život

Čovjek, spoj duše i tijela. Spoj nevidljivog i vidljivog. Ono što je vidljivo, poznajemo, možemo spoznati, ali ono što je nevidljivo, izaziva u nama bezbroj pitanja, poziva nas da zaplovimo lađom pitanja: "Šta je duša?", na kojoj dobijamo odgovor: "Allah tvoj samo zna"... Naša duša, taj nevidljivi dragulj, svakodnevno treba hranu, kao i tijelo. A hrana, koja to hrana duši treba?

Nisam neko ko se može pohvaliti da mnogo čita knjige koje nisu vezane za islam i njegove propise, općenito bestselere, koji mame uzdahe i koji su pisani kako bi nas mijenjali nabolje. Nije da ih nisam pokušavao čitati, međutim, često bih odustajao kada bih u toku čitanja naišao na citate koje sam već odavno zapamtio od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovih ashaba ili ispravnih prethodnika, misleći da je autor upravo izučavao islam, život Allahovog Poslanika, pa je na osnovu toga napisao knjigu.

Nema napretka niti sreće bez popravka naših srca. Međutim, pitanje koje nas okupira jeste odakle početi i koje su to osnove sretnog života. Na ovoj hutbi upravo spominjemo jedan hadis koji se bavi ovom tematikom i koji nam ukazuje na pet najvažnijih principa sretnog i kvalitetnog života. Ustvari, onaj ko praktikuje svih ovih pet poslaničkih oporuka dostići će vrhunac sreće.

Šahdat Taha je u 85. godini života. To su godine koje bi mnogi poželjeli doživjeti, naročito što tada mogu uživati u benefitu penzionog sistema neke zapadnoevropske ili sjevernoevropske države. No, Šehdet nije iz tog dijela svijeta. On će se sada nasloniti na jedini preostali zid srušene kuće kako bi s nama podijelio priču svog života.

Djed Šehdet Taha, prema članku na Middle East Eye, svjedok je dvije nakbe (ar. katastrofa, nesreća). Prva je ona Nakba iz 1948. godine, a druga se upravo dešava sada i koju uživo pratimo iz Gaze.

Islamsko društvo počiva na porodici, jedinki čija funkcionalnost ovisi o ključnoj vezi u njoj, a to je brak. Uspjeh porodice, svakog člana u njoj i njenog cjelokupnog doprinosa društvu uslovljeno je kvalitetom braka. Na osnovu toga brak možemo podijeliti na tri vrste.

U Abdullahovoj mahali osvanulo je još jedno jesenje jutro. Hladan zrak i miris truhlog lišća širili su se mahalom, dok su se sunčevi zraci borili s gustim oblacima i maglom. Abdullah se spremao za mektepsku nastavu. Obukao je svoj omiljeni šareni džemper i hitrim korakom uputio se ka džamiji gdje su ga drugari čekali. Prije početka nastave poigrat će se s drugarima. Ta, vikend je! A i imaju dovoljno vremena jer mektepska nastava počinje nakon podne-namaza.

Prva promjena civilizacijskog okvira Bosne, kada smo ušli u sastav Osmanskog Carstva, imala je za posljedicu naše prihvatanje islama, što se, po riječima Nedima Filipovića, "predstavlja ne samo kao vjerska i kulturna nagrada za konvertite nego i kao jedna vrsta sudbinskog blagoslova, milosti sudbe koja nagrađuje one koji idu pravim putem".

Berlinskim kongresom, poslije više od četiri vijeka političke i kulturološke odvojenosti od evropskih tokova, Bosna nanovo, i opet naglo, prelazi iz jednog civilizacijskog okvira u drugi.

Sada već davne 2002. godine učestvovao sam u organiziranju javne tribine u Istiklal džamiji na kojoj je izlagač dr. Šaćir Filandra govorio na temu Bošnjačka politika u XX stoljeću. Tada sam čuo tezu koja me je začudila i koju nisam odmah mogao prihvatiti. Teza je glasila da Bošnjaci, u zadnjih nekoliko stotina godina, nisu bili u boljoj političkoj situaciji. Ako se podsjetimo da je to vrijeme u kojem je vlast držala Demokratska alijansa za promjene, koja se i nije baš proslavila po poštovanju prava na islamski identitet -- čak suprotno tome, djelimično objašnjava moju zbunjenost. Upravo su januara 2002. bh. vlasti deportovale šest muslimana, bi gajri hakk, na Guantanamo, a ja u oktobru iste godine čujem da nismo bili u boljoj političkoj situaciji u nekoliko stotina godina!? Shvatite me.

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odabrani je Allahov poslanik, naš miljenik, kojeg pravi vjernik voli više od svega na dunjaluku, pa i od samoga sebe. On je onaj kojeg vjernik slijedi i uzima ga za uzora, jer nam tako naređuje Gospodar, Koji u plemenitoj Knjizi kaže: "Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu, i koji često Allaha spominje" (El-Ahzab, 21).

Predstavljamo još jednog u nizu učenjaka koji je živio i djelovao na prostoru Bosne i Hercegovine. Njegov naučni opus bio je šarolik, izučavao je mnoge šerijatske znanosti, a posebno se istakao u hadisu. Odgovarao je potrebama koje su nametnute u tom vremenu, a tome najbolje svjedoči njegovo djelo Radost gazija napisano u čast mudžahida koji su branili islam i Bosnu.

Mehmed Ali-ef. Ćerimović bio je pravnik iz druge polovine devetnaestog i prve polovine dvadesetog stoljeća. Za razliku od Mehmeda Handžića, koji je bio više fokusiran na hadisku i tefsirsku znanost, Mehmed Ćerimović aktivirao se na polju pravne nauke. Mehmed Ali-ef. Ćerimović živio je u vremenu karakterističnom po brojnim promjenama koje su se dešavale prvotno pod austrougarskom vlašću, a zatim i ostala tri perioda (ili tri državno-pravna okvira) kroz koje je Bosna i Hercegovina prošla. Bosna se našla pod upravom nemuslimanske vlasti i uslijedilo je mnoštvo pitanja i problema koje je mučilo muslimansko stanovništvo na tom području.

Ovu 2021. godinu počeli smo predstavljanjem naše bosanskohercegovačke uleme. Prvo smo predstavili Hasana Kafiju Pruščaka, učenjaka koji je živio u periodu Osmanske carevine, a zatim Mehmeda Handžića, koji je živio u postosmanskom periodu, ali prije osnivanja savremene države Bosne i Hercegovine. U nekoliko narednih brojeva predstavit ćemo po jednog učenjaka iz perioda vladavine Osmanlija i jednog nakon tog perioda. U ovom broju govorit ćemo o Mustafi Ejuboviću, poznatijem kao Šejh Jujo, čiji su život i djelo bili predmet istraživanja i pisanja različitih autora. O bosanskohercegovačkim učenjacima pisani su magistarski i doktorski radovi, i takav je slučaj i sa Šejhom Jujom, gdje ćemo izdvojiti da je dr. Enes Ljevaković napisao doktorsku disertaciju pod nazivom Analogija (qijas) u teorijskopravnim djelima Mustafe Ejubovića (Šejh-Juje). Uz to želimo dodati, da je Mustafa Ejubović, kao i Hasan Kafija Pruščak i Mehmed Handžić, pisao na orijentalnim jezicima.

Suštinska istina o blagodatima kojima je čovjek obasut izrečena je u Kur’anu. Uzvišeni Gospodar dao nam je mnogobrojne blagodati, od kojih većinu ne znamo, nismo znali prije niti ćemo ikad saznati za njih.

Uzvišeni kaže: “Ako vi budete brojali Allahove blagodati, nećete ih nabrojati” (En-Nahl, 18). Allah nas u ovom ajetu obavještava o nemogućnosti prebrojavanja svih blagodati kojima je obasuo čovjeka. Nemoguće ih je prebrojati iz dva razloga. Prvi je razlog taj da ih je veoma mnogo, a drugi je to što ih mi sve i ne znamo. Sama činjenica da ne znaš sve te blagodati je blagodat. To ćeš shvatiti onda kada uporediš Allahove blagodati sa blagodatima za koje ti je posrednik bio čovjek. Takve blagodati u većini slučajeva dođu na “naplatu”, ako nikako drugačije, onda prigovorom posrednika. Ova činjenica trebala bi podići našu svijest o milosti Milostivog prema nama i polučiti povećanim zahvaljivanjem Njemu.

Mehmed Handžić rođen je 16. 12. 1906. godine u Sarajevu, a umro je 29. 7. 1944. godine. Njegov otac Muhammed-aga bavio se liječenjem narodnim lijekovima, a njegova majka Fatima bila je domaćica. Osnovno i srednje obrazovanje, kao i mekteb i ruždiju završio je u Sarajevu. Šerijatsku gimnaziju sa odličnim uspjehom završio je 1926. godine i smatra se da je već tad bio osposobljen da čita literaturu na arapskom jeziku. Nije prihvatio ponudu da studira medicinu u Beogradu, već je odlučio da svoje studije nastavi na Al-Azharu u Kairu gdje je diplomirao 1931. godine. Nakon studija počeo je da radi kao nastavnički pripravnik i odgajatelj u Gazi Husrev-begovoj medresi. Honorarno je radio i kao nastavnik vjeronauke na Prvoj muškoj i ženskoj gimnaziji u Sarajevu.

Hasan Kafi Pruščak (1544–1615) u svom djelu Nizamul-ulema ila hatemil-enbija – Niz učenjaka do posljednjeg vjerovjesnika pružio je osnovne podatke o svom životu i radu. Ova biografija predstavlja osnovu za proučavanje njegovog života i rada, međutim ova biografija nije bila dovoljno poznata u naučnom diskursu sve do 20. stoljeća.

Muharem Štulanović u predgovoru prijevoda djela Hasana Kafije Hadikatus-salati fi šerhi Muhtesaris-salah – Bašča namaza u komentaru Sažetka o namazu, predstavio je magistarske teme koje su odbranjene na temu Hasana Kafije ili teme koje se tiču njegovih rukopisa. Na osnovu djela Nizamul-ulema ila hatemil-enbija, pisali su Bašagić, Handžić, Okić, Šabanović i dr. Jedan od prvih koji je pisao o ličnosti i djelu Hasana Kafije bio je dr. Omer Nakičević. Svoju magistarsku tezu pod naslovom “Hasan Kjafi Pruščak, pionir arapsko-islamskih nauka u Jugoslaviji” odbranio je u Kairu. Magistarsku tezu pod naslovom “Metoda stizanja do islamske jurisprudencije” na Medinskom univerzitetu odbranio je Muhammed b. Salih, na osnovu rukopisa Hasana Kafije. Također, magistarska tezu pod naslovom “Svjetlo čvrstog uvjerenja u fundamente vjere”, odbranio je Zuhdija Adilović u Rijadu.

Uživajući u bojama jeseni i toplim mirisima kestena, tikve ili dunje, smjelo koračamo prema hladnijim danima. Taman pravo vrijeme za progovoriti koju o lijepim bojama koju nose začini i toplini koju nam mogu donijeti. Naravno, osim što će obogatiti okus hrane, određeni začini mogu značajno unaprijediti vaše zdravlje. Čuveni McCormickov institut, posvećen istraživanju obilježja začina i trava, proveo je niz studija koje su dovele do zadivljujućih zaključaka. Sigurno ste već čuli i na mnogim mjestima pročitali o važnosti antioksidacionih sredstava i supstanci. Začini imaju jaka antioksidativna svojstva.

Mjesec muharrem ove godine bio je u duhu izbora i glasanja, ali je jedna ekipa ljudima nudila poseban izbor – izbor čitanja, i promovirala posebnog čovjeka –Omera, radijallahu anhu.

Istražujući po riznicama islamske misli, naći ćemo da je ovaj ummet iznjedrio dragulje čiji sjaj ne prestaje da obasjava islamski svijet. Njihova su pera obnavljala islamske nauke, koje su nam u amanet ostavile prve generacije, kako bi, Allahovom dozvolom, slijedili Njegovo svjetlo. Čitajući o njihovim životima, trudu i ostavštini, često sebe dovedemo u situaciju da posumnjamo u istinitost njihove biografije. Ili se zapitamo, da li su oni zaista bili ljudi? Za razliku od nas, oni su bili dragulji! Naša domovina iznjedrila je mnogo takvih dragulja, ali jedan se posebno ističe jer je blistao u vremenu kada je vladala tama.

Bilježi imam Muslim da je Nafia b. Abdulharis, Omerov namjesnik u Meki, sreo Omera u mjestu Asfan (na putu između Meke i Medine), pa je Omer upitao: “Koga si ostavio kao namjesnika stanovnicima Meke?” Nafia je odgovorio: “Ibn Ebzu.” Omer je upitao: “Ko je Ibn Ebza?”, a Nafia je odgovorio: “Jedan od naših robova.” Na to je Omer rekao: “Ostavio si im roba kao namjesnika?”, a Nafia je rekao: “On je karija (poznavalac) Kur’ana i poznavalac nasljednog prava.” Čuvši to, Omer je rekao: “Doista je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Zaista Allah ovom Knjigom uzvisuje jedne narode, a na niske stepene spušta druge.’” (Muslim)

Allahovo, tebareke ve te‘ala, ime El-Hajj (Živi) ukazuje na svojstvo života. To je svojstvo života koji nije nastao, već postoji oduvijek, koji neće prestati, već će postojati zauvijek, koji je čist od svakog nedostatka, uzvišen je naš Gospodar i čist od svake mahane. Onaj koji je vječno živ posjeduje svojstva znanja, sluha, vida, moći, milosti i ostala svojstva savršenstva, i kao takav zaslužuje da bude obožavan, i da Mu se čine ruku’ i sedžda, kao što Stvoritelj svjetova kaže u Svojoj plemenitoj Knjizi: “Ti se pouzdaj u Živog, koji ne može umrijeti, i veličaj Ga, i hvali!” (prijevod značenja El-Furkan, 85). Sva živa stvorenja koja će umrijeti, ili ona koja su već mrtva, ili stvari i predmeti koji u osnovi nemaju osobinu života, ne zaslužuju da budu obožavani, nego je Allah taj koji zaslužuje da se obožava, Živi koji neće umrijeti. Naš Gospodar u Svojoj plemenitoj Knjizi kaže: “On je Živi, nema istinskog boga osim Njega, zato samo Njemu dovu upućujte, iskreno Mu ispovijedajući vjeru. Hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova!” (Prijevod značenja Gafir, 65)

Život me je naučio da je uz mene jedino Allah. Kad posrnem, On me ispravi, a kad se razbolim, On me izliječi. Kad osiromašim, On me učini bogatim, a kad pogriješim, On mi oprosti. Ljudska solidarnost sa mnom prividna je i površna, pa se rijetko oslanjam na ljude. Pouzdajem se samo u Allaha, dž.š.!

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, smatrao je društveni život izuzetno važnim i stoga je detaljno pojasnio sva pitanja koja se odnose na međusobnu komunikaciju i druženja. U Poslanikovim hadisima detaljno je pojašnjeno ponašanje na sijelu, adabi i sunneti sjedenja na skupu. Tako je, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Neka jedan čovjek ne diže drugog čovjeka sa skupa kako bi sjeo na njegovo mjesto.“ (El-Buhari) Kada bi Ibn Omeru, radijallahu anhuma, neko od ljudi na skupu ustao da Ibn Omer sjedne na njegovo mjesto, Ibn Omer, radijallahu anhuma, to bi odbio i ne bi sjeo na njegovo mjesto, jer Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ''Kada jedan od vas ustane sa svoga mjesta i ode, a zatim se ponovo vrati, on je najpreči (da sjedne) na svoje mjesto.“ (Muslim) 

Nažalost, neznanje kod pojedinih koji se pripisuju islamu toliko je da smatraju da ukoliko klanjaju džumu da im je ona dovoljna za sav ibadet tokom cijele sedmice, pa ostavljaju tokom sedmice propisane dnevne namaze. Pojedini smatraju da im je ibadet u mjesecu ramazanu dovoljan za cijelu godinu, pa nakon što jedan mjesec kako-tako provedu u namazu, ostavljaju namaze u ostalih jedanaest mjeseci. Braćo muslimani, nakon velikog širka nema opasnijeg grijeha od ostavljanja pet dnevnih namaza. Stoga se muslimani koji ostavljaju obavljanje namaza i drugih propisanih djela moraju poučiti i odlučno se prihvati svoje vjere, moraju se Uzvišenom Allahu iskreno pokajati za svoje grijehe, svoju nemarnost i nepokornost.