Ko poželi da uradi grijeh, pa ga ne uradi...
Nema nikakve sumnje da je mjesto nijeta u islamu veliko i da ćemo nagrade na ahiretu dobijati shodno svojim namjerama. Onoliko koliko smo svjesni Allaha u našim srcima, koliko nam je On bitan prilikom činjenja određenog djela, koliko nam je manje važno kako nas pri tome ljudi gledaju, shodno tome ćemo i biti nagrađeni za učinjeno djelo. Djelo će biti veliko onoliko koliko bude čist nijet prilikom njegovog činjenja. Prilikom govora o ovoj temi, često čujemo hadis koji prenosi Omer b. El-Hattab, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Djela se cijene prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što je i naumio." (Buhari, br. 1) Ovaj je hadis i jedno veliko pravilo koje nam jasno ukazuje na važnost ove institucije u islamu koja se zove nijet.
Najveći grijeh
Ibn Mesud, radijallahu anhu, kazuje: “Upitao sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Koji je grijeh najveći?’, a on je rekao: ‘Da smatraš Allahu nekoga ravnim a On te je stvorio.’ Rekao sam: ‘Doista je to veliko!’ ‘A koji je grijeh nakon njega najveći?’, ponovo sam upitao. Rekao je: ‘Da ubiješ svoje dijete iz straha da jede s tobom.’ Upitao sam: ‘A nakon njega?’ Rekao je: ‘Da činiš blud sa suprugom svoga komšije.’” (muttefekun alejhi)
Zaista su neka sumnjičenja grijeh
Čovjek je biće koje misli i razmišlja, što ga čini posebnim i drugačijim od ostalih Allahovih stvorenja. Zato musliman treba da se trudi da stalno misli i razmišlja pozitivno, da ima lijepo mišljenje o muslimanima, jer će i za to biti nagrađen. Nažalost, svjedoci smo da je na društvenim mrežama, u privatnom i javnom životu komunikacija među muslimanima na izuzetno niskom nivou, da se koriste grube i teške riječi, laži i potvore, a sve to, često, zbog neutemeljenog i lošeg mišljenja o muslimanima.
Ne idu u džamije iz "vjerskih razloga"
Više uopće nije čudno čuti za muslimane (ili ih vidjeti vlastitim očima!), nazovimo ih praktičare (jer u životu prakticiraju islam i islamske propise) koji godinama (barem sezonski) žive u bosanskim čaršijama u kojima, na relativno maloj udaljenosti od džamija, posjeduju vlastite kuće ili stanove, međutim, ovakve niko od redovnih posjetitelja obližnje džamije ne poznaje iz jednostavnog razloga što ih u džamiji nikada nisu ni vidjeli. Ako su ih i viđali, to je bilo nekada davno, prije nego su zakoračili stazom koju smatraju ispravnom, a koja u stvarnosti ne vodi nigdje drugo do u očitu zabludu. Bez obzira šta ovakvi govorili ili na koji način opravdavali svoje bježanje od džamija, ono što čine je neislamski, nešerijatski i nesunnetski, i u to ne sumnja niko ko iole poznaje islamsku doktrinu s jedne, i njihove navodne ''argumente'' s druge strane. Ovaj, nazovimo ga suludi trend, nije fabriciran od strane istinskih i eminentnih učenjaka islamskog ummeta niti ga je kao takvog podržao iko od njih, već je on uglavnom proizvod plasiran od strane ili totalnih neznalica koji su sami sebi uzeli za pravo da tumače primarne izvore šerijata i shvataju ih na način kako oni smatraju da treba, ili od ljudi koji pri sebi imaju osnove šerijatskog znanja, ali su daleko od toga da mogu i smiju biti autoriteti za kojima se treba povoditi.