džemat

Kada govorimo o "pravom džematu", ne govorimo o savršenim ljudima niti o idealnoj zajednici bez slabosti. Govorimo o zajednici koja ima svjestan pravac, jasno mjerilo i živ osjećaj odgovornosti pred Allahom. Govorimo o ljudima koji, uprkos svojim manama, slabostima i razlikama, žele da njihov džemat bude što bliži modelu prve muslimanske zajednice u Medini pod vođstvom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Medina nije bila zajednica bez izazova. U njoj su živjeli muhadžiri i ensarije, bogati i siromašni, mladi i stari, oni čiji je iman bio snažan i oni koji su tek učvršćivali svoje srce. Bilo je tu različitih temperamenta, različitih porijekla, različitih životnih iskustava.

Namaz u džematu jedan je od najuzvišenijih ibadeta i najljepših vidova pokornosti Allahu, džellešanuhu. Učenjaci su, oslanjajući se na hadise Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i praksu ashaba, radijallahu anhum, zabilježili brojne adabe, pravila ponašanja koja se odnose na odlazak u džamiju, boravak u njoj i povratak iz nje. Njihova svrha jeste da vjernika pripreme i usmjere kako bi namaz u džematu doživio u njegovoj punoj vrijednosti i ljepoti. U nastavku donosimo neke od tih adaba.

Jedno od najljepših obilježja islama i odlika ove veličanstvene vjere jeste namaz u džematu, koji je obavezan muškarcima, i kod kuće i na putovanju, u stanju sigurnosti i u stanju straha. Dokaz o tome da je namaz u džematu obavezan nalazi se u Kur’anu i sunnetu, i to potvrđuje praksa muslimana u svim generacijama, zbog toga su podignute džamije, postavljeni imami i mujezini, naređen ezan u kojem se uči: “Hajje ales-salah! – Dođite na namaz! Hajje alel-felah! – Dođite na spas!”

Uzvišeni Allah, naređujući Svom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, da uspostavi namaz u džematu u stanju straha, kaže: “Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš molitvu, neka jedni s tobom molitvu obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali molitvu, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili molitvu pa neka i oni obave molitvu s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa da svi odjednom na vas navale. A ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju.” (En-Nisa, 102)

Džemat “Hidžra” jedan je od devet bošnjačkih džemata u Holandiji. Pored vjerskog programa i aktivnosti za očuvanje svog islamskog identiteta, tradicije, kulture i bosanskog jezika, džemat “Hidžra” trudi se u radu i na drugim poljima, od kojih su humanitarni rad i izdavačka djelatnost. Ovaj rad džemata rezultirao je dobivanjem ANBI statusa 2011. godine od holandskih vlasti, što je poseban uspjeh za jedno udruženje u Holandiji. Priznanje ANBI statusa znači da je zalaganje određene organizacije ili udruženja 90% u korist javnog interesa u državi.

Ehli-sunnet vel-džemat – sljedbenici sunneta i zajednice jesu oni koji slijede uputu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba, znanjem, ubjeđenjem, riječima, djelima i ponašanjem. Oni su prethodnica ovoga ummeta, tj. ashabi i tabiini i oni koji ih slijede u dobru do Sudnjega dana. Oni se okupljaju oko Kur’ana i sunneta i ustrajavaju u njihovom slijeđenju, kloneći se cijepanja i uvođenja novina u vjeru. Za njih se kaže selefus-salih ili dobri prethodnici, spašena skupina, potpomognuta skupina i dr. Nazivaju se ehlis-sunnet jer slijede sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i za njih se još kaže vel-džemat jer se okupljaju na istini i ne odvajaju se od nje.

Krajem 14. i početkom 15. stoljeća, Osmanlije su osvojile raspadajuće Bugarsko kraljevstvo. Usljed toga, islam se, s jedne strane, proširio preko masovnog nastanjivanja Turaka iz Anadolije, a s druge strane, prelaskom na islam kršćanske populacije. Osmanlijska vlast ostala je do 1878. kad je Bugarska dobila teritorijalnu autonomiju i tada je uslijedilo je masovno iseljavanje muslimana. Godine 1881. oko 578.000 muslimana živjelo je u Bugarskoj, što je predstavljalo 28,8% od ukupnog broja stanovništva. Broj muslimana povećao se na 966.418 do 1946. godine, što je predstavljalo samo 13,3% od ukupnog broja stanovništva, a na popisu iz 2001. procenat muslimana u Bugarskoj bio je 12,2%. Većina muslimana su sunnije hanefijskog mezheba. Na popisu iz 1992. godine 7,7% od onih koji su se izjasnili kao muslimani bili su šiiti alevije. Što se tiče etničnih grupa, većina muslimana u Bugarskoj su Turci, 75,3%, zatim Pomaci, to su potomci slavenskih Bugara koji su prešli na islam i njih ima 13,5%, dok Roma muslimana ima 10,5%. Većina muslimana u Bugarskoj živi u ruralnim područjima. (Ina Merdjanova, Muslims in Bulgaria)

Sastavni dio svakog islamskog udruženja koje djeluje na putu promicanja pozitivnih, moralnih, vjerskih i obrazovno-odgojnih vrijednosti, jeste šura ili savjetodavno vijeće. Kada se govori o ehlu-šuri, misli se na međusobno savjetovanje sa ciljem da se dođe do što boljeg rješenja, međutim, islamski učenjaci spominju da se šura – savjetovanje, traži od osobe koja je za to kompententna i ispunjava određene uvjete ili osobe koja posjeduje određena svojstva, između ostalih: šerijatsko znanje, punoljetnost, lijepo ponašanje, istinsko vjerovanje u Allaha i oslanjanje na Njega, povjerenje, iskreno savjetovanje, iskustva u stvarima u kojima se traži njeno mišljenje, jer predmet međusobnog dogovora je Allahova vjera, a ne poljoprivreda, i logično je da se uvjetuje šerijatsko znanje i iskustvo stečeno na osnovu njega, a ne na osnovu neznanja i ličnog eksperimentiranja. Kada bismo razmislili o Poslanikovom i Ebu Bekrovom, Omerovom, Osmanovom, Alijinom, Allah bio zadovoljan sa njima, savjetodavnom vijeću, uvidjeli bismo da su u ehlu-šuru uzimali i birali osobe koje su krasile šerijatsko znanje ili osobe koje su glasile kao eksperti u svojoj oblasti, kao što je džihad i slično.

Pred Sulejmanom, alejhis-selam, sakupile su se njegove vojske u četama, redovima postrojene. Svaka četa imala je svoga predvodnika, vođu, koji je vodio brigu o svojim vojnicima, kojima je bio zadužen. Postavljao bi ih na njihova mjesta i nadgledao tokom smotre. Niko nije smio stati na mjesto nekoga drugog. Svako je znao svoje mjesto i njega se trebao držati. Među redovima nije smjelo biti pometnje, rasula, anarhije. Ovakvo ponašanje treba da vlada i među samim muslimanima. Moraju znati svoje mjesto u džematu, svoj posao, svoju zadužbinu, svoja prava i svoje obaveze i svega toga se pridržavati. Ta mjesta i uloge trebaju biti raspodijeljeni shodno datim sposobnostima i mogućnostima i niko ničija mjesta i uloge ne treba preuzimati, jer ih nije dostojan. Da bi nam džemat i džematski rad za islam bio bereketan, na ovakav način trebamo se ponašati, držati se reda i discipline. Imam i šura trebaju najviše voditi brigu o radu i disciplini u džematu.

Nigdje se kao u mesdžidu ne osjeti i ne ostvaruje stvarna i istinska međubratska muslimanska ljubav. Bratstvo kao pokretačka snaga jednog zdravog muslimanskog društva najzdravije proklija u mesdžidu. Mesdžid je mjesto susreta gdje brat svakodnevno viđa svoga brata u danu i noći pet puta na zajedničkom namazu. Oni se susreću i borave zajedno u mesdžidu čineći ibadet samo Allahu koji zbližava njihova srca. U mesdžidu se ponajbolje osjeti slast imana gdje se čovjek iskreno i iz strahopoštovanja okreće svome Gospodaru, učeći i doveći te razmišljajući o veličanstvenosti Allahovog stvaranja. No, mesdžid nije predodređen isključivo za duhovne ibadete. Pogrešno je razumijevanje mnogih koji mesdžid smatraju mjestom gdje se samo ibadet čini. Ovakvo shvatanje muslimani su preuzeli od židova i kršćana koji su svoje svoje bogomolje predodredili samo za ibadete, ali ne i za ostale društveno korisne aktivnosti. 

Menhedž (pravac) ehli-sunneta vel-džemata u pogledu Allahovih imena i svojstava zasnovan je na dva osnovna principa: potvrda bez poređenja i otklanjanje bez negiranja. Otuda ne porede Allahova svojstva sa svojstvima Njegovih stvorenja, kao ni Njegovo biće sa bićima Njegovih stvorenja, niti negiraju svojstva Njegovog savršenstva koja su potvrđena Kur'anom i sunnetom.  Vjeruju da Allahu nije ništa slično, a On sve čuje i vidi. Ovo je osnova vjerovanja bez kojeg nema ispravnog imana. Jer onaj ko odbaci ili porekne neko od Allahovih svojstava ili imena, nije vjernik, a također ni onaj ko Allahova svojstva  uporedi, poistovijeti sa svojstvima Allahovih stvorenja. Slavljen neka je Allah i visoko iznad oni s kojima ga nevjernici porede. Naim ibn Hammad, rahmetullahi alejhi, rekao je: ''Ko Allaha s nečim uporedi, nevjernik je, i ko zaniječe ono čime Allah sebe opisuje, nevjernik je. A u onome kako Allah sam Sebe opisuje i kako Ga Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisuje, nema poređenja.“ (Šerhul-i'atikad – Le'lekaija, br: 936)

U džematu, zajednici muslimana, je milost dok je u odvajanju kazna i patnja. En-Nu'man b. Bešir, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Sa džematom je milost, dok je u cijepanju kazna." (Abdullah b. Ahmed u svojim dodacima na ''Musned'' i Ibn Ebi Dunja, a šejh Albani, rahmetullahi alejhi, hadis je ocijenio dobrim u ''Zbirci vjerodostojnih hadisa'', 667. i ''Zilalul-Dženneh'', 93.) U hadisu Ebu Derda'a, radijallahu anhu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ''Drži se džemata, jer uistinu vuk jede izdvojenu ovcu!“ (Hadis su zabilježili: Ahmed, Nesai, Hakim, a šejh Albani, rahimehullahu te'ala, hadis je ocijenio hasen sahihom u ''Sahihu tergiba ve terhiba'', 427.) Bilježi imam Ahmed od Harisa el-Eš'arija, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Naređujem vam pet stvari koje je meni Allah naredio! Naređujem vam: džemat, poslušnost, pokornost, hidžru i borbu na Allahovom putu ...“ (Ahmed, 17209; Tirmizi, 2863; Ibn Hibban, 6233; Ebu Ja'la, 1571;  a šejh Albani i Šuajb el-Arnaut hadis su ocijenili vjerodostojnim.)