Možemo li zamisliti trenutak kada svaki rad i trud bude završen, kada ljudi završe sa obračunom, kada napustimo svijet licemjerja, zala, ratova i mržnje, kada nestane brige, problema, sijedih vlasi, oronulih kostiju, tjeskobe u prsima, lijekova, aparata i sedativa? Kakav li će biti trenutak našeg viđenja Uzvišenog Allaha i kada nam bude rekao: “Zadovoljan sam vama i nikada se na vas neću rasrditi.” Uistinu, Džennet zaslužuje da se trudimo i da težimo da ga, ako Bog da, zaslužimo i nastanimo. Allahova roba je skupa, Allahova roba je Džennet.
Allaha molimo da nas i naše roditelje i našu djecu učini dostojnim Njegovog rahmeta i oprosta i vječnog Dženneta. Amin!
Piše: Dr. Ratib Nabulsi
Preveo: Abdusamed Nasuf Bušatlić
(Izvor: saff.ba)
Od otpadnika i lažnog poslanika do mudžahida i šehida
“Tulejha b. Huvejlid el-Esedi tokom hilafeta hazreti Omera prohodao je noću kroz neprijateljski logor koji se prostirao na više kilometara, u vremenu poznate Bitke na Kadisiji, vrativši se pritom u redove muslimana u pratnji zarobljenika i nekoliko konja koje je uspio zaplijeniti neprijatelju. Ovom događaju, koji svjedoči nesvakidašnju hrabrost ovog čovjeka, prethodilo je njegovo otpadništvo od islama. I ne samo to, već se tokom ratova protiv otpadništva Tulejha drznuo lažno proglasitii za poslanika. Nakon ponovnog prihvatanja islama priključio se muslimanskoj vojsci i učestvovao u osvajanju Perzije Preselio je na bojnom polju, postignuvši šehadet, u Bici kod Nehavenda.”
(Izvor: Tarik Suvejdan, Ebu Bekr i Omer, r.a.)
Zašto priče imaju veću moć nego što ste mogli da zamislite
Priče koje čitamo utječu na naš um više nego što smo mogli da zamislimo. Stara američka narodna poslovica kaže: “Onaj ko priča priču, vlada svijetom.”
Potencijal priče je nepredvidiv. Priče mogu da imaju izuzetnu moć, mogu da mijenjaju međuljudske odnose i da utječu na predrasude koje imamo, pa prema tome potencijal priče da ubijedi može da bude zapanjujući.
Psiholog sa Otvorenog univerziteta u Velikoj Britaniji, doktorica Zoi Volkington, skrenula je pažnju na istraživanje o efektu koji je ostavila knjiga Harry Potter na osobe koje su pročitale svega nekoliko poglavlja. Naime, ljudi koji su čitali knjigu/e o Harryju Potteru, u većem broju slučajeva vjeruju u mogućnost pomjeranja stvari umom, u odnosu na ljude koji nisu čitali ovo djelo, dok ljudi koji su čitali knjige o vampirima vrlo često misle kako imaju zube duže u odnosu na svoju populaciju, i to samo zbog toga što su pročitali jedno ili dva poglavlja. Psiholozi ovu pojavu nazivaju “asimilacija”, gdje čitalac usvaja karakteristike izmišljene grupe/lika.
Psihologija poznaje još nekoliko efekata koje čitanje ostavlja na naš um:
- Transportovanje – podrazumijeva da se čitalac gubi u svijetu iz priče koju čita. Doktorica Volkington ovu pojavu objašnjava kao javljanje osjećaja potpune uronjenosti u svijet iz priče.
- Identifikacija – čitalac usvaja perspektivu i identitet lika iz priče. Na izvjestan način, čitalac osjeća sve što se dešava liku iz knjige koju čita.
Istraživanja ukazuju na to da su ova dva efekta povezana sa našom sposobnošću za empatiju prema drugim ljudima.
Pisac i režiser Anthony Horowitz smatra da čitanjem ne odmaramo mozak već gradimo svijet riječi, taj svijet povezujemo sa gradom, a grad naseljavamo određenom populacijom ljudi. Film, televizija i pozorište imaju priznatu ulogu u oblikovanju mišljenja kroz priču, a ništa manje od toga nemaju one ispisane u knjigama.
Neuronaučnici sa Univerziteta u Cambridgeu posmatrali su posebne dijelove mozga u procesu čitanja. “Naše istraživanje zasnivalo se na značenju koje ostavljaju pojedinačne reči. Ako, naprimjer, pročitate riječ ‘skakanje’, aktivirat će se dijelovi u mozgu koji se inače aktiviraju kada izvodite skakanja”, objasnio je kognitivni neuronaučnik sa Univerziteta u Cambridgeu, doktor Olaf Hauk. Jedna od teorija koja može da objasni ovaj efekat ima veze sa “neuronima ogledalima”. Ovo su neuroni koji reaguju na aktivnosti drugih ljudi koje mi opažamo. Neki naučnici tvrde da neuroni ogledala stvaraju empatiju i da se to također dešava u našem mozgu dok čitamo. “Moguće je da ćemo osjetiti tugu kada čitamo o nekome ko je tužan ili da ćemo osjetiti sreću kada čitamo o nečijoj sreći. Ja sam ubijeđen da u ovom procesu imaju ulogu neuroni ogledala, ali kompletna priča ne završava se ovdje”, rekao je doktor Olaf, za BBC News.
Odnosi koje gradimo sa likovima koji nisu stvarni često mogu da budu poput onih koje imamo sa stvarnim osobama, pa psiholozi ovo nazivaju parasocijalnim vezama. Ono što je zanimljivo jeste da ove veze dokazano mogu da utječu na suzbijanje osjećaja usamljenosti, podižu samopouzdanje i mogu da poprave naše raspoloženje. Poznato je da veze koje proističu iz prijateljstava koja njegujemo sa različitim ljudima, oblikuju naš svijet, ali ono što je možda još zanimljivije jeste da ta prijateljstva ne moraju da budu stvarna.
Istraživanje koje je sproveo Italijan psiholog Loris Vezali pokazalo je da su djeca koja su čitala Harryja Pottera imala redukovane predrasude prema imigrantima. Međutim, važno je napomenuti da je ovo bio slučaj sa djecom koja su se identifikovala sa likom Harryja.
“Priče su važan dio dječijeg odrastanja, one nastaju kroz igru i imaju značajnu ulogu u tome kako djeca razumiju svijet oko sebe i sebe same”, istakla je učiteljica Gerti Ahilen.
Zaključak je da priče mogu da izazovu empatiju, redukuju usamljenost i predrasude i da budu veoma uvjerljive kada su u pitanju, recimo, politička ubjeđenja ili kontroverzna pitanja.
(Izvor: National Geographic)
