Djela koja ljudi čine su ili dobra ili loša. Kada je stvorio čovjeka, Allah je u njegovu nutrinu usadio da su neka djela, sama po sebi, kobna i štetna. To je objavom i potvrdio, te je za njihovo činjenje zaprijetio velikim kaznama. Svi razumni ljudi priznat će da su djela poput bluda, ubistva, nepravde, otimanja imetka, laži i prevare, krađe itd., loša djela i da zaslužuju osudu i kaznu za njihovog počinioca. Isto tako, složit će se da su lijepa djela dobročinstvo prema roditeljima, djeci, jetimima, pomaganje slabih i nejakih, a oni koji ih čine zaslužuju pohvalu i nagradu. Većina djela ovakve su prirode, tj. samim zdravim gledanjem na određeno djelo, čovjek može proniknuti u to da li je ono dobro ili loše za njega i zajednicu. Problem nastaje kada se izgube ti zdravi rezoni sagledavanja stvari. Uzrok tome je kvarenje one čiste ljudske prirode, s kojom Uzvišeni Allah stvara ljude. Kako se ta priroda pokvari pri čovjeku? To je pitanje zasebno i zahtijeva podrobnu analizu. Pretjerivanje u griješenju, lahka dostupnost grijeha, lagodan život i mnoštvo imetka, uz svakako šejtansko navođenje, sve to doprinese da čovjek pogubi one ispravne parametre. No, uvijek trebamo biti svjesni da, koliko god lutao i gubio te parametre, čovjek je duboko u sebi često svjestan da ne ide onim ispravnim putem, i svjestan je da radi pogrešno.
Stoga je Uzvišeni Allah i propisao odredbe koje su ljudskoj prirodi bliske i lahke za prihvatiti. Naravno da svaki ibadet sadrži i dozu teškoće, ali s obzirom na to da je čovjek stvoren prevashodno da robuje Allahu, njemu taj aspekat teškoće postaje lagodan, i kada robuje svome Gospodaru, osjeća veliku radost i olakšanje. Zašto su vjernici ljudi sa najmanje stresa i najmanje općenito psihičkih problema, naročito u današnjem vremenu kada ljudi uveliko od toga pate? Upravo jer su svjesni svoje osnovne zadaće, i jer je na vrijeme izvršavaju.
Islam nije došao da čovjeka ukroti, da njegove strasti u potpunosti eliminiše. Ne! Islam reda stvari kako jesu, uređuje čovjeka i njegove požude, da ne odu van kontrole. Zato se islam protivi bespotrebnom odgađanju braka. Svoju strast čovjek treba da usmjeri putem onih načina koji su šerijatski legitimni.
U Kur'ani-kerimu nalazimo da postoje stvari koje su zabranjene, iako sadrže imaju određenu korist za čovjeka, ali ih islam brani jer kod njih šteta preovladava.
Razum, kao ona elementarna baza, može otprilike reći da je alkohol štetan u određenim situacijama za čovjeka ili da je štetan ako se u njemu pretjera. Ali, objavom je presječeno i kazano ljudima da je i mala količina zabranjena. Sveznajući Stvoritelj znao je za ljudsku slabost da se neće moći kontrolisati, pa je u korijenu zabranio sve što ljudskom mozgu oduzima funkciju djelovanja.
Pogledajmo u primjeru zinaluka. Muslimani se posebno izdvajaju kada je riječ o ovom grijehu; najviše bježe od toga, najviše zagovaraju brak i porodične vrijednosti, posebno naglašavaju hidžab kod svojih žena itd. Zašto je to tako?
Svjesni su i nemuslimani da je blud nešto ružno i odvratno. Danas su ga određene nemuslimanske zemlje dozvolile, iz čisto materijalnih razloga, a u tome su ih vodile određene liberalne ideje, koje u biti pozivaju čovjeka da se oslobodi svih okova kojima su ga stoljećima vezivali vjera i ljudi od vjere. Čovjek u tim sredinama često postaje sličan onim životinjama koje rade šta im je volja. Čak i u tom životinjskom svijetu postoji neki red, koji često izostane kod ovih ljudi.
Muslimani su se služili razumom koji im je Allah dao kao i svim drugim ljudima, ali uzeli su i vjeru koja je jedina nepatvorena vjera danas među ljudima. Vidjeli su da zinaluk krije u sebi mnoštvo loših posljedica koje su nesagledive: kvarenje i rušenje zdravih porodica, miješanje potomstva, pojava ubistava, kvarenje žene kao jedinke koja je presudna za odgoj zdravog društva -- žena koja bludniči, postaje omraženom, čak i kod onih koji bludniče i nemaju ništa protiv tog, postaje bezvrijedna i predmetom zadovoljavanja muškaraca, a ne saputnica i bedem kuće, kako joj to i priliči. Mnoštvo je drugih stvari koje blud čine zabranjenim.
Muslimani su pored ovih jasnih logičkih stvari, svjesni i kur'ansko-hadiskih tekstova, koji im nalažu da se ne približavaju ovom grijehu, pa su uz spoj objave i razuma, ovaj grijeh poprilično umanjili u sredinama gdje oni dominiraju. Čak i ako musliman učini ovaj grijeh, duboko je svjestan problema u koji je upao, i neće se tek tako hvaliti time, za razliku od onih koji nisu muslimani.
Ovaj način, da se u dobra i loša djela gleda kroz prizmu objave i razuma, može pomoći da društvo zauzme poprilično jasan stav kada su u pitanju sve negativne pojave s kojima se susreće.
Kako će društvo uspjeti kada je ostalo bez objave u osnovi, ili je ona u knjigama koje se ne otvaraju, ili je iskrivljena? To je pitanje za sebe. Takvom društvu treba čista i nepatvorena božanska objava.
Kako će to društvo moći zdravo rasuđivati, a pokvarilo se u njemu ono zdravo rezonovanje stvari, dobro je postalo lošim, a loše dobrim. Pokvarenjaci se populariziraju, a korisni članovi društva predstavljaju se kao nazadni i retrogradni. Ovakvim društvima potrebna je obnova kroz vraćanje zdravoj prirodi (fitri) s kojom ih stvara Uzvišeni Allah, kao i da tu prirodu ogrnu objavom.
Samo spoj razuma i objave dat će ispravna mjerila u postupanju i sagledavanju pojava oko nas.
Allahu, pomozi nas da se Tebi vratimo na najispravniji način! Istinu nam pokaži istinom i olakšaj nam njeno slijeđenje, a zabludu zabludom, i olakšaj nam da je se klonimo! Amin!
