Kao najčešće uzročnike na prvo mjesto stavit ćemo rotaviruse, noroviruse, adenoviruse, tip 40 ili 41, i astroviruse. Treba naglasiti kako svaki virus ima sezonsku aktivnost.
Infekcije rotavirusima i astrovirusima češće su u hladnijim mjesecima (od oktobra do aprila), dok se infekcije adenovirusima javljaju tokom cijele godine. Sam norovirus javlja se najčešće u epidemijama koje zahvataju škole, dječije vrtiće, domove za starije osobe, kao i mjesta masovnijih okupljanja, kao što su kampovi, brodovi za krstarenje, studentski ili đački domovi.
U narednim redovima pojasnit ćemo načine zaraze i epidemiološke karakteristike u skladu sa rasprostranjenosti.
Norovirus se smatra najznačajnijim uzročnikom virusnih proljeva u odraslih, te drugim uzročnikom virusnih proljeva u djece (odmah iza rotavirusa). Uzrokuje upalu želuca, tankog i debelog crijeva.
Što se tiče epidemioloških karakteristika, važno je naglasiti da, iako se sam virus ne razmnožava u hrani, dovoljno je manje od 100 čestica da izazove oboljenje. Spada u kategoriju relativno stabilnih virusa, te može preživjeti smrzavanje i visoke temperature do 60 stepeni po Celzijusu.
Hrana se može kontaminirati ili direktnim kontaktom sa rukama zaražene osobe na kojima se nalaze čestice norovirusa (iz stolice ili povraćenog sadržaja) ili putem zraka, pri čemu se sitne čestice iz povraćenog sadržaja prenesu do hrane. Ukoliko se konzumira sadržaj iz kontaminirane vode, kao recimo školjke, epidemija se jako brzo širi, mada su i tekući dodaci hrani, kao dressing za salate ili glazure za kolače, česti prijenosnici u epidemijama, jer omogućuju virusu da se ravnomjerno rasporedi na veliku količinu hrane.
Samu epidemiju najčešće izazovu oboljele osobe koje rade na pripremi hrane.
S obzirom da postoje različiti tipovi norovirusa, osoba može oboljeti od norovirusne infekcije nekoliko puta tokom života. Infekcija jednim tipom ne štiti od infekcije drugim tipom, što u konačnici i predstavlja najveći problem u razvoju cjepiva protiv norovirusa.
Sam norovirus nađen je u stolici i povraćenom sadržaju oboljele osobe, tako da se i njegovo širenje može javiti na nekoliko načina: konzumiranjem kontaminirane vode ili hrane, kontaktom sa kontaminiranim površinama i predmetima ili direktnim kontaktom sa oboljelom osobom (njega oboljelog, zajednički pribor za jelo i piće...).
Simptomi po kojima ćemo prepoznati infekciju su mučnina, povraćanje ili vodenasti proljevi praćeni grčevima u trbuhu. Kod nekih oboljelih javit će se i glavobolja, povišena temperatura i bolovi u mišićima. Pobrojani simptomi traju jedan do dva dana, ali oboljeli se, unatoč tom kratkom periodu, osjećaju jako bolesno i iscrpljeno. Glavna komplikacija je dehidracija, te se osobama koje ne mogu uzimati tekućinu na usta, tekućina nadoknađuje putem infuzije.
Simptomi započinju 24 do 48 sati nakon zaraze, ali mogu se javiti i ranije, otprilike nakon 12 sati. Sam virus može ostati u stolici oboljelog i dvije sedmice nakon prestanka same infekcije.
Sve ovo ukazuje nam na neophodan postrožen higijenski režim, redovno pranje ruku i provjeru kvaliteta namirnica i rok trajanja proizvoda.
(Korištena literura: Virology journal, NY, 2012)
