ponašanje

Učitelj ima veliko pravo kod svojih učenika. Nakon Allaha Svevišnjeg, učitelj ima veliku zaslugu u njihovom podučavanju i vođenju na putu stjecanja znanja. Zato je obaveza upoznati se s pravima učitelja i držati do njih, praktikovati. Sigurno, to je pokazatelj odgojenosti, karaktera i samog znanja.

Alija, radijallahu anhu, rekao je: "Ja sam sluga osobi koja me je naučila samo jedno slovo." (Tarikut-ta'lim, str. 25)

Zurnudži, rahimehullahu teala, rekao je: "Znaj da učenik neće steći znanje niti će mu koristiti osim ako bude iskazivao poštovanje prema znanju i onima koji ga posjeduju, poštovanje prema učitelju. Rečeno je: Nijedan učenik nije napredovao osim s poštovanjem učitelja i pristojnim ponašanjem prema njemu, i nijedan nije nazadovao osim zbog nepoštovanja učitelja." (Tarikut-ta'lim, str. 25)

"Allah se ne ustručava da za primjer navede mušicu ili nešto iznad nje; oni koji vjeruju -- ta oni znaju da je to Istina od Gospodara njihova; a oni koji ne vjeruju -- govore: 'Šta to Allah hoće s ovim primjerom?' Time On mnoge u zabludi ostavlja, a mnogima na Pravi put ukazuje, ali, u zabludi ostavlja samo velike grešnike." (El-Bekara, 26)

Kada su licemjeri čuli ajete u kojima je Uzvišeni Allah naveo dva primjera za licemjere: "Oni su slični onome koji potpali vatru...", "Ili su slični onima koji za vrijeme silnog pljuska...", licemjeri su počeli proizvoljno tumačiti te ajete i rekli su da Allahu ne dolikuje da navodi takve primjere, jer, kako su oni smatrali, takvo navođenje primjera nije korisno i nema nikakvog smisla, naročito jer se radi o Allahu, Uzvišenom i Velikom. Želeći da se prikažu kao istinski vjernici, koji čvrsto vjeruju u Allaha i čija su srca ispunjena uvjerenjem, isticali su da nema potrebe za takvim primjerima. Itekako su shvatili prva dva kur'anska primjera i da se radi o njima, svjesni da Allah zna njihove tajne i šta u srcima kriju, pa kao da su htjeli ne samo da omalovaže objavljene ajete, koji su se odnosili na njih, već su htjeli i da omalovaže i Allaha, indirektno aludirajući na to kakav je to Gospodar pa da navodi ovakve primjere.

“I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i navečer Gospodaru svome mole želeći naklonost Njegovu – ti nećeš za njih odgovarati, a ni oni neće odgovarati za tebe, jer bi, ako bi ih otjerao, nasilnik bio.” (El-En’am, 52)

Ovaj ajet sličan je ajetu u suri Abese u kojem Uzvišeni Allah kori Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “On se namrštio i okrenuo, zato što je slijepac njemu prišao. A šta ti znaš – možda on želi da se očisti, ili pouči pa da mu pouka bude od koristi. Onoga koji je bogat, ti njega savjetuješ, a ti nisi kriv ako on neće da vjeruje; a onoga koji ti žureći prilazi i strah osjeća, ti se na njega ne osvrćeš. Ne čini tako!” (Abese, 1–11)

Kao i u prethodnom, tako je i u ovom slučaju Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao dobru namjeru: nadao se da će jedan od kurejševićkih velikana primiti islam i da će se približiti njihovim srcima pa je upozoren da je učinio nešto suprotno prečem. Također i povod objave ajeta u suri El-En’am sličnog je karaktera i spomenut je u sljedećim hadisima.

“Nije siroče dijete čiji roditelji zbog briga skončaše i dijete jadno iza sebe ostaviše. Siroče je dijete koje živa majka i otac zapuste, pogrešnim stvarima zauzeto i lošem društvu prepušteno.“ (Abdullah Nasih el-Ulvan, Odgoj djece u islamu)

Allahove blagodati prema nama su brojne i kada bismo ih brojali, nikada ih ne bismo mogli pobrojati. Jedna od tih brojnih i ogromnih blagodati jeste blagodat govora, blagodat pojašnjenja onoga što čovjek misli i osjeća, blagodat komuniciranja s drugim ljudima. S pravom ova blagodat zahtijeva izražavanje velike zahvalnosti Uzvišenom Allahu.

Riječi pojašnjavaju čovjekov moral i njegovu razumnost. Sve dok čovjek šuti, ljudi ga ne mogu ocijeniti, ali kada progovori, tek tada dobivaju sliku o njemu, upoznaju njegova razmišljanja, njegovo ponašanje i karakter. Otuda je potrebno da se svaki čovjek, prije nego što progovori, zapita: “Ima li potrebe da govorim?”, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori samo dobro ili neka šuti” (El-Buhari, 6475, Muslim, 47). Ibn Mes‘ud, radijallahu anhu, rekao je: “Tako mi Onoga pored kojeg nema drugog boga, na dunjaluku ne postoji ništa preče da boravi u dugotrajnom zatvoru od jezika.” Ljudi koji ne vode računa o svom govoru, dopuštaju da njima upravljaju njihovi jezici, vodeći ih tako u propast i na stranputicu. Stoga islam posvećuje mnogo pažnje svim oblicima i načinima verbalne komunikacije.

Kada je dijete na izletu, putovanju ili za sofrom, ponaša se prirodno, bez pretvaranja ili uljepšavanja, i ako tada učini grešku, u tom slučaju odgajatelj ili učitelj obavezan je da to ispravi jer su prilike odgovarajuće za to. Od Enesa, radijallahu anhu, prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na nekim njegovim putovanjima i imao je roba, habešijskog dječaka, kojeg su zvali Endžeš. On je gonio i vodio deve (tj. vodio je deve na kojima su jahale žene i među njima je bila Ummu Sulejm), pa mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Teško tebi, Endžeša, polagano vodi staklene boce!” (aludirajući na žene zbog njihove nježnosti i krhkosti, op. a.), a u drugoj se predaji navodi: “Nemoj polomiti staklenke!” (Muslim, 2323) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iskoristio je putovanje kako bi podučio dječaka i ispravio njegovu grešku u načinu vođenja deva. Od Omera b. Ebi Seleme, sina majke pravovjernih Ummu Seleme, prenosi se da je rekao: “Kao dječak bio sam pod skrbništvom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa pošto sam, dok sam jeo, ruku pružao po cijeloj posudi, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom mi je rekao: ‘Dječače, spomeni Allaha (tj. izgovori bismillu), jedi desnom rukom i jedi ispred sebe!’ Poslije toga, jeo sam na takav način” (El-Buhari, 5376, i Muslim, 2022)

Kvalitetnim odgojem i obrazovanjem dobijamo kvalitetne osobe, koje zatim kvalitetnim, organiziranim djelovanjem grade zdravo, moralno, kompaktno i uspješno društvo. Da bi se izgradilo takvo društvo, potrebno je aktivirati faktore uspjeha koji su sastavni dio zdravog pojedinca i zajedno čine suštinu čovjeka.

Suština čovjeka

Spoljašnja obilježja čovjeka, kao što je ljepota i tjelesna snaga i korpulentnost, ne čine suštinu čovjeka. Dakle, suština čovjeka nije u njegovom tjelesnom izgledu, ljepoti, snazi mišića, pa ni u društvenom položaju, bogatstvu, nego u njegovoj vjeri, razumu, moralu i stručnosti.Allah, džellešanuhu, ne obraća pažnju na izgled i materijalno bogatstvo, nego na vjeru i dobra djela, kao što se navodi u hadisu koji od Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu: “Uistinu Allah ne gleda u vaša tijela ni u vaše imetke, nego gleda u vaša srca i djela!” (Muslim) Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Jak vjernik je bolji i Allahu draži od slabog vjernika, a u obojici je dobro. Teži onome što će ti koristiti i traži Allahovu pomoć u tome, a nemoj očajavati. Ako te nešto zadesi, nemoj reći: ‘Da sam uradio tako i tako, bilo bi tako i tako’, nego reci: ‘To je Allahova odredba i On čini što hoće’, jer ‘da sam’ šejtanu otvara mogućnost djelovanja.” (Muslim) U ovom hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sasvim se jasno ističe da je islam vjera snažnih i moćnih mu’mina, a ne vjera iznemoglih i slabića. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, hadis izriče u formi konstatacije da je jak vjernik bolji od slabog vjernika, a, ustvari, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, želi podstaknuti vjernike da budu jači i bolji u svakom smislu i da usvajaju sve pretpostavke snage i uspjeha.

Aiša, radijallahu anha, pitala je Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: ''Da li si doživio teži trenutak od onog na dan Bitke na Uhudu?'' ''Svašta sam doživio od tvoga naroda – reče on – ali najteže što sam doživio bilo je ono na Dan Akabe, kad sam se obratio Ibn Abdu Jalilu b. Abdu-Kulalu, pa nije prihvatio ono što sam htio. Otišao sam veoma potišten i nisam se osvijestio sve dok nisam došao u Karni Se‘alib. Tada sam podigao glavu i ugledao kako mi oblak pravi hlad. Pogledao sam (ga bolje), a ono u njemu Džibril. Poziva me i reče: 'Allah je čuo ono što ti je rekao tvoj narod i kako su te odbili. On ti je poslao meleka (koji je zadužen za brda) da mu narediš što god hoćeš u vezi s njima.' Potom me pozva melek brda, nazva mi selam, a zatim reče: 'Muhammede, to je (tako), pa šta želiš?' zatim reče: 'Ako hoćeš, ja ću nad njima poklopiti dva brijega.' 'Ne', rekao je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, 'ja se nadam da će Allah dati da od njih postanu oni koji će samo Allahu ibadet činiti i neće Mu pripisivati sudruga.'” (Buharija) Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bilo je draže da osaburi na uvredama i povredama nego da ljudi budu uništeni kao mnogobošci. Da je tražio njihovo uništenje, ne bi bio ukoren, ali on, sallallahu alejhi ve sellem, iz milosti prema narodu, to nije prihvatio. Kasnije je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, traženo da dovi protiv plemena Sekif, na šta je on, sallallahu alejhi ve sellem, dovio: ''Allahu, uputi Sekif! (Tirmizi i Ahmed, za lanac prenosilaca Šuajb Arnaut rekao je da je jak, po uvjetima imama Muslima)

● Od Velida b. Jezida prenosi se da je čuo Evzaia, rahimehullah, kako kaže: “Doista vjernik puno radi, a malo priča, a licemjer puno priča, a malo radi.” (Sijer ealamin-nubela, 7/125)

Nastoj da se u ovom svetom mjesecu, na ovom svetom najboljem mjestu što više približiš svome Gospodaru: zikrom, dovom, učenjem Kur'ana, mnogobrojnim dobrovoljnim namazima. Upamti dobro, time se nećeš umoriti! Naprotiv, time ćeš svoje srce i svoju dušu razgaliti, svoja prsa prostranim učiniti, ako Allah da, svoju nagradu uvećati. Ne zaboravi da će ti mjesta na kojima si ibadet Allahu činio na Sudnjem danu svjedočiti, pa zar ne želiš da ti najbolje mjesto na dunjaluku sutra svjedoči kod Allaha o mnogobrojnom ibadetu?! Svakako! Zato, čvrstu odluku donesi: ''Maksimalno ću svoje vrijeme ispuniti ibadetom Allahu!“ Ukratko: Nastoj da tokom hadždža činiš sve ono što će te približiti tvome Gospodaru i što će ti olakšati obavljanje hadždža, a ostavi se svega onoga što će te udaljiti od tvoga Gospodara, pokvariti ti hadždž ili umanjiti njegovu vrijednost.