sira

U današnjem vremenu kada se prave razne rang-liste, spiskovi i sastavi raznih zvijezda, sportaša, i drugih izuzetnih ljudi, zadovoljstvo je i čast znati ko su bili najbolji Allahovi robovi koji su kročili ovim svijetom, a koje je predvodio najbolji od svih, Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Oni su bili džennetlije a hodali su među ljudima, pronoseći istinu, ponosno i dostojanstveno nazivajući se muslimanima i ashabima -- drugovima Allahovog Poslanika.

Ashabi Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najbolja su generacija, sljedbenici i drugovi najboljeg čovjeka. I ne može ni biti drugačije nego da najbolji i najplemenitiji čovjek odgoji najbolju generaciju i najbolje ljude. Uzvišeni Allah kaže: "Vi ste najbolji narod koji se ikada pojavio..." (Alu Imran, 110). Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Najbolji ljudi jesu ljudi iz moje generacije." (Sahihul-Buhari, 2652; Sahihu Muslim, 2533)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, probudio bi se nakon pola noći, pa bi ustao i potirao lice rukom otklanjajući tako pospanost s lica, zatim bi uzeo misvak i čistio svoja mubarek usta. Kada bi završio, podigao bi glavu prema nebesima i u dubokoj i mirnoj noći počeo razmišljati o Allahovoj uzvišenosti, učeći ajete iz sure Alu Imran: “U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana zaista su znamenja za razumom obdarene, za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. ‘Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u Vatri! Gospodaru naš, onoga koga Ti budeš u Vatru ubacio, Ti si već osramotio, a nevjernicima neće niko u pomoć priteći. Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u vjeru: ‘Vjerujte u Gospodara vašeg!’ – i mi smo mu se odazvali. Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih postupaka naših, i učini da poslije smrti budemo s onima dobrima. Gospodaru naš, podaj nam ono što si nam obećao po poslanicima Svojim i na Sudnjem danu nas ne osramoti! Ti ćeš, doista, Svoje obećanje ispuniti!’”, pa sve do posljednjeg ajeta ove sure: “O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite!” Zatim bi ustao i dohvatio mijeh sa vodom, pa bi uzeo abdest perući dobro dijelove tijela, a onda bi ustao da klanja. (Buhari)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iščekivao bi jacija-namaz u svojoj kući. Volio je da odgodi jaciju da bi je što kasnije klanjao, ali se bojao da ne oteža svom ummetu, pa bi klanjao jaciju onda kada bi se ljudi okupili u njegovoj džamiji.

Nakon zalaska sunca, nastupio bi akšam-namaz i ulicama Medine razlijegao bi se ezan iz džamije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ashabi koji već nisu bili u džamiji, izlazili bi iz svojih kuća i odlazili u džamiju Allahovog Poslanika, salllallahu alejhi ve sellem, dok je većina njih namaski poziv iščekivala u džamiji, vodeći se riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji im je jednom prilikom kazao: “Hoćete li da vas uputim na ono čime će vam Allah pobrisati grijehe i povećati vaše stepene u Džennetu?” “Svakako da hoćemo, Allahov Poslaniče”, odgovoriše oni, a on tada reče: “Temeljito i potpuno uzimanje abdesta u teškim uvjetima, mnogo koraka do džamije i iščekivanje novog namaza nakon tek obavljenog namaza, to vam je istinski ribat – bdijenje na Allahovom putu! , to vam je istinski ribat – bdijenje na Allahovom putu!” (Muslim)

Kada bi čovjekova sjenka dostigla dužinu čovjeka, nastupilo bi vrijeme ikindije i Bilalov ezan razlijegao bi se ulicama Medine. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pričekao bi da se ljudi okupe u džamiji i tada bi izašao da im klanja ikindija-namaz. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio je svojim ashabima da između ezana i ikameta, a prije ikindijskog farza, klanjaju četiri rekata dobrovoljnog namaza, riječima: “Smilovao se Allah čovjeku koji klanja četiri rekata prije ikindije.” (Ibn Hibban, Sahih)

Kada bi završio svoje jutarnje obaveze, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio bi se svojoj kući i ušao bi u sobu jedne od svojih supruga, znajući pritom da je svaka od njih imala svoj dan koji bi provodila sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Prilikom ulaska u kuću prvo bi uzeo misvak i njime očistio zube, zatim bi poselamio ukućane (Buhari i Muslim), a nakon toga klanjao bi četiri rekata duha-namaza, a nekada bi klanjao šest, a nekada osam rekata (Buhari).

Ukoliko bi u kući bilo hrane, njegove supruge ponudile bi mu doručak koji on ne bi odbijao, već bi prekidao post ukoliko bi to jutro osvanuo kao postač, o čemu Aiša, radijallahu anha, kazuje: “Jednoga dana Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao je i upitao: ‘Ima li šta za jelo?’ Rekle smo: ‘Nema’, na što on reče: 'Onda ću postiti.’ Zatim je došao drugi dan pa smo mu rekle: ‘Allahov Poslaniče, poklonjen nam je hejs’, a on reče: ‘Donesi da vidim. Već sam zapostio’, pa je jeo.” (Muslim) Hejs je inače jelo koje se pravi od datula, masla i jedne vrste suhog sira.

U jutarnjim trenucima Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posjećivao je osobe koje su mu bile drage, a jedna od njemu najdražih osoba bila je njegova kćerka Fatima, radijallahu anha. Kada bi otišao u posjetu svojoj kćerki Fatimi, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozivao bi svog unuka Hasana riječima: “Da li je tu dječak? Da li je tu dječak?”, ponavljajući ove riječi sve dok Hasan ne bi izašao trčeći prema svome djedu, Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, koji bi ga čvrsto zagrlio i poljubio, učeći dovu za njega: “Allahu moj, ja ga volim pa i Ti zavoli njega i svakog onog ko njega voli.” (Buhari)

Svaka Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, riječ, svaki njegov postupak i pokret ukazivali su na savršenstvo njegove ličnosti, kako kao poslanika i Božijeg odabranika, tako i kao čovjeka koji je živio običnim životom, kao i njegovi ashabi. Svakodnevno se družio sa svojim ashabima, odlazio na trgove, nastojeći u svakom trenutku podučiti ashabe, ali i sve nadolazeće generacije, kakav treba biti jedan musliman. Svojim dostojanstvenim i umjerenim hodom, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, praktično je podučavao muslimane da među ljudima treba da se kreću bez imalo oholosti i nadmenosti. Njegovi koraci bili su srazmjerni, niti je žurio niti išao presporo. Kada bi hodao po ravnici, izgledalo je kao kada se neko spušta niz brdo – prvo bi petom dotakao površinu, a zatim ostalim dijelom stopala. Kada bi ga ljudi gledali, ne bi primjećivali u njegovom hodu lijenost. Tokom razgovora sa nekim od prolaznika, okrenuo bi se cijelim svojim tijelom prema sagovorniku, ukazujući mu time svoju pažnju.

Nakon što bi posjetio svoje supruge, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio bi se u džamiju, stao pored stuba, koji su nazivali stubom muhadžira, a koji se nalazi u neposrednoj sredini Revde, te bi klanjao tehijetul-mesdžid. (Buhari)

Zatim bi sjeo u istočnoj strani džamije, naslonivši se na zid Aišine sobe. Ashabi bi se polahko okupljali oko njega, praveći halku jer je ovaj termin za sijelo sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, bio svakodnevnica u njihovim životima, pa je svaki onaj koji je htio da vidi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mogao bi to učiniti u ovom terminu. Broj onih koji bi se u ovom periodu družili sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, varirao bi, zavisno od zauzetosti ashaba njihovim svakodevnim obavezama, te bi nekada, kada bi bio manji broj prisutnih, formirali kružok oko Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a kada bi broj bio veći, onda bi se formirali safovi, po dva safa sa lijeve i desne strane Allahovog Poslanika... (Ebu Davud)

Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavio sabah-namaz, njegovi ashabi prišli bi blizu njega, gledajući u njegovo mubarek lice koje su prvi jutarnji zraci blago obasjavali. A njegovo mubarek lice bilo je svijetlo kao da se sunce rađa u njemu, a onaj koji bi ga vidio, prepoznao bi tragove iskrenosti na njegovom mubarek licu, kao što je rekao Abdullah b. Selam, radijallahu anhu: “Kada sam vidio lice Allahovog Poslanika, znao sam da to nije lice prevaranta.” (Tirmizi)

Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi bili su počašćeni time što sjede u halkama sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, tako da im nije bilo teško ni da ostaju poslije sabah-namaza i slušaju savjete koje bi im upućivao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o čemu se govori u predanju Irbada b. Sarije, Allah njime bio zadovoljan, koji kazuje da im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom, poslije sabah-namaza, uputio nekoliko savjeta zbog kojeg su im oči orosile suzama, a srca zadrhtala. Neko je od prisutnih upitao: “Allahov Poslaniče, je li ovo oproštajni govor?”, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Oporučujem vam da budete bogobojazni i da svojim pretpostavljenim budete poslušni i pokorni, pa makar vam pretpostavljeni bio crni abesinski rob. Onaj od vas koji poživi, svjedočit će brojnim razilaženjima. Dobro se pazite novotarija u vjeri, jer su novotarije zabluda. Onaj koji doživi to vrijeme, neka se čvrsto drži mog sunneta i prakse pravednih i upućenih halifa koji će doći poslije mene. Čvrsto se tog puta držite!” (Ahmed)

Pojavom prvih bijelih niti na tamnom obzorju, u gradu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, počinje zora. Bilal, radijjallahu anhu, svojim milozvučnim ezanom budi stanovnike Medine.

Nakon obavljenog hadža, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio se u Medinu. Krajem mjeseca safera jedanaeste godine po Hidžri, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo je osjećati bolove i ubrzo se bolest pogoršala. Tražio je od svojih supruga dopuštenje da za vrijeme bolesti boravi u sobi Aiše, radijallahu anha, na što su one pristale.

Vraćajući se sa Oproštajnog hadža, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, održao je govor u mjestu Gadir-humm u Džuhfi. Bilo je to osamnaestog zul-hidžeta. U toj hutbi rekao je: “O ljudi! Ja sam samo čovjek i možda će uskoro doći izaslanik moga Gospodara pa ću mu se odazvati. Ja vam ostavljam dvoje: prvo je Allahova Knjiga u kojoj su uputa i svjetlo, pa se čvrsto držite Allahove Knjige!” Zatim je podsticao ljude da se pridržavaju Allahove Knjige. Potom je kazao: “I ostavljam vam svoju porodicu. Na Allaha vas podsjećam u pogledu svoje porodice! Na Allaha vas podsjećam u pogledu svoje porodice! Na Allaha vas podsjećam u pogldu svoje porodice!” (Muslim) U drugoj verziji navodi se: “Uzeo je Aliju za ruku i rekao: ‘Kome sam ja prijatelj, i ovaj mu je prijatelj! Allahu moj, pomozi onoga ko ga voli, a budi neprijatelj onome ko ga mrzi!’” (Sahihus-sira) A u još jednoj verziji navodi se: “Kome sam ja prijatelj, i Alija mu je prijatelj!” (Sahihus-sira) Alija, radijallahu anhu, bio je došao iz Jemena i prisustvovao je Oproštajnom hadžu. Neki njegovi vojnici bili su se požalili na Aliju i njegov odnos prema njima jer im je oduzeo ogrtače koje im je podijelio njegov zamjenik, pa im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mjestu Gadir-humm kazao kakvo mjesto pripada Aliji i ukazao na njegove vrline kako bi se prestali žaliti, jer je Alija bio u pravu što im je oduzeo ono što im je dao njegov zamjenik, zato što je to bilo dio petine i zekata.

Smrt Abdullaha b. Ubejja b. Selula, vođe licemjera

Vođa licemjera Abdullah b. Ubejj b. Selul razbolio se krajem mjeseca ševvala, a umro je u mjesecu zul-ka’de devete godine po Hidžri.

Kada je umro, njegov sin koji se također zvao Abdullah, došao je Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i zatražio je njegovu košulju da u njoj zakopa svoga oca i zamolio ga da mu klanja dženazu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pošao je da mu klanja dženazu pa ga je Omer, radijallahu anhu, uhvatio za odjeću i upitao: “Allahov Poslaniče, zar ćeš mu klanjati dženazu a Allah ti je to zabranio?”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Allah mi je dao pravo izbora. Allah je rekao: ‘Molio ti oprosta za njih ili ne molio, molio čak i sedamdeset puta, Allah im neće oprostiti – zato što u Allaha i Njegovog Poslanika ne vjeruju. A Allah neće ukazati na Pravi put nevjernicima’” (Et-Tevba, 80). Zatim je rekao: “Molit ću za njega više od sedamdeset puta.”

Nakon što je na Tebuku proveo dvadeset dana, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio se u Medinu. Po povratku je naredio da se sruši mesdžid razdora koji su izgradili licemjeri. Kada se približio Medini, dječaci su izašli u Senijetil-Vedaa da ga dočekaju. Ušao je u Medinu, klanjao dva rekata u svom mesdžidu, potom je sjeo te su počeli dolaziti oni koji su izostali iz pohoda pravdajući svoj izostanak. Bilo ih je četiri vrste:

● oni koji su imali validno opravdanje,

● oni koji nisu imali validno opravdanje, ali im je Allah oprostio,

● licemjeri iz reda beduina koji su živjeli oko Medine,

● licemjeri iz Medine.

U mjesecu redžebu 9. h. g., Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je muslimanima da se pripreme za Pohod na Tebuk. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kad god bi polazio u neki pohod, običavao bi prikriti trag krećući iz Medine u nekom pravcu koji ne želi, a kad bi odmakao, vraćao bi se na pravac u kojem je želio ići. Međutim, ova bitka bila je specifična: put je bio dalek i uvjeti teški, pa je bilo potrebno da borci znaju šta ih tačno očekuje kako bi se adekvatno pripremili za taj tegobni put, stoga je bio jasan da želi napasti Bizantince.

Razlog pokretanja pohoda je vijest koju je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, primio od Nabatejaca, koji su iz Šama dovlačili ulje u Medinu, o tome da Bizantinci pripremaju veliku vojsku protiv njega, u kojoj su, osim Bizantinaca, učestvovala i pokrštena arapska plemena: Lahm, Džuzzam i drugi.

Organiziranje prikupljanja zekata

Nakon povratka u Medinu, krajem mjeseca zul-ka’de, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokrenuo je projekat izgradnje sistema uprave i naplate doprinosa. Nakon što je obavio umru, Poslanik je na funkciju upravnika Meke postavio Utaba b. Usejda, a uz njega je ostavio Muaza b. Džebela da podučava ljude Kur’anu i propisima vjere. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nastojao je da svako pleme koje primi islam dobije adekvatnu naobrazbu i odgoj, te im je određivao učitelje, jer je to neophodno radi usađivanja ispravne akide i zdrave ideologije u duše ljudi. Početkom devete godine Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je svoje službenike u različite oblasti. Burejdu b. Husajba poslao je plemenu Eslem i Giffar, Abbada b. Bišra el-Ešhelija poslao je plemenima Sulejm i Muzejna, Rafia b. Mukajjisa poslao je plemenu Džuhejna, Amra b. Asa plemenu Fezara, Dahhaka b. Ša’bana el-Kilabija poslao je plemenu Benu Kilab, Busru b. Sufjana el-Ka’bija poslao je u Benu Ka’b, Ibn Lutebijja el-Ezdija poslao je Benu Zebjanu, a plemenu Benu Huzejm poslao je jednog njihovog saplemenika. U Sanau je poslao Muhadžira b. Ebu Umejju, Zijada b. Lebida poslao je u Hadramevt, plemenu Benu Sa’d poslani su Zuberkan b. Bedri Kajs b. Asim, Ala b. Hadremi poslan je u Bahrein, a Alija b. Ebu Talib poslan je u Nedžran da sakupi od njih zekat i džizju.

Nakon Bitke na Hunejnu i pretrpljenog poraza, pripadnici plemena Sekif i Hevazin razbježali su se: jedna grupa, na čelu sa vojskovođom Malikom b. Avfom, pobjegla je u Taif i tu se dobro utvrdili i pripremili za eventualno opsadno stanje; drugi dio pobjegao je u mjesto zvano Evtas, a treći dio pobjegao je u mjesto Nahla.

Za onima koji su pobjegli u Evtas i Nahlu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je odrede da ih napadnu, a lično je predvodio skupinu koja je krenula na Taif, te je ovaj grad stavio pod opsadu. Tokom opsade Taifa, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, koristio je nova oružja koja prije nije koristio. Od tih oružja su: katapult; debbaba – dobro zaštićena pokretna kućica koja se koristila da zaštiti vojnike od neprijateljskih strijela i drugih borbenih sredstava, tokom prilaska zidovima utvrđenja, bodljikavi kočići – to je odbrambeno sredstvo koje se sastoji od dva unakrsno postavljena bodljikava kočića učvršćena u zemlju tako da bodljikavi dio bude na površini i pravi ozljede na kopitima konja i stopalima vojnika onemogućavajući im brzo kretanje.

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio je proglas taifskim robovima da će svako od njih ko napusti utvrdu i priđe muslimanima postati slobodan. Dvadeset tri roba izašla su, među njima i Ebu Bekra es-Sekafi, radijallahu anhu, te su primili islam. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao im je slobodu i nije ih vratio Sekifu nakon što su primili islam.

Vidjevši kako je ogromna muslimanska vojska, jedan ashab zadivljeno uzviknu: “Danas nećemo biti poraženi zbog malobrojnosti!” Ova zadivljenost brojnošću nije se svidjela Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a Allah je povodom tog slučaja objavio ajete u suri Et-Tevba: “Allah vam je na mnogim bojištima pomogao, a i onoga dana na Hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali. Zatim je Allah na Poslanika Svoga i na vjernike smiraj Svoj spustio, i vojske koje vi niste vidjeli poslao, i one koji nisu vjerovali na muke stavio, i to je bila kazna za nevjernike. Allah je poslije toga onome kome je htio oprostio, a Allah prašta i milostiv je.” (Et-Tevba, 25–26)

Slanje Halida b. Velida u pleme Benu Džuzejma

U mjesecu ševvalu osme godine po Hidžri, prije Bitke na Hunejnu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na čelu odreda vojske sastavljene od tri stotine i pedeset ljudi iz plemena Sulejm, Mudledž, te od ensarija i muhadžira, poslao je Halida b. Velida u pleme Benu Džuzejma, da ih pozove u islam. Kada su ljudi iz plemena Benu Džuzejma vidjeli Halida kako dolazi s vojskom, latili su se oružja. Halid im reče: “Ostavite oružje, drugi su ljudi već primili islam!” Jedan od njih po imenu Džahder povika: “Teško vama, o Benu Džuzejme! To je Halid! Allaha mi, ako odložite oružje, bit ćete zarobljeni, a zatim pobijeni! Ja neću odložiti svoje oružje!” Oni su ga smirivali dok konačno i on nije odložio oružje. Nakon toga, Halid je naredio da ih povežu, a onda ih je pozvao u islam. Oni nisu znali reći: “Primili smo islam”, nego su počeli govoriti: “Promijenili smo vjeru!” Halid je naredio da neki budu ubijeni, a neke je zadržao u zarobljeništvu. Tome su se usprotivili neki ashabi, pa je podijelo zarobljenike među borcima koji su bili s njim. Sljedećeg dana naredio je da svako ubije svoga zarobljenika, ali neki ashabi poput Abdullaha b. Omera i drugih, to su odbili, a neki su izvršili Halidovu naredbu. Nakon povratka u Medinu, o Halidovom postupku obavijestili su Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji se razljutio, podigao ruke i rekao: “Allahu moj, ja se odričem onoga što je uradio Halid!”

U vezi sa nastalom situacijom u plemenu Benu Džuzejma, između Halida i Abdurrahmana došlo je do žučne rasprave. Abdurrahman se bojao da je razlog Halidovog postupka osveta za amidžu Fakiha b. Mugiru, kojeg je u pagansko doba ubilo pleme Džuzejma. Možda na ovu svađu ukazuje hadis koji bilježi Muslim, a u kojem se navodi da su se Halid i Abdurrahman posvađali, pa je Halid uvrijedio Abdurrahmana, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tim je povodom rekao: “Nemojte vređati moje ashabe! Kada bi jedan od vas udijelio zlata koliko je brdo Uhud, ne bi dostigao pregršt, čak ni pola pregršta koji oni udijele!”

Nakon toga, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je Aliju da im vrati njihove sužnje i da ih daruje kako bi ih udobrovoljio i iskupio se za pogibiju njihovih saplemenika.

Ovo je bio Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, način da pruži utjehu i ublaži tugu plemena Benu Džuzejma.

Ključevi Kabe bili su u Osmana b. Talhe prije nego što je primio islam, pa je Alija htio da njemu pripadnu ključevi i napajanje hadžija. Prije nego što je učinio hidžru, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tražio je od Osmana b. Talhe ključeve od Kabe, ali ga je Osman na grub način odbio i izvrijeđao. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada mu je rekao: “Osmane, jednog ćeš dana vidjeti ove ključeve u mojoj ruci. Tada ću ih dati kome ja hoću”, a Osman je uzvratio: “Taj dan će biti propast i poniženje za Kurejšije!” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: “Ne! Bit će to za njih uspjeh i ponos.” Njegove riječi ostale su Osmanu u sjećanju i sada je mislio da će Poslanik ključeve dati nekome drugom, ali je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao ključeve njemu i rekao: “Danas je dan dobročinstva i odanosti. Uzmite ključeve Kabe, zauvijek će ostati u vašoj porodici, ko vam ih oduzme, nasilnik je!”

Pleme Benu Bekr napalo je pleme Huzaa kod vode zvane El-Vetir i ubilo više od dvadeset muških pripadnika ovog plemena. Nakon toga, Amr b. Salim, zajedno sa četrdeset ljudi iz plemena Huzaa, došao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u Medinu i obavijestio ga o postupku plemena Benu Bekr, o svojim poginulima i o pomoći koju su kurejšijski mušrici pružili plemenu Benu Bekr. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Bit ćeš pomognut, Amre, sine Salimov! Allah mi ne pomogao ako ne pružim pomoć Benu Ka‘bu! Zaista se i ovaj oblak na nebu priprema da pruži pomoć Benu Ka‘bu!”

Nakon što se uvjerio u istinitost vijesti koje su mu stigle, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je Kurejšijama pismo u kojem je, između ostalog, pisalo: “Prekinite savez sa Benu Bekrom ili isplatite plemenu Huzaa krvarinu, ili ću vam objaviti rat!” Kada im je stiglo ovo pismo, Muavijin zet Kurza b. Nevfel b. Abdumenaf rekao je: “Ako platimo krvarinu za pleme Benu Bekr, nama neće ostati ništa od imetka, a nećemo se ni odreći saveza s njima jer su oni jedino pleme koje je ostalo u našoj vjeri, nego objavimo rat!”

Ova predaja dokazuje da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije napao Kurejšije iznenada, nego im je dao da izaberu jedno od troje, pa su oni sami izabrali rat.

Nakon svega nekoliko dana od povratka muslimanske vojske iz Bitke na Mu’ti, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opremio je vojsku pod komandom Amra b. Asa, radijallahu anhu, i poslao je na Zatus-Selasil, kako bi očitali lekciju plemenu Kudaa koji su, zaneseni događajima na Mu’ti, gdje su učestvovali na strani Bizantinaca, počeli okupljati vojsku za napad na Medinu.

Amr b. As, radijallahu anhu, kazuje: “Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, poslao je po mene poručivši: ‘Obuci svoju odjeću, uzmi svoje oružje i dođi kod mene.’ Kada sam došao, on se abdestio. Podigao je glavu i odmjerio me pogledom, a potom je oborio pogled i rekao: ‘Želim te poslati na čelu vojske u jedan pohod. Allah će te sačuvati, a zaplijenit ćeš mnogi plijen i uzeti mnogo dobrog imetka.’ Na to sam rekao: ‘Allahov Poslaniče, nisam primio islam zbog želje za imetkom, nego iz želje za samim islamom, i da budem uz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘O Amre, pošteno stečen imetak u rukama dobrog čovjeka je blagodat!’”

Muslimani odabiru Halida b. Velida za zapovjednika

Nakon pogibije Abdullaha b. Revahe, radijallahu anhu, zastavu je uzeo ensarija Sabit b. Akrem b. Sa‘leba b. Adi b. Adžlan el-Belevi i povikao: “O muslimani, odredite jednog od vas za zapovjednika!” Vojnici rekoše: “Hoćemo tebe!” Međutim, on reče: “Odbijam! Odaberite nekog drugog!” Tada izabraše Halida b. Velida, radijallahu anhu.

U djelu Imtaul-esma navodi se da je Sabit b. Akrem pogledao u Halida i rekao: “Ebu Sulejmane, uzmi zastavu!”, a Halid je rekao: “Neću je uzeti! Ti si preči da je poneseš: stariji si i učestvovao si u Bitki na Bedru.” Sabit je rekao: “Uzmi zastavu, čovječe! Tako mi Allaha, ja sam je uzeo samo da bih je predao tebi!” Tada je Halid prihvatio zastavu. Osnovni Halidov zadatak u tim trenucima bio je kako izvući vojsku iz ove nezavidne situacije. Precizno je proučio situaciju i procijenio da je najbolje povući se i spasiti vojsku od većih žrtava, jer je neprijatelj bio šezdeset šest puta brojniji od muslimana. Jedino što je muslimanima preostalo bilo je organizirano povlačenje, te je stoga Halid, radijallahu anhu, pripremio plan da odvrati bizantijsku vojsku od muslimanske vojske.

Razlozi i vrijeme pohoda

Arapska plemena u Šamu potpaljivala su plamen sukoba između Bizantinaca i muslimana. Pleme Kelb, ogranak plemena Kudah, koje je nastanjivalo Devmetul-Džendel, konstantno je vršilo pritisak na muslimane. Pokušavali su da ih stave u neku vrstu ekonomske izolacije napadajući trgovce koji su iz Šama prevozili neophodne namirnice za Medinu. Iz tih razloga, pete hidžretske godine, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, organizirao je pohod na pleme Kelb u mjestu Devmetul-Džendel, ali su se oni razbježali. U mjestu Hasma pripadnici plemena Džuzam i Lahm napali su Dihju b. Halifu el-Kelbija, radijallahu anhu, koji je bio na putu izvršenja zadatka koji mu je povjerio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, te su mu oteli sve što je imao sa sobom.

Amr b. As prima islam

Amr b. As kazuje o svom primanju islama: “Vraćajući se iz Bitke na Hendeku, okupio sam nekoliko Kurejšija koji su cijenili moje mišljenje i slušali me. Rekao sam im: ‘Tako mi Allaha, mislim da će Muhammedova vjera doseći velike visine. To je moje mišljenje, a vi recite šta mislite.’ Oni rekoše: ‘Šta predlažeš da učinimo?’ Rekao sam: ‘Smatram da bismo trebali otići u Nedžašijinu zemlju i ostati tamo. Ako Muhammed pobijedi naš narod, bit će nam draže da živimo pod Nedžašijinom nego pod Muhammedovom vlašću, a ako naš narod pobijedi Muhammeda, oni znaju ko smo i od njih ćemo vidjeti samo dobro.’ Odgovoriše: ‘To je dobro mišljenje.’ Rekao sam: ‘Onda sakupite nešto da mu poklonimo.’ Nedžaši je najviše volio da mu iz naše zemlje poklanjaju kože, pa smo sakupili dosta koža i krenuli. Kada smo stigli, rekao sam svojim drugovima: ‘Ovdje je Amr b. Umejja ed-Damri. Ući ću kod Nedžašija i zatražiti da mi dozvoli da ga ubijem. Ako to učinim, Kurejšije će biti veoma zadovoljni, jer ću ubiti Muhammedovog izaslanika.’ Potom sam ušao kod njega i poklonio mu se kao što sam obično činio, a on mi je rekao: ‘Dobro došao, prijatelju! Nosiš li mi poklone iz svoje zemlje?’ Rekao sam: ‘Kralju, donosim ti mnogo koža.’ Stavio sam pred njega poklone koji mu se veoma svidješe. Zatim sam rekao: ‘Kralju, vidio sam da od tebe odlazi jedan čovjek. On je izaslanik našeg neprijatelja, predaj mi ga da ga ubijem, jer je on ubio mnoge naše prvake i ugledne ljude.’ Nedžaši se žestoko naljutio te je snažno udario svojom rukom po svom nosu da sam pomislio da ga je slomio te sam poželio da propadnem u zemlju bojeći se kako će dalje postupiti. Rekao sam: ‘Kralju, da sam znao da će te ovo rasrditi, ne bih to tražio.’ Rekao je: ‘Zar misliš da ću ti dopustiti da ubiješ čovjeka koji je došao kao glasnik onoga kojem dolazi Veliki izaslanik, koji je dolazio i Musau!?’ Upitao sam: ‘Kralju, zar je on, doista, takav?’, a on je odgovorio: ‘Teško tebi, Amre! Bolje ti je da mi se zakuneš da ćeš ga slijediti, jer je on na istini i Allah će ga uzdići nad onima koji mu se suprotstavljaju, kao što je uzdigao Musaa nad faraonom i njegovom vojskom!’ Rekao sam: ‘Hoćeš li uzeti od mene zakletvu da ću slijediti islam?’ Rekao je: ‘Hoću’, i pružio ruku te sam mu dao zakletvu da ću slijediti islam. Od svojih drugova krio sam da sam primio islam. 

U suri El-Feth, Kur’an o ovom veličanstvenom događaju govori na poseban način nazivajući hudejbijski mirovni sporazum veličanstvenom pobjedom. Ova sura objavljena je poslije sklapanja sporazuma dok se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vraćao u Medinu nakon što je zajedno sa ashabima prošao jedno veliko iskustvo, od nade u obavljanje umre, preko sukoba sa mnogobošcima i zakletve Er-Ridvan, do sporazuma o miru, kojim neki ashabi nisu bili zadovoljni. Kao kruna svih ovih događanja dolazi kur’anska objava koja muslimanima objašnjava da je hudejbijski sporazum veličanstvena pobjeda i koja potvrđuje da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio u pravu kada je prihvatio sporazum. Allah je ovom surom želio umiriti vjernike i uvjeriti ih da su postupili ispravno. Allah je obavijestio da je vjernicima pružio potporu i pomogao ih da budu strpljivi uz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da se slože s njegovom namjerom da potpiše sporazum o miru. To se desilo zato što je Allah u njihova srca, čak i u srca onih koji su bili protiv nekih tačaka sporazuma, ulio smirenost, pa su, iako nerado, ipak prihvatili taj sporazum, tako da niko od muslimana nije odbio sporazum, nego su svi prihvatili Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, naredbe, i to zahvaljujući smiraju koji je Allah spustio u njihova srca. Allah je rekao: “On je Onaj koji je smiraj u srca vjernika spustio da bi vjerovanje na vjerovanje svoje povećali, a vojske nebesa i Zemlje jesu Allahove; Allah sve zna i mudar je.” (El-Feth, 4) 

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao je sve od sebe da uvjeri Kurejšije kako ne želi rat s njima, nego da samo želi posjetiti Bejtul-haram i izvršiti obrede, što je pravo muslimana kao i mnogobožaca. Kada su se Kurejšije uvjerili u to, poslali su pregovarača da s njim pregovara i istovremeno ispita s kakvom snagom raspolažu muslimani i koliko su odlučni da se bore u slučaju da budu primorani na to. Kurejšije su, kroz pregovore, željeli na miran način odvratiti muslimane od obilaska Bejtullaha. (Es-Siretun-Nebevijje fi duil-Mesadiril-aslijja) 

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao je Osmana i rekao mu: “Otiđi Kurejšijama i obavijesti ih da nismo došli da se borimo, nego da smo došli da obiđemo ovu Kuću iskazujući joj poštovanje. Poveli smo sa sobom kurbane i kada ih zakoljemo, vratit ćemo se.'' Osman je Kurejšije sreo u mjestu Belda u blizini Meke. Kurejšijski mnogobošci upitali su ga: “Gdje si se zaputio?”, a Osman odgovori: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao me da vas pozovem da prihvatite jedno od dvoje: pokorite se Allahu i primite islam svi zajedno, jer Allah će Svojoj vjeri dati pobjedu, a Svome Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, ponos, a ako to ne želite, onda nemojte biti prepreka između njega i ostalih ljudi. Ako ga ostali ljudi pobijede, to je ono što želite, a ako on pobijedi njih, imat ćete izbor ili da primite islam kao svi ostali ljudi, ili da se borite protiv njega. Vidite da vas je rat iscrpio i već ste ostali bez mnogih svojih prvaka.” Osman je nastavio govoriti, pa kada su čuli ono što im se nije dopalo, rekli su mu: “Čuli smo to što govoriš, ali to se nikako neće desiti i nećemo dopustiti da uđe u Meku. Vrati se ti svome drugu i prenesi mu da ne može ući!”

Buhari prenosi da je Abdullah b. Atik zatekao kod Ebu Rafie neke njegove prijatelje s kojima je sijelio u sobi na spratu. Abdullah se pritajio dok sijeldžije nisu otišle, a onda se popeo na sprat. Kad god bi ušao na neka vrata, zaključao bi ih za sobom iznutra, kako ga niko ne bi omeo u izvršenju kazne nad Ebu Rafiom. Zatekao ga je u mračnoj prostoriji sa članovima njegove porodice, tako da nije znao gdje je, pa ga je zovnuo: “O, Ebu Rafia!” Ebu Rafia je upitao: “Ko je to?” Abdullah b. Atik kazuje: “Skočio sam prema mjestu odakle je dopirao glas i počeo ga udarati sabljom, ali nije bilo koristi jer ništa nisam vidio. On je počeo vikati pa sam izašao iz sobe i vratio se nakon kraćeg vremena i upitao: ‘Kakvi su ono povici, Ebu Rafia?’, a on je odgovorio: ‘Teško li tvojoj majci, neki čovjek me malo prije udario sabljom!’ Tada sam ga opet udario sabljom i teško ga ranio, ali ga nisam ubio, pa sam zabio vrh sablje u njegov trbuh tako da je izašao na leđa.

U šestoj godini po Hidžri Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poduzeo je dva pohoda i odaslao četrnaest ophodnji, ne računajući akcije koje je poduzeo krajem pete godine po Hidžri. Ove akcije imale su za cilj dodatno slabljenje kurejšijskih snaga, pojačavanje njihove izolacije i slabljenje njihovog utjecaja kroz pridobijanje njihovih saveznika koji su im pružali podršku. (Eš-Šudža, Dirasat fi ahdin-Nubuvve, str. 139.) Vojne aktivnosti muslimana u ovom periodu ogledaju se u sljedećih nekoliko ophodnji i pohoda:

Ophodnja pod vođstvom Muhammeda b. Mesleme na pleme Benu Karta

Početkom mjeseca muharrema šeste godine po Hidžri, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je skupinu od trideset ashaba kojima je zapovijedao Muhammed b. Meslema sa ciljem napada na Benu Karta, ogranak plemena Benu Bekra b. Kilaba. (Ez-Zehebi, Tarihul-islami, El-Megazi, str. 351) Napali su ih iznenada i ubili desetericu, a ostali su pobjegli, dok su muslimani zaplijenili njihova stada ovaca, deva i stoke. (Sahihu Muslim, 3/1386, br. 1764)

Propisano je činjenje idžtihada u ograncima (sekundarnim pitanjima) vjere, te nema smetnje da se u tim pitanjima dešavaju razilaženja u stavovima. Ashabi su činili idžtihad po pitanju razumijevanja riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Neka niko od vas ne klanja ikindiju sve dok ne stignete kod Benu Kurejze.” To ih je dovelo do dva različita stava, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ukorio nijednu skupinu. Ovaj slučaj je dokaz da je nemoguće iskorijeniti razilaženje u pitanjima koja se tiču ogranaka vjere, a koji se temelje na relativnim dokazima. Pokušaj iskorjenjivanja tog razilaženja predstavlja suprotstavljanje Božijoj mudrosti u propisivanju. Pored toga, to je suludo, jer kako možemo očekivati okončanje razilaženja u stvarima koje se temelje na relativnim dokazima koji se mogu shvatiti na različite načine? Da je to moguće u nekom vremenu, bilo bi najpreče da se dogodi u vremenu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer ashabi su najpreči da se ne razilaze ni u čemu.

Kako se opsada odužila, ne polučivši nikakve rezultate, borbeni duh savezničkih boraca počeo je slabiti. Savez mušričkih plemena postajao je sve labaviji jer su njihovi ciljevi bili različiti. Dok su se Kurejšije vodile željom za uništenjem muslimana i uzdizanjem svojih paganskih božanstva, uz želju da oslobode trgovački put između Mekke i Šama, dotle su beduinska plemena predvođena plemenom Gatafan u ovaj pohod došla misleći da će napraviti brzi upad u Medinu, nabrzinu je opljačkati te se sa ratnim plijenom vratiti u svoja područja. Pleme Gatafan bilo je spremno povući se iz ove bitke u zamjenu za dio plodova, ali muslimani nisu pristali na to smatrajući taj dogovor ponižavajućim za njih. Ako ovome dodamo i neodlučnost židovskog plemena Benu Kurejza koje, iako je prekršilo sporazum sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, nije bilo spremno otvoreno ući u rat, možemo zaključiti da su neprijatelji Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bili pred još jednim porazom.

Nevjernici su stegli obruč oko Medine kontinuirano pokušavajući da se probiju u njenu unutrašnjost dok su im se muslimani junački suprotstavljali ostavljajući muslimanskim pokoljenjima zadivljujuće primjere junaštva i požrtvovanosti u odbrani vjere i domovine. Muslimani su bili u vrlo nezavidnoj situaciji, a Allah, dželle šanuhu, ovako opisuje njihovo stanje u tim kritičnim trenucima: “Kad su vam došli i odozgo i odozdo, kad su vam oči razrogačene bile, a duša došla do grkljana, i kad ste o Allahu svašta pomišljali. Tada su vjernici bili u iskušenje stavljeni i ne mogu biti gore potreseni.” (El-Ahzab, 10-11) Oni koji su im došli odozgo su savezničke vojske, oni koji su im došli odozdo su pleme Beni Kurejza, a oni koji su o Allahu svašta pomišljali su munafici. Vjernici, pak, iako su bili potreseni iskušenjem, ostali su postojani i suočili se sa ovim teškim ispitom. (Es-Siretun-nebevijje fi duil mesadiril-aslijje)

Prema mišljenju većine islamskih učenjaka, ova bitka se odigrala pete godine po Hidžri, uz razilaženje među njima oko mjeseca i dana u kojem se desila. Imam El-Buhari u svom Sahihu bilježi da je Nafi’ rekao da ga je Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, obavijestio da ga je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio prilikom smotre na dan Uhuda, a imao je tada četrnaest godina. Na dan Hendeka ga je, prilikom smotre, prihvatio (da učestvuje u borbi), a imao je tada petnaest godina. (Sahihul-Buhari, broj 4098) El-Bejheki, Ibnul-Kajjim, Ez-Zehebi i Ibn Hadžer to objašnjavaju time da je Ibn Omer, radijallahu anhuma, prilikom Bitke na Uhudu bio na početku četrnaeste godine, a prilikom Bitke na Hendeku na kraju petnaeste godine, iz čega proizlazi da se Bitka na Hendeku odigrala pete godine po Hidžri, jer se, po konsenzusu uleme, Bitka na Uhudu desila treće godine po Hidžri. (El-Umeri, Es-Siretun-Nebevijjetus-sahiha)

Nakon što nisu uspjeli izazvati međumuslimanski sukob pokretanjem neznabožačkih trzavica, u ovom pohodu licemjeri su se pojavili sa potvorom. Okomili su se na Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, dom želeći nauditi Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovoj časnoj porodici. Historičari, mufessiri i muhaddisi slažu se da se događaj potvore desio po okončanju Bitke protiv Benul-Mustalika, a Buhari i Muslim u svojim Sahihima opširno bilježe taj događaj koji je bio povod objave sure En-Nur. Sam događaj kao i sadržaj sure En-Nur obiluju poukama i korisnim lekcijama te sam zbog dužine hadisa odlučio navesti sažetak događaja potvore kako bih se skoncentrirao na navođenje pouka pri čemu skrećem pažnju da su islamski učenjaci iz ovog događaja izvukli preko stotinu pouka jer svaki njegov detalj je lekcija za sebe.

Ibn Ubejj je imao sina, iskrenog vjernika, koji se zvao Abdullah. Kada je čuo šta je uradio njegov otac i da je o njemu objavljena sura, došao je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Allahov Poslaniče, čuo sam da namjeravaš ubiti moga oca zbog onoga što je uradio, a ako to zaista želiš, onda naredi meni i ja ću ti donijeti njegovu glavu. Allaha mi, sav Hazredž zna da nema mladića koji je bolji od mene prema svome ocu, i bojim se da ga ubije neko drugi pa da ja ne mognem gledati da čovjek koji mi je ubio oca hoda među ljudima i tako možda ubijem vjernika zbog nevjernika i uđem u Vatru.” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ne, nego ćemo biti blagi i lijepo se družiti s njim dok je s nama.” Kada je vojska stigla pred Medinu, Abdullah se ispriječio ispred svoga oca i rekao: “Stani! Tako mi Allaha, nećeš ući u Medinu dok to Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne dozvoli!” Kada je stigao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Ibn Ubejj je zatražio dozvolu da uđe i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je dozvolio. (Ibn Hišam, Sira)

Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Omer b. El-Hattab, radijallahu anhu, rekao: „Podudario sam se sa odlukom svoga Gospodara u tri slučaja. Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, kad bismo uzeli Mekami-Ibrahim kao mjesto za namaz’, i objavljeno je: ‘...Uzmite Mekami-Ibrahim kao prostor za namaz...!’ O propisu pokrivanja (žena), rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, kad bi naredio svojim ženama da se pokrivaju, jer s njima razgovara i čestiti i prijestupnik’, pa je objavljen propis o pokrivanju žena, i Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, supruge su se udružile u ljubomori na njega, pa sam im rekao: ‘Možda će mu njegov Gospodar, ako vam da razvod braka, dati u zamjenu bolje od vas’, pa je i o ovome objavljen ajet.“ (Sahihul-Buhari, broj 402)

Neki učenjaci smatraju da se bitka protiv Benu Nadira odigrala šest mjeseci nakon Bedra, ali većina historičara i poznavalaca sire Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, smatra da se desila u mjesecu rebiul-evvelu četvrte godine po Hidžri. (El-Ali, Sahihus-sire) Što se tiče povoda, historijski izvori ukazuju da su za ovu bitku postojala tri povoda:

● Nakon Bitke na Bedru, pleme Benu Nadir je, po nagovoru Kurejšija, pokušalo ubiti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Prvi pokušaj se desio nakon Bitke na Bedru kada su Kurejšije zaprijetile Benu Nadiru da će započeti rat protiv njih ako ne stupe u borbu protiv Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Poglavari plemena su se tada odlučili na zavjeru. Pozvali su Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da dođe sa trideset ashaba kako bi razgovarao sa trideset njihovih vjerskih učenjaka, obećavši da će pleme primiti islam ako uvjeri njihove učenjake. Kada su se približili, židovi su predložili da se odvoji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i trojica njegovih ashaba sa trojicom židovskih učenjaka, a ova trojica su imali pripremljene noževe, ali je jedna židovka, čiji je brat bio musliman, saznala šta spremaju i obavijestila o tome brata koji je obavijestio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa se vratio ne sastavši se sa židovskim poglavarima. Potom ih je stavio pod opsadu sa vojnim odredima i borio se protiv njih te su se sporazumjeli da odu u izgon i da mogu sa sobom ponijeti sve svoje stvari koje mogu ponijeti deve, osim oružja i oklopa.

Ukoliko se mjesečna naknada koju primaju službenici i radnici troši, bez štednje, na nju se ne daje zekat, međutim, ako se plata ili njen dio štedi, onda je potrebno znati kako se računa njen zekat. Zekat na novčanu vrijednost nije obavezan sve dok se ne upotpuni havl, odnosno dvanaest lunarnih mjeseci od vremena u kojem se upotpunio nisab. Službenik ili radnik prima platu dvanaest puta u godini, dok se zekat daje jedanput godišnje. Da bismo pojasnili kako se računa zekat na platu, neophodno je ukazati na propis imovine koja se stekne u toku godine, u smislu, da li se u toku godine stečena imovina pridružuje prethodnoj u računanju početka posjedovanja nisaba ili se njen početak računa od trenutka stvarnog posjedovanja. Naprimjer, ako u ramazanu damo zekat i tokom godine posjedujemo nisab, da li smo u narednom ramazanu dužni dati zekat na ukupnu novčanu vrijednost koju tada posjedujemo obuhvatajući i onu koju smo stekli u toku godine, ili se za kasnije stečenu imovinu čeka da upotpuni svoju godinu u našem posjedu?

Ugledavši neke ashabe koji su odustali od borbe, Enes b. Nadr, radijallahu anhu, upitao je: ''Zašto ste stali?“, a oni su odgovorili: ''Ubijen je Allahov Poslanik!“ Na to im on reče: ''Šta će vam onda život kada njega nema? Ustanite i umrite za ono za što je umro Allahov Poslanik.“ Pogledao je ashabe kako se povlače pa je kazao: ''Allahu moj, ispričavam Ti se zbog postupka ovih.“ Potom je pogledao mušrike i dodao: ''A odričem se onoga što rade ovi.“ Zatim je krenuo prema neprijateljima sa sabljom u ruci. Ugledavši Sa'da b. Muaza kako se povlači, povikao je: ''Gdje ćeš, o Sa'de!? Aaah, zaista osjećam miris Dženneta podno Uhuda!“ Potom je napao na neprijatelje i borio se do smrti. Poslije bitke je pronađen sa preko osamdeset rana, što od sablje, što od koplja i strijela. Jedino po čemu ga je sestra uspjela prepoznati su jagodice prstiju, ili mladež. 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Uhudu je izvršio smotru mudžahida i vratio one koje je smatrao premladima da bi učestvovali u boju, a ostavio je one koje je smatrao sposobnima za borbu. Među onima koje je vratio bili su Abdullah b. Omer i Berra' b. Azib, a ostavljeni su Rafi' b. Džudejdž i Semura b. Džundub. Bilježi Ebu Davud u Sunenu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na dan Uhuda postavio pedeset strijelaca (na brdo Ajnejn pored Uhuda, op. a.) odredivši im Abdullaha b. Džubejra za komandira i dao im striktna uputstva: „Ako vidite da nam ptice grabljivice kidaju komade mesa, ne napuštajte položaje ako ne pošaljem po vas, i ako vidite da pobjeđujemo i da smo razbili neprijatelja, ne napuštajte položaje ako ne pošaljem po vas!“ (El-Ali, Sahihus-sire)

Kada je jedna muslimanka došla na pijacu Benu Kajnuka da proda neku robu, a potom otišla kod zlatara da kupi nakit, ukazala im se prilika. Muslimanka je sjela da sačeka svoj red i ljudi iz ovog plemena počeše je nagovarati da otkrije lice. Ona je to odbijala, i dok su se tako prepirali, zlatar joj priđe iza leđa i priveza njen veo u čvor i zakači ga za nešto. Kad je muslimanka ustala, otkrio joj se dio tijela pa su joj se okupljeni pripadnici plemena Benu Kajnuka počeli smijati. Žena je počela zapomagati i dozivati u pomoć, a jedan musliman pritrča i ubi zlatara, nakon čega njegovi saplemenici ubiše muslimana. Porodica ovog muslimana počela je dozivati muslimane da priteknu u pomoć protiv židova; slučaj je rasrdio muslimane i tako se desila tuča između njih i Benu Kajnuka. (Ibn Hišam, Es-Sira) Čuvši šta se desilo, Allahov Poslanik je donio odluku o raskidanju ugovora s njima kao što mu je Allah naredio: ''Čim primijetiš od nekog plemena vjerolomstvo, i ti njemu isto tako otkaži ugovor – Allah uistinu ne voli vjerolomnike.“ (Sura El-Enfal, 58.)

Ovaj pjesnik je svojom poezijom i djelovanjem nanosio veliku štetu islamskoj državi čiji je građanin bio i pravo te države bilo je da ga kazni za kršenje njenih zakona i vrijeđanje njenih svetinja. Džabir b. Abdullah pripovijeda: ''Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'Ko će se pobrinuti za Ka'ba b. El-Ešrefa? Zaista je on uvrijedio Allaha i Njegovog Poslanika!' Ustao je Muhammed b. Mesleme i rekao: 'Allahov Poslaniče, hoćeš li da ga ubijem?' Poslanik je odgovorio: 'Hoću.' Muhammed b. Mesleme reče: 'Dozvoli mi da pred njim kažem neke neistinite riječi.' Poslanik je odgovorio: 'Reci.' Nakon toga Muhammed b. Mesleme i Ebu Naila su otišli Ka'bu b. El-Ešrefu i rekli: 'Ovaj čovjek stalno od nas traži imetak i već nas je iscrpio.'

Nakon poraza na Bedru, mekkanski mnogobošci počeli su tražiti alternativni put za njihovu trgovačku razmjenu sa Šamom. Neki su predložili put preko iračkih brda, i zaista su i pošli tim putem. Predvodili su ih Ebu Sufjan, Safvan b. Umejje i Huvejtib b. Abdul-Uzza; nosili su sa sobom srebro i raznu robu, ukupna vrijednost svega toga isnosila je 100.000 dirhema. Informacije o tome Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, primio je od jednog islamskog obavještajca po imenu Selit b. En-Nu'man. (Et-Terbijetul-Kijadijje, 3/132) Po dobijanju ovih obavještajnih podataka, Poslanik,sallallahu alejhi ve sellem, poslao je Zejda b. El-Harisa na čelu stotine jahača da napadnu karavanu. Zejd ih je sreo kod vode zvane El-Karede u području Nedžda. Prestravljeni pratioci karavane su pobjegli, a muslimani su zaplijenili karavanu i robu koju je nosila te su zarobili vodiča koji se zvao Furat b. Hajjan.

Džihad je vrhunac islama i nema bolje smrti od šehidske smrti. Allah je mudžahidima i šehidima pripremio posebne nagrade i stepene u Džennetu i zato će samo šehidi željeti da se vrate na dunjaluk pa da ponovo poginu kao šehidi. Došao je neki čovjek Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i upitao: ''Ko je najbolji čovjek?“ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ''Čovjek koji se bori na Allahovom putu zalažući svoj život i svoj imetak!“ Upitao je: ''A nakon njega?“ Poslanik je odgovorio: ''Mu'min koji na osamljenom mjestu ibadeti Allahu i ne čini zlo ljudima!“ (Muhtesaru Sahih Muslim, br. 1072)

Kada se približio mušricima, Poslanik uzviknu ashabima: ''Pođite u Džennet koji je prostran kao nebesa i Zemlja!“ Umejr reče: ''Allahov Poslaniče, Džennet je prostran kao nebesa i Zemlja?“ ''Da'', odgovorio je Poslanik. Umejr uzviknu: ''Oh, oh!“ Kad ga je Poslanik upitao zašto to kaže, Umejr je odgovorio: „Ništa drugo nego želja da budem od stanovnika Dženneta.“ Poslanik mu reče: ''Ti si od stanovnika Dženneta.“ Tada Umejr izvadi šaku datula iz torbe, pogleda ih i reče: „Ako budem čekao da pojedem ove datule bit će to dug život.“ Zatim je bacio datule i jurnuo na neprijatelja, i borio se dok nije bio ubijen. (Sahihu Muslim, br. 1901) Pored mnogih drugih junaka na Bedu se posebno istakao Auf b. El-Haris, radijallahu anhu. On je pitao: ''Allahov Poslaniče, koji postupak roba raduje Gospodara?“ Poslanik je odgovorio: ''Da se baci među neprijatelja bez oklopa.“ Auf je istog trena skinuo sa sebe oklop, bacio ga, uzeo sablju i jurnuo na neprijatelje s kojima se borio sve dok nije bio ubijen. (Sahihus-Sire, str. 245)

Mikdad je rekao: “O Allahov Poslaniče, izvrši ono što ti Allah naređuje, mi smo uz tebe! Mi tebi nećemo reći kao što su Musau rekli Izraelćani: ‘Idite ti i tvoj Gospodar pa se borite, a mi ćemo ovdje čekati’, nego ti kažemo: ‘Idite ti i tvoj Gospdar pa se borite, a mi ćemo poći s vama u borbu!’” Vjerovjesnik mu uputi lijepe riječi i dovu da mu Allah podari svako dobro, ali je i ovaj put htio čuti mišljenje ensarija jer su oni činili glavninu vojske, a na Akabi su dali zavjet da će braniti Vjerovjesnika u Medini, i nije bilo spomena o borbi izvan nje. To su prozreli ensarijski prvaci pa se javi Sa'd b. Muaz. Sa'd između ostalog reče: “Mi smo povjerovali u tebe i posvjedočili da si došao sa istinom, dali smo ti o tome zavjete i ugovore na vjernost i pokornost, stoga nas povedi gdje želiš! Mi smo s tobom, Allahov Poslaniče!” Vjerovjesnika obradovaše ove riječi pa reče: “Krenite i radujte se, jer Allah mi je obećao jednu od dvije skupine. Tako mi Allaha, kao da vidim mjesta pogibije njihovih poglavara.” (Muhtesaru Siret-Ibn Hišam, str. 125-126)

Abdurrahman b. Šumasa prenosi da je Fukajm el-Lahmi rekao Ukbetu ibn Amiru, radijallahu anhu: ''Kako to da uporno vježbaš gađanje mete a već si ostario i teško ti je to?“ Ukbe reče: ''Da nije riječi koje sam čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne bih se mučio.“ Na upit: ''A šta si čuo?'', odgovorio je: ''Ko nauči streljaštvo, a zatim ga zapostavi, nije od nas.“ Ili je rekao:''...učinio je grijeh.“ (Sahih Muslim, br. 1919) Bilježe Ahmed, Nesai i Ibn Madže, u vjerodostojnoj predaji, od Amra b. Abese da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Čija strijela na Allahovom putu dosegne neprijatelja, bilo da pogodi ili promaši, imat će nagradu kao da je oslobodio roba.“

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, po dolasku u Medinu sačinio je dokument kojim su uređeni međusobni odnosi stanovnika Medine. Ovaj dokument spominje se u različitim historijskim izvorima, a njegov cilj bilo je preciziranje obaveza i prava svih etničkih i vjerskih skupina koje su živjele u Medini. Savremeni autori nazvali su ovaj dokument Medinskim ustavom ili Medinskom poveljom. U nastavku ću koristiti termin Medinska povelja ili samo Povelja.

Židovi su s mržnjom i neprijateljstvom gledali na pojavu Poslanika, alejhisselam. Prenosi se da je Safijja bint Hujejj ibn Ahtab rekla: ''Bila sam najdraže dijete svome ocu Hujejju ibn Ahtabu i svome amidži Ebu Jasiru. Kad god bih ih srela, uzimali bi me u naručje iako bi s njima bilo neko drugo njihovo dijete. Kad je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu, odsjeo je u Kubau u mahali Beni Amr b. Auf. Moj otac Hujejj ibn Ahtab i amidža Ebu Jasir poranili su da ga vide. Izašli su prije zore, a vratili su se tek nakon zalaska sunca. Vratili su se premoreni, iscrpljeni i klonuli, jedva hodajući. Kao i uvijek, obradovala sam se što ih vidim, ali, tako mi Allaha, nijedan od njih dvojice nije se ni okrenuo prema meni od silne zabrinutosti. Čula sam amidžu Ebu Jasira kako pita moga oca: 'Je li to zaista on?' Moj otac je odgovorio: 'Boga mi, jest.' Amidža je ponovo pitao: 'Jesi li ga prepoznao, jesi li siguran?' Odgovorio je: 'Da.' 'Pa šta osjećaš prema njemu?', pitao je amidža. Otac odgovori: 'Tako mi Allaha, neprijateljstvo dokle god sam živ.'“

U mjesecu Ševvalu prve hidžretske godine Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stupio je u bračni odnos s Aišom, radijallahu anha, i nastanio se s njom u sobi koja je za nju izgrađena s istočne strane mesdžida, a drugu suprugu Sevdu nastanio je u drugoj sobi. Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, ženidba Aišom, radijallahu anha, bila je Allahova naredba. Poslanik je dva puta usnio da mu je to supruga te je shvatio da je to Allahova volja koju će On provesti. Aiša, radijallahu anha, pripovijeda da joj je Vjerovjesnik,  sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Dva puta si mi pokazana u snu. Bila si pokrivena svilom te mi je rečeno: 'Otkrij je, to je tvoja žena.' Kad sam otkrio bila si to ti, pa sam pomislio: Ako je to Allahova volja, tako će biti.“ (Sahihul-Buhari, Kitabun-Nikah, br. 5078.) 

Mesdžidi i džamije moraju biti Allaha radi, te da se u njima vjera tumači i sve ono što je potrebno zajednici. Mesdžidi su glavne institucije kod muslimana jer se samo zbog namaza moraju u njima sastajati 5 puta dnevno, a šta je onda sa drugim obredima i potrebama koje su u svakodnevnom čovjekovom životu. Vidimo prve muslimane da iz mesdžida Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, uspostavljaju islamsku državu u to vrijeme, rješavaju sve sporove i društvene probleme i to upravo u džamiji. Dakle, i današnje zajednice i džemati muslimana u čitavom svijetu moraju sa ove tačke gledišta krenuti kako bi postigli bolje sutra za islam i muslimane.