Tačno pet stotina godina prije nego što je počela zadnja agresija na Bosnu i Bošnjake, 1492. godine, za historiju čovječanstva zbila su se dva itekako važna događaja. Prvi je pad Granade, zadnjeg uporišta muslimana Španije, u ruke katoličkih kraljeva. Iste godine, Kristofer Kolumbo (1451--1506) dolazi do obala Amerike, čime počinje proces kolonizacije "Novog svijeta". Vjekovna borba španskih kršćana protiv Maura i Jevreja te usvajanje inkvizicijskih radnih metoda, bila je svojevrsna priprema za kolonizaciju "novootkrivenog" dijela svijeta, kroz otimačinu dobara, uzurpaciju imovine i legitimaciju raznih vrsta zločina. Crkveni oci tog perioda na prostoru Španije vode aktivnu raspravu o tome da li domorodačka, autohtona populacija koju su zatekli u Novom svijetu, uopće posjeduje dušu. Jer, ako su domoroci bezdušni, po mišljenju jednih, onda nema ni grijeha pretvoriti ih u roblje. Pored toga, kao što su na prostoru Španije postojali pejorativni nazivi za dojučerašnje muslimane i Jevreje, silom prilika prevedene na kršćanstvo -- "Moriskosi" i "Maranosi", tako su i za nove konvertite iz reda američkih starosjedilaca i njihove zajedničke potomke, iskovali odgovarajuće pejorativno ime -- "Mestizos". Nažalost, tu nije i kraj navedenoj praksi. Kroz trgovinu crnim robljem, za koju su vjersko (moralno) opravdanje Španci i Portugalci nalazili u poistovjećivanju crnaca sa crnoputim "Maurima", za zajedničke potomke kolonizatora -- Španaca i Portugalaca, s jedne i negroida s druge strane, također je ustanovljen pogrdan naziv -- "Mulato", što na španskom znači "mazga". Dakle, konstantno se provlači ista matrica, a smjenjuju se samo žrtve i nazivi. Ili, kako reče naš istaknuti balkanski pjesnik: "Princip je isti, sve su ostalo nijanse", i to prije svega nijanse u boji kože, dozvolit ću sebi da dodam.
A što se pak samog Kristofera Kolumba tiče, malo je poznato da je ovaj moreplovac, kojem je nedostajalo puno toga, ali ne i samopouzdanja i hrabrosti, imao u planu finansiranje novog krstaškog rata s ciljem ponovnog uzimanja Jerusalema iz muslimanskih ruku. Namjera mu je bila za taj pohod, kako se uredno bilježi, opremiti 100.000 pješaka i 10.000 konjanika.
Navedenu činjenicu o utvrđenosti postojanja direktne veze između islamofobije u Španiji i nastajanja modernog rasizma, većina intelektualaca na Zapadu -- kako primjećuje argentinski profesor Walter Mignolo (r. 1941), jedan od najuglednijih svjetskih postkolonijalnih teoretičara -- uporno prešućuje ili pak ne žele je vidjeti. Isto tako, u svojoj analizi profesor Mignolo primjećuje još jedan važan detalj, ističući da i nakon pet stoljeća -- koliko je proteklo od vremena protjerivanja Maura iz Španije i "otkrića" Amerike, famozni Samuel Huntington (1927--2008) identificira Maure tj. muslimane kao neprijatelje zapadne civilizacije, dok u Latinoamerikancima prepoznaje izazov za anglosaksonski identitet Amerike. Trebamo li baš u navedenom tražiti razloge za zadnji genocid nad muslimanima u Evropi, onaj nedavni -- nad Bošnjacima?
Nakon ovog kratkog upoznavanja sa istinskim korijenima modernog evropskog rasizma, možda možemo bolje razumjeti i konstataciju francuskog pisca Aiméa Césairea (1913--2008), istaknutog kritičara francuskog kolonijalizma i osnivača pokreta "crnaštva -- négritude", u kojoj ističe da ono što Evropljani nikako ne mogu oprostiti Hitleru nije zločin protiv čovječnosti, već zločin protiv bijelog čovjeka i njegovo ponižavanje.
Piše: Mr. Muhamed R. Ćeman
Gazi Husrev-beg -- najveći vakif Sarajeva
Sultan Sulejman imenovao je Gazi Husrev-bega bosanskim namjesnikom 15. septembra 1521. godine. Tokom dvadeset godina vladanja Bosnom, Gazi Husrev-beg udario je čvrste temelje današnjem Sarajevu, koje je u njegovo vrijeme postalo najveći grad evropskog dijela Osmanske imperije nakon Istanbula.
Husrev-beg je rođen 1480. godine u Serezu (današnja Grčka), u uglednoj osmanskoj porodici. Otac mu je bio Ferhat-beg, Bosanac, rodom iz hrišćanske porodice iz Trebinja, namjesnik Trakije i visoki dvorski službenik, a majka osmanska princeza Seldžuka, kćerka sultana Bajazita II.
Pradjed Husrev-bega bio je osvajač Bosne Mehmed II. Ferhat-beg, otac Husrev-bega, poginuo je 1486. kod Adane. Majka Seldžuka odvela je sina kod djeda, sultana Bajazita II u Istanbul, gdje se Husrev-beg odgajao i školovao u carskom saraju.
Vitešku titulu junaka (gazije) Husrev-beg je stekao zbog briljantnih vojničkih manevara i iznimne hrabrosti koju je pokazao pri osvajanju Beograda 1521. godine. Gazi Husrev-beg ratovao je i protiv Mlečana, Mađara i ostatka Bosanskog kraljevstva koje se bunilo protiv Osmanlijskog carstva. Za manje od tri godine osvojio je Knin, Skradin i Ostrovicu. Nakon ratnih uspjeha, 1521. godine sultan Sulejman Veličanstveni nagrađuje ga i titulom sandžak-bega, upravitelja Bosne, koju će nositi sve do svoje smrti -- 1541. godine. Tokom dvadeset godina vladanja Bosnom, Gazi Husrev-beg udario je čvrste temelje današnjem Sarajevu, koje je u njegovo vrijeme postalo najveći grad evropskog dijela Osmanske imperije nakon Istanbula, a u kojem je tada živjelo više od 50.000 duša.
Niko do danas po svojim djelima nije nadmašio ovog dobrotvora, niko Sarajevu od njega više nije dao.
Sarajevo bi se nekako i moglo zamisliti bez nekog svog dijela, ali bez Baščaršije i Careve džamije teško, a bez Begove džamije i Sahat-kule nikako.
Medresa koju je izgradio i koja aktivno djeluje već 470 godina, jedna je od najstarijih škola na južnoslavenskim prostorima. Gazi Husrev-beg je oporučio da vrata medrese budu otvorena za darovite i dobre učenike i da se u njoj imaju izučavati "racionalne i tradicionalne nauke". Osnovao je i biblioteku koja je danas jedna od najbogatijih riznica orijentalnog pisanog blaga na Balkanu.
U Sarajevu i okolini, skupa sa džamijama, u njegovo vrijeme podižu se i franjevački samostani, a gradi se i jedna od najljepših pravoslavnih crkvi u BiH -- Stara pravoslavna crkva na Baščaršiji. Otvara se imaret -- javna kuhinja u kojoj se siromašnima besplatno dijelila hrana, po gradu niču česme, kupatila, hanovi...
Kako bi se upravljalo svim onim što je izgradio i Sarajevu i Sarajlijama u amanet ostavio, uspostavio je najgrandiozniju ustanovu u historiji grada -- Gazi Husrev-begov vakuf, koji i danas, pet vijekova kasnije, još uvijek postoji i radi. Skoro pet stotina godina ovaj vakuf, od sredstava ostvarenih raspolaganjem imovinom koju je Gazi Husrev-beg zavještao, stipendira učenike, hrani siromašne i čini nebrojena druga dobročinstva.
Gazi Husrev-beg je umro 1541. godine u Sarajevu. Ukopan je u turbetu svoje džamije, pored turbeta Murat-bega Tardića, ratnog zarobljenika -- hrišćanina, kojeg je Gazija oslobodio, kasnije ga imenovao vojvodom i koji mu je sve do smrti bio odan pratilac, sposoban pomoćnik i iskren prijatelj.
U vakufnami iz 1531. godine Gazi Husrev-beg je, između ostalog, u pero izdiktirao: "Dobra djela tjeraju zlo, a najuzvišenije od dobrih djela je milodar. Najuzvišeniji milodar je onaj koji ostaje zauvijek, a od dobrotvornih djela opet je najljepše ono koje će se trajno ponavljati... Dok je svijeta i vijeka korist vakufa ne prestaje niti se njegovo djelovanje do Sudnjega dana završava."
(Izvor: historija.info)
