Bilo je trenutaka kušnje, straha, neizvjesnosti i neslaganja. Njena snaga nije bila u tome što je bila bez problema, nego u tome što je imala ispravan izvor kojem se vraćala: Objavu. Imala je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao vođu, učitelja i odgajatelja, a imala je i svijest da se zajednica ne čuva sama od sebe, nego znanjem, saburom, pravdom i međusobnom odgovornošću. To je temelj svakog ozbiljnog džemata u bilo kojem vremenu. Ozbiljan džemat nije onaj u kojem nikada nema razlika, nego onaj u kojem postoji viši cilj od ličnih interesa. Nije to zajednica u kojoj niko ne griješi, nego zajednica u kojoj se greška ne pretvara u pravilo, a slabost ne postaje opravdanje za nemar. Džemat na principima medinske zajednice jeste džemat koji zna kome pripada, šta želi sačuvati i kojim putem želi ići.
Temelj u vjeri i znanju
Medinska zajednica bila je utemeljena na znanju. Kur'an je bio živa uputa, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, njegovo praktično tumačenje. Znanje nije bilo ukras ni luksuz, nego osnova opstanka zajednice. Bez znanja nema ispravnog ibadeta, nema jasnog razlikovanja između istine i zablude, nema postojanosti u vremenu iskušenja. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Najbolji među vama je onaj koji uči Kur'an i podučava druge." (Buhari, br. 5027)
Ovaj hadis određuje hijerarhiju vrijednosti. Najbolji nije onaj ko ima najveći utjecaj, najviše novca ili najglasnije prisustvo. Najbolji je onaj ko je vezan za Kur'an i prenosi ga drugima. Time se jasno poručuje da zdrava zajednica ne počiva na prividu snage, nego na znanju koje oblikuje razum, srce i ponašanje. U savremenom džematu to znači da islamski centar mora biti centar znanja. Redovna predavanja, tematske tribine, halke Kur'ana, kursevi akide, fikha, sire i ahlaka ne smiju biti povremene aktivnosti koje zavise od raspoloženja ili sezonske motivacije. To mora biti kontinuiran proces. Džemat koji ne poučava svoju omladinu, ne obnavlja znanje svojih odraslih i ne odgovara na pitanja svoga vremena, polahko slabi iznutra, makar spolja djelovao organizovano.
Praktično to znači da se vjernik ne zadovoljava samo džumom. Dolazak na sedmična predavanja, makar jednom ili dva puta sedmično, postaje dio njegovog rasporeda, kao što su posao, škola ili porodične obaveze. To znači da se organizuju serijali predavanja koji sistematski obrađuju određene teme, a ne samo pojedinačni motivacioni govori bez nastavka i dubine. Naprimjer, jedna sezona može biti posvećena osnovama vjerovanja, druga pravilima namaza, treća odgoju djece, četvrta životu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Takav pristup gradi ljude postepeno, ali sigurno.
Znanje i edeb su garancija trajnog napretka
Džemat koji ulaže u znanje ima jasnoću. Kada se pojave pitanja ili nesporazumi, vraća se dokazima. Kada se pojave izazovi, ima temelje na kojima gradi odgovor. Kada mladi postave teška pitanja o vjeri, identitetu, moralu ili društvu, džemat ih ne ušutkuje, nego ih dočekuje spremno i ozbiljno. Kada roditelji ne znaju kako odgajati djecu u savremenom okruženju, džemat im nudi smjernice. Kada se pojave nova praktična pitanja iz života, zajednica ih ne prepušta nagađanju, nego ih vraća učenju i savjetu. Jedan od vrlo konkretnih primjera jeste formiranje redovne sedmične škole islama za odrasle. Mnogi roditelji šalju djecu u mekteb, a sami godinama ostanu na istom nivou znanja. Tako nastaje paradoks: roditelj traži od djeteta da uči vjeru, ali on sam ne raste. Medinski princip traži da i roditelj bude učenik. Džemat koji svake sedmice otvori prostor za ozbiljno učenje, pitanja i razgovor, zapravo obnavlja vlastite temelje.
Uz znanje je nužno vezan i edeb prema znanju, učiteljima i nosiocima hajra. Medinska zajednica nije bila samo zajednica učenja, nego i zajednica poštovanja. Znanje se ne prima oholo, nemarno i bez adaba. Ono traži skromnost, zahvalnost i svijest o vrijednosti onoga od koga se uči. Ranije generacije to su jasno pokazivale svojim ponašanjem. Prenosi se od imama Ebu Hanife, rahimehullah: "Nikada nisam ispružio svoje noge prema kući svoga učitelja Hammada iz poštovanja prema njemu, a između moje kuće i njegove bilo je sedam ulica. I nisam klanjao nijedan namaz otkako je Hammad preselio, a da nisam za njega molio oprost zajedno sa svojim roditeljima. I ja doista činim istigfar za svakoga od koga sam nešto naučio ili ko mi je prenio neko znanje." (Havarizmi, Menakibul-imam Ebi Hanife, 2/7)
Ovaj primjer ne govori samo o ličnoj kulturi jednog učenjaka, nego o dubokoj svijesti da znanje ne dolazi bez poštovanja onoga kroz koga ga je Allah dao. Džemat koji želi živjeti medinski princip ne smije dopustiti da odnos prema imamu, mualimu, hafizu ili učitelju postane hladan, grub i potrošački, kao da je riječ o usluzi koja se koristi bez zahvalnosti. Poštovanje ne znači pretjerivanje niti nekritičnost, nego prepoznavanje mjesta ljudi koji nose emanet znanja. Slično tome, prenosi se da je Ebu Zur'a er-Razi rekao: "Bio sam kod Ahmeda b. Hanbela, a spomenut je Ibrahim b. Taman, dok je Ahmed zbog bolesti bio naslonjen. Tada je sjeo uspravno i rekao: 'Ne priliči da se spominju dobri ljudi, a da se čovjek naslanja.'" (Zehebi, Tezkiretul-huffaz, 1/213)
Ovaj prizor je snažan. Imam Ahmed bio je bolestan, imao je opravdanje da ostane u olakšanom položaju, ali ga je samo spominjanje imena jednog dobrog i čestitog čovjeka podstaklo da se uspravi iz poštovanja. To pokazuje kako su prethodne generacije srcem osjećale težinu dobra i vrijednost čestitih ljudi. Danas, kada se u nekim halkama znanja sjedi nemarno, razgovara bez pažnje ili se pred učiteljem pokazuje odsustvo edeba, korisno je podsjetiti da vanjsko ponašanje često otkriva unutarnji odnos prema znanju.
U istom duhu prenosi se i predaja o Kisāiju koji je u namazu predvodio Haruna er-Rešida i u učenju pogriješio u ajetu na način na koji, kako sam kaže, ne bi pogriješilo ni dijete. Tada mu Harun nije rekao grubo: "Pogriješio si", nego je blago upitao: "Koji je to jezik?" A kada mu je Kisāi odgovorio: "Vođi se ponekad omakne", Harun je rekao: "Što se toga tiče, da." (Kifti, Inbahur-ruvat, 2/261--262)
Ovaj primjer ukazuje na kulturu odnosa prema ljudima znanja, čak i kada pogriješe. Poštovanje ne znači da se greška proglašava ispravnom, ali znači da se ispravka vrši s mjerom, dostojanstvom i sviješću o mjestu učenjaka i učitelja. Džemat na principima medinske zajednice odgaja ljude da znaju kako postaviti pitanje, kako ukazati na propust i kako sačuvati edeb čak i u neslaganju.
Zato savremeni džemat ne gradi samo program znanja, nego i kulturu znanja. To znači da se djeca uče kako da sjede pred mualimom, kako da slušaju, kako da pitaju. To znači da omladina zna da predavanje nije samo sadržaj za slušanje, nego i odgojni prostor u kojem se uči ozbiljnost. To znači da odrasli ne dozvoljavaju sebi da učenjake komentarišu lahkom riječju, da ih mjere površnim kriterijima ili da njihovu ulogu svode na puku funkciju. Džemat koji izgubi edeb prema znanju, ubrzo gubi i bereket samoga znanja.
Jedinstvo koje se svjesno čuva
Medinska zajednica pokazala je kako se gradi bratstvo. Muhadžiri su ostavili svoje domove, imetak i sigurnost, a ensarije su ih prihvatili kao braću. To nije bio samo emotivni čin, nego konkretna praksa dijeljenja imetka, prostora, vremena i odgovornosti. Bratstvo u Medini nije bilo parola, nego način života. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Vjernici su kao jedno tijelo: ako jedan organ oboli, cijelo tijelo trpi nesanicu i groznicu." (Muslim, br. 2586)
U današnjem džematu to znači da zajednica reaguje na potrebe svojih članova. Ako neko izgubi posao, džemat pokušava pomoći savjetom, kontaktima, preporukom ili fondom solidarnosti. Ako neko duže izostane iz džamije, imam ili članovi džemata kontaktiraju ga i pitaju za njegovo stanje. Ako neka porodica prolazi kroz bolest, smrtni slučaj ili težak porodični period, džemat ne čeka da oni traže pomoć, nego sam prilazi i pokazuje da primjećuje njihovu bol.
Uzvišeni kaže: "I čvrsto se Allahova užeta svi držite i nikako se ne razjedinjujte." (Alu Imran, 103) Jedinstvo se ne čuva samo lijepim riječima, nego svjesnim naporom. To znači da se razilaženja rješavaju unutar institucije džemata, kroz razgovor, šuru i savjetovanje, a ne putem ogovaranja, grupisanja i podjela. Praktično, to znači da upravni odbor i imam trebaju imati redovne sastanke sa članovima, otvorene termine za pitanja i prijedloge, i jasan način rješavanja nesporazuma prije nego što prerastu u nepovjerenje.
Vrlo je koristan primjer kada džemat organizuje periodične "otvorene večeri zajednice" na kojima članovi mogu iznijeti prijedloge, potrebe i pitanja u mirnoj i uređenoj atmosferi. Time se smanjuje prostor za šapat po ćoškovima i nezadovoljstvo koje raste bez kontrole. Mnogo je bolje da se pitanje izgovori otvoreno, u adabu i prisustvu odgovornih, nego da se pretvori u glasinu koja truje odnose.
Jedinstvo se čuva i kroz zajedničke projekte. Ljudi se bolje razumiju kada zajedno rade dobro. Zajednička akcija čišćenja džamije, iftar koji priprema više porodica, omladinski projekat, humanitarna akcija ili izlet znanja često učine više za srca nego deset općih poruka o jedinstvu. Jer, zajedništvo ne raste samo iz ideje, nego iz zajedničkog iskustva.
Džamija kao živa institucija
U Medini je džamija bila srce grada. Tu se klanjalo, učilo, savjetovalo, pomagalo, dogovaralo i odgajalo. Bila je mjesto ibadeta, ali i mjesto izgradnje zajednice. Danas islamski centar mora imati istu širinu funkcije. Ako džamija postane prostor koji se otvori samo za namaz i zatvori odmah poslije njega, onda je njena društvena i odgojna uloga ozbiljno sužena.
Uzvišeni kaže: "I molitvu obavljajte i zekat dajite i zajedno s onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte." (El-Bekara, 43)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Namaz u džematu vredniji je od namaza pojedinca za dvadeset i sedam stepeni." (Buhari, br. 645; Muslim, br. 650)
Praktično to znači podsticanje na redovno prisustvo na namazima, posebno na jacija i sabah-namazu. To znači da džemat ne bude aktivan samo petkom ili u ramazanu. Zajednički iftari, porodični dani u džamiji, omladinski susreti, seminari za roditelje, radionice za bračne parove i susreti novih članova zajednice čine da džamija ne bude samo prostor formalnog ibadeta, nego i prostor stvarnog zajedništva.
Halke Kur'ana imaju posebnu vrijednost. U njima se ne uči samo pravilno čitanje, nego se gradi veza sa Allahovom Knjigom. Redovna sedmična halka stvara krug ljudi koji se međusobno poznaju, podržavaju i zajedno napreduju. Čovjek koji dolazi na halku ne dobija samo novo znanje, nego dobija i pripadnost, disciplinu i kontinuitet. Nije malo da vjernik zna da ga svakog utorka ili četvrtka u džamiji čeka krug ljudi sa kojima dijeli istu težnju prema Allahu.
Ustrajnost u dovođenju djece u mekteb dugoročna je investicija. To znači da roditelji planiraju svoje obaveze tako da dijete ne izostaje bez ozbiljnog razloga. To znači da se mekteb shvata ozbiljno, a ne kao sporedna aktivnost. Dijete koje provede deset godina u mektebu ne nosi sa sobom samo osnovno znanje o vjeri, nego nosi identitet, jezik ibadeta, osjećaj pripadnosti džematu i iskustvo da je džamija njegov prostor, a ne tuđe mjesto.
Vrlo je koristan i primjer "porodičnog dana u džamiji" jednom mjesečno. Toga dana organizuje se kraće predavanje za odrasle, radionica za djecu, druženje omladine i zajedničko sjedenje porodica. Tako dijete odmalena vidi da je džamija mjesto znanja, radosti, sigurnosti i reda. Takvo dijete sutra će teže biti otuđeno od džemata.
Vođstvo kao odgovornost
U Medini je vođstvo bilo emanet, a ne privilegija. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je najodgovorniji prema zajednici, iako je bio Allahov odabranik. Savjetovao se sa ashabima, slušao njihove prijedloge i uvažavao njihove okolnosti, shodno ajetu: "I s njima se o poslovima savjetuj" (Alu Imran, 159).
U savremenom džematu to znači da uprava redovno izvještava članove o finansijama, projektima i planovima, da postoje jasne procedure, da se odluke ne donose u uskom krugu bez konsultacije i da odgovorne funkcije nose teret rada, a ne samo simbol statusa.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Najbolji vaši vladari su oni koje volite i koji vas vole." (Muslim, br. 1855)
Kada postoji povjerenje, džemat napreduje. Kada vlada nepovjerenje, energija se troši na sumnje, tumačenja i rasprave. Zato je za savremeni džemat veoma važno da njegovi članovi znaju kako se raspoređuju sredstva, kako se biraju prioriteti i ko je za šta odgovoran. Transparentnost nije samo administrativna vrlina; ona je i vjerska obaveza kada je riječ o emanetu zajednice.
Primjer smislenog rada jeste godišnja skupština koja nije puka formalnost, nego stvarni pregled rada džemata: šta je urađeno, šta nije, koji su troškovi, koji su izazovi i koji su ciljevi za naredni period. Kada član vidi ozbiljnost i poštenje u radu uprave, lakše daje podršku, lakše se uključuje i lakše čuva jedinstvo.
Vođstvo u džematu također podrazumijeva raspodjelu odgovornosti. Nije zdravo da sve stoji na jednoj ili dvije osobe. Medinski princip uči nas da zajednica jača kada se uključuju sposobni i pouzdani ljudi. Jedan brat može voditi omladinski sektor, drugi humanitarni fond, treći tehničku podršku, četvrti edukativni program. Time se stvara osjećaj zajedničkog emaneta, a ne pasivne publike.
Briga o ljudima
Medinska zajednica bila je osjetljiva na potrebe svojih članova. To je bila zajednica u kojoj niko nije bio nevidljiv. Stariji su imali svoje mjesto, mladi su imali svoju snagu, siromašni nisu bili zaboravljeni, a slabi nisu bili prepušteni sami sebi.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Nije od nas onaj ko ne poštuje naše starije i ne pokazuje milost prema našima mlađima." (Tirmizi, br. 1919)
Praktično to znači organizovati posjete starijim članovima, uključiti ih u savjetodavne uloge, dati mladima prostor za inicijative i projekte, te razviti fond za socijalnu pomoć. Stariji članovi džemata ne smiju biti samo tihi posmatrači u zadnjim safovima. Oni nose iskustvo, sjećanje i mudrost. Mlađi, s druge strane, ne smiju biti svedeni samo na izvršavanje tehničkih zadataka. Njima treba dati povjerenje, prostor i osjećaj da su potrebni.
Uzvišeni kaže: "I oni u čijim imecima ima određen dio za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi." (El-Mearidž, 24--25) Socijalna odgovornost može biti organizovana kroz redovne akcije, transparentne fondove i timove koji prate potrebe porodica. Naprimjer, džemat može imati mali tim za socijalna pitanja koji diskretno prati slučajeve bolesti, nezaposlenosti, samohranih roditelja, studenata u potrebi i porodica sa više djece. Takav tim može pripremiti pomoć u hrani, školskom priboru, režijama ili savjetovanju, bez izlaganja ljudi nelagodi i stidu.
Jedan veoma važan primjer jeste odnos prema novim članovima džemata. Mnogi ljudi prvi put dođu u džamiju, ali se više ne vrate, ne zato što nisu željeli, nego zato što ih niko nije primijetio. Džemat na medinskim principima ima ljude koji dočekuju nove, upoznaju ih, pitaju ih ko su, pomognu im da se snađu i učine da osjete da pripadaju. Nekada jedna topla i dostojanstvena riječ uradi ono što veliko predavanje ne može.
Djelovanje u društvu
Medinska zajednica nije bila zatvorena sama u sebe. Bila je prepoznata po pravednosti, pouzdanosti i korisnosti. Njen utjecaj nije bio samo unutar zidova džamije, nego i u društvu oko nje. Zato Kur'an kaže: "Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a odvraćate od nevaljalih." (Alu Imran, 110)
Danas to znači da članovi džemata budu uzorni u svojim profesijama, da islamski centar sarađuje sa lokalnom zajednicom, učestvuje u humanitarnim projektima i predstavlja islam kroz kulturu dijaloga, odgovornost i dostojanstvo. Musliman u školi, bolnici, kancelariji, fabrici ili trgovini nosi sliku svoga džemata i svoga dina. Ako je pošten, tačan, blag i odgovoran, on poziva islamu i bez govora. Ako je nemaran, grub i nepouzdan, šteta je veća nego što misli. Praktično to znači da džemat može organizovati akcije darivanja krvi, pomoći lokalnim siromašnim porodicama, čišćenje javnih prostora, posjete bolnicama ili staračkim domovima, kao i dane otvorenih vrata džamije za komšije i predstavnike lokalne zajednice. Time se ne traži ničija pohvala, nego se pokazuje da vjera odgaja korisnog i moralnog čovjeka.
Posebno je važno da islamski centar razvija kulturu javne ozbiljnosti. Kada komšije vide urednost, tačnost, poštivanje reda, čistoću prostora i dostojanstvo ponašanja, tada razumiju da je džemat faktor stabilnosti i dobra. Medinski princip nije povlačenje iz društva, nego prisustvo u društvu sa jasnim moralnim identitetom.
Odgoj mladih kao pitanje opstanka
Jedna od najvažnijih lekcija za savremeni džemat jeste da se budućnost ne čeka, nego odgaja. Džemat koji zanemari mlade, izgubit će budućnost. Mladi ne ostaju u zajednici samo zato što su rođeni u muslimanskoj porodici. Oni ostaju kada osjete smisao, pažnju, poštovanje i prostor. To znači da omladina ne smije biti tretirana samo kao publika koja sluša, nego kao snaga koja učestvuje. Potrebna su omladinska druženja, sportske i edukativne aktivnosti, radionice o identitetu, profesiji, moralu, medijima, bračnim pripremama i životnim izazovima. Mladi trebaju učiti da je islam odgovor na život, a ne samo skup propisa.
Vrlo konkretan primjer jeste formiranje omladinskog sektora koji uz nadzor imama i odgovornih vodi dio programa: priprema druženja, tehnički podržava predavanja, organizuje humanitarne akcije i učestvuje u medijskoj prezentaciji džemata. Kada mladi osjete da im se vjeruje, veća je vjerovatnoća da će ostati vezani za džamiju.
Porodica kao prvo polje medinskog duha
Medinska zajednica bila je jaka i zato što je popravljala porodicu. Nema snažnog džemata bez zdravih porodica. Ako muž i žena ne znaju komunicirati, ako roditelji ne znaju odgajati, ako dom nije mjesto ibadeta, poštovanja i reda, onda džemat ne može dugoročno biti stabilan.
Savremeni džemat zato treba ulagati u porodične seminare, savjetovališta, predavanja o braku, roditeljstvu i odgoju djece. Treba učiti ljude kako da razgovaraju, kako da čuvaju brak od sitnih pukotina, kako da dom učine mjestom učenja Kur'ana, zajedničke dove i međusobnog poštovanja.
Primjer dobre prakse jeste mjesečni susret bračnih parova ili roditelja, na kojem se otvaraju stvarna pitanja: ekran i djeca, autoritet roditelja, islamski odgoj u sekularnom okruženju, granice popuštanja, važnost porodičnog namaza i zajedničkog vremena. Takvi susreti štite porodicu, a time i džemat.
Džemat kao proces, a ne gotov oblik
Džemat na principima medinske zajednice nije gotov proizvod. On je proces stalnog popravljanja. On zahtijeva znanje, prisustvo, ustrajnost i odgovornost. Prisustvo predavanjima učvršćuje razumijevanje. Ustrajnost u mektebu čuva identitet. Halke Kur'ana hrane srce. Namaz u džematu jača vezu. Šura čuva jedinstvo. Briga o ljudima donosi bereket.
Takav džemat ne nastaje preko noći. On se gradi godinama: strpljivim radom imama, odgovornim vođstvom uprave, požrtvovanošću učitelja, ustrajnošću roditelja, uključenošću omladine i iskrenom podrškom džematlija. Nekada napredak nije brz, ali je važnije da bude ispravan. Jer džemat ne propada samo zbog velikih udara izvana; često propada zbog sitnog, upornog nemara iznutra.
Džemat koji zanemari mlade, izgubit će budućnost. Džemat koji zanemari starije, izgubit će iskustvo. Džemat koji zaboravi siromašne, izgubit će bereket. Džemat koji prekine sa znanjem, izgubit će pravac. Džemat koji izgubi edeb prema znanju i njegovim nosiocima, izgubit će bereket učenja. Džemat koji zapostavi džamiju kao živu instituciju, izgubit će srce. Džemat koji zaboravi šuru i povjerenje, izgubit će stabilnost.
Zato povratak principima medinske zajednice nije povratak prošlosti iz nostalgije, nego povratak izvoru iz potrebe. Muslimani i danas trebaju džemat koji odgaja, okuplja, liječi, povezuje i usmjerava. Trebaju zajednicu u kojoj čovjek ne dolazi samo da klanja, nego da raste; ne dolazi samo da bude prisutan, nego da pripada; ne dolazi samo da uzme, nego i da doprinese.
Džemat na principima medinske zajednice jeste zajednica koja zna da je njena prava snaga u Allahovoj uputi, ispravnom znanju, čvrstom jedinstvu, živom džamijskom prostoru, odgovornom vođstvu, brizi o ljudima, edebu prema znanju i korisnom prisustvu u društvu. To je džemat koji ne bježi od izazova vremena, nego ih dočekuje sa vjerom, mudrošću i organizacijom. To je džemat koji ne sanja idealne ljude, nego odgaja odgovorne vjernike.
