijet će i kralj i podanik, i liječnik i bolesnik, i imućni i siromašni... Nikome ko ima imalo zdravog razuma, smrt ne ostavlja nikakvog prostora da ovaj svijet uzima za cilj.

Pogledaj oko sebe, koliko samo ljudi izgubi život u treptaju oka, za djelić sekunde, na razne načine i u različitim starosnim dobima. Čovjek kada osvane ne može znati da li će omrknuti, a kada omrkne, ne može znati da li će osvanuti. A opet, većina ljudi je nemarna prema tome i žive kao da nikada neće umrijeti, sve dok iznenada ne dođe kraj nakon kojeg nema povratka, nakon čega nema druge šanse!

Jedan od najvrednijih namaza koje čovjek može da obavi jeste sabah-namaz u džematu, jer je to namaz kojem prisustvuju meleki, kao što nas je o tome obavijestio Uzvišeni u Svojoj Knjizi rekavši:

Dini-islam, jedinu autentično sačuvanu vjeru od prvih trenutaka objave, pa do današnjih dana, karakterizira to što je posebno istaknuta zabrana uvođenja bilo čega novog što nije bilo u vremenu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba.

Kada kažemo bilo čega novog, svakako da mislimo na ibadetski domen, tj. obredoslovlje.

Često čujemo da neko kaže: "Niko se 'otud' nije vratio!"

Pod riječju "otud" misli se nakon smrti, s onog svijeta. Ova izjava veoma je zastupljena u našoj domovini i šire. Koristi se u situaciji kada se opisuje postojanje Dženneta ili Džehennema, kao i u situaciji kada nekoga upozoravamo na određeni grijeh, kako nas za to djelo čeka kazna. U ovoj izjavi istovremeno se negira i nagrada i kazna, negira se život poslije smrti, što je jako opasno za čovjekovo vjerovanje.

Imam Muslim bilježi hadis od Abdullaha b. Omera, radijallahu anhuma, u kojem se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednoga dana kazao svojim ashabima: "Kažite mi koje je drvo poput vjernika!" Ashabi su počeli da spominju drveće koje raste u dolini. Ibn Omer kaže: "Pomislio sam da je to palma i htio sam da to kažem, ali sam vidio da su tu sve stariji ashabi od mene, pa sam se zastidio da išta kažem. Pošto su ljudi zašutjeli, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'To je palma'". (Muslim, br. hadisa 7277*)*

Nisam neko ko se može pohvaliti da mnogo čita knjige koje nisu vezane za islam i njegove propise, općenito bestselere, koji mame uzdahe i koji su pisani kako bi nas mijenjali nabolje. Nije da ih nisam pokušavao čitati, međutim, često bih odustajao kada bih u toku čitanja naišao na citate koje sam već odavno zapamtio od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovih ashaba ili ispravnih prethodnika, misleći da je autor upravo izučavao islam, život Allahovog Poslanika, pa je na osnovu toga napisao knjigu.

Nema napretka niti sreće bez popravka naših srca. Međutim, pitanje koje nas okupira jeste odakle početi i koje su to osnove sretnog života. Na ovoj hutbi upravo spominjemo jedan hadis koji se bavi ovom tematikom i koji nam ukazuje na pet najvažnijih principa sretnog i kvalitetnog života. Ustvari, onaj ko praktikuje svih ovih pet poslaničkih oporuka dostići će vrhunac sreće.

Ramazan predstavlja idealnu priliku da našoj djeci približimo i omilimo osnovne ibadete islama, poput namaza, posta, učenja Kur'ana, pomoći drugima, kao i lijepog ophođenja prema ljudima.

Po svojoj prirodi djeca nisu toliko svjesna nagrada koje im Allah obećava za određena djela koja izvrše. Djeca više čine djela gledajući i promatrajući odrasle, a najviše svoje roditelje. Stoga je neophodno da se trudimo da mjesec ramazan iskoristimo da što više vremena provodimo sa svojom djecom, govoreći im o postulatima islama, i praktično demonstrirajući ono o čemu smo im govorili. Djeci su najveći uzor roditelji, pa nam je obaveza da, pored praktičnih obreda, dijete oplemenimo lijepim moralnim vrlinama.

Ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao je: "Doći će vrijeme kada će se ohalaliti pet stvari: alkohol, koji će ljudi nazivati drugim imenima, korupcija, koju će nazivati poklonom, ubistvo, koje će nazivati sumnjom, zinaluk, koji će nazivati brakom, kamata, koju će nazivati trgovinom!" (El-I'tisam, 2/90)

Ljudima su vrata hajra otvorena sve do trenutka odlaska s ovog svijeta. Onaj ko živi radi Gospodara, nastoji tragati za posebnim prilikama u kojima se hajr koji uradi posebno vrednuje. Tako se vjernik raduje svakoj džumi, ramazanu, zul-hidžetu, Danu Arefata, Bajramima, svakom namazu. S tom radošću živi i s njom će biti proživljen. Svaku radost prati strepnja od toga da li će to opet doživjeti, da li je ispravno i iskreno uradio i na kraju da li je dovoljno svaku priliku iskoristio. Ovo je put Allahovih dobrih robova! Uzvišeni kaže: "... oni hitaju da čine dobra djela, i radi njih druge pretiču." (El-Mu'minun, 61)

Učenjaci, ulema, kroz cjelokupnu ljudsku historiju, a posebno našu islamsku historiju, svjedoče Allahovoj zakonitosti, da Allah uzdiže i čuva spomen na one koji se predaju znanju i provode ga u praksi. Sunnet Allahova poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, upravo traži ove dvije komponente od onoga koji ga proučava, traži intelektualnu komponentu visokog nivoa pamćenja i razumijevanja, a zatim emotivnu imansku komponentu koja za posljedicu ima provođenje ovog sunneta u praksu kroz dobra djela. Kada se ovo dvoje objedini, onda Allah Uzvišeni visoko uzdiže ovakve ljude nad ostalim ljudima.

Uzvišeni kaže: "Reci: 'Zar su isti oni koji znaju i i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!'" (Ez-Zumer, 9); "I Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje. A Allah zna ono što radite." (El-Mudžadela, 11)

Kada god se aktualizira pitanje Palestine, odnosno kada se nanovo počne prolijevati muslimanska krv, u ummetu se aktualizira i pitanje izdaje. Nadugo i naširoko se analizira ko je od muslimana izdao, šta neko nije odradio, a trebao je itd. Naravno, uvijek je neko drugi zakazao i izdao, a ti "analitičari" pretežno krivicu vide u nekome drugom, i rijetko se nađu oni koji razmišljaju o sebi i pitaju sebe gdje su oni zakazali, i šta su konkretno krenuli da urade da bi dali svoj doprinos poboljšanju situacije. Za druge su oštre analize i konkretni prijedlozi, a za sebe imaju riječi opravdanja, da je situacija takva i trenutno se ništa ne može uraditi. Da, možda trenutno poboljšanje nije moguće, ali to ne znači da je nemoguće uraditi bilo šta.

Praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najbolja je praksa u svim aspektima i segmentima života: u vjerovanju, ahlaku, ekonomiji, ratu i miru...

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svojim praktičnim primjerom pojasnio je kako se upravlja kriznim situacijama. U takvim situacijama Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, realno se odnosio prema stvarnosti, ukazivao je na važnost međusobnog savjetovanja, ulivao je nadu i optimizam u srca muslimana, poduzimao sve potrebne mjere za kontrolu širenja vijesti, iskorištavao je neprijateljske slabosti, širio duh natjecanja i poticao na uzimanje učešća u drugim dobrima. Bitka na hendeku ili Bitka protiv saveznika desila se pete godine po Hidžri i upravo ona će poslužiti kao primjer poslaničke prakse u kriznim situacijama. Uzvišeni Allah u kontekstu Bitke na hendeku rekao je: "... kad su vam došle i odozgo i odozdo, i kad su oči vaše bile uprte jedino u neprijatelja, a duša došla do grkljana, i kad ste o Allahu svašta pomišljali -- tada su vjernici bili u iskušenje stavljeni i ne mogu biti goré uznemireni..." (El-Ahzab, 10--11)

U nastavku ćemo navesti neke bitne činjenice.

Allah Uzvišeni dao je da živimo u kući nedaća i iskušenja: "Mi ćemo vas, sigurno, u iskušenje dovoditi, malo strahom i gladovanjem, te gubljenjem imetka, života i ljetine. A ti obraduj strpljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: 'Mi smo, doista, Allahovi i Njemu ćemo se, sigurno, vratiti.' To su oni kojima pripadaju blagoslovi od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravom putu" (El-Bekara, 155--157). A to je opet iz Njegove potpune i savršene mudrosti, da bi svako pokazao svoju iskrenost, ispravnost i ustrajnost na Putu istine: "Onaj Koji je stvorio smrt i život da bi iskušao koji će od vas bolja djela imati; On je Silni, Oprostitelj grijeha" (El-Mulk, 2). Allah je El-Hakim, Mudri, Njegova volja neodvojiva je od Njegove savršene mudrosti i upravo proizlazi iz nje. Svi Njegovi postupci, radnje i djela proizlaze iz Njegove savršene, potpune i apsolutne mudrosti. Zato je iz Svoje mudrosti poslao Svoga najboljeg roba, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem da dostavi Njegovu vjeru, pojasni je i bude svima uzor. Uzvišeni kaže: "Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu" (El-Ahzab, 21). A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je sva moguća iskušenja i zadesile su ga mnoge nedaće, da bismo mi slijedili najbolju uputu na živim primjerima, u njima našli utjehu, razumijevanje, ispravnost, da bismo se ugledali na Allahovog Poslanika i da bi nam on bio uzor u svemu.

Nema roditelja koji ne žudi i ne čezne da u budućnosti vidi svoju djecu kao uspješne, sigurne, samouvjerene, karakterne i korisne jedinke društva. I to je osjećaj koji je Allah Milostivi usadio u srce svakog čovjeka, tako da je briga o djeci i njihovoj budućnosti jedna od mnogih preokupacija, ako ne i glavna preokupacija roditelja.

Međutim, jedno je vidjeti svoju djecu kako rastu, sazrijevaju, završavaju škole, pronalaze poslove i zarađuju za svoje potrebe, a sasvim je drugo, i mnogo važnije, gledati svoju djecu kako sve to isto obavljaju ali uz vjeru u Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nadajući se nagradi i vječnom uspjehu. Ovo nam pokazuje da je vjerničkoj, muslimanskoj porodici, veoma važna, ako ne bi trebala biti i najvažnija činjenica, da joj djeca odrastaju i žive u pokornosti Allahu. Koliko bi roditelj dao novca da dijete, koje je odraslo a koje ne živi u pokornosti Allahu, vrati na stazu islama i pravi put!? Dao bi sve što posjeduje.

Iako dobro znamo da smo stvoreni kako bismo robovali Allahu, kako bismo ispunili pravo koje On kao Gospodar ima kod nas, Svojih robova, iako smo svjesni šta je svrha našeg boravka na ovom svijetu, mi sve ovo često zaboravimo i prema svojim ibadetima, svrsi našeg postojanja, odnosimo se krajnje nemarno, i toliko smo ih zapostavili da ih obavljamo samo rutinski, a da ne ostavljaju traga na nama, kako bi to trebalo da bude.

Ova se konstatacija naročito odnosi na ibadete koji su nam svakodnevnica, zato što su stalni i kao da smo ih se "zasitili", pa im ne posvećujemo dovoljno pažnje, koju oni itekako zaslužuju.

U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!

Mnogi od nas klonu duhom kada krenu putem traženja znanja i ne nađu za kratko vrijeme ono što su zamišljali, misleći da oni ipak nisu za taj put. Međutim, ako pogledamo u životopis učenjaka prvih generacija, vidjet ćemo da je većina njih uložila gigantske napore na putu traženja znanja, da bi postali ono što su postali, i da je vrlo malo onih kojima je Allah podario izvanredno pamćenje kao Buhariji. U ovom kratkom tekstu navest ćemo nekoliko primjera iz života selefa, koji nam mogu poslužiti za buđenje ambicija na putu traženja znanja, kako ne bismo klonuli duhom na tom putu.

"Džine i ljude sam stvorio samo zato da Me obožavaju." (Ez-Zarijat 56)

Ovo je jasan cilj koji je definisao svrhu dunjalučkog života. Čovjek je tu da bi Allahu robovao. Svako ko je ozbiljno shvatio cilj, tako je razumio i ovaj život, tj. odgovornost prema njemu i onome što radi. Teži ka svemu onome što mu pomaže da ostvari ovaj cilj, a kloni se svega onoga što mu biva preprekom na putu njegovog ostvarenja. Veoma mu je jasno da je gubljenje vremena sve ono što mu ne pomaže na tom putu, i da je bespotrebno prosipati energiju na stvari koje ne pomažu ispunjenju cilja. Da bi čovjek uspio u svojoj namjeri, za to mu je potreban plan i strategija, a islam je sve te detalje veoma precizno razjasnio, tako da svako ko želi da bude istinski Allahov pokorni rob, zna šta treba da radi svaki dan. Taj plan sadrži detalje za one koji žele biti na jednom nižem ili višem nivou, sve je prepušteno ambicijama samog pojedinca.

Ovaj svijet nije mjesto uživanja niti mjesto nagrade i kazne, već je mjesto iskušenja. Uzvišeni Allah stvorio nas je i odredio nam da živimo na ovom svijetu, a preko Svojih poslanika, alejhimus-selam, poslao nam je Uputu u kojoj nam je pojasnio kako se trebamo vladati i djelovati.

Uzvišeni Allah obdario je islamski ummet blagodatima koje nije podario nijednom drugom ummetu i proglasio ga je najboljim ummetom na Zemlji, rekavši: "Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete." (Alu Imran, 110)

Steći Allahovo zadovoljstvo, ljubav i naklonost, to je čovjeku najvažnije na ovom svijetu. Kako bi došao do to uzvišenog cilja, čovjek se cijeloga života na razne načine trudi i nastoji prevazići sve prepreke na tom trnovitom putu, koje u vidu iskušenja predstavljaju jedan ispit za njega, da se pokaže je li u svemu tome iskren i odan Allahov rob, kojem je On najveći cilj.

Vjernik na ovaj svijet gleda potpuno drugačije od onoga kako ga posmatraju drugi ljudi. Vjernik gleda očima imana. Dunjaluk mu je samo jedna kratka stanica, a ahiret i Allah, džellešanuhu, prvenstvena su mu nadanja i želje...

Na mnogim mjestima u Kur'anu i sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ukazuje se na važnost lijepog odnosa i brige prema ljudima, ne samo u pogledu kulture ponašanja, nego i iskazivanja poštovanja.

Muslimani su nekada nosili baklju upute i znanja dok je Zemlja tumarala u tminama neznanja. Muslimani su postavili terazije pravde dok su ostali narodi dizali bič tiranije. Muslimani su oživjeli srca vjerovanjem, razum znanjem i sve ljude slobodom i civilizacijom. Muslimani su izgradili gradove i civilizacije.

Da li su se uzvišeni ideali ljudi ostvarili u bilo kojem društvu osim u muslimanskom? I da li svemir poznaje ljudsku zajednicu, osim naše, koja je izgrađena na plemenitom moralu, istinoljubivosti i davanju prednosti drugima nad sobom? Nijednu stvar nismo radili niti ostavljali, niti bismo ustali niti sjeli, niti otišli niti došli, osim radi Allaha. Ko će pobrojati naša dostignuća u nauci?

Termin adolescencija dolazi od latinske riječi adolescere, što znači rasti, tj. rasti ka zrelosti, odnosno adolescencija predstavlja mladalačko doba, a adolescent je mladić. (Vidjeti: Domović, Riječnik stranih riječi, Sani-plus, Zagreb, 1998. g., str. 24)

Djeca su emanet, odgovornost, od Svemogućeg Allaha, Koji djecu daje kome hoće i kad On hoće, a uskraćuje iz Svoje mudrosti onome kome On hoće. Djeca kao odgovornost od Allaha zahtijevaju stalnu brigu i odgoj i obrazovanje koji će biti zasnovani na zdravim temeljima. Otuda bi svaki odgajatelj trebao da nauči kako da ovom emanetu dā njegovo pravo, učeći i koristeći sredstva i načine pomoću kojih će ostvariti svoju obavezu, a sve s ciljem da postigne najbolji rezultat.

Odgoj markantnih i uspješnih generacija može doći samo od ljudi koji dopuštaju tim generacijama da iskorače i rizikuju na putu uspjeha, kako onom dunjalučkom tako i onom ahiretskom.

Savremeno okruženje obilježeno je trendom turbulencija. Poređenje sa morem koje stalno talasa bilo bi neadekvatno, jer morski talasi su očekivani, a i svojstva su im poznata. Međutim, događaji koji izazivaju turbulencije u savremenom okruženju raznoliki su i neočekivani. Sve ovo govori nam da je savremeno okruženje suočeno sa činjenicom koja se zove: promjena. Promjena je suštinska karakteristika savremenosti. Kako se u jednom takvom okruženju snalazi vjernik? Kako se u takvom okruženju snalazi osoba koja robuje samo Gospodaru svjetova? Da li je moguće živjeti onako kako vjera traži od čovjeka? Ova pitanja ključna su odrednica promjena kroz historiju.

Uspješna bračna zajednica temelji se na istinskom poštovanju supružnika, iskrenosti, povjerenju, istinskom oslanjanju na Allaha i prije svega na čvrstoj vezi u ime Allaha.

Jedna od najvećih medijskih propagandi i zabluda koja postoji u današnjem vremenu jeste da je islam vjera nasilja i da su muslimani teroristi. Na taj način želi se zastrašiti svijet i udaljili što veći broj ljudi od islama, ali i ostvariti neke političke ciljeve i lične koristi.

Međutim, da li je to istina o islamu? Nije!

Bilo kakav ekstremizam daleko je od istinskog islama i njegovog učenja! Prema islamskom učenju, zastrašivanje nevinih ljudi i ugrožavanje njihovih života, imetaka i sigurnosti spada u najteže grijehe za koje je propisana oštra sankcija u islamskom zakonodavstvu.

Islamsko društvo počiva na porodici, jedinki čija funkcionalnost ovisi o ključnoj vezi u njoj, a to je brak. Uspjeh porodice, svakog člana u njoj i njenog cjelokupnog doprinosa društvu uslovljeno je kvalitetom braka. Na osnovu toga brak možemo podijeliti na tri vrste.

Jedna od najčešćih primjedbi koja se upućuje islamu i muslimanima jeste ženidba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa mladom Aišom, radijallahu anha.

Ne postoji ni jedan jedini tekst Kur'ana ili hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji se na bilo koji način bavi podsticanjem muškaraca u zreloj dobi da žene djevojke u mladoj dobi. Sve što postoji u islamu jeste propis o tome da muško i žensko, kada postanu spolno zreli, postaju pravni obveznici, odnosno na njih se odnose vjerski propisi, između ostalog, to znači da mogu stupiti u brak ukoliko ispunjavaju uslove za to.

Korak u dvadeseto stoljeće obilježava proces izgradnje i svojevrsne zloupotrebe političkih ideologija i doktrina. Prije nego što se upustimo u same negativne utjecaje komunističke ideologije i doktrine na kompletno društvo, a posebno na muslimane, na nama je da se upoznamo sa općom definicijom ideologije i doktrine. Ideologija je sistem ideja izražen u svim oblicima društvene svijesti (u moralu, pravu, politici, nauci, vjeri, umjetnosti) karakterističan za određeno vrijeme ili određenu društvenu grupu.

Zbog negativnog utjecaja na društvo, posebno komunističke ideologije, ideologija će se u ovom tekstu razmatrati kroz negativno vrijednosno obilježje, u kom smislu označava iskrivljenu, neistinitu svijest, odnosno iskrivljenu sliku stvarnosti prilagođenu nečijim vrijednostima i interesima.

Liberalizam je filozofija koja se zalaže za individualnu slobodu, ograničenu ulogu države i slobodno tržište. Međutim, kao i ostali društveni sistemi, liberalizam ima i negativne strane koje mogu utjecati na društvo. Osvrnut ćemo se u ovom tekstu na neke od negativnih strana liberalizma koje se posebno tretiraju u savremenoj nauci.

Gotovo svakodnevno govori se o mezhebima, pravcima, grupacijama u islamu, kao i načinu pristupa i razumijevanja vjerskih tekstova kada je u pitanju shvatanje i praktikovanje vjere. Nerijetko je to i razlog verbalnih sukoba među muslimanima, a počesto je delicija gurmanima koji vole da konzumiraju teme sa menija društvenih mreža. I tako to traje i traje već dugo i uvijek je nekako aktuelno.

I gotovo pa uvijek dođe do toga da se suoče dvije krajnosti koje malo pokazuju volje za fleksibilniji pristup drugoj strani, pa makar to bilo u vidu razumijevanja zašto neko ima takav pogled na stvari.

Uzvišeni Allah uzročnik je svih uzroka, zakonodavac svih zakona, kreator svih pojava i dešavanja na Zemlji i nebu. Čovjek, kao centralna figura u kosmosu, kao stvorenje odlikovano razumom i zaduženo vjerom, najpozvaniji je da poznaje sve procese i prilike s kojima živi u simbiozi, odnosno koje utiču na njega, jer, sve na Zemlji Allah je upravo zbog čovjeka stvorio, kako kaže Svevišnji: "On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio..." (El-Bekara, 29).

Allahov govor je temelj i kruna uspjeha. On je na početku i na kraju, u rahatluku i teškoći, na dunjaluku i ahiretu je sigurnost, uspjeh i zaštita. On je savjetnik, on je lijek za sve ono što je u našim prsima, on je uputa, on je Allahova milost za vjernika, on je Allahova blagodat, on je radost vjerničkim dušama.

Uzvišeni kaže: "O ljudi, već vam je stigla pouka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima. Reci: 'Neka se zato Allahovoj blagodati i milosti raduju, to je bolje od onoga što gomilaju.'" (Junus, 57--58)

Svakim danom tehnologija se sve više razvija, čovjek dolazi do novih naučnih saznanja i tehnoloških dostignuća, posebno u informatičkom sektoru, razvijaju se nove aplikacije i pojavljuju nove društvene mreže.

U početku su društvene mreže služile prvenstveno kao nezaobilazan kanal komunikacije i povezivanja ljudi, razmjene informacija, ostvarivanja novih i uspostavljanja starih veza među ljudima.

Međutim, danas je uticaj društvenih mreža znatno prevazišao svoje početne odrednice, tako da je skoro nemoguće u našem društvu pronaći osobu da nije, na bilo koji način, aktivna na društvenim mrežama.

Optimizam i pesimizam suprotstavljeni su pogledi na život kojima se u današnjem sve stresnijem vremenu poklanja posebna pažnja. Čovjekova sreća i nesreća, životni uspjeh i neuspjeh uveliko zavise od optimističnog, odnosno pesimističnog pogleda na samog sebe i na svijet. Otuda se sve više govori o važnosti optimizma i sve se više promovira optimističko razmišljanje i podstiče se na usvajanje tehnika koje će čovjeka dovesti u stanje da se u svakoj situaciji postavlja optimistički. S druge strane, sve se više upozorava na negativnost pesimizma i na njegove pogubne posljedice, kako na pojedinca tako i na njegovu zajednicu, pa i na muslimanski ummet u cjelini.

Ovaj svijet ne postoji uzalud i čovjekov život na njemu nije besmislen. Svaki musliman dobro zna ko mu je Stvoritelj i zbog čega je stvoren i nastanjen na dunjaluku. Stvoren je, kako kaže Uzvišeni, "da Njemu robuje", odnosno da Mu ibadet čini. Robovanje Allahu podrazumijeva potpunu pokornost i predanost Njemu, Njegovom zakonu i propisima koje je uspostavio i objavio. Prema tome, najveći i krajnji cilj svakog muslimana jeste dostići stepen istinskog robovanja i pokornosti svome Stvoritelju i Gospodaru. Tačno je da postoje i naši ovodunjalučki, sekundarni ciljevi, ali biti istinski Allahov rob najvažniji je cilj svakog iskrenog i predanog vjernika muslimana. Nijedan musliman ne bi trebao živjeti bez jasnih, preciznih i po prioritetima određenih ciljeva.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogim hadisima ukazuje na pohvalnost povlačenja u osamu, ali i na društvenu interakciju, što može izazvati određene nedoumice u pogledu razumijevanja ovih prividno oprečnih preporuka.

Preporučujući društvenu interakciju, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Musliman koji živi s ljudima i podnosi neugodnosti bolji je od muslimana koji niti živi s njima, niti trpi neugodnosti." (Tirmizi, 2507, i drugi, vjerodostojan)

S druge strane, postoje i hadisi u kojima Poslanik u pozitivnom kontekstu govori o životu u osami, daleko od ljudskog zla.

Vapimo... Šta se to dogodilo pa nam s dragim osobama više nije lijepo? Šta je dovelo do toga da se insan više ne odmara uz insana? Gdje su oni insani kojima je bilo dovoljno malo materijalnog, čak i malo vremena, ali da urežu osjećaje koji se nikad neće zaboraviti? Zar je to umrla ljubav, a nikad je kao sad nismo verbalno i neverbalno iskazivali? I najljepše sijelo pokvarit će razilaženje o vjerskim, političkim, umjetničkim, uličnim, rodbinskim ili nekim drugim segmentima! Odjednom voljeni postaje manje voljen, jer on ne podržava istu političku ideju. Rođak je najveći neprijatelj, jer, eto, spomenuo je neku našu mahanu negdje i nekad. Toliko agresivnosti u emocijama, a toliko malo vremena da ih suzbijemo. Da li se zapitamo šta mi to radimo našim dušama? Čemu ih to učimo? Kakve im to navike novog normaliteta usađujemo? Zar naše duše ne primjećuju da one padaju? Zar je duhovno uzdizanje postalo nebitna činjenica? Kako je moguće da živimo u okruženju u kome među muslimanima živi mržnja i primitivizam?

Pomnim izučavanjem Kur'ana i njegovih propisa i zakona, možemo utvrditi da Uzvišeni Gospodar i Stvoritelj, kao Apsolutni Zakonodavac, naređuje i propisuje samo ono u čemu je čista ili preovladavajuća korist za ljude, a zabranjuje samo ono u čemu je čista ili preovladavajuća šteta.

Ovo je ujedno i šerijatsko pravilo koje je izvedeno na temelju kur'anskih propisa i to pravilo obuhvata cjelokupni islamski šerijat -- vjerozakon, kako u onim osnovnim i temeljnim pitanjima života tako i u sporednim, i kako u Allahovim pravima tako i u pravima ljudi.

Rođen sam kao najmlađe od petero djece, u porodici punoj ljubavi. Kako bi uzdržavao svoju porodicu, moj je otac radio dva posla: predavao na medicinskom fakultetu i radio na klinici. Moj brat bio je trinaest godina stariji od mene, tako da su me veći dio djetinjstva odgajale majka i sestre. Kako je vrijeme prolazilo, bilo mi je sigurnije biti sa ženama jer je to bio moj jedini poznati svijet. U školi se nisam mogao povezati s dječacima i još od prvog dana škole osjećao sam se drugačije od njih: smatrao sam da su previše grubi i da imamo različite interese, tako da mi je bilo teško stvarati muška prijateljstva.

Imati nekoga na koga uvijek možemo računati, to je ljudska potreba. To je ljudska priroda. Međutim, postoje detalji ljudskih težnji i nastojanja koje ne može nadomjestiti nijedno stvorenje, to može samo Stvoritelj, a On je i Taj Koji daje i daruje čovjeku apsolutno sve blagodati, pa makar to bila i kap vode. Dakle, ljudsko biće je jako onoliko koliko ima jake i čvrste veze. Veza sa Uzvišenim je najuzvišenija, ona je najsnažnija, ona je najjača -- ustvari, ako nije takva, ona i nije veza. Čovjek u ovoj vezi mora biti i srcem i tijelom.

"I požurite oprostu Gospodara vašega, i Džennetu širokom kao nebesa i Zemlja, pripremljenom za bogobojazne!" (Alu Imran, 133)

Vjernik i vjernica čitav svoj život žude za Allahovim zadovoljstvom i oprostom. Svakodnevno na tom putu ulažu ogroman trud, a i mnogo je odricanja. Potreban je veliki trud da bi se ustrajavalo u činjenju dobrih djela. Pored svih ovosvjetskih obaveza koje ima jedan insan, u dnevni plan treba kvalitetno uvrstiti i činjenje Allahu dragih djela. Uz dunjalučke obaveze, tu je briga o namazu, posebno namazu u džematu, učenju Kur'ana i drugim vrstama ibadeta. I tako se svakodnevno odvaja vrijeme za ibadete, koji se na poseban način njeguju u svakodnevnom životu.

U nekoliko vjerodostojnih hadisa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podstiče muslimane da konstantno i neprekidno čine dobra djela, makar ta djela osjećali neznatnim. Tako se u hadisu koji prenosi Adi b. Hatim, radijallahu anhu, navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: "Zaštite se od Vatre udjeljujući makar pola datule" (muttefekun alejhi). U drugoj predaji vjernik se podstiče da se pripremi za Sudnji dan udjeljujući makar pola datule ili kazujući lijepu riječ. U nekoliko hadisa, također, nalazimo da se muslimanu savjetuje da čini dobro, da udjeljuje određenu vrstu "sadake", radeći ono što je u njegovoj moći, tako što će pomoći onome ko je u nevolji, pozivati dobru ili, čak, ne učiniti grijeh.

Osnovna karakteristika savremenog doba jeste sveopća zaokupljenost raznoraznim informacijama i njihov prebrz protok kroz naše odveć isforsirane ubrzane životne tokove, sada već navike, zbog čega živimo okruženi mnogim napetostima. Iako se sve to opravdava čarima savremenog života, evidentno je da današnja populacija u moru modernosti pati od manjka pažnje i fokusiranosti. Današnja djeca odrastaju u novoj stvarnosti tako da se sve više prilagođavaju pametnim uređajima nego što se prilagođavaju ljudima, dok odrasli postaju robovi virtualnog svijeta i mobilnih "komunikacijskih aplikacija". Nema događaja u životu jednog čovjeka, pa čak i prilikom najvećeg ushićenja, a da se nakratko ne isključi i ne izdvoji vrijeme kako bi radost podijelio u virtualnom svijetu, da i drugi posvjedoče tu sreću. Sve to itekako remeti međuljudske odnose, kako kaže Herbert Simon, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, koji upozorava na to da informacije izjedaju pažnju svojih primalaca. (Danijel Goleman, Fokusiranost, neprimjetni pokretač izuzetnosti) Dakle, obilje informacija izaziva nedostatak pažnje koja itekako negativno utječe na fokusiranost i produktivnost u školama, na fakultetima, na radnim mjestima, pa i u našim svakodnevnim životima.

Faraon je ličnost kroz koju Kur'an opisuje čitavu jednu kategoriju ljudi, njihov pristup životu, filozofiju življenja utemeljenu na oholosti i, mogli bismo kazati, megalomaniji, direktno suprotstavljenoj svemu što su Božiji poslanici naučavali i čemu vjera poziva. O svemu tome Allah kazuje u Kur'anu pozivajući nas da uzmemo pouke: "Zato uzmite iz toga pouku, o vi koji ste razumom obdareni!" (El-Hašr, 2). Brojna su obilježja faraonske filozofije života, a neke ćemo navesti kako bismo mogli uzeti pouke i udaljiti se od svega što nas vodi ka tom načinu života.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Ko krene putem znanja Allah mu olakša put do Dženneta" (Muslim, 2699). Krenuti putem znanja nikada nije kasno. Čovjek ne mora težiti tome da bude toliko učen da bi držao predavanja i pisao tekstove/knjige. Prvi cilj stjecanja znanja, kojem treba da stremi svaki čovjek, treba da bude otklanjanje vlastitog neznanja i usvajanje znanja koje će ga usmjeriti kako da živi u skladu sa islamskim principima. Podučiti sebe i svoju porodicu, to je najmanje što se može uraditi, zatim to proširiti na osobe koje poznaje i s kojima svakodnevno komunicira. Ponekad su osobe koje zvanično (na fakultetima ili halkama) nisu stjecale islamsko znanje vrsne daije za prenošenje znanja. Međutim, potrebno je poznavati načine stjecanja znanja kako bi se održao kontinuitet i kako se ne bi dogodilo da početnički entuzijazam ubrzo splasne. Na putu stjecanja znanja često se zna dogoditi da se početnik preoptereti materijom koju izučava tako da dođe do zasićenja i odustane, a ambicioznost koja je mogla biti iskorištena, ugasi se.

Jedan od bitnih elemenata i segmenata vjere islama jeste saznati i spoznati suštinu i smisao dunjalučkog života koji čovjek živi. Ta spoznaja i saznanje elementarni je dio islamskog vjerovanja -- akide, iz razloga što naš odnos prema životu općenito i naš stil i program života uveliko zavise od toga da li smo spoznali suštinu i smisao života koji živimo na ovome svijetu.

Novotarija označava svaku novu stvar kojoj ne postoji prethodno slična. Uvođenje novih stvari u vjeru smatra se novotarijom, a vjerom se smatra sve ono sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Uzvišeni Allah upotpunio je ovu vjeru prije smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Uzvišeni Allah kaže: "Danas sam vam vašu vjeru usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera." (El-Maida, 3)

Na zabranu novotarija ukazuju mnogi kur'ansko-hadiski tekstovi.

Islam ukazuje veliku počast gostoprimstvu i podstiče nas na nesebično ulaganje truda i pružanje pažnje gostu. Dobre duše žele drugima ono što žele i samima sebi, a gostoprimstvom dopiremo do ljudskih srca i budimo dobrotu koja je utkana u svakom biću.

U susret nam dolazi poseban, uvijek rado iščekivan i dobrodošao gost, koji naše kuće ispuni ozračjem bereketa i zadovoljstva, snagom za ibadet i željom za boljitkom. Inače, u našem narodu o gostu postoji poznata izreka: Svakog gosta tri dana dosta! No, ovog gosta mu'minskom srcu uistinu nikad dosta. O kome je riječ? U goste nam dolazi mjesec ramazan: mjesec posta, bereketa, smirenosti, oprosta i pomirenja, zajedničkog ibadeta, mjesec spajanja rodbinskih, komšijskih i prijateljskih veza -- mjesec čišćenja od grijeha i duhovnog uzdizanja.

Dragi čitaoče, ovo je najbolji momenat za čitanje teksta koji je pred tobom.

Hvaljen je i uzvišen Onaj Koji je ljudima poslao i spustio Kur'an, Svoju knjigu i Svoj govor u kojem su vijesti o onome što se dogodilo i o onome što će se zbiti. U njemu su pravedne presude, upute i propisi. Ko okrene glavu od Kur'ana, zalutat će i nastradati, a ko Kur'an uzme za uputu, bit će upućen na pravi put. Ko Kur'anom govori, istinu govori, ko po njemu postupa, nagrađen će biti, a ko njemu poziva, na pravi put upućuje.

Slanje Kur'ana kao posljednje Allahove objave ljudima, bez sumnje, neizmjerna je Allahova milost i sigurno najveća blagodat koju nam je Allah spustio s nebesa. Ljudsko oko nije vidjelo niti će vidjeti nešto veće i veličanstvenije od Kur'ana. Za ljude ne postoji ništa korisnije od Kur'ana, s obzirom na to da nudi odgovore i rješenja za sve ljudske dileme i potrebe na svim poljima i u svim aspektima ljudskog života. Zbog toga ljudski rod ne može živjeti normalno bez Kur'ana i bez njegovih uputa nema života, za one koji hoće da žive na ovom svijetu život dostojanstven čovjeka. Jedino je život s Kur'anom i uz Kur'an pravi i istinski život.

Zastanemo li na trenutak, u ovom vremenu brzog života, socijalnih mreža, pomiješanih prioriteta i krize autoriteta, i razmislimo o svemu navedenom, shvatit ćemo da dragocjenu energiju trošimo na ne toliko bitne stvari. Usljed globalne haotičnosti uzrokovane raznim trendovima koji nam se nameću na dnevnom nivou, trudeći se ispratiti sve to, često gubimo kompas, a konci iz naših ruku ispadaju jer pokušavamo sve da ih zadržimo. Trudeći se stići na sve vozove u isto vrijeme, naš život sve više liči na kretnju djeteta koje se našlo između nekoliko omiljenih igračaka, pa bi sa svakom da se poigra. 

Uprošteno rečeno, vrtimo se ukrug sa vrlo malo produktivnosti i jako puno umora. Umaramo sebe, ali sve više i ljude oko sebe, što rezultira opasnošću da zajednica posumnja u kvalitet onoga što propagiramo, zbog "nesređenosti" koja je očigledna u našim postupcima. Ne smijemo smetnuti s uma da ljudima nudimo najbolji mogući recept za korištenje dunjaluka. Taj recept je, razumije se, islam.

Svaki razuman čovjek, bez obzira na porijeklo, vjeru, boju kože, mjesto boravka, bio dobar ili loš, žudi za srećom. Prema tome, možemo kazati da svi ljudi u konačnici imaju isti cilj, a to je lijep i ugodan život. Međutim, metode, sredstva koja pri tome biraju i putevi kojima ljudi idu kako bi ostvarili taj cilj umnogome se razlikuju. Zato se nije čuditi šta sve ljudi čine u svijetu, pa čak i najveće grozote, na koje se razuman čovjek zgražava, ne bi li došli do svoje sreće. Daleko da opravdavamo ove i druge slične postupke, no, i takve stvari ljudi na koncu čine iz očaja i krivih ubjeđenja, ne bi li dokučili svoju sreću.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado. Vođa je pastir i odgovoran je za svoje stado. Čovjek je pastir u svojoj porodici i odgovoran je za svoje stado. Žena je pastirica u kući svoga muža i odgovorna je za svoje stado. Sluga je pastir u imetku svoga gazde i on je odgovoran za svoje stado. Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado." (Muttefekun alejhi)

Uzvišeni Allah kaže: "O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti." (Et-Tahrim, 6)

I navedeni hadis i ajet jasno govore o odgovornosti svake osoba koja ima određeno zaduženje, a posebno o odgovornosti roditelja u pogledu djece, kao i o odgovornosti oca i supruga u pogledu njegove porodice. Ovdje ćemo se osvrnuti na samo jednu od tih odgovornosti, a to je odgovornost roditelja u pogledu djece.

ibret i pouka vjernicima

Kada čitamo o ljudima koji su živjeli u vrijeme Allahovog Poslanika, o ashabima, muhadžirima i ensarijama, ali i o mušricima i munaficima, možemo zaključiti zašto je naprimjer Ebu Džehl u vječnoj Vatri, a Ebu Bekr u Džennetul-Firdevsu. Prvi se svim raspoloživim sredstvima borio protiv islama i muslimana, dok je drugi na putu islama založio svoj život, imetak i porodicu.

Međutim, jedna je ličnost konstantno uz Allahovog Poslanika: svojim ugledom i zaštitom, svojim imetkom, porodicom, autoritetom, a njeno konačno odredište bit će Vatra. Slavljen si Ti, Gospodaru, i mudar! Samo Ti znaš ko zaslužuje uputu, a ko zabludu!

Da, radi se o Ebu Talibu, njegovom voljenom amidži i drugom ocu, koji preuzima skrbništvo nad njim nakon smrti Muhammedovog djeda Abdulmuttaliba, dovodi ga u svoj dom i odgaja sa svojom djecom, onako kako bi najbolji otac odgojio vlastito dijete.

U zadnje vrijeme u više sam navrata imao priliku da slušam i čitam o Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kao vrlom ekonomisti i njegovim ekonomskim potezima, kao i o nekim ashabima koji su posjedovali imetka čija bi vrijednost u današnje vrijeme iznosila milijarde. Naravno, poznato je da su Arapi bili i ostali iskusni trgovci i da je od davnina među njima bilo bogatih ljudi. Ono što mi je u tome privuklo posebnu pozornost jeste da se dosta poteza koje je povlačio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veže za materijalnu pozadinu i što se pokušava preferirati ta materijalna strana kao osnovni faktor uspjeha. Imetak ima svoju ulogu i bitan je faktor u životu čovjeka, ali ukoliko se "posadi" na mjesto koje mu pripada. Da bi slika o svemu tome bila jasnija onome ko čita i sluša na tu temu, mislim da je potrebno dati bitna pojašnjenja.

Pobjedonosna skupina je skupina koju željno iščekujemo. Svjesni smo da neprijatelji Allahove vjere danonoćno rade na uništenju i sabotiranju takve skupine ulažući u to sve svoje i materijalne i ljudske resurse. 

Neprijatelji islama pokušat će da ovu skupinu odvrate od cilja, unesu nered i rasprave unutar nje, pa umjesto da se bore protiv neprijatelja, vodit će međusobne rasprave i borbe. Zbog velikih invazija i neprijateljstva koje doživljava, pobjedonosna skupina mora se zaštititi od licemjernih pojedinaca koji su joj se priklonili samo kako bi je uništili iznutra.

U prethodnim tekstovima govorili smo o sunnetu i njegovoj važnosti, o ljubavi ashaba prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovom sunnetu, o periodu zapisivanja hadisa i razlozima pogrešnog razumijevanja sunneta, a u ovom dijelu govorit ćemo o konkretnim pravilima razumijevanja sunneta. Pravila koja ćemo navesti predstavljaju sredstvo u rukama onog ko se bavi istraživanjem hadiskih tekstova, a koja, ukoliko se primijene na pravilan način, olakšat će i, uz Allahovu pomoć, vodit će istraživača ka ispravnom razumijevanju Poslanikovog sunneta.

Ovdje je neophodno ukazati na to da postojanje više rivajeta, odnosno verzija ili lanaca prenosilaca hadisa, pa tako i izraza hadisa, ne znači da je određeni hadis slab niti da određeni prenosilac ima slabo pamćenje. Naprotiv, razloga za postojanje više verzija jednog hadisa može biti mnogo, a mi ćemo ovdje navesti osnovne.

U šestom stoljeću bili su nazadan, za mnoge nebitan narod, zaostajući za civilizacijom na svim poljima. No, taj isti nazadni, pustinjski narod za vrlo kratko vrijeme postaje svjetska sila, predvodnik u nauci, moralnim načelima, te od potpune neproduktivnosti postaše uzor organiziranosti. Poraziše tadašnje velike sile: Perziju i Bizantiju. Nanizaše pobjede i osvajanja sve od Kine i Indonezije na istoku, do Azerbejdžana i Rusije na sjeveru. Potom kročiše ka zapadu te osvojivši cijelu Sjevernu Afriku, pokoriše i evropsku Španiju i zakucaše na kapije srca Francuske na zapadu. To je bio ummet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegove prve generacije.

"Ti imaš dužnosti prema svom Gospodaru, prema samome sebi i prema svojoj porodici. Zato prema svakome od njih izvršavaj svoje dužnosti", riječi su kojima je Selman el-Farisi, radijallahu anhu, posavjetovao svoga prijatelja Ebu Derdaa, radijallahu anhu, kada je tokom posjete primijetio kako se posvetio ibadetu, zapostavljajući pravo svoje supruge i svoje duše. Sutradan je Ebu Derda otišao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i to mu ispričao, a Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: "Selman je rekao istinu." (Buhari, br. 1968)

Također, i sam Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, jasno je rekao Abdullahu b. Amru b. Asu, radijallahu anhuma, kada je do njega došla vijest kako Abdullah klanja svaku noć i to po cijelu noć, i kako posti svaki dan, te Kur'an prouči u cijelosti svaku noć: "Ne čini to. Posti i ne posti, spavaj i klanjaj, jer tvoje tijelo kod tebe ima pravo, i tvoje oči kod tebe imaju pravo, i tvoja supruga kod tebe ima pravo..." (Buhari, br. 5199)

S obzirom na to da se svako ljudsko biće sastoji iz duše i tijela, neophodno je da se vodi računa o potrebama i jednog i drugog, te da se oba segmenta nastoje zadovoljiti u potrebnoj mjeri, bez zapostavljanja i pretjerivanja.

Sve češće se dešava da se jasno naglašava isključivost u tumačenju određenih vjerskih propisa. "Jedino ispravno je ovako i nikako drugačije", "Onaj ko ne uradi ovako džaba je radio i od toga nema nikakve koristi", ovo su riječi koje često čujemo u javnosti. Praksa pokazuje da isključivost nerijetko ima interesnu pozadinu, jer tada kod ljudi nestaje širokogrudnosti i milosti. Ako govorimo o različitim stavovima i pogledima, pa čak i u vjeri, uvijek se pozivalo na širokogrudnost i samilost, a ne na isključivost. Otuda su neki islamski učenjaci imali običaj da kažu da je mišljenje koje zastupaju ispravno, ali da postoji i mogućnost da se dokaže da nije tako, a da je mišljenje drugog pogrešno uz mogućnost da bude ispravno.

Generacija koja nosi bajrak pobjede ne pada u očaj, niti gubi nadu u Allahovu milost. Pobjednici imaju osjećaj za stvarnost. Oni donose sud na osnovu stvarnih okolnosti, a ne mašte. Oni poznaju svoje mogućnosti i opseg svoje moći. Pobjedonosnu skupinu krase osobine realnosti i strpljivosti dok bdiju nad sjemenkom sve dok ne proklija. A kada proklija, strpljivo čekaju da izraste pa da izlista i izbehara, i na kraju da dadne plodove. A kada dadne plodove, strpljivo čekaju dok ne sazriju. I tek kada sazriju, onda ubiru plodove svoga djelovanja, sa Allahovom pomoći. Ovo je skupina koju pokreću velike ambicije, ali realnih razmišljanja, svjesna ovosvjetskih prilika i promjena, upravo onakva kako ju je opisao jedan od učenjaka: "Ona hodi po obalama želja, ali uvijek spremna na plimu mora, bijes njegovih valova, ili iznenadni udar oluje."  Svjesni su riječi Uzvišenog Allaha: "A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, sad drugima" (Alu Imran, 140).

U prethodnim tekstovima govorili smo o važnosti i ulozi sunneta te trudu i naporu ashaba i učenjaka u njegovom očuvanju, a u ovom dijelu, prije nego što pređemo na konkretna pravila razumijevanja sunneta, navest ćemo osnovne razloge koji vode nerazumijevanju sunneta i njegovom pogrešnom tumačenju.

Uzvišeni Allah, iz Svoje mudrosti i htijenja, stvorio je ljude različitim: razlikuju se u izgledu, boji kože, jeziku, sklonostima, razumnim sposobnostima, intelektualnoj razini i mnogo čemu drugom. Uzvišeni Allah kaže: “A da je Gospodar tvoj htio, mogao je učiniti da svi ljudi budu jedan narod, zato se oni neće prestati razilaziti.” (Hud, 119)

Postojeće razlike među ljudima neminovno rezultiraju različitim stavovima i mišljenjima u mnogim pitanjima. I to je sasvim normalno, prirodno i opravdano. Ono što se osuđuje i nastoji spriječiti jeste udaljavanje, podvajanje i optuživanje neistomišljenika, onoga koji zastupa drugačiji stav.

Radni vijek, mandat i smjena generacija neke su od stvari koje ukazuju na prirodni proces ovosvjetskog života, kretanje i promjene. Govore nam da produktivnost, kreativnost i inicijativa čovjeka imaju svoj vijek trajanja i da vremenom mogu da oslabe. Inače, ljudi su po prirodi skloni promjenama jer to ukazuje na neka nova dešavanja, da se “nešto dešava”. Naravno, postoje i one funkcije koje traže dugogodišnje iskustvo i osobe koje iza sebe imaju dosta godina rada. S obzirom na to da se u tematici koju obrađujemo bavimo društvenim aktivizmom, pažnju ćemo posvetiti tom segmentu ljudskog rada i djelovanja.

Današnje stanje čovječanstva i ljudskih zajednica, u kojima dominiraju zlo, nepravda i nasilje, kod običnog čovjeka može prouzročiti samo pesimizam, očaj i beznađe. S pravom se pitamo kako jedan čovjek u takvom stanju može biti pozitivan i kako u takvom ambijentu može pozitivno misliti i djelovati?

Pozitivno mišljenje je mentalno stanje koje omogućava lični napredak i uspjeh. Pozitivnost je usko povezana sa optimizmom. Optimistična osoba uvijek vjeruje u najbolji mogući ishod i traga za dobrim stranama i posljedicama u svemu i u svakoj situaciji. Optimistična i pozitivna osoba uvijek očekuje i nada se da će na kraju ispasti sve najbolje.

Islam kao univerzalna i sveobuhvatna vjera traži od svojih sljedbenika da u svakoj situaciji i stanju pozitivno razmišljaju, da tako gledaju na događaje i da u skladu s tim pozitivno i djeluju. Islamsko vjerovanje, poimanje života i ovoga svijeta nikako ne dopušta i ne dozvoljava jednom muslimanu da negativno misli, da tako gleda na život i da padne u očaj, beznađe i pesimizam. Islam nas uči da pozitivno razmišljamo, reagiramo i živimo, i da u islamu pronađemo motiv, inspiraciju i snagu za to.

Svevišnji Gospodar, iz Svoje apsolutne mudrosti, sve je stvorio u paru. Uzvišeni Allah kaže: “I vas kao parove stvorili” (En-Nebe, 8); “Neka je hvaljen Onaj Koji je u svemu parove stvorio: u o­nome što iz zemlje niče, u njima samima, i u o­nome što o­ni ne znaju!” (Ja-sin, 36); “I od svega po par stvaramo da biste se vi prisjećali” (Ez-Zarijat, 49); “I da On par, muško i žensko, stvara” (En-Nedžm, 45).

Stvaranjem muškarca i žene zagarantiran je opstanak ljudske vrste na Zemlji, a ujedno i realizacija osnovnog cilja zbog kojeg je stvoren čovjek, a to je uspostava robovanja Svevišnjem Allahu. Govoreći o bračnoj vezi i potomstvu Svojih poslanika, Uzvišeni Allah kaže: “I prije tebe smo poslanike slali i žene i potomstvo im davali” (Er-Ra’d, 38). U jednom hadisu, čija je autentičnost sporna, navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Četiri su stvari od prakse vjerovjesnikā: stid, upotreba mirisa, upotreba misvaka i brak.” (Tirmizi i Sujuti ovu su predaju ocijenili dobrom, dok je Ebu Zura er-Razi, Ibn Arebi el-Maliki, Nevevi, Ibn Mulekkin, Ibn Mahmud, komentator Sunena Ebu Davuda, Munavi i Albani smatraju slabom, što je prioritetnija ocjena ovog hadisa.)

Nakon što smo podrobno govorili o sunnetu, njegovoj ulozi i o mjestu koje je zauzimao kod prve generacije muslimana, u narednim redovima, a prije nego što navedemo konkretna pravila za razumijevanje sunneta, osvrnut ćemo se na jednu važnu temu, a to je zapisivanje hadisa u prvim stoljećima islama. Naime, mnogi kritičari islama, kao i oni koji djelimično ili potpuno odbacuju sunnet, ili prigovaraju predajama koje su zabilježene u hadiskim zbirkama, često kao argument navode da su te knjige napisane relativno kasno u odnosu na period kada je živio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dokazujući to i time da postoji velika vjerovatnoća da su te predaje, tokom vremena, bile izložene različitim izmjenama, bilo da se nešto dodalo ili oduzelo od njihovog originalnog teksta, te ih kao takve smatraju neprihvatljivim odbacujući dio ili čak sve hadise.

Pobjednike povezuje ljubav prema Allahu. Oni su prema vjernicima milostivi i ponizni, bore se za istinu. Njihova borba je čista od drugih ciljeva, jer je to borba na Allahovom putu. Borci za istinu primaju savjete od drugih, ali ne strahuju od prijekora onih koji istinu mrze.

Ashabima, prijateljima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prema definiciji hadiskih učenjaka, smatraju se svi oni koji su vidjeli Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, živjeli kao muslimani i kao takvi i umrli. Analizirajući ulogu ashaba i zadatke koje su obavljali za života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a i nakon njegove smrti, uvidjet ćemo da je bilo nemoguće da se ova vjera sačuva bez njihovog direktnog angažmana.

Nakon što su se uvjerili u istinitost Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, poziva, prihvatili su islam čistog srca i predali su se i pokorili Allahu na način kako bi On sa njima bio zadovoljan. Plemeniti Allah odabrao je ovu generaciju kako bi prihvatila, naučila, primijenila i, naposljetku, i prenijela ovu uzvišenu vjeru na sljedeću generaciju muslimana. Odabrani su za najuzvišeniji zadatak – čuvanje Allahove vjere.

Žena se uči da bude jaka i da trpi sve ljude oko sebe, a u porodici ne treba da trpi nikoga ni za najmanju sitnicu. Nije spremna da udovolji potrebama svoga muža, a onda ostavljena sama udovoljava mnogim “zvijerima” oko sebe koji joj za bilo kakvu pomoć ili napredak često postavljaju nemoralne uvjete. Očuvati porodicu i učiniti je snažnom najveći je doprinos zajednici i najveći društveni aktivizam. Šta bi mnogi mogli reći za osobu koja ide gasiti neki drugi požar dok njegova čeljad i kuća gore?!

Suštinska istina o blagodatima kojima je čovjek obasut izrečena je u Kur’anu. Uzvišeni Gospodar dao nam je mnogobrojne blagodati, od kojih većinu ne znamo, nismo znali prije niti ćemo ikad saznati za njih.

Uzvišeni kaže: “Ako vi budete brojali Allahove blagodati, nećete ih nabrojati” (En-Nahl, 18). Allah nas u ovom ajetu obavještava o nemogućnosti prebrojavanja svih blagodati kojima je obasuo čovjeka. Nemoguće ih je prebrojati iz dva razloga. Prvi je razlog taj da ih je veoma mnogo, a drugi je to što ih mi sve i ne znamo. Sama činjenica da ne znaš sve te blagodati je blagodat. To ćeš shvatiti onda kada uporediš Allahove blagodati sa blagodatima za koje ti je posrednik bio čovjek. Takve blagodati u većini slučajeva dođu na “naplatu”, ako nikako drugačije, onda prigovorom posrednika. Ova činjenica trebala bi podići našu svijest o milosti Milostivog prema nama i polučiti povećanim zahvaljivanjem Njemu.

Na Zapadu živi veliki broj muslimana različitih nacionalnosti. Različiti su povodi njihovog preseljenja i boravka. Neki su dobrovoljno otišli zbog boljih uvjeta rada i života, školovanja, specijalizacije i slično, a neki drugi potražili su spas za sebe, svoju porodicu pa i svoju vjeru od teških uvjeta života u svojoj domovini. Primjetno je i to da muslimani na Zapadu na različit način primjenjuju vjerske propise. Također, neki od njih su se u potpunosti asimilirali, a drugi pak pokušavaju sačuvati svoju vjeru, identitet i tradiciju prateći tokove modernog života. Zbog širine i obima ove teme, ograničit ćemo se samo na nekoliko stvari vezanih za boravak muslimana na Zapadu.

Šta je za nas Kur’an? Kako se odnosimo prema njemu i kako ga razumijemo? Da li smo dovoljno posvećeni Kur’anu kao Svjetlu i Uputi koju nam je Svemilosni poslao? Da li imamo ispravan odnos prema Kur’anu kao Allahovoj objavi i uputi? Sve su ovo pitanja koja su veoma bitna kada je u pitanju naš ispravan odnos prema Kur’anu.

Prije svega trebamo znati da je Kur’an Allahov govor, objava od Allaha i uputa čovječanstvu, koja ima za cilj da ljude izvede iz zablude i neznanja na put upute i prosvijećenosti.

Nažalost, činjenica je da mnogi muslimani čitaju i uče Kur’an na arapskom jeziku, ne razumijevajući njegovo značenje, njegove poruke i propise. Nemali broj je i onih koji pamte i memorišu Kur’an, ali vrlo slabo razumiju njegove upute, pouke i poruke. Ali, činjenica je da je veoma mali broj onih koji izučavaju sadržaj Kur’ana, njegovo značenje, njegove poruke, propise i poruke, kako bi Kur’an ispravno i do kraja razumjeli i kako bi prema Kur’anu uredili svoj život.

Svaki umni i razboriti čovjek, kada shvati da je ovaj svijet prolazan, “zavičaj dosade i nesreće”, zapravo, kada shvati da ovo nije ni svijet, “ni kuća ni stan, nego tek prolaz” do Kuće spasenja ili Kuće propasti, zapitat će se šta mu je činiti. Ovako to opisuje Gazi Husrev-beg u svojoj vakufnami i dodaje: “Sretan je onaj čovjek koji na sebi priliku uzima te današnji dan na jučerašnji primijeni i koji, čekajući vrijeme smrti, u svome radu ne pogriješi. Dobra djela gone zlo, a najuzvišenije od dobrih djela je milodar, najuzvišeniji milodar je onaj koji ostaje zauvijek, a od dobrotvornih djela opet je najljepše ono koje jest, odnosno koje će se trajno ponavljati. Jasno je da je od trajnih dobrotvornih djela najduže zajamčeno dobročinstvo vakuf. Dok je svijeta i vijeka korist vakufa ne prestaje niti se njegovo djelovanje do Sudnjega dana završava.” Tako je govorio Gazi Husrev-beg, tako je zapisao u svojoj vakufnami iz 1531. godine, prije 490 godina, koliko teče nepresušna rijeka sevapa – Božijom voljom.

Da bismo ostvarili pobjedu i uspjeh, potrebna nam je skupina ljudi koja je svjesna da je za uspjeh i pobjedu potrebno postupati u skladu sa zakonima koje je propisao i odredio Uzvišeni Allah. Pobjeda pripada vjernicima! Vjernici su plod kur’anskog učenja, ljudi jasnog plana i pravca, ljudi koji se podižu i odgajaju na jasnim i čvrstim dokazima.

Od prvih dana kada je svjetlo islama granulo na Arabijskom poluotoku, u knjigama historije, kao i u drugim knjigama kur’ansko-hadiske tematike, poput zbirki hadisa, tefsira, islamskog prava itd., naći ćemo mnoge primjere u kojima je oslikana velika želja prvih generacija muslimana – ashaba, tabiina i tabi tabiina, da na ispravan način shvate i u konačnici primijene islamske propise u svojim životima. Njihova privrženost i želja za ispravnim razumijevanjem kur’ansko-hadiskih tekstova rezultat je prevashodno Allahove milosti prema njima, potom njihove ispravne percepcije ovodunjalučkog života kao mjesta ispita, testiranja i kušnje, i svjesnosti o tome da će svaki od njih, ponaosob, stati pred Uzvišenog da odgovara za svoja djela. Ashabi su se trudili da budu najbolji muslimani, da islam žive u svakom njegovom segmentu, i u tome su svakako uspjeli, čemu svjedoče riječi Uzvišenog: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje rijeke teku, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh” (Et-Tevba, 100).

Brak je osnovna ćelija društva i kao takav zauzima veoma visoko mjesto na listi prioriteta svakog muslimana. Želja za formiranjem bračne zajednice tinja u srcima mladih ljudi jer traže smiraj koji Uzvišeni Allah spominje u riječima: “…i jedan od dokaza Njegovih jeste to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost…” (Er-Rum, 21).

Veoma je zahtjevno navesti sve ono što vjernika učvršćuju na pravom putu, budući da postoji velika razlika među ljudima u vezi s pitanjem motivā postojanosti i istrajnosti u vjeri. Jedan od bitnih stimulansa za istrajnost na istini jeste pripadnost najboljem ummetu koji se ikad pojavio na Zemlji: ummetu poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

Hipotetički gledano, Uzvišeni Gospodar mogao je ljudima spustiti Knjigu – Kur’an bez posredstva poslanika, kao uputstvo za život na dunjaluku, koje će ljudi čitati, promišljati i raditi po njemu, pa ko to bude najbolje naučio i primijenio, ući će u Džennet, ili u suprotnom zaslužiti privremenu ili vječnu kaznu.

Jedna od temeljnih stvari vezanih za rad NVO sektora jeste finansiranje, jer ih osnivaju pojedinci koji žele da djeluju organizirano, u skladu sa zakonskim normama, i sva odgovornost pada na te pojedince, pa i pitanje finansiranja. Vrlo često su to osobe koje nisu toliko imućne da finansiraju potrebe udruženja i aktivnosti koje žele da realiziraju, stoga je veoma bitno da svako udruženje ima dobro postavljenu osnovnu finansijsku konstrukciju. To je neophodno uraditi prije samog osnivanja udruženja i planiranje finansiranja treba raditi za svaku narednu godinu, kako se ne bi desilo da osnivači udruženja budu primorani da ugase udruženje. Naravno, nije veliki problem ukoliko udruženje ne bude u stanju da realizira sve projekte, ili da jedan dio godine bude pasivno, stvar je vezana za one osnovne troškove opstojanja udruženja.

Dotad neviđeno, 3. 4. 2020. na “petak lijepi” pušten je ezan s minareta džamije Dar Assalam u prijestolnici Njemačke, što je bila lijepa gesta njemačke vlade “kako bi se ulio osjećaj sigurnosti u duše vjernika u doba korone”. Ovaj prizor, ovaj poziv koji ulijeva osjećaj sigurnosti, nije ostao privilegija stanovnika tog kvarta, nego su u njemu mogli uživati vjernici čiji pogled i sluh doseže do dvadeset drugih njemačkih džamija u raznim njemačkim gradovima – prema ZDM-u (Zentralrat der Muslime in Deutschland/Središnje vijeće muslimana u Njemačkoj); kao i vjernici u raznim evropskim prijestolnicama i državama, poput Španije, Britanije, Francuske, Belgije i Holandije. (aljazeera.net)

Pomaganje Allahove vjere stroga je obaveza svakog muslimana i muslimanke shodno njihovim mogućnostima. Onoga koji pomogne Allaha i Njegovu vjeru, Allah će pomoći na dunjaluku i ahiretu, a onoga koji ne pomogne Allaha i Njegovu vjeru, On neće pomoći ni na dunjaluku ni na ahiretu. Kur’anski termin pomaganje Allaha, Njegove vjere, sadrži počast, podsticanje na činjenje dobra i iskrenost u djelu. Poziv na pomaganje Allahove vjere opće je prirode i obuhvata sve kategorije muslimana i muslimanki. Stoga, fraza “niko me nije pozvao da pomognem Allahovu vjeru” nema mjesta u životu muslimana. Jer, Uzvišeni Allah prije hiljadu i četiri stotine godina pozvao je cijeli islamski ummet i sljedbenike Allahovog Poslanika da pomognu i hizmete Allahovu vjeru i sunnet Njegovog Poslanika.

Kada se govori o društvenom aktivizmu, neizostavno je govoriti o aktivizmu žene muslimanke jer je to jedan od temeljnih faktora društvenog aktivizma, s obzirom na to da muškarac i žena čine dva stuba društvene zajednice. U pogledu nagrade islam nije zapostavio ni jedno ni drugo, niti je jednome dao prednost u odnosu na drugo:

“Ko uradi dobro – bio muškarac ili žena – a bude vjernik, pa sigurno ćemo dati da proživi lijep život, i sigurno ćemo ih nagraditi nagradom boljom nego što su zaslužili” (En-Nahl, 97);

“Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat, i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha – Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio” (El-Ahzab, 35).

Razlika je u tome što je islam u nekim stvarima odredio da put do nagrade bude različit.

“Džine i ljude nisam stvorio ni zbog čega drugog do da Mi ibadet čine (da Mi se klanjaju).” (Ez-Zarijat, 56)

Ovo je polazna tačka svih naših govora o osnovnoj misiji čovjekovog boravka na dunjaluku. Sve čovjekove aktivnosti treba da idu u ovom smjeru. Početak i kraj svakog čovjekovog plana treba da bude vezan za razlog njegovog postojanja. Čovjek je Allahov rob, koji je obavezan da tokom svog dunjalučkog života slijedi smjernice koje su mu objavljene od njegovog Gospodara i da se pridržava granica koje mu je On postavio, kao i da ispunjava obaveze prema Njemu.

Iako se u ovoj rubrici fokusiramo na aktivizam, nezaobilazna je tema i politika, ne zato što nam je cilj i želja da govorimo o politici, nego što se to pitanje nameće bez naše volje. Davno je rečeno da se politika bavi nama iako mi ne želimo da se bavimo njom. U društvenom aktivizmu o svakom je pitanju neophodno govoriti ukoliko se ono na bilo koji način dotiče samog aktivizma, na direktan ili indirektan način.

U uređenju u kojem živimo politička scena ima izrazito jak utjecaj na društvena kretanja i dešavanja, pa i na društveni aktivizam, stoga je važno da nešto kažemo i na ovu temu kako ne bismo napravili neke pogrešne poteze koji bi mogli ugroziti rad na tom polju.

Biti društveno aktivan i koristan svojoj zajednici ima posebnu draž. Raditi na širenju islamskih vrijednosti, što je bila poslanička misija, čovjeka ispunjava i pruža mu neopisivo zadovoljstvo. Onaj ko zaplovi tim vodama svjestan je da su njima plovili najbolji ljudi – Allahovi poslanici, alejhimus-selam, i zbog toga osjeća zadovoljstvo i ponos što može biti dio jednog takvog projekta. Upuštajući se u društveni aktivizam i društvene tokove koji za sobom ostavljaju veoma dobre rezultate i šire pozitivnu energiju, pojedinac svakim danom postaje sve veći “ovisnik” o takvim aktivnostima. Uz to dolaze razna poznanstva, i to nisu bilo kakva poznanstva, nego su to opet osobe pune optimizma i volje da budu od koristi svojoj zajednici. Ako na to dodamo želju za samousavršavanjem, edukovanjem, školovanjem, izgradnjom karijere i dr., onda imamo osobu koja je sve svoje vrijeme usmjerila na aktivnosti van kruga svoje porodice, pa tako članovi njene porodice postaju veći stranci nego prijatelji, radne i školske kolege.

Vodeći se hadisom, koji prenosi ashab i halifa Osman b. Affan, radijallahu anhu, u kojem kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Najbolji od vas su oni koji uče Kur’an i druge njemu podučavaju” (Buhari), u ovom tekstu ćemo govoriti o metodi podučavanja tedžvida, nastojeći na jednostavan način ponuditi nekoliko korisnih metoda, praktičnih savjeta i zanimljivih iskustava svakom mualimu, roditelju ili starijem bratu i starijoj sestri koji podučavaju nekog nečemu svetom i uzvišenom.

Institucija naređivanja dobra i odvraćanja od zla jedna je od osobenosti ovog ummeta i, istovremeno, garancija da će Allah čuvati Svoje robove i da ih neće kažnjavati sve dok tako budu postupali. Ova institucija čuva zajednicu od propasti i razlog je spuštanja berićeta i dobrote među ljude.

Zbog te vrline Allah je i pohvalio ovaj ummet: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete. A kad bi sljedbenici Knjige ispravno vjerovali, bilo bi bolje za njih; ima ih i pravih vjernika, ali, većinom su nevjernici.” (Alu Imran, 110)

I naredio nam je da budemo od onih koji pozivaju na dobro i odvraćaju od zla: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići. I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli – njih čeka patnja velika.” (Alu Imran, 104–105)

Huzejfa, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ili ćete naređivati dobro i odvraćati od zla ili će vam Allah poslati kaznu od Sebe, a potom ćete Ga moliti, ali vam se On neće odazvati.” (Ahmed i Tirmizi)

Većina ljudi voli čovjeka kao dobrog i čestitog, a preziru ga kao reformatora. Tako ćete ih naći da vole čestite, a neprijatelji su reformatorima. Prijašnji narodi nisu proganjali svoje vjerovjesnike osim nakon što su krenuli sa promjenom u društvu, pozivajući Allahovom putu i tražeći da se njihovi narodi prođu obožavanja nečega za što Allah nije objavio dokaz.

“O vjernici, bojte se Allaha i neka svaka duša pogleda šta je za sutra pripremila.” (El-Hašr, 18)

U poslijeratnom periodu naše se društvo sve više počelo okretati društvenom aktivizmu. Razlog je poznat: zbog samog uređenja koje je vladalo u bivšoj Jugoslaviji nije bilo moguće da se veće mase društveno aktiviraju na polju edukacije i drugih oblasti, osim aktivnosti koje je vodila KP, poput radnih akcija i sl. Posebno je to bilo teško za muslimansku populaciju, kojoj su se često uskraćivala i osnovna prava. A stanje vjerničke populacije bilo je izrazito teško, tako da se nije moglo baviti nekim aktivizmom ni unutar samih vjerskih institucija, posebice Islamske zajednice. Sjećamo se situacije Mladih Muslimana koji su zbog svog aktivizma prošli raznorazne azabe i patnje o kojima je dosta toga napisano.

Zima i ljeto, hladnoća i vrućina, smjena noći i dana, Sunce, Mjesec, zvijezde, nebeska prostranstava, sve su to Allahovi dokazi savršenog stvaranja, i dokazi Njegove jednoće, gospodarstva, vlasti, upravljanja svime, Njegove snage i moći. Sve to upućuje na to da samo Allah zaslužuje da bude obožavan i da On nema sudruga. Uzvišeni je Onaj koji smjenjuje dane i mjesece, daje da prolaze godine, daje vrućinu nakon zime, i hladnoću nakon ljeta, ne može Ga niko zaustaviti niti spriječiti: “U stvaranju nebesa i Zemlje, i u izmjeni noći i dana, doista su znakovi za razumom obdarene” (Alu Imran, 190); “Na Zemlji su znakovi za one koji čvrsto vjeruju, a i u vama samima – zar ne vidite?” (Ez-Zarijat, 20–21); “I zašto oni ne promisle o carstvu nebesa i Zemlje i o svemu onome što je On stvorio?” (El-A’raf, 185).

Vjernik na ovom svijetu trudi se da učini što više dobrih djela, bila ona strogo naređena ili dobrovoljna, poput namaza, zekata, posta, hadža, sadake, dobrovoljnog namaza, poslušnosti roditeljima itd. Svaki vjernik, koji izvršava sve ove ibadete, treba da povede računa o čuvanju tih ibadeta kao što vodi računa o njihovom obavljanju. Jedan od načina čuvanja ibadeta jeste čuvanje od zuluma, tj. nepravde, jer ona može biti uzrok čovjekove propasti na dunjaluku i na ahiretu, pa i pored mnogobrojnih dobrih djela u koja čovjek uloži veliki trud.

Ljudi se razlikuju po mnogo čemu i te razlike nekada su korisne, a nekada i štetne za pojedinca i zajednicu. Kada je u pitanju društveni angažman i hizmet vjeri islamu, te raznolikosti mogu se manifestirati u vidu demotivacije, opstrukcije i neiskorištavanja dostupnih kapaciteta i mogućnosti. U mnogim segmentima društvenog aktivizma primjetno je da nailazimo na pojedince koji većinu tereta nose na svojim plećima i zbog toga ponekad osjećaju zasićenost ili razočarenje, kao i bol što su prepušteni sebi i što ne dobijaju potporu od onih koji su dovoljno educirani o vrijednosti rada za islam i koji imaju više mogućnosti za djelovanje.

Ti pojedinci koji nose teret aktivnosti su zlatni rudnici, neprocjenjivo blago i nešto što bi trebalo dodatno gajiti i čuvati, jer broj takvih prilično je mali i uz njih se otvaraju mnoge prilike da čovjek uradi dobro ili bude dio takvog dobra. S njima vrijeme ne prolazi u besmislicama, uvijek se nađe nešto korisno za razgovor ili za praktično djelovanje. Možda je to i ponekad razlog što neki izbjegavaju takve ljude, jer duše vole rahatluk i lagan tempo bez napora i žrtvovanja.

Napravio si grešku na kojoj ti je babo zamjerio i sljedećih nekoliko dana od stida okrećeš glavu i trudiš se da se sa njim ne sretneš. Napravio si grešku na poslu i jedno vrijeme sakrivaš se da ne sretneš šefa. Desilo se nešto između tebe i supružnika, taj dan će malo zahladnjeti odnosi među vama. Ovo su normalne stvari koje se dešavaju među nama i osjećaj krivice svakom je poznat.

Međutim, da li ti se desilo da od osjećaja krivice, stida, griže savjesti želiš pobjeći od Allaha!? Učinio si grijeh, znaš da te Allah vidio, učinio si grijeh za koji si znao da ne smiješ i to ti nije prvi put. Kako da sada Allaha ponovo dozivaš?! Kako da Mu ponovo na namaz staneš?! Pred ljude ćeš ponovo kao vjernik, a Allah zna kakav si! Dokle više ovako?!

Kako biti uspješan? Veliko je pitanje koje traži i veliki odgovor, poseban odgovor, naročito danas u ovim vremenima iskušenja, mnogobrojnih govora i govornika, danas kada se ne prima savjet osim od onoga koji nosi diplome završenih fakulteta, seminara, kurseva.

Pitanje je veliko i s njim ne treba žuriti kako se ne bi pogriješilo i nepravedno postupilo.

Islam je živa i aktivna vjera. Islam je način života. On nam daje pravila i praktične smjernice rada i djelovanja, podržava i podstiče na aktivnost, a ne odobrava pasivnost. Priroda živi u jednom skladu koji je zasnovan na kretanju i kruženju. Pa i sam čovjek, da bi se uskladio i opstao u toj prirodi, treba da se kreće i da bude aktivan, da bi sustigao prirodne cikluse i imao direktnu korist od njih. Vjera nas podstiče da aktiviramo svoja stanja i mogućnosti, podstiče na razmišljanje, na učenje, na tjelesne ibadete i na obrtanje imetka kako bi što više ljudi imalo korist od njega. Zbog svega navedenog, ljudi često i kažu da je bereket u pokretu, kretanju, djelovanju i radu. Uvidjevši korist aktivizma, i nemuslimanske zajednice sve više jačaju i razvijaju duh volontiranja, od čega direktnu korist ima zajednica, a i sam pojedinac koji kroz volontiranje stječe nova iskustva, prijateljstva i njegove radne sposobnosti zapažaju oni kojima su potrebni uposlenici i vrijedni radnici.

Čovjek je društveno biće, tako kažu društvene nauke. Islam nas je naučio da je Adem, alejhis-selam, tražio sebi društvo i u Džennetu. Dobrovoljna djela od kojih korist imaju drugi ljudi i zajednica vrednija su od onih od kojih ima korist samo onaj ko ih čini. Neki ibadeti su vredniji ako se obave u džematu, poput namaza, dok neki ibadeti nisu ispravni osim u džematu, poput džuma-namaza. Jedna od koristi zajedničkih ibadeta jeste približavanje ljudskih srca, dnevni namazi okupljaju komšiluk oko džamije, džuma-namaz malo širi krug ljudi, a hadž je godišnja skupština muslimana. Sve navedeno čini muslimana dijelom njegove društvene zajednice.

Hvala Allahu, Uzvišenom Gospodaru, koji daje mir i obilno nagrađuje, Posjedniku ponosa i plemenitosti, koji nas je uputio u islam, i kroz namaz i post, ukazao nam veliku počast.

Kada bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio mlađak, govorio bi: “Allahu moj, učini ga mjesecom blagoslova i imana, sigurnosti i islama. Moj i tvoj Gospodar je Allah.” (Tirmizi, a hadis je hasen)

Rijetkost je da neki jezik doživi pažnje i časti kao što je to arapski jezik, jezik koji je Uzvišeni Allah odabrao da bude 'medij' Njegove posljednje objave ljudima, jezik koji može izraziti mudžizu Božiju, koji može prenijeti ljepotu izraza Kur’ana i sunneta. Arapski jezik je i jedan od najvažnijih jezika svijeta. Kako se navodi, arapskim jezikom dnevno govori petsto miliona ljudi širom svijeta. Prema navodima Washington Posta, zauzima četvrtu poziciju, nakon kineskog, hindijskog i engleskog jezika, sa četiristo četrdeset sedam miliona ljudi čiji je maternji jezik arapski. Također, arapski zauzima drugo mjesto, nakon engleskog, po broju država u kojima se govori – šezdeset država, od toga su dvadeset dvije države članice Arapske lige.

Veza pojedinca i zajednice temelji se na principu uzajamne koristi, a to znači da se uspjesi pojedinca smatraju uspjesima zajednice i obrnuto, kao što se greške i negativnosti odražavaju na jednu ili na drugu stranu.

Uzvišeni Allah kaže: “Zar mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji prije vas minuše?! Njih je pogađala neimaština i bolest, i toliko su bivali potresani da bi i poslanik i oni koji su s njim vjerovali govorili: ‘Kada će doći Allahova pomoć!?’ Eto, Allahova je pomoć, doista, blizu!” (El-Bekara, 214)

Uzvišeni Allah ovim ajetom ukazuje na to da Njegovi robovi neminovno bivaju iskušavani raznim nedaćama i neprilikama, što je bio slučaj i sa prijašnjim generacijama. Iskušenja koja Allah daje Svojim robovima Njegov su nepromjenjivi zakon. Svako ko prakticira vjerske propise neminovno će zapasti u nedaće i iskušenja. Onaj ko strpljivo podnese neprilike koje se nađu na putu kojim hodi, iskrena je osoba koja je ostvarila potpunu sreću i ugodnost, a ko bude smatrao da su iskušenja ljudima poput Allahove kazne, te ga ona spriječe od ostvarenja cilja kojem teži, takav je neiskren u svom vjerovanju. Vjerovanje nije puka želja i isprazno nadanje, nego se ono djelima potvrđuje ili negira.

Uzvišeni Allah je poslaničku misiju čovječanstvu zapečatio Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, a poslanice upotpunio spuštanjem i objavom Kur’ana. Ono što je specifično za Kur’an, za razliku od ostalih ranijih objava, jeste to da će Kur’an do Sudnjeg dana ljudima pružati neporecive argumente svoje nadnaravnosti, tako da će se čovječanstvo, iz generacije u generaciju, iznova diviti i otkrivati Allahove ajete – dokaze i znakove. Uzvišeni Allah kaže: “Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samima, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina.” (El-Fussilet, 53)

Razmišljanje o Allahovim ajetima, izvlačenje pouka i propisa, te pronalaženje skrivenih značenja je prva stanica svakom učeniku, onome koji želi znanje, uputu i bogobojaznost. “Kako oni ne razmisle o Kur’anu, ili su im na srcima katanci!?” (Muhammed, 24)

S koljena na koljeno prenosi se izreka da u Bosni mogu sve da ti halale osim uspjeha. Slična tome jeste i situacija u kojoj se poželi da komšiji crkne krava makar poslije toga crkla i onome koji je to poželio da se desi komšiji. Siguran sam da ovo nije naslijeđe muslimanskog društva i da je to jedan od ubačenih virusa u muslimansko tijelo. Musliman je onaj koji želi dobro bratu muslimanu. Naša historija nas pamti kao takve. Kur’an muslimansko društvo opisuje riječima: “...i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno...” (El-Hašr, 9). Ovako je opisana prva generacija muslimana, ona generacija na koju se ugledaju svi ostali muslimani.

Hodeći pravim putem, naići ćeš na tri vrste ljudi koji su poput vjetra koji puše ili u leđa, ili u lice, ili te ljulja sa strana. Svaku od ovih skupina Allah je spomenuo u Svojoj Knjizi, a Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, svojim primjerom pokazao kako da se prema njima odnosimo.

Uzvišeni Allah kaže: “I nije dobročinstvo u tome da sa stražnje strane u kuće ulazite, nego je pravo dobročinstvo ono što čini onaj koji se Allaha boji. U kuće ulazite na vrata njihova i Allaha se bojte da biste uspjeli.” (El-Bekara, 189)

Ensarije i drugi Arapi, kada bi ušli u ihramske obrede, ne bi u kuće ulazili na njihova vrata, smatrajući to ibadetom – pokornošću Allahu, i vjerujući da je takav postupak vid dobočinstva. Uzvišeni Allah u Objavi im kazuje da to djelo nije vid dobročinstva, jer im nije propisano takvo nešto. Zato, svako onaj ko čini određeni ibadet koji On i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu propisali, smatra se osobom koja obožava Allaha putem novotarije. Upravo zbog toga, Uzvišeni Allah naređuje im da u kuće ulaze na njihova vrata, jer to je lakši način za ulazak u njih i ovo predstavlja jedno od šerijatsko-pravnih pravila i principa.

Na samu spomen riječi uspjeh, odmah formiramo sliku postignutog rezultata. Najčešće uspjehom smatramo neke veće korake koje načinimo. Da bismo uspjeli u nečemu, moramo uložiti određeni trud. Međutim, uloženi trud ne daje uvijek rezultat, odnosno ne postigne se uvijek ono što se željelo niti se naplati svaki trud u onoj mjeri koliko je uloženo. Pa da li da taj “uzaludni” trud svrstamo u polje uspjeha ili neuspjeha?

Kur’an je Božija mudžiza, nadnaravno djelo, mudžiza koja je data posljednjem Božijem poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, a koja je vječita, nadnaravna u bilo kojem vremenu ili prostoru. U pogledu izazova, Uzvišeni kaže: “Zato neka oni sastave govor sličan Kur’anu, ako istinu govore!” (Et-Tur, 34)

Sveobuhvatnost termina “govor” u ovom ajetu, kao i mnoštvo drugih ajeta, govori nam da je kur’anska nadnaravnost svojstvo svakog njegovog dijela, dio svakog njegovog harfa. Imam Sujuti kaže: “O tome koja je strana Kur’ana idžaz – nadnaravna i nenadmašna, njegovi istraživači davali su različite, raznovrsne odgovore. Svi odgovori i primjeri koji ih potkrepljuju približavaju nas ne samo širokoj teoriji idžaza nego, u nekoj mjeri, i tajni kur’anskog izraza, u kojem nijedan određeni dio idžaske naravi, nego je svaki ajet mudžiza.”

Na tom tragu, lingvisti su tragali za idžazom u svakom elementu kur’anskog jezika, od slova i glasa, preko riječi i strukture, do rečenice i cijelog diskursa. Od relativno “novijih” poddisciplina nauke o kur’anskom idžazu jeste poddisciplina koja proučava izbor riječi u kur’anskim ajetima. Ovdje tragamo za ljepotom izbora i preciznošću upotrebe svake kur’anske riječi. Svaka riječ u Kur’anu u potpunosti obavlja svoju funkciju u prenošenju značenja. Kur’an je objavljen na arapskom jeziku, jeziku običnih ljudi, koristi ista slova i iste riječi, no svaka njegova riječ upotrijebljena je krajnje precizno u datom kontekstu.

Izvori islama, plemeniti Kur’an i časni sunnet uče nas jednom velikom i važnom pravilu – pravilu davanja prednosti prioritetima u svakodnevnom životu. Podučavaju nas istinskom razumijevanju i poimanju prioriteta. Riječ prioritet obuhvata interese dunjaluka i ahireta. Odnosno, obuhvata šerijatske propise i ibadete. Vrlo je važno napomenuti da prioritete definiraju Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odnosno tekstovi Kur’ana i sunneta, a ne naš ograničeni ljudski razum, emocije, strast, okolina i slično.

“Oni koji govore: ‘Naš Gospodar je Allah!’ – i istraju na pravom putu, neka se ničega ne boje, i ni za čim nek ne tuguju.” (El-Ahkaf, 13)

“Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki: ‘Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan!’” (Fussilet, 30–32)

“Ti ustraj, kao što ti je naređeno, i oni koji su uz tebe, i ne prelazite mjeru, jer On vidi ono što radite.” (Hud, 112)

“Kur’an je samo pouka svjetovima, onome od vas koji hoće da je ustrajan.” (Et-Takvir, 27–28)

Sufjan b. Abdullah, radijallahu anhu, upitao je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Allahov Poslaniče, reci mi nešto o islamu, za što nikoga drugog neću pitati.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “Reci: ‘Vjerujem u Allaha, a zatim ustraj u tome!’” (Muslim)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ustrajte, blago li se vama ako ustrajete!” (Ibn Madža)

Allah Uzvišeni kaže: “O vi koji vjerujete, jedite dobra kojim smo vas opskrbili i Allahu zahvaljujte ako, doista, samo Njemu ibadet činite.” (El-Bekara, 172) Naredba u ovom ajetu upućena je samo vjernicima, a u 168. ajetu iste sure, ova naredba upućuje se svim ljudima, općenito: “O ljudi, jedite od onoga što ima na Zemlji, što je dozvoljeno i lijepo, i ne slijedite šejtanove stope! On vam je, zaista, neprijatelj očevidni.” (El-Bekara, 168)

Naredba je upućena posebno vjernicima, jer oni, ustvari, primaju pouku, i zbog svog vjerovanja, sprovode naredbe, a ostavljaju zabranjena djela. Vjernicima je naređeno isto ono što je naređeno i poslanicima: “O poslanici, lijepim – dozvoljenim jelima se hranite i dobra djela činite; Ja, zaista, dobro znam šta vi radite!“ (El-Mu’minun, 51)

Zahvalnost koja se spominje u 172. ajetu sure El-Bekara odnosi se na dobra djela i u njemu nije rečeno “što je dozvoljeno”, kao što se to spominje u 168. ajetu, iz razloga što vjernika njegovo vjerovanje sprečava da posegne za onim što nije dopušteno (dok to nije slučaj sa ostalim ljudima).

Allahove riječi: “...ako, doista, samo Njemu ibadet činite”, ukazuju na to da Allaha istinski ne obožava onaj ko Mu se ne zahvaljuje, te da konzumiranje lijepih i dozvoljenih jela vodi ka činjenju dobrih djela, i biva uzrokom njihove ispravnosti.

Zahvalnost na blagodatima koje su nam ukazane obavezno je djelo, jer ta zahvalnost održava blagodati trajnim i povećava ih, dok nezahvalnost prouzrokuje njihov nestanak i gubitak. (Sa’di, Tejsirul-kerimir-rahman)

Zbog toga su učenjaci kazali da je šukr – zahvalnost, ustvari, zadržavanje prisutnog i dolazak do izgubljenog. (Nesefi, Medarikut-tenzil)

Ovim ajetom Uzvišeni Allah obraća se vjernicima koji su potvrdili svoje vjerovanje u Njega i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji samo Njega obožavaju i Njemu se pokoravaju. Spominjući posebno vjernike, Uzvišeni Allah ukazuje im počast i odlikovanost mimo drugih. (Ibn Džerir et-Taberi, Džamiul-bejan; Kurtubi, El-Džamiu li ahkamil-Kur'an)

Onog momenta kada čovjek čvrsto stane na put islama nerijetko se preda vjetru entuzijazma koji ga vine visoko i ponese brzo. Svjestan šta je dobra u životu propustio i koliko na svojima plećima nosi odgovornosti, ta osoba želi da to što brže nadomjesti i što više učini dobra koje će neutralizirati posljedice prije učinjenih loših djela. Međutim, to često zna biti pogrešan pristup, jedna od šejtanskih zamki i otežavajuća okolnost na samom početku pozitivnih promjena.

Nagovještavajući dolazak ramazana, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je ashabima: “Došao vam je ramazan, mubarek mjesec, Allah vam je stavio u obavezu da ga postite. U njemu se otvaraju nebeske kapije, a zatvaraju se džehennemska vrata; u njemu se okivaju prkosni šejtani, i u njemu je noć koja je bolja od hiljadu mjeseci i kome bude uskraćeno njeno dobro – stvarno je uskraćen.” (Ahmed i Nesai, hadis je sahih prema ocjeni šejha Albanija, rahimehullah.)

Prenosi se od Abdullaha b. Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: “Kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Muaza, radijallahu anhu, u Jemen, rekao mu je: ‘Ti odlaziš narodu koji su sljedbenici Knjige, pa kada im dođeš, prvo ih pozovi da posvjedoče da nema boga osim Allaha i da sam ja Allahov poslanik. Ako se oni tome pokore, onda ih obavijesti da im je Uzvišeni Allah kao strogu obavezu propisao pet namaza u toku svakog dana i noći. Ako se tome pokore, obavijesti ih da im je Uzvišeni Allah strogo propisao zekat, koji će se uzimati od njihovih bogataša i potom se dijeliti njihovim siromasima. Ako se i tome pokore, onda kao zekat ne uzimaj njihov najvredniji imetak i dobro se čuvaj dove onoga kome je učinjena nepravda jer između nje i Allaha ne postoji nikakva prepreka.’”

Hadis Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, jasno ukazuje na to da je prva obaveza svih ljudi da vjeruju i potvrđuju da je Uzvišeni Allah jedini Istinski Bog dostojan obožavanja.

Danas se mnogo priča i mnogo piše. U tom moru riječi pronađemo nešto za sebe. Svako od nas nađe sebi neku inspiraciju, iskru poleta i buđenja entuzijazma. Posebno je interesantan taj mladalački entuzijazam koji čovjeka za kratko vrijeme podiže sa zemlje među oblake. Ali, na veliku žalost, taj let među oblacima ponekad zna da vrlo kratko traje. Da nam se to ne bi dešavalo, potrebno je da govorimo o jednom razlogu tog kratkog leta.

Uvijek kada želimo da se motiviramo i podstaknemo na neko dobro, mislimo na sva ona djela za koja ćemo biti nagrađeni kod Allaha. Mi takva djela nazivamo ibadetom. Ibadet je opširan pojam koji podrazumijeva sva bogougodna djela, a među koja u prvom planu ulazi hizmet vjeri i svojoj zajednici, tj. ljudima oko sebe – općekorisna društvena djela. Uglavnom se ovakvi projekti zasnivaju na dobrovoljnoj, volonterskoj osnovi. A da bismo ustrajali u tome i dali svoj doprinos, ne smijemo se tek tako pokolebati.

Ramazanski post iziskuje velike tjelesne napore da bismo uspješno prošli kroz sve dnevne izazove i obaveze, stoga je planiranje pravilne ishrane od iznimne važnosti za vrijeme sehura i iftara. S druge strane, nadolazeći post je idealno vrijeme da prekinete s lošim prehrambenim navikama, te da svakodnevno osigurate pravilan unos, omjer i kombinaciju nutrijenata iz hrane. Nažalost, svjedočimo manje-više prevelikim nakuhavanjima hrane svake godine za vrijeme iftara (pogotovo grupnih ili džematskih), gdje se najčešće jedu prevelike količine mesa, transmasnih kiselina i šećera.

Često se može čuti kako su u ime religije počinjeni najveći zločini i kako religija predstavlja najveće zlo i uzrok najvećih stradanja ljudi širom svijeta. Tom prilikom posebno se ukazuje na islam, ali u manjoj mjeri i na ostale religije. Sve što ima dodirne tačke sa vjerom smatra se nazadnim, konfliktnim i sinonimom za stradanja ogromnog broja žrtava, dok se, s druge strane, komunizam ili ateizam predstavljaju kao garancija bezbjednosti i naprednosti. Međutim, koliko ta teza može izdržati pred brojkama žrtava za koje su odgovorni čelnici u ateističkim, odnosno komunističkim društvenim uređenjima? Odgovor ćemo pronaći u nastavku u kojem predstavljamo državnike koji će u povijesti ostati zapamćeni kao najveći zločinci i ubice.

Naš Gospodar je Svemogući Allah, u čijim je rukama sve što postoji. Naša nafaka je kod Njega i niko nam je ne može uskratiti. Kada se ljudi urote protiv nas nisu u stanju da urade ništa više od onoga što On dozvoli. Smrtni čas nam dolazi onda kada On odredi, a ne kada bi to ljudi htjeli. Dao nam je dovu kao univerzalno rješenje za sve naše probleme. Njemu ništa nije nemoguće. Ovo su pitanja koja često kod čovjeka probude neraspoloženje ili strah, tj. bojazan za nafaku, strah od ljudskih spletki, strah za život itd. Samo ubjeđenje da ima Neko Ko to sve kontroliše, ljudskoj duši daje smiraj. A kada nas zadese nepravde i iskušenja, svjesni smo da opet ne gubimo i ne treba da se žalostimo, jer će nam to sve biti nadoknađeno.

Razmišljajući koju temu da obradim u ovom tekstu, odnosno o kojoj rubrici bi trebao da redovnije pišem, u nekom opuštenijem stilu, shvatih da mi vrlo malo razmišljamo ozbiljnije ili, bolje rečeno, studioznije o svemu onome što se tiče nas i zajednice muslimana. Naravno, ne bih da svoje pisanje otpočnem u nekom kritičkom tonu, obojeno pesimizmom niti izraženo jezikom frustracija, ali realnost je pravo lice stanja. Uvijek je bitno da na prvo mjesto, ili možda preciznije rečeno, u prioritet našeg razmišljanja svrstamo imansko stanje. Ako ćemo baš još jednostavnije reći, mislim na sve ono što se tiče našeg duhovnog stanja, same misionarske vizije nas muslimana, ili kako to često volimo reći: svjesnijeg dijela zajednice – onih muslimana koji su islam shvatili kao generator ideja dobra, pokretački motor i pravilnik po kojem se realiziraju životni ciljevi. 

Već desetljećima svjedoci smo okupacije, torture i nepravde koju Izrael, uz podršku i odobrenje zapadnog svijeta, čini nad stanovništvom Palestine i Kudsa. Ali, ovo je samo ponavljanje onoga što se svaki put desi kada nepravednici dobiju priliku i zauzmu muslimansku zemlju.

S druge strane, mnoštvo primjera iz historije govori o plemenitosti i pravednosti islama. Jedan predivan primjer iz tog blaga jeste ophođenje drugog pravednog halife Omera b. Hattaba prema stanovnicima Kudsa, nakon što je grad predat muslimanima.

Ugovor koji je halifa Omer sklopio sa stanovnicima Kudsa istinski svjedoči o tome da je islam vjera tolerancije, a ne vjera prisile. Taj dokument je pravedni svjedok koji nam govori da su se muslimani prema kršćanima u Kudsu ophodili na način o kojem kršćani nisu ni sanjali. Omer, koji je osvajač, mogao je da im nametne šta je htio, da ih prisili na šta je htio, ali to nije uradio, jer je on predstavljao islam, vjeru koja ljude štiti i daje im potpuna prava, ma koje oni vjere bili.

Postoje ljudi koji cijeli život izučavaju književnost i djela velikih svjetskih književnika poput Tolstoja, Dostojevskog i Šekspira. Iako su decenije proveli čitajući te knjige, koliko njih zna napamet makar jedno cijelo poglavlje iz tih knjiga? A ako tome dodate da autorovu knjigu trebaju citirati u izvornom obliku i jeziku, bez ijedne greške, tada se ovaj izazov dodatno uvećava. Znači, Tolstoja treba citirati bez greške na ruskom, a Šekspira na engleskom jeziku. Već znate odgovor na ovaj izazov, ljudi to neće biti u stanju izvesti.

Kur’an ništa ne može zamijeniti, a sa njim dobijamo toliko toga. Druženje sa Kur’anom pomaže nam da budemo uspješni u školi, na fakultetu i u svim životnim oblastima. Učenje Kur’ana razvija u čovjeku radne navike, bolju organizaciju vremena, aktivira skrivene potencijale, unapređuje memoriju i pamćenje, olakšava učenje drugih naučnih oblasti, eliminira strahove i perfekcionizam, zbližava vas sa uspješnim ljudima, povećava bereket u vremenu, opušta i smiruje, liječi tijelo i dušu, i još mnogih drugih koristi.

Uzvišeni Allah, iz Svoje neizmjerne milosti, počastio je ummet Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, brojnim blagodatima, koje nisu bile poznate prijašnjim narodima, a jedna od tih blagodati jeste blagodat časnog mjeseca ramazana, koji je najbolji mjesec, u kojem je objavljena najbolja Knjiga, na najboljem jeziku, u najboljoj noći, najodabranijem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, putem najboljeg meleka Džibrila, na najboljem mjestu.

Četiri su strasti koje su veoma izražene u čovjeku: strast stomaka (jela i pića), spolna strast, strast srdžbe i strast jezika. A post je jedna veoma uspješna terapija koja liječi poremećaje koji nastaju onda kada ove četiri strasti izmaknu kontroli razuma i izgube balans. Post je uistinu lijek za ove strasti koje nanose ogromnu štetu, kako jedinki i porodici tako i društvu i ummetu, općenito, jer, istovremeno, liječi ove četiri i druge strasti koje su veoma razarajuće, ubitačne i opake onda kada izmaknu kontroli razuma. Hasan el-Basri govorio je: “Ne postoji nijedna neobuzdana životinja kojoj je potrebnija uzda nego što je to tvoj nefs, između tvojih bokova.” Te strasti mogu se veoma uspješno obuzdati samo uz bogobojaznost koja je, između ostalog, jedan od plodova posta. Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.” (El-Bekara, 183)

Obradovati brata muslimana je umijeće koje posjeduju čiste duše ispunjene imanom. One vole drugima dobro dunjaluka i ahireta i zbog toga teže da ih obraduju.

Prenosi se od Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Od najdražih djela Allahu jesu: da obraduješ mu’mina, da ga odjeneš, da ga nahraniš kada je gladan i da mu ispuniš neku njegovu potrebu.” (Albani je rekao da je hadis hasen, a drugi muhadisi da je slab)

Uzvišeni Allah opisao je ensarije kao one koji “više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se sačuvaju lahkomosti (škrtosti), oni će, sigurno, uspjeti” (El-Hašr, 9). Plemenite ensarije, stanovnici Medine, više su voljeli onima koji su doselili kod njih, iako su i oni sami imali potrebu. Međutim, ljubav i želja da se usreće druge osobe podsticala je ih na ovaj veliki ibadet, udjeljivanje u vremenu potrebe i oskudice.

Uspjeh u životu najčešće podrazumijeva uspjeh u poslu i u odnosu i komunikaciji sa drugim ljudima. Postizanje uspjeha u životu nije lahko. U ovome članku navest ćemo deset savjeta nadajući se da će vam oni pomoći u vašem budućem životu nakon što završite školu ili falkultet.

Istinski radnici za Allahovu vjeru mogu vrijediti kao desetine, čak i hiljade drugih ljudi. Kada je Halid b. Velid, radijallahu anhu, opkolio grad Hira, u današnjem Iraku, zatražio je pomoć od Ebu Bekra, radijallahu anhu, a on mu je poslao jednog ashaba Ka’ku b. Amra et-Temimija, radijallahu anhu, za kojeg se govorilo: “Neće biti poražena vojska u kojoj se nalazi Ka’ka i glas Ka’ke u borbenim redovima bolji je od hiljadu vojnika.” Isto tako, kada je Amr b. As, radijallahu anhu, prilikom osvajanja Egipta zatražio pomoć od Omera, muslimanskog halife, on mu je poslao četvericu ashaba: Zubejra b. Avvama, Mikdada b. Amra, Ubadu b. Samita i Meslemu b. Muhalleda, radijallahu anhum, poručivši mu: “Svaki od njih vrijedi kao hiljadu boraca.”

U svom djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, egipatski učenjak dr. Muhammed Jusri na sažet i koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao je na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. U ovom tekstu dr. Jusri govori o stavu sljedbenika sunneta o ashabima, radijallahu anhum.

Ovo je kraće djelo koje upozorava na ogovaranje – gibet i prenošenje tuđih riječi – nemimet, i pojašnjava razloge zabrane takvih postupaka, uz navođenje dokaza iz časnoga Kur’ana, sunneta i saglasnosti islamskih učenjaka – idžmaa.

Kur’an o ogovaranju

Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno – zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.” (El-Hudžurat, 12)

Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, u Tefsiru kaže: “U ovom ajetu ukazuje se na zabranu ogovaranja. Šta je to ogovaranje, pojasnio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji imam Muslim bilježi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koji kaže: “Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan o tome šta je ogovaranje, rekao je: ‘Da spomeneš brata po onome što on ne voli.’ Zatim su ga upitali: ‘Šta misliš, Allahov Poslaniče, ako je istina to što sam rekao o svom bratu?’ Na to Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ako je istina, time si ga ogovorio, a ako to bude laž, onda si ga potvorio.’”

● Zejd b. Eslema prenosi od svoga oca da je Omer b. Hattab, radijallahu anhu, rekao za Crni kamen: “Tako mi Allaha, ja znam da si ti kamen, ne donosiš korist niti otklanjaš štetu, i da nisam vidio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da te je poljubio, ni ja te ne bih poljubio”, a zatim je rekao: “Ono što smo vidjeli da radi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to ne volimo da ostavimo.” (Buhari)

U svom djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, egipatski učenjak dr. Muhammed Jusri na sažet i koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao je na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. Ovo je drugi dio teksta u kojem se govori o stavu ehli-sunneta prema novotarima.

Uzvišeni Allah opisao je Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najuzvišenijim i najljepšim svojstvima: “O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje, da – po Njegovom naređenju – pozivaš k Allahu, i kao svjetiljku koja sija.” (El-Ahzab, 45–46)

Božiji Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, u svim segmentima života bio je svjetiljka koja sija ljudi kojima je poslan. A njegov sunnet je svjetiljka koja sija njegovom ummetu, nakon njegove smrti, sve do Sudnjega dana.

Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, izbavio je ljude iz tmina nevjerstva, širka, novotarija, grijeha na svjetlo imana, tevhida, sunneta i pokornosti. On je bio putokaz koji pokazuje put ljudima do zadovoljstva njihovog Gospodara i do Dženneta: “Elif-lam-ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihovog Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na Put Silnoga i Hvaljenoga” (Ibrahim,1); “On robu Svome objavljuje jasne ajete da bi vas iz tmina na svjetlo izveo – a Allah je, uistinu, prema vama dobar i milostiv.” (El-Hadid, 9) 

U djelu Metnu durretil-bejanfiusulil-iman, egipatski učenjak dr. Muhammed Jusri na sažet i koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao je na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. U prethodnom tekstu bilo je riječi o općem stavu sljedbenika sunneta prema novotarijama u vjeri, a u ovom i narednom tekstu, uz Allahovu pomoć, bit će riječi o stavu ehli-sunneta prema novotarima:

● Odnos sljedbenika sunneta prema svim novotarima nije isti, već se prema njima, u zavisnosti od prilika i okolnosti, odnose na različite načine. Ponekad oni novotarima pojašnjavaju istinu i ispravan stav savjetujući ih korektno i nepristrasno, ponekad im laskaju i postavljaju se prema njima krajnje ljubazno, nastojeći ih pridobiti, a nekad ih izbjegavaju i od njih se distanciraju, te nastupaju prema njima strogo i oštro, a sve u zavisnosti od stepena i vrste novotarije u koju su zapali, kao i stanja u kojem se nalaze dotični novotari. Također, sljedbenici sunneta prilikom zauzimanja stava naspram novotara uzimaju u obzir princip koristi i štete, kao i okolnosti, kao što su mjesto i vrijeme. Sve spomenuto spada u domen šerijatske politike, tj. praktičnih pravnih i društvenih odnosa, koji se u osnovi temelje na principu pribavljanja koristi i otklanjanja ili barem ublažavanja štete.

Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, zaista je mu’min – vjernik poput pčele, koja jede samo ono što je dobro, daje samo dobro i kada sleti (na cvijet), ne polomi niti pokvari.” (Ahmed, hadis je vjerodostojan)

Novotari su odstupili od dosljednog slijeđenja sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prakse prvih generacija, pa ih zbog toga karakteriziraju neznanje, ekstremizam, pristrasnost, te slijeđenje strasti i prohtjeva. Oni se raspravljaju bez ispravnog znanja i validnih argumenata, i spore se oko istine, iako im se ona objelodanila i postala jasna. Bez obzira na razlike među njima, novotari su ujedinjeni u nastojanjima da omalovaže i obezvrijede metodologiju – shvatanja i primjenu šerijatskih tekstova, prvih generacija, te zajednički izražavaju neprijateljstvo prema sljedbenicima ehli-sunneta.

Ljubav prema znanju, a posebno prema hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, motivirala je mnoge ashabe da se, tragajući za samo jednim hadisom, upute na daleki put. Džabir b. Abdullah bio je jedan od tih ashaba i putovao je mjesec dana kako bi čuo jedan hadis.

Imam Ahmed u Musnedu i imam Buhari u Edebul-mufredu bilježe od Džabira b. Abdullaha, radijallahu anhu, da je rekao: “Kada sam čuo da jedan čovjek zna hadis koji je čuo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, (a ja nisam znao taj hadis), kupio sam devu, stavio na nju svoju putnu opremu i zaputio sam se tom čovjeku. Putovao sam mjesec dana, sve dok nisam došao do Šama. Kada sam stigao pred kuću Abullaha b. Unejsa el-Ensarije, rekao sam njegovom slugi: ‘Reci mu da je Džabir pred vratima.’ On je upitao: ‘Ibn Abdullah?’, a ja sam rekao: ‘Da.’ (Kada je sluga obavijestio Ibn Unejsa o mom dolasku), on je žurno izašao tako da se zaplitao u svoju odjeću. Kada smo se zagrlili, rekao sam mu: ‘Saznao sam da znaš jedan hadis o odmazdi koji si čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i pobojao sam se da smrt neće zadesiti tebe ili mene prije nego što ga čujem. Ibn Unejs tada reče: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Na Sudnjem danu Allah će proživiti ljude, (bose) gole, neobrezane i (kao) buhm.’ Upitao sam: ‘Šta je to buhm?’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘To su oni koji ništa ne posjeduju (da bi se mogli iskupiti).’ Zatim je nastavio: ‘Potom će ih Uzvišeni Allah dozvati glasom, koji će čuti i onaj koji je blizu, kao i onaj koji je daleko: ‘Ja sam Vladar i Dejjan (Onaj koji nagrađuje ili kažnjava na Sudnjem danu)! Nijedan stanovnik Džehennema neće ući u Džehennem prije nego što uzme pravo koje ima kod nekoga od stanovnika Dženneta, i nijedan stanovnik Dženneta neće ući u Džennet prije nego što uzme pravo koje ima kod nekoga od stanovnika Džehenema, pa čak da se radi i o šamaru.’ Upitali smo: ‘Kako kada ćemo pred Allaha doći bosi, neobrezani i bez ičega (čime bismo se mogli iskupiti)?’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Sa dobrim djelima, a kada njih nestane, sa lošim.’” (Hadis je hasen)

Da obijest može čovjeka odvesti do stepena da sebe smatra ne samo jedinim mjerilom istine već i jedinim pravim božanstvom kojem se sve mora pokoriti, najbolje pokazuje primjer egipatskih faraona o kojima nam Kur’an detaljno govori. Oni su bili toliko ubijeđeni da su posebna kategorija stvorenja, tako da su smatrali da i druge treba da ubjeđuju da je to baš tako.

U cijelome svijetu dominira natjecanje na polju kvaliteta i uvođenja različitih standarda. Međutim, da li smo se mi muslimani zapitali kako islam gleda na kvalitet, tj. na preciznost i temeljitost u činjenju djela. Sa sigurnošću se može reći da islam podstiče na kvalitetno i detaljno činjenje djela u svim sferama života, kako dunjalučkim tako i ahiretskim.

Allahovo savršenstvo

Uzvišenom Allahu pripada potpuno savršenstvo. Njemu ne dolikuje manjkavost. Njegova savršena stvorenja ukazuju na Njegovu svemoć, sveznanje i savršenstvo. Allah je stvorio stvorenja u najljepšem i najpotpunijem obliku, koji im omogućava djelovanje, radi kojeg su i stvorena: “Ti vidiš planine i misliš da su nepomične, a one promiču kao što promiču oblaci – to je Allahovo djelo koji je sve savršeno stvorio; On, doista, zna ono što radite!” (En-Neml, 88). Koliko god se neko trudio da nađe određenu manjkavost u Allahovom stvaranju, neće je naći: “Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio – ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada, pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak, zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran” (El-Mulk, 2–3), jer Uzvišeni Allah stvara sve sa mjerom: “Mi sve s mjerom stvaramo” (El-Kamer, 49). Veliki islamski učenjak Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, rekao je: “Naš Gospodar voli Svoja imena i savršena svojstva, a također voli i ono šta povlače sa sobom kao i njihove tragove na Njegovim robovima. On je lijep i voli ljepotu. On je El-Afuvv – Onaj koji mnogo oprašta i voli oprost. On je plemenit i voli plemenite i darežljive osobe. Sveznajući voli učene osobe. Vitr – jedan voli neparnost. Jak mu’min (imanska snaga) draži Mu je od slabog mu’mina. Strpljivi voli strpljive. Eš-Šekur – Onaj koji za malo djela obilno nagrađuje voli zahvalnost." (Uddetus-sabirin)

S obzirom na to da je Allah savršen i da sve stvara poptuno, On sigurno voli precizno i temeljito činjenje djela i maksimalno zalaganje u tom pogledu, pa čak to i naređuje.

Historija ne bilježi da je postojala grupa postojana na Allahovoj uputi kojoj Allah nije podario snagu, zaštićenost i, u konačnici, vlast, nakon što su pripremljeni da nose emanet upravljanja životom na Zemlji. Mnogi ljudi nisu u stanju slijediti Allahovu uputu, nisu u stanju trpjeti neprijateljstvo Allahovih neprijatelja prema sljedbenicima Njegove upute, plaše se neprijateljskih spletki i stalnog okupljanja protiv njih, strahuju od ekonomskih i drugih sankcija. Sve to su samo opsjene poput onih kurejšijskih onda kada su Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem kazali: ‘Ako s tobom budemo Pravi put slijedili, bit ćemo brzo iz rodnog kraja protjerani’, jer, kada su prihvatili Allahovu uputu On im je dao da za manje od četvrt vijeka zavladaju zemaljskim prostranstvima na istoku i na zapadu.

Loši drugovi uljepšavaju zabludu i navode na grijeh. Kada bismo upitali narkomane kako su počeli uzimati drogu, alkoholičare kako su počeli konzumirati alkohol, duhandžije kako su počeli konzumirati duhan i sl., vidjeli bismo da je u najviše slučajeva upravo društvo odigralo ključnu ulogu i navelo na “tanak led”, koristeći kićene besjede i slatke riječi, baš kao što ih je Uzvišeni Allah opisao: “Tako smo svakom vjerovjesniku neprijatelje određivali, šejtane u vidu ljudi i džina koji su jedni drugima kićene besjede govorili da bi ih obmanuli” (El-En’am, 112). Stvari i pojmove nazivaju lažnim imenima kako bi grijeh uljepšali i prikazali ga bezazlenim. Tako nemoral i zinaluk nazivaju ljubav, a razgolišenost trend i moda, za kamatu kažu da je provizija, a za kocku igra i zabava. Time žele da i drugi zalutaju kao što su i sami zalutali: “Oni bi jedva čekali da i vi budete nevjernici kao što su i oni nevjernici, pa da budete jednaki. Zato ih ne prihvaćajte kao prijatelje.” (En-Nisa, 89)

Predanost dunjaluku i žudnja za njim bili bi razumljivi kada bi dunjaluk bio sve, kada ne bi bilo proživljenja, polaganja računa i završnice u Džennetu ili u Vatri. Rekao je Svemogući Gospodar: “Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti?” (El-Mu’minun, 115) Zabludjeli dezorijentirano tumaraju ovim dunjalukom, ne razmišljajući od kuda su došli ni kuda idu. Šta život na ovom svijetu za njih znači i šta dolazi nakon njega? Putnik ka Džennetu, vječnoj kući Allahove milosti, mora dobro poznavati prirodu ovog dunjalučkog života, kako bi se ispravno prema njemu odnosio i sigurnim korakom kročio ka svome cilju. Dunjaluk je postojao mnogo prije nego što smo mi došli na njega i postojat će nakon nas koliko Allah odredi, i budemo li svoj stav o njemu gradili gledano samo iz naše perspektive, bit ćemo obmanjeni i prevareni. Da bismo imali pravu sliku o životu na ovom svijetu, neophodno je da ga upoznamo iz druge perspektive, da čujemo šta o njemu kaže Sveznani, Onaj koji poznaje prošlost i budućnost i kojem ništa nije skriveno. Neophodno je da pronađemo odgovore na velika pitanja, kao što su: Šta je svrha ovog dunjaluka? Kolika je njegova stvarna vrijednost? Zašto se na dunjaluku dešavaju zlo i nepravda? Kako se sačuvati dunjalučkih zamki?

Lijepa završnica na dunjaluku i ahiretu pripada samo Allahovim bogobojaznim robovima i to je jedno od velikih kur’anskih pravila.

Da bismo istinski shvatili ovo pravilo, moramo se prisjetiti značenja takvaluka – bogobojaznosti, jer upravo nosiocima te plemenite osobine pripada obećana završnica.

Mnogo je definicija takvaluka, a jedna od njih najslikovitije dočarava istinsko značenje takvaluka u životu mu’mina. Pojašnjavajući značenje takvaluka, jedan od ispravnih prethodnika rekao je: “Da li si išao stazom koju sa svih strana obavija različito trnje? Da li ćeš čuvati svoju odjeću od trnja? Upravo tako istinski mu’min čuva odjeću svog islama i imana od bodlji raznih grijeha i nepokornosti.”

Brate muslimanu i sestro muslimanko, zar ne znate da je jedino naša vjera islam, potpuna vjera: “Danas sam vam vašu vjeru usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan Sam da vam islam bude vjera.” (El-Maida, 3) Zar ne znate da je jedino naša vjera islam, sveobuhvatna vjera: “U Knjizi nismo ništa izostavili.” (El-En’am, 38) Zar ne znate da je jedino naša vjera islam, najpreciznija vjera, bez nejasnoća i kontradiktornosti: “Da je on (Kur’an) od nekog drugog mimo Allaha, u njemu biste našli mnoga razilaženja.” (En-Nisa, 82) Zar ne znate da je jedino naša vjera islam sačuvana vjera od bilo kakvih izmjena, manjkavosti i nedostataka, jer se Uzvišeni Allah obavezao da će je takvom očuvati: “Mi smo objavili ovaj Kur’an i Mi ćemo ga čuvati.” (El-Hidžr, 9) Budemo li svjesni blagodati ove vjere, budemo li je ljubomorno čuvali u svojim srcima, na svojim jezicima i u svojim djelima, i mi ćemo biti potpuni, sveobuhvatni, precizni i sačuvani od grijeha i stranputice. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ostavio sam vam nešto, pa ako se toga budete držali, nikada nećete zalutati: Allahovu Knjigu i svoj sunnet (svoju praksu)!” (Malik, Muvetta, a šejh Albani ocijenio ga je dobrim u djelu Miškatul-Mesabih, 1/40)

Nije tajna da mnogi nemuslimani izučavaju islam i njegove nauke. Često se takvi nazivaju “orijentalistima”. Svi oni nemaju iste namjere: neki od njih imaju loše namjere, žele da naude islamu i o njemu šire negativnu sliku, tumačeći i plasirajući određena pitanja na pogrešan i nepravedan način. Neki su čak pustili svoju maštu u izmišljanju laži o islamu, pa bez imalo stida i obraza šire laži kompromitirajući tako naziv i poziciju istražitelja i učenjaka. Međutim, ima i onih koji imaju namjeru da objektivno izučavaju ovu vjeru. Kad bismo rekli da su svi orijentalisti zlih namjera, bili bismo nepravedni, jer redovno se pojavljuju orijentalisti koji objektivno pričaju o islamu, a neki su od njih čak mnogo puta pohvalili našeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

Uzvišeni Allah dozvolio je Svojim robovima sve što je korisno, a zabranio im sve što je štetno. Sve ono u čemu ima štetnosti islam zabranjuje i čuva društvo od toga. Kaže Uzvišeni Allah: “...i sami sebe ne ubijajte! Allah je doista prema vama milostiv!” (En-Nisa, 29), “...i svojim se rukama u propast ne bacajte!“ (El-Bekara, 195)

Isto kao što je čovjeku zabranjeno sve što je štetno, tako mu je zabranjeno i da on nanosi štetu bilo kojem dijelu tijela, jer ono nije njegovo vlasništvo, ono mu je samo dato u emanet.

Konzumiranje lijepoga i zdrava ishrana pozitivno djeluje i odražava se na čovjekovo zdravlje i njegovo ponašanje, dok loša ishrana ima ružne posljedice kako na tijelo tako i na ponašanje. Jedna od vrlo ružnih i odvratnih stvari kojima je iskušano današnje društvo jeste pušenje, koje se proširilo i među muslimanima, kako Arapima tako i nearapima, kako mladima tako i starima, kako bogatima tako i siromašnima, a ni žene nisu ostale imune na ovu pošast.

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, uvijek je bio pristupačan, u blizini omladine, slušao je njihove probleme, poznavao njihova stanja, uvijek se prema njima ophodio blago i lijepo, s ciljem da popravi situaciju ma kako ona teško i zabrinjavajuće izgledala. Zašto ne slijedimo svoga miljenika i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u ophođenju sa omladinom, zašto se ne upoznamo s problemima omladine, njihovim potrebama, željama i strastima, pa da im olakšamo i pomognemo da stupe u bračnu zajednicu?! Omladina živi u punoj snazi, razbuktalih strasti, želja i potreba, i njih, kao i druge ljude, pogađaju teški momenti, tegobe i nedaće, tuge i žalosti, i tada, u takvim situacijama, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je uz omladinu, učestvovao je s njima u njihovoj žalosti, iskazivao im saučešće i nije im zabranjivao da plaču u takvim trenucima, osim kada bi progovorili nešto što izaziva srdžbu Gospodara svih svjetova.

Ibn Abbas, radijallahu anhuma, govori o tome: “Odjenuo sam najbolji jemenski ogrtač, uredio sam kosu i zaputio se kod njih. U podnevnim satima došao sam u njihovo mjesto i ušao u jednu od njihovih kuća.” Ibn Abbas, radijallahu anhuma, bio je čovjek lijepog stasa i glasa. Oni mu rekoše: “Dobro došao, Ibn Abbase! Ali, zašto nosiš takav ogrtač?” Ibn Abbas kazuje: “Na čemu mi zamjerite? Zaista sam na Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, vidio najljepše ogrtače, a Allah je objavio: ‘Reci: Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?’ (El-A‘raf, 32), rekoh im, a oni onda upitaše: ‘Zašto si došao?’ ‘Dolazim vam od Vjerovjesnikovih, sallallahu alejhi ve sellem, ashaba, od njegovog amidžića i zeta, od onih u čijem je vremenu objavljen Kur’an i koji bolje od vas poznaju njegovo značenje, a među vama nema nijedan od njih, da vam prenesem ono što govore i da njima prenesem šta vi kažete’, kazao sam, pa je pred mene istupilo nekoliko njih. Rekao sam im: ‘Recite šta zamjerate ashabima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovom amidžiću.’ ‘Zamjeramo mu tri stvari’, rekoše. ‘Koje?’, upitah.

● Rekao je Ebu Derda, radijallahu anhu: “Najviše čega se bojim na Dan obračuna jeste da mi se kaže: ‘Naučio si i saznao si, pa kako si se ophodio prema onome što si naučio i saznao?’” (Džamiu bejanil-ilm)

 “Džamije su Allaha radi, i ne molite se, pored Allaha, nikome!” (El-Džinn, 18) Izraz mesdžid označava mjesto činjenja sedžde. U vjerodostojnim predajama navodi se da je cijela zemlja podesna da bude mesdžid. Džabir, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dato mi je pet stvari koje nisu date nijednom poslaniku prije mene: potpomognut sam strahom na mjesec dana hoda; zemlja mi je učinjena mjestom za obavljanje namaza i čistom, pa koga god iz mog ummeta zadesi namaz bilo gdje, neka klanja; dopušten mi je ratni plijen a nikom prije mene nije dat; dato mi je pravo zauzimanja za grješnike (šefat) i svaki poslanik je slat samo svom narodu, a ja sam poslat svim ljudima.” (Buhari i Muslim) Iz dozvoljenosti klanjanja na svakom mjestu na zemlji izuzimaju se samo neka posebna mjesta, koja se ne mogu uzeti kao mesdžidi zbog posebnih svojstava koja poprime, kao što su đubrišta, klaonice, mezarja, hamami, mjesta poznata kao legla pljačkaša, mjesta na kojima su uništeni prijašnji narodi, torovi deva i mjesta koja su oteta.

U današnjem vremenu mnogi ljudi pogrešno razumiju odnose na relaciji vjera i dunjaluk, smatrajući da se vjersko i svjetovno nikako ne mogu sastaviti u jednom srcu, odnosno da dunjaluk isključuje vjeru i da osobe koje sudjeluju u nekim svjetovnim sferama ne mogu i ne trebaju imati doticaja s vjerom ili, pak, da za osobe posvećene vjeri nema mjesta za uživanje u ovosvjetskim blagodatima i da ih se moraju odreći. Oba ova mišljenja predstavljaju krajnosti, a ispravno razumijevanje jeste ono koje se nalazi između ovoga dvoga, bez pretjerivanja i popuštanja, jer su oba ova puta pokuđena u našoj vjeri i tome nas ona ne uči. Vjera islam je vjera sredine i to je njen simbol i simbol cjelokupnog islamskog ummeta. Kaže Uzvišeni: “I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok.” (El-Bekara, 143) Ova središnjost obuhvata vjerovanje, obrede, međusobne odnose, ljubav, mržnju i sve ostale aspekte života.

Onaj ko razmišlja o ajetima iz Kur’ana, naći će u Njegovim naredbama središnjost kada je u pitanju odnos prema dunjaluku i ahiretu: “I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu...” (El-Kasas, 77)

Mjesec ramazan je godišnja škola. Ovih dana otvorena su njena blagoslovljena vrata kako bi primila skupine postača sa svih krajeva svijeta. Ova ramazanska škola nije ni pretijesna ni premalena pa da pred nekim zatvara svoja vrata.

Postači dolaze u ovu školu da bi prisustvovali odgojnom seminaru na kojem se praktično uče kako povećati svoj iman, uljepšati svoj moral, učvrstiti svoje ibadete. Tokom ovog seminara, koji traje cijeli dan i jedan dio noći, postači izučavaju nekoliko predmeta koji su od izuzetne važnosti.

Kaže Uzvišeni Gospodar: “Zovite Me (dovu Mi činite), Ja ću vam se odazvati! Uistinu, oni koji se budu oholili prema robovanju Meni, ući će u Džehennem poniženi.” (Gafir, 60) Onaj ko Allaha pozove i zamoli, zasigurno neće ostati uskraćen za odgovor jer Gospodar naš zasigurno se odaziva molbi onoga koji Ga moli, a potvrdu za to nalazimo u riječima Uzvišenog Allaha: “Kada te o Meni upitaju robovi Moji, ti im reci da sam Ja blizu, uslišavam dovu onoga koji moli, kada Me zamoli, pa nek se i oni Meni odazovu i nek u Mene vjeruju, ne bi li bili na Pravom putu!” (El-Bekara, 186) Ramazan je prilika, a njegova zadnja trećina posebno, da čovjek svoju muku i tegobu iznese pred Onoga koji sve može. Ljudi vrlo često najprije idu od vrata do vrata, od čovjeka do čovjeka, tražeći i moleći za pomoć, pa kad im se ne udovolji, onda pokucaju i na vrata dove Gospodaru svjetova, a trebali su uraditi upravo obrnuto. Najprije se molba upućuje Onome koji je Svemoćan i kod koga su riznice nebeske i zemaljske. U vjerodostojnoj predaji kaže se: “O robovi Moji, kada biste vi, i prvi i posljednji, i ljudi i džini, stali na jedno mjesto, pa Meni svoje molbe i želje uputili, te Ja udovoljio svačijoj molbi i želji, to ne bi umanjilo ono što Ja imam ni onoliko koliko igla oduzme od mora kad se u njega zamoči.” (Muslim, br. 2577)

U medijima se daje veliki prostor učenjacima i intelektualcima koji šire novotarska učenja, a vodi se prljava kampanja protiv učenjaka i intelektualaca koji zagovaraju vraćanje autentičnom islamu. Neviđeni pritisci kojima su izloženi muslimani općenito, a posebno bezočne potvore na selefijski menhedž, koji na najljepši način predstavlja islam, doveli su do popuštanja nekih selefija. Da li zbog nedovoljnog znanja, ljudske slabosti, slabog pridržavanja vjere, straha za vlastiti život, imetak i porodicu, da li zbog neke ovosvjetske koristi, tek, pojedinci napuštaju selefijski menhedž koji su do jučer slijedili, preobražavajući se u njegove ljute protivnike i kritičare, predstavljajući svoje nečasno ponašanje kao naučnu kritiku i povratak utemeljen na spoznaji. To se dešavalo u prošlosti i nastavit će se dešavati. To je iskušenje sljedbenicima Istine, jer je Allah, dželle šanuhu, odredio da će biti iskušavani neprijateljstvom izvana i izdajstvom iznutra: “...da propadne nesretnik poslije očiglednog dokaza, i da uspije sretnik poslije očiglednog dokaza...” (El-Enfal, 42) Ispravno je kritizirati skupine koje su skrenule s ispravnog menhedža, kao što je prihvatljivo ukazati na grešku nekog učenjaka u određenom pitanju, ali napadati nekoga samo zato što je kao svoj put izabrao da slijedi Kur’an i sunnet prema shvatanju selefa, to je destruktivno i ono je odraz slijeđenja devijantnih ideja.

Vjera islam, kroz časni Kur’an i plemeniti sunnet, definirala je pojam vođstva i vođe i ukazala na osobine koje on treba imati. Vođstvo je prvenstveno odgovornost i obaveza, a ne u tolikoj mjeri počast, kako to neki smatraju. Preuzimanjem odgovornosti, bilo vjerske, političke ili druge, osoba stavlja na svoja pleća breme. Obilnost tog bremena uvećava se srazmjerno obilnosti i važnosti pozicije, a nema sumnje da su najveće i najvažnije pozicije one koje su u domenu sveopćeg interesa muslimana. Imajući u vidu navedene činjenice, sasvim je očigledno zašto islam svoje sljedbenike upoznava sa odgovornosti vođstva i upozorava ih da ga samovoljno ne traže.

Mnogo je terminoloških izraza koji u svojoj srži i suštini imaju mjesto u Allahovoj vjeri, ali ih neznalice među muslimanima i nemuslimani često koriste u pogrešnom značenju, pa se termin koji izvire iz srži islama koristi kao oružje za razbijanje temelja Allahove vjere.

Sintagma vesatijjetul-islam – sredina, odmjerenost islama, jedan je od najfrekventnijih izraza putem kojeg neprijatelji islama žele da poruše jedan od najvažnijih specifikuma i atributa islama. Zloupotreba ovog termina otišla je toliko daleko da se može reći kako ga, u većini slučajeva, oni koji ga upotrebljavaju koriste kao “riječ istine kojom žele poduprijeti neistinu”.

Zapadni intelektualci pogrešnim tumačenjem ove sintagme nastoje unakaziti ovu lijepu karakteristiku kojom je Allah, dželle šanuhu, odlikovao ovaj ummet, ali oni nisu jedini koji zloupotrebljavaju ovaj termin.

Rudžule – muškost jedna je od Allahovih mnogobrojnih blagodati na koju se ukazuje u ajetu u kojem jedan vjernik vodi dijalog sa nevjernikom i u kojem ga podsjeća na Allahove blagodati. Kao prvo, podsjeća ga da Allahu ne čini nevjerstvo, jer ga je On učinio “redžulan sevijjan”, tj. potpunim muškarcem: “Zar ne vjeruješ u Onoga koji te od zemlje stvorio, zatim od kapi sjemena, i najzad te potpunim čovjekom (muškarcem) učinio?” (El-Kehf, 37)

Ne potvaraj svoga roba ili ropkinju za blud, jer Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko za blud potvori ropkinju ili slobodnu ženu, židovkinju ili kršćanku, pa ne bude izbičevan na ovom svijetu, bit će izbičevan na onom svijetu s osamdeset udaraca bičem.”

Kada si putnik, a i kod kuće, prakticiraj uzimanje mesha (potiranje) po svojoj obući. Ako si musafir, mesh traje tri dana i tri noći, a ako si kod kuće, traje jedan dan i jednu noć. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je tako, a tako su rekli i Omer b. Hattab, Alija b. Ebu Talib i Ibn Abbas, ridvanullahi alejhim.

Kada se s nekim rukuješ ne izvlači svoju ruku iz njegove ruke sve dok on prvi svoju ruku ne izvuče iz tvoje ruke. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nikada prilikom rukovanja ne bi prvi povlačio (ruku), već bi onaj drugi bio prvi koji bi izvlačio svoju ruku.

Kada se neki čovjek okrene licem prema tebi, da s tobom razgovara, ti ne sklanjaj svoje lice od njega sve dok on prvi ne okrene svoje lice od tebe.

Ummet danas živi u velikim iskušenjima. Neprijatelji su se okupili sa svih strana, a oni koji su spremni da se odupru malobrojni su i nedovoljno snažni. Politička vođstva muslimana udaljavaju od sebe mudre savjetnike, a oslanjaju se na nezrele i površne saradnike. Štaviše, oslanjaju se na pokvarenjake koji im se dodvoravaju slatkorječivom pričom o patriotizmu, napretku i sličnim parolama. U isto vrijeme Allahova Knjiga, koja prokazuje ovu kategoriju pokvarenjaka, zapostavljena je.

Vjerniku koji proučava Allahovu Knjigu jasan je put, a onaj ko se okrenuo od Allahove Knjige, teškim i tjeskobnim će životom živjeti.

Allahov je zakon da se promjene dešavaju postepeno. Iza svakog događaja nalaze se uzroci i svakoj promjeni prethode određene pripreme. Takvo je stanje i sa promjenama vlasti i stanja u državama. Ovo je i razlog što mnogi ono što se oko njih dešava shvate tek onda kada bude kasno, kada se više ništa ne može učiniti.

Brojni vrijedni prosvjetitelji, shvatajući to stanje ljudi, brzo se razočaraju i obeshrabre, pa odustanu od aktivnog djelovanja, a neki, nažalost, učine krupne greške, pa ne samo da ne rade za dobrobit ummeta nego mu još nanesu štetu. Naša je dužnost da napravimo balans.

Poznavali su ga kao svoje sinove. Međutim, kad su vidjeli da nije iz njihovog naroda, zavist koju su osjećali dovela ih je do toga da odbiju da povjeruju u njega i da ga slijede. Štaviše, iz zavisti prema njegovim sljedbenicima, težili su da ih izvedu iz njihove vjere, kao što to kaže Uzvišeni: “Mnogi sljedbenici Knjige jedva bi dočekali da vas, pošto ste postali vjernici, vrate u nevjernike, iz zavisti svoje, iako im je Istina poznata; ali vi oprostite i preko toga pređite dok Allah Svoju odluku ne donese. Allah, zaista, sve može.” (El-Bekara, 109) Zavist Ehlul-kitabija odvela ih je u veliku zabludu. Dali su prednost vjerovanju u lažna božanstva nad vjerovanjem u Jedinog Allaha i nad slijeđenjem Vjerovjesnika. Mušrike su hvalili i govorili im da su bolji od muslimana: “Zar ne vidiš one kojima je dat jedan dio Knjige kako u kumire i šejtana vjeruju, a o neznabošcima govore: ‘Oni su na ispravnijem putu od vjernika. Njih je Allah prokleo, a onome koga je Allah prokleo nećeš naći nikoga ko bi mu pomogao.’” (En-Nisa, 51–52)

U svakom vremenu postojali su ljudi koji su imali jedan cilj – da riječju ili djelom ugase svjetlo islama. Tako je i ovo naše vrijeme iznjedrilo plejadu takvih ljudi, koji ne biraju sredstva niti načine da ispolje najrazličitije oblike negativnosti prema vjeri islamu, Kur’anu, poslaniku Muhammedu, kao i prema muslimanima. Glasniji su i aktuelniji nego ikada prije, pa mediji gotovo svakodnevno prenose njihove negativne komentare, uvrede i omalovažavanja, ali i njihova nedjela poput: skrnavljenja i paljenja primjeraka posljednje Božije objave – veličanstvenog Kur’ana, vrijeđanja posljednjeg Allahovog poslanika i njegovog miljenika Muhammeda, salallahu alejhi ve sellem, te najrazličitijih napada na muslimane i njihovu vjeru islam, a sve to pod parolom demokratije i prava na slobodu govora. Od slobode govora došlo se do slobode mržnje, što je potvrdilo nedavno sprovedeno istraživanje o govoru mržnje na društvenim mrežama koje je pokazalo da mržnja prema muslimanima raste velikom brzinom i da se najčešće uz riječi “musliman” ili “Islam” nadovezuju riječi “terorista” ili “terorizam”, te se na taj način stvara neprijateljsko okruženje koje se nerijetko završava nasiljem prema muslimanima. Stoga, jedan od ciljeva ovoga teksta, koji je istovremeno i najava moje nove knjige pod nazivom “100 svjetskih velikana o islamu”, jeste dati prostora onima koji su historijski i medijski diskriminirani samo zato što su branili islam ili su izrekli neka od najljepših priznanja na račun islama. Svi oni rođeni su u nemuslimanskim porodicama, pretežno kršćanskim, oni su nemuslimani koji su smogli snage da progovore iskreno i sa drugima podijele svoja razmišljanja o islamu, a njihovi motivi nisu mogli biti ništa drugo do pravednost, a priznanja koja dođu od pravednih neistomišljenika imaju posebnu težinu jer su nepristrasna i objektivna.

Kada te snađu tuga, bolest, potištenost, poniženje ili glad, ti tri puta reci: “Allah je moj Gospodar i ja nikoga Njemu ne smatram ravnim”, jer Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, svakome onome koga bi zadesilo ono što ga činilo tužnim naređivao bi da to izgovara.

Strpi se nad svim dunjalučkim nesrećama i tugama koje te zadese jer Uzvišeni Allah kaže:

“Reci: ‘O robovi Moji koji vjerujete, bojte se Gospodara svoga! One koji na ovome svijetu dobra djela budu činili čeka nagrada, a Allahova je zemlja prostrana; samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni.’” (Ez-Zumer, 10) Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Zaista je sabur spram imana poput glave spram tijela.”

Ni sa kim se ne prepiri, pa makar bio i u pravu, jer je došlo do mene da riječi Uzvišenog Allaha: “...nema snošaja sa ženama i nema ružnih riječi i nema svađe u danima hadža” (El-Bekara, 197), znače međusobno raspravljanje.

Kada se odlučiš da učiniš neko dunjalučko djelo, dobro razmisli o njegovom konačnom ishodu, pa ako nađeš da se za njega spominje Allahova nagrada, pristupi mu, a ako se bojiš u njemu Allahove kazne, ostavi ga. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada se odlučiš na neki dunjalučki posao, dobro razmisli o njegovom konačnom ishodu (posljedicama), pa ako bude dobar, uradi ga, a ako bude grijeh, ostavi ga.”

Nakon što su čitav svijet zahvatili višeboštvo, neznanje, zabluda i nepravda, javila se očajnička potreba za nekim ko će svijet izbaviti iz svih tih tmina. Allah, subhanehu ve te‘ala, počastio je cijelo čovječanstvo poslanstvom Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Kaže Uzvišeni: “Elif-lam-ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihovog Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na put Silnoga i Hvaljenoga.” (Ibrahim, 1)

Bilježi imam Muslim da je Nafia b. Abdulharis, Omerov namjesnik u Meki, sreo Omera u mjestu Asfan (na putu između Meke i Medine), pa je Omer upitao: “Koga si ostavio kao namjesnika stanovnicima Meke?” Nafia je odgovorio: “Ibn Ebzu.” Omer je upitao: “Ko je Ibn Ebza?”, a Nafia je odgovorio: “Jedan od naših robova.” Na to je Omer rekao: “Ostavio si im roba kao namjesnika?”, a Nafia je rekao: “On je karija (poznavalac) Kur’ana i poznavalac nasljednog prava.” Čuvši to, Omer je rekao: “Doista je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Zaista Allah ovom Knjigom uzvisuje jedne narode, a na niske stepene spušta druge.’” (Muslim)

Pomozi onome kome se nasilje čini i podrži ga koliko god možeš! Suprotstavi se nasilniku i odvrati ga od nasilja! Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:

“Ko ide sa onim kojem je nasilje učinjeno sve dok ne učvrsti njegovo pravo, Allah će mu učvrstiti njegove noge na Dan kada noge budu posrtale.”

Čuvaj se slijeđenja strasti i ostavljanja istine! Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ja se, uistinu, za vas bojim dvije stvari: slijeđenja strasti i lažne nade (vezivanja srca za nešto za što se čovjek nada da će realizirati u životu). Jer, slijeđenje strasti odvraća od istine, a lažna nada donosi zaborav ahireta.”

Pravedno postupaj prema ljudima i ne uzvisuj se nad njima! Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Tri su djela najplemenitija: spominjanje Allaha u svim situacijama, pomaganje brata imetkom i pravedno ophođenje prema ljudima.”

Ne gledaj u ono što je Allah zabranio! Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je Aliji, Allah ga počastio: “Ne bacaj pogled za pogledom! Jer, (imaš pravo) na prvi pogled, ali ne i na drugi.”

Pripazi se loše hrane i loše odjeće, jer od toga prolazi ukus, a ostaju posljedice. Uzvišeni Allah naređuje vjernicima ono čime je odgojio Svoje poslanike: "O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite, jer Ja dobro znam što vi radite!” (El-Mu’minun, 51) 

Bismillahir-Rahmanir-Rahim! Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, i neka je salavat i selam na najčasnijeg Poslanika, našeg predvodnika Muhammeda, na njegovu porodicu i sve njegove drugove.

Pišem ti poslanicu u kojoj, iz zahvalnosti Allahu i vođen lijepim ophođenjem prema Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, neću propustiti da ti iznesem uputstvo i u kojoj neću škrtariti u savjetima. Stoga, dobro je prostudiraj svojim razumom, usmjeri na nju svoj pogled i predaj joj svoj sluh, a zatim je razumi svojim srcem, prinesi joj svoju pamet i nimalo je ne gubi iz svoje svijesti. Jer, u njoj je sadržana dobrota na dunjaluku i lijepa nagrada Uzvišenog Allaha na ahiretu. A Allaha molim da nama i tebi podari tevfik (uspjeh i sreću)!

Pokušaj zamisliti trenutak kada ćeš biti u smrtnim hropcima, kada ćeš okusiti tugu smrti, prisjeti se šta će te sve zadesiti u tom trenutku, pred čime ćeš stajati nakon smrti kada budeš izložen pred Allahom, slava Njemu, i kada budeš polagao račun, poslije čega slijedi – vječnost. Pripremi za Allaha Uzvišenog ono što će ti olakšati strahote tih prizora i ublažiti brigu!

Stjecanje znanja od neprocjenjive je vrijednosti i ovu činjenicu potvrdit će mnogi, pa čak i oni koji su odustali od tog puta. Kako bi se put stjecanja znanja, na kojem stoje razna iskušenja i teškoće, uspješno prešao, neophodno je pomoći se strpljenjem ili saburom, koje je jedno od osnovnih načela uspjeha u obrazovnom procesu. U kur’anskom kazivanju o Hidru i Musau, alejhis-selam, koje Allah spominje u suri El-Kehf (Pećina), ukazuje se na važnost prihvatanja sugestija profesora i na neophodnost izgradnje strpljenja. Izostanak strpljenja kod osobe koja se u procesu stjecanja znanja nađe u teškim uvjetima, sasvim sigurno će dovesti do prekidanja školovanja. Upravo zbog toga učenici stalno moraju voditi računa o strpljenju i ni u jednom trenutku ne smiju sebi dozvoliti da ih savladaju žurba i želja da što prije dođu do cilja, odnosno, moraju biti svjesni da je u stjecanju znanja potreban postepeni i temeljni prelazak svakog nivoa obrazovanja, baš onako kako je Hidr savjetovao Musaa, alejhis-selam. U narednim redovima navest ćemo primjere prvih generacija (selefa) i njihove brižnosti u stjecanju znanja, primjere strpljenja koje su pokazali na tom putu i njihovog lijepog odnosa prema učenima, kako bismo u njihovom životu i odnosu prema obrazovanju pronašli inspiraciju za stjecanje znanja.

Taberani bilježi u svom Mu‘džemu da je jednom Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vraćajući se sa nekog putovanja, svratio kod jednog pustinjaka, seljaka, da se odmori. Pustinjak ga dobro ugosti i počasti, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “Kada dođeš u Medinu, posjeti nas!” Nedugo poslije toga, beduin se zaputi u pravcu Medine i posjeti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a kada htjede da krene nazad, Poslanik mu reče: “Traži od mene ako imaš neku potrebu!” Bilo je za očekivati da će od Poslanika tražiti blagodati onog svijeta, Džennet, šehadet na Allahovom putu ili da mu se dova prima itd., međutim, ovaj čovjek reče: “Tražim od tebe devu koju ću moći jahati”, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dade i opet mu reče: “Traži!” Čovjek reče: “Tražim psa koji će mi čuvati stoku”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredi da mu daju psa da mu čuva stoku, a zatim mu ponovo reče: “Traži!” Čovjek reče: “Tražim robinju koja će mi služiti u kući”, pa mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dade robinju, a zatim ovaj čovjek zašuti.

Crni kamen obložen je crnom masom koja je uokvirena srebrenim okvirom. Međutim, od Crnog kamena u ovoj masi ima samo osam manjih parčadi koji se razlikuju po svojoj veličini. Najveće parče je kao datula. Ovi djelići Crnog kamena smješteni su u srednjem predjelu crne mase i mogu se lahko uočiti i osjetiti prilikom dodira. Prema tome, puki dodir ili ljubljenje crne mase ne tretira se dodirivanjem Crnog kamena. Ovaj kamen spušten je iz Dženneta i bio je bjelji od mlijeka, ali je pocrnio zbog ljudskih grijeha. Tokom historije Crni je kamen prolazio kroz različite etape koje su predstavljale veliku opasnost po njega. Allahovi neprijatelji keramiti (zabludjela sekta koja je svojim nakaradnim ubjeđenjima izašla van okvira islama. Vidjeti: Medžmuu fetava, 13/237) na čelu sa svojim kraljem Ebu Tahirom Sulejmanom el-Kirmitijem, nakon što su ušli u Meku u vrijeme hadža 317. h. g. i ubili oko trideset hiljada ljudi i njihove leševe bacili u Zemzem, skinuli su vrata Kabe i njen prekrivač, porobili žene i djecu i ubili namjesnika Meke Ibn Muhariba, raspolovili su Crni kamen i odnijeli ga sa sobom. Kod njih je kamen ostao oko dvadeset dvije godine. (Vidjeti: Es-Sijer, 15/320–321; Medžmuu fetava, 27/467; Fethul-Bari, 3/539; Umdetul-kari, 9/242)

Allahova, dželle šanuhu, mudrost ogleda se i u tome što je u ovom muhammedanskom ummetu, čiji je šerijat trajan i nepromjenjiv, nadahnuo jednu grupu ljudi da čvrsto vjeruju, revnosno izvršavaju šerijatske propise i tako postaju živi dokaz da je praktična primjena islamskih propisa moguća na svakom mjestu i u svakom vremenu, da je to vjera koja ne slabi i čiji sljedbenici ne zapadaju u očaj. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “U mome ummetu neprestano će biti skupina koja će postupati po Allahovim odredbama; neće im nauditi oni koji ih ostave na cjedilu niti oni koji im se suprotstave.” (Hadis bilježi Buhari u svom Sahihu pod brojem 3369) Hadis ukazuje na to da je ova skupina koja će postupati po Allahovim propisima sačuvana od štete koja proizlazi iz dvije stvari: iz toga da budu ostavljeni na cjedilu i iz toga da budu napadnuti od drugih ljudi. Razlika između prvog i drugog ogleda se u tome što ostavljanje na cjedilu dolazi od ljudi iz vlastitih redova, a napad od strane neprijatelja izvana. (Vidjeti: Fetava šejhul-islam, 28/416) Dakle, to su dvije opasnosti koje vrebaju svaki pokret ili vjeru koja se nastoji nametnuti i uzdići.

Enes, radijallahu anhu, pripovijeda: “Ebu Talha je imao najviše palmi među ensarijama, a od svih palmi najdraži mu je bio vrt Bejruha, koji je davao lijepe plodove i u kojem je tekao izvor slatke vode. Nekada bi i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dolazio u taj vrt i pio tu svježu vodu. Kada je objavljen ajet: ‘Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite od onoga što volite...’ (Ali Imran, 92), Ebu Talha ode Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i reče: ‘Allahov Poslaniče, Allah je rekao: – Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite od onoga što volite..., a ja volim svoj imetak u Burejhi i to je sadaka čijoj se nagradi nadam kod Allaha. Učini s njom ono što misliš da je najbolje.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Divno, divno, doista je to imetak od kojeg ćeš imati profit! Doista je to imetak od kojeg ćeš imati profit! Čuo sam šta si rekao i smatram da to trebaš podijeliti bližnjima.’” (Hadis bilježe Malik u Muvetti i Ahmed u Musnedu s vjerodostojnim senedom)

Najveća Allahova blagodat koju je podario ljudima jeste uputa, vjera islam, i zasigurno nema nijedne druge blagodati da se može porediti s njom. Ova najveća Allahova blagodat za sobom povlači brojne druge blagodati koje može doživjeti i u njima živjeti i uživati samo musliman, sljedbenik islama, onakvog kakav je objavljen Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Učeći i proučavajući Allahovu Knjigu i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, možemo se upoznati s tim blagodatima islama.

Vehb b. Munebbih, rahimehullah, rekao je: “Noćni namaz je ponos poniženog i čast obeščašćenog, a post udaljava postača od požuda. I znaj da vjernik neće naći smiraj sve dok ne uđe u Džennet.” (Ibn Ebu Dun’ja, Ettehedžud ve kijamul-lejl, str. 24) Osman b. Ata el-Horosani prenosi da je čuo svog oca kako kaže: “Noćni namaz je život za tijelo, svjetlost za srce, vid za oči, te snaga za udove. Kada osoba ustane da klanja noćni namaz, taj dan bude sretna. A kada osobu savlada san i ne klanja noću ništa, tada se probudi tužna i slomljenog srca, kao da je sve izgubila, a ne zna da je izgubila najkorisniju stvar te noći.” (Ibn Ebu Dun’ja, Ettehedžud ve kijamul-lejl, str. 170) Ibn Ebu Zinad prenosi od svoga oca da je rekao: “Nisam otišao u Poslanikovu džamiju prije nego što nastupi vrijeme sabah-namaza, a da nisam čuo učenje Kur’ana u kućama pored kojih bih prolazio.” (Ibn Ebu Dun’ja, Ettehedžud ve kijamul-lejl, str. 174)

Namaz u Mesdžidul-haramu ima posebnu vrijednost. Džabir b. Abdullah prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz u mojoj džamiji (u Medini) bolji je od hiljadu namaza koji se obave u drugim džamijama, osim Mesdžidul-harama. Namaz u Mesdžidul-haramu bolji je od sto hiljada namaza obavljenih u drugim džamijama.” (Ibn Madža, Ahmed i drugi) Džabir prenosi da je neki čovjek na dan oslobođenja Meke rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Allahov Poslaniče, ja sam se zavjetovao da ću, ako ti Allah oslobodi Meku, klanjati dva rekata u Mesdžidul-aksau (u Kudsu)?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “Klanjaj ovdje.” Čovjek je opet postavio isto pitanje i dobio isti odgovor. Kada je treći put upitao, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “Postupi kako želiš.” (Ebu Davud, Ahmed i drugi) Imam Ebu Bekr en-Nekkaš kaže: “Izračunao sam vrijednost jednog namaza u Mesdžidul-haramu: vrijedi kao životni vijek u kojem se klanja pet dnevnih namaza u trajanju od pedeset pet godina, šest mjeseci i dvadeset dana.” (Vidjeti: Fethul-Bari, 3/82)

Katada b. Diame u zadnjoj trećini ramazana svakog je dana završavao hatmu. (Sijeru e‘alamin-nubela, 4/523, Muessesetur-risale) Katada b. Diama es-Sedusi, bio je povjerljivi prenosilac i veliki autoritet u hadiskoj znanosti. Ebu Hilal pripovijeda: “Upitao sam Katadu o jednoj mes’eli pa mi reče: ‘Ne znam.’ Rekoh mu: ‘Reci po svom mišljenju.’ On reče: ‘Nisam rekao po mišljenju već četrdeset godina.’ Tada je imao pedeset godina.” Kada je Katada došao kod Seida b. Musejjiba, počeo ga je ispitivati nekoliko dana, pa mu Seid reče: “Da li znaš napamet sve što si me pitao?” Katada reče: “Da. Pitao sam te to i to, pa si odgovorio to i to, pitao sam te o tome i tome, pa si rekao to i to, a Hasan je rekao to i to...”, sve dok mu nije ponovio mnoge hadise. Seid reče: “Mislim da Allah nije stvorio nekog poput tebe (tj. da ti nema ravnog).” (Vidjeti: Et-Tabekatul-kubra, 7/173)

Ibn Abbas kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao je kod zemzema pa smo mu zagrabili jednu kofu iz koje se napio. Na kraju je jedan gutljaj zemzema iz usta vratio u kofu koju su ponovo sasuli u bunar.” (Ahmed, 1/372) U drugoj predaji od Vaila b. Hudžra navodi se da je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, donesena posuda sa zemzemom, pa je njome isprao svoja usta, a potom je vratio vodu natrag u posudu. Voda je imala miris ljepši od mošusa ili kao mošus. (Ahmed, 4/318) Vrijednost zemzem-vode znaju i učeni ljudi iz reda ehlul-kitabija. Mudžahid b. Džebr pripovijeda da su jednom prilikom, dok su putovali zemljom Bizantinaca, bili prinuđeni prenoćiti kod jednog svećenika. Svećenik je upitao prisutne da li među njima ima neko iz Meke, a Mudžahid je odgovorio da ima. Svećenik ga je upitao kolika je udaljenost između Zemzema i Crnog kamena, a Mudžahid je rekao da ne zna tačno, nego da samo može nagađati. Svećenik reče: “Ja znam, voda prolazi ispod Crnog kamena. Da imam posudu u kojoj se nalazi zemzem-voda, bila bi mi draža od iste posude pune zlata.” (El-Fakihi, 2/37/1097, s ispravnim lancem prenosilaca)

Čvrsto ubjeđenje da je susret sa Uzvišenim Allahom istina, temelj je imana svakog muslimana. Ubjeđenje u susret sa Allahom sastavni je dio petog imanskog šarta, tj. vjerovanja u Sudnji dan i proživljenje poslije smrti. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na pitanje Džibrila, alejhis-selam, o tome šta je iman, odgovorio je: “Da vjeruješ u Allaha, u Njegove meleke, Njegovu Knjigu, u susret sa Njim, u Njegove vjerovjesnike i da vjeruješ u proživljenje poslije smrti.” (Buhari i Muslim) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, običavao je spominjati ovu činjenicu u dovi na početku svog noćnog namaza: “Ti si Hakk (Istiniti) i susret sa Tobom je hakk (istina).” (Buhari i Muslim)

Imam Ebu Hanifa

Ebu Jusuf pripovijeda: “Dok sam šetao sa Ebu Hanifom, čuo sam čovjeka kako kaže drugom: ‘Ovo je Ebu Hanifa, on ne spava po noći.’ Ebu Hanifa reče: ’Tako mi Allaha, neće se o meni pričati ono što ne radim.’ Zatim je noći provodio u namazu i skrušenim dovama.’” Ebu Hanifa en-Nu‘man b. Sabit b. Zuta el-Kufi poznati je imam, fakih ummeta, alim Iraka. Rođen je osamdesete godine po Hidžri, za vrijeme mlađih tabiina. Upitan je imam Malik: “Da li si vidio Ebu Hanifu?”, pa je rekao: “Da, vidio sam čovjeka koji, kada bi te htio ubijediti da je ovaj stub od zlata – dokazao bi ti to.” Od Abdullaha b. Mubareka prenosi se da je rekao: “Nisam vidio poštovanijeg čovjeka u društvu, ljepšeg ponašanja i blažeg od Ebu Hanife.” Jahja b. Abdulhamid prenosi od svog oca da je rekao: “Družio sam se s Ebu Hanifom šest mjeseci i nisam vidio da je klanjao sabah osim s jacijskim abdestom, i svake noći pred sehur završio bi hatmu.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 6/399.) Od Eseda b. Amra prenosi se da je Ebu Hanifa četrdeset godina klanjao jaciju i sabah s istim abdestom. (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 6/399.) Ebu Asim en-Nebil ka‍že: “Zbog mnoštva namaza koje je klanjao, Ebu Hanifu su nazivali klin.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 6/400.)

S bereketom čovjek u svom životu može da ostvari mnoge stvari, dostignuća, što drugi ne mogu, oni koji nemaju bereketa. Sa‘d b. Muaz, radijallahu anhu, primio je islam kada je imao trideset godina, a preselio je kada je imao trideset šest godina. Međutim, zbog njegove smrti zatresao se Aršur-Rahman (Prijestolje Milostivog), iako je živio u islamu samo šest godina. Neki ljudi spavaju deset sati i ustanu lijeni, kao da nisu ni spavali, a drugi spavaju pet sati i ustanu vrijedni, raspoloženi, smireni, radi bereketa u vremenu. Rani jutarnji sati su mubarek vrijeme i u njima se nalazi bereket, zbog dove Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Moj Allahu, daj mome ummetu bereket u ranjenju.” (Bilježi Ebu Davud, hadis je vjerodostojan) Čovjek može da uradi i dostigne stvari u tom vremenu koje ne može da uradi u drugim vremenima. Ukoliko imaš neke poslove i ne nalaziš vremena da ih uradiš, i nalaziš na prepreke, pokušaj da ih uradiš u ranim satima i uvjerit ćeš se u bereket tog vremena.

Sva hvala pripada samo Allahu, neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe!

Dragi brate, život na dunjaluku nalik je nebu iznad nas: nekada je vedro, a nekada oblačno, međutim, znaj da zemlja ne rađa sve dok se ne nakupe oblaci i kiša ne prokapa. Tako, ako ti se u nekom danu nakupi briga, spopadne te tuga i žalost, znaj da sigurno, bez imalo sumnje, dolazi “kiša”, dolazi izlaz i zato ne tuguj: “I Allah će nakon tegobe dati olakšicu!” (Et-Talak, 7), “I doista s tegobom dolazi olakšica! Zasigurno s tegobom dolazi olakšica!” (El-Inširah, 5–6)

Dunjaluk nije vječan! Pun je manjkavosti, iako mnogi ljudi na dunjaluku prizivaju sebi veličinu, ugled, položaj, pa neki i potpunost; a da su, doista, potpuni, živjeli bi vječno i nikada ne bi umrli: “Sve što je na dunjaluku prolazno je!” (Er-Rahman, 26)

Jedna od grešaka koje mnoge ljude sprečava od ostvarivanja najviših ciljeva jeste uvjerenje da uspjeh mogu postići samo pametni ljudi. Međutim, više je studija potvrdilo da je veliki brojnih značajnih historijskih ličnosti dolazio iz reda običnih ljudi i da su mnogi od njih bili neuspješni na više polja, poput obrazovanja. Bez sumnje, glupi ljudi neće ostati zapisani u historijskim djelima, ali, s druge strane, inteligencija je samo relativan pojam, neki je imaju više, a drugi manje. Mnogi ljudi primjećuju samo vidljive znakove inteligencije, ali u ljudima leže mnoge izvanredne i skrivene sposobnosti, kojih često ni ta osoba nije svjesna sve dok ih ne otkrije ili posredstvom nekog događaja, ili na putu ostvarenja određenih ciljeva. U tom trenutku, ti talenti zasjaju u pravo svjetlu, ostavljajući kao svoj trag brojne uspjehe i pobjede. Svako od nas mašta, ali je razlika između velikana i drugih ljudi u tome što jake ličnosti imaju sposobnost, jaku volju i odlučnost da svoje snove pretvore u stvarnost. Jedna od najvećih prepreka na tom put jeste strah od neuspjeha. To je bolest koja se mora otkloniti. Neuspjeh je normalna pojava u životima svih naroda ili vođa. Da li ste ikada čuli za vojsku koja je slavila u svim bitkama? Da li znate i za jednog lidera koji nije pretrpio niti jedan jedini poraz? Jedan od najvećih vojnih heroja u historiji našeg ummeta – Allahova sablja, Halid b. El-Velid, izgubio je nekoliko bitki prije i nakon primanja islama. Da li ga je to spriječilo i odvratilo od nastavljanja borbe? Ne!, nego je nastavio sve dok nije ostvario najznačajnije i najbriljantnije uspjehe? Edison, izumitelj električne sijalice, bio je jedan od najvećih izumitelja u modernoj historiji. Međutim, pretrpio je više od hiljadu neuspjeha, sve dok nije došao do velikog otkrića, pod čijim svjetlom ja ispisujem ove redove.

Prenosi Salih b. Kejsan: “Sastao sam se sa Zuhrijem da tražimo znanje, pa je Zuhri rekao: ‘Pisat ćemo sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i pisat ćemo šta su radili ashabi jer je i to sunnet’, a potom sam rekao: ‘Ja neću pisati šta su radili ashabi jer to nije sunnet.’ Pa je Zuhri uspio, a ja sam propao.” (Džamiu bejanil-ilm, 2/1176)

“I kad on stasa do svoje mladosti, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine.” (Jusuf, 22) Djetinjstvo je najljepši dio života za koji se kaže da je ispunjen punim zdravljem i bezbrižnošću, živahnošću i razigranošću. Ipak, to je životno doba kada se čovjek vrlo rijetko zapita za ono što čini ili ne čini. Na drugom kraju života je starost. To je životno doba u kojem, obično, imamo ono što u prvom nismo imali, a to je životno iskustvo – mudrost. Kada čovjek stekne mudrost, obično izgubi životnu snagu i energiju, a time i želju da nešto čini i mijenja svijet koji ga okružuje i u kojem egzistira. Zato ćemo često čuti starije kako govore mladima: “Eh, da su mi sada tvoje godine i energija, a ova pamet i iskustvo...!” Ipak, ima jedan period u našem životu u kojem gotovo da imamo sve što nam je neophodno da budemo sretni i pametni. To je doba mladosti.

Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, govorio je: “Znanje se nalazi u tri stvari: Kur’anu, sunnetu i reći ‘ne znam’.” (Džamiul-bejanil-ilm, 2/423) Ebu Menhel prenosi da je sjedio sa Zejdom b. Erkamom i El-Beraom b. Azibom i da im je tom prilikom postavljao pravna pitanja, pa kada god bi jednog upitao, taj bi rekao: “Pitaj njega, on je bolji od mene.” (Džamiul-bejanil-ilm, 2/432) Rekao je Muhammed b. Menkeder: “Doista je učenjak na položaju između Allaha i Njegovih stvorenja, stoga neka pripazi kako će se ponašati.” (Bedaiul-fevaid, 3/793–794) Abdurrahman b. Ebu Lejla rekao je: “Zatekao sam stotinu dvadeset ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kada bi jedan od njih bio upitan nešto, izbjegao bi da odgovori tražeći da neko drugi dâ odgovor. Tako bi radio i sljedeći sve dok se pitanje ponovo ne bi postavilo onom prvom.” (Bedaiul-fevaid, 3/792–794) Rekao je Husejn El-Esedi: “Doista vi odgovarate na pitanja koja kada bi se postavila Omeru b. Hattabu, radijallahu anhu, on bi zbog toga sazvao učesnike Bedra.” (Bedaiul-fevaid, 3/792–794) Ebu Omer spominje da je neki čovjek došao Kasimu b. Muhammedu i postavio mu neko pitanje, na što je ovaj odgovorio da ne zna. Potom je čovjek rekao: “Ja sam tebi došao. Ne znam nikog drugog osim tebe”, pa je Kasim rekao: “Ne gledaj u dužinu moje brade, niti u ove ljude oko mene. Tako mi Allaha, ne znam.” Tada je ustao neki čovjek od Kurejšija i zamolio Kasima da mu odgovori, pa je El-Kasim rekao: “Tako mi Allaha, draže mi je da mi neko odsiječe jezik nego da govorim o Allahu bez znanja.” (Bedaiul-fevaid, 3/792–794)

Sva hvala pripada samo Allahu, Onome koji je Svome robu objavio Furkan da svim ljudima bude opomena! Svjedočim da nema istinskog boga dostojnog obožavanja osim Allaha, Jednog, Jedinog, koji nema sudruga, Onoga koji je smjenu noći i dana učinio poukom za onoga koji hoće pouku da primi i da bude zahvalan. I svjedočim da je Muhammed Allahov rob i poslanik, kojeg je Allah poslao kao upućivača, onoga koji je donosio radosne vijesti i opomene, koji je Allahovom voljom pozivao Allahu i bio svjetionik budućim pokoljenjima, neka je Allahov salavat i selam na njega, njegovu časnu porodicu, njegove ashabe i sve one koji ga slijede do Sudnjega dana.

Neki su ljudi Amiru b. Abdulkajsu spomenuli nedostatak koncentracije u namazu, pa je rekao: “Vi to osjećate? Tako mi Allaha, draže mi je da se vrhovi kopalja zabodu u moju utrobu nego da osjetim nedostatak koncentracije u svom namazu.” (Vidjeti: Hil’jetul-evlija, 2/92) Kada je Amir b. Abdulkajs bio na samrti, zaplakao je, pa su ga upitali: “Zašto plačeš?”, a on je odgovorio: “Ne plačem iz straha od smrti, niti zbog čežnje za dunjalukom, već plačem iz čežnje za žeđi koju sam osjećao u vrelim podnevnim satima (zbog posta) i za noćnim namazom.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 4/19, i Hil’jetul-evlija, 2/88) Amir b. Abdulkajs rekao je: “Da nas Allah nije iskušao time da moramo jesti, a da kada jedemo moramo izgubiti abdest, vidio bi me moj Gospodar da sam Mu stalno na rukūu i na sedždi.” (Vidjeti: Sifetus-safve, 3/205) Amir b. Abdulkajs klanjao je po osam stotina rekata u toku jednog dana i noći, a i pored toga, korio je samog sebe govoreći: “Doista malo ibadetim”. (Vidjeti: Sifetus-safve, 3/205)

Druženje sa bogobojaznim i pronicljivim, privrženost onima koji razmišljaju i pobožnjacima, kao i privrženost ovoj kategoriji među bogobojaznima i čestitima čiji se razumi odlikuju mudrošću, njihova lica blješte nurom (svjetlošću), a njihove se grudi povećavaju spoznajom – a takvih je veoma malo –uspješan je lijek. Nastoj da među ovima imaš drugove kojima si privržen, kod kojih se zaklanjaš, s čijim je dušama povezana tvoja duša i s čijim je životima povezan tvoj život, kako bi većinu svog slobodnog vremena provodio sa njima. A pripazi se glumaca! Tragaj za onima čije te stanje naprosto budi i podiže, čije te djelovanje upućuje na dobro (hajr), i kada god ih vidiš, ti se Allaha sjetiš. Ovakvo društvo je jedan od najkorisnijih lijekova jer narav (karakter) je kradljivac, a srce se povodi za srcem i duša crpi hranu od duše. Stoga, nastoj da sebi za druga nađeš nekog od ovih čestitih duša.

Imam Ibn Abdul-Berr el-Kurtubi (umro 463. h.g.) svojim senedom prenosi od Alije b. Hasana b. Šekika da je rekao: “Čuo sam Abdullaha ibn Mubareka (umro 181. h.g.) kako kaže: ‘Početak znanja je nijjet, zatim pomno slušanje, zatim razumijevanje, zatim pamćenje, potom postupanje po njemu, a onda njegovo širenje.” Ibn Abdul-Berr također prenosi od Abdurrahmana b. Mehdija, koji prenosi od Muhammda b. Nadra el-Harisija da je rekao: “Početak znanja je pomno slušanje.” Neko ga upita: “A zatim?” On odgovori: “Pamćenje.” Opet ga upitaše: “A zatim?” On reče: “Postupanje po tome.” Upitaše ga: “A zatim?” On reče: “Njegovo širenje.” Ibn Abdul-Berr također prenosi od Sufjana b. Seida es-Sevrija (umro 161. h.g.) da je rekao: “Nekada se govorilo: ‘Početak znanja je ćutanje, zatim pomno slušanje, zatim pamćenje, zatim postupanje po njemu, zatim širenje i podučavanje.”

Mesdžidi i džamije već se odavno žale na malobrojnost svojih posjetilaca koji u njima spominju Allahovo ime. Nestalo je ljudi koji u Allahovim kućama dočekuju novi dan i koje obavija tmina noći dok klanjaju posljednji namaz u tom danu, ljudi koje trgovina ne odvraća od spominjanja Allaha, obavljanja namaza i davanja zekata i koji se boje Dana u kojem će srca i pogledi biti uznemireni. Mesdžidi su Allahove kuće na Zemlji, najčišća i najbolja mjesta za koja se vežu srca vjernika, pred njihovim vratima zaustavljaju se fitne i svaki razuman musliman teži ka tome da učestvuje u njihovoj gradnji, održavanju i čišćenju, koliko je u mogućnosti.

Kvalitetnim odgojem i obrazovanjem dobijamo kvalitetne osobe, koje zatim kvalitetnim i organiziranim djelovanjem grade zdravo, moralno, kompaktno i uspješno društvo. Da bi se izgradilo takvo društvo, potrebno je aktivirati faktore uspjeha koji su sastavni dio zdravog pojedinca i zajedno čine suštinu čovjeka. U prošlom broju govorili smo upravo o kvalitetima pojedinaca koji zajedničkim djelovanjem grade zdravu i prosperitetnu zajednicu, o čijim ćemo kvalitetima govoriti u ovom tekstu.

Svaka zajednica sačinjena je od pojedinaca, kao što je i svaka vojna formacija sastavljena od vojnika, individua. Da li je za izgradnju kvalitetne zajednice ili vojnu pobjedu i ostvarenje tog cilja potrebno mnoštvo pojedinaca, odnosno kvantitet, ili je, pak, cilj moguće postići sa malobrojnim ali kvalitetnim pojedincima?

Prisjetimo se ashaba koji pobjeđuju na Bedru, bez obzira što ih je trostruko manje, i početka bitke na Hunejnu kada muslimani gube, bez obzira što su brojniji. Omer b. El-Hattab šalje Amra b. El-Asa da oslobodi Egipat i s njim samo 4.000 vojnika. Kada je Amr b. El-As zatražio pomoć, poslao mu je još 4.000 vojnika, i s njima četvericu, za koje je rekao da svaki od njih vrijedi kao 1.000 drugih. Smatrao je da ukupno ima 12.000 vojnika, a vojska koja broji 12.000 ljudi, neće biti pobijeđena zbog malobrojnosti.

Starac ‘Aša b. Kajs, poznati pjesnik, krenuo je iz Jemame (Nedžda) želeći da sretne Poslanika, alejhis-selam, i da primi islam. Sjeo je na jahalicu u želji da vidi Poslanika, alejhis-selam, i tako prelazio mnoga područja iz želje za islamom i ostavljanjem kipova. Kada je bio blizu Medine, presretoše ga neki mušrici i upitaše gdje je krenuo. Kada im je rekao da želi do Poslanika, alejhis-selam, oni se pobojaše da neće primiti islam i tako ojačati Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa mu rekoše: “O A'ša tvoja vjera i vjera tvojih očeva bolja je za tebe!” On reče: “Ne, Poslanikova vjera je bolja i dugotrajnija!” Na to oni rekoše: “O ‘Aša, on zabranjuje zinaluk (nemoral)!” “Ja sam starac u poznim godinama, nemam potrebe za ženama”, odvrati ‘Aša. “On zabranjuje vino!”, rekoše oni. “Ono oduzima pamet, ponižava čovjeka i nemam potrebe za njim”, kaza ‘Aša. Kada su vidjeli da je odlučan da primi islam, rekoše: “Dat ćemo ti stotinu deva da se vratiš kući i ostaviš islam!” On poče razmišljati o imetku, jer to je velika vrijednost, i šejtan ovlada njegovim razumom, pa se okrenu njima i reče: “Što se tiče imetka, može!” Sakupiše mu stotinu deva, on ih uze, vrati se svojim stopama, vrati se svom narodu sa nevjerstvom tjerajući deve ispred sebe, radujući se i veseleći, a kada je došao blizu kuće, pade sa deve, slomi vrat i umrije.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko lijepo uzme abdest, zatim klanja dva rekata, lijepo čineći ruku’ i iskazujući skrušenost, a onda zatraži oprost od Allaha, bit će mu oprošteno.” (Biljež‍i imam Ahmed sa dobrim senedom. Vidjeti: Sahihut-tergib vet-terhib, 1/94) Od Ubade b. Samita, radijallahu anhu, prenosi se da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Allah je pet namaza učinio obaveznim, pa ko lijepo uzme abdest za njih, klanja ih u njihovo vrijeme, upotpuni ruku’, sedždu i skrušenost, ima obećanje od Allaha da će mu oprostiti grijehe.” (Biljež‍i Ebu Davud u Sunenu, sahih li gajrihi. Vidjeti: Sahihut-tergib vet-terhib, 1/95) Od Ebu Abdullaha el-Eš‘arija, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio čovjeka koji ne upotpunjava rukū’ i brzo obavlja sedždu, kao da kljuca, pa je rekao: ‘Kada bi ovaj umro u ovakvom stanju, ne bi umro u Muhammedovoj vjeri.’” (Biljež‍i ga Et-Taberani u El-Kebiru, Ebu Ja’la, i Ibn Huzejme u Sahihu, sa dobrim senedom. Vidjeti: Sahihut-tergib vet-terhib, 1/127.) Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz ima tri trećine: čistoća je trećina, ruku’ je trećina i sedžda je trećina; pa ko ih obavi dajući im njihovo pravo, bit će mu primljen namaz, a sa njim i ostala djela, a kome ne bude primljen namaz, neće mu biti primljena ni ostala djela.” (Biljež‍i ga El-Bezzar sa dobrim senedom. Vidjeti: Sahihut-tergib vet-terhib, 1/129)

Život na dunjaluku neodvojiv je od iskušenja i nema čovjeka a da nije stavljen na kušnju. Uzvišeni Allah o toj nepobitnoj činjenici prejasno kaže: “Onaj koji je stvorio smrt i život da bi vas ispitao (provjerio, iskušao) koji će od vas bolje činiti djela.” (Prijevod značenja El-Mulk, 2) Jedan je iskušan bolešću, drugi siromaštvom, treći gubitkom voljene osobe, jedna se žena žali na djecu, nema mira od njih, zbog njih nema vremena za sebe, a druga je nerotkinja i sve bi to s radošću podnosila samo da ima dijete, treća se žali na svoga muža jer je zapostavlja i ne brine se o njoj... To je dunjalučki život! Nema nijednog od nas a da ne proživljava određene kušnje. Stoga i sebi i vama upućujem nekoliko savjeta kako da se nosimo sa svim dunjalučkim iskušenjima, kako da ih ispravno razumijemo i u njima ostanemo postojani.

Sastavni dio svakog islamskog udruženja koje djeluje na putu promicanja pozitivnih, moralnih, vjerskih i obrazovno-odgojnih vrijednosti, jeste šura ili savjetodavno vijeće. Kada se govori o ehlu-šuri, misli se na međusobno savjetovanje sa ciljem da se dođe do što boljeg rješenja, međutim, islamski učenjaci spominju da se šura – savjetovanje, traži od osobe koja je za to kompententna i ispunjava određene uvjete ili osobe koja posjeduje određena svojstva, između ostalih: šerijatsko znanje, punoljetnost, lijepo ponašanje, istinsko vjerovanje u Allaha i oslanjanje na Njega, povjerenje, iskreno savjetovanje, iskustva u stvarima u kojima se traži njeno mišljenje, jer predmet međusobnog dogovora je Allahova vjera, a ne poljoprivreda, i logično je da se uvjetuje šerijatsko znanje i iskustvo stečeno na osnovu njega, a ne na osnovu neznanja i ličnog eksperimentiranja. Kada bismo razmislili o Poslanikovom i Ebu Bekrovom, Omerovom, Osmanovom, Alijinom, Allah bio zadovoljan sa njima, savjetodavnom vijeću, uvidjeli bismo da su u ehlu-šuru uzimali i birali osobe koje su krasile šerijatsko znanje ili osobe koje su glasile kao eksperti u svojoj oblasti, kao što je džihad i slično.

Jedna od mudrosti propisavanja ramazanskog posta ogleda se u čovjekovoj spoznaji blagodati kojima ga je obasuo Uzvišeni Allah. Malo je onih koji su svjesni Allahovih blagodati. Mnogi spoznaju blagodati tek onda kad ih izgube. Vrijednost slatkog najbolje se spoznaje kada se okusi nešto gorko, blagodat dana spozna se tek kada se spusti noć... Tako je i sa svim ostalim blagodatima koje se u večini slučajeva spoznaju svojim suprotnostima. Postom se spoznaje vrijednost i blagodat hrane i pića, koje se ne mogu spoznati sve dok tijelo ne okusi gorčinu žeđi i gladi. U vezi s tim od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi se da je rekao: "Moj Gospodar mi je predložio da mi dolinu Mekke ispuni zlatom, pa sam rekao: ‘Ne, Gospodaru! Draže mi je da jedan dan budem gladan, a drugi sit, jer ću, kada ogladnim, Tebe skrušeno moliti i sjećati Te se, a kada budem sit, zahvaljivat ću Ti se i pohvaljivati Te.’”

Kvalitetnim odgojem i obrazovanjem dobijamo kvalitetne osobe, koje zatim kvalitetnim, organiziranim djelovanjem grade zdravo, moralno, kompaktno i uspješno društvo. Da bi se izgradilo takvo društvo, potrebno je aktivirati faktore uspjeha koji su sastavni dio zdravog pojedinca i zajedno čine suštinu čovjeka.

Suština čovjeka

Spoljašnja obilježja čovjeka, kao što je ljepota i tjelesna snaga i korpulentnost, ne čine suštinu čovjeka. Dakle, suština čovjeka nije u njegovom tjelesnom izgledu, ljepoti, snazi mišića, pa ni u društvenom položaju, bogatstvu, nego u njegovoj vjeri, razumu, moralu i stručnosti.Allah, džellešanuhu, ne obraća pažnju na izgled i materijalno bogatstvo, nego na vjeru i dobra djela, kao što se navodi u hadisu koji od Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu: “Uistinu Allah ne gleda u vaša tijela ni u vaše imetke, nego gleda u vaša srca i djela!” (Muslim) Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Jak vjernik je bolji i Allahu draži od slabog vjernika, a u obojici je dobro. Teži onome što će ti koristiti i traži Allahovu pomoć u tome, a nemoj očajavati. Ako te nešto zadesi, nemoj reći: ‘Da sam uradio tako i tako, bilo bi tako i tako’, nego reci: ‘To je Allahova odredba i On čini što hoće’, jer ‘da sam’ šejtanu otvara mogućnost djelovanja.” (Muslim) U ovom hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sasvim se jasno ističe da je islam vjera snažnih i moćnih mu’mina, a ne vjera iznemoglih i slabića. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, hadis izriče u formi konstatacije da je jak vjernik bolji od slabog vjernika, a, ustvari, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, želi podstaknuti vjernike da budu jači i bolji u svakom smislu i da usvajaju sve pretpostavke snage i uspjeha.

Od Ebu Musaa, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Primjer upute i znanja, s kojim me je Allah poslao, jeste kao primjer (obilne) kiše koja padne na zemlju (različite kvalitete). Dobra (plodna) vrsta zemlje primi vodu, te iz nje izraste bujna trava i bilje. Neplodna primi i zadrži vodu, pa Allah od nje dâ korist ljudima, te je oni piju, poje (stoku) i (zalijevaju) biljke. (Treća vrsta) jesu doline i ponori koji niti vodu zadržavaju, niti na njima trava raste. To je primjer onoga koji je podučen i upućen u spoznaju Allahove vjere i koji se okoristio onim s čime me je Allah poslao, pa ga je spoznao i (druge) podučavao, kao i primjer onoga koji zbog toga nije ni glavu podigao i nije prihvatio Allahovu uputu s kojom sam poslat.” (Muttefekun alejhi, El-Buhari, 1/160, i Muslim, 2282)

Glasnik poviče: 'O ti koji tragaš za dobrim djelima, pristupi ...'" U drugom predanju zabilježeno je: "I svako veče glasnik doziva: 'O ti koji tražiš dobro, požuri! O ti koji tražiš zlo, sustegni se!'" Svaki musliman treba se predano odazivati ovom glasniku svako veče, danonoćno šaljući samo dobra djela na svoj ahiret! Životni vijek je kratak! Odlazak s dunjaluka tako je blizu! Allah zna hoćeš li doživjeti sljedeći ramazan ili ne! Zato nastoj da se što više približiš svome Gospodaru činjenjem dobrih djela: učenjem Kur’ana, čestim spominjanjem Uzvišenog Allaha riječima “subhanallah, elhamdulillah, la ilahe illallah, Allahu ekber”, čestim upućivanjem dove svome Gospodaru, udjeljivanjem milostinje potrebnima, traženjem da se čine dobra djela, a ostave loša, podučavanjem drugih ljudi dobru, čišćenjem svoga srca, jezika i udova, traženjem šerijatskog znanja, pozivanjem Allahu, subhanehu ve te‘ala, širenjem sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, podučavanjem drugih Kur’anu i svakom korisnom djelu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Najbolji ljudi jesu oni koji su najkorisniji drugim ljudima!"

Život me je naučio da je uz mene jedino Allah. Kad posrnem, On me ispravi, a kad se razbolim, On me izliječi. Kad osiromašim, On me učini bogatim, a kad pogriješim, On mi oprosti. Ljudska solidarnost sa mnom prividna je i površna, pa se rijetko oslanjam na ljude. Pouzdajem se samo u Allaha, dž.š.!

Od Ebu Umame el-Bahilija, Allah bio zadovoljan njime, prenosi se da je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: “Ja garantujem kuću na periferiji Dženneta onome ko ostavi raspravu, pa makar bio u pravu, kuću u sredini Dženneta onome ko ostavi laž pa makar i u šali, i kuću u najvišem dijelu Dženneta onome ko uljepša svoj ahlak.“ (Bilježi Ebu Davud, Albani kaže da je dobar u knjizi “Sahihul Džami“) Dakle najiskreniji, Poslanik, alejhis-selam, daje obećanje i garantuje prvi stepen Dženneta onome ko ostavi raspravu, makar istina bila na njegovoj strani, jer svađa i rasprava vode ka sukobu i cijepanju. Poslanik obećava kuću u sredini Dženneta onome ko ostavi laž u svakoj prilici, pa čak i u šali, i kuću u najvišem dijelu Dženneta onome ko ima lijep ahlak.

● Ibn Mes‘ud, radijallahu anhu, rekao je: “Druži se sa onim koji će ti pomoći da spominješ Uzvišenog Allaha.” (Ebu Davud, Zuhd, str. 136)

Primjer Jusufa , alejhis-selam, smatra se svjetiljkom za mladiće, jer u kazivanju o njemu, predočenom kroz prizmu osjetljivih i presudnih trenutaka njegovog života, nalaze se odgojne pouke koje ukazuju na važnost stavljanja iskrenosti i čestitosti ispred mladalačkih strasti i zanosa. Jusuf, alejhis-selam, ostao je postojan i pokazao visok stepen srpljenja u suzdržavanja od grijeha koji su se ispriječili pred njim. Svi povodi za počinjenje grijeha nalazili su se pred Jusufom: bio je neoženjen mladić u nepoznatoj sredini, potčinjen naredbama lijepe žene koja posjeduje vlast i koja ga zove sebi i prijeti mu zatvorom i poniženjem ukoliko se ne odazove njenim željama: “Istina je da sam ga htjela na grijeh navratiti, ali se on odupro. Ako ne učini ono što od njega tražim, bit će, sigurno, u tamnicu bačen i ponižen.” (Prijevod značenja Jusuf , 32) Uprkos svim iskušenjima, Jusuf, alejhis-selam, dobrovoljno se strpio, odabirući ono što se nalazi kod Allaha i njegov primjer jasno ukazuje na neprestanu borbu između dobra i zla i da uvijek pobjeda i lijepa završnica pripadaju dobru i plemenitim vrlinana i njihovim sljedbenicima.

„... Kada uđe, učinit će mu se da se Džennet napunio. Pomislit će da u Džennetu više nema mjesta za njega, da su ga popunili narodi koji su ga pretekli, da su svi džennetski dvorci već zauzeti, da su se sve hurije već poudale, pa će reći: ‘Gospodaru moj, šta sad kad su već svi nastanili svoje dvore i uzeli ono što ih je sljedovalo?’ Zatim će mu se Uzvišeni Allah obratiti: ‘O sine Ademov, šta te može zadovoljiti od Mene? Je li ti dovoljno da imaš onoliko koliko je imao kralj od dunjalučkih kraljeva?’ ‘Kralj od kraljeva dunjaluka, pomislit će rob’, a zatim će reći: ‘Zadovoljan sam, Gospodaru!’ Allah će mu na to reći: ‘Toliko je tvoje, i još toliko, i još toliko, i još toliko, i još toliko, i još toliko... pet puta...’ Nakon petog puta rob će reći: ‘Zadovoljan sam, Gospodaru!’ Zatim će Uzvišeni Allah reći: ‘Sve je to tvoje i još deset puta toliko... i tvoje je sve što ti duša poželi, i sve što ti se oku svidi.’ Allah, azze ve dželle, zatim će reći: ‘Zaželi robe Moj, zaželi, šta još želiš?’ On će tražiti govoreći: ‘Gospodaru moj, hoću to i to...’ Allah će mu reći: ‘To je tvoje...’ Rob će nastaviti: ‘Želim to i to...’ Allah će reći: ‘To je tvoje...’ Rob će dalje nastaviti: ‘Želim to i to...’, a Allah će reći: ‘To je tvoje..’ Kada izrekne sve želje (kojih se mogao sjetiti), Allah će mu reći: ‘A zar ne želiš to i to?’”

Božiji Poslanik, alejhis-selam, rekao je: “Ko voli susret sa Allahom i Allah voli susret sa njim, ko prezire susret sa Allahom i Allah prezire susret sa njim.” Na to je Aiša, radijallahu anha, rekla: “Božiji Poslaniče, da li je to preziranje smrti, jer svi mi preziremo smrt?” Poslanik, alejhis-selam, odgovori : “Nije tako, nego kada vjernik bude obradovan Allahovom milošću, Njegovim zadovoljstvom i Džennetom, zaželi susret sa Allahom pa i Allah voli susret sa njim, a kada nevjernik bude obaviješten o Allahovoj kazni i Njegovoj srdžbi, prezirat će susret s Njim i Allah prezire susret s njim.” (Bilježi Muslim)

Voljeti i biti voljen želja je svih nas i bilo bi vrlo tužno kad bi bilo suprotno. Naši najljepši osjećaji vezuju se za osobe suprotnog spola, pa u našim bilježnicama, sveskama, tajnim dnevnicima (neki i javno) otkrivamo i pišemo ime voljene osobe. Osjećaj sreće koji nas nosi, ubrzani otkucaji srca kad vidimo voljenu osobu, naša zbunjenost – ukazuju na lijepa osjećanja koja nosimo u srcu. Međutim, da li su se naši tinejdžeri, mladići i djevojke (u posljednje vrijeme, svjedoci smo i stariji) ikada zapitali da li ljubav koju u srcu gajimo prema suprotnom spolu može da nam šteti? Zaista ljubav koja se desi, a nije šerijatski dozvoljena, nosi ogromne štete, stoga ćemo navesti neke od njih.

Neprijatelji islama i sljedbenici strasti iskorištavaju naivnost i neznanje ljudi koji su podobni za upadanje u fitnu. U doba Osmana, radijallahu anhu, židov Abdullah b. Sebe’ koji se predstavljao kao musliman i njegova svita iskorištavali su naivne ljude (većinom su to bili pustinjaci) i neznalice za svoje ciljeve, i ovo je bilo jedan od razloga za fitnu ubistva halife Osmana. U ovo novije doba vidimo da obavještajni krugovi redovno iskorištavaju ljude žestokog ali naivnog karaktera kako bi se širila ružna slika o islamu i muslimanima. Obavještajac se predstavi kao ‘’hairlija’’ koji želi dobro za ummet (kao što je to radio i Abdullah b. Sebe’) i kad pridobije povjerenje ovih naivnih ljudi, on ih nagovara da se treba poduzeti akcija, da treba uraditi to i to.

Prenose Ibn Abbas i Enes, radijallahu anhum, da je Resullah, sallallahu alejhi ve sellem, jednom upitao svoje drugove: “Koji vas ljudi najviše zadivljuju vjerovanjem (imanom)?” “Meleki”, odgovoriše oni. “Kako da ne vjeruju kad su kod Gospodara svog?” Onda će oni: “Vjerovjesnici.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Kako da ne vjeruju kad im se dostavlja objava?” Onda oni rekoše: “Pa, mi.” Ili su rekli: “Ashabi”. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Šta vam je, kako da ne vjerujete a ja sam među vama?” (Ashabi su s poslanicima pa kako da ne vjeruju?!) No, najviše zadivljuje vjerovanje ljudi koji će doći poslije mene (ili: poslije vas). Naći će Knjigu objave te u nju povjerovati i slijediti je. To su ljudi čije vjerovanje najviše zadivljuje.” U nekim rivajetima stoji da je rekao: “Vjerovat će u mene, a nisu me vidjeli. To su moja istinska braća.” (Pogledati: “El-Mudžem el-kebir”, 12/88, od Taberanija, hadis br. 12560, i “El-Sahiha”, šejha Albanija, hadis br. 3215, i “El-Istizkar”, 1/188, imama Ibn Abdul-Berra)

Ljubav i mržnja, prijateljstvo i neprijateljstvo jedan su od temelja islama, neizostavnih zahtjeva riječi la ilahe illallah. Mnogobrojni su šerijatski tekstovi koji govore o ovome, tako da istaknuti učenjak Hamed b. Atik, rahimehullahu te‘ala, kaže: “U Allahovoj Knjizi Nema nijednog propisa da na njega ukazuje toliki broj dokaza kao što je slučaj sa propisom prijateljevanja i neprijateljevanja, nakon propisa o obaveznosti tevhida i stroge zabrane njegove suprotnosti, tj. širka.” (Sebilun-nedžat, str. 31) Ljudi koji su najpreči da im se iskaže ljubav i prijateljstvo, nakon vjerovjesnika, jesu upravo učenjaci. Stoga šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te‘ala, kaže: “Obaveza muslimana – nakon iskazivanja prijateljstva Svevišnjem Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem – jeste da iskažu prijateljstvo vjernicima kako o tome govori Kur’an, a naročito učenima, jer su oni nasljednici vjerovjesnika, oni su ti koje je Uzvišeni Allah učinio na stepenu zvijezda, pa se putem njih hodi tminama kopna i mora.” (Ref‘ul-melam ‘an eimmetil-e‘alam, str. 11) Naši ispravni prethodnici su prijateljevanje nekog čovjeka sa učenim ljudima njegovog mjesta ubrajali u znakove ispravnosti njegovog ubjeđenja i njegovog pravca. Ibnul-Medini, rahimehullahu te‘ala, pojašnjavajući sunnet i njegove ogranke koje ukoliko ih čovjek ne potvrdi ili ne bude vjerovao u njih, neće se ni smatrati sljedbenikom sunneta, kaže: “Kada vidiš čovjeka kako se od svih stanovnika Basre vraća na Ejjuba es-Sihtijanija, Ibn Avna, Junusa, Et-Tejmija, voli ih, često ih spominje i povodi se za njima, onda se nadaj njegovom dobru.” Zatim je spomenuo ostale učenjake Basre i Kufe. (Vidjeti: El-Lalikai, Šerh usuli i'tikad ehlis-sunnet vel-džemat, 1/171.) Međutim, na vjerniku nije da jednog učenog voli više od drugog, slijedi jednog, a ne slijedi drugog, prijateljuje s jednim više nego s drugim, osim ako je taj učenjak bolji od drugih po imanu, bogobojaznosti i znanju, ili zbog toga što je učio pred njim i savjetovao se s njim. Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Nijedan se musliman ne smije pripisivati nekom učenom, pa uspostavljati ljubav prema svima onima koji slijede njegovog učitelja i neprijateljevati sa svima onima koji ga odbacuju. Naprotiv, na njemu je da voli i prijateljuje sa svakim vjernikom i sa svakim bogobojaznim učenjakom i drugim ljudima, i neće posvećivati više ljubavi, osim ako se ispostavi da je neki od njih većeg imana i bogobojaznosti, pa će dati prednost onome kome su dali prednost Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.” (Medžmu‘ul-fetava, 11/512.)

Uzvišeni Allah rekao je: “O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku u onome što će vas oživjeti i znajte da se Allah upliće između čovjeka i njegovog srca, i da ćete se svi pred Njim sakupiti.” (Prijevod značenja El-Enfal, 24) Uvaženi šejh Si’di, Allah mu se smilovao, rekao je: “Njegove riječi: ‘...ono što će vas oživjeti’, ukazuju na obaveznost pojašnjenja i opisa svega onoga čemu pozivaju Allah i Njegov Poslanik, a isto tako tim riječima pojašnjava se korist i mudrost odazivanja. Zaista se život duše nalazi u obožavanju Allaha, stalnoj pokornosti Njegovim i Poslanikovim naredbama. Zatim Uzvišeni upozorava na opasnost neodazivanja Allahu i Poslaniku: ‘...i znajte da se Allah upliće između čovjeka i njegovog srca’, tj. čuvajte se odbijanja Allahove naredbe u prvim trenucima njenog izricanja, jer nakon toga, kada budete željeli da to izvršite, On se uplete između vas i vašeg srca, što dovede do razjedinjenja vaših srca, jer zaista se Allah upliće između osobe i njegovog srca, tako što okreće srca gdje hoće i kako hoće. Zato Allahov rob treba često da izgovara: “O Ti koji učvršćuješ srca, učvrsti moje srce u Tvojoj vjeri, o Ti koji okrećeš srca, okreni moje srce prema Svojoj pokornosti.” (Tefsir Se‘di) 

Pošto su učenjaci nasljednici vjerovjesnika, oni su također naslijedili i određeni položaj i ugled u šerijatu, određena prava kod drugih ljudi vjernika. ugled i položaj, pravo i obaveze učenjaka dobro su poznavali naši ispravni prethodnici, pa su ih tako i vrednovali, davali su im mjesto koje im i dolikuje. Međutim, nakon njih, posebno u naše vrijeme, došle su generacije koje učenjake ili smatraju običnim ljudima, ne pridaju im nikakva značaja i u tome se poistovjećuju sa havaridžima, čija je završnica sigurna propast, zalutali su i druge odveli u zabludu, vjeru pocijepali u stranke i grupacije, svaka zadovoljna s onim što zagovara, ili su učenjake uzdigli iznad stepena koji im dolikuje, pripisali im osobine kojih nisu dostojni, slijepo i pristrasno ih slijede, u čemu se poistovjećuju sa ravafidima čija je završnica, također, sigurna propast. Postoji i treća skupina, koja je objedinila obje spomenute krajnosti: ne smatraju učenjake običnim ljudima, smatraju da učenjaci ne mogu pogriješiti, međutim, kada se dokaže njihova greška, tada ih potpuno odbacuju. Ovaj tekst javio se kao rezultat spomenutih stavova prema učenim ljudima.

Uzeo sam komad svoje odjeće i počeo brisati njegovo lijepo lice. Kada je to osjetio, podigao je pogled prema meni i kazao: ‘Amidža, zar brišeš moju krv svojom odjećom? Briši krv mojom odjećom, o amidž‍a!’ Plakao sam toliko da nisam mogao da mu odgovorim. Zatim je prošaptao slabašnim glasom: ‘Amid‍ža, zaklinjem te, ako ja umrem, vrati se u Er-Rekku i obraduj moju majku da je Allah primio njenu hediju i da je njen sin poginuo na Allahovom putu okrenut neprijatelju prsima, a ne leđima. I reci joj, ako Allah prihvati moj šehadet, da ću prenijeti njen selam babi i daidž‍ama u D‍žennetu.’ Zatim je rekao: ‘O amidža, bojim se da moja majka neće povjerovati kada joj ovo budeš govorio, stoga uzmi dio moje odjeće koja je krvava, pa kad je moja majka vidi, povjerovat će da sam poginuo, i reci joj da ćemo se sastati u Džennetu, inšallah! Amidža, kada odeš mojoj kući, naći ćeš moju mlađu sestru koja ima devet godina. Nikad nisam ušao u kuću a da se ona nije tome radovala, niti sam izašao iz kuće a da nije tugovala i plakala. Propatila je zbog smrti oca prošle godine, a patit će i ove zbog moje smrti. Kada je vidjela na meni odjeću za putovanje i da mi je majka oblači, kazala je: -Brate moj, nemoj da kasniš, već pož‍uri da nam se vratiš. Kad je vidiš, olakšaj njena prsa lijepim riječima i reci da joj je brat poručio da će ga Allah zamijeniti kod nje.’

Njegovom milošću i uzvišenim ahlakom nisu počašćeni samo oni koji su ga slijedili, već i njegovi najljući neprijatelji. Onaj ko je pristao da bude sa njim, ko je povjerovao njegovoj poruci i uspio se družiti sa njim, postao je velik i odabran. I tako rade veliki ljudi – oni sve one koji pristanu da budu njihovi iskreni sljedbenici povedu stazama uzvišenosti i promijene ih u predvodnike svega onoga što je dobro, a ne prave od njih robove, slijepe i gluhonijeme poslušnike koji ništa korisno da nauče, već im je uloga da plješću, navijaju i čuvaju poziciju svom pretpostavljenom. Zar primjer Ebu Bekra, Omera, Osmana, Alije, Halida ibn Velida, Muaza ibn Džebela i mnogih drugih ashaba, Allah svima njima bio zadovoljan, nije najbolja potvrda toga. Objava je postepeno spuštana da njega, sallallahu alejhi ve sellem, odgaja, priprema i vodi ka uspješnom dostavljanju Božanske poruke čovječanstvu. Tako je u tom svom pozivu poslanstva dosegao najuzvišenije stepene i (p)ostao primjer svim generacijama u svim vremenima kako se živi islam, kako se ophodi prema vjernicima i nevjernicima, imućnima i siromasima, jakima i slabima, živom i neživom... prema svemu što egzistira.

U životu svakog vjernika sigurno dođe trenutak kada ga iz kolotečine dunjalučke svakodnevnice prene i trgne pitanje: ''Šta sam uradio za Allahovu vjeru? Šta sam dao, žrtvovao za Allahovu vjeru?'' Duboko zavirimo u svoja srca i pronaći ćemo odgovor koji treba da ražalosti svakog vjernika – žrtvovali smo ništa ili vrlo malo, nismo ništa poduzeli i ništa ne poduzimamo. Kada dobijemo ovaj poražavajući odgovor, zar onda ne bismo trebali promijeniti svoj stav prema radu za vjeru i aktivirati se u tom polju? Indolentan odnos i pasivnost u pogledu vjerskog djelovanja neminovno nameće druga pitanja: Šta se to dešava sa islamskim narodom, narodom tevhida?! Je li je ovo narod kojeg je Uzvišeni Allah pohvalio riječima: ''Vi ste najbolji narod koji se ikada pojavio!“ (prijevod značenja Ali Imran, 110.) Je li ovo narod kojeg je Uzvišeni Allah učinio pravednim i svjedokom nad drugim narodima kada je rekao: ''Mi smo vas tako učinili pravednom zajednicom kako biste bili svjedoci protiv svih ljudi, a Poslanik svjedok vama!“ (prijevod značenja El-Bekare, 143.) Je li ovo narod kojeg je Uzvišeni pohvalio u Kur'anu po jedinstvu, međusobnoj ljubavi, zajednici i slozi, kada je rekao: ''Uistinu je ovaj vaš narod jedan narod, a Ja sam vaš Gospodar, pa samo se Mene i bojte!“ (prijevod značenja El-Mu'minun, 52.) Muslimanski narod postao je ponižen nakon što je bio ponosan, postao je neuk nakon što je prednjačio u znanju, postao je slabašan i nejak, nakon što je posjedovao ogromnu snagu, našao se na začelju ljudske karavane, nakon što ju je predvodio i bio u pročelju... Danas takav ummet ne zna za svoj put kojim treba da hodi. Šta se to događa? Taj isti muslimanski ummet ostavio je Allaha, izmijenio je Allahov zakon i Allahove propise, ostavio uputu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem! A Uzvišeni Allah je rekao: ''Uistinu, Allah neće izmijeniti jedan narod sve dok on ne izmijeni sebe!“ (prijevod značenja Er-Ra'd, 11.)

Allahu nije teško otkloniti nijednu bolest, nijedan problem, bio on fizički ili psihički. Koliko je On bolesnih izliječio, siromašnih obogatio, propalih spasio, zalutalih uputio, slabih ojačao, jer Njemu Uzvišenom ne promiče ništa ni na Zemlji ni na nebu. Zar ne znamo kako je otklonio brigu od Jakuba, alejhis-selam, i sastavio ga sa njegovom djecom kada je Jakub rekao: "Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim“ (prijevod značenja Jusuf, 86) i: “Ja se neću jadati, nadam se da će mi ih Allah sve vratiti; uistinu On sve zna i mudar je" (prijevod značenja Jusuf, 83). Zar nismo obaviješteni kako je otklonio nevolju od Ejuba, alejhis-selam, nakon duge bolesti: “I Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: 'Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!' – odazvasmo i nevolju mu, koja ga je morila, otklonismo i vratismo mu, milošću Našom, čeljad njegovu i uz njih još toliko i da bude pouka onima koji se Nama klanjaju.” (prijevod značenja El-Enbija, 83-84.)

Od odjeće isticanja je i to da je stil odjeće neobičan za njegovu zemlju, kao što neki momci danas nose afganistansku odjeću u svojim zemljama ili skraćuju odjeću do pola potkoljenice u zemljama u kojima je to čudno i sl. Prenosi se da je Ebu Ejjub es-Sahtijani pazio da mu odjeća bude poduža (tj. ispod pola potkoljenice, a iznad članaka), pa kada je upitan o tome, rekao je: ''Nekad se isticanje ogledalo u tome da čovjek nosi dugu odjeću, a sada je u tome da je previše skraćuje.“ (Musannefu Abdurrezzak, br. 19992. Sened ove predaje je sahih.) Imam Ahmed vidio je nekog čovjeka odjevenog u burd (vrsta ogrtača za gornji dio tijela) crno-bijelih pruga, pa mu je rekao: ''Ostavi to i odijevaj se kao narod u tvom kraju. To nije haram – zabranjena odjeća i ne bih ti zamjerio što je odijevaš da si u Mekki ili Medini.“ (Giza'ul-elbab šerhu menzumetil-adab, 2/126.)

Mesdžidi su kuće podignute na temeljima takvaluka (bogobojaznosti), u njima se Allah obožava i Njemu se iskazuje pokornost, u njih se spušta Njegova milost, smirenost, uputa i Njegovi časni i presvijetli meleki. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: ''Najdraža mjesta Allahu jesu mesdžidi, a najomraženija pijace.“ (Muslim) U komentaru Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ''Najdraža mjesta Allahu jesu mesdžidi“, imam Nevevi kaže: ''To je zato jer su to kuće pokornosti čiji su temelji podignuti na takvaluku.'' Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ''...a najomraženija pijace“, imam Nevevi prokomentarisao je riječima: ''To je zato jer su to mjesta gdje se vara i podvaljuje, uzima kamata i daju lažne zakletve, na pijacama se krše obećanja i ljudi su udaljeni od spominjanja Allaha. U konačnici, mesdžidi su mjesta gdje se spušta Allahova milost dok su pijace suprotnost tome.'' (Šerh Sahih Muslim, 3/432)

Svaki čovjek nosi breme svojih grijeha i niko drugi mimo njega neće odgovarati za njih. Uzvišeni Allah rekao je: ''...i svaki grješnik će samo svoje breme nositi“ (prijevod značenja El-En'am, 164); ''Svaki čovjek je odgovoran za ono što je radio'' (prijevod značenja El-Mudessir, 38). Kada su u pitanju muslimani, sljedbenici Kur'ana i sunneta Božijeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, naše riječi i djela izlaze iz domena lične koristi i štete i ulaze u domen djela i riječi koje mogu nanijeti štetu ugledu islama i muslimana. Stoga moramo voditi brigu o svojim riječima i djelima. U Kur'anu i sunnetu izrečena je jasna zabrana svake riječi i djela koje je u osnovi dozvoljeno, a koje ima za rezultat narušavanje ugleda islama.

Mekka je najbolje i najsvetije mjesto kod Allaha. U njoj je sagrađen Bejtullah – Allahova kuća, sa ciljem Allahovog obožavanja i Njegovog tevhida – monoteizma. Mušrici Mekke sakupili su oko Bejtullaha 360 lažnih božanstava. Činili su u Mekki širk i i nevjerstvo. Pokušali su ubiti Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mučili su njegove drugove, protjerali su ih iz rodnog mjesta i prisvojili njihove imetke, uprkos tome što je ovakav oblik ponašanja bio neprimjeren u ovom svetom mjestu. Iako su idolopoklonici postupali zvjerski prema prvim muslimanima, Uzvišeni Allah nije dozvolio Svome poslaniku i njegovim drugovima da se bore protiv mušrika u Mekki, dok za to nije došlo odgovarajuće vrijeme. Povod ove zabrane bila je bojazan da će takav oblik suprotstavljanja nanijeti štetu islamu, muslimanima i islamskoj državi koja je tek bila uspostavljena.

● Prenosi Mamer od Ejjuba, a on od Nafia, da je neki čovjek rekao Abdullahu b. Omeru, radijallahu anhuma: ''Ti si najbolja osoba'', ili: ''Ti si sin najbolje osobe'', pa je Ibn Omer rekao: ''Nisam ja najbolja osoba, niti sam sin najbolje osobe. Ja sam jedan od Allahovih robova, nadam se Njegovoj milosti i bojim se Njegove kazne.“

Nigdje se kao u mesdžidu ne osjeti i ne ostvaruje stvarna i istinska međubratska muslimanska ljubav. Bratstvo kao pokretačka snaga jednog zdravog muslimanskog društva najzdravije proklija u mesdžidu. Mesdžid je mjesto susreta gdje brat svakodnevno viđa svoga brata u danu i noći pet puta na zajedničkom namazu. Oni se susreću i borave zajedno u mesdžidu čineći ibadet samo Allahu koji zbližava njihova srca. U mesdžidu se ponajbolje osjeti slast imana gdje se čovjek iskreno i iz strahopoštovanja okreće svome Gospodaru, učeći i doveći te razmišljajući o veličanstvenosti Allahovog stvaranja. No, mesdžid nije predodređen isključivo za duhovne ibadete. Pogrešno je razumijevanje mnogih koji mesdžid smatraju mjestom gdje se samo ibadet čini. Ovakvo shvatanje muslimani su preuzeli od židova i kršćana koji su svoje svoje bogomolje predodredili samo za ibadete, ali ne i za ostale društveno korisne aktivnosti. 

Poslije smrti Ebu Bekra u utorak navečer, osam noći prije isteka mjeseca džumadel-uhra, trinaeste godine po Hidžri, Omer preuzima vlast u srijedu ujutro te održava hutbu u kojoj obznanjuje svoje principe vladavine: “Iskušan sam vama, a i vi sa mnom. Postavljen sam vam za vladara nakon dva moja prethodna druga, pa ko bude ovdje s nama, mi ćemo se o njemu starati, a ko bude na drugim mjestima, predat ćemo ga onima koji su čvrsti i od emaneta. Ko bude lijepo postupao, mi ćemo pojačati lijep odnos prema njemu, a ko bude činio prijestupe, kaznit ćemo ga, a Allah neka oprosti i nama i vama.” Ljudi su se bojali Omerove strogoće i snage, a on je to znao, te je digao ruke uvis i rekao: ''Gospodaru moj, ja sam žestok pa me učini mekšim; ja sam slab pa me ojačaj; ja sam škrt pa me učini darežljivim.”

● Habib b. Ebi Sabit prenosi da je Abdullah b. Mes'ud, radijallahu anhu, jednog dana izašao (iz kuće), a za njim su krenuli ljudi želeći da ga slijede, pa ih je Ibn Mes'ud upitao: ''Imate li vi neku potrebu?“ Rekoše: ''Nemamo, ali smo željeli da idemo s tobom.“ Na to Ibn Mes'ud reče: ''Vratite se, jer je to doista poniženje onome koji slijedi i iskušenje onome koji je slijeđen.''

Allahove raznovrsne blagodati koje je darovao ljudima mogu biti uzrok njihove zahvalnosti i toga da ih koriste kao sredstvo za obož‍avanje Allaha, zahvalnost Njemu i ispunjavanje Njegovog prava, za šta su i stvoreni, a može biti uzrok i suprotnog ponašanja. Allah je ljude sačuvao šteta bogatstva kroz propise vezane za imetak koje je propisao, bilo da se radi o obavezama čovjeka u tom imetku ili pohvalnim djelima koja može njime učiniti. Kada bi bogataši ispunili te propise, bili bi najbolji i najčasniji ljudi u moralu i djelima, i ne bi bilo nikakvih negativnih posljedica posjedovanja bogatstva. Međutim, pošto većina ljudi ne ispunjava obaveze kojima ih je Allah obavezao u njihovom imetku, posebno mislim na nedavanje zekata, njima su ovladale razne vrste nepravde i nepravedni vladari, i raširile se fetve drskih i smjelih neznalica, kao što Allah Uzvišeni kaž‍e: ''Tako isto Mi prepuštamo vlast jednim zulumćarima nad drugim zbog onoga što su zaradili.“ (Prijevod značenja El-En’am, 129.)

Jedne prilike se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo prema skupini svojih drugova i rekao im je: "O skupino muhadžira! Pet je stvari kojima ćete biti iskušavani, a utječem se Allahu da ih ne doživite: neće se nikada među ljudima pojaviti nemoral (zinaluk), koji će se javno ispoljavati, a da se među njima neće proširiti zarazne bolesti koje nisu bile poznate njihovim prethodnim generacijama; neće ljudi početi zakidati i varati pri vaganju i mjerenju a da ih neće zadesiti glad, oskudica, kriza i nepravda njihovih vladara; neće ljudi prekinuti davati zekat na svoj imetak a da im neće biti uskraćena kiša s neba, a da nije stoke ne bi nikako ni padala; i neće ljudi prekršiti ugovor sa Allahom i Njegovim Poslanikom a da Allah neće dati da nad njima zavlada strani neprijatelj koji će im oteti nešto od onoga što je bilo u njihovom posjedu, i kada god njihove vođe ne budu sudile po Allahovoj Knjizi i ne budu odabirali samo ono što je Allah objavio, Allah će dati da među njih bude ubačen razdor i svađa."

Savjetovanjem se razbijaju ekstremna razmišljanja, zastranjivanja i odvajanja od džemata. Koliko je ljudi koji su se odvojili od džemata kao posljedica zapostavljanja savjetovanja! Oni su spremni, slijedeći svoje stavove, koje su dosta puta sami sebi usadili u glavu, da naprave eksces koji može skupo koštati i njih i njihove sugrađane, a često i mnoge druge koji na ''bigajri hakk'' - bespravno ispaštaju. Koliko nam je samo konsultiranje potrebno u ovim teškim vremenima, u kojima se svaka greška muslimana deseterostruko uvećava, a greške drugih naroda pokušavaju se na svaki način opravdati, naročito ako su pogriješili prema muslimanima, što je najčešće i slučaj. Muslimani su dežurni krivci za sve što se dešava u svijetu. Rekao je Hasan el-Basri: "Tako mi Allaha, kada god se ljudi konsultiraju, bit će upućeni na ono u čemu je dobro za njih, pa je proučio: '...i koji se o poslovima svojim dogovaraju...'". Zar nije logično da je lakše pogriješiti jednom čovjeku nego dvojici ili više njih?! Rekao je Abdul-Melik b. Mervan: "Da pogriješim nakon savjetovanja draže mi je nego da ispravno postupim radeći po svome nahođenju, ne savjetujući se."

● Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, rekao je: ''Ko posije nešto dobro, požnjet će dobro, a ko posije nešto loše, požnjet će kajanje. Svako će požnjeti ono što je zasadio.''

Koliko je samo ratova pokrenula samo jedna riječ. Prenosi se da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Muazu, radijallahu anhu: “Pa strovaljuje li ljude naglavačke u Vatru išta drugo do plodovi njihovih jezika?” (Bilježe ga Et-Tirmizi, imam Ahmed, Ibn Madže i El-Hakim). Kod Et-Tirmizija se bilježi i predaj u kojoj stoji da je nakon smrti nekog ensarije, jedan od ashaba rekao: “Blago njemu!” A Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dodao je: “A šta znaš, možda je govorio o onome što ga se ne tiče ili je škrtario u onome što mu ne umanjuje imetak?” (Bilježi ga Et-Tirmizi od Enesa, radijallahu anhu) Većina grijeha nastaje kao posljedica prekomjernog govora i pogleda, i to su dva od najprostranijih šejtanovih prolaza. Njihova dva aparata (oči i jezik) nikada se ne zamaraju ni posustaju, što nije slučaj sa strašću stomaka. Kada se stomak napuni, u njemu više nema volje za hranom, a kad su oko i jezik u pitanju, kada bi im se pustilo, nikada ne bi posustali od gledanja i govora.

U današnjem vremenu dominira trend razvoda brakova i to je očigledna činjenica koju nije potrebno potvrđivati statističkim podacima. Ovo je posebno zabrinjavajuće kada se ima u vidu da ovakvog stanja nisu pošteđeni ni brakovi muslimana, a naročito je alarmantan odnos vjernika prema propisima razvoda braka. Naime, prilikom bračnih nesuglasica mnogi vjernici ''zaobilaze'' bračne propise, neki zbog neznanja, a neki zbog strasti, postupajući po svom nahođenju i nanoseći tako nepravdu kako sebi tako i bračnom drugu i potomstvu. U trenucima ljutnje čovjek reagira ishitreno i izgovori riječi kojima se rastavlja brak, a kasnije zažali zbog toga, jer to su riječi koje šejtan voli, a vjernici ne vole. Ovakvo postupanje dovelo je mnoge žene i djecu u nezavidnu poziciju, razrušilo muslimanske domove, prekinulo rodbinske veze i razdvojilo voljene! Ove riječi su brze i lahke za izgovor, ali njihove su posljedice jake i teške. Da, upravo riječi rastave braka izazivaju ovako nesagledive posljedice! Stoga, svakom potencijalnom rušitelju braka savjetujemo da zastane i preispita se u trenutku kada zausti da izgovori ove riječi: Da li si dobro razmislio šta je rastava braka? U čemu je problem? Da nisi ti problem?

Mjesec ramazan trebao bi da unese radost u duše naših najmlađih, da osjete imansku atmosferu ramazana, dolazak dragog gosta, priliku za natjecanje u činjenju dobrih djela i stjecanje obilne nagrade. Naši najmlađi trebali bi iz mjeseca ramazana izaći sa usađenim vrlinama islama u svojim srcima, kao što je samilost, međusobna solidarnost, ljubav prema drugim muslimanima, natjecanje u činjenju dobrih djela, izdržljivost, strpljivost i slično. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi drugovi radovali su se dolasku mjeseca ramazana i radosno nagovještavali njegov dolazak. Rekao je Božiji Poslanik, sallahu alejhi ve sellem: “Došao vam je mubarek mjesec ramazan, Allah, azze ve dželle, propisao vam je da ga postite...“ (Bilježi imam Nesai, hadis je vjerodostojan, vidjeti Sahihu Nesai od šejha Albanija) Nema zapreke da čestitamo našoj djeci i oni jedni drugima čestitaju dolazak mubarek mjeseca ramazana sa riječima ''Allah vam dao u njemu berićet, čestitamo vam dolazak mubarek mjeseca ramazana'' i sličnim riječima. Zašto da ne čestitamo našim najmlađima dolazak ramazana riječima: ''Sine moj... kćeri moja... čestitam ti dolazak mubarek mjeseca ramazana, Allah da ti olakša da ga provedeš u ibadetu i postu''. Na ovaj način u njihova srca ćemo usaditi važnost mjeseca ramazana i radost zbog njegovog dolaska, tako da nastupanje ramazana neće doživljavati kao nastupanje ostalih mjeseci. Osjetit će da im je došao mubarek mjesec koji je njihova prilika za postizanje dobrih djela. Također, može se čestitati završetak ramazana sa dovom da im Allah primi njihove ibadete i post, što će zasigurno biti razlog da sljedeći ramazan iščekuju sa nestrpljenjem.

●  Bekr b. Maiz rekao je: ''Rebi'a nije viđen da klanja dobrovoljni namaz u mesdžidu, osim jednom.''

Nakon Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, preseljenja na ahiret i njegovog ispraćaja od strane muslimana, ensarije su se okupile u plemenu Sekife Benu Sa’ide na dogovor, razmišljajući šta im je činiti u nastaloj situaciji. Ta vijest je doprla do muhadžira pa jedni rekoše da pošalju nekog po ensarije da im ovi dođu, ali Ebu Bekr reče: “Ne, nego mi idemo do njih.” Tako je do njih krenula skupina muhadžira u kojoj su bili Ebu Bekr, Omer i Ebu Ubejde. Zajedno su razmotrili nastalu situaciju, te neko od ensarija reče: “Neka bude jedan emir (vođa) od nas, a jedan od vas.” Tada je ustao Ebu Bekr i održao govor u kojem je pohvalio ensarije i objasnio im ispravno mišljenje. Između ostalog je rekao: “Mi smo vođe, a vi ste veziri, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Vođe su od Kurejša.” (“Sahihul-Buhari” u “Kitabul-ahkam”, 13/114.) Također je rekao, sallallahu alejhi ve sellem: “Oporučujem vam da postupate lijepo sa ensarijama i da primite ono što je kod njih dobro, a da pređete preko lošeg.” (“Sahihul-Buhari” u “Kitabu menakibil-ensar”, 7/121.) Dalje je nastavio Ebu Bekr: “Allah nas je nazvao iskrenima, a vas je nazvao onima koji će uspjeti (ovdje je ukazao na Allahove riječi u suri El-Hašr, 8. i 9. ajet. Vidjeti: Imam Ahmed, “Hasaisu-sahabe”, 1/341), te vam je naredio da budete s nama gdje god se budemo nalazili. Tada je proučio:  “O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!” (Prijevod značenja Kur’ana, Et-Tevbe, 119.) Tako se ensarije prisjetiše činjenica na koje je ukazao Ebu Bekr i tome se povinovaše, dajući prisegu Ebu Bekru es-Siddiku, radijallahu anhu.

U današnjem vremenu plasiraju se tvrdnje u kojima se obrezivanje (cirkumzicija) predstavlja kao zastarjela beskorisna praksa, a ovakve tvrdnje pokušavaju se opravdati činjenicom da je higijena sada na većem nivou nego prije nekoliko stotina godina ili više, te da zapravo taj čin predstavlja zlostavljanje. U ovom članku govorit ćemo o suštini i propisima obrezivanja u islamu, zatim o činjenicama i mudrostima ovog čina na koje su ukazala moderna medicinska istraživanja. Obrezivanje, poznato pod nazivom sunećenje muške osobe, predstavlja uklanjanje prepucija (kožice na muškom spolnom udu). 

Mnogi od nas klonu duhom kada krenu putem traženja znanja i ne nađu za kratko vrijeme ono što su zamišljali, misleći da oni ipak nisu za taj put. Međutim, ako pogledamo u životopise učenjaka prvih generacija, vidjet ćemo da je većina njih uložila gigantske napore na putu traženja znanja, da bi postali ono što su postali, i da je vrlo malo onih kojima je Allah podario super pamćenje, kao naprimjer Buhariji. U ovom tekstu navest ćemo nekoliko primjera iz života selefa, koji nam mogu poslužiti za buđenje ambicija na putu traženja znanja i kako ne bismo klonuli duhom na tom putu.

Svaki suprug kada digne ruku da bespravno udari suprugu treba da se sjeti hadisa koji prenosi Ebu Mes'ud Ensari Bedri koji je jednom prilikom bičem udarao svoga roba, pa je čuo iza sebe nekog da govori: ''Znaj, Ebu Mes'ude!'', ali toliko je bio pod utjecajem srdžbe da uopće nije registrirao šta mu se govori. Nakon što mu se približila osoba koja mu se obraćala, Ebu Mes'ud je vidio da je to Božiji Poslanik, koji je govorio: ''Znaj, Ebu Mes'ude, znaj, Ebu Mes'ude!'' Tada je Ebu Mes'ud bacio bič iz svoje ruke dok je Božiji Poslanik govorio: ''Znaj, Ebu Mes'ude, da je Allah moćniji nad tobom više nego što si ti moćan nad njim (robom).'' Ebu Mes'ud je rekao: ''Poslije toga nikada nisam udario svoga roba.'' (Muslim) Dragi moj brate koji zlostavljaš svoju suprugu, sigurno tvoja supruga nije u mogućnosti da se zaštiti od tebe jer je slabašna pred tvojim jakim mišićima. Ali, nemoj da zaboraviš da je ona rob Silnog i Jakog čiju vojsku ne zna niko osim Njega. Znaj da nema posrednika i prepreke između nje i Gospodara svih svjetova!

U današnjem vremenu mnogi govore o poligamiji, daju svoja 'stručna' mišljenja, kritiziraju vjere i religije, a da o tome neznaju skoro ništa. S druge strane, žalosno je što mnogi, pa čak i o oni koji za sebe tvrde da su muslimani, imaju velike predrasude o poligamiji, koje su opet nastale kao plod slijepog slijeđenja zapadnjačkih 'boraca' za ljudska prava. Drugi, se pak veoma liberalno odnose prema tom pitanju, tako da veoma lahko 'uplove' u te vode ne poznavajući prava i obaveze koje poligamija nosi sa sobom. Za ovu tematiku vezuju se mnoga pitanja koja, ako budu kvalitetno elaborirana, mogu biti razlog da ljudi ispravno shvate ovo pitanje. Mi ćemo govoriti o ovoj temi ne zato što ne postoji ništa prioritetnije, već zato što ljudi negirajući poligamiju, koju odobrava islam, žele da u najružnijem svjetlu cijelome svijetu prikažu vjeru islam, koja eto, po njihovom razumijevanju u svojoj 'nazadnosti' dopušta poligamiju, a zabranjuje bludničenje i privremene veze, a koje oni opet smatraju normalnim.

Primjetno je postojanje nesklada između stvarnog stanja i našeg verbalnog djelovanja. Da li su ispravni prethodnici vrijeđali druge osobe? Ili su nekoga izvodili iz kruga istine i optuživali ga novotarijama ili velikim stvarima, koliko god veliko da je bilo razilaženje između njih? Desila su se velika ubistva u sukobima između ashaba, s tim da su se njihova srca ponovo ujedinjavala. Sigurno se to ne bi desilo da srca nisu bila čista i da svi nisu željeli istinu i dobro, i da nisu tražili opravdanje za drugog. Pa zar mi nismo najpreči da se ugledamo na ove velikane, jer mi, zahvaljujući Allahovoj dobroti, nismo stigli do međusobnog ratovanja.

Da bismo otklonili svaki vid sumnje u činjenicu da su Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi jedan vid objave, navest ćemo hadis koji prenosi El-Mikdam b. Ma'di u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: ''Zaista je meni dat Kur'an i s njim nešto poput njega. Bojati se da će se pojaviti čovjek koji će, sit i udobno smješten na svom šiltetu, govoriti: 'Držite se Kur'ana, ono što u njemu nađete da je halal – to i ohalaljujte, a ono što u njemu nađete da je haram – to i oharamljujte.' Naprotiv, ono što zabrani Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, isto je kao da je to zabranio Allah.“ (Tirmizi, br. 2664) Hassan b. Atijje rekao je: ''Džibril, alejhis-selam, spuštao je sunnet Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, baš kao što mu je spuštao i Kur'an.“ (Darimi u svome Sunenu, br. 588)

“Znate li koji je čovjek bankrotirao?”  Ashabi odgovoriše: ''Među nama je bankrotirao onaj koji nema ni dinara niti bilo šta drugo.” Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Istinski je bankrotirao u mom ummetu onaj (čovjek) koji će na Sudnji dan doći sa namazom, postom, zekatom, ali je nekoga klevetao, nekoga je potvorio, (bespravno) je jeo imetak ovog, prolio krv onog, udario ovog, pa će se jednome dati od njegovih (dobrih) djela i drugome ce se dati od njegovih (dobrih) dijela, a ako mu nestane dobrih djela prije nego vrati pravo drugih kojima je skrivio, bit će natovaren grijesima onih prema kojima se ogriješio, a zatim će biti bačen u Vatru.” (Sahihu Muslim, poglavlje: O zabrani nepravde, br. 6744.)

Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Kod Allaha, azze ve dželle, su riznice dobra i zla. Njihovi ključevi su ljudi, pa blago onome koga Allah učini ključem dobra, a katancom zla. I teško onome koga Allah učini ključem zla, a katancem dobra." (Hadis bilježe Taberani i Dija, a šejh Albahi je hadis ocijenio hasenom, vidjeti ''Sahihu Džami'a'' , broj hadisa 4108) U predaji kod Ibn Madže navodi se: "Zaista ima ljudi koji su ljučevi dobra i katanci zla. I zaista ima ljudi koji su ključevi zla i katanci dobra, pa blago onome čijim je rukama Allah učinio ključeve dobra, a teško onome čijim je rukama Allah učinio ključeve zla." (Šejh Albani je hadis ocijenio hasenom, vidjeti ''Sahihu Džami'a'', broj hadisa 2223)

Draga braćo muslimani! Prošla je još jedna hidžretska godina. Njeni dani i njene noći su istekli. Njeno sunce više ne prži, niti Mjesec svijetli. Sve nam to govori da ovaj svijet, dunjaluk, nije mjesto vječnog boravka. Shvatimo to i prihvatimo! Koliko li je obmanjeno onih koji su smatrali da će na njemu vječno boraviti! Koliko li ih je napustilo ovaj svijet u trenucima svojih najvećih uživanja i naslađivanja! Svaka završena godina bit će kod Uzvišenog Allaha svjedok za nas ili protiv nas. Pogledajmo u svoja djela koja smo uradili u njoj i pripremimo detaljan odgovor za njih. U preostalom našem životnom vijeku požurimo da činimo što više dobrih djela. Nadoknadimo ono što smo propustili u proteklom vremenu. Iskoristimo prilike koje nam se ukazuju, prije negoli nas glasnik pozove i dođe nam ono što prekida svaku slast na dunjaluku!

Ukoliko bi se neko zapitao, zašto se učenjak uspoređuje sa mjesecom, a ne sa suncem kada je ono mnogo sjajnije i zrači daleko više svjetlosti od sunca, u vezi ovoga navodimo dvije koristi. Svjetlost mjeseca je u suštini samo refleksija već postojeće svjetlosti (tj. svjetlosti sunca), a takav slučaj je i sa učenjakom koji samo reflektira svjetlost Allahove poslanice upućene Njegovim poslanicima, tako da je prikladnije učenjaka porediti s mjesecom nego sa suncem. Kada je riječ o svjetlosti, stanje sunca je u tom pogledu nepromjenljivo, tj. ono sija konstantno i sa istim intenzitetom, a kada je riječ o mjesecu, njegova svjetlost varira, odnosno smanjuje se i povećava, baš kao što se učenjaci u pogledu znanja razlikuju, pa neki znaju više, a neki manje. 

U džematu, zajednici muslimana, je milost dok je u odvajanju kazna i patnja. En-Nu'man b. Bešir, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Sa džematom je milost, dok je u cijepanju kazna." (Abdullah b. Ahmed u svojim dodacima na ''Musned'' i Ibn Ebi Dunja, a šejh Albani, rahmetullahi alejhi, hadis je ocijenio dobrim u ''Zbirci vjerodostojnih hadisa'', 667. i ''Zilalul-Dženneh'', 93.) U hadisu Ebu Derda'a, radijallahu anhu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ''Drži se džemata, jer uistinu vuk jede izdvojenu ovcu!“ (Hadis su zabilježili: Ahmed, Nesai, Hakim, a šejh Albani, rahimehullahu te'ala, hadis je ocijenio hasen sahihom u ''Sahihu tergiba ve terhiba'', 427.) Bilježi imam Ahmed od Harisa el-Eš'arija, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Naređujem vam pet stvari koje je meni Allah naredio! Naređujem vam: džemat, poslušnost, pokornost, hidžru i borbu na Allahovom putu ...“ (Ahmed, 17209; Tirmizi, 2863; Ibn Hibban, 6233; Ebu Ja'la, 1571;  a šejh Albani i Šuajb el-Arnaut hadis su ocijenili vjerodostojnim.)

Nastoj da se u ovom svetom mjesecu, na ovom svetom najboljem mjestu što više približiš svome Gospodaru: zikrom, dovom, učenjem Kur'ana, mnogobrojnim dobrovoljnim namazima. Upamti dobro, time se nećeš umoriti! Naprotiv, time ćeš svoje srce i svoju dušu razgaliti, svoja prsa prostranim učiniti, ako Allah da, svoju nagradu uvećati. Ne zaboravi da će ti mjesta na kojima si ibadet Allahu činio na Sudnjem danu svjedočiti, pa zar ne želiš da ti najbolje mjesto na dunjaluku sutra svjedoči kod Allaha o mnogobrojnom ibadetu?! Svakako! Zato, čvrstu odluku donesi: ''Maksimalno ću svoje vrijeme ispuniti ibadetom Allahu!“ Ukratko: Nastoj da tokom hadždža činiš sve ono što će te približiti tvome Gospodaru i što će ti olakšati obavljanje hadždža, a ostavi se svega onoga što će te udaljiti od tvoga Gospodara, pokvariti ti hadždž ili umanjiti njegovu vrijednost.

Jedan od izvora ponosa islamom je islamski odgoj, izgradnja ispravnog i čvrstog vjerovanja, vjerovanja ehli-sunneta vel-džemata. To je ono što je Arape, koji do jučer nisu znali ni za šta drugo osim za pustinju, deve i datule, učinilo bez oholosti, nadmenosti i nepravde, oslobodiocima cijelog svijeta. Omer, radijallahu anhu, krenuo je do Šama. S njim na putovanju bio je Ebu Ubejde. Na putovanju su imali samo jednu devu na kojoj su se s vremena na vrijeme smjenjivali. Pred samim ulazom u Šam na Ebu Ubejdu je došao red da jaše, a na Omera, halifu muslimana, da vodi devu. Omer je sišao sa deve, skinuo obuću i prebacio je preko ramena, uzeo za povodac deve i poveo je naprijed. Ebu Ubejde mu reče: ''Vođo pravovjernih! Zar da ovako postupiš?! Šamljani, stanovnici Šama, iskupili su se da te dočekaju, a ti u ovakvom stanju?!“ Omer, radijallahu anhu, uzvrati mu: ''Uf, Ebu Ubejde! Da mi je to neko drugi rekao mimo tebe, ne bi mi bilo krivo! Mi smo bili narod poniženi, pa nas je Allah uzvisio islamom! I kada god budemo tražili ponos u nečemu drugom mimo islama, mimo onoga čime nas je Allah uzvisio, neka znamo da će nas Allah poniziti!“

Prepreka zvana mnogoboštvo uklanja se iskrenim monoteizmom (el-tevhid). Prepreka zvana novotarija uklanja se iskrenom i potpunom primjenom Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, prakse (sunneta), a prepreka zvana nepokornost Allahu Uzvišenom uklanja se iskrenim pokajanjem i življenjem u pokornosti Njemu. Ibnul-Kajjim tvrdi da rob ove prepreke ne primjećuje sve dok ne krene na svoj put ka Allahu i budućem svijetu. Tek tada, one mu se pokažu, a njegov uspjeh u odbacivanju istih ovisi o snazi njegova putovanja i njegove iskrene predanosti istom. U suprotnom, sve dok bude sjedio, rob neće primijetiti njihove tajnovitosti, a ni ono čime ih može odbaciti. 

Vjernika muslimana ništa tako snažno ne može potaći da se zaokupi i bavi nekom aktivnošću kao spoznaja da ga za nju očekuje velika nagrada kod Uzvišenog Stvoritelja. Ukoliko nam je poznato da je učenje i prenošenje znanja na druge aktivnost za koju je Svevišnji Allah obećao ugled na dunjaluku kao i veliku nagradu na ahiretu, onda nam je jasno da je i ovo jedan od indirektnih motiva koji je muslimane od vremena poslanstva pa sve do danas usmjeravao ka cjeloživotnom učenju. Uzvišeni Allah je u Kur'anu rekao: ''Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.'' (Prijevod značenja El-Mudžadele, 11.) Zbog želje da budu uzdignuti na visoke stepene i na dunjaluku i na ahiretu, ogroman broj muslimana se iskreno i strpljivo predavao nauci te su se njome bavili sve do svoje smrti.

Braćo i sestre, vi koji ste roditelji i supružnici, vi koji ste ekonomisti, odgajatelji, nastavnici i profesori, činovnici i vođe država, ljekari i pacijenti, svima vama potreban je uzor i vrhovni autoritet, a za sve vas, bez obzira na različitost vašeg poziva, najbolji je uzor Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Osvrnimo se na najbolje ljude, na one koji su se najviše i najbolje ugledali na Muhammeda, alejhis-selam, i vidjet ćemo da im je Allah otvorio sve riznice dunjaluka, da su bili najuspješniji ljudi u historiji ljudskog roda, a pored toga i najbolji vjernici, te vlasnici najboljih džennetskih bašči. Nisu li to, moj brate i sestro, ashabi – drugovi Allahovog Poslanika, alejhis-selam? Nisu li, slijedeći njega, postali najbolji ljudi čovječanstva? Kaže Muhammed, sallalllahu alejhi ve sellem: “Najbolji ljudi su moja generacija, zatim oni poslije njih, a zatim oni poslije njih!” (Sahihul-Buhari, Poglavlje o ashabima, br. 3451)

Bolesnik već zna da je, i pored bolesti, shodno svom stanju i mogućnosti, dužan klanjati, a prema tome i abdestiti. Ako nije u stanju abdestiti, uzet će tejemmum, a ako ne može ni to, klanjat će bez abdesta i bez tejemmuma. Na to upućuje postupak ashaba, tj. kada nisu bili u mogućnosti abdestiti u periodu dok još nije bio propisan tejemmum, klanjali su bez abdesta i bez tejemmuma. (Pogledati: Buhari, br. 3773 i Muslim, br. 843) Međutim, u našem vremenu pojavila su se nova, polemična pitanja, koja je potrebno analizirati sa aspekta šerijata kako bi se otklonile nejasnoće i time proširilo vjersko znanje. Neka od tih pitanja su: utjecaj dijalize na abdest i da li upotreba katetera i izlazak nečisti iz tijela neprirodnim putem kvari abdest.

Želimo li naša srca ukrasiti i okititi pozitivnim vrijednostima, onda ih najprije moramo očistiti od primjesa licemjerstva, pretvaranja, oholosti, umišljenosti i svega drugog što može onečistiti i zaprljati naše srce. Ibn Dževzi, rahimehullah, rekao je: ''O ti, očisti srce svoje, jer ljubav obitava samo u čistim srcima. Zar nisi vidio vrtlara da zemlju naprije čisti, a zatim je ore. Svaki kamen koji nađe, on ukloni, kao i sve ono što bi moglo smetati rastinju, pa tek onda posije sjeme i pomno nad njim bdije i čuva ga.“ (Kalb džedid li-men jurid, str. 36) Vjernik se prema svome srcu ophodi kao vrtlar prema svojoj bašči. U vjerničkom srcu postoji nekoliko bašči u koje svakodnevno ulazi. On ih čisti, obrađuje i u njima zasađuje. Najvažnija bašča u čovjekovom srcu jeste bašča tevhida. Iz nje vjernik otklanja širk, sumnju, pretvaranje i licemjerstvo, a u nju zasađuje tevhid, istinoljubivost i iskrenost.

Pozivam sve nas da Kur'an učinimo našim saputnikom u životu na ovom svijetu. U njemu je istinsko svjetlo, svako dobro, svaki bereket. Poslušajmo šta Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže Muazu b. Džebelu, radijallahu anhu: "O Muaze! Ukoliko želiš život sretnika, smrt šehida, spas na Danu iskupljanja, sigurnost od straha na Sudnjem danu, svjetlo na Danu velikih tmina, hlad u Danu velike vrućine, da ne budeš žedan u Danu velike žeđi, težinu u Danu kada mnoga djela budu lahka i uputu na Dan kada mnogi budu odvedeni s pravog puta, ako sve to želiš, onda proučavaj Kur'an. Uistinu, on je zikr Svemilosnog, štit od šejtana i ono što će prevagnuti tereziju." (Dejlemi)

U ovome mubarek mjesecu podijeli svoju hranu sa drugima, porodicom, prijateljima i komšijama postačima, pravi im iftare kako bi dobio i nagradu njihova posta. Dobro vodi računa o obaveznim namazima. Obavljaj ih redovno u džematu u džamiji, kako bi postigao obećanu nagradu i kako bi te Uzvišeni Allah čuvao na Sudnjem danu sa svojim namazima. Što više možeš, udjeljuj sadaku jer je sadaka u ramazanu najbolja sadaka. Dobro se čuvaj besposlice u ramazanu. Znaj da se tvoja stopala neće pomjeriti na Sudnjem danu sve dok ne odgovoriš na određena pitanja između kojih je i kako si iskorištavao svoje vrijeme na dunjaluku. Za sve ćeš biti obračunavan i pitan na Sudnjem danu. Ne gubi to iz vida!

Muslimanska kuća je prva medresa, škola iz koje izlaze korisni članovi ovoga društva i zajednice. Iz nje izlaze vođe, učenjaci, kadije, daije – misionari, borci na Allahovom putu, dobre i čestite žene, buduće majke odgajateljice. Kod izgradnje islamske kuće, islam prvo posvećuje pažnju supružnicima, njihovom pravilnom odabiru, jer su oni temelj ove kuće. Tako Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, savjetujući mladiće kakvu ženu da odaberu za svoju suprugu, kaže: ''Žena se ženi zbog četiri stvari: imetka, porijekla, ljepote i vjere, pa ti uzmi onu koja ima vjeru, postignut ćeš mnogo dobro!“ (Muttefekun alejhi)

Allah Svemogući naredio je svojim robovima da ga dozivaju i pojasnio šta čeka one koji odbijaju obožavanje samo Njega subhanehu. Od Nu’mana b. Bešira, Allah bio sa njime zadovoljan, prenosi se da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Dova je ibadet.” Pa je potom proučio ajet: “Gospodar vaš je rekao: "Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u džehennem poniženi." (Prijevod značenja Gafir/El-Mu’min, 60.) (Hadis je vjerodostojan, bilježi ga Tirmizi 9/311) U hadisu od Selmana radijallahu ‘anhu stoji da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: “Zaista je Allah živ i darežljiv, stidi se kad čovjek digne ruke da ih vrati prazne bezuspješne.” (Hasen, Tirmizi 9/544)

Pohvalno je povesti adolescenta u posjetu u posjetu bolnicama, zatvorima, mezarjima, jer ove posjete djeluju na ublažavanje agresivnosti i povećavaju svijest o značenju pouka iz života drugih ljudi i naroda, na što ukazuju i riječi Uzvišenog: "Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje!" (En-Nur, 2) Imam El-Kurtubi (u. 671. h.g), Allah mu se smilovao, u svome Tefsiru spominje da javno izvršavanje šerijatske sankcije djeluje poučno na ljude i udaljava ih od činjenja grijeha, jer svojim očima vide konačan završetak onih koji zapadnu u grijeh, a u istom trenutku sebe stavljaju u poziciju onih koji se sankcioniraju, što ih sprečava da sami zapadnu u grijeh.“

Palma se odlikuje jakim korijenom koji svoje žile pušta duboko u zemlju, a opet, njena krošnja je visoka i raskošna. Kao takva, palma odolijeva sušama, promjeni klimatskih uvjeta, vjetrovima i drugim prirodnim nepogodama! Svojim listovima crpi sunčevu energiju i blagodati kiše, a zatim svu tu energiju usmjerava za što bolji rad svoga bića i proizvodnju plodova. Vjernik u Allaha, azze ve dželle, čvrst je na svojim ideološko-akidetskim stavovima, koji su zdravi i čisti, bez ikakvih primjesa širka i kufra, a sve to je naučio iz Allahove Knjige i govora i prakse Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!

Pravovjerni šerijat posvetio je veliku pažnju odgoju mladih generacija i njihovoj uputi koja im garantira dobro i ispravnost na ovom i budućem svijetu, a to je i krajnji cilj Mudroga Zakonodavca. Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi prenosi preporuke mudroga Lukmana svome sinu, pa kaže: "A Mi smo Lukmanu mudrost darovali: 'Budi zahvalan Allahu! Ko je zahvalan, čini to u svoju korist, a ko je nezahvalan – pa, Allah je, zaista, neovisan i hvale dostojan. Kad Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: 'O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, širk je, zaista, velika nepravda. Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, iz slabosti u slabost, i doji ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovom svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi Put onoga koji se iskreno Meni obraća; Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti. O sinko moj, dobro i zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, doista, Allah zna najskrivenije stvari, On je Sveznajući. O sinko moj, obavljaj namaz i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – to doista, u istinske postupke spada. I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi Zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; zbilja najneprijatniji glas je revanje magarca!" (Lukman, 12 – 19) Također, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ambiciozno je nastojao da uputi omladinu na ono što će im koristiti. Jedna od tih poznatih preporuka je i preporuka Ibn Abbasu, radijallahu anhu. Ibn Abbas kaže: ''Sjedio sam iza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na jahalici, pa mi je rekao: 'Mladiću, hoćeš da te poučim riječima s kojima će ti Allah dati korist?“ Rekao sam: 'Svakako', a on reče: 'Čuvaj Allaha, pa će te čuvati; čuvaj Allaha pa ćeš Ga ispred sebe naći; znaj za Njega u obilju, pa će i On znati za tebe u teškoći; kada moliš, moli Allaha; kada tražiš pomoć, traži je od Allaha. Pero sudbine je ispisalo sve što će biti. Kada bi svi ljudi željeli ti donijeti neku korist, koju ti Allah nije propisao, ne bi to mogli ni učiniti. A kada bi ti željeli nanijeti neku štetu, koju ti Allah nije propisao, ne bi to mogli učiniti. Znaj da je u strpljivom podnošenju onoga što prezireš veliko dobro, da sa strpljenjem dolazi i pobjeda, sa nedaćom izbavljenje, a sa poteškoćom olakšanje.“ (Prenosi imam Ahmed u ''Musnedu“, 2803, hadis je sahih, vidjeti: Sahihu Džami'a od Albanija, br.hadisa 7957) Islamski učenjaci posvetili su pažnju pisanju knjiga u kojima su davali upute mladoj populaciji, a neke od tih knjiga su: ''Ejjuhel-veled“   (O dijete) od imama El-Gazalija (u. 505. h.g.) koja se još naziva ''El-Mekaletu el-veledijje“ (koja je prvi put štampana u Beču u austrougarskoj prijestolnici 1838. god. uz prijevod na njemački jezik. Brigu o njenom izdanju vodio je orijentalista Von Hamer Burgestar) i ''Leftetul-kebidi ila nasihatil-veledi“ od Ibn El-Dževzijja (u. 597. h.g.). Ovim radom želio sam slijediti korake naših prethodnika, preuzimajući njihovo iskustvo i znanje o ovoj tematici, uz davanje smjernica na metode koje je islamski šerijat postavio za ispravno održavanje života mladih naraštaja i čuvanje njihove uravnoteženosti, te kako bi koristili sebi, a i društvu.

Mnogi poletni i žestoki muslimani koji danas rade na pozivanju drugih u islam, na nevjernike ili na velike grješnike koji su predmet njihovog poziva, kao da gledaju okom nespretnog i neiskusnog lovca koji je bacio oko na plijen, i misli da jedino što treba učiniti jeste da u njegovom pravcu iz svoje ulaštene i kvalitetne puške što brže ispuca nekoliko metaka velikog kalibra, prethodno uopće ne nišaneći i ne uzimajući u obzir sve okolnosti u kojima se nalaze i on i njegova lovina. Nakon toga će, nezainteresiran za rezultate, ''plijenu'' okrenuti leđa i nastaviti svojim putem uz konstataciju kako je ''on svoje ispuc'o'', i ''svoje odradio'', a za rezultate ''lova'' ga uopće i nije toliko briga jer on za njih navodno i nije odgovoran.

Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Sjedio sam kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u prisustvu nekog čovjeka i čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: 'Nijedan rob neće vjerovati sve dok svome bratu muslimanu ne bude želio ono što želi i samome sebi.''' Enes, radijallahu anhu, dalje pripovijeda: ''Izašao sam s tim čovjekom na pijacu na kojoj se prodavala određena roba, pa sam se počeo raspitivati o cijeni i cjenkati. Trgovac je rekao: 'Trideset.' Čovjek je pogledao u njega i rekao mu: 'Uzet ću ti je za četrdeset!' Trgovac ga upita: 'Šta te tjera na to kad ti je ja dajem jeftinije od toga?!' Čovjek je ponovo pogledao u njega i rekao: 'Uzet ću ti je za pedeset!' Trgovac ga upita: 'Šta te tjera na to kad ti je ja dajem jeftinije od toga?!' Čovjek odgovori: 'Uistinu sam čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: Nijedan rob neće vjerovati sve dok svome bratu muslimanu ne bude želio ono što želi i samome sebi – i ja smatram da ova roba vrijedi pedeset.'“ (Musned Bezzar, 7548, Keššaful-estar, 68, sahih) 

Osobina pčele jeste i to da ona nikada ne slijeće na strvinu niti na bilo kakav izmet, prenoseći njegove prljave tragove i neugodne mirise. Isto tako, vjernik ne odlazi na mjesta grijeha, harama, tame, niti govori ono što je ružno, niti prenosi tuđe riječi ili potvore. Zatim, kako pčela, tako i vjernik, ne gleda da li još neko radi ili neradi, vjernik uvijek radi i u svakom momentu je na usluzi svojoj zajednici. Nikada ne troši svoje vrijeme na nebitne stvari, poput analiziranja tuđih postupaka, nego se trudi da što više radi na ličnom napredovanju u svakom pozitivnom smislu. 

Oporučujem vam da me okupa osoba koja poznaje način kupanja po sunnetu i koja je bogobojazna i vjernik. Osobi koja će me gasuliti oporučujem – kako bi zadobila ogromnu nagradu kod Allaha – da sakrije sve loše što primijeti na meni i da nikome ne govori o tome, tražeći time samo Allahovo zadovoljstvo. Prenosi se od Alije b. Ebi Taliba, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko ogasuli umrlog pa sakrije njegove mahane, Allah će prekriti njegove grijehe, ko obuče umrlog u kefine, Allah će ga zaodjenuti sundusom (mehkom svilom)." ( Taberani u "Kebiru" s vjerodostojnim lancem prenosilaca, Sahihu Džami'a 6403 Albani.)

Što se tiče Božića, 25. decembar je kod Rimljana bio dan kada su slavili bo‍žanstvo ‘Sol Invictus’ (nepobjedivo sunce). Imperator Konstantin i neki biskupi odredili su da Božić bude isto 25. decembra. Na ovome je posebno insistirao Konstantin jer on nije u potpunosti bio napustio svoju pagansku vjeru. Ovaj praznik kršćani nisu uopće slavili jer to nije bio njihov običaj nego rimljanski koji su Rimljani uveli u kršćanstvo. Mnogi kršćani su se ovome protivili, ali uzalud.(Geschiedenis en Achtergronden van het Kerstfeest/Povijest i Pozadina Božića, 1. poglavlje, autor: Noordzij) Pravoslavci se nisu ovome pokorili i zato kasnije slave ovaj praznik.

Doktorica Tajjiba el-Jahja veli: ”Neki ljudi smiruju svoju djecu tako što ih posade pred televizor, a ne znaju da ih time, zapravo, uništavaju. Dječiji programi imaju veliki utjecaj na njihovu vjeru, moral i društvenost. U njima se prikazuju nevjernički obredi i simboli, kao što su krstovi i hramovi, šire se čarobnjaštvo i trikovi, ali i sumnja u moć Uzvišenog Allaha, što je najopasnije.“ (”Pečat na mome djetetu”, str. 6, dr. Tajjiba el-Jahja) Ukoliko porodica ne preduzme odgovarajuće mjere u odgoju djeteta, pa dijete odraste uz crtane filmove, to isto dijete bit će poput perja na vjetru: poremećenog vjerovanja, nesigurno, uznemireno i zbunjeno, do mjere da više i ne zna ni zašto je stvoreno.
Nema sumnje da umjetnost općenito, a crtani filmovi posebno, ima uzvišene ciljeve i stremljenja. Umjetnost doprinosi odgoju djece time što u njih usađuje ispravno vjerovanje, plemenite vrijednosti i lijepo ponašanje. Ona također utječe na životni put i buduće djelovanje djece, ali ih i štiti od opasnosti koje im prijete. Umjetnost ih priprema za probleme koji će ih snaći u životu, ukazuje im na njihove uzroke, traga za odgovarajućim rješenjima i usmjerava dječiju energiju ka brizi za onim što je najvažnije u životu. Ona stremi ka izgradnji njihovih osjećanja u pravom smislu, kako bi oblikovala jednu čestitu generaciju, za sebe i za svoj narod. Nažalost, čovjek koji pažljivo pogleda većinu crtanih filmova koje nude televizijske stanice u arapsko-islamskom svijetu (postoji nekolicina kanala koji rade na širenju pozitivnih crtanih filmova, ali to nije dovoljno u poređenju sa onim što pruža proždrljivi Zapad), vidjet će da su oni odstupili od plemenitih ciljeva i udaljili se od veličanstvenih stremljenja zbog kojih su, na kraju krajeva, i nastali. U tim crtanim filmovima dozvoljavaju se poroci te se šire i objelodanjuju odvratne stvari, čime postaju smrtonosno oružje koje prijeti da ugrozi vjerovanje djece, njihov razum, duševnost i marljivost, diljem islamskog svijeta. Koje opasnosti po vjerovanje i uzvišene vrijednosti imaju crtani filmovi za kojima se povode naša djeca? Koji načini i metode omogućuju izbjegavanje negativnosti crtanih filmova? Ovakvi programi uveliko zavode djecu, tako da ih počinju gledati sa ogromnom zainteresiranošću i žudnjom. Djeca postaju ubijeđena da su sve scene, postupci i ideje koje se plasiraju dobre i ispravne, dok raskoš i zabava na koju se potencira u crtanim filmovima snažno privlače djecu, što predstavlja veliki propust u sferi dječije ličnosti, razuma, duševnih potreba i plemenitih ciljeve prema kojima djeca moraju biti usmjerena. Možda je glavni uzrok tome briga producenata i izvođača samo za materijalnom dobiti, a da ne govorimo da su to filmovi koji ne ističu važnost vjerovanja i vrijednosti prisutnih u islamskom svijetu, kao ni ostalih navika i običaja koji karakteriziraju islamsku kulturu i civilizaciju.
Opasnost po vjerovanje 
Islam jeste vjerovanje, vjerozakon i lijepo ponašanje. Islamsko vjerovanje sastoji se od vjerovanja u Allaha, meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan (polaganje računa, nagrada, kazna) i određenje dobra i zla. Vjerovanje ima značajan utjecaj na život pojedinca i zajednice. Ono predstavlja snagu koja upućuje i usmjerava, koja vodi ka dobru i izgrađuje lijepu narav. Kada se vjerovanje nastani u čovjekovom srcu, ono mu pruži lijepo raspoloženje, sigurnost i postojanost u svim prilikama. Međutim, kada u srce uđu negativni činioci, tada se srce promijeni. Crtani filmovi jedan su od najočitijih primjera za to, jer predstavljaju veliku opasnost po vjerovanje muslimanske mladeži. Evo nekih obilježja te opasnosti:
● Kolebanje u vjerovanju: Djeca u crtanim filmovima nalaze idealno, ali nestvarno, naslađivanje koje negativno utječe na njihovu sadašnjost i budućnost. Mnogobrojna istraživanja potvrđuju negativan utjecaj crtanih filmova na djecu sa svih aspekata. Čak štaviše, bojati se da crtani filmovi u potpunosti mogu uništiti dječije živote. (”Umjetnost između stvarnosti i očekivanja”, dr. Halid b. Abdurrahman el-Džurejsi, str. 36) Crtani filmovi koji se serviraju našoj djeci smrtonosni su za njih, jer oni islamskom vjerovanju ne daju nikakvu vrijednost, a potječu ili sa Zapada, ili, u većini slučajeva, od cionista. Zato takvi crtani filmovi imaju za cilj da iz dječijih srca eliminiraju čisto i ispravno islamsko vjerovanje – dovodeći u pitanje njegove temelje – ubacivanjem iskrivljenih vjerovanja: trojstva, idolopoklonstva... U njima gledamo kako zvijezde donose sreću ljudima, drvo koje ih štiti od nesreće i bolesti, vidimo osobu koja ljubi krst i stavlja ga na grudi kako bi doživjela radost, sigurnost i smirenost, ili pak čini sedždu idolima. Također, oni nastoje navesti gledaoca da pomisli kako kosmos opstoji sam po sebi, a ne uz Allahovu pomoć. Gledanjem takvih scena, dijete postaje ubijeđeno da je to istina, napušta svoj dotadašnji način života, pa počinje da ljubi kamen, da mu čini sedždu, ili da od Sunca traži neku svoju potrebu. Tako djeca prihvate ubjeđenja s kojima prava vjera nema ama baš ništa. Oni više ne vode brigu o vjerovanju u Jednog, Jedinog Allaha, niti ih zanimaju islamske vrijednosti. Sve to vodi ih u privrženost ovome i zanemarivanju onoga svijeta, jer scene koje crtani filmovi nude pobuđuju želju isključivo za ovim svijetom.
●  Vjerovanje čarobnjacima i vračarima: Pored toga što ovi programi propagiraju vjerovanje u čarobnjake i šarlatane, šire strah od njih umjesto od Allaha, oni čarobnjake prikazuju kao osobe koje mogu usrećiti ili rastužiti ljude, učiniti ih sigurnim ili ih prestrašiti, zatim da su oni nepobjedivi, a ne Allah. To neizbježno dovodi do kontradiktornosti u vjerovanju kod naše djece, tako da djeca slave čarobnjaka i nastoje mu se približiti, umjesto da slave Allaha i čine djela koja ih vode k Njemu. Doktorica Tajjiba el-Jahja veli: ”Neki ljudi smiruju svoju djecu tako što ih posade pred televizor, a ne znaju da ih time, zapravo, uništavaju. Dječiji programi imaju veliki utjecaj na njihovu vjeru, moral i društvenost. U njima se prikazuju nevjernički obredi i simboli, kao što su krstovi i hramovi, šire se čarobnjaštvo i trikovi, ali i sumnja u moć Uzvišenog Allaha, što je najopasnije.“ (”Pečat na mome djetetu”, str. 6, dr. Tajjiba el-Jahja) Ukoliko porodica ne preduzme odgovarajuće mjere u odgoju djeteta, pa dijete odraste uz crtane filmove, to isto dijete bit će poput perja na vjetru: poremećenog vjerovanja, nesigurno, uznemireno i zbunjeno, do mjere da više i ne zna ni zašto je stvoreno.
Usađivanje loših vrijednosti
Vrijednosti predstavljaju skup vjerskih i filozofskih (samo one koje su prihvatljive) načela određene zajednice. Nakon toga, one se prenose na način života koji definira pogled na svijet, na život i smrt, prirodu i povijest. Čak štaviše, one određuju ponašanje, vanjski izgled i način života. Kako bi preživjele, te vrijednosti hrane se sa mnogih izvora, kao naprimjer: vjerovanje, posjedovanje životnog cilja, moral, ljepota... Vrijednosti igraju ozbiljnu ulogu u životu jedne zajednice: čuvaju identitet, kulturu i civilizaciju, što zajednici omogućuje kontinuitet, ali je i vodi ka marljivosti, proizvodnji, izgradnji i napretku. Islamske vrijednosti apsolutno su najuzvišenije i najljepše, jer izvor im je Tvorac ljudi. Crtani filmovi imaju loš utjecaj na ponašanje, kulturu i obrazovanje naše djece. Evo i nekoliko primjera za to:
●  Sklonost ka nasilju: Veliki broj crtanih filmova sadrži scene nasilja i grubosti, što se prenosi na samu djecu. Djeca tako postaju nasilna u kući, školi i na ulici. To rade da bi ispunili svoje želje iz crtanih filmova, a zapravo čine gnusna djela. Istraživanja su potvrdila čvrstu vezu između maloljetničke delikvencije i crtanih filmova koji sadrže scene nasilja. Cijeli svijet svjedok je da najgnusnija djela čine upravo djeca.
●  Navikavanje na razvrat: Naša djeca prihvataju vrijednosti onih država iz kojih dolaze crtani filmovi, a te vrijednosti daleko su od naših. Gotovo uvijek prisutna je razgolićenost i bezumlje, stalno se ističe veza među spolovima zasnovana na osamljivanju, plesu, igri, uljepšavanju žena i razmjeni poljubaca. Ovo je opasno za djecu stoga što izaziva intimna osjećanja i pobuđuje spolne instinkte prije vremena. Nakon toga slijedi činjenje razvratnih djela i bludnih radnji. Djeca koriste neprikladan govor, a stid se u potpunosti gubi. Najbolji primjer za to je ”MIKI MAUS.”
●  Prekidanje porodičnih veza: Ovi programi kidaju veze između djece i njihovih roditelja, ali i između ostalih članova porodice. Predškolski uzrasti spokojno i mirno sjede ispred televizijskih ekrana dok su im majke sretne zbog toga jer im to uveliko pomaže da ostvare kućnu harmoniju. Međutim, stalni boravak pred televizorom mnogo utječe na njihovu dječicu a da toga nisu ni svjesne. Opasnost tek uzima maha kada djeca pođu u školu: ne razgovara se o školi niti o učenju, smatra se dovoljnim ono što se nudi na crtanim filmovima u obliku priča o majci, ocu, nani... Djeca se međusobno ne druže, ne sastaju niti razgovaraju. Kada dođu kući odmah upale televizor kako bi uživali u crtićima, što povećava pukotinu među članovima porodice. Izbavljenje iz ovog problema postaje sve teže, jer kako vrijeme prolazi, ličnost djece se sve više i više formira shodno svakodnevnim navikama.
●  Učenje lošeg ponašanja:  U dječijoj prirodi je da se, bespogovorno, povode za svim što im se nudi ili što čuju, a sve zbog njihove neiskvarene prirode. Nažalost, sredina mijenja tu čistu prirodu, stoga scene sa crtanih filmova lahko utječu na dijete. Ono nastoji oponašati likove u svemu mogućem: u govoru, pokretima, odjeći, izgledu i ponašanju. Tako se dijete navikava na ružne običaje, pa krade, obmanjuje, vara, puši cigarete, laže, agresivno je, osjeća mržnju i odvratnost prema svemu i svakome. Najbolji primjer za to je ”TOM I DŽERI.”
● Poremećaj pojmova i ideja: Činjenica da su crtani filmovi zasnovani na lažnim likovima i događajima, zarobljava mlade mozgove i ne dopušta im da se oslobode toga. Djeca tako gube misaonu ravnotežu, pojmovi im se uskomešaju, misli preokrenu, pa ono počinje sumnjati u vjerske spoznaje do kojih je došlo u porodici i u školi. Vjeri o kojoj dijete sluša i uči u kući i školi, nema mjesta u crtanim fimovima, pa je ono izgubljeno i zbunjeno. Ne zna u šta da vjeruje: u ono što mu kažu majka i nastavnik ili u ono što gleda na televiziji. To je ono što će negativno utjecati na dječije vjerovanje i ideje.
●  Otimanje kulture: Kada se dijete zaljubi u gledanje crtanih filmova zasnovanih na praznovjerju i pokvarenoj mašti, pa u to povjeruje, to zasigurno šteti njegovoj intelektualnoj aktivnosti. Ono više nije u stanju da ispravno razmišlja o stvarnosti: počinje razgovarati sa životinjama (posebno sa psima i mačkama) misleći da one govore kao i on, sa njima ruča i spava, za životinje je vezano više nego za članove uže porodice. Ako se životinja razboli, dijete je tužno, a ako umre, ono plače više nego kada mu se brat povrijedi. S druge strane, prekida se njegova veza sa izvornom kulturom, te se zanima za kršćansko-zapadnu kulturu, govori njezinim jezikom, drži se njezinih običaja, a zanemaruje arapski jezik – jezik islamske kulture. Ne spominje Allaha prije jela, ne pere ruke, spava u obući i prilikom pozdrava naklanja se kao što to čine Japanci i njima slični. Dijete počinje da voli kršćane, židove, ateiste i njihovu civilizaciju. Smatra da je zapadnjak napredan i da ga se mora oponašati. Kako je samo Ibn Haldun u svojoj Mukaddimi lijepo kazao: ”Potčinjeni se uvijek povodi za dominantnim u sferi obreda, nošnje, vjeroispovijesti i ostalih običaja.“ (”Mukaddima”, Ibn Haldun, str. 148, Darul-kalem u Bejrutu, 1984. god.) Ovi programi šire strah od islama i muslimana: musliman je lopov, agresivan, ekstremist i veoma zao. S druge strane, oni upućuju našu djecu na besposlice i na beskorisna djela.
●  Osjećanje manje vrijednosti i strah od neuspjeha: Djeca često nastoje oponašati likove iz filmova koji im se dopadaju, ali im to oponašanje često ne ide od ruke, posebno djeci predškolskog uzrasta. Oni tako uništavaju svoje i tuđe živote, uzrokuju strašne i nerješive probleme: dijete se možda popne na krov kuće kako bi poletjelo, oponašajući, naprimjer, čovjeka-pauka ”SPAJDERMENA”, pa u tom pohodu izgubi život ili se ozbiljno povrijedi. Također, dijete će pokušati da stavi ruku u vatru misleći da mu to neće nauditi ako izgovori neke čarobne riječi. Ne treba ni spominjati kakvu će bol osjećati kada sprži svoju ruku. Tada se ono povlači u sebe i razočarano je, nema želje ni za čim u životu. Gledanje strašnih scena, poput krvi ubijenih, životinja grabljivica i upotrebe oružja, prouzrokovat će strah i nemir kod djece, to će ih proganjati tokom noći i neće imati miran san. Scene koje djeca gledaju na crtanim filmovima vode ih ka miješanju realne stvarnosti i nerealnog života; realna stvarnost mnogo se razlikuje od onoga što nude crtani filmovi i televizijske stanice općenito. (”Islamska svijest”, broj 531., str. 78., novembar 2009. god.)
● Slabljenje školskog uspjeha: Mnogi istraživači potvrdili su da postoji velika opasnost od crtanih filmova za školski uspjeh, jer dijete provodi mnogo vremena ispred ekrana, čak između trideset i četrdeset sati sedmično. To je dovoljan period da se iscrpi tijelo i mozak, pa se ne može skoncentrirati na ponavljanje lekcija i izradu domaće zadaće. Problem slabljenja školskog uspjeha kod djece konstantno zaokuplja mislioce, odgajatelje i političare širom svijeta, a posebno u muslimanskim zemljama, zbog njihove posebnosti kada je u pitanju pogled na svijet. Istraživači su, s druge strane, primijetili da sredstva javnog informiranja imaju strašan utjecaj na djecu. Naime, pokazalo se da se djeca sjećaju scena i događaja koje su vidjeli na televizoru prije više mjeseci, a u isto vrijeme ne mogu se sjetiti školske lekcije koju su radili prošle sedmice. (”Kino umjetnost”, str. 5., Salah Ebu Jusuf, Darulmearif)
Zaključak i rezime
Na osnovu svega rečenog, neophodno je iznaći dobra i korisna rješenja koja će biti zamjena za savremene televizijske programe, kako bi se buduće generacije spasile od opasnosti koja će ih neizbježno zadesiti. Odgovornost ovdje pada na sve, jer svi su odgovorni pred Veličanstvenim Allahom, koji kaže: ”O vi koji vjerujete, sebe i svoje porodice čuvajte od Vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti.” (Prijevod značenja Et-Tahrim, 6.) Također, poznat nam je i hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Svi ste vi pastiri, i svako je odgovoran za svoje stado.” (Bilježi Buharija 893, Muslim 1829-20) Umjetnici, političari, mislioci, odgajatelji, bogataši, roditelji i porodice, društvo u cjelini sa vladinim i nevladinim organizacijama, svi su odgovorni u zoni svoga djelovanja. Režiseri i umjetnici treba da proizvode crtane filmove koji će odgovarati umnom i duševnom razvoju našeg djeteta, koji će čuvati čisto islamsko vjerovanje, moral i plemenite ljudske vrijednosti. U isto vrijeme, moraju se kloniti zbrke, besposlice i nereda. Također, neophodno je konsultirati islamske pravnike i pedagoške radnike koji gaje iskren odnos spram islama, kako bi budući proizvodi bili zasnovani na čvrstim naučno-odgojnim temeljima. Islamska povijest prepuna je događaja i heroja koji mogu biti tema crtanih filmova. Pored toga, tu su još problemi savremenog društva, život, smrt, kosmos, kao moguća inspiracija. Spomenuti programi treba da podstiču na čitanje i bavljenje naukom, kako naša djeca ne bi zaostajala u tome. Muslimanski bogataši moraju uzeti udio u ovom plemenitom poslu, obezbjeđujući materijalnu pomoć umjetnicima. Nama ne nedostaje islamu odanih umjetnika, već umjetnici nemaju materijalna sredstva za proizvodnju. Naravno, ne treba zaboraviti ni ulogu muslimanske porodice, imajući u vidu njenu brigu za vjerom i uzvišenim vrijednostima. Otuda muslimanska porodica mora i kuću i djecu podrediti strogo određenom sistemu, kako bi djeca odrasla u okviru tog sistema i kako ih vrijeme ne bi progutalo kada ostare.
(Izvor: Islamski časopis El-Bejan, redžeb 1431.)
Preveo i pripremio: Elmir Mašić, prof.  

Ove riječi zapravo su savjet šejhul-islama Ibn Tejmijje koji je dao svom najpoznatijem učeniku Ibnul-Kajjimu el-Dževzijju. Ibn Kajjim kaže: ”Nakon što sam mu citirao mnoga mišljenja i stavove, šejhul-islam mi je kazao: ’Ne dozvoli da tvoje srce spram mišljenja i sumnji bude poput spužve, pa da sve to upije i prema tome sudi. Srce treba da bude kao glatka staklenka, sumnje prolaze pored njega, ali ne nastanjuju se u njemu, ono ih uočava svojom bistrinom, a odbacuje svojom čvrstinom. U suprotnom, ako tvoje srce upije sve sumnje koje prođu pokraj njega, postat će stjecište sumnji’, ili je rekao nešto slično.“ (Miftahu Daru Seade, 1/443, Ali el-Halebi, Dar Ibn Affan) Ibn Kajjim, govoreći o ovom savjetu, rekao je: ”Kada je posrijedi otklanjanje sumnji, nijedan savjet nije mi koristio poput ovoga.“

Daija mora biti pravedan i prema onome ko se s njim slaže i prema onome ko se s njim ne slaže, i greške drugih ne smije uzimati kao izgovor za činjenje nepravde. Koliko god čovjek bio učen, on mora biti ponizan prema Uzvišenom Allahu. Stoga su ispravni prethodnici često savjetovali drugima da budu ponizni. Koliko god bio visok stepen nečijeg znanja, on mora da bude svjestan ajeta u kojem stoji: "I od znanja vam nije dato osim malo." (Prijevod značenja El-Isra, 85) Allah, subhanehu ve te 'ala, daje onoliko znanja koliko On hoće i kome On hoće.

Islamski učenjaci se razilaze da li će osoba koja treba napostiti propuštene dane ramazana, prvo ispostiti te dane pa onda postiti šest dana ševvala ili može postiti prvo šest dana ševvala. Poznato nam je da je napaštanje propuštenih dana u ramazanu obaveza, dok je post šest dana ševvala dobrovoljni. Stoga pojedini učenjaci, među kojima je i imam Ahmed, smatraju da nije dozvoljeno postiti bilo kakav dobrovoljni post (osim ako se zavjetuje da će ga postiti) sve dok se ne naposti obavezni post. Međutim, trojica imama: Ebu Hanife, Malik i Šafija stava su da se može postiti dobrovoljni post iako se nije napostio obavezni post.

Pokušaj rušenja autoriteta, kao sredstva za rušenje vjere, je stara politika koju od davnina slijede neprijatelji vjere. Jedan od prvih pokušaja jeste potvora majke vjernika, iskrene, čedne, čestite Aiše, radijallahu anha, za blud, o čijoj nevinosti su objavljeni ajeti. Ova potvora je, prije svega, bila pokušaj diskreditiranja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao nosioca Objave, zatim Ebu Bekra – Aišinog oca, koji je najvredniji ashab, pa tek onda diskreditiranja Aiše koja je prenijela oko jednu četvrtinu šerijatskih propisa.

U trenucima usrećivanja drugih ljudi ili odagnavanja tuge i tegoba, zaista čovjeka prožme prijatan osjećaj, preplavi ga radost koju može osjetiti samo čista duša, duša čija je nada Allahovo zadovoljstvo i težnja da stalno hodi putevima hajra. Svaki ljudski život ispunjen je umorom, naporom, poteškoćama, iskušenjima i bolovima. U dunjalučkom životu vremena potpune sreće i čistoće samo su vremena koja su ispunjena obavljanjem iskrenih ibadeta Uzvišenom Allahu, Gospodaru svih svjetova. Svi ljudi, pa i oni najjači, imaju potrebu za nježnom rukom koja će potapšati njihova ramena u teškim momentima. Oni koji imaju dugo životno iskustvo, vrlo dobro znaju da su najvećeg poštovanja i uvažavanja one osobe koje savjetuju druge korisnim znanjem, otklanjaju probleme drugih, olakšavaju onima koji su zapali u teško stanje i sl. Razmislimo o plemenitom postupku koji se desio za vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada su Talha i njegova supruga Ummu Sulejm, Allah bio s njima zadovoljan, ugostili izgladnjelog čovjeka iako je i njima bila potrebna hrana. Naime, ugostili su ga jedinom hranom koju su imali u kući želeći ga tako usrećiti i ublažiti njegov jad. Pogasili su svijeće i pravili se da jedu sve dok njihov gost nije završio sa jelom i zasitio se. Nakon toga objavljeni su kur'anski ajeti, kojima je povod objave bio ovaj plemeniti postupak, koji je možda neznatan u očima ljudi, ali ipak velik kod Gospodara svih svjetova: "...i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno..." (prijevod značenja El-Hašr, 9) (Spomenutu priču u potpunosti su zabilježili Buhari, 3798, i Muslim, 2054-173) Sjetimo se poznatog slučaja Ka'ba b. Malika i druge dvojice ashaba, radijallahu anhum, kada su izostali sa pohoda na Tebuk. Trpjeli su dugotrajnu izolaciju i svako ih je izbjegavao, iščekujući da Allah presudi po pitanju njih trojice. Čim su objavljeni ajeti, jedan od ashaba požurio je da obraduje Ka'ba. Toliko je želio da ga obraduje radosnom viješću da nije mogao čekati da dođe do njega da mu saopći, nego je počeo vikati iz daljine sa vrha brda Sela (brdo u Medini): ''O Ka'be, sine Malikov! Raduj se!'' U vezi s tim  Ka'b je rekao: "Pao sam na sedždu i znao sam da je sigurno došlo olakšanje i izlaz. Nakon sabah-namaza Allahov Poslanik obznanio je da nam je Allah oprostio. Ljudi su se razišli kako bi nas obavijestili i obradovali. Dva čovjeka su se zaputila prema drugoj dvojici, dok je prema meni krenuo čovjek na konju, a drugi se popeo na brdo i povikao tako da je glas bio brži od konja. Nakon što mi je došao onaj čiji je glas dopro do mene, da me obraduje, skinuo sam svoja dva ogrtača i zaogrnuo ga njima, iako nisam imao druge odjeće. Pozajmio sam odjeću i zaputio se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a na putu sam sretao grupe ljudi koji su mi čestitali na oprostu. Nakon što me je Poslanik poselamio, a njegovo lice je blistalo od sreće, rekao mi je: 'Raduj se dobru koje nisi vidio otkada te tvoja majka rodila!'“ (Spomenutu priču u potpunosti su zabilježili Buhari, 4418, i Muslim, 2769-53-55) Pojašnjavajući vrijednost usrećivanja mu'mina, Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Među najbolja djela ubraja se: obradovati mu'mina, ili odužiti njegov dug, ili ispuniti njegovu potrebu, ili ukloniti od njega nedaću.“ (Bejheki, hadis sahih, Sahihu Džami'a, 5897 Albani) Naše društvo koje je iskušano sukobima radi ličnih interesa zaista ima potrebu za ovom plemenitom osobinom usrećivanja drugih osoba. Kada bismo   praktično primijenili ovu osobinu, našli bismo sreću na oba svijeta. Imam Malik b. Enes, rahimehullah, bio je upitan: "Koja djela najviše voliš?'', pa je odgovorio: "Usrećivanje muslimana! Ja sam se zavjetovao da ću odagnavati poteškoće od muslimana.''  Kada su Aišu, radijallahu anha, upitali da li je Poslanik klanjao sjedeći, ona je odgovorila: "Da, nakon što su ga srušili (slomili) ljudi." (Muslim, 732-115) Nevevi, Allah mu se smilovao, u komentaru ovoga hadisa, rekao je: "Kao da su ga (Poslanika), nakon što je preuzeo (nosio) njihove stvari i terete, i brinuo se o njihovim interesima učinili starijom srušenom (polomljenom) osobom." (Šerhu Muslim, Nevevi) Usrećivanje muslimana može biti na više načina, kao što su: obradovati ga radosnom viješću, vratiti njegov dug, dati mu poklon, reći mu da ga voliš u ime Allaha, počastiti njegovu porodicu, rodbinu i drugove, podučiti ga korisnom znanju, uvažavati ga među ljudima, savjetovati ga nasamo kad za to ima potrebe...
Na kraju sjetimo se Allahovih riječi: "...čiji će pečat mošus biti – i neka se za to natječu oni koji hoće da se natječu." (Prijevod značenja El-Mutaffifin, 26)

Nažalost, neznanje kod pojedinih koji se pripisuju islamu toliko je da smatraju da ukoliko klanjaju džumu da im je ona dovoljna za sav ibadet tokom cijele sedmice, pa ostavljaju tokom sedmice propisane dnevne namaze. Pojedini smatraju da im je ibadet u mjesecu ramazanu dovoljan za cijelu godinu, pa nakon što jedan mjesec kako-tako provedu u namazu, ostavljaju namaze u ostalih jedanaest mjeseci. Braćo muslimani, nakon velikog širka nema opasnijeg grijeha od ostavljanja pet dnevnih namaza. Stoga se muslimani koji ostavljaju obavljanje namaza i drugih propisanih djela moraju poučiti i odlučno se prihvati svoje vjere, moraju se Uzvišenom Allahu iskreno pokajati za svoje grijehe, svoju nemarnost i nepokornost.

Donesimo čvrstu odluku da ćemo: otvoriti novu stranicu svoga života; da nam ramazanski dani neće biti isti kao dani prije ramazana; da ćemo obavezne namaze redovno obavljati u mesdžidima i truditi se da odlazimo na njih prije ezana kako bismo klanjali u prvom saffu; da ćemo oživljavati zapostavljene sunnete Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem; da ćemo proučiti cijeli Kur'an više puta; da  ćemo klanjati mnogobrojne nafile; da ćemo ukrotiti svoj jezik od laži i ružnog govora, gibeta i nemimeta i svakog govora koji se ne tiče nas i u kojem nema koristi za nas i našu vjeru; da ćemo očistiti svoja prsa prema svim muslimanima; da ćemo popraviti svoje ophođenje i svoj moral; da ćemo činiti dobra djela korisna drugim ljudima; da ćemo širiti poziv islama među drugim ljudima; da ćemo pomagati Allahovu vjeru...

Medžlisi i okupljanja moraju da pomažu u izgradnji Ummeta, a ne da ga ruše. Nisu sijela da se na njima ruši autoritet i ugled uleme i ostalih muslimana. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “I musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su ostali muslimani sigurni.” (Buharija, 6484; Muslim, 170.)Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorava Muaza b. Džebela, radijallahu anhu, na ono što jezik posije, pa kaže: “Hoćeš li da te obavjestim o glavnoj stvari, njenom stubu, njenom najvećem djelu? Rekoh: “Svakako, Allahov Poslaniče!” Reče: “Glavna stvar je Islam, njegov stub je namaz, a najvisočiji vrh je džihad.” Zatim reče: “Hoćeš li da te obavjestim o vlasniku svega toga?” Rekoh: “Da, o Allahov Poslaniče.” A on se uhvati za jezik i reče: “Čuvaj ovo!”Rekoh: “O Allahov Poslaniče, a zar ćemo biti pitani za ono što smo govorili?” Reče: “Izgubila te majka, o Muazu, a zar će ljudi biti prevrnuti na njihova lica – ili, reče na njihove noseve – osim kao žrtva njihovih jezika?” (Tirmizij, hasen sahih)

Prirodno je da se na spavanje ide u prvom dijelu noći. Rano se ide na spavanje i rano ustaje. Taj prvi dio noći je onaj period kada se tijelo mnogo bolje odmara nego u nekom drugom periodu dana ili same noći. Rekao je Uzvišeni: ”Mi smo noć pokrivačem dali, i dan za privređivanje odredili…” (Prijevod značenja An-Naba’, 10 i 11.) Ali, izmijenili se ovaj prirodni zakon – kao što je to danas praksa kod mnogih – doći će do mnogih  psihičkih, nervnih, zdrastvenih, ekonomskih i drugih poremećaja koji će ozbiljno dovesti u pitanje MIR današnjeg čovjeka. Naravno, čovjek u početku te poremećaje neće tako lahko primjetiti. Ali kada ta praksa kasnog odlaska na spavanje i kasnog ustajanja postane nešto o čemu se postane ovisno, onda se zlu počinje nazirati trag i otarasiti ga se postaje jako teško jer je to neka vrsta ovisnosti, poput droge. Savremena tehnika (kompjuter, televizor, internet, mobiteli…) tome itekako ide u prilog i čovjeka odvodi u lavirint neostvarenih želja gdje svaka normalna komunikacija sa svijetom biva podređena komandama ovih naših sada već, slobodno možemo tako reći, bliskih kućnih ljubimaca i misionara šejtanove strategije. 

Zar želite da govorite i da vam se to toleriše, a kad se vama uputi kritika (savjet), isto kao što ste i vi savjetovali, vi se onda rasrdite. Od stvari koje negirate ljudima nalazite i ono što sami radite, a ne želite da vam se na to ukaže. Preispitajte vaše stavove i stavove vaših savremenika i dobro provjerite prije nego govorite. Učite to prije nego radite jer će doći vrijeme u kom će istina biti izmiješana s neistinom. Vrijeme u kom će se dobro smatrati zlim, a zlo dobrim. Koliko je samo onih koji se žele približiti Allahu onim što ih udaljava od Njega?! Koliko je samo onih koji žele postati dragi Allahu onim što Ga srdi?! Rekao je Uzvišeni: „Kako mogu biti isti: onaj kome su njegova ružna djela prikazana lijepim, a i on ih smatra lijepim...“ (Prijevod značenja Fatir, 8.) 

Rasprava, pa čak ni ona na najljepši način, ne urađa plodom u svakoj situaciji. Sa nekim ljudima rasprava ne donosi nikakvu korist. Kako i može imati ako sebe neko stavi na poziciju da je sve najbolje razumio i da može da raspravlja sa svakim? Koliko li samo vremena potrošimo na beskorisne rasprave, a korisna djela ostavljamo? Stvarno je žalosno što danas mnogi (većinom anonimno) preko interneta danonoćno vode rasprave o svemu i svačemu. Je li nam to postala hrana za dušu umjesto ibadeta? Ili možda neko smatra da sve ove rasprave bivaju ibadet bolji od namaza i učenja Kur’ana i zikra, iako one većinom ne vode ničemu osim što povećavaju fitnu i razilaženja? Šta nam je? 

'Kada izađeš iz svoje kuće ciljajući Meku -sveti hram-, neće tvoja deva spustiti ili dignuti stopalo, a da ti Allah neće upisati dobro djelo i izbrisati loše. Tvoja dva rekata poslije tavafa su kao oslobađanje roba od sinova Ismailovih, a tvoj s'aj između Safe i Merve je kao oslobađanje sedamdeset robova, a tvoje stojanje na Arafatu; pa zaista se Allah spušta na dunjalučko nebo i ponosi se sa vama pred melecima govoreći: 'Moji robovi su Mi došli rasčupani iz mjesta dalekih nadajući se Mojoj milosti. Kada bi njihovi grijesi bili kao broj pijeska, ili kao broj kapljica kiše, ili kao morska pjena zaista bih im oprostio. Idite robovi moji, vama je oprošteno i onima za koje se zauzmete…

','

U svetom hidžretskom mjesecu Zul-Hidždžetu svaki punoljetan i pametan musliman, koji posjeduje materijalnu i tjelesnu mogućnost, obavezan je da izvrši šerijatsku naredbu; hadždž: 'Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti.' (Prijevod značenja 'Ali Imran, 97.) Hadždž je jedan od pet islamskih ruknova i temelja na kojima se gradi vjera islam. Rekao je Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: 'Islam se gradi na pet stvari: svjedočenju da nema drugog istinskog boga mimo Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik, obavljanju namaza, udjeljivanju zekata, postu ramazana i obavljanju hadždža.' (Muttefekun 'alejhi) Uzvišeni Allah je naredio Ibrahimu, 'alejhisselem, da obznani ovu uzvišenu i časnu obavezu među ljudima, a potom je opisao njihovo stanje u toku obavljanja hadždža: '…i oglasi ljudima hadždž!' - 'dolaziće ti pješke i na kamilama iznurenim; dolaziće iz mjesta dalekih.' (Prijevod značenja El-Hadždž, 27.)


Brisanje grijeha

Svi smo mi griješnici. Griješili smo prema našem Gospodaru, Njegovom poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, našoj braći muslimanima i samim nama. I svaki iskren musliman želi da mu se oproste njegovi grijesi. Dragi moj brate i cijenjena sestro u vjeri, koji ste odlučili da obavite hadždž; znajte da je u njemu prilika za brisanje naših mnogih grijeha. Rekao je Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: 'Ko obavi hadždž, i ne 'približi' se ženi, i ne govori nepristojne i ružne riječi, i ne bude kršio (Allahove) propise, vratit će se (od grijeha) kao na dan kada ga je majka rodila.' (Mutefekun 'alejhi) Plemeni ashab Amr b. As dolazi Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, kako bi mu dao prisegu. Pruža mu svoju ruku potom je povlači prema sebi. Poslanik ga pita: 'šta je sa tobom o Amre!', on mu odgovori: 'Hoću da uslovim.', Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga zapita: 'šta hoćeš da usloviš?', Amr mu reče: 'Hoću da mi bude oprošteno.' Na to mu Poslanik odgovori: 'Zar ne znaš o Amre da islam briše ono što je bilo prija njega i da hidžra briše ono što je bilo prije nje i da hadždž briše ono što je bilo prije njega.' (Muslim, 121-192.)


Ulazak u Džennet

Svakako da je najveća želja svakog muslimana da uđe u Džennet i da bude sačuvan od Džehennemske vatre. Želja mu je da bude pozvan da uđe u prostranstva Dženneta i da mu se kaže: 'Uđite u njih sigurni, straha oslobođeni!' (Prijevod značenja El-Hidžr, 45-46.) Obavljanje hadždža, sa Allahovim dopustom, jedan je od povoda za ulazak u Džennet. Rekao je Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: 'Umra do umre je iskup za ono što je između njih dvije, a za primljen hadždž (hadždž mebrur) nema nagrade osim Dženneta.' (Muttefekun 'alejhi)


Najbolje djelo

Često se zapitamo o najboljem djelu u islamu s ciljem da ga činimo i na taj način zadobijemo zadovoljstvo našeg Gospodara. Obavljeni hadždž je od naboljih djela u vjeri islamu. Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je bio upitan: 'Koje je najbolje djelo?' Pa je odgovorio: 'Vjerovanje u Allaha i Njegova poslanika.' Ponovno ga upitaše: 'A šta je najbolje poslije toga?' Odgovorio je: 'Borba na Allahovom putu.' 'A šta je najbolje poslije toga?' Odgovorio je: 'Primljeni hadždž (hadždž mebrur).' (Muttefekun 'alejhi)


Džihad za žene

Džihad za ljude u šerijatskoj formi je poznat. A koji je džihad za žene muslimanke? Možda je ista radoznalost, koja se nalazi u nama, ponukala našu majku Aišu i majku svih pravovjernih, neka je Allah zadovoljan sa njom, pa je upitala Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem: 'O Allahov poslaniče, vidimo da je džihad najbolje djelo, pa zašto da se ne borimo? On joj odgovori: 'Najbolji džihad za vas je primljeni hadždž (hadždž mebrur).' (Buhari, 1520.) Poslije Poslanikovog odgovora konstatuje Aiša, neka je Allah zadovoljan sa njom, da neće ostavljati hadždž nakon što je ovo čula od Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. (Buhari, 1861.)


Otklanja siromaštvo

Ponekad se pobojimo siromaštva, iako znamo da je Allah Taj Koji opskrbljuje i znamo da je opskrba određena kao naš životni dob, te da neće niko umrijeti dok u potpunosti ne uzme svoju opskrbu. I možda ovaj strah dolazi najviše do izražaja prilikom donošenja odluke za obavljanje hadždža i u toku samog njegovog obavljanja, jer trošimo veliku svotu novaca, a ne vidimo 'opipljive' i bliske rezultate. S tim da nema povoda za pomenuti strah uopšte, jer Allah neće iznevjeriti svoje iskrene robove, a naročito u vrijeme obavljanja hadždža jer je Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: 'Obavljajte hadždž i umru, jedno iza drugoga, jer zaista oni otklanjaju siromaštvo i brišu grijehe kao što mijeh uklanja prljavštinu od zlata i srebra.' (Nesai,Tirmizi, hadis sahih Sahihu Džami`a 2899, Albani.) Komentator Tirmizije je rekao: 'Moguće je da otkljanja 'spoljno' siromaštvo sa bogatsvom i 'unutrašnje' sa bogastvom duše.' (Tuhfetul Ahvezi)


Gosti Milostivog

Kada bi nas u goste pozvala neka važna ličnost, zasigurno bismo osjetili zadovoljstvo, bezbjednost i bila bi nam to velika čast. Strahu i nepovjerenju ne bi bilo mjesta u našem 'gostovanju'. Da li znamo čije su gosti hadžije i čija su oni 'delegacija'? Rekao je Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: 'Hadžije i oni koji su došli na umru su Allahova 'delegacija' i 'izaslanstvo', pozvao ih je pa su Mu se odazvali, zamolili su Ga pa im je udovoljio.' (Bezzar, hadisu hasen Sahihu Džami`a 3173, Albani.)


Velika nagrada

Prenosi plemeniti ashab Ibnu Omer, Allah bio sa njim zadovoljan, da su došla dva čovjeka Allahovom poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, i pitali ga za vrijednost izlaska iz kuće i odlaska u Mekku, o vrijednosti dva rekata poslije tavafa, o vrijednosti tavafa, o stojanju na Afaratu, o bacanju kamenčića, o tavafu Ifade i o kurbanu. Pa je Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, odgovorio: 'Kada izađeš iz svoje kuće ciljajući Meku -sveti hram-, neće tvoja deva spustiti ili dignuti stopalo, a da ti Allah neće upisati dobro djelo i izbrisati loše. Tvoja dva rekata poslije tavafa su kao oslobađanje roba od sinova Ismailovih, a tvoj s'aj između Safe i Merve je kao oslobađanje sedamdeset robova, a tvoje stojanje na Arafatu; pa zaista se Allah spušta na dunjalučko nebo i ponosi se sa vama pred melecima govoreći: 'Moji robovi su Mi došli rasčupani iz mjesta dalekih nadajući se Mojoj milosti. Kada bi njihovi grijesi bili kao broj pijeska, ili kao broj kapljica kiše, ili kao morska pjena zaista bih im oprostio. Idite robovi Moji, vama je oprošteno i onima za koje se zauzmete.' A kod tvog bacanje kamenčića, za svaki kamenčić koji si bacio oprostiće ti se veliki grijeh od onih grijeha koji uništavaju, a tvoj kurban; pa on je čuvan za tebe kod tvoga Gospodara, a tvoje brijanje glave; pa tebi pripada za svaku dlaku koju si obrijao dobro i obrisat će ti se ružno djelo, a tvoj tavaf oko Kabe poslije toga; pa ti ćeš tavafit a nećeš imati grijeha doći će ti melek i staviće tvoju ruku između tvojih pleća i reći će ti: 'Radi u onome što je pred tobom, a oprošteno ti je prošlo.' (Bezzar i Tabarani, hadis hasen li gajrihi, Sahihu Tergib Ve Terhib, 1112. Albani)


Smrt hadžije

Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, nas je obavjestio o počastima hadžije ukoliko se desi da preseli na svome plemenitom putu. Obratio se svojim drugovima po pitanju čovjeka kojeg je pregazila njegova deva i koji je umro: 'Okupajte ga vodom i 'sidrom', stavite ga u ćefine od dva djela i ne zamotavajte mu glavu, i nemojte ga 'balzamirati'. On će biće proživljen, a učiće telbiju.' (Muttefekun 'alejhi)


Namaz

Većinu svoga vremena hadžija će provesti u svetim gradovima Mekki i Medini koji posjeduje specifičnosti vezane za obavljanje određenih ibadeta u njima. Rekao je Allah, subhanehu ve te 'ala: 'Prvi hram sagrađen za ljude jeste onaj u Mekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima. U njemu su znamenja očevidna - mjesto na kojem je stajao Ibrahim. I onaj ko uđe u njega treba da bude bezbjedan.' (Prijevod značenja 'Ali Imran, 96-97.) Tavaf, s'aj, boravak na Mini, Arafatu i Muzdelifi, bacanje kamenčića, Revda u Poslanikovom, sallallahu 'alejhi ve sellem, mesdžidu su obredi ili blagoslovljena mjesta za koja su vezani obredi koji se ne obavljaju osim u Mekki i Medini. Za svaki pomenuti ibadet došla je nagrada koja se obećava onome ko ga izvrši. Jedan od najvrijednijih ibadeta koji je vezan za Mekku i Medinu je namaz, koji je u njima vrijedniji od namaza u drugim mjestima. Namaz u Mekki je vrijedniji za sto hiljada puta, a u Medini hiljadu puta, od namaza u drugim mjestima, kako nas je o tome obavijestio Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem. (Buhari, 1190; Muslim, 1394-503.)

I'tikaf je bio stalna praksa Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. Bilježi Buharija od Aiše, radijallahu 'anha, da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, i'tikafio za vrijeme zadnjih deset dana mjeseca Ramazana sve do svoje smrti, a poslije njega i'tikafile su njegove žene. (Buharija i Muslim) Rekao je Imam Zuhri: "Čudim se muslimanima, ostavili su i'tikaf, a Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, ga nije ostavio otkako je došao u Medinu sve do svoje smrti." (Fethul-Bari, 4/334.)

Šta poslije Ramazana? U Ramazanu sam se približavao Allahu, subhanehu ve te'ala. Mnogo sam klanjao dobrovoljne namaze. U tome sam osjećao slast 'ibadeta. Mnogo sam učio Kur'an plemeniti. Namaz u džematu nisam izostavljao. Svoj pogled sam čuvao od onoga što je Uzvišeni zabranio. Međutim, poslije ramazana izgubio sam onu slast u 'ibadetu. Onu žudnju i ustrajnost u 'ibadetu nikako ne mogu da povratim. Sada, mnogo često propustim sabah namaz u džema'tu. Prestao sam sa mnogobrojnim dobrovoljnim namazima. Prestao sa mnogobrojnim učenjem Kur'ana. Prestao sam ... Prestao sam ... Prestao sam ... Pa, ima li za ovakvo stanje riješenja i lijeka?

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, neka je salavat i selam na posljednjeg Poslanika, Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem. U šta pozivamo? Šta je tema da’ve i šta je njena suština, te koja je važnost pozivanja? Ovo su pitanja na koja ćemo pokušati dati neke odgovore. Nema sumnje da je pozivanje ka Allahu, dželle ša'nuhu, pozivanje u Njegovu vjeru i pozivanje u ono sa čime su došli Njegovi poslanici.

Kada pogledamo u stanje muslimana i pokušamo dosegnuti do razloga koji su doveli muslimane do ovoga na čemu jesu, zasigurno, u masi tih razloga naći ćemo zapostavljanje konsultovanja, savjetovanja u svakodnevnom životu muslimana. Muslimani ne da su zapostavili ovu bitnu stvar samo kada su u pitanju vjerske stvari, već su zapostavili konsultovanje u svim segmentima ljudskog života, a na čelu svih spomenutih stvari zasigurno je zapostavljanje konsultovanja u pitanjima vezanim za vjeru. Zapostavljeno je konsultovanje u pitanju načina pozivanja ljudi u Islam, naređivanja na dobro i odvraćanja od zla, traženja znanja, šta čitati, kako čitati, od koga čitati, šta su prioritetne nauke za početnika u sticanju šerijatskog znanja i još mnogo drugih stvari. Bitnost konsultovanjaMnogo je razloga koje ukazuju na bitnost ove tematike, a pokušaćemo spomenuti neke od njih kako bi shvatili vrijednost konsultovanja i štetnost njegovog ostavljanja:

U ovom tekstu ćemo pokušati da podsjetimo kako ramazanu vratiti njegovo pravo mjesto. Ramazan nije veselje koje se proslavlja kao što nije ni mjesec natjecanja u spremanju istočnjačke ili zapadnjačke hrane, niti mjesec prejedanja. Ramazan je mjesec ibadeta, pokornosti Allahu u svakom trenutku. Ramazan je mjesec posta tj. sustezanja od svih grijeha, mjesec približavanja Allahu, subhanehu ve te'ala, svim vrstama pokornosti, jer naš Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kaže: ''Ko isposti ramazan vjerujući iskreno, biće mu oprošteni dotadašnji grijesi.'' Ramazan je, dakle, mjesec činjenja dobrih djela i mjesec udaljavanja od svih grijeha. To je mjesec bereketa kao što reče Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: ''Došao vam je mjesec ramazan, mjesec bereketa, u kom Allah spušta Svoju milost.'' Kada nam se najavi neki nama drag gost, mi u svojim kućama sve učinimo da ga što bolje dočekamo. Kada našu zemlju posjeti neka velika delegacija iz svijeta, sva sredstva informisanja se dignu na noge, svi panoi u gradovima se izlijepe slikama tih ljudi i riječima dobrodošlice.