Naime, nakon Isaa, alejhis-selam, čovječanstvo je zapalo u jedan sunovrat i mrak. Mnogi njegovi sljedbenici ostavili su poziv svog poslanika i podijelili su se u razne frakcije, duboko raštrkani i zavađeni oko suštine učenja koja im je on iznosio. Drugi narodi bili su u još gorem stanju. Svi oblici nemorala i neposlušnosti Allahu bili su se rasprostranili među ljudima. Stanje Arapa na Arabijskom poluotoku dovoljno nam je poznato, znamo kako je bilo i šta su sve činili, koliko je neznanje samo među njima bilo rasprostranjeno. Opisujući ljude prije poslanstva, u jednom svom govoru, koji nam prenosi ashab Ijjad b. Himar, radijallahu anhu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, između ostalog, rekao je: "... i Allah je pogledao stanovnike Zemlje, pa ih je sve prezreo, Arape i nearape, osim onih sljedbenika Knjige (koji nisu patvorili vjeru svojih poslanika)..." (Muslim, br. 2865) Za svjetlošću božanske objave, čeznulo je i vapilo čovječanstvo. Jevreji su se nastanili na Arabijskom poluotoku iščekujući poslanika koji im je u knjigama opisan kao posljednji Allahov poslanik ljudima. Opisano im je i mjesto gdje će se pojaviti. Nastanili su se na tim mjestima i čekali...
Nakon što mu je boravak sa mušricima u Meki postao težak i nepodnošljiv, Muhammed, alejhis-selam, povlači se u brda u neposrednoj blizini grada. Napušta svoj narod, udaljavajući se od nedjela koja su oni činili i na taj način pronalazi mir. U osami je boravio danima. Njegova supruga Hatidža, radijallahu anha, spremila bi mu dovoljno hrane da ima sve dok se ne vrati. Opisujući njegovo stanje u tom periodu, Aiša, radijallahu anha, kaže: "... a onda je zavolio osamljivanje, pa je išao u pećinu Hira, u kojoj bi boravio noćima..." (Buhari, br. 4953). I to je trajalo jedno vrijeme. Dešavali su mu se i snovi koji bi se ispunjavali jako brzo. A onda, jedne ramazanske noći, dođe mu melek Džibril, obasjavajući horizont, tako da se od njegovih krila ništa više nije moglo vidjeti, i reče mu: "O Muhammede, čitaj!" On mu je usplahireno odgovorio: "Ja ne znam čitati." Džibril je tu zapovijed ponovio još nekoliko puta, a Poslanik bi svaki put odgovorio da ne umije čitati. A onda je Džibril izrecitirao prve ajete objavljene Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: "Čitaj, u ime Gospodara tvoga, Koji stvara. Stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji čovjeka poučava onome što ne zna" (El-Alek, 1--5). Ovaj veličanstveni događaj i prizor plod je unaprijed zapisane Allahove odredbe. Nije tačno, kako su kazali neprijatelji dini-islama, da mu se ovo pričinilo, da je umislio, da se đavo, ne dao Allah, poigrao s njim. Otišli su tako daleko da su rekli kako je imao određeni vid šizofrenije itd. Kada su vidjeli da Objava koju je dostavio, život kojim je živio i ostavština i sljedbenici koje je iza sebe ostavio, zaslužuju svaki vid divljenja i poštovanja, i da je ta vjera istinska vjera Gospodara svjetova, nije im preostalo ništa više nego da na ovaj način udare na njegovu savršenu ličnost. Svakako da njihove spletke nemaju nikakvu snagu i vjernik nijedne sekunde ne sumnja u istinitost Kur'ani-kerima i u emanet Allahovog Poslanika, alejhis-selam, u njegovom prenošenju i dostavljanju. "Kur'an je, doista govor objavljen plemenitom Poslaniku, a nije govor nikakva pjesnika, kako vi nikako ne vjerujete! Objava je on od Gospodara svjetova!" (El-Hakka, 40--43)
Nakon primanja prvih ajeta, spustio se sa brda Hira i užurbano otišao kod svoje supruge, žene koja mu je bila najveća utjeha i sagovornik, Hatidže, radijallahu anha, i ispričao joj šta mu se desilo. Bojao se za sebe. Ona ga je smirila i poručila mu da ga Allah neće napustiti. Nabrojala mu je njegove dobre osobine koje su ga krasile i time poduprla svoj govor. Kako neko, Muhammede, ko je poput tebe, uzvišenih moralnih osobina, ko nema nijedne manjkavosti i mrlje u svom životu, da bude napušten i osramoćen?! Ove riječi značile su Allahovom Poslaniku. Nakon toga, predložila mu je da odu do njenog rođaka Vereke b. Nevfela, koji je bio primio kršćanstvo i čitao je te knjige, znajući da nije istina ono što rade stanovnici Meke. Znao je za monoteističku vjeru, u koju je pozivao Ibrahim, alejhis-selam, a na kojeg su se Mekelije lažno pozivale, da te vjere nema u praksi. Tražio je istinu u kršćanskim skriptima do kojih je uspio doći. Kada je čuo od Poslanika, alejhis-selam, šta mu se desilo, odmah je kazao: "To je bio Namus (starobiblijski naziv za Džibrila), onaj koji je dolazio i Musau i Isau. Volio bih da me snaga posluži, pa da te pomognem i budem uz tebe onda kada te tvoj narod bude izgnao iz tvog mjesta." Tada ga je Allahov Poslanik upitao: "A zar će me moj narod istjerati?", a on je odgovorio: "Niko od poslanika prije tebe nije došao s onim s čime si ti došao a da nije bio protjeran." (Buhari, br. 3) Tada se Muhammed, alejhis-selam, suočio s jednom velikom istinom i uvidio je da ono što mu se desilo u toj noći nije bezazleno. Uvidio je da je to nešto što će preokrenuti tok njegovog života. I to se kasnije desilo. Poziv koji je kasnije uputio ljudima, koji je širio sa svojim ashabima, podijelio je ljude na one koji su se odazvali, i time vječnu sreću postigli, i one koji se protiv tog poziva bore i tako će vječnu patnju dobiti. Ono što se desilo u ramazanskoj noći 610. godine po rođenju Isaa, alejhis-selam, događaj je koji je nagovijestio velike promjene. Nakon njega islam se proširio od mašrika do magriba. Islamska civilizacija zasjenila je ljudski rod i obasjala je svaki predio koji je dotakla. Ponudila je ljudima uzvišene božanske vrijednosti koje oni sami ne bi mogli oformiti, omogućila je ljudima da žive sretno i blagoslovljeno na oba svijeta. Predstavila je jednu sredinu u teološkim učenjima -- mjerilo koje je prikladno svakom razumnom čovjeku. Sljedeće dvadeset tri godine, Poslanik, alejhis-selam, primao je kur'anske ajete, pokazao kako da se živi život koji Allah traži od ljudi. Ostavio je Kur'an iza sebe i svoju poslaničku praksu kao zvijezde vodilje svim ljudima do Sudnjega dana. Ono što se desilo te noći, jedan je veliki ibret i pouka. Poruka nama muslimanima, ali i poruka drugima, da je vide, i da im mi to prenesemo. Ono što nam dođe od Gospodara svjetova, prenesimo i dostavimo kao uzvišenu vrijednost ljudima, na najljepši mogući način. Allahov Poslanik, alejhis-selam, to je uradio: ispunio je emanet i vratio se svom Gospodaru, a na nama je kako ćemo se mi ophoditi u pogledu emaneta koji smo prihvatili, i za koji ćemo svakako biti pitani. Taj emanet je težak i zahtjevan za ispuniti. "Mi ćemo ti, doista o Muhammede, teške riječi slati" (El-Muzzemmil, 5). Riječi velikih značenja. Ali, ono šta te riječi znače i podrazumijevaju i kakva nagrada za njihovu provedbu sljeduje, zasigurno i vrijedi da se insan potrudi. Vrijedi uložiti malo da bi se dobilo puno. Vrijedi prolaznom uskratiti pažnju nauštrb onoga što je vječno i jedino vrijedno pažnje. Eh, eto, to se desilo te ramazanske noći, 610. godine po rođenju Isaa, alejhis-selam.
Gospodara svjetova molimo da nam ne uskrati iz Svojih riznica i Svoje milosti. Molimo Ga da nam podari svijest pa da spoznamo vrijednosti koje smo dobili, a nismo ih zaslužili. Gospodaru, okiti nas spoznajom, pa da iskoristimo ramazanske prilike i momente, i tako vječnu nagradu zaslužimo. Amin!
